Odlazak na hadz je je vruca zelja svakog iskrenog muslimana i muslimanke. Docekati svoj ispracaj na hadz je znacio uspjeh svakog takvog insana Bozijeg. Sama svecanost ispracaja pojedinaca ili grupa hadzija posebno se oglasavala, dali putem pisanih pozivnica ili putem obavijesti, koje su imami citali na hutbama. Sve u svemu, nije bilo lahko u prijasnja vremena otici na hadz. Da vidimo zasto?

Sjecam se dobro da su nasi stari ljudi govorili da se za hadza dugo stedilo i pripremalo. Tako si na primjer morao prodati dobar komad zemlje, dva para dobrih volova, nekoliko struka sorvana (zlatnika), da bi ti moglo biti za odlazak, hranu, bivanje na hadzu i povratak kuci.

Na hadz se, dragi moj ahbabu, u stara vremena putovalo na konjima, djemijom (ladjom) , devama i pjeske. Hadzija se i prije a i danas morao halaliti sa svima daljnjima i blizima i od njih zatraziti halala (oprosta) za sve eventualne uvrede rijecima, djelom a za materijalne dugove je licno morao svakog upitati dali je kome duzan ostao i to izmiriti prije polaska u sveta mjesta.

E, kada bi hadzija prosao kroz sve te ceremonija halala, psihickih priprema, dolazio je dan D, kada je morao javiti svom dzemaatskom imamu da se odlucio da njegova hadzijska dova pada u taj dan. Odlucio se je da pozove sve imame iz okoline, a svi ti imami su na dzumi javili da se u tom i tom mjestu odrzava IKRAR dova za toga i toga hadziju, pa ko moze da prisustvuje toj dovi neka dodje.

 

Naravno, svi mjestani sela, iz kojeg je hadzija bio kandidat bili su mnogo uzbudjeni i jedva su cekali dan da dodju pred hadzijinu kucu, tamo ga docekaju i u povorci doprate do dzamije. Bio je svako sretan u tom mjestu ako ga je hadzija pozvao na dovu u svoju kucu. Svaki onaj koji je pozvan kuci hadzijinoj donio je sa sobom poseban poklon za hadziju koji se zvao Boscaluk. U tom boscaluku su obavezno pred ostalih poklona bile gace, carape i kosulja zamotana u peskir i boscu.

Kada bi hadzija krenuo ispred svoje kuce vodili su ga ispod ruke mjesni imam i muezzin, ako nije bilo muezina vodio bi ga neko od prisutnih imama. E, da vidite miline od bjeline kosulja, kamrike i peskira kojima su bile zakicene hodze, muezini i siromasniji svijet. Sve je to hadzija iz svog imetka morao kupiti da ne idje obraz i naam.

Dok bi hadziju vodili prema dzamiji niko nije smio ici ispred hodza i hadzije naprijed, narod bi pratio hadzijsku povorku sa strana i pozadi uz tekbire koji su se horili putem do dzamije. U zadnje vrijeme ispred hadzijske povorke isli su kamermani i fotografi koji bi ovjekovjecili taj dogadjaj.

Kada bi dosli u dzamiju svijet bi napravio spalir kroz koji bi prosao hadzija i hodze, narod je zadivljeno i sa postovanjem gledao kako hadzija dozivljava te najradosnije trenutke u svom zivotu. Na mnogim licima ljudi mogle su se vidjeti suze radosnice u tom nesvakidasnjem dogadjaju koji su, eto, oni uspjeli docekati da imaju svoga predstavnika na ovogodisnjem hadzu.

Poslije klanjanja namaza (obicno je to bilo podnevsko vrijeme), mjesni imam je odrzao kratki pozdravni govor i dao rijec posebnom vaizu, odabranom za taj dan koji se obratio okupljenim vjernicima. To je bio uglavnom dobro pripremljen vaaz o duznosti obavljanja hadza i ljepotama i nagradama za one koji obave tu petu islamsku duznost. Narod uzbudjen vec samim prisustvom ispracaja svoga mjestanina na hadz pomno je pratio svaku rijec predavaca odobravajuci je sa potvrdnim klimanjem glave i uzdasima, koji su pratili tecno kazivanje vaiza o nagradama u dzennetu za onoga kome Uzviseni primi hadz (hadz mebrur).

Poslije predavanja imam je dao rijec buducem hadziji da prije odlaska upita prisutne ljude jeli koga uvrijedio ili kome sta duzan ostao, neka kaze dok nije krenuo na sveta mjesta da bi put bio hairli. Ja nisam nikad cuo da se je neko digao i kazao da nece halaliti ili da je neko trazio da mu se dug vrati, vjerovatno da ima i takvih ali mozda nece kvariti te svecanosti.

Kada bi i to proslo, pristupilo se kocenju pridoslih hodza kosuljama i peskirima, tu se vidjelo koliko je hadzija dzometli (koliko hoce dijeliti), odjednom je dzamija zablistala bjelinom kosulja koju su dijelili sinovi, kceri i rodbina hadzijina. Kosulju je dobio i poneki siromasniji covjek, a te svecanosti su redale svake subote, nedjelje zavisno od toga koliko je hadzija te godine prijavilo svoj odlazak u Mekku.

Pri polasku iz dzamije oko hadzije su stale hodze koje su dobro znale zauciti cuvenu ilahiju vezanu bas za hadz. Bila je to lijepa ilahija koja je davala poseban pecat takvom trenutku. Opet su dva imama uzela hadziju ispod ruke i povela ga nazad kuci. Narod i djeca su sada jos vise pratila povorku prema hadzijinoj kuci, zene su virile sa prozora, preko taraba, iza prosca gledajuci koliko hodza prati hadzija i dali je hadzija dobro okitio hodze. Horili su se tekbiri, narod koji nije mislio ici hadzijinoj kuci na rucak, poceo se polahko razilaziti a domacini u hadzijinoj kuci su vec postavili rucak cekajuci hadziju i njegove goste da se pomole na vrata.

Poslije rucka glavni gosti bi se razisli pozeljevsi hadziji sretan i bericetan put i da im se zdrav i ziv vrati i da i njima tamo u Mekki od pijeska nacini malu kucicu (da i njima Allah omoguci da odu na hadz) i zamoli se za njihove grijehe.

Hadzija je poslije dove, kroz nekoliko dana, krenuo put Mekke. Svi oni koji su hadziji donijeli boscaluke po obicaju su dobivali od hadzije poklone, dali serdzade, zene materijale i zlato, mirise a djeca kape.

Ima jedna zanimljivost koja kaze, da je jedan covjek pred polazak na hadzdz jedne veceri imao sijelo i na tom sijelu su se skupile njegove komsije koje su zanovijetale sta ce ima hadzija donijeti sa hadzdza. Jedan je zelio serdzadu, drugi sahat, treci kompas, cetverti zem zem vode a jedan malisan je zamolio hadziju da mu kupi sviralu i odmah hadziji pruzio novac. Hadzija ga pogleda, nasmijesi se i rece: " E, sinko, tvoja ce ipak zasvirati".

Po povratku sa hadza djeca su voljela da posjete hadzijinu kucu i dobiju kape bjelace kojih je hadzija nakupovao u Mekki. Mada ih poslije nisu nosili, bila je cast i nam medju djecom koce vise kapa dobiti. Normalno prije dobitka kape, hadziju si morao poljubiti u ruku.

Eh, bila su to lijepa vremena, od tih vremena nesto se ipak i do danas ocuvalo. Valja nama cuvati svoje od zaborava.

Upamet!