Oko 6000 Trebinjaca bošnjačke nacionalnosti potražilo je svoj novi dom početkom 1993. godine. Rat i ratne nedaće, u kojoj je izražena zla volja njihovih komšija, razbacala ih je širom svijeta, u preko dvadeset zemalja. Završetkom rata 1995. godine i stupanjem na snagu Daytonskog sporazuma računalo se da će uslijediti masovan i brz povratak, međutim, što zbog nepoštivanja i nesprovođenja zakona koje je nametnula Međunarodna zajednica, ali i zbog nerealnih uslova u samom Trebinju (teška ekonomska situacija i nemogućnost zaposlenja, kao sporo vraćanje nepokretne imovine i stanova, te dr.), treba biti realan i svjestan činjenice da je TREBINJSKA DIJASOPRA jedna velika neminovnost i realnost.

Na sjeveru Evrope najveća je koncentracija prognanih Trebinjaca, više 50% od ukupnog broja. U Danskoj je trenutno oko 2000 Trebinjaca, dok ih je u Švedskoj preko 1500. Veliki broj Trebinjaca još uvijek boravi i u Njemčkoj, ali ih je dosta napustilo tu zemlju (poznat je stav Njemačke prema bosanskim izbjeglicama i prognanicima) i otišlo u prekookeanske zemlje (SAD, Kanada, Australija), manji dio se smjestio u Švedskoj, a ima i povratnika u BiH i samo Trebinje.

Što se tiče organizovanosti Trebinjaca u dijaspori, može se reći da je na prilično dobrom nivou. Najaktivniji su, svakako, u Švedskoj, gdje se već godinama okupljaju, postoje i dva udruženja, a i nekoliko Internet-prezentacija je dostupno upravo urađenih u Švedskoj (jedna od njih je i ova), dok je pažnje možda najvrijedniji časopis "IZVORI", koji se pojavljuje već 2 pune godine i čita se među Trebinjcima širom svijeta.

U Danskoj je situacija drugačija, uprkos većem broju Trebinjaca. Postoje veće grupacije (po nekoliko stotina) u nekim gradovima Danske, ali evidentno je da nisu aktivni i da se sve više prepuštaju novim navikama i onome što im diktira dansko društvo. Od "prekookeanskih Trebinjaca" najbrojniji su u Australiji i, koliko je primjetno, veoma su privrženi svome rodnom kraju, kao i cijeloj domovini Bosni i Hercegovini (zna se da je tamo izgrađena zgrada Ambasade BiH donacijama bošnjačke dijasopre).

Ono što većinu trebinjskih Bošnjaka najviše boli jeste da se još uvijek ne mogu slobodno vratiti u svoje Trebinje. Neka nikoga ne zavara trenutna situacija prilikom boravka u Trebinju, i sva silna pričanja nekih naših komšija, kako je sve OK i da se možemo vraćati. Hajde, budimo realni, koliko je stanova i privatnih kuća vraćeno u posjed? Koliko je povratnika dobilo zaposlenje? Što se povrata imovine i stanova tiče, ide nekako, ali posao, tj. ekonomsku neovisnost i sigurnost, gotovo da nema teorije da neko ostvari. No, ipak, Trebinjci se vraćaju u Trebinje. Istina, polagano i u manjem broju, pretežno oni malo stariji. Događanja od 5. maja 2001. godine, kada je nasilno spriječena ceremonija polganja kamena temeljca za obnovu Osman-pašine džamije, a potom i smjenjivanje Specijalnog izaslanika Visokog predstavnika OHR-a za Trebinje, gospodina Danijela Ruiza, svakako su odigrali svoju negativnu ulogu u cijeloj povratničkoj dinamici. Postavljanje gospodina Ištvana Oszija za novog Specijalnog izaslanika nije donijelo ništa novoga, i sve se odvija veoma usporeno.

Ovdje u Švedskoj, gdje je TREBINJSKA DIJASOPRA najaktivnija, nije se stajalo ni jednog trenutka. Pristupilo se organizovanom i koordiniranom prikupljanju donacija za podizanje srušene džamije, čišćenje trebinjskih mezara i drugih objekata, kao i prikupljanje pomoći onima koji su se vratili u Trebinje. Ovdje, prije svega, treba posebnu pažnju obratiti na povratnike, jer mnogi od njih nemaju nikakvih sredstava za život osim nešto humanitarne pomoći. I to je jedan otvoren problem, ne samo za njih - povratnike, već za sve nas koji računamo da se vratimo (sutra, za godinu ili dvije). Pomognemo li njima, pomažemo, ustvari, sami sebe, jer tako lagano otvaramo vrata svoje sopstvene kuće.

Prije dvije godine je gospodin Muhamed Babović pokrenuo projekat "Održivi povratak u istočnu Hercegovinu". Urađeni su neki ekonomski proračuni i došlo se do saznanja o svim deficitarnim privrednim i maloprivrednim djelatnostima koje bi mogle da se pokrenu u Trebinju i okolini. Međutim, od strane lokalnih vlasti nije bilo nikakvih pozitivnih odgovora ili su samo naznačavali da bi moglo nešto biti. U Švedskoj ima dosta privrednika koji bi vrlo rado investirali u privredu trebinjskog kraja, ali to hladno držanje trebinjskih vlasti drži ih na odstojanju. Uprkos tome, gospodin Babović je uspio da izradi nekoliko manjih eknomskih projekata koji bi mogli ugledati svjetlost dana. Potrebno je samo malo više određenosti i odlučnosti za povratak i privatnu inicijativu. Svakako, treba tražiti i u Trebinju privatnu inicijativu, gledati kakvo je njihovo raspoloženje i kakva su njihova razmišljanja oko ulaženja u neke projekte. Ako se to desi u narednom periodu, Trebinje bi moglo računati na bolje dane, kao ekonomski tako i politički. Otvaranjem na oba područja puno bi se učinilo za cijelo područje istočne Hercegovine.

Ukoliko neko od Trebinjaca u Švedskoj namjerava da se vrati u Trebinje, i planira pokretanje privatne djelatnosti, gospodin Muhamed Babović se nudi da pomogne u domenu svojih mogućnosti i projekta kojim on rukovodi.

Jedan dio tog projekta (ili podprojekat) zove se "IZVORI-POVRATAK" i odnosi se na rad na informativnom polju u samom Trebinju. Njegov nosilac je Amer Arslanagić. Cilj i namjena jesu ispitivanje javnog mnjenja na terenu, i analiza pravog ekonomsko-političkog stanja u Trebinju. Uspostavljanje pravilnog i pravovremenog protoka informacija iz Trebinja i u Trebinje, također je jedan od ciljeva tog dijela projekta.

Projekat "Održivi   povratak u istočnu Hercegovinu" i podprojekat "Izvori - povratak" su podržani i finansirani od strane Migrationsverket-a (Useljenički biro Švedske).