Abdulah Kovacevic 1954-1991
Godine
gladi u Titinoj Jugoslaviji su se poklopile sa agresivnim uvodenjem
marksizma u saroliko drustvo novokomponovane nam drzave na brdovitom
Balkanu. Da vjera i nevjera ne mogu zajedno, pokazalo se kasnije,
kada su vjeru poceli izgoniti iz sela i gradova "napredne"
nam drzave.
Takva
politika Tite i njegove klike je doprinijela otvaranju skrivenih
konc logora za njihove neistomisljenike po citavoj vjestackoj
tvorevini koja se zvala Jugoslavija.
Naravno
najdeblji kraj su izvukli muslimani i njihova inteligencija koja
je mucki zatvarana i ubijana sirom Bosne od Tuzle, Zenice, Banja
Luke, Sarajeva, Sremske Mitrovice, Lepoglave i drugih konc logora
Titine Jugoslavije. Otimani su vakufi, zatvarani mektebi za vjeronauku,
djeca se nisu smjela sunetiti itd.
U to vrijeme tacnije 1954. godine u jednom selu na obroncima Majevice
u kuci Vrazickog tezaka Avde Kovacevica rodio se sin Abdullah.
Nista
neobicno jer se te godine rodilo puno vise muske nego zenske djece
u tom selu. Otac Avdo je bio napredan covjek, ali bez skole, jer
Vrazici su imali samo cetverorazrednu skolu, a njegovi roditelji
ga nisu mogli slati do Celica koji je bio udaljen 9 kilometara,
jer se moralo raditi na zemlji i cuvati goveda.
Helem
da nastavimo kazivanje o malom Abdulahu koji je rastao u toplom
okruzenju svojih roditelja uz koje je bio i noc i dan, a pitoma
okolina Vrazickog podneblja ucinila je svoje, tako da je Abdulah
izrastao u pametnog djecaka, koji je sa samim peticama zavrsio
osnovnu skolu.
Po svojoj zelji i nagovoru roditelja i rodbine nastavi skolovanje
u srednjoskolskom centru u Brckom, gdje zavrsi zanat za RTV mehanicara.
Medutim to nasega Abdullaha nije puno odusevilo nego krece na
samostalno zaradivanje svagdanjeg kruha i ruha po tadasnjoj Jugi,
kopajuci kanale i radeci svakojake druge poslove samo da bi zaradio
dovoljno novaca za studije na ekonomskom fakultetu u Subotici,
kojeg zavrsava u redovnom roku.
Njegovo putesestvije se nastavlja u Ugljeviku gdje se zaposljava
na Termoelektrani, a stan nalazi u Bijeljini na Trgu JNA blizu
tadasnje opstine. Abdulah nije ni tada bio zadovoljan svojim obrazovanjem
pa vanredno se upisuje na Ljubljanski univerzitet gdje za nepune
cetiri godine dobija titulu magistra ekonomskih nauka.
Bio
je najobrazovaniji covjek na termoelektrani, a povrh svega Bosnjo
i musliman. Abdulah se polahko uspinje u vrh rukovodecih struktura
elektrane, ali posto je musliman nikako da ispliva na celo.
U
njegovom, do tog vremena, sredjenom zivotu pocinje se uvlaciti
crv sumnje u sistem kojega je i on bio jedan dio. U njemu tada
otkriva niz nejasnoca i nedorecenosti.
Kako
je vecina vladajuce strukture bila iz reda najpovlascenije nacije
u Titinoj brastvojedinstvujucoj drzavi iz reda Srba normalno je
bilo da su najcesce veze uspostavljane sa "velikim bratom"
Sovjetskim Savezom u koji su preko ekskurzija cesto odlazili kadrovi
iz mnogih nasih velikih firmi.
I
Abdulah odlazi u Moskvu gdje upoznaje prijateljicu sa kojom se
mislio i ozeniti. Njihova veza traje nekoliko godina. Medutim
kasniji dogadaji su ga ohladili do te mjere da je bio jedini intelektualac
iz elektrane koji je istupio iz partije (SK). Bilo je to vrijeme
kada je Abdulah spremao doktorat na beogradskom univerzitetu,
a bio je vec objavio dosta radova na tu temu u naucnim casopisima
sirom Amerike i Evrope.
Tik
pred odbranom disertacije usao je u prepirku sa nekolicinom profesora
beogradskog univerziteta po pitanju muslimanske nacije i bosanske
drzavnosti. Otvoreno mu je receno da svoju doktorsku disertaciju
nece odbraniti u Beogradu, a kako mi je sam pricao poslije toga
niti na jednom univerzitetu koji kontrolisu Srbi.
Abdulah je uvidio mnoge stvari tih kasnih osamdesetih godina koje
nisu mogli uvidjeti mnogi Muslimani. Osjecao je on, da se obruc
oko Muslimana u Bijeljini steze pa je 90.godine poceo pisati knjigu
o cetnickim trojkama i budenju cetnistva u BiH.
Abdulah
mi je pricao o svojim polemikama sa "kolegama"iz termoelektrane
i to da su mu prijetili da mu mogu lahko zacepiti usta ako ne
prekine sa otkrivanjem cetnickih planova. Abdulah se tih godina
potpuno okrenuo vjeri, cak je poceo u slobodnom vremenu dolaziti
u dzamiju.
Sjecam
se 91. kada je uzeo rijec koju mu je omogucio mjesni imam poslije
dzume namaza gdje upozorio prisutne dzematlije da muslimanima
predstoji veliko iskusenje u nadolazecem vremenu, a da ce na prvom
mjestu cetnici udariti na skolovane ljude i nasu inteligenciju.
Nije proslo ni tri mjeseca iza tih vizionarskih rijeci nasega
Abdulaha, kad on uzima neplacenih pet dana i povlaci se iz Bijeljine
u svoje Vrazice, a njegov babo ce kasnije pricati da su ga tada
uhodili po Bijeljini i vrebali priliku da ga ubiju.
Vidio
sam ga tih dana samo jednom kada smo isli na otvorenje dzamije
u Koraj, bio je sjetan i zamisljen ni nalik na onog razdraganog
i nasmijanog Abdulaha koji se volio puno saliti.
Nije proslo ni dva dana od onih pet koje je uzeo kao neplacene,
a provodio ih je po pricanju svojih roditelja na imanju blizu
rijeke Sibosnice gdje je imao nasad oraha uz kojeg je provodio
slobodno vrijeme, cetnici (tadasnja JNA koji su bili od 1990 u
sumi na nekim vjezbama) organizuju posebnu vojnu vjezbu gdje tajnom
akcijom kidnapuju Abdulaha kojemu se gubi svaki trag.
Dva
mjeseca trajala je akcija trazenja predvodjena policijskim inspektorima
iz Tuzle, ali "traga nije bilo". Poslije demonstracija
pred opcinskom zgradom u Loparama predsjednik SDS Kerovic (kasniji
cetnicki vojvoda) okupljenom narodu ispred opcine porucuje:
"Nista
ne brinite Abdulaha cete dobiti ziva ili mrtva. Dah je zastao
svima nam okupljenim pre opcinom, znao sam da ce ga ubiti. Nesto
manje od dvije sedmice iz toga Abdulaha su nasli lovci (kao bajagi
slucajno) u nepristupacnim padinama Vlastaka na Majevici. Bio
je izbacen mrtav iz helikoptera koji je toga dana kruzio iznad
Vrazica.
Kako
je nas ponos i najinteligentniji Vrazicanin novog doba umro ostaje
nepoznanica. Mi koji smo ga mrtvog gledali nismo ga mogli skoro
prepoznati. Oci su mu bile skoro ispijene i izgubljene duboko
u ocnoj duplji, a na vrh glave velika rupa, po tijelu usjeceni
krstovi, na nogama pecena koza, kao da je bio na raznju i kao
da su ga pekli.
Rahmetli
Abdulah je zasigurno umro u najvecim mukama i bio je prva zrtva
cetnickog orgijanja koje ce uskoro zahvatiti cijelu Bosnu, a ona,
Bosna je trebala da nestane u moru velikopsrpske i crnogorske
hegemonisticke politike na Balkanu.
Abdulah
je predvidio i opisao svoju smrt u jednoj od dvije zbirke pjesama
koje je objavio u svom plodnom i hajirli zivotu koji je podario
svojoj Bosni i vjeri islamu. Ostali su da za njim tuguju njegovi
roditelji i njegovi Vrazicani i svi istinski Bosnjaci i muslimani.
Njegova
majka svako jutro poslije sabah namaza pogleda kroz prozor prema
mezarju koje je na brdu iznad kuce gdje lezi njezin evlad Abdulah,
majka uzdahne i pusti suze uceci tihim sapatom fatihu svome sinu.
Za kraj i sjecanje na ovog velikog covjeka i patriotu donosim
njegovu pjesmu u kojoj je predvidio svoj kraj. Knjiga je izasla
iz stamparije godinu dana pred njegovu smrt:
Vesselam!
--------------------------------------------------------------------------------
UMRIJECU
U SLAVU ALLAHA
Umrijeti
majko hocu,
da ne bude Bosna RAM,
sto ostalo od zivota,
bilo bi me zivjet sram.
Umrijet
majko hocu,
imana mi,dina,
Za slobodnu Bosnu
Rodila si sina.
Umrijeti
majko hocu,
Prije Ramazana,
Neka babo post zaposti
Bosnjak-muslimana.
Umrijeti
majko hocu,
S molitvom ezana,
Da minaret svjetlo krasi,
Cijelog Ramazana.
Umrijeti
majko hocu,
u pjesnickom duhu,
umjesto zagrljaja salji mi fatihu.
Umrijeti
majko hocu,
bez bojazni,straha,
podanik cu biti samo,
u slavu Allaha.
Mr.Abdulah
Kovacevic
Rahmetullahi alehji rahmeten vasiaten