Ni
jedno, ni drugo!
Meho Baraković ima "svoj svijet", svoje radosti, duge i
pruge, ali, ni sam ne znajući zašto, rijetko stihom korača
veselim obroncima prirode i života.
- Možda je u mom životu, ipak, gorčine bilo previše, možda se u
mojoj duši suviše nataložilo tamnog i smrtnog, pa ni stihu ne da
drugačije, reći će u traganju za odgovorom na postojanost
primjetne nerazgovjetnosti i tvrdoće, pa i neobične leksike u
njegovim pjesmama.
- Moja poezija je dosta žestoka i počesto nedopadljiva onima koji
su mišljenja da je prava poezija - dopadljiva lirika. No, ja drugačije
ne mogu i ne želim nikom da podilazim nešto "mekše"
stihove i metafore. Jednostavno, kao i svi drugi, pišem ono što
osjećam. Tu pogodbe nema.
A sve je počelo
poodavno, prije više od trideset godina. Zadojen bistrinom
plahovitog Vrbasa, na čijim je obalama, u banjalučkom Gornjem Šeheru,
sasvim slučajno ugledao svijet 2. maja četrdeset pete, gdje su mu
roditelji za onog rata kao muhadžiri tražili spasenje, pa onda
"ćirom", po zadatku, vratili na svoje, u Trebinje, ponio
je nemir progonstva kojeg se do dana današnjeg nije oslobodio.
Sudbina, šta li...
Čim ga je posnih pedesetih učiteljica Lukra Zec naučila da čita
i piše, Meho je krenuo u knjige. Iz jedne u drugu. Svakodnevno. Od
laganih lirika pa do malo težih klasika. Tako je
"osvajao" svijet. Kako je rastao sv je više čitao.
Bibliotekarki Zori Milovanović Kukurić bio je najdraži gost. Ponešto
bi i zapisao, ali ne da pjesnik postane, već onako - iz duše za
svoju dušu. Čisto, da mu srce i u snu bude budno, da ne miruje...
Profesori Ismet Kreso, Milovan Rosić, Vera Pavlović i Radovan Šakotić,
svako na svoj način, "a Isma naročito", usadiće u
njegove vidike dragocjena zrnevlja znanja, s kojim će preko Ivanice
otići do dubrovačke Pedagoške akademije. Među gospare i nove
prijatelle.
Družio se sa Kajanom, Budalićem i Kordićem, slušao Jusiće i
"Trubadure", gledao "Igre", učio i sazrijevao.
A onda opet u svoje Trebinje, pod platane, u čaršiju, na Police, u
biblioteku... Da čita i piše. Piše za novine. U Dučićevom
rodnom gradu. Uz Vlastimira Pavlovića, svog prvog "živog
pjesnika", uz Trebinjske večeri, porađa prve pjesničke
bisere. Ima ih poprilično, ali se drži podaleko od izdavača. Ni
on njima, ni oni njemu.
Godina je sedamdeset druga. Sve se slilo na "Večeri". Doašao
i "Kiko" Sarajlić. Bard širokih poetskih prostora.
Prelistao Mehine rukopise. Zanimljivo mu bilo. Ponio ih u Sarajevo,
pročitao i urednički potpisao. Tako je nastala njegova prva zbirka
pjesama u izdanju "Veselina Masleše". Prva zbirka, prva
knjiga.
Gle, čuda?! "Azil" se zvala...
- Zašto, ne znam, ali kao da sam još tada sebi naslutio da ću dio
života provesti, a vjerovatno i smrt dočekati, u ljudskom i književnom
izgnanstvu, u egzilu.
Nažalost, to se događa. Do onog nesretnog rata objaviće osam
knjiga poezije, a onda će, devedeset treće, nakon višednevnog
tamnovanja, zbog imena i pjesme, biti protjeran sa vlastitog praga.
Otišao je u Plav i u dvogodišnjeg druženju s dobrim ljudima u
ovom malom crnogorskom gradu sabrao je je još pet knjiga poezije.
Po dolasku u Švedsku, u snježni Bollnäs, gdje i danas živi,
nastavlja svoje poetsko stvaralaštvo i objavljuje još četiri
zbirke, od kojih tri na švedskom. S pjesmom "Föreställ dig
att i Bollnäs faller snö" (Zamisli u Bollnäsu pada snijeg)
1999. godine u Göteborgu pobjeđuje na velikom anonimnom književnom
natječaju u konkureniciji osamdesetak autora i ulazi u Društvo
književnika Švedske, što ga sa onim bosansko-hercegovačkim,
dijeli napola. I tamo i ovamo, a ni tamo, ni ovamo... Život, međutim,
čak i egzilu, ne presušuje. Počesto ponire, ali traje. U Barakovićeve
tri decenije poetskog iskazivanja, od "Azila", u kome
"Rijekom Dunav plovi Vrijeme/u Crno more/Crne misli u Crno
more...", pa do za jubilej pripremljene "Knjige o duši",
u kojoj "Samo što nisam Umro/gledano iznutra/i gledano sa
Strane.../, nastalo je sedamnaest zbirki poezije.
- Bilo bi ih možda i više da nisam krenuo malo pokasno, veli.
Vidim sad da uvijek moram poči ranije da bih negdje stigao.
|
