...povijesne su cinjenice potpuno jasne.
Bosna, posljednja velika srednjovjekovna drzava medu Juznim Slavenima,
naglo se prosirila pod banovima i kraljevima dinastije Kotromanica
(1254-1463), koji su ispocetka pod svojom vlascu drzali tek sredisnji dio
Bosne, oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne - danasnju sarajevsku
regiju. Ban Stjepan II Kotromanic (na vlasti od 1314. do 1353.) vladao je
vecim dijelom danasnje Bosne i Hercegovine, s izuzetkom unskog bazena na
sjeveroistoku, koji je pripadao Hrvatskoj, te trebinjskog podrucja
(najistocniji dio danasnje Hercegovine) i gorujeg toka Drine, koji su
pripadali Srbiji. Njegova drzava ukljucivala je citavu dalmatinsku obalu
od Omisa do Stona. Stjepanov necak Tvrtko I (vladao od 1353. do 1391.)
upravljao je vecim dijelom Dalmacije, od Novigradskog mora do Boke, a
isto tako i zapadnom Srbijom.
Nakon pada bosanske drzave pod otomanske Turke 1463. pristase
novomanihejskebosanske crkve kojoj je pripadala i vecina
bosanske feudalne gospode, stali su se masovno obracati na Islam. To
masovno obracenje, jedinstveno po opsegu, osiguralo je Bosni poseban
polozaj unutar otomanskog carstva. Bosanska muslimanska elita stekla je
status nasljednog plemstva, neuobicajen za otomansku drzavu. Na vrhuncu
otomanske moci u sesnaestom stoljecu, bosanski ejalet ukljucivao je ne
samo cijelu danasnju Bosnu i Hercegovinu nego i velik dio dalmatinskog
zaleda, Liku, Kordun, Baniju i zapadnu Slavoniju (kliski, licki, bihacki
i pakracki sandzak), te zapadnu Srbiju (zvornicki
sandzak) i cijeli novopazarski Sandzak.
Opadanje otomanske moci zapocelo je probijanjem Kara Mustafine
opsade Beca 1683. godine i Leopoldovim zauzecem Ugarske, Hrvatske i
Slavonije. Habsburzima su se pridruzili i Mleci, prosirivsi svoje
dalmatinske posjede na racun otomanske Bosne. Tijekom tog, takozvanog
Beckog rata Eugen Savojski prodro je 1687. duboko u bosanski teritorij, i
povukao se tek nakon sto je spalio Sarajevo. Bilo je to posljednje
razaranje vecih razmjera u povijesti bosanskog glavnog grada prije
Slobodana Milosevica. Karlovackim mirom iz 1699. godine ustanovllene su
danasnje bosansko-hercegovacke granice na Kordunu i Baniji. Mleci su
dobili dalmatinsko zalede od Starigrada u Velebitskom kanalu, preko Knina
i Sinja, sve tamo do Vrgorca. U Boki su pak, od otomanske Bosne preuzeli
Herceg Novi i Risan.
Nakon Prvog turskog rata 1716-18. i Pozeravackog mira,
Habsburzi su dobili otomanski teritorij juzno od Save (Bosanska
Posavina), a Mleci su svoje posjede uvecali za tanki pojas zemlje od
Plavna do Imotskog, te za dijelove Boke sve do Pastrovica juzno od Budve.
Dubrovacka Republika, koja se Mletaka bojala vise nego Osmanlija,
nastojala se zastititi od mletackih prisvajanja trazeci da Neum i
Sutorina, koji su bili pod dubrovackom upravom, budu odvojeni od
mletackih posjeda otomanskim teritorijem. Danasnji bosanski izlaz na more
kod Neuma, koji odvaja dubrovacko podrucje od ostale Hrvatske, izravan je
rezultat dubrovackih strahovanja u osamnaestom stoljecu. Sadasnja
jugozapadna granica Bosne i Hercegovine proizvod je Pozarevackog mira - s
tom razlikom sto je bosanski klin kod Sutorine prigrabila N.R. Crna Gora
1945. godine.
Drugi turski rat (1736-39) okoncan je Beogradskim mirom.
Habsburzi su ovog puta bili manje uspjesni i morali su se povuci do Save,
uspostavivsi tako danasnju sjevernu granicu Bosne i Hercegovine. Koncem
osamnaestog stoljeca, Josip II jos jednom je zaratio s Turcima. Cilj mu
je bio osvojiti citavu Bosnu, no nakon razlicitih obrata i careve smrti
1790, Bec je s otomanskim carstvom zakljucio mir u Svistovu 1791. Time je
otomanska Bosna izgubila Dvor, Dreznik, Petravo Selo, Lapac i Srb, koji
su pripali habsburskoj Hrvatskoj. Iz svega ovog moze se zakljuciti da je
danasnja granica izmedu Hrvatske i Bosne i Hercegovine stvorena u
razdoblju od 1699. do 1791. godine, daleko prije Titova vremena. Ona je
ishod bitaka koje su vojevali Ljudevit Badenski i Eugen Savoiski, a oni
ocito nisu bili clanovi nikakvog politbiroa. Treba dodati da su turski
ratovi u sedamnaestom i osamnaestom stoljecu doveli do velikih
migracijskih valova...
Istocne granice Bosne i Hercegovine takoder su oblikovane kroz
dugo vremensko razdoblje i to, kao u prethodnom slucaju, prije
komunistickog perioda. Bosanski ejalet (kasnije pasaluk) prostirao se s
onu stranu Drine u zapadnu Srbiju, do Sapca i Uzica. U osamnaestom
stoljecu Bosanski pasaluk sezao je do Loznice i dalje na istok. Za
vrijeme ustanaka u Srbiji, Karadordevi su ustanici 1809. presli Drinu,
ali je Loznica ostala u posjedu otomanske Bosne jos u prvim desetljecima
devetnaestog stolleca. U razdoblju poslije 1831-1833, kad je takozvanih
"sest nahija" potpalo pod autonomnu Srbiju, uspostavljena je danasnja
bosansko-srpska granica na gornjem toku Drine. Nakon Velike istocne krize
1875-1878, odlukom Berlinskog kongresa Crna Gora se prosirila u Staru
Hercegovinu (Niksic, Piva, Drobnjaci) i tako omedila veci dio svoje
danasnje granice s Bosnom i Hercegovinom. Po zavrsetku Balkanskih ratova
1911-13, Srbija i Crna Cora podijelile su medu sobom novopazarski Sandzak
i time povukle danasnju istocnu granicu Bosne, s iznimkom vec spomenute
Sutorine. Kao i u ranijim turskim ratovima, ratovi Srbije i Crne Gore za
nezavisnost stvorili su brojne migracije. Glavnina juznoslavenskog
muslimanskog zivlja potrazila je utociste u Bosni i Hercegovini, koja je
od 1878. bila pod austrougarskom okupacijom.
Moze se, dakle, s potpunim pouzdanjem reci da granice Bosne i
Hercegovine nisu ni proizvoljne ni "komunisticke". Kad ih se suoci s
cinjenicama, raznim homogenizatorima i "etnickim cistiteljima" preostaje
jos samo jedan argument. Oni tvrde da je Bosna i Hercegovina sama po sebi
apsurdna. Ta tvrdnja ima slabe osnove cak i ako zanemarimo kontinuitet
bosanske drzave tamo od desetog stoljeca, kad je Konstantin Vll
Porfirogenet spomenuo "zemlju Bosnu" u svojem "De administrando
imperio". Za bosanske muslimane, koji su se jos 1831. borili protiv Porte
za bosansku autonomiju, posebnost Bosne i Hercegovine kao njihove
domovine nije dolazila u pitanje. Kao sto ne bi trebalo da bude kamen
spoticanja ni za Hrvate, ciji su franjevci sacuvali uspomenu na bosansku
drzavu pod Turcima. Sto se pak Srba tice, sadasnji napori njihovih losih
voda, usmjereni protiv bosanske nezavisnosti i cjelovitosti, mogu se
ostvariti jedino pod cijenu opceg rata, a to moze samo ugroziti
kontinuitet njihove prisutnosti u Bosni i Hercegovini Ovaj je rat izmedu
ostalog i borba za autenticni kulturni prostor, jednako tako legitiman i
nuzan u visenacionalnoj Bosni kao i u drugim susjednim drzavama.
Prof. Dr Ivo Banac
