U planini mrkoj nek mi bude hum,

nad njim urlik vuka, crnih grana sum,

ljeti vjecan vihor, zimi visok sneg,

muku moje rake nedostupan beg.

Visoko nek stoji ko oblak i tron,

da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

da ne dopre do njeg pokajnicki glas,

strah obracenika, molitve za spas.

Neka sikne travom, uz trnovit grm,

besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dodje do prijatelj drag,

i kad se vrati, nek poravna trag.