Site hosted by Angelfire.com: Build your free website today!

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Moji putopisi

 

Abdullah Bosnic


KAKO SAM OBAVIO HADZDZ

 

Dio 1. HADZIJSKA DOVA

 

Hvala pripada samo Allahu dzellesa'nuhu Gospodaru svih svjetova, Sveopcem Dobrocinitelju Milostivom Samilosnom. Njega za oprost molimo i od Njega pomoc trazimo. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika muhammeda s.a.v.s., njegovu casnu porodicu i sve ashabe.

Hadzdz je oduvijek, kao jedan od najvrednijih ibadeta, imao posebno mjesto u zivotu i tradiciji svih muslimana, pa i Bosnjaka. Tako su nastali brojni obicaji vezani za hadzije, njihov ispracaj i docek. Medjutim, prilikom dolaska na haddzdz cesto se desava da hadzije dodju neupuceni u nacin obavljanja obreda sto im zadaje teskoce u izvrsenju petog islamskog sarta.

Moj cilj nije da se bavim iskljucivo tim pitanjima u ovom mom skromnom radu, koji je vise putopisnog karaktera, ja cu ovdje biti samo jedinka koja ce progovoriti o tome sta sam dozivio na tom uzbudljivom putovanju.

Kod Bosnjaka nema niti jedne vjerske duznosti koja nije obavijena mistikom i njeznoscu kojom narod zavije sve ono sto voli i cijeni. Tako je i sa ispracajem na hadzdz. Svaki hadzija unaprijed objavi da ce ici na hadzdz a poslije toga zakaze vrijeme hadzijske dove. Na dovu pozove sve imame u bliznjoj okolici kao i prijatelje i rodbinu. Na dovu mogu doci i oni koji nisu posebno pozvani, jer se dova uglavnom obavlja u dzamiji.

Ako je neko posebno pozvan red je da se odazove boscalukom tj. da pripremi neke darove za buduceg hadziju u sto se broji i novcani iznos koji se donese hadziji. Mnoge hadzije bi voljele da ne dobiju tih poklona i novca, jer sam taj poklon povlaci za sobom uzvratni poklon koji hadzija mora donijeti sa hadzdza. Dakle to je velika obaveza za hadziju posebno ako se zna da je teret koji hadzija nosi po povratku iz Mekke ogranicen na 30 kg.

Helem nejse, moja dova je pocela u petak iza dzume namaza i trajala je do kasno u noc. Svaki insan ima svoje dobre prijatelje koji mu uvijek idu na ruku i u dobru i u zlu. Insan se u tako velikim zivotnim dogadjanjima nekako "izvaga" koliko vrijedi kod ljudi. Hvala Allahu s.v.t.a., sto nam je dao prijatelje. Sve je stimalo onako kako se pozeljeti moze.

Poslije klanjanja dzume namaza malo smo sjedili uz kahvu i sokove cekajuci kolegu, imama koji je trebao stici iz susjednog dzemaata da odrzi vaz i prouci dovu. Kada je dova proucena imam je poredao ljude u spalir i svi su uz zagrljaj i suze cestitali polazak na hadzdz. Uslijedili su tekbiri i vazu nasihat o znacaju haddza. Svu tu dirljivu i prelijepu atmosferu treba dozivjeti licno i ona se ne da tek tako opisati.

Bilo je takmicenja medju mojim prijateljima ko ce kakvu hranu pripremiti, ko ce sta donijeti, ko ce ovo ili ono odraditi. Preko stotinu osoba je doslo sto pozvanih i nepozvanih na moju hadzijsku dovu. Ako se uzme u obzir da je ovo prva hadzijska dova u ovom dzemaatu onda se ne treba cuditi sto je bilo raznih pitanja i komentara povodom te svecanosti.

Najzanimljivije kod hadzijske dove je grljenje hadzije i halal koji se trazi od obiju strana. Hadziji se zazeli sretan put, da se ziv i zdrav vrati i da za one koji ostaju ovdje , hadzija uputi dovu da i oni jednog dana tamo stignu.

Poslije sijela na kojem su se prepricavale anegdote o putovanju hadzija na Cabu, kao i kur'anska kazivanja te izreke Muhammeda s.a.v.s., koje su govorili imami, zavrsena je moja dova. Razilazili su se musafiri i gosti uz srdacan zagrljaj sa hadzijom, zene su prale sudje i pospremale hranu . Valjalo je docekati sutrasnji dan i krenuti na put u Mekku, insaAllah.

 

dio 2. PRVI PUT U AVIONU

 

Kada su se zadnji gosti razisli pocele su moje pripreme za prvo duze odsustvo od porodice i posla. Nije bilo jednostavno krenuti na put i ostaviti svoje najmilije u vrijeme koje nije nimalo naklonjeno vjerniku. U isto vrijeme zelja da sto prije dodjem na odrediste zvano Mekka sve vise me je cinilo nervoznim. Poslije cuvstvenog rastanka sa porodicom gdje je bilo i suza krenuli smo prema Zagrebu. Magla i krupne pahulje snijega pratili su nas za vrijeme mukotrpnog putovanja prema Zagrebu. Zbog loseg vremena morali smo krenuti odmah poslije pola noci. O nekom spavanju i odmaranju nije bilo govora.

U Zagreb toga nedjeljnog 17. februara stigli smo oko pola tri ujutro. Saznali smo da avion za Frankfurt krece tek u 6.50 minuta. Valjalo je cekati dosta vremena u cekaonici u kojoj je bio samo jedan putnik na hadz i to iz Celja. Moje prijatelje sam prepricao da se vrate nazad u Sloveniju i spavaju jer nije bilo potrebno da cekaju toliko vremena na let aviona skoro cetiri sahata.

Poslije otprilike sahat i po cekanja pocese pristizati i drugi kandidati za hadz iz Kopra, Maribora, Bosne i Zagreba. Krenu prica i razgovor i bi vrijeme za predaju prtljage, cekiranje karata i carinski pregledi. Stigosmo na pistu i udjosmo u autobus koji nas dovede do aviona kojim cemo poletjeti. Moram priznati da sam dugo razmisljao o trenutku kada cu prvi put sjesti u avion.

Kada je taj dan i trenutak dosao ucio sam sve sto sam znao i molio Boga da let bude siguran. Uzimanje zaleta, drndanje tockova po pisti i odvajanje od nje, zatim uzlijatanje ostavili su dubok dojam na mene. Posto sam sjedio blizu avionskog krila, (avion nije bio veliki) "utvrdio" sam da krilo na mojoj strani nije bilo bas dobro pricvrsceno i da ima malo hrdje na sebi. Kada se stisalo prvo uzbudjenje poceo sam da osmatram prostor ispod sebe, gusti oblaci iznad Austrije mi ne dadose vidjeti Alpe i gradove te drzave, tek iznad Njemacke ukaza se lijep pogled.

Dok sam gledao ljepotu visoko razvijene civilizacije sa osjecajem za red i cistocu koja se i iz aviona da primijetiti, znalo me je nekoliko puta iznenaditi drmanje aviona bas kao da idemo po kakvoj bosanskoj makadamskoj cesti. Nijemci su po disciplini i cistoci muslimani bez sehadeta a mnogo ima muslimana sa sehadetom a bez onoga sto islam cini vjerom cistih i disciplinaranih ljudi.

Poslije duzeg kruzenja iznad Frankfurtskog aerodroma, bar se meni tako cinilo, tockovi naseg aviona su dotakli pisti i mi smo konacno pristali u Frankfurt. Po ulasku u ogromnu cekaonicu nismo u prvo vrijeme nikako uspjeli naci mjesto gdje da se skrasimo. Vodja puta je odmah otisao da cekira karte i da sazna vrijeme polijetanja za Dzidu.

Poslije dva sahata hodanja tamo i amo saznali smo da skoro citav dan moramo cekati na let i da polijecemo u 16 sati poslije podne. Zedj je posebno bilo tesko podnijeti sve dok nismo uspjeli naci restoran i kupiti nesto za piti. U tom iscekivanju aviona vidio sam na hiljade putnika koji su isto tako cekali svoje" avione. Sve boje koze i haman sve nacije su bile zastupljene na tom po meni najvecem aerodromu na svijetu. Svako se nekuda zurio i vukao nake kofere, torbe, torbice i vrece.

Eh, kako je svijet mali, haman jedno veliko selo, Boze, gdje ce se sav ovaj narod zaposliti i ishraniti Kinezi, Tajlandjani, Arapi, Turci, Amerikanci, Nijemci, Bosnjaci i ini narodi nekuda zure i haman misle da je bas na drugoj strani svjeta njihova nafaka, dok u isto vrijeme oni sa te strane svijeta hitaju ovamo i misle da je ovamo bolje i da samo ovamo "cvjetaju ruze".

Boze Milosni, pomozi tvojim robovima iskrenim da se snadju u ovom cudnom i haoticnom predkijametskom dunjaluku.

Oko tri sahata dodje "komanda" od nasih vodica da krenemo prema terminalu za ukrcavanje u avion za Dzidu. Rekose nam da uzmemo stvari i ihrame obucemo. Nastade hica i pometnja, kako obuci ihrame tu haman u cekaonici medju narodom.

Dok nije stiglo detaljno obavjestenje kako i gdje se obuci, neki su se vec svukli onako po "svoje" i poceli oblaciti ihrame. Ja sam prvo na hlace obavijo svoj ihram a onda skinuo sa sebe svu odjecu. Bilo je nezgodno u prvi mah znati se snaci i pravilno obuci ihrame ako se uzme u obzir cinjenica da je mnogima to prvi put. Avion koji je vec cekao i pozurivanje vodica su ucinili da smo to nekako obavili i sa stvarima i u ihramima smo stupili u avion saudijske kompanije "Saudija Airlines".

Avion kao i drzava iz koje potjece je bio izvanredne ljepote. Od namjestaja u njemu do usluge i osoblja, sve je bilo na visokom nivou. Stjuardese obucene tradicinalno i muslimanski u zelene uniforme, propisno obucene i pokrivene, zazeljeli su nam dobrodoslicu. Malo duze je trajalo ukrcavanje i smjestanje u avion, zatim dobrodoslica kapetana aviona na tri jezika te putnicka dova i polijetanje. Bio je to veliki avion sa tri reda sjedista u sirinu 14 ili 15 sjedista opremljen najmodernijim uredjajima i prilagodjen islamskim potrebama.

Svo vrijeme leta na velikom ekranu ispred nas bila je kibletnama sa smjerokazom prema Mekki. Ispred svakog putnika na sjedistu mali monitor, komandna rucica i slusalice za pracenje programa radia, televizije i videa. Normalno puno programa je bilo vjerskog karaktera i ucenje Kur'ana. Svo vrijeme leta smo mogli pratiti na ekranu ispred sebe zemlje iznad kojih letimo, visinu i temperaturu zraka. A letjeli smo dijelno iznad Austrije, Slovenije, Svicarske, cijelom duzinom Italije, sredozemljem iznad Grcke, Egipta i Crvenog mora.

Italiju nisam mogao vidjeti zbog oblaka i mraka dok sam dio Egipta, posebno onaj uz Nil sa uzivanjem dobro osejrio. Bili su to gradovi Luksor, Abu Simbel i ostali gradovi koji su obasjani na zemlji bili kao ogrlice od bisera sjajni i velicanstveni.

Napokon poslije sedmosatnog leta stigosmo iznad Dzide. Dzida veliki i lijep grad na moru, aerodrom i luka Saudijska. Po pristajanju aviona izlazak na kopno i prvi susret sa Arabijom. Susret sa zemljom Bozijeg Poslanika bio je poseban dozivljaj za mene. Bjelina ihrama na aerodromu, osoblje i domacini uz glasno izgovaranje telbijje "Lebejekel-lahum-me lebbejk"..., natjerali su suze na oci.

Uslijedio je prijevoz na carinu i policijske kontrole, najdosadniji dio svakog puta. Po mom misljenju bi taj dio generalija mogao biti jednostavniji i brzi ali sta cemo to je dio naseg mentaliteta i ne moze se mnogo pomoci.

Sve te "formalnosti" su mnoge hadzije ucinile nervoznim jer je umor, glad i zedj ucinili svoje. Kada smo pred ponoc krenuli prema Mekki, molili smo vodje puta da nekako dodjemo do vode i hrane. Domacini koji su nas preuzeli, uspjeli su uz put kupiti nesto hrane, vode i sokova do kojih se u to doba noci moglo doci.

Poslije osvjezenja sam se zahvalio Uzvisenom i zamolio Ga da sto prije stignemo do Mekke koja je bila udaljena 80 km. San i odmor je bio zelja svih hadzija nakon dugog puta. Napokon se pred nasim autobusom ukaza Mekka i cuveni slavoluk u obliku otvorenog Kur'ana, ispod kojeg smo usli u Mekku.

Ka'bu te noci nismo vidjeli jer nas hotel je bio u naselju Azizijja. Valjalo se dobro odmoriti u hotelu Nedzm Essaudijja (zvijezda Saudijje). Sutra, insaAllah, je susret sa najljepsom dzamijom na svijetu, Ka'bom. Ponedjeljak smo proveli u hotelu odmarajuci se. Mnogi smo zeljeli da vidimo Ka'bu ali domacini su nam rekli da je put do harema predvidjen za utorak ujutro, tako je i bilo.

 

Dio 3. SUSRET SA KA'BOM

Bio je utorak kada smo se ranim jutrom sa Azizijje na sabah namaz, uputili autobusom prema haremu. Svaki hadzija je bio uzbudjen ali je svako krio to uzbudjenje za sebe. Odjekivale su telbijje u autobusu:"Lebbejkellahumme lebbejk, lebbejke la serike leke lebbejk....Bijeli ihrami i blijeda lica mojih kolega govorili su vise nego bilo kakve rijeci. Svaki trenutak smo ocekivali prizor koji smo vidjeli na slikama i televiziji. Autobus stade i moradosmo izaci na siroku i krcato punu ulicu ljudi u bjelini u kakvoj smo i sami. Jos ne vidimo harema. A onda se ukaza prvo jedna pa druga munara i tako redom zidovi i bedemi harema.

Bljestavilo mermera, sjaj ornamenata na zidovima harema visina i raskos munara kabenskih, natjerase mi suze na oci. Zaplakah i plakao bih i na glas ali me stid kolega. Okrenuh se vidim jos suza na licima mojih kolega. Zar je ovo moguce, govorio sam , zar sam ja ovo docekao da svojim ocima gledam mubarek mjesto gdje se svi muslimani svijeta okrecu u namazu. Hvala Ti Uzviseni kada mi dade i propisa da dodjem na ovo sveto mjesto. Hvala ti nebrojeno puta: Lebbejkel lahumme lebbejk.., odjeknu jos jace iz moga grla i grla iz moje grupe. Nije bilo vise stida, to je srce u zanosu i zadovoljstvu progovorilo mojim usnama.

Suze lete niz obraze, neko neupucen bi pomislio da su to suze od jakog sunca koje se odbija u oci od bijelog mermera kojim je harem poplocan, neko bi pomislio. Neka misli ko sta hoce meni se dusa i srce otvaraju u zanosu slaveci Njegovo ime.

 

Usli smo u predvorje Ka'be i ugledasmo poznati prizor sa serdjada, slika, dija filmova i filmova. Ka'ba, najstariji hram na zemlji stoji preda mnom i pred mojim ocima. Crni ogrtac ponosno je opasao njene zidove. Muslimani u stalnom kruzenju okolo nje, tavafe i izgovaraju pobozno dove i molbe Uzvisenom. Svi pocinju sa jednog mjesta i od prvog kruga se ukljucuju sve do kraja, do sedmog.

Najgorljiviji od hadjija se guraju da dotaknu zidove ka'be i crni kamen. Mnogi cuvaju svoje prijatelje i rodbinu u silnoj guzvi koja pri tom nastane. Kada poslije silne treme i pocetnog uzbudjenja, zagledas te silne ljude, svih boja koze, nacija i jezika, uocis ogromnu razliku medju njima.

Vidis vecu ili manju vjersku gorljivost, uocis brzo iz kojeg podneblja koji muslimani dolaze, na kakvom su intelektualnom i kulturnom te vjerskom nivou. Vidis ljude koji skoro znaju napamet Kur'an i koji ga uce tavafeci, koliko zena i djece samo dova prouce kruzeci okolo. Vidis ljude kako placu naglas moleci Uzvisenog Allaha da im oprosti grijehe. Koliko i kako su se mnogi pripremili za hadz, noseci sa sobom dove i kur'anske ajete napisane na listice uvezane i zakacene na gajtanu objesenim o svom vratu.

Zavrsili smo kruzenje oko Ka'be sedam puta, klanjali dva rekata, napili se zemzema, uputili dove i otisli na Sa'j- trcanje od Saffe do Merve. Obred Sa'ja se obavlja haman u sklopu harema. To je natkriljeni i pokriveni dvosmjerni put podijeljen jednom pregradom po sredini na kojem se vecinom normalno ubrzano hoda a na mjestima i malo trci. U sredini dvosmjerne trake je odvojeni i ogradjeni prostor kojim se prevoze na kolicima oni koji nisu zdravi i koje drugi placeni ljudi voze kako bi i oni obavili taj obred.Sa'j pocinje na Saffi a zavrsava na Mervi.

Nakon obavljanja svih ovih propisa, hadzija ce ostati u Mekki kao muhrim (tj. pod ihramima ) i obavljace tavafe oko Ka'be ukoliko zeli. Ovi tavafi se racunaju kao nafile. Ovako ce postupiti hadzija koji je zanijetio ifrad. Hadzija koji je zanijetio kiran nakon obavljene umre prijeci ce na obrede hadza i obavice tavaful- kudum (jer su mu se radnje do sada racunale kao umra). Ako bi, u cilju skracivanja hadzdza, odmah, bez prekida obavio oba tavafa, i onog od umre i onog od tavaful-kuduma (tavafa pri dolasku) i oba sa'ja, cetrnaest hodanja izmedju Saffe i Merve i to bi moglo vaziti, ali nije lijepo.

Hadzija koji je zanijetio temettu' skinuce ihrame i biti slobodan sve do 8. zul- hidzdzeta, kada teeba obuci ihrame na mjestu gdje se nalazi i zanijeti hadzdz, a zatim krenuti ka Arefatu.

 

Kada smo obavili i sedmo trcanje "isklopili" smo se iz "saobracaja"na Mervi, uputili dove za oprost grijeha i zamolili Allaha s.v.t.a., da nam ispuni skrivene zelje.Poslije su uslijedila cestitanja izmedju prijatelja i sadasnjih novih hadzija. Otisli smo kod berbera (brica) gdje je uslijedilo brijanje glave ili skracivanje kose. Tada sam se prvi put na hadzdzu osisao i obrijao glavu.

Iza ovih obreda smo se vratili u hotel okupali i skinuli ihrame. Zivot od sada je proticao u hotelu i satoru podinutom u avliji hotela, pod kojim smo slusali predavanja i klanjali redovne namaze. Trebalo je docekati odlazak na Arefat, za koji sam se pripremao u haremu Ka'be u koji sam odlazio taksijem u svojoj reziji. Proveo sam prvu cijelu noc u haremu i sasvim blizu Ka'be. U srijedu navece insaAllah idemo na Arefat.

 

NA AREFATU

Kada jednom budete na hadzu, vidjecete da se teorija koju ste slusali od vodica i ljudi koji su obavili hadz ne uklapa bas u svemu sa vasim iskustvom na svetim mjestima. Naime, kada se poslije izvjesnog vremena oslobodite ukocenosti i straha da ne zalutate i predodzbe o svetosti mjesta na kojem se nalazite i prilike koja vam se pruzila sada i mozda nikada vise, odjednom ce se promijeniti vase ponasanje.

Mnogi ce pozeljeti da sto vise budu blize Ka'bi, sto vise budu na nogama i da hodaju u vlastitoj reziji, da manje spavaju a vise ibadete, manje jedu a vise poste, puno dijele a malo misle o sebi. Normalno bice i takvih koji ce se ponasati kao da su kod svojih kuca i gledace na hadz kao na izlet i rekreaciju. Da vam odmah kazem da takvih nema puno.

Po dolasku iz harema gdje sam proveo citavu noc utorak na srijedu, vratio sam se u hotel i malo odspavao, jeo i klanjao podne namaz pred hotelom u satoru. Mislio sam i slijedecu noc provesti u haremu Ka'be, ali sam poslusao savjet svojih vodica koji su mi savjetovali da ne idem toga dana jer se moze desiti da iznenada krenemo pa da ostanem od svoje grupe. Isto tako su mi objasnjavali da je dobro malo odspavati i odmoriti se jer nam predstoji veliki napor na arefatu. U srijedu smo obukli ponovno ihrame i cekali svakog momenta "komandu" za pokret a ona je uslijedila tek u cetvrtak oko podne.

Objasnili su nam da je nas hotel blize Arefatu a i guzva je ogromna i zato sto se valjaju ogromne kolone kamiona, automobila i autobusa prema Arefatu pa je bolje da krenemo kasnije jer bi i onako "zapali"na cesti.

A guzva je zaista bila nesvakidasnja. Na hiljade autobusa, kombija i automobila valjalo se prema Arefatu, a prevozili na 100.000 ljudi sve na jedno mjesto, dolinu Arefat.

Sta je Arefat?

Cevrti sastavni dio hadzdza (rukn) je boravak na Arefatu. U tom smislu su i Poslanikove s.a.v.s. rijeci: "Hadzdz je Arefat". Zapravo, to je borava s nijjetom da se obavi vukuf na odredjenom mjestu koje se zove Arefat (tj. u granicama Arefata), od iza podne devetog dana mjeseca zu-l-hidzdzeta do zore desetog dana zu-l-hidzdzeta. Boravak na Arefatu podrazumijeva obavljanje odredjenih obreda od kojih su neki obavezni, neki sunnet, a neke je samo preporuceno uraditi kako bi hadzdz bio upotpunjen.

a) obavezne radnje boravka na Arefatu su:

1: Biti u granicama Arefata deveti dan mjeseca tu-l-hidzdzeta, od iza podne do iza zalaska sunca.

2: Poslije povratka sa Arefata, desete noci mjeseca zu-l-hidzdzeta, nociti na Muzdelifi.

3: Prvi dan Kurban-bajrama, baciti kamencice na Dzemretu-l-Akabi.

4: Nakon bacanja kamencica na Akabi, prvi dan Kurban-bajrama, obrijati glavu ili potkratiti kosu.

5: Nociti na Mini tri noci, tj. jedanaestu, dvanaestu i trinaestu noc zu-l-hidzdzeta, ili samo jedanaestu i dvanaestu, ukoliko se pozuri sa silaskom u Mekku.

6: Baciti kamencice na sva tri dzemreta poslije podne drugog, treceg i cetvrtog dana Kurban-bajrama, poznata pod nazivom ejjamu-t-tesrik, ili samo drugog i treceg dana Kurban-bajrama.

Napomena:

Dokaz da su navedene radnje obavezne je sto ih je Poslanik s.a.v.s. objavio i sto je rekao:

"Uzmite od mene praktican primjer kako cete obaviti obrede svog hadzdza!" (Muslim)

"Obavljajte hadzdz onako kao sto ste vidjeli da sam ga ja obavio."232

"Zadrzite se na svojim svetim mjestima koje ste naslijedili od svoga oca Ibrahima."233

b) Sunneti boravka na Arefatu su:

1: Izaci na Minu osmi dan zu-l-hidzdzeta (jevmu-l-tervije), na njoj nociti uoci devetog zu-l-hidzdzeta i ne kretati na Arefat prije izlaska sunca, kako bi se na Mini zatvorio krug od pet namaza.

2: Poslije zevala devetog zu-l-hidzdzeta biti prisutan u dzamiji Nimra i tu za imamom skraceno klanjati zajedno podne i ikindiju.

3: Poslije klanjanja podne i ikindije zajedno sa imamom izaci na Arefat i tu uz zikr i dove sacekati zalazak sunca.

4: Odgoditi aksam dok se ne dodje na Muzdelifu i tu ga u jacijsko vrijeme klanjati zajedno sa jacijom (dzem'i-te'hir)

5: Za vrijeme boravka na Muzdelifi, stati u podnozju brda Kuzeh (El-Mes'aru-l-haram) i tu, okrenut prema Kibli, provesti noc u zikru i dovama sve dok ne zarudi zora.

6: Voditi racuna da se naredni obredi obave sljedecim redom: bacanje kamencica na Dzemretu-l-Akaba -> klanje kurbana -> brijanje glave (ili potkracivanje kose) -> tavafu-z-zijare (tj. tavafu-l-ifade).

7: Obaviti tavafu-z-zijare (tavafu-l-ifade) prvi dan bajrama, prije zalaska sunca. Dakle Arefat je uzvisica koja se nalazi nedaleko od Mekke. Na njemu se nalazi Dzebelu-r-rahmeh, brdo milosti, na kojem su se po predanju sreli Adem a.s. i njegova zena h. Havva, nakon sto su protjerani iz dzenneta. Oni su dugo hodali trazeci jedno drugo i tu su se sreli.

Na Arefatu smo proveli nekoliko sati (do aksama) upucujuci dove Uzvisenom. Hodanje u vlastitoj reziji tog toplog dana nije preporucio niko od nasih vodica. Prvo sto je bilo jako toplo preko 35 stepeni, i drugo sto je to ogroman prostor isprepletan kampovima iz mnogih drzava, gdje su kampovi i ceste slicne kao jaje jajetu. Trece sto je malo vremena predvidjeno za ostanak na tom mjestu i postoji mogucnost da se insan izgubi u toj milionskoj masi ljudi. Cetvrto, sto se moze desiti da tvoja grupa ode bez tebe te veceri na Muzdelifu i sto ces onda u vlastitoj reziji morati se prebacivati sam.

U svom satoru smo imali priliku da se obratimo Uzvisenom Stvoritelju za svoje molbe koje smo upucivali stojeci sa podignutim rukama. Dugo smo molili Allaha s.v.t.a., za svoje zelje i tegobe koje smo nosili svako u svojoj dusi i srcu. Suze su klizile niz obraze, same. Mozda ce citalac koji bude ovo iscitavao pomisliti da se pretvarama. Ne, to treba dozivjeti, a dozivjeti to moze samo onaj ko svoju Ka'bu donese sa sobom u Mekku i usporedi je sa onom stvarnom koju bude tamo ugledao.

Tamo nema pretvaranja u dovama i molbama. Ima ljudi koji dove upucuju naglas i to na svim jezicima, zavisno od toga odakle ko dolazi. Jedni to upucuju sapatom jedni da sebe cuju a neki se gube tako da i ne obracaju paznju dali ih ko slusa ili ne.

U nasoj grupi sam imao i Amerikanaca, Engleza, Ceha, Poljaka, Slovaka . Sjecam se Slovaka Milana, koji je je naglas plakao moleci Uzvisenog, dok su mu suze kvasile njegovu crvenkastu bradu. Bio je to mladic od kakvih 23 godine po zanimanju ljekar. Normalno bilo je ljudi u nasoj grupi koji su dovili ali suze nisu pustili. To je stvar imana, dakle vjere i tu se ne da puno pomoci.

Poslije te dove koju smo upucivali pod satorom, imali smo vremena za rucak i slobodno zanimanje ibadet i sta je ko htio da radi. Ja sam zamolio grupovodju Ibrahim ef. Malanovica da me pusti da posjetim Vrazicane, Fikreta Fejzica i Ahmeta Kocica, koji su bili u bosanskom kampu.

Poslije caskanja sa nasim hadzijama, osmotrivsi Arefat, meni se ucinilo da mogu lahko naci svoj kamp i da je steta da ne vidim dzebelu-rahmeh, a posto sam vodio i zapisivao ovaj dnevnik, htjeo sam po svaku cijenu posjetiti to mjesto.

Izdaleka se vidjelo to brdo, pa sam po slobodnoj procjeni polahko se priblizavao njemu prolazeci kroz masu ljudi svih rasa i boja koze i svi u ihramima.

Bili su i muski i zenske i stari i djeca svi su nekuda zurili. Dobrotvori su poslali kamione sa sokovima vodom, pakovanom u male bocice, besplatno dijelili ljudima. Ovi su se jagmili, zatim to popili i poslije bacili na mjesta kojima su prolazili. Tako smo, dok smo o tome raspravljali, zasto je to tako i kako izbjeci da se zagadjuje to sveto mjesto otpacima, jedan hadzija mudro zakljucio: "Sva nasa nevolja koja pogadja nas muslimane ce proci kada hadzije budu otpatke bacali u kante a ne po mjestima kojima hodaju i po putevima na Arefatu i Mini!"

Najzad sam stigao ispod kamenitog brda sastavljenog od hiljade kamenih gromada koje kao da su naslagane jedna na drugu. To brdo je cudovito okruglo a na mjestima postoje staze kojima se moze stici na vrh.

 

Penjuci se po usijanom suncu i vrucini, probijajuci se kroz masu naroda vidio sam da haman nema kamena na kome neko nije ostavio neki svoj zapis, ili ime iliti kakvu poruku. Ljudi moji svi jezici su tu zastupljeni. Trazio sam neki napis na bosanskom ali ga ne nadjoh na putu kojim sam se penjao, mozda je s druge strane bio, ko zna..

Popevsi se sav uzbudjen na vrh, sve u strahu da me neko ne gurne i obori sa brda, ugledah cuveni betonski stup koji je oznacavao da je to vrh. Majcin sine do stuba nemoj pokusavati doci. Masa naroda place, ljubi stup, grli ga od njeg brise svoju odjecu. Na stupu natpisi i poruke na svim jezicima. Nosio sam foto-aparat, ali de se probaj sacuvati momaka iz Bangladesa i Pakistana koji ti nude fotografije odmah i nalicu mjesta, samo 10 rijala, nesto oko 8 maraka.

Dobro, rekoh, slikaj i bi slika, sa pozadinom od ogromne mase ljudi i stubom u sredini. Valjalo je sici sa brda. Uceci dove i pazeci da nekoga ne gurnem i mene neko ne obori, poceo sam se polahko spustati.

Narod zaposjeo svoje mjesto na stijenama klanaj i uci Kur'an i dove, place i jeca, fotografi slikaju a ja i ne vidjeh kada sam izgorio od sunca jer sam nehotice sav znojan zavrnuo ihrame. Kada sam ponovno dosao na put sa kojeg sam ugledao Dzebeli rahmeh, stresao sam se i utvrdio da ne mogu naci svoj kamp. Do polaska na Muzdelifu je ostalo jos dva sahata.

E, tada sam se pokajao sto sam ispitivao svoje "izvidjacke" sposobnosti. No, poslije sahat vremena lutanja, ustanovio sam da je najsredjeniji turski kamp jer sam trazeci svoj kroz njeg prosao bar tri puta. Za njima su Malezijci i Indonezani. Poslije velike glavobolje iscrpljenosti i umora od dehidracije i opekotina po tijelu sav sretan prispio sam u svoj kamp. Zato savjetujem svim buducim hadzijama da se strogo drze svojih vodica.

Ispio sam ogromne kolicine vode i sokova, malo se odmorio, zahvalio Uzvisenom sto mi je omogucio da nadjem kamp i pripremio za polazak na Muzdelifu.

 

NA MUZDELIFI

Nakon zalaska sunca krenuli smo autobusima sa Arefata. Mnostvo vozila nam nije dalo mogucnosti da se brzo krecemo. A kretala su se sve vrste vozila prema Muzdelifi. Nasi vodici su i ovoga puta bili na visini zadatka. Hfz. Fadil ef. Bektas i doktor Zuhdija ef. Adilovic su nam davali pravovremene upute kako se ponasati u vremenu koje je bilopred nama. Narocito su se trudili da nam pojasne nacine obavljanja vjerskuh obreda i historijat krajeva kojima smo prolazili.

Iz autobusa sam mogao lijepo vidjeti haman sve rase i sve boje koze hadzija koji su hitali prema odredistu, gdje ce ovu noc probdjeti u ibadetu. Jedni su se vozili u autobusima, na autobusima, kamionima, automobilima i unutra i vani, kamionima i ne znam cime sve.

Vjerovali ili ne, dosta ljudi je grupno islo i pjesice sa Arefata na Muzdelifu. Kompletne porodice ukljucujuci i djecu hvatali su precicu i puni zadovoljstva pjesacili. Vjerovatno su to bili domacini - Saudijci jer ne vjerujem da bi se kakav Bosnjak ili drugi stranac nocu uputio kroz nepoznat kraj.

Hele nejse, mi smo nakon izvjesnog vremena provedenog u ucenju tekbira, tehvila i tahmida iskrcali na svoje odrediste. A nase odrediste je bio jedan komadic zemlje velicine odbojkaskog igralista, gdje smo se nas oko 300 dusa smjestilo i raskomotilo.

Bio je to prostor koji su nam organizatori namijenili za tu noc. Taj prostor je nudio i WC usluge kao i vodu za abdest i pripravljanje kahve i caja. Dobili smo deke koje smo prostrli na tlo i klanjali dzematile aksam i jaciju u jacijskom namaskom vremenu.

Poslije smo se raskomotili i ibadetili svako na svoj nacin, prema zelji i mogucnostima, sve odvisno od vjerskog zanosa i znanja o vjeri. Dok smo bili zaokupljeni namazom i zikrom, zacas je oko nas sve zazivjelo od pridoslih hadzija koji su trazili svoje mjesto po svodom od mjesecine i zvijezda.

Desno od nas je bio jedan turski autobus koji se zaustavio tik na asfaltu, iz njega su izasle hadzije muskog i zenskog spola i po turskom adetu dali se u zivahnu pricu. Zacas se osjetio miris kahve i caja iz piskavih ibrika postavljenih na plinskim resoima. Kod nas je bilo zanimljivo. Poslije ibadeta, malo smo se "pruzili" na cebadima da predahnemo do sabaha ali niko nije mogao zaspati. Pocela je eglena koju je predvodio nas omiljeni hafiz Bektas a bila je vezana na dogadjanja iz zivota Poslanika na ovom mjestu.

U nasoj grupi je bilo dosta poznatih osoba iz raznih zemalja. Naprimjer muftija rumunski, zatim dosta doktora, ljekara, arhitekata, pisaca, profesora, inzinjera. Vazno je istaci i starosnu dob hadzija a ona je bila prosjecno 35 godina. Na hadzdzu se insan opusti i dobro zamisli nad zivotom koji mu je prosao do tada. Vjerujte nigdje nisam uvidio da je zivot bezvrijedan ako je bez vjere i da je toliko kratak i prolazan kao ovdje na ovim svetim mjestima.

Te noci dok sam razmisljao o sebi i svom zivotu i dok mi je san polahko dolazio cuo sam glas prijatelja koji mi je dao znak da ustanem jer me je cekao neki poznanik. Kakvo iznenadjenje, nisam mogao ni pretpostaviti da cu svog ahbaba iz Slovenije naci na ovom mjestu u ovo doba noci. Zagrlili smo se i odsetali do makedonskog kampa, koji je bio stotinjak metara nize od nas. Moj prijatelj je na hadzdz stigao sa makedonskim hadzijama.

Upoznavanja, stisak ruku i obavezan muhabet, te svete noci na svetom mjestu. Kahva i caj su se pili u ta dva sahata lijepe eglene. Valjalo je ici i klanjati sabah, ibadetiti i cekati da se razdani kod Mes'aril Harama, uputiti dove okrenut prema kibli.

Dok sam se vracao iz makedonskog kampa, bacio sam pogled na Muzdelifu. Dragi Allahu, hvala Ti za ovaj dozivljaj, hvala Ti za puno srce napunjeno vjerom i moje "akumulatore" koji su se haman ispraznili u mom dosadasnjem zivotu a Ti si ih napunio za ovo vrijeme provedeno ovdje.

Te noci smo nabrali kamencice za sutrasnji dan na Mini. Savjetovano nam je da naberemo 49 kamencica, kako bi imali dovoljno za bacanja koja nam predstoje. Uradili smo to i pohranili ih na sigurno u male najlon kesice.

Valjalo je ujutro kad se razdani krenuti na Minu, insaAllah.

slijedeci nastavak; NA MINI


Vesselam!

 

copyrights©abdullahovaavlija.8m.net