Djeca su najslađa miva i odmor za oči svojih roditelja. Dječiji glasovi su žubor potoka za roditeljske od života umorne duše. Stupajući u brak svi zaljubljeni su u svojoj mašti vidjeli kćeri i sinove.

Zato nema roditelja, koji ne bi najbolje dao i pružio svojim ptićima, svojoj dragoj djeci. Znamo da im nikada ne možemo sve pružiti i priuštiti što mi želimo i što oni od nas očekuju. Dajemo im koliko možemo i koliko smo sposobni, bitno je da je to što im pružamo halal i da je od srca.

Kako je večeras mubareć noć, noć s četvrtka na petak, noć u kojoj se pripremamo za džumu, noć kada se svi članovi naše porodice kupamo. To je noć iza koje dolazi najodabraniji dan u kome se sunce rodi, to je petak.

Kad sam bio posve mali, majka je nas djecu uoči petka sve kupala u našem hamamu (kupatilu), hamandžiku, kako smo zvali naše kupatilo u dnevnoj sobi. Kada bi se iza akšama okupali, znali smo da će uslijediti bogata večera.

Prije večere smo muški išli sa babom u džamiju na akšam, a iza akšama je babo učio suru Ja'sin našim mrtvima dok smo mi djeca, majka, nana, sjedili na koljenima i pobožno slušali. Naše sestre su imale mahrame na glavicama, a mi muški fesiće ili kape bere(tke).

Kada bi se Ja'sin pručio, veća dječica bi učila kraće sure, a između toga smo svi glasno učili tekbire. Babo bi na završio učenje sa elif lamimom i dovom, dok smo svi ostali aminali. Naša draga mama bi poslije toga prostrla na sobu veliki bijeli čaršaf od lanenog platna na koji bi se postavila sofra. Babo je diktirao jelovnik. Običnim danima se jelo ono što se imalo od kuhanja, a svo kuhanje se jelo sa kukuruzom, prohom. Četvrtak i nedjelja uveče su bili baška dani, tada se mjesto prohe jela pogača od pšenišnog brašna i pita slana i ona slatka.

Dakle, prvo je na sofru iznešena supa, zatim riža kuhana ili krompir, poslije slana pita a poslije nje, pita slatka. Naše dječije okice bi hranu već počele jesti očima dok bi se stavljala na sofru. Nas petoro djece, nana, mati i babo smo svi sjedili za sofrom na koljenima. Kuhanje se jelo iz ćase, a pite iz tepsija. Ko je bio brži, on se mogao najesti. Bože, kakva je bila tišina dok se jelo, samo su se čule kašike koje su zveketale udarajući od stijene ćase. U zraku se osjećala borba nas djece da dok jedemo pitu dođemo do sredine tepsije.

Stariji su znali da su naši stomačići u razvoju pa su se kao brzo najeli i ustajali su ranije iza sofre da bi nama djeci ostalo više. Ako bi babo primijetio da se nismo najeli, namignuo bi majci da nam iznese kiselog mlijeka u ćasi u kojeg bi malo dodao vode da bude više, te zadrobio prohu u tu smjesu. Mi smo i to brzo pojeli. Ako je osjetio da možemo još jesti, opet mi tajno namignuo majci, koja je iznosila tanjir jabukovog ili kruškovog pekmeza, pa smo mi umakali svi zalogaje u taj tanjir i time završili jelo.

Babo bi nakraju pručio dovu, a sestra bi donijela leđen i ibrik sa vodom i počela bi poljevati da opere ruke najmlađe dijete i sve tako po starini, a zadnji bi oprao ruke i izaprao usta starješina kuće, naš babo.

Nedugo iza večere bi djeca zadrijemala i počela se pružati po sobi ali babo nam nije dao leći dok ne klanjamo jaciju. Jedva smo čekali da se sastanemo sa našim jastucima i jorganima i zaplovimo morem našeg dječijeg, bezbrižnog sna.

Nema više tih vremena kada se jednom ili dvaput sedmično jela pita. Danas možemo svaki dan jesti ne samo pitu već i torte, tortilje, razne vrste kolača, napitaka i slatkiša.

Imamo svega o čemu kao djeca nismo mogli ni snjati. Svega imamo, samo nemamo rahatluka i onih nekadašnjih snova i spokoja, toga nemamo ali zato imamo na pretek straha, napetosti, holesterola, povišenog pritiska, nesanice i neizvjesnosti i previše.

NOĆ U KOJOJ SMO JELI PITU

Nijaz Salkić

Upamet!