NJEGOV RADNI DAN
SB

U ranu zoru nazuti kalce, navući gaće, zaspunjti šlape.
Umiti se na špini po moguće što ledenijom. Obaći konja. Štogod pojesti, potegniti vina, pa spremiti plug i kar. Konja pritakati. Metniti bokun kruva, pancetu i bocun u zobnicu. Redne i škurju u ruke i u vinograd. Orati.
Ubrati čeulju trešanja-glodača, grožđa, prasku ili smokvu.
U podne zavatiti vode sa bunara, štrapniti se zera i potrati šudarom. Sjesti kraj kamenice na uzglavku i ručati. Istresti zemlju iz kalaca i nazuti šlape. Izvaditi sjekavac iz gaća na guzici i opsovati. U suton kući poći.
Konja rastakati, otikom lemeš dobro ostrugati. Dati konju zobi i prikupiti štogod za magarčinu.
Popraviti onu gumenu brntvelu na strugi i zatvoriti strugu. Naoštriti kosjer. Potopiti mutiku. Oćerati tuke sa murve. Oprati noge u kajinu, otrati se šugamanom. Pogledati prasca. Nešta je boca jutros. Večerati. Sjesti na balaturu. Popiti bukaru vina. Zaključati konobu. Zakračunati avliju. Utrniti svjeću i leći.
U stvari, još jednu bukaru vina i sjesti na balaturu.
'A kol'ko ovi lepura ove godne,vrag im sreću odnjo!'
' Sad idem leći.'
'Stara !'

NJEZIN RADNI DAN
MRGUD

S prvim pjevcima ustati,pa pravo višekuće, jer - uteče u gaće.
Nazuti kalčine, obući vuštan, prebaciti travežu, raščešljati se i povezaču zavezati.
Ne vidi se; treba svjeću voštanicu ili petrouljku upaliti.
Rulina i drva za propiru prinjeti, naložiti vatru u špakeru, i pristaviti vode da se grije.
Brašno prositati, u naćvama kruv ukuvati.
Dok on kisa i ne nabuji, ovčine vrag im sreću ne utra treba izagnati, danas je Zorkin red.
Brabunjke po avliji, za ovcama, grguricom počistiti. Donjeti lozurine i naložiti vatru na pročelju.
Kruv naiša valja ga prekuvati. Išćerati peradiju vanka i jaja po gnjezdima skupiti.
Dogori vatra, zgori se loza, peka je vruća, mašom žar razgrnuti pa kruv zapretati.
Sjena dati volima, kravami, konju i magarcu slame, pa otići na gusterinu vode im donjeti, treba i napojiti.
Pulu umješati, jer voda već uveliko vari, vatru podjariti i divku djeci pristaviti.
Trči na ognjište, peku razgrnuti, kruv obići, i ponovo ga zapretati. Djecu probuditi, valja janjce izgoniti.
Kiseli kupus iz kace izvaditi, kaniti dvi-tri kapi ulja i s pulom izmješati:
Čojeku presvlaku pripremiti i na marendu ga zvati. Kruv izvaditi da se ladi.
Kanavače staviti iskuvati i u lukšiju ostalo pranje potopiti nek se kiseli.
Do podruma otići, vina u bukaru naliti na stolu da ima.
Magarca nasamariti, vučije pomagačom upregnuti, pa na potok po vodu otići.
U antrešelj slatkovine prasadima po kuruzima načupati. Sve to kući dognati, rastovariti i prasadima baciti.
Uzeti kotljicu, kapulicu i luk okopati, pa lugom posuti. Na zidu plot buretina ćunila valja ga jope namaći.
Oprati i izbistriti pranje, uzeti štipalice, pa ga, da se suši na štrik objesiti.
Usput, golovratu, u bruzinu dabogda završila, iz vrtla išćerati (davno sam joj to napovidila, samo da nije Maje, kao, za koji dan će se raskocati).
Valja se o ručku baviti, nabrala sam juče kumurača i zelja, pa ću da prostiš, vaki, ko podlanice, bokun slaninetine ubaciti, a, imam i lanjsku gnjatinu da mu kuncu udari.
Ugrijalo već, djeca janjce dojaviše, treba i pod tezu.
Ovo dvoje još ne idu u školu, troje će mi iz nje sade doći, a ja odo, ono u koljevci podojiti.
Kravu treba pomusti, i iz štale balege kariolom na đubrenjak odvesti, jaru očistiti, steljetinom iznjeti pa po kumpjerima razbacati.
Ručak je prispio, ručati, pa suderine oprati.
Djecu na tavančinu, da uče kojeg vraga, oćerati.
Zerca još lanjske vune gargašama iščešljati i u kudjelje sabiti, preslicu i vreteno uzeti pa prepresti.
Evo blaga, treba ovčine sjaviti, pa pomusti i janjce pripustiti. Vareniku zavariti i štogod za večeru spravljati.
Pranje sa sušila poskidati. Janjce polučiti, djecu pogledati, na spavanje oćerati.
Ćaki kalce okrpiti, čojeku gumaše očistiti i vode za nužerine zagrijati.
Svekrvi koju zazvocati, skorup za presnac pokupiti i napokon o sebi se zerca pozabaviti.
Valja čojeku pod biljčinu otići, ovaj smrad sa sebe treba saprati.
Sve to obaviti, moliti Boga da mi čojek ne zarče, slađe ću zaspati i sutra leštrija s prvim pjevcima nuvi dan započeti. Iz dana u dan, vavjek mi je vako otkad sam se udala.
Ajde sat, svima vala, al' bi volila znati mili moj Bože, da l'se vako kod gospode uživati može.
Ma nek mi samo čojek oran vavjek bide, BOGU fala ja zaspala zadovoljna.

NJIHOVA NOĆ
SB

Nakon šta bi sjavili blago i obašli, ona obično letuće, a on sitni i krupni zup, dovukli bi se do kreveta svako sa svoje strane, rjetko zajedno. Bez obzira na to ko bi prvi oča leći, udžavali su se sačekati. Sve ono šta se planiralo danju dobijalo je svoju završnu formu upravo tu i tada - noću u krevetu.
Jedna od tih noći izgledala bi...

ONA: Muramo uzeti prasad. Veljo, prasad muramo uzeti, gluvi !
ON: Ma kakvu prasat, 'esam ti reka da mi ji ne spominješ !
ONA: Kako da ti ne spominjem, koju ranu bacamo, a samo ovog 'ednog imamo.
           I 'nako nije nešta dobar,pa veljo da...
ON: Muči! 'Esam ti stot'nu puta reka da nema te sile da ji uzmemo i tačka !
ONA: A vrag mu sreću odnjo cjeli svjet je već uze i drže po tri, samo mi nećemo, samo mi mimo svjeta...
ON: Muči, reka sam ti !
ONA: Šegun muraš dunjeti od Jove.
ON: Koji šegun ?
ONA: Uni bajam u ćošku muraš ispilati.
ON: Bajam pilati.'E s' ti polud'la? A pravi mi lat u vrtlu, ništa mi živo neće ide. Ma 'e s' polud'la, šta je tebi?
        Ko je vid'jo bajam pilati brez potrebe?!
ONA: Klanac gore muraš zagradti.Une ovčine Zorkine su nam u djetol'nu proval'le.
ON: Koji?
ONA: Gore u djetol'ni, čuješ li da su nam une ovčine Zorkine ušle u djetol'nu.
ON: Ma kade?
ONA: Aj' k vragu, ljepo ti govorim da trebaš ići zagrad'ti, svu će nam djetol'nu vragu dati.
ON: 'Eli! Sa' će, tebe, Mile vragu dati!
ONA: Ma,'es polud'jo, šta ti je... Vidi... Vraga staroga... Ma...

Čulo se škripanje kreveta i jugo koje je prema noći tuklo sve slabije. Nakon šta je 'da vragu', nakašlja se i reče:

ON: Ovo kanda će na buru okren'ti.
ONA: Prasat muramo kup'ti.
ON: Prasat! Eee,vraže! Kol'ko? 'Edno il' dva?
ONA: Dva.

On protresa kušin i okrenu se. Ona poravna kuvertu, namjesti se za san i reče u sebi:

ONA: Manit je. Dobar je.

Više se ništa nije čulo osim janjaca koji bi polučeni ponekad zakmečali, tražeći vimena matera koje su mirno ležale samo nekoliko koraka dalje.

BOĆAN, OLI TI MAZGA
MRGUD

Bio je vini vincati, oli ti, pravi, pravcati Bukovčanac. Koščat, žilav, prava ljudeskara, baš kako i priliči čojeku sa tih naših prostora. Kroz život su ga pratila dva nadimka: Boćan i Mazga. Zbog radi čega Boćan, vavjek sam se pita, i to nikad nisam uspio prokljuviti, ali, zašto Mazga, nije teško pogoditi.
U njegova zemana, malo je bilo tako, gromorni(snažnih) mazgilja.U kopanju i grapanju, mutikom (a, njegova je bila ki lopar), nije mu bilo kapca (ravna sebi). Njegova penkala, vavjek je čekala atento (spremna), potopljena ušicama na dno nekog kablića, oli ti tambućine, u kantunu naše teze (nastrešnice). Bilo šta da se kopalo ili ti okopavalo, vinograd il'kuruzi, moba ga zaobišla nikad nebi. U toj mobi, zazbilj je zanajviše bio kunten(voljan) za telentu. Volio ih je sve zakalati pred sobom, pa ih ki od šale stizati i čepati, onako golokrak, jer je najviše volio kopati u mudantama, kano, bermudama. Ne malo puta, znao je načepiti kad bi ćio i samog vojvodu. Ogrip(s'njim se čistila mutika od blata), ako ga je i imao, stajao bi na kraj reda, a, kad smo već na kraj reda, tu je džedžila(stajala) neizbježno i evala joj, al'sa svakim izagnatim redom,s ve praznija damižana. Este da se 'elo i pilo, al'se i pobratime muj i radilo. A, šta je zube tek ima'! Da se neko olio(hvalio), jaćim i zdravijim, ja neutuvi. Nema toga,šta s'njima nije moga pregristi, a, kad prstom povučeš preko nji', ko da si i' trojangulom(turpijom) izravna, niđe otražja(traga), da ti zapne prst. Tražili su ga čak i u neki cirkuc, kako bi raja mugla zazbilj vidjeti to čudo, ma ga to nije ni zere zanimalo, te je samo za jeglen(šalu), gazdi cirkuca pregriza i za uspomenu ostavio pola stare bakrene petdinarke. Kod njega nije bilo kurele-merele(bi-ne bi), pa kad je zaškrguta zubima, iz dva puta je precvika, tako da pola zazveketa u zubima, a pola zazvecka po avliji. Kad mu se strevi(desi), da zaboravi klješta, a, poša bi žicu po vinogradu zatezati, zna se s'čim će. E, kad ne bi bilo kakvog važnijeg posla, često je znao i ovčine zakalati sa ostalijem seljanima, pa u kukalj, međ' čobane i čobanke. Tako je jednog dana, ne lezi vraže, jedna čobanica, ćela ćerati sprdnju s'njime, i, na račun njegovih zuba, pa ti ona izazva, i ot oklat navlanjta(nagovori) Boćana, da će mu eto 'dati', ako preglođe grabić, koji je bio za dvije šake debel.
'El' ako Iko', reče un?
'Ja rekla, ne porekla' uprla una i gotovo.
Da li 'una' vredi tolkog truda, ne znam vam reći zauvano(zaista), ali, un vrgnu(stavi), aljčinu pod koljena, pa glođi i glođi, i, Boga mi, bi kapac (sposoban), pa grabić pade. Vidi Ika, da je vrak odnjo jeglen(šalu), pa okerepi, sve stupačke niz leke. On je onako sa klečeći, mirno promatra i, gleda kako šipči(bježi) svoj put, prevrčući babulje pod nogama, pa, znajući, da i sutra muraju, ovce da pasu, bez ner'oze podviknu Iki:
'Samo ti bjež' al' ot oklat si dobila ključ za svoj kašunčić, zabrntvelati(zaključati) ćemo ga kašnje(kasnije)!'
Jedne prilike, ovu istu priču ispričah u Gornjim Biljanima, i, to u pozamašnom društvu, gdje su me skoro svi gledali s' nevjericom, i, s' čuđenjem odmjerali, i da to nije muguće, da čojek svojim zubima preglođe grabić.
'Istina je ljudi kad vam veljo, evo, ovoga mi', rekoh ja, da bi mi 'edan izmeđ' sviju nji', uz podsmjeh, odgovorio pitanjem:
'Ma, đe ti je sat taj tvoj djed, da mi ispila 'edno, 2-3 metra drva'.
Piš, ljudi moji, nastade; taki piš u kući, da smo se svi vatali za štumke.
'Ajde, doved' de ga mulim te', unaj će isti.
'Nije problem', veljo, 'samo ćeš za toliko drva, murati sakupiti i dovesti, svu svoju užu i širu žensku rodbinu'
Ajme ljudi, jopet, piš, zaboliše nas štumci, a ovaj se naljuti ki žmara(čvarak), da ne kažem ki kozija pišaka. A, Boćan, oli ti Mazga, kako ga onako kadrenog(jakog) već nazivaše, je svira jako ljepo u svirale, evo, i dok ovo, sada pišem, moje uši, slušaju ih.

A NJEGOV BRAT MARELIJA
MRGUD

je svira' diple. Mili Bože, kad se sjetim, kako su daknule(tuknule- njemu mirisale), dok bi i' vad'jo iz najluna đe i' je drža i čuva' ka oči u glavi. Pa, to nisi muga od ubetnog (gadnog) mirisa stati, u kužini, đe je obično diplijo, a, ajd još i nekako, kad bi i' vanka iznjo. Nekako su, bar meni, manje tuknule, al', vavjek sam se zna vavjestiti (čuditi), kako li je njemu, dok puše u unaj kuta (dio gusala, kroz koji se puvala mješina). A, sjećam se, kako bi kukunešće, oli kukulešće, kako ga je neko zvao, odiplio, a malo je ljudi to znalo na diplami isporaviti(reći). Al', meni najdraža je ipak bila una arija(melodija), đe bi diplio, kako je un govorio, da znači: 'Daj curo djetetu, daj curo djetetu!', a i este, reka bi da iz nji baš to i divani. I ja bijaše, naučio tu ariju, al' samo dva takta, jer, ko muže duže istrpiti, evala mu, unaj, uh, nikad ga neću išćerati iz nusa, miris ili vonj svaki čas varenikom duperane(održavane) kozije, izbrijane mješine. Un, Marelija, kao njegov rođeni brat, bijo, vam je čista i sušsta suprotnost Boćanu. Ne zato što nije bio, ki un, nako jak, nega, što ti je ima skros drugu ćud(narav). Taj vam se, što se uno kaže, nije nikat vruć vode nap'jo. Sve što je radijo, uvjek bi govorio: 'Polako lako, i sutra će svaniti.' Bi, zapošljen u Državnom vrtlu. Mili Bože, fala ti, al' da je i muga bolje mjesto ne bi izabra, a siguran sam, da ga ne bi ni mjenja. Ono što je najviše volio, tu je i naša. Tu ti je un radio kao ađunto(šef) ženske radne snage, i tu ti muško kao radnik, nije muglo ni primirisiti. Dade mu Bog, da eto radi sa unima, za koje bi i kuću proćardo(prokockao). Svaka nuva koja bi došla na posa, prolazila je njegovu obuku, đe je između ostalog, murala jadna znati i nasaditi kotljicu(manja mutika). Obuka bi vavjek bila u četiri oka, podalje u cimprežima Državnog vrtla, daleko od ostalije očiju koje su tu gledale i radile, i za živo čudo, nikad njesam ču' da mu se ijedna opirala, bila una udata, udovica, raspuštenica ili cura. Kanda je ima nekog đavla u sebi. (Na,koga li sam ja pitam se ?) 'Dođ' de amo, srećo!', reče 'ednoj nuvoj, 'da te naučim nasaditi kotljicu.', i povede je u cimpreže(boriće), koji su bili ugusto posađeni ka i svaki rasad. Dođoše đe treba, a una će: 'Njesam ti jadna, ponjela ni kotljice, a ni držalo'.
'Evo tvoje kotljice srećo muja, vidi đe si je ljepo sakrila, a za držalo ne brigaj, kod mene je, pa š njom na gruntiju(zemlju).'Ajme, nemuj muj ađunto kad te mulim, još je nikat nasađivala njesam'.
'Da bi se muglo okopavati, i raditi to što radiš, mura se srećo muja, mura se 'ednom, jer bes tog kruva nema, pa ni nas đulu muj', i izvadi držalo.
'Ajme, berja, kol'ko je, kako li će to mući u muju kotljicu, kad je tol'ko', zakmeči nuva.
'Ne boj' se ti srećo muja, al', dok ja stojim iza njega, mura ući'., reče njen ađunto, i otrese sušanj sa sebe.
E, veljo, đe li su sat ta dobra stara vremena? A, bio je Boga mi i vrsni(pravi) bačvar. Mali je broj ljudi, muga bi ji na prste edne ruke pobrojiti, koji su bili kadri, oli ti kapci, da rasutu bačvu, maštel, kosletu il kacu, ponuvo sastave, a kamo li nuvu napraviti. E, dok bi se un s tim poslom bavio i zanima, bjež od njega, jer će biti breštime(psovke). Sjećam se 'edne zgode, kad mu je ostala zadnja duga na dižvi, i samo što je nije metnu, sve se rasu. Bilo 'em ti boze špuricu, Savurka kurvo, ne pumpaj me, a ti mali gledaj, ne diraj!' i još puno toga što je za vraga. Da bi malo odanu, vadio bi svoju lulu, koja mu je inaše rjetko izlazila iz usta, pa mu je zbog toga, donja usna bila skoro duplo veća od gornje, jer se sva bila oćunjila(objesila) od une luletine. Utrpa bi škije duvana u nju, pa zažga šibicom 'Drava-Osijek', i otpunjiva krupne bezece dimova. Mnogo kašnje, pred moju vojsku, sve je rjeđe koristio lulu, biće se izdovoljio, i umor'jo više trpajuci duvan u nju, pa bi, vavjek kad bih naišao, pita 'Dale, imaš li koju gotovu?', al', da bi dima u pljuća potegao, ooo, nikat. E, ljepo li se obazreti na te dane mirne prošlosti, al', šalu na bandu(stranu), njega su ipak svi znali po kariću, koji su ljeno vukla dva magarčića, a nikat magarice, vavjek, muški okot.Volio i' je i gotovo, pa, kako nikat nije niđe žurio, un je svaki put, kad got i đe doša da doša, doša vavjek na vrijeme. Uz njega je neizbježno išla i njegova, masna vojnička torbica, u kojoj je uvjek nosio šta za po'esti. Obišno bi krila skrišku cucke slanine, podobar bokun kruva ispot peke, glavicu luka ili kapule, zera u kartu zamotane soli, i neizbježnu vojničku ćuturicu punu cjelog vina. 'Ednom sam ga pita na Baščinki, u vinogradu, kako li samo mure 'esti tu slaninčinu cucku, a un mi odgovori: 'E muj Dale, za dobru prasicu, nema lošije spirina(pomija)', a niz bradu mu, gledam ki sat, curi, una mašćurika iz slanine.

TEK ŠTO SVANULO
MRGUD

kat sa avlijski' vrata, zvoni kričavi glas: 'Boćane, o Boćane! Koj' sat tako rano surta?'
'Dobro j'tro, ja marenda.Osta Bogcemi, dobar bokun slanine otsinoć, pa sam ga bume satra'.
' Es' ti to Gojčilo? Čekaj, u mudantami sam, sa' ću ul'ti.'
Tako je Mukri udžava, u kasne jesenje dane, kad mu vina ponestane, a Boga mi, već kod svakog bačve daju malicom, dok se nuvo ne uzvini.Un i njegovi su uno zera otoke, udžali, još pod dropom potorlokati.
'Znaš Boćane, sunce ti ne 'ebem, da me još boli unaj gnjat, đe me Hitlerov vojnik kundakom dekova, pa mi ova štapina ko treća nuga, dobro dođe'.
'Pa es' ti traž'jo ikakvu pemšiju, za tu ranu, jadanče?'
'Esam, vrag joj nuvce broj'jo, al' ništa otog, kako unda, tako i sat, svaki put šupljo pod repom, ma, 'ebu me brte partizani, a ja sam nauvano drža da će Milorat nadjačati. Za'ebe se ko nikat, al' boricću se još, samo, nemam ti atornog svjedoka'.
Godine su prolazile, pasalo je puno zemana, al' kod Mukroga sve po starom, dok nije ču da su kot Duje na stanu, dva školarca iz sela Žegara, i eto ti ga ednog dana cokeljajući.
'Mil'ja, o Mil'ja, edal' te?'
'Evo me Gojko'.
'Ma ču sam ti, da su kot tebe dva mumka školarca iz Žegara, 'esu li mužda, tuda neđe?'
'Evo nas djede Gojko', reče edan od nji'.
'Čujdete klapci, mulim vas 'este li vi slučajno iz Žegara?'
'Slučajno 'esmo', rekoše.
'E, Bog Bogova, tačno Bogovski', a vavjek kiždri u bukaru.
'A, poznate li vi Simu Ušljebrku?'
'Poznamo, to mi je ujak', edan će od nji'. "
'Bogovski, tačno Bogovski klapci muji, ma dodajde te mi tu bukaretinu, tačno evo, nešta ožedni'.
Potegnu dobro, odniknu, pa će jopet:'Velite, poznate ga, a e sat ja neću murati vako magenjat ići gore, tačno ćete me spas'ti. Nego, bi l' vi meni pumugli, i otišli kod Sime, i priupitali ga, ima li un uno rješenje boračko?'
Ocemo ako ne zaboravimo djede Gojko'.
'Em ti Iruda, školarci pa ne mugu utuviti, nego, uzmide te vi olovku, pa zapišite'.
Pauzu je iskoristio, da se još 'ednom iz bukare dobro vina nategne. 'Mure li mali?'
'Mure Gojko'.
'Vako unda, Simo Ušljebrka, pozdravlja te Gojko Skokna iz Sela Benkovačkog, 'esi li mali?'
' Esam'.
'Da li ti Simo imaš uno rješenje boračko? Nuvi ret. Piši mi, pa ću ti znati kazati.'
E, kako vrijeme brzo prolazi, tako davno, a ko da je juče bilo. Umre mu mate Zorka, Bog da joj dušu prosti. Stanovala je sa najmlađim sinom Milom, koji je jopet bijo u sredini, između dva brata, ali podjeljeni velikom zidinom na obe strane, jer niko s' nikim nije priča. Al', nesreća nekako ki po pravilu, naćera ljude, pa i ovu braću, da se bar u tom mumentu nađu 'edno drugom pri ruci, jer sramota je da selo kasnje pripovjeda. Zato Mile ode najprije javiti bratu Niceti, pa undake, naposljetku, bratu Gojčilu. Gojčilo lezi u svojoj staroj kućetini pod ploču, sav nerozan, jer nema bucvarika, pokrijo se biljcom po glavi, i puše ispo' njega.
Ulazi Mile, pa ni pet ni šest:'Gojčilo, iša sam i kot Nikole, a evo sat i kot tebe, umrla je mate, trebalo bi je saraniti'.
'El'de?', progovori Mukri ispod biljca, znajući kut to vodi, pa nastavi, ne otkrivajući se.
'Saran'te vi svuj dio, a muj nek još čeka'. Kat je Mukri u pitanju, tu ti baza bazu stiže, i malo mućno bi vam muga, sve večeras ispričati. Mužda nekom drugom prilikom. I Boćan, i Marel'ja, zajedno sa Gojčilom, sat su na unome s'jetu, al' Bog da im dušu prosti, vavjek i' se ima vala Bogu ko sjetiti.

KIŠA
SB

'Ede l' je?' Nema još. "Vraže je namakni." Murebdi će ot podne. "Mužda? Sprž'lo sinko muj." Vrag mu zna sreću, šta će biti o Ilinjoj kat je sat 'vako. "Ko ? Vjeruj se ti meni da je neš vid'ti do Mitrovdana, kako je kren'lo." Dabogda br'te. "A 'el i lani 'vako bilo ! Sve se zapal'lo još o Petrovoj. Nemuj mi ništa govor'ti." Da nije buret'ne mužda b' štogod i ostalo, vako vraga. 'El' palo zeru, eto joj vraže sređu. "E vrag joj sređu bur'jo." Meči se evo tri dana, mureb'di i oće. "Ko, pljun'mi ođe ako'će.Sa' će buretna sve ovo rašćerati." Mureb'di i neće. "A 'el i odnekidan 'vako bilo. Šta trtljaš." Za' meni ove željar'je u vrtlu. "Guraj,guraj!" Mureb'di i nagura. "Oš,drž' u štoš." A vrag mu sreću odnjo, naćeraće 'edan'put! "Mm'mmm,ka'se mago na krušku popne. Mada ove muver'ne naćeralo." Dobro se spuš'lo. "A muči, spuš'lo t'se u glavi da'bog'da." Aj k vraaagu, šta's' ner'ozan. "Ja ner'ozan. O pomanitala da' bog'da." Duše'mi 'esi. "Muči! Vidiš li da utijava." Kad utija i udar'će. "Ooo,udar'jo te Bok." Šta depošt ne očistiš, nego's' tu zas'jo. Sva će nam prž'na u guster'nu! "Da'bog'da je svu zatrpalo. Kako neš? Evo sve poplavi. Bolja'si muči." Ajme't'se meni šta ću ovcama davati, neš kumpjera ove god'ne izvad'ti i ove kokošur'ne ne nuse ki lani... "A muči j***m ti mate, šta s'se sat nauzela ki luda. Neš ovo, neš uno."
E prika!
Aj' sjedi.
Uffffffff. Sve se zapali.
Zapali br'te. Vrag je spava nućas. C'jelu nuć natišće
I ja sam se prevrta'.
E ! Slabo's' rnj'jo.Aj' k vraaaagu!
Ma,ko tebi govori...
Ostinjalo se boge mi.
Da ostinjalo?! Ino u šarak od muke kren'lo.
Eeee!
Ee!
A kako je ljepo punjelo.
Jadna,jadna.
Ma, ko'da koja kap đe i đe!?
A?

MAGAREĆA PRIČA I
SB

Iako je rijetko "gonio ovce", i to obično radila baba, tog dana je "k' ovcama", išao djed. Ista parcela na kojoj su se nalazili livada i vinograd, potreba da se otuče redina, promjeni po koji kolac i mogućnost da se uz moje prisutstvo pričuvaju ovce, doveli su do tog da to budemo on i ja. Naravno išlo se u polje. Iako je bilo ljeto i ja trebao biti u Karinu, nije mi smetalo da preskočim i idem s njim. Njegova blaga narav i odnos koji smo imali nije mi dao da se ljutim pri takvim aranžmanima. Štaviše, moj zadatak bio je složen i odgovoran i sastojao se iz dvije faze; transportne i operativne. Sezonski gledano može se reći da su ovce, bar se meni tako činilo, pokazivale dva izrazita tipa kretanja do odredišta. Mirniji-zimski i bandoglaviji-ljetni. Ovaj ljetni tip i bandoglavost očitovala se opet u dvije potpuno različite varijante. Ili da surtaju trkom ili da se usljed vrućine hvataju lada i svaki čas grupno nabiju glave u prvu sjenu na koju naiđu. Za pokrenuti ih iz tih grupa, često je trebalo imati živce. Dakle, moj "transportni" zadatak bio je da idem ispred njih i sprečim ih u namjeravanom trku ili da ih povremeno porenem iz lada u koji će se sigurno nabijati. Djed je išao pozadi noseći smotak žice i neizbježni kosijer. Kratku asvaltnu dionicu prošli smo bez problema, ušli u usku uličicu ispod Dujinih bajama, prošli pored "kebure", Brežina i došepali se glavne, Žeželjeve ulice. Tu sam ulicu volio zbog njenih istorijskih, geoloških i botaničkih osobina, ali o tom neki drugi put. U ovoj "ulici",odigrao se dogažaj zbog kojeg sam djeda kojeg sam i onako volio, volio još više. Baš sam ih suzbijao da ne očepe u trk u predjelu Baćinovca koji se izdizao iznad zapadne strane ulice, kad sam zašuo "ustavi! ustavi!". Zaustavio sam ovce čudeći se zašto i pogledao nazad. Djed je zurio u redinu koja se dizala iz kanala. Kupina, drača i tičije grožđe; poneka rašeljka i brest. "Vrag mu sreću odnjo mantu, ludonja! Vrati ji, čuješ,mvrati ji, idemo kući ! E,pa veli!" Ni danas ne znam dali sam više bio zbunjen ili uplašen, pogotovo kad sam vidio djeda kako skače u jarugu i potpuno nestaje u kupini koja se zatvorila za njim. Naviknute da u to doba dana idu u suprotnom pravcu, ovce se nisu tako lako dale. Svako malo bi se okretale i zastajkivale, valjda zbunjene jednako kao i ja. U trenutku kad sam stigao do "mjesta", djed je još psovao i razgrtao kupinu svuda oko sebe. Glava mu je bila u razini mojih stopa u okruzenju neprijateljskih bodljikavih grana. Nisam ni znao da se ispod modrozelenog lišća i lijepih bijelo ružičastih cvijetova iza kojih smo kasnije jeli jagode, nikad kupine, krila šuma debelih bodljikavih lastara bez i jednog lista. Prizor koji sam ugledao bio je zastrašujući. Na dnu jaruge, skoro u mraku nešta se mrdalo. "Evo nam magarca, rano djedova. Vrag mu sreću odnjo, ludu, da mu odnjo." "Naaa de!", rekao je stenjući i dodajućci mi rep,"vuci,rano, vuci!".Iako sam bio "nešta teži", od repa za kojeg sam vukao, činilo se da magarca vadimo zajedno. Ni sad ne znam da li mi je rep dao samo da bi me uvukao u igru ili mu je baš toliko trebalo da bi promjenio položaj ruku dok je gurao nepomično tijelo jadne životinje. Kad ga je izgurao i popeo se na put, pred nama ležao je iskrvavljen, skoro nepomičan magarac. Bio je star, većim djelom olinjao i toliko u krastama da je izgledalo da neće živjeti ni nekoliko minuta. Muve koje su se skupljale po iskrastanom tijelu i trzanje i treptaji raspukle koze činili su sliku skoro do gađenja. Djed se gadio nije. Tjerao je muve i milovao životinju kao da se ništa neobično nije ni dogodilo. Možda čitav sat pokušavao je da je postavi na noge, polako i strpljivo. Iako nismo daleko odmakli, put do kuće bio je dug i mukotrpan. Nosio ga je više, nego je sam hodao uz ceste pauze i stenjanje jednog i drugog. Naša pojava u avliji izazvala je zaprepaštenje. Baba je bila u šoku, a potom izvan sebe od bijesa. Ovce nisu na paši, redina nije otučena niti su pobijeni koci. Umjesto toga njen čo'jek sa zivim lesom pretučenog magarca na izdisaju sav ponosan narežuje da mu donese ulje i da ovce smjesta goni u kukalj. Za nju, bio je to čin ludaka, skupljača Đurkanovih lešina, za njega, sveta dužnost milosrđa i borbe protiv njegovog surovog pobre s čijim se dijelom karaktera nikad nije slagao. Kad smo ostali sami, dok je raspuklu kožu namakao uljem govorio je smijući se "Ha,ha,vid'ćeš ti rano muja. Mi ćemo njega na sajmu prodati. Samo 'š vid'ti." Jednoga jutra, dok sam još spavao probudio me je uz glasan smjeh pokazujući mi novac pružajući moj dio, onaj za bumbune. Na avliji uz isti smjeh pružio je ostatak babi. Životinja se bila oporavila do te mjere da niko nikada ne bi ni sanjao iz kojeg stanja je tako lako oteta. Rane se vidjele nisu. Čak i ona olinjala mjesta kao da su bila manja. Ono šta se sakriti nije moglo bile su godine i očigledna starost životinje pri kraju svoga vijeka. Prodao ga je Talijanima, rano ujutro u saradnji s mrakom. Bio sam ponosan. Ne zbog novca, već milosrđa i neobičnog djela koje je izveo. Samom prodajom čitava akcija dobila je minimum zaštite javnog mnjenja, Đurkan je bio osuđen na javnoj sceni, a babi oduzeto pravo na bilo kakvu riječ. Kad me je isto popodne pozvao da idemo čupati gorušicu po 'šenici, potrčao sam s ponosom. Hodali smo polako. Povremeno sam dizao glavu i posmatrao ga. Iako mu nisam bio ni do kuka, činilo mi se da smo iste visine. Jednako snažni, dobri i ponosni. Mnogo kasnije razmišljajuci o svemu, jedna činjenica i nekoliko misli pomutili su ponos u kojem sam uživao. Nije li Đurkan sa svojom robom imao pravo da radi šta hoće i da li je moj djed napravio tako plemenito djelo "previđajući" detalj da će taj isti magarac za koji dan biti ubijen, ovaj put ne od Đurkana, već od 'Talijana. Nemoguće da to djed nije znao?!

MAGAREĆA PRIČA II
SB

Miris asvalta ostao mi je u sjećanju tada zauvijek, kao i osjećaj koji sobom nose nove, nepoznate stvari. Mašine koje je malo ko vidio do tada, ostavljajući iza sebe crni vrući trag, izazivale su strahopoštovanje, a ljudi koji su upravljali njima, ličili su na heroje. Opća spoznaja o dobrobiti, napretku i razvitku u transportnom smislu, koja je stigla zajedno s asvaltom, činila nas je ponosnim kao da smo već postali dio razvijenog svijeta. Cijenu tog napretka, svi su već sutra počeli osjećati. Naime, tehnička opremljenost našeg kraja u vidu transportnih sredstava ispoljavala se u Uroševom traktoru, Mominoj "zastavici", ponekom motoru i nekoliko bicikla. Sve ostalo pripadalo je karovima, bilo da su ih vukli konji ili volovi. Iz grupe "lakih transportnih sredstava", namjenjenih za svakodnevne aktivnosti i prenos malih tereta, skoro svaka kuća imala je magarca. Upravo kroz ovu grupu odigrao se prvi konflikt s neizbježnim napretkom. Sutradan, asvalt je bio jednako crn i masan, ali hladan i s puno manje mirisa. Vođeni svakodnevnim aktivnostima, mnogi koji su naprtili svoje magarce i put ih vodio da pređu preko ili se kreću novom asvaltnom cestom bili su nemalo zapanjeni pojavom koju do tada nisu poznavali. Njihova transportna sredstva odbijala su da se kreću po tom novom putu, "ravnom ki caka i bez ikakovije rupa". Konfuzija i ogorčenje ponosnih vlasnika bili su ogromni. Iznenađeni, začudjeni i ljuti vikali su, pretili, tukli. Nagovaranja i natezanja s magarcem u bilo kom vidu bila su ponižavajuća i sama po sebi blam. Neko od komšija, prika i prija ili ne daj Bože kum da naiđe u tom trenutku, bilo bi ravno katastrofi. Svi bi pričali kako su se silni Mitar, Brane i Mile "uno,unda", naguzivali s magaradi kraj "nuve teste". Naravno, bilo je i onih čija su magarad davno prošla "asvaltnu obuku", odlazeći u Benkovac još otprije. Ako oni naiđu i protutnje kraj njih, biće to rugo i sramota ne samo za njih, već za cijelu kuću. A naišli su i vidjeli mnogi. Rugo je bilo tu, a nadolazeću sramotu trebalo je sprečiti na bilo koji način. Drugi dan mogle su se čuti priče kako su mnogi "gurali magarat po testi", izmedju ostalih i Tane. Danima se brujilo, smijalo i rugalo svima ,međju njima i Tani. Nakon mjesec dana sve više se spominjao Tane. Za godinu dana više niko nije spominjao nikog osim Tane. Kako tada, tako i sad. Ako upitate nekog kako je bilo onda kad je asvalt "proša'", našim krajem, svi će vam ispričati priču o Tani i njegovoj magarici. Oni koji su najviše "gurali", najvjernije su pričali, znajući svaku Taninu riječ i kretnju do najsitnijih detalja. Nešta poput CNN-a. Dok smo se pretvarali da nikada nismo, za sve nas, gurao je Tane.

MAGAREĆA PRIČA III
SB

Ispred kuće imali smo "vrta", u našem kraju rijetko zvanog baštom. Izdizao se ispred nove, a iznad starih kuća, odijeljen putem i obrubljen sa oko metar i po visokim suvozidom pokrivenim dračom. Svuda naokolo uz zid rasli su bajami na pojasu jedva metar širokom i obraslom travom. Baba bajame tu gdje su nije voljela, jer su joj pravili lad i zelje nije išlo, a djed ih nikad nije dao. I taj metar zemlje u vidu obloga smatrala je ukradenim od njenog boba, blitve i biža, a djed je htio da ga napravi i većim. On bi tu pripinjao kozu ili magaricu i taj travnati izvor za njega je bio važniji od "babine trave". U vrtlu, naše žene nisu voljele vidjeti ni pile, kamoli kozu ili magare. Ma kako ih sapinjao, dogonio i odvodio i pri tom pazio da štogod ne uštipnu, uvijek bi našle načina da nevidljivo, poput munje, lacnu nešta od "zabranjenog". Baba bi tada vikala po avliji, a djed zavisno od raspoloženja ili se smijao ili uzvraćao istom mjerom, sve do "veta", da ga uostalom nije ona kopala, nego on. Bez obzira bilo štete ili ne, ona je takve djedove akcije smatrala ekstremno opasnim, dok bi on tvrdio da dobro sapete i svezane životinje ne mogu nauditi ama baš ničemu. I toga dana na avgustovskim suncem vec sprženom "travnjaku", privezao je magaricu za bajam. Ruku na srce, nije ni morao. Na tom već pogriženom, žutom oblogu gristi se nije imalo šta. Utoliko je opasnost po babino "zeleno", bila veća i izraženija. Da bi izbjegao bilo kakav incident, svezao ju je veoma "kratko", a da bi sprečio protezanje, nije je vezao za nogu kao obično, već oko vrata. Svaki pokušaj da dođe do boba, bio je isključen. Kad su se kasnije svi zaokupili svojim poslovima, niko nije ni slutio šta će se tog popodneva odigrati. U jednom momentu začula se vika i psovanje sa puta, iznad starih kuća i iz pravca vrtla. Svi smo istrčali vidjeti o čemu se radi. Prizor koji smo zatekli bio je nevjerovatan. Naša magarica visjela je obješena o bajam. Zadnjim nogama jedva dodirujući put, tijelom oslonjenim o zid i glavom u dračovom plotu. Za ne povjerovati bila je mrtva. Teško je opisati osjećaj u kojem smo se našli. Do tada, gluplju i tragičniju scenu nikada vidio nisam. Bez i jedne riječi, presječen je djedov kratki sapon i tijelo nesretne životinje sklonjeno s puta. Kad smo se vratili iz kuklja gdje smo je u jednom od majdena zatrpali, otišao sam pod bajam nedaleko od kuća pod kojim sam često sjedio i puštao mašti da radi šta hoće. Iako je izgledalo da nisam, osjećao sam se krivim. Slika bespomoćnog tijela životinje nije mi silazila s uma. Pitajući se, postoji li igdje neki sličan slučaj, razmišljao sam zašto i šta je izazvalo to tragišno djelo. I ko je ustvari kriv? Da li je samo htjela da napusti nepostojeći travnjak ili je djed u zadnje vreme tretirao ružno? Da li je to bio revolt šta nije mogla do boba ili nepromišljena želja za običnom šetnjom? Ili je garonja djeda Marka iza svoga zida nedaleko od nje uputio "onaj" zov kojem nije mogla da odoli. Ili je putem prošao "neki drugi", još neodoljiviji. Zašto je baš sada, jedini put vezana oko vrata odlučila da skoči. Šta li je htjela i šta mislila? Zašto, zašto, zašto? Žao mi naše životinje, njene ljubavi i nezadovoljstva... Šta god da bilo, njeno je bilo da grize, a ne da misli. Misliti smo trebali mi. I kako god vrtio sve po glavi i onda i sad, ne mogu se oteti utisku da smo ponekad svi magarci.