_______________________________________________________________________________________________________________

Broj 312, 16. veljače 2006.
ISSN 1333-9249
Švicarska proza

Malograđanska sreća

Matthias Zschokke, Novi susjed, Durieux, Zagreb, 2005.

Dugogodišnja berlinska adresa švicarskoga pisca i filmaša Matthiasa Zschokkea nema važnost samo u njegovim osobnim dokumentima — Berlin je također trajno upisan u njegove pripovijesti, u kojima ima povlašteno mjesto izvora piščeva nadahnuća i čiji prikaz postaje zrcalom duha vremena.

Svakodnevica grada
Zschokkeovo je područje rada svakodnevica grada čije postojanje obilježuje neprestana usmjerenost budućnosti, unutar koje sveprisutna težnja savršenstvu nikomu ne dopušta sumnju u uložene napore za bolje sutra. No, nešto s tim pogledom u bolju budućnost nije u redu. S jedne strane, entuzijazam i optimizam kao jedino legitimno stanje duha ulaze u sve pore grada u kojem se od izrazite težnje za popravljanjem nesavršenstava sadašnjosti zaboravlja živjeti, pa grad ostaje vječnim predgrađem koje živi u galopirajućem samorastakanju, jer sve postojeće biva označeno kao sporedno u odnosu na ono što jednom tek treba biti. S druge strane, vizija savršenoga života kojem svi teže oblikovana je putem stereotipa, koji bilo kakav drukčiji pogled ili težnju čine neprimjerenima. U tu se sliku savršeno uklapa društveni sloj koji postaje temeljnom Zschokkeovom preokupacijom — njegovi su likovi malograđani koji, vođeni klišejiziranom predodžbom sreće, svu energiju ulažu u ostvarivanje krivih ciljeva i čija životna putanja prolazi mimo bitnog u ljudskome životu. Zapravo, Zchokke piše o sreći, koja postaje provodnim motivom tih vrlo raznoliko oblikovanih tekstova. On piše upravo o sklonosti ljudi da ovaj, i inače teško odrediv pojam, sagledavaju kroz posve krive parametre.

Svježa kreacija
No, umjesto odgovora na pitanje što ona jest, Zschokke nam radije piše o tome što sreća nije, suočavajući nas u svojim pripovijestima s besciljnošću upravo onih života u kojima su takozvani ciljevi postignuti: status, titule, bogatstvo, ugodni interijeri i savršene bračne zajednice u Zschokkeovim se rečenicama rasplinjuju kao mjehuri od sapunice, pogođeni lucidnim komentarima iza kojih ostaje osjećaj besmislenosti svega oko čega se u našoj svakodnevici toliko uporno trudimo. Puninom zapažanja Zschokke ukazuje na prazninu sveopće hinjene ležernosti življenja, u kojoj, uvjereni u ispravnost svojeg izbora, spremno prihvaćamo uloge, a iza paravana — divno uređenih života s »košuljicama, hlačicama, nalijepljenim bradicama, drvcima, suncobrančićima, stambenim blokićima i čežnjom za balkončićima« zapravo »hrabro čuvamo za sebe slutnju da taj život nije pravi«, trudeći se što više zanemariti činjenicu da se ispod svega događa zaborav bitnoga. Te će misli biti oblikovane izrazito svježom kreacijom, stilom koji dopušta igri da se rasplamsa među tvrdnjama i rečenicama, rezultirajući najneobičnijim asocijacijama i gotovo nadrealnim prizorima. Za njega gotovo sve može postati motivom za priču, koja se pak rijetko drži bilo kakva predvidljiva tijeka ili okvira (pa je možda zgodnije govoriti o zapisima nego o klasičnim pripovijestima) — Zschokke maštovitošću neprestano migolji logici i književnim pravilima, koja se ovdje odražavaju kao u iskrivljenu zrcalu — književna je materija prisutna, ali njezini su dijelovi iščašeni i zahtijevaju koncentraciju kako bismo ih doživjeli kao cjelinu, no valja napomenuti da nas Zschokke neobičnošću nerijetko i dobro zabavlja.

Razumijevanje za slabosti
Tako tekstovima defilira niz iznimnih likova, kao, primjerice, Frajburžanin kojega ljudi prihvaćaju tek kada izgubi »sumnjivu svježinu puti«, a smisao života pronađe u prevođenju svega na jezik novca koji mu omogućava sreću: život u stanu s centralnim grijanjem od kojega ga peku oči, ili pak izvrstan Baltz, činovnik s ostvarenim životnim snom temeljenim na pomno isplaniranu putu do sreće koja se urušava onoga trena kada se njegova vizija sudari s osjećajima ljudi oko njega. Hiperbolizirajući svakodnevicu, ismijavajući i parodirajući tipične životne situacije, ponegdje natežući njihovu komičnost do ruba puknuća (pripovijest Novi susjed), Zschokke u njih smješta svoje likove tražeći ono što se nalazi duboko ukorijenjeno u njihovoj svijesti, iz koje na vidjelo iznosi predrasude, strahove, navike, sumnje i kompromise. No, Zschokke im ipak ne prilazi s pozicije ciničnoga promatrača, njegovi »junaci u godinama u kojima su već neizbježno ukaljani« u svome piscu ne nalaze autoritet koji ih s podsmijehom raskrinkava u njihovim slabostima. On ima razumijevanja za te slabosti, jer one proizlaze iz svijeta u kojem i sam živi. Stoga su njegove pripovijesti neobičan spoj satire, humora i melankolije, koji, u različitu intenzitetu i varijacijama, izmjenjuju mjesta.

Jesen i proljeće
No, pozicija pisca u njegovu svijetu i ne može biti nadređena, jer ni književnost (druga važna tema Zschkkeove proze) nije pošteđena spomenute praznine i banalnosti. Smatrajući kako i umjetničku sferu prati »međusobno osnaživanje u neznanju«, Zschokke duboko sumnja u današnju književnost, u kojoj se pisci češće bave naklapanjima o aktualnim pitanjima koja ih se ne tiču nego da kao »dobri duhovi« društva samozatajno istražuju ono manje očigledno. On sumnja i u potrebe čitatelja, pa tako predlaže svom nakladniku da financira samo njegovu igru, ali da se ne trudi ulaziti u rizik izdavanja tekstova s kojima »nikoga ne treba zamarati«. Situaciju u kojoj sve u književnosti funkcionira prema marketinškim pravilima sjajno opisuje tekst o »jesenskim raskošnim primjercima« — izdanjima koja se po diktatu trenda mora pročitati, naspram »mršavih ožujskih komadića«, knjiga koje prolaze posve nezapaženo, ali im se u trenutku zasićenosti hitovima »s najboljih polica« ponovno okrećemo, i koje nam u nekoliko sati čitanja mogu stvoriti, u suvremenoj umjetnosti tako prezren, osjećaj ispunjenja i osobne sreće.

Čitati, a ne konzumirati
Kao i u drugim stvarima, i ovdje se bitno, sugerira Zschokke, nalazi mimo blistavih izloga u kojima se piščeva igra »degradira u predigru«. Možda tu leži razlog što i ova knjiga nije zauzela najbolje pozicije u hrvatskim knjižarama i na literarnim top-listama — Zschokkeovo štivo nije pitko, ono je neobično, zaigrano i zabavno, ali traži i čitateljev angažman, te užitak pruža onomu tko je spreman čitati tekst, a ne konzumirati ga.

Ljubica Anđelković

Preživljavanje najparazitskijih jedinki

Dario Grgić

Svijet uhvaćen u njegovu posljednjem trenutku, prije nego se uruši u sebe otopljen vrućicom sudnjega dana, njegova posljednja snimka rađena rukom koja ga, unatoč posvemašnjem njegovu smrdežu i karikaturalnosti, jako, jako voli

Matthias Zschokke, Novi susjed; s njemačkog prevela Štefica Martić; Durieux; Zagreb, 2005.

Matthias Zschokke švicarski je pisac i sineast koji je prije nekoliko godina u organizaciji veleposlanstva svoje zemlje i Goetheova instituta imao mini turneju po Hrvatskoj. Znate kako takva gostovanja izgledaju: dočeka vas ekipa s nekog faksa, najčešće Filozofskog, književnik malo čita iz svojih djela, a okupljeni studenti plus pokoji dodatni profesor – iako vjerojatno ne razumiju baš najbolje što se u zraku događa, o čemu to autor tako gorljivo ili tako šaputavo uzdiše – s vremena na vrijeme zaplješću. Poslije slijede aperitivi, u boljim prigodama i švedski stol: atmosfera kao u body building klubovima, gdje je veliki mišić ferment društvenosti. Ovdje na mjesto velikog mišića ponekad dostaje imati naočale, iako ni one nisu nužne. Sljedeći dan organizira se i nešto “ozbiljno” da gost vidi kako i mi imamo majstore za kosi benč. Zschokke je bio počašćen temom Književnost, jezik i nacija: i sami odmah, osluhnete li ovaj naziv, osjetite svu širokogrudnost i čovjekoljublje organizatora takvih posijela.

Sve vidi, sve čuje, sve nanjuši

Dođeš iz Švicarske, čitaš pred ljudima koji jedva da su čuli za tebe, onda te okruži gomila tipova s naočalama bez dioptrije, malo ti je to čudno, ali dobro; svi trepću kao onaj njihov redatelj, ne možeš se sad sjetiti kako se zove, ali se jednoga možeš odmah sjetiti, jedne stvari zapravo: da ove ljude opisuješ, ili da o njima pokušavaš napisati priču, u njoj bi se gotovo sigurno pojavili nazivi nekih pasa, i to ne bilo kakvih, nego točno određenih vrsta; npr. koker španijel, špicl, pudl, pekinezer, patuljasti šnaucer. U mladosti te nerviralo to tvoje skretanje iz prirodnog slijeda reakcija. Uvijek nešto što može izgledati i kao zloba, kao resentiman. Čak i kada bi te čitao netko dobroćudan na starinski način, neki npr. dobrovoljni davatelj krvi, tko zna što bi bilo da vidi što ti u svojim prozama radiš nižem činovničkom sloju, recimo. Možda ne bi uhvatio taj tvoj empatijski dio, eho apsurda koji huči oko ljudskih glava, onu tragikomiku uključenu u sve što nam se događa, od velike nužde pa sve do velikih osjećaja, ili velikih misli. Materijaliziranih ponekad u velikoj književnosti, a ponekad u blizini velike književnosti, u tekstovima poput Bernhardovih, pa možda i Kafkinih, svugdje gdje autorova ruka nenadano sklizne od lika prema njegovoj grbi, ostavljajući tog trenutka sve ostalo. “Jadni likovi”, zapisao si na jednom mjestu, “žive za poantu, što me čini nepovjerljivim”. No, ako si dobar čitač, a to k tome moraš negdje i pribilježiti, te ti se konstrukcije ugnijezde u svijesti, ondje puste korijenje i potjeraju nove izdanke. “Ja starim a on se sa mnom raspada”. No poanta je nešto što se može i naknadno učitavati, čak i u literaturi koja se tako sladostrasno prepušta olfaktivnim efektima.

Zschokke “sve” vidi (ili sve “vidi”????), sve “čuje”, sve “nanjuši”. Osobito ono što se ne vidi. Da pucaš od zdravlja, ali da si zapravo truo. Da si genij, ali zapravo nakaza. Da si čovjek, ali zapravo gnom. Da si sretan, ali zapravo nisi ti sretan. Da se smiješ, ali te tvoje oči slavuja u kavezu. I tako dalje.

Imaginarni muzej nakaza

Kundera svoju Besmrtnost počinje opisom gradnje književnog lika i kaže kako oni obično nastaju iz jedne karakteristike, jednog momenta, ili čak jednog pokreta. Zschokke je sav zadržan u tom jednom pokretu koji dodatno ledi gomilanjem dojmova i slika, koji preparira za nekakav imaginarni muzej nakaza kao prirodnih posljedica uobičajenih oblika socijalizacije. Takav je prostor u kojemu prebivamo, sve je nahereno, ali neće pasti: “...kuća se ne ruši nad nama; sve stoji, gradovi su kulise u kojima nedostaje jeka; miris stvari je ispario; vjetar je nestao; cijeli okrugli svijet bez ikakva je sadržaja.” A snažni pojedinci pucaju pod svima koji se o njih “vješaju”, bez nade u ikakvu drugu sudbinu; nekakav obrnuti darvinizam koji omogućuje preživljavanje najparazitskijih jedinki. Jedan lik “tako je čvrsto stajao na svojim nogama da su neki dobivali želju da se na njemu odmore, kao na suncem obasjanoj stijeni... Tako se nečija želja da se nasloni na Balza očitovala više kao gurkanje i podmetanje. Svi su ga pokušavali izbaciti iz ravnoteže.”

Lako ga je zamisliti. Zschokkea. Iako nije lako pisati kako on piše, njegova optika, njegova fina mašinerija, pincete kojima dodiruje stvarnost, kojima bira riječi, odmah su uočljive. On piše u bijelom mantilu, i prije pisanja četrnaest je puta oprao ruke. Želi biti što točniji, što bliži onome što se ne vidi. Želi pomno “sažeti godine i iz njih muljati priče o smrti, ljubavi, očaju i neshvatljivim događajima.” I on zaista u svoju literaturu drobi sve, po naizgled istom onom grubom principu prema kojemu čobani prave čobanac, ali za rezultat nema takvu jaku hranu nego pikantne delikatesne sendviče, na samoj granici velike virtuoznosti.

Za ulazak u svijet u kojemu prebivaju somovi dugi deset metara, poput Musila, koji je u svojim prozama zahvaćao sličan milje kao Zschokke, potrebno je imati pluća koja mogu nahraniti tako kompleksan i hiperdimenzioniran krvotok, i potrebno je, naravno, ne imati televizor, ili mp3 plejer, no ostalo, embrionalno kao da je opet tu: ista mrzovolja, nastanjena i kod još jednog južnijeg susjeda, Thomasa Bernharda, samo što na mjesta gdje Bernhard udara pamfletizmom u esencijalnom obliku, Zschokke stavlja spomenutu olfaktiku, boje, mirise i zvukove, ali sad već u poodmaklom stadiju degeneracije. Svijet uhvaćen u njegovu posljednjem trenutku, prije nego se uruši u sebe otopljen vrućicom sudnjega dana, visokom temperaturom smaka svijeta, njegova posljednja takoreći snimka rađena rukom koja ga, unatoč posvemašnjem njegovom smrdežu, unatoč njegovoj karikaturalnosti, jako, jako voli.

Ein neuer Nachbar