Slovo o putu
          
           za Lillian J.

Spakovao sam stvari
još samo da odredim Mjesto i Grad
u kome ti živiš
boju vazduha koji udišeš
da znam sve ono čime se umivaš
šta jedeš
Koliko ti straha može zanoćiti
u očima
i pod Kožom takođe
pa da krenem na put

Osim mlade Navike
da izjutra svoje sanjivo Tijelo
toplo i neuhvatljivo
možeš pokloniti svakome
i Nikome
Ja ne znam
koliko ću Sati putovati do Tebe

Od mnoštva Sitnica
i Nesporazuma
sagrađena je i Kuća iz koje Ja
Treba
da krenem na put
i da te iznađem u Sebi
i uvjerim da nikuda nisam Putovao

Slovo o Putu
I ovaj Put se završava Patnjom

Ko bi rekao da je to moguće

Moguće je
samo ko bi to rekao
o Strahu i Smrti kao da ništa ne znam
o Ljubavi onoj sanjivoj i ljubičastoj
o Ljubavi stvarnoj i nestvarnoj
o malim Pticama
Rugalicama
moglo bi se reći da Znam
ali u ovom Vremenu kada se
Sve to Osipa i Isčezava
ja se pitam
Ko bi rekao da to moguće

Od bola se oblikuje krošnja
i u kasnim popodnevnim satima
kao da Nešto u tvojoj krvi
Cvijeta
moguće je
slika je sasvim nestvarna
ali je zato i moguće Meho Barakoviću
da se još jednom Susretneš
sa svojim Godinama
sa Gradom
i sa svim onim Sitnim radostima
i ponovo sa Smrću svojom da se
Susretneš

Kada su u pitanju Ruke
Samo kada su u pitanju Tvoje ruke
koje noću zasvjetlucaju
Moguće je
i još jednom bi se moglo reći
Hoću da se naučim ponovo hodati
i ponovo jesti
Nečujno se oslanjajući i na Beskraj
sve vjerovati i svakoj Vatri
i svakom tajnovitom Zagrljaju
jer još ima prostranstava
u kojima nisi boravio
a Duša bi htjela i da samo zakorači
i da se u tamošnjim Ogledalima
ogleda
ako treba da se i Zapali
i da Izgori
jer čini mi se sve je Beskraj
jer u Beskraj i Vrijeme otiče

Ko bi rekao da je to moguće
moj Meho Barakoviću

Lidköping, septembra 2000.

Neko drugi i drugačiji

Zašto je Neko drugi i drugačiji
znatno prije mene
Boravio i u ovome Gradu
u Bollnäsu
na malom gradskom trgu
boravio je i u ljudima
i u Pticama kojih već dugo nema

U svemu nepoznatom
Zaključana je i Misao o Vatri
o Vatri i Tijelu
i u Tijelu koje raskošno Pjeva
i neosjetno stari

Nisam gladan
nisam ni žedan
samo sam malo opčinjen Slikom
u kojoj je sve nestvarno
samo si Ti
Realnost
u koju vrijedi biti Zaljubljen

Snijega još nema
ipak Sve miriše na Snijeg
i Kafa miriše na tvoje ljubičasto
Tijelo
i čujem lavež malih psića
u kretnjama tvoga Tijela

Sumnja u sve i svašta

Možda i Mrtav
možda i sa nevidljivom i beznačajnom
Ranicom u sluhu
možda sa Rukama koje Nešto
uzvišeno mole
Možda
možda nisam nikada ni Postojao
u tvojoj utrobi
možda u Praznini jesam
Možda
možda vrijeme ne postoji
Možda je sve izmišljeno i protiv Nas
Okrenuto

Možda sam ja jednom i bio čovjek
koga si upoznala sasvim
Slučajno
na Nekom balkanskom vašaru
možda na Vašaru
možda na Putu prema Kući
Ništa nije Sigurno
Možda
možda su Ptice Rugalice ono najvrijednije
što Svijet ima
što se u ženskom Tijelu skriva
što je Zapaljivo
što Mirom Miriše
Možda su te Ptice upropastile
a Ono još tako uporno traje

Možda
možda je razumljivo što je Srna
Zaljubljena
u svoju Zapaljivost zaljubljena
i u Ništavnost zagledana

Možda
možda se Slika i ne rastoči
tako Brzo

Sjećanje

Hoću da se susretnem
sa ljepšom stranom tvoga života hoću
hoću da se susretnem Uspomeno moja
ŽENO moja draga uspomeno
moja
ja još živim na onim divljim plažama
raskošnog Dubrovnika
i moga sada već Starog tijela
sada se i ribe moga tijela plaše
i ja se plašim Nejasnog zvuka
i ponovnog cvijetanja se plašim i ja
jer sada sam ja neko sasvim Drugi
Neko Drugi rasprema se da legne
uz Tvoje još mirisno tijelo
i da te nestvarno dotiče
usnama od crnog pliša da te dotiče
beskraj
Beskraj da te dotiče
Beskraj u kome sam i ja Nestao