Zašto nam treba Komisija za istinu i pomirenje?

Jakob Finci

 

"Sve sretne porodice nalik su jedna na drugu,  svaka nesretna porodica   nesretna je na svoj način", napisao je Lav Tolstoj počinjući "Anu Karenjinu". Tako se i ova naša, bosansko-hercegovačka nesreća u ratu od 1991 do 1995 teško može upoređivati sa drugim i sličnim ratovima, agresijama, genocidima, etničkim čišćenjima i stvarima koje su se dešavale i drugima, a sada su se desile nama.

 

Tako je i sa receptima za prevazilaženje traume u kojoj su se našli svi koji su, na bilo koji način prošli kroz ovu Golgotu. Naravno, najteže je onima koji su izgubili svoje najbliže, onima koji su ostali invalidi, beskućnicima i proganicima, ali, na određeni način i onima koji su se ogriješili o Božije i ljudske zakone, teško da mogu spavati mirno.

 

Povratak izbjeglica i prognanika, opravka infrastrukture i porušenih domova, hapšenje ratnih sločinaca i njihovo suđenje u Hagu su spori, ali prvi koraci normalizacije. Dugo će nam trebati da sve bude vraćeno u prvobitno stanje, ukoliko je to uopšte moguće, da svi dođu na svoje, da zločinci dobiju zasluženu kaznu i da počnemo živjeti kako smo živjeli stoljećima.

 

Svaki od velikih igrača na političkoj sceni radi ono što misli da treba uraditi i da mu je  mandat, ali se uglavnom radi o potezima  od kojih se očekuje da odmah mogu dati rezultat, kako bi se svako od nosilaca tih visokih funkcija mogao ili vratiti kući, ili pohvaliti pred sljedeće izbore "rezultatima koje je postigao".

 

Malo tko je upitao građane Bosne i Hercegovine šta njima  treba. Šta su očekivanja na kraju ovog mračnog tunela i u obliku čega vide svjetlo na kraju.

 

Recepata i preporuka ima mnogo.  Neki podsjećaju na onaj vic, kada je tako ljekar probao nekoliko lijekova, pa kada je na kraju pacijent podlegao, žalosno konstatovao, "Šteta, a  imao sam još toliko toga da  isprobam".

 

Na nama se svašta isprobavalo za ovih šest godina, rekao bih hladnog mira, ali očito rezultatima niko nije zadovoljan.  Možda je upravo zato sada pravi čas za formiranje Komisije za istinu i pomirenje, koja, nažalost nije čarobni štapić za rješenje svih naših problema, ali nam vjerovatno može pomoći da popravimo međuetničke i međuljudske odnose. Može nam pomoći da se suočimo sa svojom prošlošći na otvoren način, pa makar on bio i bolan kao ljekovita injekcija koja spašava život, ali sam ubod boli. Da se suočimo sa prošlošću, pa je prihvatimo i da iz nje shvatimo koje greške ne smijemo ponoviti u budućnosti koja je pred nama.

 

Kada je 1945 završen II svjetski rat, bili smo svi na jednoj strani - na strani pobjednika, a poraženi su bili  NACISTI  i kako je to u našim udžbenicima tada malim slovima pisalo, domaći izdajnici. Naciste smo svi mrzili, a domaćih izdajnika je   vremenom bilo sve manje i manje, da bi se na kraju izgubili sasvim, ili čak pridružili pobjednicima. Nikada taj dio naše istorije nismo doveli do kraja, jer je bilo lakše sve  pomesti pod veliki ćilim zaborava i novih interpretacija.

Nije mali broj onih koji opravdano kažu da bosanski rat nije nastavak kosovskog boja, nego nastavak II svjetskog rata. Nastavak koji je bio moguć, jer se stvari nisu nazvale pravim imenom, jer se greške pobjednika nisu procijenile, a ni ono malo dobrih stvari koje su se mogle pripisati poraženima. Uostalom, znamo da uvijek istoriju pišu pobjednici.

 

Jasno je da Daytonski sporazum nije priznao pobjednike, mada su se sve tri strane vratile iz Ohia sa pobjedničkih osmjehom na licu, a mi smo shvatili, neko ranije a neko kasnije, da smo svi poraženi i da smo svi na gubitku. Jer, u svakom ratu, čovjek je uvijek na gubitku.

 

Možda je i takvo slovo  Daytona prouzrokovalo  osjećaj pobjedničkog zadovoljstva i dovelo nas u situaciju kada imamo, čak zvanično, u našim školama tri programa sa tri različite, ali sve tri pobjedničke istorije, historije i povijesti. Tamo piše, negdje crno na bijelo, a negdje između  redova da su naše komšije naši neprijatelji, da su došli u "našu zemlju" i pokvarili  nam idilu, ali da je to samo privremeno i da ničija nije do zore gorila.

Učeći to našu djecu, šta možemo očekivati za 20-30 godina, nego novi rat i konačni obračun sa "mrskim neprijateljem". Da bi se to izbjeglo, potrebno je da realno sagledamo našu nedavnu prošlost, dovoljno je onaj period od novembra 1990 do decembra 1995 godine. Da čujemo od ljudi koji su bili u to vrijeme u Bosni i Hercegovini šta su doživjeli i šta im se sve desilo.

 

Naše sjećanje, možda je to i dobro, nije savršeno, tako da mnoge stvari zaboravljamo. Uskoro će deset godina od početka bosankse tragedije i sada je pravo vrijeme da se sve to sačuva od zaborava. Inače, više  ćeme pamtiti šta piše u memoarima Karla Bilda, Lorda Owena, Alije Izetbegovića, Dika Holbruka i svih onih, koji su prolazeći kroz Bosnu pomislili da o njoj sve znaju i da su meritorni da to i napišu i objave. Treba sačuvati od zaborava naše vlastito pamćenje, jer nema svrhe da čekamo da se otvore arhive. Uostalom, mi znamo da su naše arhive ili prazne ili uništene, te da tridesetgodišnje čekanje neće donijeti ništa novo, osim šte će nam izbrisati pamćenje i zamijeniti ga pamćenjem drugih.

 

Ideja je da se formira Komisija za istinu i pomirenje, komisija na državnom nivou ustanovljena posebnim zakonom, koja će imati mnogućnosti da prikupi svjedočenja svih onih koji su rat proveli u Bosni i Hercegovini i koji  mogu i hoće da kažu šta im se u tom periodu dešavalo. Komisija će raditi paralelno sa sudom u Hagu, čija je neosporna dužnost da izrekne  zaslužene kazne svim onim zložincima koji su to zaslužili, ali je jasno da će  Tribunal završiti svoju aktivnost sa ne više od 120 - 140 osuđenika, te manje od 1000 svjedoka. Zbog toga je neophodno da se čuje glas svih onih koji imaju šta da kažu, a nemaju gdje to da kažu. Komisija je pravo mjesto.

 

Jasno je da će najveći broj onih koji se pojave pred komisijom biti žrtve, jer su, na neki način, u ovoj zemlji u ratno vrijeme svi bili žrtve. Međutim, važno je da se to svjedočenje učini javnim, te tako dostupno svima, da čujemo žrtve sa svih strana, jer nerijetko živimo u ubjeđenju da smo samo mi, odnosno samo naš narod,bili žrtve. Bili smo svi mi i žrtve propagande, pa nas nerijetko i vrijeđa kada se kaže da su naši "dobri momci", koji su nas odbranili, na nekim drugim stranama bili "loši momci".  Svi smo u ovom ratu nešto branili i zato nam teško pada kada otkrijemo da je ta odbrana nerijetko bila prekoračivana, te da je čak završila i u zločinu. Međutim, saznanje šta se sve desilo, bez pokušaja izjednačavanja zločina ili njegove kvantifikacije, koliko god bolno bilo, pomoći će nam da shvatimo tragiku proteklog rata očima kojim ga do sada nismo gledali.

 

Pojaviće se pred Komisijom i oni koji su za sve što se desilo dobili amnestiju, jer bili su mobilisani i sve što su činili bila im je dužnost. Nisu zbog toga ratni zločinci, već su amnestirani pred zakonom, ali nisu pred svojom savješću, i zbog toga šta su raduili, nemogu mirno da spavaju. I njima treba dati šansu da se na neki način "ispovjede", oslobode dušu od tereta zla koga su nekome nanijeli i nastave mirno živjeti. Zakon im je već dao oprost, a ovo je način da taj oprost  i  zasluže.

 

Treća, nimalo zanemarljiva grupa svjedoka, će biti oni koji su pomagali druge i drugačije, i zbog te svoje ljudskosti i humanosti  su postali "izdajice roda svoga", jer su zaboga, pomagali neprijatelja.  Ta dobra djela su ne samo pomogla svima nama, nego treba da nam pomognu da pokažemo da ovdje nismo petstotina godina mrzili jedni druge i jedva čekali čas "konačnog obračuna" i opšteg pokolja i osvete, nego da smo živjeli jedni sa drugima, živjeli normalan ljudski život, dijeleći dobro i zlo, radost i tugu, imanje i nemanje češće sa najbližim komšijom, nego sa rođenim bratom. Ta dobra djela treba sačuvati od zaborava i to će biti jedan od zadataka Komisije.

 

Konačno, Komisija treba da analizira i rad onih koji se nemogu pojaviti pred Tribunalom kao optuženici. Analizirati rad medija i kako je jezik mržnje doveo do zločina, ocijeniti rad vjeskih zajednica i njihovu ulogu u minulom ratu, vidjeti šta su radile i za šta su se zalagale političke stranke, šta je bila uloga a šta stvarni rezultat međunarodnih organizacija u  tom periodu u Bosni i Hercegvoini. Niko od njih se nemože i neće pojaviti pred Tribunalom, a ispravna ocjena njihovih aktivnosti, treba da nas sačuva od sličnih grešaka u budučnosti.

 

Na kraju, kako se tehnički zamišlja rad Komisije?

 

Na osnovu široke rasprave i prijedloga iz svih sredina, sužavanjem izbora došlo bi se do liste od desetak imena ljudi i žena iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, svih nacionalnosti, koji uživaju opšte povjerenje građana ove zemlje i koji od 1990 do 1995 nisu bili na visokim političkim ili vojnim položajima. Od njih bi, saglasno prethodno usvojenom Zakonu o  komisiji za istinu i pomirenje, Parlament Bosne i Hercegovine izabrao sedam, koji bi sačinjavali Komisiju za istinu i pomirenje. Komisija bi u roku od narednih šest mjeseci usvojila poslovnik o radu i procedurama, oformila trinaest područnih ureda koji se neće poklapati sa granicama kantona i entiteta, nego će učiniti komisiju pristupačnom svakome na ne dalje od sat vožnje, obavili trening osoblja, te uradili sve na obezbjeđenju neophodnih finansijskih sredstava za normalan rad Komisije. Nakon toga, u narednih 18 mjeseci, bi svi građani naše zemlje imali mogućnost da se prijave komisiji ili bilo kojem područnom uredu i da ispričaju svoju ratnu priču, bez obzira na kojoj su strani bili i šta su radili. Komisija neće imati pravo nikoga prisiljavati da svjedoči, a istovremeno, sva svjedočenja će biti otvorena za javnost i za medije, na kojima je sada, nakon svih zala koje su mediji nanijeli u prošlom ratu, da odigraju pozitivnu ulogu i od dijela problema da postanu dio rješenja. Ukrštanjem priča o svemu što im se desilo, nerijetko će se poklopiti priča sa jedne i druge, pa i treće strane, što će mnogima omogućiti da stvari sagledaju u cijelini koja im je do sada nedostajala.  Neka od istina će zaboliti, ali tu goruku pilulu je bolje progutati sada, nego kada bude kasno.

 

Sav proces je izuzetno bitan za konačan rezultat, jer ova vrsta masovne psihoterapije se pokazala djelotvorna u Južnoj Africi, El Salvadoru, i nekim drugim zemljama, koje su imate tu nesreću da im se, uva.avajući sve naše specifičnosti, dese slične stvari kao u Bosni i Hercegovini. To pražnjenje, doživljavanje određene katarze u pročišćenju, jednostavno oslobađa čovjeka tegobe koju nosi u sebi. Nema razloga da ne pomogne i nama, pogotovo što mi za one najteže zločine imamo sud u Hagu koji je isključivo nadležan da se njima bavi, čime nam umnogome olakšava situaciju.

 

Nakon svih ovih svjedočanstava, a očekivati je  da ih bude izmedju 5 - 7.000, koja će se na poseban način sistematizirati, Komisija treba da u periodu od šest mjeseci napravi konačni izvještaj sa preporukama, koji bi Parlamentarna skupština BiH usvojila. Nakon toga, Vijeće ministara, a možda jednoga dana i Vlada, bi trebala da u narednih pet godina podnosi Parlamentu godišnji izvještaj u implementaciji preporuka.

 

Jasno je da Komisija nije čarobni štapić, ali je Komisija pokušaj da se ovoj zemlji pomogne, da se naše pamćenje saćuva od zaborava i da se međuetničko  nepovjerenje zamijeni razumijevanjem i povjerenjem koje je neophodno za suživot, pa taman živjeli prvo jedni pored drugih, da bi jednog dana počeli živjeti jedni sa drugima.

 

Jedina gora stvar je trvrditi da Komisija nemože popraviti situaciju, te da zbog toga nećemo poduzeti ništa. Uostalom, niko nije naučio plivati prije nego što je skočio u vodu, pa ni mi nemožemo tvrditi da je Komisija promašaj, ako nismo ni pokušali nešto učiniti.