Zašto je k vragu pristala ići sa susjedom, gosponom Ciglenečkim u Zagreb? Trebala je jednostavno ići vlakom, ko uvijek, ali ne - Mama je jednostavno već sve bila isplanirala unaprijed. "Pitala sam suseda, dal' moreš iti ž njim v Zagreb, on ide oko 5." I kaj da sad veli, kad je gotovo.

 Ne da joj se s nepoznatim ljudima sjediti sat vremena u autu. O.K. je on čovjek, tatu često zove k sebi na pijaču ("navijek ima dobra vina, ko zna prek koje žnjore"), pa se onda usred bijela dana nacugaju, pričaju o politici ili o nogometu. Zašto stari nju nikad ne povede sa sobom, ko da ona ne voli pričati o politici, nogometu i piti dobro vino - da, ali neko mora čuvati i maloga nećaka doma, kaj ne? Već vidi kak će to biti. Kako faks, omiljena tema, pa kako dečki (dobro, ovaj je purger, zagrebački gospon, taj barem neće pitati kad se misli udat).

 Ne opet.

 Prvo joj je kaput zapeo u vratima. Bjesomučno ga povlačeći, skoro je udarila gospona Ciglenečkog, ali sada je sve bilo u redu i već su bili u Strmcu, a da nisu ni riječ progovorili. Njoj to nije smetalo. S nekim ljudima mozeš sjediti, a da ni riječ ne progovoriš, i nema neugode. Ali pitanje je da li druga strana isto tako misli, a osim toga, treba biti i pristojan.

   "I, gospodična Anita, kako faks?"

   "Pa ide pomalo." To je bilo diplomatski. "Radim u Zagrebu, već šest mjeseci, u jednoj maloj firmi. Tam ću raditi bar dok ne diplomiram."

   "Je, pa to bi Vam bila šteta, da s Vašim faksom radite ko sekretarica, budete si već nešto bolje našli." Je, kad ga možda napokon završi... Jel' bi mogli prijeći na neku drugu temu?

 I eto, iza nekog vremena: "A kako ljubav?"

   "To ide još polakše." Smijeh.

   "Ali radi se na tome."

   "A kaj radi taj Vaš dečko?" " Pa završio je ETF i - "

   "Kaj je to?"

 O čem on to brije? Gledala je van da nisu možda nešto pregazili, i razmišljajući o tome što mu nije jasno, nije ni stigla ukapirati situaciju i što je izlanula.

   "Aha! ETF je elektrotehnika. To je diplomirao pa sad radi s tatom u firmi."

 I tada joj sine. Jebote, pa on je rekao "dečko". Pa nije joj on dečko. Zakaj nije jednostavno rekla, "pa nemam dečka, na tome se upravo i radi"? Sad ga je još i proglasila svojim dečkom, Isuse.

 Naravno, sredovječni gospodin, iz doba plesnjaka, kad su dečki cure pozivali na ples i sve je bilo tako predivno jednostavno (iako je nekako sumnjala da bi i u ono vrijeme bila prvi izbor kod plesa, prije bi stajala u kutu i tiho patila), ne može si zamisliti današnje stanje "faćkanja" i da stvari više i nisu tako predivno jednostavne.

 Danas, kad ljudi previše filozofiraju, ne zna se da li je u redu da cure prilaze dečkima. Oni tvrde da jest, ali pokažite barem dvije cure kojima je uspjelo - jel' da se mučite? A oni su sami prilično lijeni, osim ako si im fatalna.

 Anita nije bila fatalna cura, ona voli nogomet, voli westerne i James Bonda, može se nasmijati i odvratnim seksističkim vicevima i neće cmoljiti, treptati očima "Ova torba je tako teška" , nego će je uredno sama podići i tegliti, makar riskirala bruh. Jebi ga, je li John Wayne ikada ikoga nešto molio? Ne, njegovi će prijatelji tiho i samozatajno uskočiti u pomoć i izvući svoje pištolje, bez suvislih riječi.

 Ostatak vožnje su proveli u ugodnom ćaskanju.Bilo je i politike!, ako se tako mogu nazvati jadikovke o znamo već svi komu i čemu; s tim da je Anitu cijelo vrijeme pekla savjest zbog krivog predstavljanja svog izabranika. "Znate, moj dečko, onaj što je diplomirao ETF, ima plavu kosu, mali trbuščić i jako je sladak." Hm.

 U glavi joj se pojavila slika kako sjede zavaljeni u fotelju i gledaju "Rio Bravo". Ali joj tada postade jasno da zapravo i ne zna da li bi mu se "Rio Bravo" uopće sviđao; prije bi se cijelo vrijeme vrpoljio; naime, dotični je priličan živac.

 Gospodin kakav jest, Ciglenečki ju je doveo do Harambašićeve, gdje je stanovala sa svojom najboljom prijateljicom Dubravkom, iako mu to uopće nije bilo usput. Naravno da se Anita ponudila izaći na nekoj tramvajskoj stanici; ali gospoda su gospoda, i upravo je zato i voljela starije ljude jer imaju onu osnovnu uljudnost koja im, čini se, nikad ne pada teško.

   "Puno Vam hvala kaj ste me dopeljali do doma."

   "Pa nema na čemu. Samo Vi učite, radite i pritegnite onog svog blesana, sve bu bilo dobro."

 Popela se na treći kat sa laganim smješkom na licu (ironija, gorčina?) i otključala vrata. Unutra je treštala ABBA. To nije dobar znak. ABBA se slušala samo kad su bili u histeriji, jako dobro raspoloženi ili kad je Dubravka bila u prevelikom bedu da sluša Cavea ili Morrisseya. Anita bi jako voljela vjerovati da se radi o jako dobrom raspoloženju, ali nekako je sumnjala.

 Dubravka je sjedila u kuhinji i gledala kroz prozor.

   "Prekinula sam s Tomislavom."

   "Kaj opet?" Aha. Nije sad vrijeme da pričaju o Matiji.

 Sjela je i čekala.Vani je već pao mrak, ali ispod ulične svjetiljke se vidio snijeg kako polako pada. Ima nešto smirujuće u padajućem snijegu. Pahuljice su skakutale, ali to nikako nije išlo uz "Super trooper". Nažalost se iz obzira sad nije mogla dići, izvaditi CD i staviti Tinderstickse. Pokušala se jako koncentrirati na "She's gone" - i gle - pahuljice su titrale u 3/4 taktu prebiranja po klaviru, a Stuartov usporeni i pospani glas pratio ih je dok ih je vjetar vitlao u svim smjerovima. K vragu, ipak ima i neke ljepote u svemu.

   "Gledaj, vani pada snijeg. Ajde, pričaj kaj je bilo."

   "Ništa, opet isto. Prošli tjedan nam je bilo super. Mama i tata su bili u Njemačkoj, i on je stalno bio tu. Kad smo tak 24 sata zajedno, sve je u redu, ali čim se uplete stvarni, vanjski svijet, dolazi do izražaja ona njegova prokleta iracionalnost. Nagovarala sam ga da idemo pogledati Woody Allena, i onda je počelo. Pa znaš već."

 Itekako je znala. Tomislav je bio super dečko. Prihvaćao je sve ljude takve kakvi jesu, u njemu nije bilo nimalo zlobe i uvijek se zezao. Jednom je pred njom zagrlio svog prijatelja koji je bio prekinuo sa svojom curom i držao ga tako čvrsto neko vrijeme. Kako da ti takav čovjek ne omili? Ali isto tako je znao biti i naporan do besvijesti s nekim svojim paranojama. Jednom, još na početku njihove veze, bili su se dogovorili da će utroje ići u kino. Sjedili su u kuhinji kad je Tomislav počeo:

   "Zar vama nije čudno ići u kino?"

   "Kak to misliš?"

   "Pa ne znam. Mrak je i nepoznati ljudi sjede oko vas."

   "Misliš, smetaju te ljudi ili ne voliš biti u zatvorenom mračnom prostoru?"

   "Ma ne. Ne znam. Ne mogu objasniti."

 Eto, uvijek je nešto prigovarao, ali nije znao objasniti. Tako bi na kraju uvijek uspio spustiti im raspoloženje pa bi i njih dvije izgubile volju za zajedničkim izlascima. Ali u kući bi izvrsno funkcionirao. Gledati utakmicu s njim bio je vrhunski doživljaj.

   "Ma gledaj tog idiota Prosinečkog. Opet pleše valcer. Korak lijevo, dva desno, korak lijevo, dva desno - i gle čuda, nije ni primijetio da je lopta davno nestala," govorila bi Anita (Dubravku još nisu pridobili za nogomet), a Tomo bi samo rekao: "Ma super on igra - za naše" i počeo vikati "Crno-beli!", tako da nikome na kraju više ne bi bilo jasno je l' se on to šali ili stvarno navija za Partizan.

   "Jebi ga. Najgore je to što se volimo, ali nekako mi se stalno čini da on zapravo nije osoba za mene. Meni treba netko od akcije."

   "Hm. To nam zapravo svima treba."

   "A. Glupo mi je zapravo pitati, ali ideš možda u Jabuku?"

   "Pa ne da mi se. A tebi vrag ne da mira. Matija?"

   "Upravo sam zaključila da ću biti cool. Vani snijeg pada. Život je lijep. Idem plesati. Neću se živcirati zbog tipa kojeg stalno zovem i kojem se niš ne da. To je dovoljan znak da mu se ne sviđam. Uspjela sam se suzdržati da ga dva tjedna ne zovem, i meni se danas stvarno jako pleše - ne smij se, tresnut ću te."

 Višnja, Ivana, Marija i Željka već su bile unutra i stajale kraj šanka. Iako to mjesto djeluje prilično mračno - zadnji arhitekt se lijepo poigrao srebrnim zidovima, slabim osvjetljenjem i onim čudesnim darkerskim portretima stalnih gostiju i kućnih prijatelja; svima je to bila velika dnevna soba izvan kuće. Uvijek iste face, svi neopterećeni svojim nastupom i sa pukom željom da se dobro naplešu i možda napiju, a u pozadini dodatni bonus. Eterična ljepota Tomislava Petrovića, vlasnika te izbe, izmamila je pokoji uzdah prisutnih žena; nekima je bio Dorian Gray, nekima jednostavno Mucek.

 Postavivši se između Višnje i Marije, Anita je uspjela primijetiti kako ga dvije žene, koje su stajale kraj njih, predatorski gledaju. "Večeras je opet u posebnom izdanju, zar ne?", promumljala je Maci umjesto pozdrava.

   "Je, fakat, pogledaj kak mu pramen opet pada na ljepuškasto lice." U takvim trenucima ih je točno kužila. Plava kosica uredno posložena, i onda taj jedan neodoljivi nestašni pramen. To joj je, uz suknje na muškarcima (pogotovo škotske), postao fetiš.

   "A gledaj kak ga ove dvije gledaju, pa one upravo bulje," protisnula je Višnja kroz zube sa indignacijom dvogodišnjeg gledanja svog Muceka iz daljine.

 Dok su njih tri sve to pričale tiho - a Ivana je samo šutke buljila, jer naravno opet nije ponijela naočale, jedna od one dvije žene odjednom je glasno rekla:"Uh, što bi mu radila!", te je Aniti i opet postalo jasno kakvim se priglupim igrarijama bavi.

   "Kaj ima kod tebe novog, Marija? Jel' ti se javio Darko?"

   "Ah, je. Bio je neku večer kod mene, skuhala sam mu paštu. Sve je bilo O.K., i onda je odjednom počeo kako me zapravo još uvijek voli i da bi opet htio biti sa mnom."

 Marija je prohodala s Darkom na drugoj godini faksa. Bio joj je prvi dečko. Upoznali su se na nekom tulumu, i kako je bio osam godina stariji, imponirao joj je svojim sigurnim nastupom. No nešto nije bilo u redu s njim. Često joj je znao govoriti kako nije zaljubljen u nju, što ju je naravno bacalo u očaj, i njenim prijateljicama nije bilo jasno kako to može trpiti. Dubravka joj je govorila nek se sabere i pokaže svoje ja, ali lako je pričati kad nisi u toj situaciji i zaljubljen do ušiju; nema tu neke racionalnosti.

   "Ima neku kučku koja ga naganja već godinu dana i stalno ga zove k sebi ili mu dolazi doma s kolačima, i jednom je i zabrijao s njom - skužila sam da sam postala užasno ljubomorna, kad mi je to pričao - i on se sad dvoumi što bi. Dosta mu je biti sam, svi njegovi frendovi imaju neke ozbiljne duge veze, i iako nije zaljubljen u nju, na kraju će biti s njom, samo da ne bude sam. Veli da se jednostavno ne može zaljubiti i to mu je bed."

   "Da mi je barem ta sreća da se ne mogu zaljubiti!" Šnjavi je bacila kratak (kao, nitko neće primijetiti) pogled na Lijepog.

   "Je, pa da budeš emocionalni kripl, baš!" progunđala je Žac.

   "Da, bed je, ali on jednostavno više ne želi biti sam. A ja ne znam što bi," Marija je potegnula gutljaj pive iz caše, Višnja ju je slijedila svojom đus-votkom.

   "Idem si i ja po svoju pivicu."

 Siroti Darko. Hoće li i ona sa 30 i nešto biti očajna? Pa vjerovatno da. Ali zaklela se da će si prije prosvirati glavu nego što počinje pokazivati čudne znakove - vješanje za muškarce, glupavo hihotanje i smijuljenje. Kad bi joj netko bio drag, ona ga je rado grlila, iako se često nije usudila, ali je bila uvjerena da to radi sa jasno izraženim namjerama.

   "Ne trebam čašu, hvala." Leo, šanker u Jabuci, bio je nasmiješen kao i uvijek. Evo, naprimjer on - čula je da ga zafrkavaju što si ne može naći curu, a bio je užasno simpatičan. Iako joj osobno nije bio privlačan, ponekad bi joj došlo da ga poljubi u čelo. Sjetila se Njemačke, gdje je prije dvije godine bila na stipendiji - škvadra s kojom je radila bila se toliko zbližila da su se na rastanku uvijek svi poljubili u usta - cure i cure, dečki i cure, dečki i dečki - jest, zajebancija, ali najnormalnija stvar na svijetu, i lijepa. A koliko je tek značio jedan običan topli prijateljski zagrljaj. A da ne govorimo o nekim drugim zagrljajima.

   "Kaj si se odjednom tak zacrvenila?" pitala je Željka koja ju je htjela odvući na plesanje - svirali su Smithsi.

   "Sjetila sam se kak sam jednom zagrlila Matiju kad sam bila pripita. Isuse, kak mi je neugodno."

   "Pa kaj ti ima bit neugodno, pa mi ga stalno diramo, on to upravo izaziva."

   "Da, ali vama se ne sviđa u onom smislu."

   "Usput, rekao je da će doći sa Sašom."

   "Baš zgodno. Znači da se Saša opet posvađao sa svojom neurotičarkom, kad se može posvetiti izlasku s nama. Taj čovjek - ja njega uopće ne kužim. Tak je simpa i drag, ali kaj si radi. Dubravka je neki dan rekla kak je skužila da ima neke privlačnosti u njemu. A Mariji i meni je baš aseksualan, uopće si ga ne mogu zamisliti u nekim sit - a, evo ih."

 Dobro. Ništa je nije presjeklo u želucu. Izgleda da je stvarno dolazila k sebi.

   "Bok! Već se dugo nismo vidjeli, kak ste?"

   "Pa dobro Matija, kad stalno sjediš pred kompjutorom, teško ti je dići i telefonsku slušalicu, kaj ne?" Željka je obožavala zafrkavati ljude koji su to zaslužili - popratila je svoje riječi teškim udarcem na rame.

   "Nemoj, slomit ćeš ga."

   "Teško, s obzirom na kile. Neki dan sam se vagao i pao u komu, imam deset kila više nego prošle godine."

 Saša se u međuvremenu cerekao i posvetio Mariji, pričajući joj o zadnjoj svađi s neurotičarkom.

   "Rekla mi je da sam dosadan, onda je rekla da se zaustavim i pustim je van; a drugi dan je pričala okolo kak sam je izbacio iz auta."

   "Ne mogu to više slušati," rekla je Žac i otišla plesati s Ivanom.

   "I, Matija, kaj ima novog kod tebe?"

   "Gledao sam Aliena, film je O.K."

   "Aha? Čini mi se da netko prije dva tjedna nije htio samnom ići gledati "Event Horizon" jer se boji horrora, a Aliena možemo gledati?"

 Počeo se vrpoljiti i smješkati.

   "Gledao sam i Kolju, film je dobar. Ljudi su plakali i smijali se."

   "E, da mi je tebe bilo vidjeti kak plačeš," s čuđenjem je odjednom primijetila da se skroz nagnuo prema njoj da je bolje čuje; nedostajalo je samo nekoliko centimetara da im se dotaknu obrazi. Izgleda da je danas bio jako dobre volje, opet se samo smješkao na njezino spuštanje.

   "Nisam plakao ja, nego ženski dio publike."

   "Naravno."

 Neko su vrijeme pričali dok im se nije pridružila Željka.

   "Kaj nećemo danas plesati?"

   "Hoćemo, hoćemo; baš sam Dubravki danas rekla da jedva čekam. Danas se idemo bacati."

   "Kak je ona?"

   "Pa nije baš dobro, ali ne bi me čudilo da za dva dana opet bude sve u redu. Oni ili su presretni ili su u dubokom bedu - gore, dole, gore, dole - ne znam otkud im živci."

   "Kaj, i Dubravka ima problema sa svojim dečkom?" Saša se opet smijuljio, valjda od sreće što nije jedini koji nema "mirnu" vezu, i kucnuo se s Anitom.

 Matija je odjednom samo nestao. Nitko nije posebno reagirao, jer mu je to bio običaj, pa su samo nastavili ćaskati. Nakon nekog vremena se odjednom začuo "In-Between Days" od Curea - i Anita je znala: sad je trenutak.

   "Ha! Idem plesati!"

 Ova je pjesma bila savršena. Prvo snijeg, sad ovo, Matija se ponašao normalno, a njoj je želudac mirovao - bila je izrazito dobre volje. Ušla je u prostoriju gdje se plesalo i vidjela ga kako sam stoji na ulazu. Pustila ga je, ali joj se učinilo da bi izgledalo blesavo da sad sama pleše na drugom kraju. Otplesala je do dva metra od njega i zatvorila oči (tako je naime uvijek plesala, da se bolje skoncentrira, inače je imala groznu naviku da sve promatra).

 "Go on, go on, just walk away; go on, go on, your choice is made ...," dok se prebacivala s jedne na drugu stranu, otvorila je oči i primijetila da je i on počeo plesati. Bilo joj je to baš super, jer se također volio bacati - kad je bio dobre volje - pa su se prije uvijek znali zafrkavati. Počeli su spontano i sada.

 Redala se jedna dobra stvar za drugom. Pridružili su im se i ostali, osim Željke, koja je ostala s Višnjom (prava coolerica, nikad nije plesala), i Matija i Anita bi se stalno bacali jedno prema drugom i naguravali se iz šale. Nije joj bilo jasno što mu je, ali ako je tak dobre volje - još bolje.

 Kako nitko od njih baš nema kondicije, osim Saše koji kao pravi medicinar ipak brine za svoje tijelo pa petlja sa svim živim sportovima, ubrzo su bili uspuhani. Počeo je svirati neki stari Videosex. "Idem se i ja malo odmoriti," promrmljala je Matiji i htjela krenuti za drugima, ali ju je odjednom uhvatio za ramena.

   "Nikam ti ne ideš."

 Molim? Kaj mu je? Ali joj je zapravo bilo drago, sirotici, pa je, iako je tu stvar čula možda drugi put u životu, počela opet plesati.

 Kad nemate neki posebni odnos prema nekoj pjesmi, a opušteni ste (što je usprkos svemu, začudo, još uvijek bila), možete se izvrsno zafrkavati. Počela je iz zezancije izvoditi svakakve akrobacije. U jednom se trenutku nagnuo prema njoj. "Večeras si glavna ovdje."

   "Molim?" Bila je uvjerena da nije dobro čula.

   "Večeras si glavna ovdje," i nastavio je plesati sa zadovoljnim izrazom lica.

 Plešući ga je gledala. Bila je skroz zbunjena. Da li da mu okine jedan pošteni uppercut, ili da ga jednostavno baci na pod i zažvali? Koji mu je večeras vrag?

 Nakon još jednih Smithsa je ipak odlučila da je vrijeme za odmor. Otišla je do Marije. Taman je htjela nešto izustustiti o posebnom tretmanu večeras, ali Maci je bila brža.

   "Ej, zaboravila sam ti reći da me danas zvao Roman."

   "I kaj on opet hoće? To jest, mogu si misliti kaj hoće."

   "Ne znam što je to. Dva puta smo išli na kavu, i oba dva puta je netko bio s nama, i odjednom mi ne da mira zašto ne želim biti s njim, da si zapravo bojim priznati što želim, da ga izazivam..."

   "Čime ga izazivaš - time kaj si mu rekla bok a da mu nisi pljunula u lice? Kreten. Kad sam bila s vama prije neki dan, tip mi se učinio sasvim O.K. Ali to je uvijek tak. Taman ti netko postane simpatičan, i onda napravi neko sranje."

   "Anita, je l' ti misliš da ja njih izazivam?" gledala ju je zabrinuto. "Londonska" šminka - tamno sjenilo oko očiju, crvene ispupćene usnice, pa svijetla kosa do ramena i majica bez rukava ispod kojeg se nosio obvezatan "push-up" grudnjak - ovo je pitanje, jebote, komplicirano.

   "Ma daj, nemoj se obazirati na budale. Na kavi si se ponašala skroz normalno. Ti si jednostavno otvorena i komunikativna, voliš pričati s ljudima, a to kaj si oni uvijek sve krivo protumače, to bogme nije tvoj problem. Još k tome dobro izgledaš - gle, ti si uvijek ljubazna i nasmiješena prema dečkima, onda oni budu kakti pažljivi - pa budale odmah misle da imaju ne znam kakva prava."

   "Znači, ne misliš da sam očajnica?"

   "Daj šuti. Ak ti se ide van s nekim, idi. Ak ti se brije, brij. Pa kaj? Ak je tebi dobro, ostale može biti baš briga. A taj Roman isto može svašta pričati i praviti se pametan, na kraju krajeva te i on vjerovatno samo želi odvuć u krevet."

   "Kad vi cure pričate o meni, je l' mislite da izazivam frajere?"

   "Isuse, za nekog tko ima toliko uspjeha, stvarno si nesigurna. Čuj, mi se znamo zafrkavati na račun toga, ali to je samo šala. Gle, Marija ide van, s kim bude večeras zabrijala? Ili - blago njoj, kad će nas netko?"

   "Ne seri."

 Već je bilo kasno, ali nitko se još nije micao. Matija je opet došao do Anite i počeo pričati o filmovima. To je izgleda uvijek radio, kao da ne zna o čemu bi inače počeo. Stajala je kraj njega i mirno ga slušala, kad su ostali odlučili da se ide doma.

   "Da, došao je neki film u Kinoteku, jesi čula kaj o njemu?"

   "Čitala sam neke kritike. Dobio je neku nagradu, ali neki kažu da je ljigavo sentimentalan. Radi se o nekom poslovnom čovjeku koji se stjecajem okolnosti mora brinuti za retardiranog tipa. Mislim da je kraj tragičan, netko padne kroz prozor ili neš slično - ne sjećam se."

   "Možda bi to trebalo pogledati."

 Ivana se došla pozdraviti s njima i počela nešto pričati s Matijom. Odjednom, nije znala zašto, Anita je osjetila laganu ljubomoru. Kaj on sad ima pričati s njom? Ali je odmah postala i svjesna da je glupo biti ljubomorna; izgleda da se uvjeravala da joj nije stalo.

 Višnja ih je vozila doma, i u autu joj je odjednom sinulo. "Možda bi to trebalo pogledati." Je l' to možda bio stidljiv prijedlog? A ona naravno opet ništa nije shvatila? Ma ne, k vragu, ak hoće ić u kino, onda to valjda može reći, osim toga joj nije padalo na pamet da mu više išta predloži - već se sto puta bio izmotao. Kako je samo bio veseo, onaj smješak dok su plesali...

   "Jebem mu ***! Koji mu je ***? Je l' on normalan? Prvo me tri mjeseca ignorira i onda ovo! Nek ide u tri ***!" Bilo je tu još kojekakvih psovki, dok su je cure samo zabezeknuto gledale.

 Tek je ujutro, u tramvaju, shvatila da je gotovo s duševnim mirom.

 Gužvu nije ni primijetila, gledajući kroz prozor a da ništa ne vidi, i ljudi, ako su je uopće i primijetili, vjerovatno su samo mislili što se ova toliko debilno smješka.

 Na poslu se stalno smotala kad bi razgovarala sa poslovnjacima; ali kao prvo, ionako su već bili naviknuti na stil razgovora gospođice Podvorec - šefica bi uvijek ostala bez teksta kako brzo završava razgovore, jer bi se nakon toga stalno ispostavljalo da je pol toga zaboravila saznati - a kao drugo: smotanim se budalama ionak uvijek oprosti, jer su tak simpatični.

 Navečer je išla prespavati kod Marije. Jasna, njezina cimerica, otišla je kod dečka u Frankfurt, a Maci nije znala biti sama.

 Dok su oblačile pidžame, raspravljale su da li će prvo polagati Žmegača (Njemačka književnost 20. stoljeća) ili dosadnu Historijsku gramatiku, ili obrnuto. Cijelo je vrijeme osjećala pritisak u zraku, trebala bi nešto reći, cijelo se vrijeme vrpoljila kao da će sad provaliti - Marija je, hvala bogu, kužila spiku, gledala svoju prijateljicu kako živčano skakuće dok zakopčava gumbiće, i čekala. Kad su legle:

   "Marija, mislim da me sad stvarno čopilo. Zašto, zašto, zašto? Koji mu je vrag? Zakaj to radi? Ne, ne, ne!"

 Valjala se po krevetu pokušavajući smiriti stezanje u trbušnoj šupljini.

   "Je, baš je bio sladak. Kad je počeo onako izazovno plesati, a kosica mu je stalno ispadala iz repa-"

   "Nemoj!"

   "-i Višnja je rekla da Matija uopće nije loš. I Ivani je sladak. A i Željka-"

 Ispod deke, gdje se netko i dalje grčio, začulo se samo "Daj, začepi već jednom", protisnuto kroz zube.

   "Mislim da negdje imam njegovu sliku, kad smo se prošle godine slikali u Gjuri."

  "Joj, baš lijepo za tebe. Mislim da ju i ja imam negdje doma."

 Osjećala je da Maci neće prestati, morat će ju spriječiti.

   "Ej, razvila sam onaj film s onom lijepom slikom Muceka, koju smo slikali s televizora kad smo kod Fritza (Marijin službeni, i još jedan bivši, dečko br.2) gledali film . Već sam ju doma uokvirila. Super će izgledati."

 Anitin je Mucek Colin Firth, koji ju je, kad ga je u prvom razredu srednje gledala u "Nekoj drugoj zemlji", svojom ulogom inspirirao da romantizira uvjerene marksiste. Čovjek je bio pravi idealist, držao se svojih principa. Mogla mu se oprostiti zanesenost Staljinom - tata joj je objasnio da se u ono vrijeme, tridesetih, prije španjolskog rata u kojem će mali Mucek kasnije poginuti (još je i život dao za svoja uvjerenja!), još nije znalo što je Josif Visarionović radio sirotanima u Sovjetskom savezu.

 Pokušala se skoncentrirati na Muceka.

   "A gdje ti je ta slika?"

 Marija se valjala od smijeha, barem je netko uživao u cijeloj situaciji.

   "Ne znam, negdje gore u kutiji."

 Nakon pet minuta:

   "Daj ju izvadi. Baš da vidim."

   "A joj,ta kutija je teška."

   "Budem ju ja izvadila!" I već je jednim skokom, što u stanu od pet na pet i nije neka umjetnost, bila kod ormara gdje je jednim elegantnim potezom izvukla kutiju od svojih deset kila, prebacila pola težine na drugu ruku i odšetala do Marije gdje ju je pažljivo spustila. Sjela je kraj nje, podlaktila se na koljena, spustila glavu na dlanove i čekala.

   "Samo - malo, a joj - tu je Fritz, prije nego što sam otišla u Englesku, kad mi je rekao kak sam mu lijepa..., ah, tu bi negdje trebao biti - evo ga!"

 Slika je već bila u Anitinim rukama. Prokleti trbuh, kaj joj ne da mira. Na fotki se smješkao, glava mu je bila napola spuštena. Oteo joj se uzdah.

   "Kak je sladak kad se smije," digla se i otišla do svog kreveta. Poljubila je sliku, stavila je na vekericu kraj jastuka i odlučila otići spavati.

   "Maci, steže me u trbuhu. Zašto, zašto, zašto?"

   "Zato što si zaljubljena."

 U utorak ju je zvala Dubravka.

   "Kak si; kaj ima novog? Opet sam s Tomislavom!"

   "Zašto me to ne čudi? Je l' nastupila opet euforija?"

   "Cinično moje, sve je opet super. Razgovarali smo noćas do pol tri. Ja sam se rasplakala, i onda je, slušaj sad, napokon počeo pričati o sebi. Jasno je njemu da stalno pravi bezvezne probleme, da mu je sve neugodno; i jasno mu je da bi to trebao promijeniti. Mislim da mu treba dati šansu. A kak je tebi? Malo prije me nazvala Marija, sva izvan sebe. Rekla je da si joj baš slatka kad ovak pizdiš."

   "Baš mi je drago za vas, napokon me imate za kaj zajebavati." Uzdah.

   "Jučer sam bila sva u euforiji, sad mi vrag ne da mira - kaj da napravim?"

   "Čuj, Tomo mi je na drugoj liniji. Budemo pričali kad dođeš doma."

 Nakon pet minuta je opet zvonio telefon.

   "Bok, Anita, Koni ovdje."

   "E bok, da se i ti jednom javiš!"

   "Maloprije me nazvala Marija. Mislim da se moramo vidjeti. Pa ja niš ne znam."

   "Kaj je ovo? A da odmah organiziramo simpozij? Dobro, sutra, nakon tvog posla; čekat ću te ispred ureda. Ima kaj kod tebe?"

   "Niš posebno. Šef me zafrkava, neće mi dati godišnji, ali ću obraditi njegovu ženu. Pričat ću ti sutra. Super, pa se vidimo."

 Pogledala je kroz prozor. Hm. Možda ne bi trebala puno pričati o svemu, nego sama pokušati riješiti situaciju; ali kako je totalno neiskusna, činilo joj se da mora razgovarati i vidjeti što netko objektivan kaže. Za to valjda i postoje prijatelji.

 A neki od njih bogme vole dijeliti savjete.

 

 

 

  DUBRAVKA:

 Sjedili su opet u kuhinji. Tindersticksi su se sad smjeli slušati jer više nije bilo beda, i nakon što joj je ispričala dogodovštine iz Jabuke, Dubravka je samo hladnokrvno rekla:"Čuj, to njegovo ponašanje ti ne mora ništa značiti."

   "Pa znam. Ali me ipak zbunjuje. Kaj da napravim? Da se jednostavno smirim?"

   "Mislim da bi bilo najbolje da se nastaviš normalno prijateljski ponašati prema njemu. Pa ćeš vidjeti kak se situacija razvija. A možeš mu pokušat i reći, iako možda bolje ne. Ili, dođi mu jednostavno pred vrata."

   "Jesi normalna? Ko ti Tomislavu? Pa nisu svi ko Tomo, Matija mi možda ni vrata ne bi otvorio."

   "Je l' on uopće prava osoba za tebe? Mislim, pa on često zna biti tak smrknut da mi se čini da si ti prepozitivna osoba za njega. Je l' tebi to više tjelesno ili duhovno?"

   "Čuj, stvarno ne znam. Da l' se to može tak odvojiti?"

 Imala je o čemu razmišljati, i nikako da dođe do nekog zaključka. Na večer je opet prije spavanja namjestila vekericu, poljubila prst i pritisnula ga na sliku i naslonila je na sat. Dubravkin joj savjet i nije puno pomogao, ali imala je pravo, treba biti oprezna, hm.

  KORNELIA:

 Našli su se na kavi u gradu. Nakon što je odverglala svoje, morala je primijetiti da se Koni samo cereče.

   "Samo se ti smij. Bi ja tebe vidjela na mom mjestu. Reci mi radije jesam li ja normalna ili nisam?"

   "Super mi je gledati kak si skroz zbunjena. U životu nisi tak puno rečenica prekidala i pričala sto na sat. Pol toga nisam ni uspjela pohvatati. Zašto ga stvarno slijedeći put u Jabuci jednostavno ne odvučeš u neki kut i zažvališ? Mislim da bi to stvarno bilo super. Ostao bi bez teksta."

   "Ili bi me samo mirno pitao koji mi je vrag."

   "Daj mi sad napokon reci kak je to uopće počelo. Znam da su vas prije pokušali smjestiti jedno drugom, pa si se smijala."

 Baš ju je morala podsjetiti.

 Kad ga je upoznavala, bio je zaljubljen u neku njihovu poznanicu koja ga baš i nije htjela; a kako su prijatelji prijatelji, a dvoje se slučajno našli ko samci (zapravo ih je bilo više, no Anita je u njihovim očima valjda imala prioritet jer je guba cura a ne može si naći dečka dok su drugi, ako ništa drugo, a ono barem u osnovnoj školi imali nekog - zvuči odvratno, ali jebi ga, život je takav), odmah su počele špekulacije i igrice. Oboje su znali za to, i Aniti je prvo bilo blesavo i neugodno zbog toga, jer stvari tako ne funkcioniraju, ali ju je Željka na jednom tulumu odvela u sobu gdje je Matija sam gledao televiziju.

   "Ha, pa ti si sam ovdje. Opet se izdvajaš. Dovela sam ti Anitu da pričate."

 Prostrijelila je Željku jednim pogledom. Babe. Ova se samo značajno smješkala - što se iz aviona moglo vidjeti - i nestala.

 Stajala je pred krevetom. Da li da se pokupi? Ma, ajmo mi barem biti odrasli.

 Bacila se kraj njega, podlaktila i samo rekla: "Nemoj se ti niš obazirati. Ona je sretna, pa je uvjerena da i svi drugi moraju biti."

 Počeli su pričati o svakakvim stvarima; Tindersticksima koje su oboje obožavali, shvatili su da se oboje sviđaju homoseksualnim osobama i zezali se dok se soba polako punila bjeguncima s tuluma. Željka je stalno dolazila i pokušala istjerati ostatak iz prostorije za posebnu namjenu, a kad se Anita napokon vratila među svijet, došlo joj je nekoliko ljudi da je pita što ima, što ima.

 Blažena su to vremena bila, opuštena. Nakon toga su se tu i tamo viđali, razmijenjivali muziku, ljetos ju je dva puta zvao na kavu, na kojoj ga je uglavnom slušala kako priča o nekim stvarima koje ga muče. Smijala se što su opet svi nešto vidjeli u svemu tome, pa valjda sa nekom osobom muškog spola mozeš imati i čisto prijateljski odnos? No, sudbina se sad bogme smijala njoj.

   "Znaš, zapravo sam blesava. Kad sam se zaljubila u njega? Kad sam se posvađala s njim.Pametan razlog za zaljubljivanje. Bio je odvratan prema Fritzu, pa sam mu svašta rekla. Na kraju me samo ozbiljno pitao zašto mislim da je u bedu, a uopće se ne sjećam da sam mu tak nešto rekla. I nisam naravno odmah skužila da sam zaljubljena, nego tek dan kasnije. Još me nazvao jer mi "još mora objasniti neke stvari", tak je bio sladak. Ali isti tjedan je počela i zajebancija s izbjegavanjem. Ja ga pozovem na kavu, on se izmotava.

 Prvo sam pomislila da je to samo krivo usmjerena požuda, i slijedeći put kad sam ga vidjela pomislila sam si "Isuse, kaj se zbog tog stvorenja stalno smijuljiš kad ideš po cesti?" Ali meni je super pričati s njim, a kad se smije - gotova sam.

 Mozak mi stalno govori: ajd razmisli, pošizila bi ti s njim nakon pet minuta kad počne sa svojim depresivnim teorijama. A srce onda veli: Budi glupa! Budi glupa!

 Znaš da mi je jednom provalio da svijet propada zato što se glupi ljudi razmnožavaju dok se pametni, koji bi trebali odgajati djecu, teško na njih odluče. Udarila bi ga najradije, koje su to gluposti."

   "Pa na nekom tulumu sam mu ja jednom došla i pitala ga nešto da započnem razgovor. Samo mi je odgovorio i otišao. Mislim da mu nisam pretjerano simpatična."

   "Ma ne, on te vjerovatno uopće ne poznaje. Njemu treba malo duže. Uostalom, tko ti je kriv, kaj ne izlaziš malo više s nama; samo sjediš doma i naručiš ljude da ti dođu na kavu pod pauzom ili nakon posla."

   "Ne da mi se, nakon posla sam uvijek tak umorna, oko devet bi već mogla zaspati. Jedva čekam da diplomiram pa da dam otkaz i nađem neš bolje. Tu me samo živciraju.

 Znaš, trebala bi pitati Mariju za savjet kaj da napraviš. Ipak ona ima najviše iskustva i uspjeha. Samo daj razmisli o jednom. Koju ti curu znaš da joj je uspjelo na svoju inicijativu? Samo Dubravki, ali nakon sto godina muke, a Tomislav i nije normalan dečko."

 

 

  MARIJA:

   "Ima Koni pravo. Treba to izvesti tako da oni misle kako su te oni izabrali. Zavedi ga."

 Anita ju je samo hladno pogledala.

   "To ti je jako zabavno. Znaš što trebaš napraviti? Intenzivno ga gledati. I onda vidjeti da li postoji neka kemija."

   "Je l' ti to pokušavaš mene nasmijavati ili rasplakati? Ja da njega intenzivno gledam? Radim to samo kad mu spuštam, i nisam baš primijetila neku reakciju."

   "Budi ženstvena."

   "Ma jebi se. Zaboravi."

 Kad je razmislila o svemu, još joj se Kornelijin savjet činio najboljim.

 U nedjelju navečer banula je u dnevnu sobu. Dubravka i Tomo igrali su šah.

   "Milo, ne možeš tako. Pojest ću ti konja."

   "Pile, nemoj me živcirati. Igraš previše defenzivno, možda ja imam neki skriveni plan."

   "Oprostite što ometam ovo ljubavničko-športsko prepucavanje, idete li možda u Jabuku? Željka mora posložiti neke biljke do sutra ujutro, Ivana ima rano predavanje, a Marija se nalazi s nekim tipom."

   "Pitaj Višnju, ona je barem uvijek tam."

   "Višnja ima ujutro školu i mora ispraviti neke zadaće. Sad mi se jadala pola sata kak neće vidjeti Muceka, al' sam ju tješila da možda ne bu ni došao. I?"

 Obje su pogledale u Tomislava.

   "Ajde dobro, učinit ću to za Anitu. Ako joj treba podrška, zavući ću se u kut i piti pivo."

   "Milo moje, kako sam ponosna na tebe! Je l' idu dečki? Mislim da je Željka rekla da im treba javiti."

   "Nazvat ću Sašu."

 Ali nikog nije bilo doma.

   "Dobar večer. Mogu dobiti Matiju?"

 Izašao je, vratit će se kasnije.

   "Možete mu ostaviti poruku da se javi Aniti? Hvala."

 Nakon sat vremena se javio Saša.

   "Ideš u Jabuku? Čuo sam se s Matijom prije pola sata. Trebaš prijevoz?"

   "Ne. Idem s Dubravkom."

   "Dobro. Vidimo se gore."

 Nije ga ni trebala zafrkavati. Trebala je odmah znati kad mu je vidjela smrknutu facu.

   "Danas baš i nismo dobre volje, štoviše - izdanje mrkog medvjeda," promrmljala je Dubravki.

   "Upravo je nevjerovatno kako djelujete sinkronizirano. Ja zovem tebe pa mi se javi Saša. Je l' to funkcionira i obrnuto?"

 Baš i nije bio oduševljen, samo joj je hladno odbrusio "Kaj je sad ovo? Umjesto da me se dočekaš s osmjehom, tu me još i napadaš."

 Sorry, idem ja. Okrenula se Dubravki i zamolila je da odu plesati.

   "I? Kak je prošla prva runda?"

   "Ne baš dobro. Ma, kaj god ja napravila, neće biti dobro."

 Pa ona nema pojma ni o čemu, zašto se onda i truditi? Pogledala je prema šanku gdje je Tomo stajao i otišla do njega. Zabrinuto ju je gledao.

   "Nemoj me niš pitati. Ja sam glupa."

   "Ma nisi, super si ti. Ajde, kucni." Leo joj je već dodavao bocu.

 Pogledala je okolo. Kraj Matije i Saše je stajao Volaš. Baš smiješno, njezin prijatelj iz srednje škole priča s Matijom. Bila ih je jednom upoznala u Jabuci i odmah su se složili. Pa da, dva luđaka.

 Volaš joj je mahnuo.

   "Tomo, odoh ja blamirati se još malo."

   "I, Volaš, kaj ima?"

   "Pišem novu priču. Bit ce znanstveno-fantastična, o ljudima u Jabuci. Uzmu tvoj broj i kažu da će te nazvati, ali se kasnije ispostavi da uopće ne postoje."

   "Dobro, dobro. Javit ću ti se. Malo sam zbunjena zadnjih dana, ali nazvat ću te."

 Matija se smijuljio. Jedan mu je pramen plave kose pao iz repa. Morala je u sebi uzdahnuti. Kako je svijet nepravedan.

   "Saša, kak si ti?"

   "A kako bih bio. Još smo posvađani. Sad je stvarno kraj."

   "Pa možda je i bolje tak. Ona ti ipak radi samo scene. Čemu se živcirati?"

   "Ali znam da me ona voli. A nisam ni ja nevin; znam i ja biti odvratan prema njoj."

 Zagrlila ga je kratko. "Niš ne kužim, ali žao mi je."

 Matija i Volaš nešto su pričali o marksizmu.

   "Ma ja sam ti bio u srednjoj školi uvjereni nacional-socijalist. Ali s vremenom sam izbacio ono nacional."

   "Ha, ha. Sjećam se kak si stalno brijao o nadmoći arijevske rase, dobro da te nikad nisam shvaćala ozbiljno."

   "Sad mi je uzor Che Guevara. Revolucija, prava potlačenima." Volaš se volio izražavati u parolama.

   "Mi imamo prijatelja koji ima teoriju liberalnog fašizma."

   "Ne opet, Matija, ajmo plesati, Anita."

   "Ne, hoću napokon čuti kaj taj liberalni fašizam zapravo znači. Kaj liberalizam ne isključuje fašizam?"

   "Naš prijatelj zagovara društvo u kojem bi bilo samo inteligentnih ljudi. Glupi se ubijaju. Najbolje je što ne bi postojali ni zatvori. Jedna glupost - i odeš pred zid."

   "Isuse, kakve gluposti. Je l' taj vaš famozni prijatelj opasan?"

   "Ma ne."

   "Čekaj, ako se tebi rodi retardirano dijete, ti bi ga dao ubiti?"

 Gledao ju je sasvim ozbiljno. "Pa da."

 Ostala je bez teksta, ali mu zapravo nije vjerovala.

 Volaš ju je nagovarao da ode plesati s njim. Uvijek je sam dolazio u Jabuku i uglavnom pričao s njom, ali bilo mu je neugodno sam plesati. Najviše je volio pjesme svih postojećih homoseksualaca, Village People, Marc Almond - čudno kako se ljudi mijenjaju. U svojoj bi ih naci-fazi vjerovatno sve poslao na lomaču.

 Otišla je plesati s njim i začudo su im se pridruzili i ostala dvojica.

 Nakon nekog vremena je Dubravka došla do nje.

   "Čuj, Tomi je dosta. Ak ti hoćeš ostati, netko će te od njih voziti doma." I već je nestala.

 Razmišljala je. Da li da to učini ili ne? Okrenula se Matiji i pitala ga da li bi je vozio poslije doma.

 Pogledao ju je samo i pokazao bez riječi na Sašu.

 Ostala je osupnuta. Istina je da mu uopće nije bila usput, ali usprkos svemu si je s njim bila bolja; a kakve je volje bila, nije joj se dalo slušati Sašino frfljanje o neurotičarki.

 Okrenula se i plesala dalje. "Ajde ne drami, budi mirna," ali plesanje je uopće više nije veselilo. Pokušala je ne gledati u njega i odjednom je pukla.

   "Ma jebem ti sve, kaj se sad praviš cool. Odi doma, i to pješice, nek ide sve k vragu." Stala je i opet razmišljala.

 Ispast će djetinjasta ako sad ode a da se nikome ne javi; ali valjda i tzv. racionalni ljudi ponekad imaju pravo popizditi.

 Uputila se dakle prema izlazu i čekajući kaput, molila je u sebi Boga da nitko od njih ne mora baš sad na WC.

 Dobro, vani je. Mislit će da je kokoš - ma, fućka joj se. Nek idu svi skupa vrit, misle da joj sve mogu radit samo zato što je tako mirna i "racionalna".

   "Ha! Jebite se!"

 Nakon te unutrašnje tirade je napokon mogla uskladiti korak i mirno nastaviti niz Jabukovac. Snijeg je opet padao i škripio pod njezinim cipelama. Stala je, digla glavu i pustila da joj pahuljice padaju po licu.

   "Ah, jebi ga. Kaj si uopće očekivala?"

 Samo da dođe do Dežmanovog prolaza - ma ne, bolje da ode brzo do Strossmayerovog šetališta gdje može nastaviti do Trga. Tamo auti ne mogu, u slučaju da se netko "zabrine"; htjela je biti sama.

 Taman kad je htjela prijeći Mesničku, začuo se auto iza nje. Trgnula se. Hvala bogu, nitko poznat. Popela se uz stube i uputila se kroz drvored. Sjela je na jednu klupu, iako to i nije bilo pametno, te se zagledala u svjetla grada.

 Odjednom joj se učinilo da čuje sitnu zvonjavu - kratak i tih zvuk. Pogledala je oko sebe, ali ničeg nije bilo.

 Digao se vjetrić i raspirivao pahuljice. Jen-dva-tri, jen-dva-tri. Gitara, bas i udarci "metlica" po bubnjevima pobrinuli su se za valcersku podlogu, klavir se prvo stidljivo javljao, dok nije zajedno sa gudalima razvio melodiju. "And it's quiet now..." E da se sad može dići i lagana ko perce vrtiti po popločenom putu između drveća! Ali ne može.

 Bolje da krene dok se nije smrzla.

 Gledala je u posnježeni pločnik i pokušala hodati u taktu.

 Opet se začuo zvuk malog zvona. Digla je pogled. Kod Uspinjače je stajala crvena Buba.

 Prozor na suvozačkom mjestu bio je spušten. U crvenom tinjanju cigarete se nazirao netko za volanom.

 Prolazeći pokraj auta, odjednom je začula svoje ime. Spustila je glavu i ostala zatečena.

 To lice kao da je već negdje vidjela. Oduža, lagano valovita kosa, pomalo masna i zabačena unatrag, otkrivala je visoko čelo ispod kojeg se između velikih svjetlih i pospanih ociju vinuo ravan, pomalo dugačak nos. Obrve kao da su mu čvrsto bile podignute u čuđenju, a veća gornja usnica iznad laganog podbratka upotpunjavala je dojam mirnoće i senzibilnosti. Začula je dubok i pomalo slomljen glas, usporen i pospan, koji kao da nije bio u skladu sa nježnim dječačkim licem.

   "Sjedni. Vozit cu te doma. Htio bih popričati s tobom."

 Sjela je. Dok je vezivala pojas, pogledala ga je ispod oka. Dugačkim je prstima okrenuo ključ i ubacio u brzinu.

 Nigdje ni žive duše. Snijeg je sad padao jače, brisači su jedva stigli micati pahuljice sa šajbe. Siroti policajac kod Sabora stajao je na cesti i trljao si ruke; dok su prolazili kraj njega, Buba je lagano kliznula i prošla 5 centimetara kraj njega. Skoro joj je srce stalo, okrenula se ali policajac se nije ni pomaknuo, ma ni okrenuo za njima. Vozač je samo mirno potegao dim.

 Nastavili su Opatičkom do Ilirskog trga, pogledavala ga je tu i tamo. Ovo bi je zapravo trebalo prilično čuditi, ali-

   "Čuj, to s Matijom ... mislim da moraš nešto znati." Vozeći ju je povremeno pogledavao. Imao je taj pomalo tužni izraz lica i grlo ju je počelo stezati. Zagledala se u njegov odraz u šajbi koji ga je činio još nestvarnijim, kao da će se rasplinuti, dok je on sigurno vozio dalje.

   "Osjetila si u posljednje vrijeme da te izbjegava - ima razloga za to. Naime, on je cijelo vrijeme znao da ti se sviđa."

 O, ne.

   "Znaš, nije stvar u tebi osobno; ali mu se jednostavno ne svidaš, onako, pa - znaš." Okrenuo se prema njoj. Glavom su joj proletjeli oni bezbrojni telefonski razgovori kad bi ga jednom tjedno zvala pa bi se javio ko iz groba. Isuse, trebala je odmah znati. Grlo ju je stezalo sve jače, gutala je i pokušavala se suspregnuti, gledala je dalje čvrsto u njegov odraz.

 Naravno, stara priča. Guba si ti cura, pametna, simpatična, mozeš nas nasmijati, ali... ne može više ni plakati, to je ono najgore. U tom je trenutku osjetila ruku na ramenu, i jedna se suza počela spuštati niz obraz. Samo da ne zaplače...

 Skrenuo je u Medveščak i parkirao ispod drveća kraj tramvajske pruge. Motor je i dalje brujio dok ju je mirno gledao. Širio se tihi mir.

 Sa suzama obično isteče sva napetost, i nakon što je odjecala svojih pet minuta, bila je kako-tako mirna. Ostala je samo težina u utrobi, ali za nju je i znala da neće tako brzo nestati, ma koliko je netko razumio. Rukom je malo pobrisala suze i nos i tiho se zahvalila.

 Šutjeli su neko vrijeme.

   "Oprosti zbog mirisa benzina. Naime, auspuh s desne strane nije dobro zadihtan; kad sam ga montirao, nisam imao azbestne prstenove, pa na mjestu gdje motor uzima zrak za hlađenje i grijanje dolazi malo dima iz auspuha. Mogao bih zatvoriti tu desnu stranu grijanja, ali bi onda vama suputnicima bilo hladno. Ovako samo malo smrdi, pokušat ću isposlovati te azbestne prstenove."

 Morala se nasmijati.

   "Nema veze. Ionak mi je nos stalno začepljen, osjet njuha mi je odavno otišao k -", bilo bi možda bolje da ne psuje.

 Dok se digla i obrisala ostatak suza, on je polako pokrenuo Bubu.

   "Znaš, voli te on na neki način, kao prijateljicu, i baš ga je neki dan zapekla savjest, razmišljao je kako je odvratan što je zapostavio tebe i ostale."

   "Ma znam, osjetila sam to. Ali - Ne znam da li još uopće ima smisla razmišljati o tome. S nekim se stvarima jednostavno treba pomiriti."

 Samo da joj sad ne kaže kak će jednog dana sve biti O.K., kako će se pojaviti netko i to će biti to...dosta se toga naslušala i već je davno svim svojim prijateljicama bila zaprijetila da će slijedeća osoba koja joj dođe s tim glupostima ostati bez najmanje jednog zuba.

 Čula je tihi smijeh kraj sebe. Pogledala ga je u okruglo lice.

   "Hrvao sam se jednom davno i to mi je dosta za cijelu vječnost. Dat ću ti samo još jedan savjet. A evo i njega; ide doma. Ljut je."

 Sad je i ona vidjela da Matijin auto dolazi iza njih.

   "Ne brini, ne vidi nas."

   "Da, što sam htio reći - evo, već smo skoro tu - ne brini zbog svog ponašanja, ali ima dečkiju koji te sasvim krivo protumače. Tebi je drago kad ih vidiš, napravila bi sve za njih, ponekad ih grliš i poljubiš u obraz, a oni, kakvi ljudi već jesu, misle da imaš skrivene namjere."

   "Tko!?"

   "Pa nema veze, samo ti kažem da računaš s tim da nisu svi kao ti, možemo to nazvati nesigurnošću, ne znam - ni meni ponekad niste jasni. Budi kakva jesi i nemoj se zatvoriti kad se u nekom razočaraš - ostalo je njihov problem."

 Bila je bijesna i taman htjela reći kak će ih ubuduće sve poslati u tri ...ćoška; ali kad se okrenula prema njemu, jedan je pogled na njegovo mirno začuđeno lice bilo dovoljno da shvati - ostat će i dalje naivna. Treba se i s tim pomiriti. Uzdahnula je.

 Stigli su pred kuću. Skinula je pojas i htjela otvoriti vrata, ali se brzo predomislila i kratko ga zagrlila. Ha, uspjela ga je iznenaditi. Kratko se nasmijao, ali sjetan je pogled ipak ostao.

 Dok je otvarala kapiju, začula je opet zvono. Okrenula se. Crvene Bube više nije bilo. Snijeg je prestao padati.

 Ležala je u krevetu i pokušala zaspati. To je dakle to. Ništa novo. Sad je samo pitanje koliko će joj trebati da se odljubi, ali glupo je brinuti se sad o tome. Trebala bi se skoncentrirati na nešto drugo. Mogla bi napokon početi učiti, ali prvo će pogledati sve dobre filmove koje ima doma, "Trgovinu iza ugla", "Amerikanca u Parizu" - e, Gene Kelly će je razveseliti, pa "Plačljivu igru", još jedan teški naivac koji nadrapa...ukomirat će se do kraja pa nakon toga može krenuti dalje.

 

 Baš čudno kako ljudi postaju dobri prema tebi kad osjete da si stvarno i iskreno tužan. Anita je slijedećih dana utihnula. Dubravki je samo rekla da je imala pravo sa svojim oprezom, i ona je nije dalje gnjavila. Tomo je pak na sebi svojstven način pokazao brigu - skakao je oko nje i pokušao je razveseliti raznim forama; bilo joj je neugodno što joj je ikada išao na živce. Ljudi su joj se na ulici obzirno micali s puta, prosjaci je nijednom nisu zaustavili, poslovnjaci je nisu gnjavili posebno...

 Trebalo je prijaviti šefičino bolovanje. Već su ih sto puta zeznuli jer prokleta administracija nije mogla naći registarski broj njihove tvrtke. Kad se samo sjetila kako su je zadnji put četiri puta slali po razne papire i natrag, došla joj je muka, ali se nije imala snage živcirati, samo je tupo krenula u Klovićevu, na Zdravstveno osiguranje.

 Danas je čak i sunce sjalo, ali je ipak bilo hladno. Evo, opet se jedan miče. Ima tuga i svojih prednosti, napokon te respektiraju.

 Stezanje u trbuhu i grlu bilo je sada samo stalno slabo tinjanje rezignacije, ne više silovito isprekidano očekivanje i veselost.

 Pokucala je polako na vratima za registracije, ušla i mirno pitala što treba učiniti. Dvije žene, zatrpane papirima, pogledale su je i nasmješile joj se.

   "Nemam pojma kaj trebam napraviti, već su nas sto puta vozali."

   "Ajte, sjednite. Sad ćemo mi to."

 Dok je jedna otišla provjeriti matični broj tvrtke, druga je započela konverzaciju. Neobično, inače samo živčane i tretiraju obične ljude ko kretene koji nisu posvećeni u tajne raznih administrativnih formula. Pokušala se koncentrirati na to što joj gospođa govori. Kaj studirate, pa otkud ste, pa ne znam da li da pošaljem kćer na fakultet kad frizerke bolje zarađuju od doktora znanosti.

   "Pa valjda bu bilo bolje jednom."

   "Možda za deset, dvadeset godina, ali tko će čekati do tad? A kak ćemo s penzijom? Sve su to lopovi!"

 Morala se složiti s njom i smijati sama sebi kak još ide tješiti nekog s nadama u budućnost. Sve je to blesavo.

 Drugi dan je zazvonio telefon.

   "Čuj, sinko, kaj je to s tobom? Pa niš se ne javljaš. Mater se brine za te, pa daj bar zovi tu i tam."

   "Dobro tata, znam. Imala sam puno posla."

   "Ne znaš ti kak je to. Roditelji se brinu za svoju decu, buš vidla jednoga dana. Mama pita kad buš došla doma."

   "Preksutra, v petak. Bum još zvala. Kaj ima novoga doma?"

   "Niš, sve po starom. Susedi je šogor hmrl pa je prešla u Kutinu na sprovod. Milan je ostal, mama mu baš kuha večerju."

   "Zakaj on nejde na sprovod?"

   "Rekel je da mu je svakoga čoveka žal, ali šogora nije, da je bil glup čovek."

   "Pa da, tipično za suseda. Kaj Martin dela?"

   "Tu je, čekaj sam malo. Odi Martin, teta ti je na telefonu."

   "Teta Nita?!"

   "Kaj je, debeli pizdek, kaj delaš?"

   "Teta Nita! Matin se ide sanjkati. Teta bu nesla cutića, bumo se sanjkali."

   "Dobro, donesla ti bum vražji crtić." I već je bio nestao. Čula ga je kako govori baki da mu je rekla "debeli pizdek", nadrapala je. Već je vidjela maminu facu "Pa kaj mu to govoriš. Ista si ko stari."

   "Ajde, sinko, onda dojdi doma. I vuči se."

   "Ajde bok, tata."

 Tata je bio u vinogradu. Zakasnila je na vlak u dva i dvadeset pa je morala čekati na slijedeći u četiri. Morat će pješice sa stanice, ali to i nije bilo tak loše s obzirom da je bilo puno snijega. Samo je torba puna robe od zadnja dva tjedna.

 Cestu uz brijeg naravno opet nisu počistili, i sutra kad se zaledi, ni traktor više ne bude mogao gore. Upravo je skretala u zadnji zavoj, kad je začula dječji smijeh. Mama je stajala na balkonu.

   "Evo, ide ti teta. Čekaj da te oblečem!"

 Dok se ona probijala do kapije, Martin je već stajao na vrhu stepenica.

   "De si, malo plavo debelo! Pazi kak ideš dole. Tak. Idemo se grudati."

 Bacila je svoje malo plavo debelo u snijeg (sjetivši se naravno i velikog plavog debelog) i počela ga škakljati. Iza zavoja se neki auto mučio s usponom.

 Gospon Ciglenečki. I on je došao na vikend. Dok je prolazio kraj njih, mahnuo je uz osmijeh zagrebačkog gospona.

 Anita ga je pogledala i digla ruku.