Ne znam gdje pocinje praznina mora.

Al slutim sto je taknuto u tebi ili u meni glas

koji je blizu negdje rekao:

nikad.

To je rijeka koja se vise ne vraca

u svoj izvor

jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim

koji ceka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi vise

u svoj korijen

jer se ondje naselila buducnost.

Nikad.

Sumna trava neizgazenih visoravni

snijeg na planinama

ljubicastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje nikad

u travi sluha i vida naraslo

u sjeni ruku sustalih, u sjaju zelje neugasle.

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad

po iscezlim nizinama prostrto.

I teska misao koju si zanjihao

postat ce blaga, jer je kraj nje covjek

nerazumljiv u svojoj samoci.

A kad se on pomakne u noc

i u veliki uspavani prostor,

ispruzit ces za njim svoje ruke

i viknuti:

ne odlazi!