Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina prosiri svoj drzavni teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovarackim stolovima, uz podrsku njihovih ratnih saveznika. Uza Srbija, koja je obuhvacala Beogradski pasaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine prosirila se teritorijalno na Kosovo, dio Sandzaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim podrucjima pocinile zlocin genocida nad Albancima, Bosnjacima i Makedoncima. Palili su citava naselja ubijajuci civilno stanovnistvo na najprimitivniji nacin, nozevima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zlocin nije bio zabiljezen u Europi od Selidbe naroda. Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti, pa je doslo do masovnog iseljavanja, sto je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provodjenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika. Prvo navedeno prosirenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja pocetak realizacije politickog programa, koji je definiran u "Nacertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garasanina.
Srpska ideologija osvajanja teritorija Srpski nacionalni program u "Nacertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca, uz odredjene promjene koje su bile posljedica politickih dogadjanja sredinom proslog stoljeca. U stvari "Nacertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od cinjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U "Nacertaniju" je navedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij ukljucuju porucja bosansko-hercegovacka i vojvodjanska, koja nisu bila obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije "Nacertanije" ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih cetnickih Stevana Moljevica i Draze Mihailovica, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.
Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi zive u jednoj drzavi". Zbog toga se vrsi promjena etnicke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim podrucjima radi kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi cemo se u nasem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918.godine.
Promjene vlasnistva nad zemljisnim posjedom 1918. godine Radi boljeg uvida u stanje vlasnistva nad zemljisnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrasticniji nacin provedena, koristit cemo se posljednjim popisom zemljisnog posjeda i stanovnistva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj.
Prema tom popisu Bosnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto zemljisnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao u podredjeni polozaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politicka i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan nacin proveden je genocid nad Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog posjeda, uz simbolicnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplacena. Preko noci su mnoge obitelji bogatasa zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za zivot. Nekim obiteljima su cak uzeli gospodarske zgrade i okucnice. Poceo je proces masovnog osiromasenja bosnjackog naroda i egzodus u Tursku.
Otetu zemlju bosnjackih obitelji dobile su srpska domacinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali su se kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to sto pripadaju povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu nacertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu prikljuciti Velikoj Srbiji. Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasnicke strukture zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljista. Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, medju kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a narocito "solunasi". Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po cetiri clana, onda proizlazi da je skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne reforme 1918. i 1919. godine najvise je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije cija je sintagma - jedan narod jedne religije u jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan nacin provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljista, koji su dodijeljeni u vlasnistvo 48.267 srpskih obitelji. Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala cetiri clana, proizlazi da je skoro 200 tisuca clanova srpskih obitelji dobilo zemlju, cime se je znatno izmijenila vlasnicka i etnicka struktura stanovnistva. Proces iseljavanja i sa tog podrucja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. godine je provedena u znatno blazem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na podrucja u kojima su zivjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljista, sto prema statistickim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi. To iznosi 406.981 hekatara zemljista, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su pretezito kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom podrucju skoro 1.200.000 clanova obitelji dobilo zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivseg Beogradskog pasaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine oduzeto bivsim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito, srpske obitelji. Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima prosjecno cetiri clana, proizlazi da je oko 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledista, agrarna reforma je doprinijela najvecoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politicki koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveci stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasnistva.
Povijesno, Banjaluka nije srpski gradPokraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bosnjacima, koristene su i teroristicke metode, kao poznati "mars smrti" u 1919. godini na Bosnjake iz Lijevce polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravnicarskim podrucjima Lijevce polja zivjelo je pedeset tisuca Bosnjaka, od kojih su vise tisuca vlasnika zemljisnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom "marsa smrti", a preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa stoljetnih ognjista. Duga kolona stradalnika isla je pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku, odakle su prebaceni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bosnjaci izgubili zemljisni posjed u opcini Banjaluka na najbrutalniji nacin, genocidom. Srpske obitelji, bezemljasi i solunasi su se naselili u kuce i zaposjeli otetu zemlju Bosnjaka. Doslo je do nagle promjene demografske i vlasnicke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statisticki pokazatelji da do 1878. godine ni jedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljisnog posjeda u Lijevce polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovnistva u opcini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bosnjaci muslimani su bili apsolutna vecina stanovnistva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto. Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povecavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovnistvo obuhvaca Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Otada se njihov udio u ukupnoj populaciji povecava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostize 34,78 postok, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja moze se zakljuciti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zlocinac Radovan Karadzic, jer se srpsko stanovnistvo u taj grad pocelo naseljavati u XIX. stoljecu. Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bosnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvecem broju dobili posao i novosagradjene stanove. Uz to povecanju udjela srpskog stanovnistva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuca vojnika i 700 casnika, od porucnika do generala, koji su pretezito iz Srbije i Crne Gore. Povijest se na jedan nacin ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992. do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prigodom popisa stanovnistva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnicki cistom hrvatskom vecinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuce i zemljiste zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci cinili apsolutnu vecinu stanovnistva. Buduci je povijesno Banjaluka bosanski grad, koji se sada nalazi pod okupacijom srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu opravdano trazi da se izvrsi njegova demilitarizacija i da mirnim putem dodje pod kontrolu organa Federacije Bosne i Hercegovine. Radi toga, medjunarodna diplomacija je prihvatila prijedlog o obustavi vojne aktivnosti i mirnog rjesavanja statusa grada Banjaluke putem pregovora.
Simbolicna naknada za otetu zemlju Zastupnik u Saboru ' parlamentu - Narodnoj skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i napisima odupiruci se hegemoniji, izmedju ostalog kritizirao je i nacin sprovodjenja agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio zlocin pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim klupama, ubivsi Pavla Radica i Djuru Basarickog i ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928. godine. Poslije je odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo "nepravilnosti" u provodjenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete za oduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se pocinje regulirati isplata zemljista. Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje pocevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bosnjacima muslimanima je isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do pocetka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novcano izrazeno znosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a otalo nenaplaceno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je iskljucivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata, isplacene su samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija o provodjenoj agrarnoj reformi sacuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Becu.
S a z e t a k
Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. poceo se primjenjivati nacertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovnistva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandzaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Medju prvim zakonskim aktima nove drzave bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasnicke strukture stanovnistva. Ona je najdrasticnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bosnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji. Na isti nacin postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji su zivjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljista, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u tezak ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito srpske, obitelji. Na taj nacin, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva kolonizacija srpskog stanovnistva, s cime je izmijenjena emografska i vlasnicka struktura nad zemljistem u prvoj Jugoslaviji.
Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini 1919. do 1933. godine. Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5. januara 1919. godine Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine, Sl. novine KSHS broj 11./1919. Uredba o zabrani otudjivanja i opterecivanja zemljista velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS, broj 82. od 21. jula 1919. godine. Uredba o upisu vlasnistva bivsih kmetova kmetovskim selistima u zemljisnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS 84./1919. godine. Uredba o pobiranju prihoda (zetvi) u 1919. godini s begluckih ziratnih zemljista u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 81./1919. godine. Uredba o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 40. od 22. februara 1920. godine. Izmjene u Uredbi o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini od februara 1920. godine. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini. novine KSHS 111./1921. godine. Zakon o provedbi djelomicne eksproprijacije zemljista velikih posjeda za javne interese, kolonizaciju i izgradnju radnickih i cinovnickih stanova. Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine. Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KJ broj 21./1933. godine.
000000000000000000000000000000000000000000000000000000
RUSENJE DZAMIJA POD OKRILJEM NOCI
I u kronici rusenja muslimanskih bogomolja tj. dzamija, opcina Prnjavor zauzima neslavno mjesto, jer je u toj opcini porusena prva dzamija u Bosni i Hercegovini, 1991. godine, cime su srpski sovinisti jasno dali do znanja da ne zele vidjeti niti jednu dzamiju u svojem vidokrugu. Tu svoju orijentaciju potvrdili su koncem veljace 1992. bacanjem eksploziva i ostecivanjem najvrijednije i najpoznatije banjalucke dzamije - Ferhadije i obliznjeg Ferhad-pasinog turbeta.
U Prijedoru u kojem su srpski sovinsti bili krajnje bezobzirni prema Muslumanima i Hrvatima, i u kojem je podrucju nacinjen pravi pogrom (o tragediji ovog kraja nesto se doznalo kroz pokazivanje stravicnih scena u logorima Omarska i Keraterm, ali je malo poznato da je u ljeto 1992. godine ubijeno 18.647 civila, zena i djece, te da je nestalo 8351. osoba, o cemu svjedoci Nusret Sivac, i sam stradalnik, u svojoj knjizi-svjedocanstvu ?ika je u Prijedoru carsija??U ljeto 1992. vec nije bilo niti jedne dzamije, ne samo u gradu. Srpski su barbari sravnali sa zemljom i povece gradsko naselje ?ri grad??u toj akciji bezobzirnog unistavanja porusili su i dzamije, nakon cega su posijali travu?!
Rusenje banjaluckih dzamija pocelo je 9. travnja 1993. paljevinom dzamije u Podpecinama. Zatim su srusene dvije najreprezentativnije dzamije - Ferhadija i Arnaudija, od kojih je Ferhadija bila prava ljepotica i kao vrijedan kulturno-povijesni spomenk nalazila se pod zastitom UNESCO-a. Obje su miniranjem porusene u praskozorje 7. svibnja 1993. godine. Iako su obje ove dzamije bile monumentalne, ipak se od svih Banjalucana Ferhadija drzala za reprezentatvinu zgradu, jer su je od davnine drzali za ponajljepsu bosanskohercegovacku dzamiju, zbog mnogo cega, a osobito zbog vitkog minareta. Njezinim rusenjem srpski barbari su jos jednom pokazali da ne umiju uzivati u ljepoti ako je nesto izvan kruga koji pripada njihovom narodu. Rusenje ovih dviju najreprezentativnijih banjaluckih dzamija bio je, vrijeme ce pokazati, test kojeg su zagovornici holokausta i memoricida podmetnuli medjunarodnoj zajednici, kako bi opipali puls prije nastavka ostvarivanja zlocinackog nauma rusenja za njih tudjih bogomolja. Buduci je svijet iskazao bezosjecajnost i sutnju, novovjeki barbari, a srpski ekstremisti, nastavili su svoj zlocinacki pir rusenja, za sto im je na ruku isao uvedeni policijski sat. Valja znati da su rusenje svih 16 banjaluckih dzamija zlocinci izvrsili za vrijeme trajanja policijskog sata! Ali i da nikada pocinitelji teskog zlocina nisu otkriveni, pa se logicki zakljucuje da je policijski sat i uveden da bi se zlocini nad civilnim i vjerskim objektima mogli ciniti i pociniti. Ipak, iako se imena pocinitelja zlocina nad banjaluckim dzamijama (nad svim bogomoljama) ne znaju, Bedrudin Gusic, predsjednik Odbora islamske zajednice u Banjaluci, javno je objelodanio kako se stanoviti srpski policajac Miro Kraljevic, jednom zgodom javno dicio kako je on srusio Ferhadiju, dok drugi koji su pratili rusenje dzamija po Banjaluci, i po Bosni i Hercegovini, drze da je tom akcijom rusenja rukovodio Sredoje Vucenovic, navodno strucnjak za eksplozive i rusenja.
Cetiri dana poslije rusenja najmonumentalnijih banjaluckih dzamija - Ferhadije i Arnaudije, 11. svibnja 1993. minirana je stamena dzamija u Vrbanji; vec 16. svibnja unistena je tzv. Tulekova dzamija u Lijevoj Novoseliji, a 24. svibnja Behram-efendijina dzamija u Desnoj Novoseliji. Poslije cetrdesetodnevnog prekida u rusenju, 4. srpnja 1993. srpski sovinisti su unistili cetiri od 10 preostalih banjaluckih dzamija. Eksplozivom su porusili dvije najbolje dzamije na desnoj obali Vrbasa, Gazanferiju, nedaleko Gradskog mosta, i ?a dzamiju??Gornjem Seheru. Podmetanjem pozara u toj noci unistene su dzamije na Grabu i na Hisetima.
Preostale dvije dzamije u naselju Novoselija, po jedna na svakoj strani Vrbasa, porusene su 14. srpnja, nakon cega je sve do 6. rujna bio zastoj u rusenju preostalih banjaluckih dzamija. A onda, 6. rujna, planula je dzamija u Potoku, da bi posljednje tri dzamije - u Stupnici, Dolcu i na Pobrdju, bile zapaljene 8. rujna 1993. godine. Dakle, svih 16 banjaluckih dzamija je bilo zbrisano s lica zemlje, voljom srpskih nacifasista, u razdoblju od svega 152 dana.
ZLOCINACKI PORIVI PREMA HODZMA
------------------------------ Vazno je znati da nisu progonjeni samo katolicki vjerski sluzbenici. Sustavno su progonjeni i hodze, osobito imami u svih 205 porusenih dzamija; fizicki su zlostavljani, a nije mali broj onih koji su ubijeni. Zlocinacke porive su srpski ekstremisti iskazivali prema svakom hodzi gdjegod bi ga vidjeli, maltretirali bi ga na svakom koraku, tako da ovi nisu smjeli izaci na ulicu s ahmedijom (ovitkom oko fesa), vjekovnim znakom muslimanskog vjerskog sluzbenika. Napadali su i vrlo casne i vrlo stare medju njima. To, primjerice, najbolje potvrdjuje slucaj napad na nekadasnjeg banjaluckog muftiju hadzihafiza Mehmed efendiju Zahirovica, koji je vec zakoracio u deveto desetljece zivota, i kroz svo vrijeme uzivao glas jednog od najcestitijih i najuglednijih Muslimana, ne samo u Banjaluci. Njega su, dok se vracao sa svoje redovite dzume (zajednicka molitva petkom u banjaluckoj dzamiji Ferhadija), 5. ozujka 1993. godine, pokusala zaklati nedaleko Ferhadije, dakle u samom sredistu Banjaluke, dvojica pripitih cetnika, koji su u bistrou EX, koji se nalazi nasuprot izlaza iz dvorista Ferhadije, iscekivali izlazak umirovljenog muftije (taj bistro je vlasnistvo cetnickog vojvode Mome Djukica, koji je svojim cetnicima jedno vrijeme placao boravak u banjaluckom hotelu Slavija). Sticajem sretnih okolnosti i zahvaljujuci odvaznosti nekih Banjalucana (i nekih Srba!) iako je cetnickim rukama sijevnuo noz, razbojstvo usred grada nad nemocnim ali casnim starcem, nije se zbilo. Napadnuti umirovljeni muftija od tada vise ne izlazi iz svoje obiteljske kuce.
Ovaj slucaj ponajbolje svjedoci da je drustveni ugled za bande cetnika i velikosrpske soviniste bezvrijedna kategorija. Da nije tako, u svojim sumanutim planovima morali bi praviti kakve-takve razlike. U provodjenju rasne diskriminacije oni se drze pitanja je li nas ili nije, koje je za njih postalo sveto pravilo ponasanja. Da nije tako nikada ne bi s nozem u ruci krenuli na tako casnog starca. Jer, napadnuti efendija Zahirovic je covjek kojeg su bas Srbi morali postovati, buduci je u Banjaluci jedini zivi potpisnik dobro poznate Rezolucije banjaluckih muslimana iz jeseni 1941. godine, kojim su banjalucki muslimani, njih sedamdeset, ustali protiv progona srpskog naroda, a napadnuti Zahirovic je bio njezin zagovornik i jedan od prvih potpisnika!
Svjetski statisticari, kako bi se mogli nazvati mnogobrojni sluzbenici medjunarodnih organizacija i jedinica UN-a, s vecinom naznacenih primjera su dobro upoznati. Na zalost, svjetske organizacije i svjetske mocne sile se ponasaju kao da nista ne znaju, jer nastoje, i zele, najprije zadovoljiti svoje uske interese. Stavljajuci u zapecak proklamirana nacela Ujedinjenih naroda, osobito ono po kojemu onaj koji je izvrsio etnicko ciscenje na nekom prostoru (citaj holokaust!) ne moze nad tim prostorom imati bilo kakvu vlast. Ujedinjeni narodi i najutjecajnije svjetske drzave svojim nastojanjem da ne pruzaju ucinkovitu pomoc zrtvi, dakle potlacenim i obespravljenim, u stvari su suucesnici u izvrsenim zlocinima. Sustavni teror nad progonjenim, jer nisu Srbi, i porusenim bogomoljama i uopce sakralnim objektima, jer nisu srpsko-pravoslavni, koji godinama vec traje i u sjeverozapadnoj Bosni, nikako da primora svjetske mocnike da moraju, napokon, poceti zasticivati - ZRTVU!
SVIJET SAUCESNIK U VANDALIZMU I BARBARSTVU
------------------------------------------ Toliko nasilnistva i toliko zlocina nad bogomoljama izvan kruga pravoslavlja, koje su pocinili velikosrpski sovinisti i na podrucju sjeverozapadne Bosne, malo tko je ocekivao. Na nesrecu, ipak, se dogodilo. Zna se i zasto. Jer, velikosrpski ekspanzionisticki plan ne dopusta postojanje bilo kakvih tragova koji bi mogli podsjetiti ili, ne daj Boze, posluziti nekome kao dokaz da je na ovom hrvatskom i bosanskom prostoru zivio netko drugi izvan korpusa srpskog naroda, buduci oni napokon zele napisati povijest, svoju povijest, ovog sada okupiranog podrucja.
Taj rasisticki program, zacudo, prihvatili su u banjaluckom kraju brojni srpski intelektualci, koji nisu ni rijecju ustali protiv holokausta i unistavanja cak najvrednijih povijesno-kulturnih spomenika na ovom podrucju. Neprijatno su iznenadile i dvije znanstvene institucije: Muzej Bosanske krajine i Arhiv Bosanske krajine, koje su, u medjuvremenu, promijenile u naslovu podrucje svog djelovanja (postale su institucije tzv. Republike Srpske). To su potvrdili, jer su poslusno izvrsile zelju nalogodavaca znaci zagovornika genocida, memoricida, kulturocida ... pa na izlozbi Banjaluka srediste Vrbaske banovine 1929.-1941., priredjenoj pocetkom 1994. godine, u mnostvu fotografija Banjaluke iz spomenutog razdoblja, nije bilo niti jedne od tridesetak dzamija koliko je tada bilo u Banjaluci. Zar treba bolji dokaz o podupiranju zlocinackih planova?
Jasno, hipokrizija Ujedinjenih Naroda i svjetskih mocnika, i njihova dvostruka mjerila pridonijeli su da je srpski neonacifasizam ostvario svoje monstruozne planove. Da nisu bili takvi kakvim su se nebrojeno puta iskazali, na podrucju sjevarozapadne Bosne se ne bi mogao dogoditi ovako masovan zlocin samo stoga sto gradjani nisu srpsko- pravoslavne vjere, a sakralni objekti i kulturno- povijesni spomenici ne pripadaju srpskom narodu. Jer, da je kanadski bataljun, koji je trebao biti stacioniran u Banjaluci od proljeca 1992. godine, dosao i ostao u gradu na Vrbasu, zacijelo bi svojom nazocnoscu barem usporio vandalizam i barbarstvo u ovom kraju. Na zalost, odlucnosti UN-a i mocnih svjetskih sila nije bilo i izostalo je prisustvo medjunarodnih snaga u banjaluckom kraju, sto je bilo zeleno svjetlo za provodjenje velikosrpskih, krajnje sovinistickih planova u zivot. Zbog toga je i svijet suucesnik u vandalizmu i barbarstvu koji su se zbili na ovom podrucju koje nije bilo u zoni ratnih djelovanja - na svoju sramotu. Uistinu je sramotno da je glas prosvjeda jedino, i to neprekidno, podizala Katolicka crkva u Bosni i Hercegovini, odnosno Sveta Stolica i Sveti otac Papa Ivan Pavao II., i to u svakoj prilici, kao sto su bosanski franjevci od pocetka podastirali, jasno uz pomoc dvojice hrvatskih kardinala - Kuharica i Puljica, zelje i potrebu za mirom i suzivotom u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.
******************************************************
ALBANCI U SVJETLOSTI VANJSKE POLITIKE SRBIJE
Knezevina Srbija do 1844. godine zapravo i nije imala neki razradjeni plan vanjske politike. Tek dolaskom Ilije Garasanina (16.I.1812. 15.VI.1874.) za ministra unutrasnjih poslova 23. IX. 1843. godine utvrdjuju se njezine smjernice. On je 1844. godine na osnovu ideja Adama Czartoryskog, vodje konzervativnog krila poljske emigracije, iznijete u spisu Conseils sur la conduite ?uivre par la Serbie i tzv. Plana za slovensku politiku Srbije Frana Zacha u kojem je izrazena koncepcija francuske diplomacije u rjesavanju Istocnog pitanja , sastavio Nacertanije - Program spoljasne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine - koji je vazio sve do 1918. godine, a u odredjenim nijansama i bitnim smjernicama sve do nasih dana. Osnovne paradigme toga programa jesu istorijsko pravo zasnovano na tradiciji srpske srednjovjekovne drzave. Ovaj prvi pisani program vanjske politike Srbije trebao ju je predstaviti Pijemontom Juznoslavenske, a oslanjanjem na Francusku i Veliku Britaniju, ona bi trebala biti snazna prepreka prodora Rusije na Sredozemlje. Koliko god je polazio od nacela da Balkan treba pripasti balkanskim narodima" s ciljem da posle sloma Otomanskog carstva u Evropi treba spreciti da ga ne zameni neka Velika sila, pre svega Austrija u biti je cijeli Program bio koncipiran za stvaranje Velike Srbije odnosno Jugoslavije sa vodecom ulogom Srbije. Polazeci od nacela Nacertanija u Srbiji je, u ozujku 1849. godine donijet ustav politicke propagande koji se trebao ostvariti u Slavensko-turskim zemljama prema kojem su Bosna, Hercegovina, Crna Gora, juzna Srbija, novopazarski Sandzak, sjeverna Albanija, jugozapadna Bugarska, Dalmacija i predjeli hrvatsko-slovenske granice cinili jednu nerazdjeljivu cjelinu, jer su ta podrucja, po njemu bila nastanjena gotovo u potpunosti od jednoplemenika.
Kako se je smatralo da se "Istocno pitanje" moze rijesiti jedino u suradnji s krscanskim narodima, Srbija stupa u kontakt s opatom Mirdita, Msgr. Gasperom Krasniqijem s ciljem da pridobije albanski katolicki elemenat u navodnom rjesavanju "Istocnog pitanja". Istina, Msgr. Gasper Krasniqi je, suocen s cinjenicom da se albansko islamsko stanovnistvo bori protiv Turaka samo za socijalno i ekonomsko oslobodjenje, ali ne i za politicko, kontaktirao s Ilijom Garasaninom. Medjutim, ciljevi su im bili razliciti. Naime, dok je I. Garasanin te kontakte smatrao sredstvom ostvarivanja namjera izlaska na more, Msgr. G. Krasniqi je nastojao da pomocu I. Garasanina, odnosno Srbije, organizira sveopci ustanak albanskog katolickog pucanstva, u prvom redu Mirdita, protiv Turaka, a za potpuno politicko oslobodjenje i osamostaljivanje albanskog naroda. Dakako da se vanjska politika Srbije prema Albancima nije oslanjala samo na Mirdite nego i na age i begove koje je podmicivala kao sto je slucaj sa Ibrahimom Zajmiem iz Rozaja i Ali Agom iz Galica, te osobito obitelji Kryeziu (sc. Crnoglavica, Z.M.) sa Kosova i Esat pasom Toptani u Albaniji. No, unatoc tome, Srbija se u ostvarivanju programa "Nacertanija" suocavala s nepremostivim preprekama.
Prije svega stvaranjem drzave Albanije, od strane Velikih sila 28. XI. 1912. godine; cime se predsjednik SAD-a W. Wilson suprotstavio francusko-britanskom projektu izlaska Srbije, a preko nje i Rusije, na toplo more, koncepcija vanjske politike Srbije na sirem etnickom albanskom teritoriju bila je okrnjena. S druge strane, kako je vecina albanskog stanovnistva islamske vjeroispovijedi, Srbija je u ostvarivanju svoje vanjske politike, uz suradnju s vjerskim predstavnicima - hodzama koji su bili dobro potplaceni kao i s gore navedenim begovima i agama, nastavila s etnickim ciscenjem prostora juzne Srbije i to intenzivnim iseljavanjem Arnauta-muslimana koje je zapocelo jos za vrijeme Milosa Obrenovica. Medjutim, prvo sistematsko etnicko ciscenje Albanaca-muslimana od strane Srbije je zapocelo jos 1878. godine. Naime, odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine Srbija postaje nezavisna i teritorijalno se siri prema jugu. Tako u okviru njezinog drzavnog teritorija sada ulaze Nis, Pirot, Leskovac, Vranje i Prokuplje. Citavo albansko islamizirano pucanstvo, protjerano iz ovih krajeva, nastanjuje se na podrucju danasnjeg Kosova. Suocena s posljedicama ove fatalne pogreske Srbija ce razradjivati planove i projekte, dakako prozete duhom "Nacertanija", ktako da se oslobodi od ovog, inace bioloski veoma produktivnog, pucanstva. Ti ce se planovi naci i u djelima poznatog srpskog etnologa, Jovana Cvijica, a i u kasnijim elaboratima Ive Andrica i Vase Cubrilovica.
Za Jovana Cvijica odlukama Berlinskog kongresa "Srbija je opkoljena zemlja" a Srbi "uhapsen narod". Stoga je smatrao da Srbija mora izaci na more.
U ostvarivanju te politike on je inzistirao na pravu Srbije na Kosovo i sjevernu Albaniju unatoc neslavenskom stanovnistvu tih teritorija. To je u stvari za njega bila "antietnografska nuznost" smatrajuci da su Albanci u sjevernoj Albaniji samo amalgam Albanaca i Srba.
Ideja o izlasku na more, preko sjeverne Albanije, u Srbiji i njezinoj vanjskoj politici nikada nije nestala unatoc novonastaloj politickoj karti na tim podrucjima. Vlada kraljevine SHS polovinom 1921. godine potpisuje s prvacima Mirdite, konkretno s kucom Gjoni Markagjonia, ugovor o suradnji. Ovim je ugovorom bilo predvidjeno stvaranje slobodne mirditske republike koju je trebala braniti vojska drzave SHS i zastupati vlada u Beogradu. Medjutim, u ostvarivanju tih planova je postojao "albanski klin" kojega je "Srbija pocela kresati - kako kaze V. Cubrilovic - jos u prvom ustanku, isterujuci najsevernija naselja albanska jos od Jagodine". Kako se rijesiti tog "klina"? Naime, asimilacija i kolonizacija nije dala trazene rezultate. jedino moguce sredstvo jest iseljavanje tog albanskog zivlja islamske vjeroispovijedi u Tursku i Albaniju cime bi se razbila etnicka homogenost teritorija juzne Srbije. Smjernice u provodjenju tog etnickog ciscenja dao je Vasa Cubrilovic u svom predavanju odrzanom u Srpskom kulturnom klubu, 7.03.1937. godine, pod naslovom "Iseljavanje Arnauta". Gledano u kontekstu vremena, prijedlozi V. Cubrilovica bili su zasnovani na idejama "Nacertanija" odnosno na osnovama "istocne opcije" Nikole Pasica sto je podrazumijevalo izlazak na Egejsko more preko Soluna i osiguravanje Otrantskih vrata preko sjeverne Albanije.
U rjesavanju tog pitanja, V. Cubrilovic, preporucuje europske metode koje su se primjenjivale u slucaju grcko-turskog razmjenjivanja stanovnistva. S tom razlikom sto je u ovom slucaju to bio jednosmjeran hod. Preporucujuci upravo to on je aludirao na islamski mentalitet Albanaca koji se poistovjecivao s turskim narodom. To je jasno predvidjeno u cl. 1. "Konvencije" o reguliranju emigracije turskog stanovnistva sa podrucja juzne Srbije u Jugoslaviji, potpisanog 1938. godine, a koji kaze: "Ovim ugovorom identificiraju se jugoslavenski gradjani i turskog jezika i oni koji imaju tursku kulturu". Da bi se sto prije i sto efikasnije to sprovelo Vasa Cubrilovic kaze: "Treba upotrebiti sva diplomatska sredstva da se privoli Tirana da primi jedan deo nasih iseljenika (...) Tu ce biti Italija, koja ce stvar otezati ali novac u Tirani igra veliku ulogu (...) dati albanskoj vladi na znanje da mi necemo ni od cega prezati pri resavanju ovog pitanja, a ujedno staviti joj u izgled subvencije za kolonizaciju nad kojima se nece vrsiti kontrola, eventualno preko tajnih kanala, materijalno angazovati istaknute ljude u Tirani da se ne protive celome pitanju". Predlaze i nacin iseljavanja. Kako se igralo na religiozni osjecaj islamiziranog stanovnistva koje, kako V. Cubrilovic kaze: "(...) uopste vrlo lako podlezu uticaju, narocito verskom, da su lakoverne, cak i fanaticne" predlaze da "je potrebno prvenstveno, za iseljavanje medju Arnautima, pridobiti njihovo svestenstvo i prve ljude od uticaja, ili novcem ili pretnjama." U tome su imali i velikog uspjeha. Nadalje je predlagao "pritisak drzavnog aparata" i "privredno ne priznavanje starih tapija". Pri tome je predlagao da "zenska deca moraju pohadjati osnovne skole" da se "kolonistima po potrebi treba podeliti oruzje". Treba raseljavati najprije sela jer su "ona stabilnija pa zato i opasnija", ali treba goniti i srednji stalez i bogatiji koje treba iseliti "jer oni u svakom narodu cine kicmu". Treba ubrzati davanje putnih dokumenata, a iseljena podrucja naseljavati Crnogorcima, Hercegovcima, Licanima i Krajisnicima. Koliko god se taj plan i program ostvarivao, ipak, kako pokazuju cinjenice i dokazi dosadasnjih dogadjaja, nije uspio.
Zanimljivo je kako se i pristup Ive Andrica, slavnog pisca i nobelovca, ovome problemu tako reci u nicemu ne razlikuje od duha "Nacertanija", pa i koncepcija Vase Cubrilovica. Njegov elaborat nosi datum 30. I. 1939. godine. I u njemu se, izmedju ostaloga, izricito govori o podjeli Albanije izmedju Srbije i Grcke, odnosno Srbije i Italije sa ciljem da se izadje na Jadran. Naime, "Zivotni interes Jugoslavije - pise I. Andric - jeste da ne bude ugrozena na granici prema Juznoj Srbiji, niti prema Kosovu (naseljenom Arbanasima) niti prema Skadru i Crnoj Gori", pa nastavlja "Podelom Arbanije nestalo bi privlacnog centra za arbanasku manjinu na Kosovu, koja bi se, u novoj situaciji, lakse asimilovala. Mi bi eventualno dobili jos 2-300.000 Arbanasa, ali su oni vecinom Katolici ciji odnos sa Arbanasima muslimanima nikad nije bio dobar. Pitanje iseljavanja Arbanasa muslimana u Tursku takodje bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jace akcije da se to sprecava". No, u ostvarivanju tih mjera, a osobito u podjeli Albanije, ispreplitali su se interesi Velikih sila, a u prvome redu interesi Italije. K tome je jos buknuo Drugi svjetski rat i svi su planovi, osobito oni oko podjele Albanije i iseljavanja Turaka i Albanaca u Tursku, stali a jugoslavenska drzava je ostala Turskoj duzna oko 800.000 dinara.
Iz svega sto je naprijed receno jasno se vidi da su spomenuti elaborati oko etnickog ciscenja, a i same "Nacertanije" bili usmjereni samo na albansko islamizirano stanovnistvo.
Ocekivalo bi se da je "bratska" antifasisticka borba oslobodila suborce od ideja etnickih ciscenja jugoslavenskih teritorija nastanjenih nacionalnim manjinama. Dapace. Citajuci referat Vase Cubrilovica o pitanju nacionalnih manjina i nacinu rjesavanja istih, koji je odrzao 3. XI. 1944. godine pred najvisim drzavnim i partijskim rukovodstvom nove Jugoslavije, vidi se kako se osim u terminologiji u nicemu drugom i ne razlikuje od onoga iz 1937. godine. Moze se slobodno reci kako je ostvareno tako reci u cijelosti, sto je u tom refertu zahtijevano.
Naime, 1952. godine problematizira se pitanje postanka kategorije turske etnicke manjine na Kosovu koji za vrijeme NOR-a i NOP-a nije figurirala. Otpor tome se gusi hapsenjima i raznim sudskim procesima. Godine 1955. organizira se skupljanje oruzja od Albanaca, kojom prigodom mnogi stradavaju. Pocinje masovno emigriranje Albanaca islamske vjeroispovijedi u Tursku. Do 1966. godine, dokada su zapravo Albanci bili gradjani drugoga reda, iselilo se sa Kosova, pa i Makedonije oko 200.000 Albanaca u Tursku. Tek od mjeseca srpnja 1966. godine, kada sa politicke scene silazi A. Rankovic situacija se donekle pocinje mijenjati. Na rukovodeca mjesta u znacajnim institucijama drzave kao sto su u sudstvu, unutrasnjim poslovima, upravno-pravnim organima dolaze Albanci. Medjutim, kako se gore navedeni elaborati, kao sto je receno, odnose samo na albansko islamizirano stanovnistvo, samo se po sebi namece pitanje polozaja Albanaca katolika. U albanskoj historiografskoj literaturi ovo se pitanje i ne postavlja osim ako se treba istaci njihova "reakcionarska" uloga u pokretu za nacionalno oslobodjenje, kao napr. stvaranje "Mirditske republike" 1921. godine itd. No, ipak polozaj katolika Albanaca nije bio nista bolji od njihove subrace po krvi. Zapravo, slobodno se moze reci da su oni bili izmedju cekica i nakovnja.
Naime, unatoc cinjenici sto su katolici-Albanci nakon Berlinskog kongresa 1878. godine potpali pod protektorat Austro-Ugarske Monarhije, ipak su pod stalnim pritiskom Srbije i Crne Gore. Prisiljava ih se na konvertiranje na pravoslavlje. Tako je iz djakovacke oblasti 1913. godine prevedeno u pravoslavlje oko 12000 Albanaca katolika. Sistematski se proganja katolicki kler. Prizrenski biskup Lazar Mjeda prisiljen je 5. studenoga 1911. godine napustiti Prizren i otici u Skadar. Biskupska stolica ostaje prazna sve do 29. listopada 1924. godine kada se za biskupa imenuje Slovenac (sic!), Ivan Gnidovec koji 1934. godine prelazi u Skopje. Zrtva konvertiranja katolika-Albanaca jest i ubojstvo Luidja Palica, zupnika iz Glodjana kod Peci, 22. II. 1913. godine, dok 14. listopada 1929. godine pada zrtva urote na putu za Zjum o. Shtjefen Konstantin Gje?i - Kryeziu. Albansko seosko pucanstvo katolicke vjeroispovijedi nije izuzeto od agrarne reforme, a niti od drugih mjera koje su primjenjivane nad Albancima-muslimanima. Katolicki kler suprotstavlja se ovom nacinu maltretiranja i proganjanja. Suoceni sa svim tim nedjelima policije rezima Kraljevine Jugoslavije nad neduznim albanskim stanovnistvom, kako muslimanima tako i katolicima, tri svecenika: Don Gjon Bisaku, rodom iz Prizrena i zupnik u Becu kod Djakovice, Don Shtjefen Kurti, takodjer iz Prizrena, zupnik u Novosello kod Djakovice i Don Luigj Gashi, iz Skopja, zupnik u Smacu kod Djakovice, 5. svibnja 1930. godine salju Memorandum, generalnom tajniku Lige naroda u Zenevi, g. Ericu Drumondu, u kojem opisuju sve strahote sto prozivljava albansko pucanstvo bez obzira na vjeroispovijed od strane drzavne vlasti. Zbog te njihove "drskosti" oni su bili primorani emigrirati u Albaniju. Pri tome treba reci takodjer, da je albanski katolicki elemenat u Kraljevini Jugoslaviji bio potpuno odstranjen iz politickih i upravno-pravnih organa vlasti. Vjerska podvojenost perfidno se je koristila u sijanju nepovjerenja izmedju samih Albanaca. Iako se vjerske proturjecnosti nisu javno manifestirale, one su ipak postojale. Polozaj se Albanaca-katolika nije promijenio niti u novoj Jugoslaviji. Dapace, novonadosla vlast se je odmah okomila na vidjenije gradjanske obitelji katolika, a od mnogih je po jedan clan ili strijeljan ili pak camio po zatvorima i to zbog "sudjelovanja" u vlasti za vrijeme talijanske i njemacke okupacije Kosova i Albanije ili pak zbog "ratnog" profiterstva. To je dalo povoda da se odmah pocinju iseljavati s cijelom obitelji, najprije u Australiju a zatim u Hrvatsku. To je iseljavanje zapocelo i odvijalo se izmedju 1946.-1955. godine i to uglavnom iz Prizrena. Urosevca, Peci,
Djakovice i Skopja. Drugi je val zapoceo krajem 1950-ih i traje sve do kraja 1960-ih godina. On je zahvatio preostalo gradsko i seosko stanovnistvo i to su uglavnom filigranisti i zlatari koji se useljavaju po Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Istri i drugim gradovima Hrvatske. Ovo useljavanje, barem sto se tice Hrvatske, biva potpomognuto od strane drzavnih vlasti olaksavanjem u otvaranju radnji i to na najboljim mjestima.
Treci pak val odvija se tijekom 1970-ih godina sve do kraja 1981. godine. U tom su valu uglavnom obuhvacene seoske strukture sa citavim obiteljima, osobito iz djakovackog kraja i okolice Kline, kada odlaze u SAD. Zacudo, to je razdoblje kada vlada albanska garnitura bilo u partijskim ili drzavnim organima. Zanimljivo bi bilo istraziti zbog cega je do toga doslo... U tim godinama odvija se masovno iseljavanje i iz Crne Gore i to uglavnom u SAD i to, kako omladine, tako i cijelih obitelji.
Medjutim, najmasovnije iseljavanje i to najvitalnijeg albanskog stanovnistva, kako muslimanskog, tako i katolickog, odvija se od 1981.-1992. godine. Smatra se da je, izbjegavanjem vojne obveze, Kosovo napustilo oko 350.000 mladih koji su se nasli u bijelom svijetu bez mogucnosti povratka.
Svakako da ovdje nisam spomenuo odlazak u Zapadnu Europu kao "gastarbeitera". Taj je fenomen bio karakteristican, od 1960-ih godina, za cijelu socijalisticku Jugoslaviju.
Sto reci na kraju svega ovoga? Svjestan sam da je prerano raspravljati i davati odredjene ocjene o nekim problemima koji su ovdje samo natuknuti i to osobito onih od 1986. godine do danas. Prihvacajuci poziv da nesto kazem u svezi problema "etnickog ciscenja" koji u povijesti nije nov i specifican samo za narode Balkana, onda moram reci da mi nije bila namjera da se bavim problemom politicke buducnosti Kosova, a ponajmanje da dajem neke pretpostavke. To u stvari i nije moja opcija, a niti moja profesija. Medjutim, ipak smatram da su metode izlozene u gore navedenim elaboratima u suvremenim drustvenim i novim medjunarodnim odnosima neprimjenjive i kontraproduktivne. Uostalom, i u samom "Memorandumu SANU" izricito pise: "U modernom drustvu je svako politicko ugnjetavanje i diskriminacija na nacionalnoj osnovi civilizacijsko neprihvatljivo" Za zaliti je samo sto je praksa sasvim suprotna. Zasigurno je da se time nece rijesiti albansko pitanje na podrucju bivse Jugoslavije, i na Balkanu uopce, bez obzira na to sto se jasno uocava da je u Europi problem Albanaca degradiran s obzirom na problem saomoodredjenja naroda kao jednom cistom problemu prava covjeka. Ali takodjer smatram, kako se gore navedeni, problemi ne mogu rjesavati na osnovu odredjenih vidjenja proslosti. Jer, Covjek koji nije u stanju suprotstaviti se svojoj proslosti - kaze Schelling - on je nema ili ne moze izaci iz nje i stalno zivi u njoj.
**********************************************
