Site hosted by Angelfire.com: Build your free website today!

DOKUMENTI

"Gori od zlocinca je onaj ko zlocin zaboravi i oprosti!"

*************************************

"Na dan 9 decembra1948. godine Generalna skupstina OUN na svome III zasjedanju usvojila je Konvenciju o sprecavanju i kaznjavanju zlocina genocida.Drzave, ugovornice ove konvencije, potvrdile su da je genocid, bez obzira dali je pocinjen u doba rata ili za vrijeme mira, medunarodni zlocin,i preuzele su obavezu da ga sprecavaju i kaznjavaju. U drugom clanu Konvencije, zlocinom genocida smatra se bilo koje od sledecih djela,pocinjeno s namjerom da se djelimicno ili potpuno unisti neka nacionalna, etnicka, vjerska ili rasna grupa: ubistvo clanova grupe, teska povreda fizickog ili dusevnog integriteta clanova grupe; namjerno podvrgavanje grupe uslovima sracunatom na njeno potpuno ili djelimicno fizicko unistenje, mjere koje imaju za ciljda se da se sprecavaju porodaji u samoj grupi i prisiljno prevodenje djece iz grupe u grupu."

U historiji genocida u BiH objavljeno je vise radova, o genocidu protivu bogumila u Bosni neomanihejske sekte, vodio je ratove Bizant, narocito protivu Pavlicana, srodnih bogumilima, i tako isto i pojedine balkanske srednjovjekovne drzave, u prvom redu Bugari i Srbi.

S druge strane neobicno su dugo i uporno bili vodeni genocidni ratovi Vatikana protiv bogumila, bilo preko Venecije ili Ugarske.Citav srednji vijek bio je ispunjen ovim krstaskim ratovima. A kada je otpocelo opadanje Otamanske Inperije, austriske katolicke trupe nastavile su sa genocidnim radnjama, a sto su Srbi nastavili do danasnjih dana, protivu svih ne srba na Balkanu

AM

____"Tko ne bude pamtio, taj doista nece imati buducnosti"._____

********************************

IZJAVA KASIM BUDALICE IZ BIHOVA-TREBINJE 5.JUNI 1942.

DOGADAJ U BILECI

Priblizavajuci se Fatnici iz daleka sam primjetio pustos, koju su pocinile zlikovacke cetnicke ruke.Svuda se primjecuju tragovi pljacke i pustosi sto su je pocinili ti banditi postenoj i neborackoj muslimanskoj sirotinji.Bezbroj zena, djece i staraca bili su zrtve ovih razbjesnjelih zlikovaca. Popaljene i opljackane kuce muslimanske, ciji zidovi zjape goli, su jedini ostatak koji nam pokazuje kuda su naisli ti zlikovci. Po pricanju nekih u Fatnici u Djecu, Planoj i okolnim selima nestalo je sto pobijenih sto baceno onako zivih u jame, preko dvije hiljade osoba.Neke muslimanske porodice kao Catovic, koji su stanovali u Djecu su potpuno unistene osim jedne djevojke, koja je izvadena iz jame nakon osamdeset i jedan dan.Kada sam zapitao jednu seljanku cije su to kuce, koje su popaljene ona mi je odgovorila, da su to turske kuce. Na pitanje ko je te kuce zapalio i po cijem naredenju, ona mi je odgovorila po naredenju cetnika i njihovog komandanta Ante Bjeletica, koji je sebi i svoj bataljon nazvao "Coravi bataljon", koji je bio student prava i sin popov iz Plane, kojeg su partizani ubili u Lastvi.Zajedno s ovim zlikovcima bio je i Pero Likic, koji se sada nalazi u seli Poljicu nedaleko od Trebinjai koji se sada slobodno krecei ako isti ima na dusi mnogo ubistava nevine muslimanske sitotinje. Ova ista seljanka mi je rekla da se tu i sada nalazi jedna muslimanka koja je izvadena iz jame, sto me je mnogo zainteresovalo i ja sam posao odmah da je vidim. Rekli su mi da se nalazi u jednog seljaka, koji se zove Kundacina. Otisai sam kod nje i s njom razgovarao. Kada sam je zamolio da mi prica sve sto je dozivjela, ona se je malo osmjehnula i nastavila smjeskajuci se stidljivo. Ovdje iznosim doslovno rijeci, koje je ona govorila.

"Kada su nas cetnici uhvatili, to jes sve nase komsije Srbi rekli su nam da nas vode u Stolac. Na pitanje jeli Vas koliko bilo, ona mi je odgovorila da ih je bilo oko 600 sto zena, djece i staraca, a medu nama se je nalazio i po koji mladic, koga su uhvatili nakog sto mu je nestao i posljednji metak. Poveli su nas prema Nevesinju, te nas opet odatle povratise govoreci, da ce nas povratiti kuci, dok su oni ustvari trazili jamu u koju ce nas moci baciti.Najzad im je poslo za rukom i nasli su jamu koja im je bila po volji. Nas su malo dalje zadrzali dok su nas trojica sa sa puskama cuvali da im ne bi pobjegli a jama je od nas bila udaljena kojih 50 metara i iza jednog malog brezuljka tako, da mi koji smo ovamo ostali nismo mogli vidjeti kako ih bacaju. Jedan je od njih dolazio u razmaku od 10 do 15 minuta i odvodio nas po petoro.Najzad dode red i na mene...Povedose me sa jednom zenom, jednim starcem i dvoje nejake djece. Od ove partije mene su bacili prvu. Cim sam prisla jami i vidjela sta me ceka ja sam se od straha onesvjestila.Kada sam pala u jamu potres me je osvijestio. Dno jame bilo je malo sire od otvora. Ja sam se odmah pomakla u stranu da me nebi udarili oni sto ce doci iza mene, jer sam prilikom pada izglavila ruku u lopatici. Osim mene bila je ziva jos i jedna zena isto Catusa, koja je bila noseca. Ona je mnigo jaukala i previjala se od bolova zadobivenih prilikom pada. Ona je umrla drugi ban. Ja sam i dalje zivila, hranila sam se hljebom, kojeg sam ponijela sa sobom kad sam posla, jer sam se nadala da ce mi trebati uz put.To isto su ucinili mnogi od nas. Dosta sam nasla hljeba i u dzepovima mrtve djece te sam se i sa time hranila. Dva puta su mi cobani bacili po malo hleba. Izpocetka me je bilo mnogo strah, ali sam poslije navikla. U samoj jami nije zaudaralo i tu sam proboravila 81 dan. Nakon toga su me izvadili seljaci iz Nevesinja. Kada sam izasla nije na meni bilo vise od 30 kg. dok sam imala blizu 70. Ova se djevijka i sad nalazi u Fatnici kod jednog seljaka koje je izdrzaje a zove se Kundacina.

Ovu izjavu dao je Kasim Budalica iz Bihova, opcina Dzivar, kotar Trebinjem dne 5 lipnja 1942.g. poslije sloma partizana u ovim krajevima kad se predao hrvatskim vlastima, te je interniran po talijanskim vlastima negdje u italiji.

Imenovana je ziva pa u koliko ispadne prilika navodi bi se provjeriti. Ista nije vise kod spomenutog seljaka vec je odputovala u Bosnu prolazeci kroz Trebinje. Gore spomenuti zlikovac Pero Likic nalazi se i slobodno se krece u samom gradu Trebinju, Dok svi muslimani koji su iz gornjih pobuda borili se protivu njih sada su internirani i oni i njihove porodice od strane Talijana.

Trebinje 6.sijecnja 1943.

(FOND ARHIV GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE U SARAJEVU A 3770,str.202-204)

**********"Cudno je to: ucili su nas o turskim barbarstvima".

*******************************************

MASASKR U KUCI PASALICA U SELU MILICI KOD GODIJANA -SLATINA

FOCA

Od plemena Pasalica iz sela Zilici u Slatini zivjela su dva brata u Milicima kod Slatine kod Godijena, moji blizi rodaci,Pasalic Huso i Hasan. Oba su bili ozenjeni mojim rodicama po mojoj majci, tako su docekali i drugi svetski rat.Hasana Pasalica zaklali su cetnici na mostu rijeke Cehotine u Gudijenu decembra 1941.godine i les bacili u rujeku. A evo sta je bilo od drugih clanova ovih porodica:

Cetnici su likvidirali muslimanski zivalj oko Pljevalja, i Cajnica i Gorazdau vrijeme od 5-7 februara 1943. godine,sto je detaljno opisano u knjizi: Neretva 1943 Sutjeska. Na dan 7 februara 1943.god. drinski cetnicki korpus povrato se iz gornje pomrnute akcije i sve zivo spalio i likvidirao na podrucju focanskog sreza sa desne strane Drine.Tih dana Juso Pasalic se zatekao u Foci, a njegova i Hasanova porodica bole su u selu Milicima.

Na vece 6.II.1943 godine, dosli su u Jusovu kucu cetnici iz Brusana i to: Bjelogrlic Vojo, Stanojevic Lekso i Sreten...Sve su iz kuce opljackali i natovarili na konje, ali toga puta nijesu ulazili u sobe gdje su se nalazila celjad, a od celjadi su tu bili: Jusova zena Aisa i njihova djeca Almas, Hamid, Rasma, Avdo i Sadik. Hasanova zena Murata i njihova djeca Memis i Asmina. Jusova i Hasanova sestra Sema koja je bila udata u Dragocavu za Karup Avda, pa se ovdje slucanjo zadesila - sklonila sa svojom djecom Zahorom, Bejtom i Asimom.

Po pricanju najstarijeg Jusova sina Almasa, koji jos uvijek tamo zivi, majka Aisa je nekako uhvatila vezu sa kucom Logina Vukovica i porucila da dode Loginova snaha Anda kako bi im sklonila u svoju kucu nesto stvari, jer je nas otac Juso sklanjao njihove stvari 1941. godinekad su bili ustase. Ustvari ostala nam je bila jedna krava i tele i nesto posteljine. Sjutra dan pred vece je dosla Vukovic anda sa dva konja pa smo nesto stvari natovarili, poveli kravu i tele i posli prema Andinoj kuci, Almas je vodio jednog konja, Anda je vodila drugog konja a Almasov mladi brat Hamid vodio je kravu. Medutim usput ih je srela pljaskaska-cetnicka grupa koljaca iz istog sela i to: Bjelogrlic Jovo, Stanojevic Nedo i Sreten. Sviju su ih povratili Jusovoj kuci i Andu ntjerali da rastovari konje. Tele su odmah zaklali pred kucom. Nedo je prvi usao u sobu gdje su bila kucna celjad, sjeo pod prozor na seciju i poceo se izivljavat sa zrtvama. zatom je usao u sobu Vojo i Sreten, a utjerali su i Almasa i Hamida u istu sobu. Vojo je sjeo pored vrata sobe i cuvao da neko nebi iz sobe izasao. Medutim najstariji Jusov sin Almas, roden 1928. godine, vidio je da se sprema, jer su Hasanovu zenu Muratu vec bili stavili na sporet da je peku a njenog malog sina Avda natjerali su da lozi vatru u sporetu da mu se majka bolje >grije<. Almas je mahinalno pored Voja izasao iz sobe i odmah na kucna vrata utekao i sklonio se u zasjeoku Polje kod komsije Simovic Mila i Perunike. A evo sta je dalje bilo u kuci:

Koljaci su prvo izveli Jusovu zenu Aisu i zaklali u maloj kucici koja se nalazila tu pored njihove kuce. Zatim su izveli Jusovu i Hasanovu sestru Semu pa su i nju tako zaklali. Nakon toga izveli su Hasanovu zenu Muratu pa su i nju zaklali u toj kucici. Dakle isli su po starini. Obzirom da je Almas vec bio utekao sada je dosao red na njegova mladeg brata Hamida da ga kolju, ali su ga prvo pitali da im kaze dali ima negdje sakrivenog oruzja. Hamid je poveo cetnika Voja Bjelogrlica i Sretena Stanojevica da im toboz kaze gdje ima skrivenih bombi. Izasli su vani i Hamid im je rekao da ima zakopana bomba pored dudovog srabla pod kucom. Poceli su roviti zemlju i naisli na jednu bombu i nijesu puno skretali paznju na Hamida pa im je utekao kroz okrilje noci. Dok je Hamid jos bio u kuci dosli su jos dvoica cetnika u pomoc koljackoj grupi i to Vukovic Perko i jedan kojeg Hamid nije poznavao. Posto je Hamid utekao sada je dosao red na njihovu sestru Rasemu. Nju je poveo na klaonicu Vukovic Perko, ali kada su bili na izlazu iz kuce, na kucnim vratima, ona se naglo istrgla iz Perkovih ruku i kroz noc utekla u zaseok Dance gdje ju je sklonio u kuci Cancar Pero. Koljaci su nastavili sa klanjem i tada su poklali Jusovu djecu Avda i Sadika, Hasanovu djecu Memisa i Asima i djecu njihove sestre Seme - Asima, Zahira i Bejta, sto znaci deset osoba. Sviju su ih poklali u maloj kucici a zatom spalili. Istu noc je Simovic Mile, gdje se Almas bio sklonio, otisao kod Pera Cancara gdje je nasao Rasmu, pa ih je Milova zena Perunika po noci propratila prema selu Subi kod njihove tetke Ide gdje je vec bio dosao i njihov brat Hamid i tako su sjutra dan sisli u Focu, ostali su zivi do danas.

Poslije oslobodenja povadili smo kosti iz zarista gdje su ih cetnici spalili i pokopali ih sviju u jednu grobnicu ispred Jusove kuce, gdje se ta zajednicka grobnica i sad nalazi. Juso se ozenio drugom zenom poslije rata i imaju sestrero djece.

O ovom masakru objavljen je clanak u listu >hrvatski narod< u Sarajevu na dan 16.4.1944. godine pod naslovom KRVAVI ABDES NA CEHOTINI. Ovakav naslov je dat clanku jer je tu opisan i masakar kojeg su isti cetnici pocinili nad hodzom Hasanom Taraninom iz Brusana. Njega su cetnici u decembru 1941. godine dotjerali na rijeku Cehotinu u Godijenu s namjerom da ga ubiju. Zamolio ih je da mu dozvole da on uzme abdes, a to je obred umivanja vodom radi obavljanja muslimanske molitve. Dozvoli su mu i posmatrali kako hodza vodom pere ruke, usta, usi, vrat,glavu, noge i ostalo, a zatim su uzeli noz pa su mu istim redom odsijecali dio po dio tijela i bacali u Cehotinu i tako ga svega isjekli - ubili i sve komade tijela bacili u Cehotinu.

Alija Pasalic (1989)

*********************

*************************

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I ETNICKO CISCENJE

Hamid Deronjic

Zacaranost kosovskim mitom Dvije godine pred pocetak rata u bivsoj Jugoslaviji SPC pripomogla je partijskom sefu srpskih socijalista u rehabilitaciji nacionalistickog programa, istice se u dokumentaciji Drustva za ugrozene narode koju je pod naslovom “Etnicko ciscenje - genocid za veliku Srbiju”, priredio predsjednik Drustva Tilman Cilh. Slobodan Milosevic je u govoru na proslavi 600 godina od kosovskog boja istakao Srbe kao poseban narod i ubjedjivao ih da “cinjenica da su Srbi veliki narod u tom regionu nije srpski grijeh. To je, naprotiv, privilegija koju Srbi nikad nisu koristili”. “Mesijanska uloga nebeskog naroda” Sliku Srbije kao “nove Vizantije” i Srba kao “nebeskog naroda” SPC je pojacavala, a narodu je pripisivala gotovo mesijansku ulogu. Tako je mitropolit crnogorski Amfilohije propovijedao: “Nasa sudbina je da nosimo krst na ovom vatrenom razmedju razlicitih svjetova. Stoga je on (srpski narod) takodjer bozanski narod”. Rat koji je uslijedio za SPC je bio odbrambeni, a za “opreznijeg” Milosevica Jugoslavija, odnosno Srbija nikad nisu ni bile u ratu. Jednodusje politickog i crkvenog vrha ispoljavalo se i u poricanju etnickog ciscenja za koje se, kao posljedicu velikosrpskog projekta, moglo znati i prije nego sto je sve i pocelo. Milosevic je izrazavao cudjenje: “Bio sam iznenadjen kad sam cuo da takvi logori tamo postoje”. Crkva je u deklaraciji Svetog episkopskog sinoda izvjestaje o postojanju konclogora nazvala lazima: “U ime Bozije istine i na bazi svjedocenja nase brace episkopa iz BiH mi potvrdjujemo, preuzimajuci potpunu moralnu odgovornost, da takvi logori niti su postojali, niti postoje”. Monolit nije poceo da puca na Kosovu ‘99, vec u Bosni ‘94. Kada je Milosevic uveo embargo protiv Karadzicevih Srba, zbog toga sto nisu prihvatili Zenevski mirovni plan, SPC ga je smatrala Pilatom. Sveti sinod je 10. avgusta 1994. godine objavio: “Neka je prokleto to sto su vlade Srbije i Crne Gore uvele blokadu protiv krstene brace”. Na bijeljinskom episkopskom saboru vladika bihacki Hristozom pozvao je na otpor “izdajniku Milosevicu”. Kad je u aprilu 1995. godine Medjunarodni sud pokrenuo tuzbu protiv Radovana Karadzica za ratne zlocine, patrijarh se demonstrativno stavio u zastitu vodje bosanskih Srba i protiv Slobodana Milosevica. “Bolje je umrijeti, nego nase duse ogrijesiti”, poprucio je Pavle. SPC stiti Karadzica Crkva se okomila i na pristalice mira u vlastitim redovima. Cijenu je platilo i vladika Konstantin Djokic iz Hanselhajma, koji je 1993. godine osudio ucesce srpskih trupa u krvavom ratu. Vladiku je kaznio patrijarh Pavle tako sto je veliki dio Djokiceve eparhije koja je obuhvatala cijelu Evropu, odvojen je i u maju 1994. godine prikljucen novoformiranoj eparhiji u Parizu. Izopcavajuci jugoslavenskog predsjednika iz kruga pravoslavnih vjernika, patrijarh Pavle je izrazio nevjericu u pogledu buduceg zajednickog zivota Albanaca i Srba. “Oba naroda imaju zasta da se kaju”, rekao je patrijarh. Crkva je i na Kosovu, davno prije posljednje Miloseviceve intrvencije, usla u savez sa ratnim huskacima. Vladika Irinej je 1992. godine tamosnji etnografski razvoj od 1945. godine obiljezio kao “komunisticki genocid protiv srpskog naroda”. Atanasije Jeftic, zahumsko-hercegovacki vladika, i Amfilohije Radovic, mitropolit crnogorski, zatrazili su 1995. u drustvu sa Seseljem, odgovornim za zlocine u Bosni, masovno protjerivanje Albanaca sa Kosova, gdje bi se umjesto njih naselile srpske izbjeglice iz BiH. Niz podataka potvrdjuje da je Crkva ne samo slijedila, nego i preticala Slobodana Milosevica. Patrijarh koji je ekskomunicirao vozda iz pravoslavne zajednice i rekao mu da je “duznost da kao vjernik brani istinu” trebalo bi da ispostavi spisak svestenika koji nisu hriscani. Jer, Milosevic, kako je patrijarh rekao, i onako nije isao u crkvu. Osim toga, prekinuti suzivot Albanaca i Srba na Kosovu, nad kojim jada poglavar i za to optuzuje samo Milosevica, nije jedini koji je na prostorima bivse Jugoslavije u proteklih deset godina, otkako je i patrijarh Pavle na celu SPC, zaustavljen. Uloge su podijeljene prije Kosova. Ako se Miloseviceva odgovornost poklapa sa onim da caru pripada carevo, onda bi Crkva mogla svoju da pronadje u onome da Bogu slIjeduje Bozje.

______________________________

KAKO SU UMIRALI MUSLIMANI U BOSNI

Srpski zlocini i genocid u Bosni i Hercegovini

Prema pisanju najveceg americkog dnevnika -"THE NEW YORK TIMES"-a

Donosimo dijelove iz ovog potresnog svjedocanstva. Prema popisu iz 1991. godine u i oko Vlasenice zivjelo je 18,690 muslimana ili 60% od ukupnog stanovnistva. Pobijeni ili protjerani - tamo ih vise nema. Njihova sudbina odredjivala se u srpskom koncentracionom logoru, koji je bio sakriven dolini okruzenoj borovom sumom, kilomtar i po od centra grada. Nekada vojni depo, sada ogradjen bodljikavom zicom - to je logor Susica. Iako je logor sada zatvoren, put koji vodi ka njemu je preprijecen i dobro cuvan, uz natpis: pristup strancima zabranjen. Razlog je jednostavan: Susica krije strasnu tajnu srpskog pokolja i protjerivanja muslimana u Bosni. Ali sada, bosanski Srbin koji je bio cuvar u logoru i kasnije pobjegao iz Vlasenice, po prvi put je otkrio detalje koji se odnose na izgon i ubijanja, kao sredstva kojim je Vlasenica "ociscena" od svojih muslimana. Pero Popovic, dao je tri intervjua New York Times-u, a kasnije je bio i ispitivan od strane istrazivaca koji pripremaju materijal za Medjunarodni sud za ratne zlocine u Haagu. Osim toga, Popovicevo svjedocenje potkrijepljeno je i podudaralo se sa odvojenim kazivanjima desetina prezivjelih svjedoka koji su sada izbjeglice. Do sada su pojedinosti o zivotu u ovakvim logorima za sistematsko istrebljivanje muslimana bili tajna, a njihova prava priroda negirana od strane Srba. Za razliku od nacistickih logora, tokom Drugog svjetskog rata, u logoru u Susici torturu su cinili i smrt sijali vojnici nad ljudima koji su bili njihove prve komsije.

Zastrasivanje i zatvaranje vlasenickih muslimana civila podstakle su jedinice Jugoslovenske armije iz sjevernog srbijanskog grada - Novog Sada. Ponizavanja muslimana od strane Srba postala su svakodnevna odmah nakon izbijanja rata. Prema kazivanju svjedoka, bilo je to vrijeme kada su komsije iznenada postajali stranci, stari prijatelji pretvarali se u neprijatelje i kada su Srbi iznenadno dobili pravo da teroriziraju muslimane, sa kojima su dotada zivjeli.

Od 2. juna 1992. godine, kada je Susica otvorena, pa do zatvaranja cetiri mjeseca kasnije, pricaju Popovic i prezivjeli, svake veceri grupe muslimana bile su strijeljane i to pod komandom Dragana Nikolica, koji je upravljao logorom, a sada radi za tajnu policiju bosanskih Srba. Gotovo svi pogubljeni bili su civili odvedeni iz svojih domova. Najmanje u jednom slucaju bila je pogubljena grupaod vise od stotinu ljudi. Muslimani -muskarci, zene i djeca - hvatani su sa jednakom brutalnoscu i izlozeni ponizavajucim zivotnim uslovima u Susici. O tome govori Zijad Zemic, jedan od prvih zatvorenika u Susici, gdje je ostao do 1. jula 1992. Zemic je je bio jedan od dvije stotine muslimana pohvatanih 2. juna u raciji na vlasenickim ulicama i sprovedenih u logor Susica. Prema dvadesetak istovjetnih izjava, uslovi u hangaru, koji je sluzio kao logor, bili su grozni. Sest stotina ljudi - muskaraca, zena i djece -bilo je zbijeno u prostoru velicine 40 sa 20 metara. Voda im nije bila dostupna; usred ljetnje vrucine smrad je bio nepodnosljiv. Bilo kakav razgovor, u bilo koje doba, bio je zabranjen. Zatvorenici nisu imali cak ni deke koje bi stavili na betonski pod. Dva puta dnevno su dobijali tanjir rijetke supe, a tada su mogli koristiti i WC. Muskarci su redovno bili skidani do pojasa i premlacivani. Nekada su zatvorenici bili tuceni do smrti. Jedna od takvih zrtava bio je i Durmo Handzic, koji je prije zatvaranja radio u vlasenickoj telefonskoj centrali. Nekoliko svjedoka je potvrdilo da je on ubijen u hangaru 15. juna 1992. godine. Prema svjedocenju Amira Berbica, prezivjelog iz Susice, i Asim Zildzic je bio pretucen na smrt.

Popovic prica da su strijeljanja manjih grupa zatvorenika izvrsavana neposredno ispred hangara. O ovome govori i sezdesetogodisnja Fikreta Atalovic, koja kaze da je upravnik Nikolic svake veceri iz hangara odvodio po osam muskaraca koji se vise nikada ne bi vratili. Prema njenom svjedocenju, cak i mala djeca su morala biti potpuno nijema, dok su slusala rafale tokom strijeljanja van hangara. Ona je potvrdila da su i silovanja zena bila svakodnevna. Pogubljenja vecih razmjera obavljana su u obli_njim gudurama, kod Han Ploce. Ovo su, po pravilu, bile odmazde nakon srpskih gubitaka na frontu. Muskarce bi ukrcali na kamion, odvezli na ivicu litice i onda ubijali dok su oni silazili sa kamiona, prica Popovic. Izvrsenja su obavljale grupe mladih vojnika, posebno dovedenih za ovu svrhu. Ljesevi su padali u guduru, a kasnije su dolazili buldozeri i zatrpavali ih. Popovic kaze da je na taj naci pogubljeno najmanje hiljadu ljudi. Kada je 5. jula 1992. u borbi sa jedinicama Armije RBH poginuo lokalni srpski junak, Dragoljub Stojisic - Kalimero, u odmazdi je strijeljano tri stotine muslimanskih zatocenika. U posljednjem mjesecu svog postojanja, komandu nad logorom Susica preuzeo je major Mile Jacimovic, koji je prema Popovicevim rijecima bio do krajnosti nemilosrdan u svojoj rijesenosti da istrijebi sve muslimane iz Vlasenice. U to vrijeme, jedini preostali muslimani u gradu bili su samo starci i nemocni, koji su do tada bili postedjeni odvodjenja u logore. Sada je i na njih dosao red. 15. septembra srpski vojnici su dosli u kucu Time Handzic, starice od 93 godine, i naredili joj da podje sa njima. Tima je zatrazila dozvolu da barem uzme cipele, no vojnici su to uskratili i Timu, sa kcerkom Mejrom, odveli u logor Susicu, gdje su medju vise stotina ljudi pronasle sina i unuka, Sulju Handzica. Zene su kasnije autobusom prevezene u blizinu Kladnja i primorane da prepjesace prve linije kako bi stigle na teritoriju pod kontrolom vlade. U Kladnju, Mejra Handzic pronasla je svog drugog sina, Abdullaha Handzica, sada borca bosanske Armije. Prije nekoliko mjeseci ranjen je nagazivsi na minu. Mada hramlje, odlucan je da se vrati u borbu sto prije i sasvim je siguran da ce Vlasenica biti oslobodjena. Zajedno sa Abdullahom, bori se i Becir Mekanic, posljednji mirnodopski gradonacelnik Vlasenice. I on je rijesen da se vrati kuci - po svaku cijenu. Krajem septembra iste godine, Jacimovic je odlucio da zatvori logor Susica.

Na pitanje da li je ova odluka dosla kao posljedica straha da bi logor mogaobiti otkriven, nakon sto se u avgustu saznalo za logor Omarska u blizini Banja Luke, Popovic odgovara da je razlog bio cinjenica da muslimana vise nije bilo u vlasenickom kraju. Tako je Jacimovic odlucio da likvidira 200 preostalih zatvorenika. Popovic kaze da je vise od polovine odvedeno i pobijeno nad gudurama, dok su ostali prebaceni na prvu liniju i prisiljeni da kopaju rovove. Kada je Armi-ja RBH u novembru 1993. potisnula Srbe u tom kraju, ponovno su muslimanski zatocenici bili strijeljani. Medju njima, pre ma Popovicevim rijecima, bio je i Suljo Handzic.

Za razliku od nacistickih logora, tokom Drugog svjetskog rata, u logoru u Susici torturu su cinili i smrt donosili vojnici nad ljudima koji su bile njihove prve komsije. Nakon zatvaranja, Susica je postala ono sto je bila i prije: vojni depo.

******************************************

DOKUMENTI: KIDNAPOVANJE IZBEGLICA IZ BiH U CRNOJ GORI TOKOM 1992. GODINE

"Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju"

Iz Srebrenice:

29. Begic Sazem, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1963. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz Srebrenice.

O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.

30. Bosnjo Esad, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1964. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz Srebrenice.

O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.

31. Buric Aziz, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1973. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Po zvanicnoj informaciji iz Herceg Novog je, sa jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ih, navodno, predali "upravniku KPD-a u Foci, ali je sasvim izvesno da se nije nalazio u toj grupi, niti ima podataka da je ikad doveden u Focu ili bilo gdje. O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.

32. Dedic Asim, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1954. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz Srebrenice.

O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.

33. Hubic Azem, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1965. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz Srebrenice.

O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.

34. Jahic Aziz, sezonski radnik iz Srebrenice. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Jahic Aziz se ne nalazi na spisku uhapsenih i predatih ni u jednoj zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore, ali je sasvim izvesno da je iz Herceg Novog, sa jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ih predali "upravniku KPD-a u Foci, Slavku Koromanu" radnici MUP-a Crne Gore.

O njegovoj se sudbini nista ne zna.

35. Jahic Bego, sezonski radnik iz Srebrenice. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Uhvacen u Budvi, 22. maja 1992. godine na ulici. Iz Herceg-Novog, sa jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ih predali, po zvanicnoj informaciji "upravniku KPD-a u Foci, Slavku Koromanu radnici MUP-a Crne Gore".

O njegovoj se sudbini nista ne zna.

36. Jahic Enver, sezonski radnik iz Srebrenice. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Jahic Enver se ne nalazi na spisku uhapsenih i predatih ni u jednoj zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore, ali je sasvim izvesno da je iz Herceg Novog, sa jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ih predali "upravniku KPD-a u Foci, Slavku Koromanu radnici MUP-a Crne Gore".

O njegovoj sudbini se nista ne zna.

37. Krdzic Bekir, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1937. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Uhvacen u Budvi 22. maja, na ulici. Iz Herceg-Novog, s jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ih predali, po zvanicnoj informaciji "upravniku KPD-a u Foci, Slavku Koromanu radnici MUP-a Crne Gore". 38. Krdzic Nezir, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1957. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Uhvacen u Budvi 22. maja, na ulici. Iz Herceg-Novog, sa jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine, do Pluzina, gdje su ga predali, po zvanicnoj informaciji, "upravniku KPD-a u Foci, Slavku Koromanu radnici MUP- a Crne Gore".

O njegovoj se sudbini nista ne zna.

39. Maholic Malik, sezonski radnik iz Srebrenice. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Maholic Malik se ne nalazi na spisku uhapsenih i predatih ni u jednoj zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore, ali je sasvim izvesno da je uhapsen u kuci Svetozara Borozana u Baru 15. maja 1992. godine. Kasnije je, navodno, odveden u Uzice. Tu mu se gubi svaki trag i o njegovoj sudbini nista se ni danas ne zna.

40. Mujcic Enver, sezonski radnik iz Srebrenice. Rodjen 1963. godine. Rat ga je zatekao kao gradjevinskog radnika na Crnogorskom primorju. Uhvacen u Budvi 22. maja, na ulici, a u Focu je odveden 25. maja 1992. godine iz Herceg-Novog. Po zvanicnoj informaciji, iz Herceg-Novog je, sa jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ga, navodno, predali "upravniku KPD-a u Foci, ali je sasvim izvesno da se nije nalazio u toj grupi, niti ima podataka da je ikad doveden u Focu ili bilo gdje. O njegovoj se sudbini nista ne zna.

Iz Sarajeva:

41. Karacic Suad, izbjeglica iz Sarajeva. Rodjen 1954. godine. Ne zna se gdje je uhapsen, ali je po informacijama Hadzic Muniba, kao i po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore, iz Herceg-Novog, sa jos dvadeset zarobljenih izbjeglica, doveden 25. maja 1992. godine do Pluzina, gdje su ga predali, po zvanicnoj informaciji, "upravniku KPD-a u Foci, Slavku Koromanu radnici MUP-a Crne Gore".

O njegovoj se sudbini nista ne zna.

42. Pilavdzic Muharem, izbjeglica iz Sarajeva. Rodjen 1960. godine. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz Srebrenice. O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.

43. Titoric Alemko, izbjeglica iz Novog Sarajeva. Rodjen 1963. godine. Po zvanicnoj informaciiji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz Srebrenice. O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.

Iz Visokog:

44. Topalovic Suad, izbjeglica iz Visokog. Rodjen 1962. godine. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a iz Srebrenice. O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.

Iz Cajnica:

45. Velcic Zijad, izbjeglica iz Cajnica. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore, "pljevljanska policija je na granicnom prelazu Metaljka 19. maja 1992. godine milicionerima iz Cajnica predala" Hurema, zajedno sa jos sest drugih. O njegovoj sudbini se nista ne zna, kao ni da je doveden u Focu, Cajnice ili da je predat bilo gdje u Bosni.

Iz Visegrada:

46. Bihorac Hajrudin, izbjeglica iz Visegrada. Bihorac Hajrudin se ne nalazi na spisku uhapsenih i predatih ni u jednoj zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore, ali je sasvim izvesno da je uhapsen u izbjeglickom kampu u Baosicima 26. maja 1992. godine. Ne zna se gdje je i kad predat. O njegovoj se sudbini nista ne zna.

47. Tufegdzic Izet, izbjeglica iz Visegrada. Rodjen 1938. godine. Po zvanicnoj informaciji MUP-a Crne Gore predat je 27. maja 1992. godine radnicima SUP-a Srebrenice. O njegovoj daljoj sudbini se nista ne zna.

_____________________

I hiljade drugih sto ih kasapise divljaci Balkana

******************************

GODINE PREVARE

(by Emir Hadzihafizbegovic)

--------------------------------------------------------------------------------

Moj Boze, ponekad se pitam, zar je bas tako moralo biti, moj Boze, ponekad se pitam, zar je dobro srce muslimanskog isana moralo da se vadi Valjevskim, Uzickim i inim drugim srpskim kamama.

Moj Boze, ponekad se pitam, zar je muslimanski covjek samo sto sevdah cuti, morao biti zaklan. Pa sto to mi nismo isli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke, sto to mi nismo postavili haubice na Zabljak, na Durmitor, na Zlatibor i ubijali njihovu djecu.

Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze. Nase su dzamije popaljene, mihrabi poruseni, mezarja uzorana, njihove crkve od Teocaka do Golaca niko ne dira. Nase su majke i sestre silovane, a njihove se suncaju po Adi ciganliji i ljetuju po Budvi.

Nasi su muhadzeri u Trogiru, Pakistanu, a njihovi se, sram ih bilo setaju po Modrici, Dobojskim daidzama i Prijedorskim avlijama Mi ovdje u Bosni jedemo Norveskkku ribu sumnjivog datuma, a oni beru nase alkatmere i ruze i sjede ispod grozda , gdje smo mi, samo mi Bajrame docekivali.

Boze moj, Bosanske gazde, Bosanske gazde i potomci Bosanskih begova, hej ljudi moji gazde, gazde Bosanske cekaju u redu za tanjir graha, a njihova fukara po buvljim pijacama Zajecara prodaje almasli grane i sorvane nasih nena, prodaje fukara znoj i krv tezaka.

Prodaje fukara ibrike i postekije po Pozarevcu, prodaje fukara vilenove goblene, vilenove goblene iz muslimanskih kuca, vezene u nocima kad jos nije bila spaljena iluzija o uvali moga djetinjstva na brdovitom Balkanu i kad je zaklana porodica Huskica odgledala jos jedno nedjeljno popodne koje vodi Dunja Lango Prodaje fukara, a mi se glodjemo, prodaje fukara pune muslimanske sehare, a mi se glodjemo, prodaje srpska fukara muslimansko dostojanstvo, a mi se glodjemo, jebem ja nas, ali neka , neka narode moj, neka prodaje fukara, neka prodaje, jer ne mogu oni nakrasti koliko Musliman ima, ne mogu oni pobiti koliko mi mozemo roditi.

I zato, ne zaboravi nikada narode moj, ne zaboravi nikada potoke krvi sto se slivaju niz Soukbunar, Djidjikovac, Mejtas i Vratnik ne zaboravi nikada i nemoj nikad halaliti.

Ne zaboravi mrtve bebe rodjene na Kosevskom brdu, ubijene iz PAT-a, PAM-a, Boforsa, majku im jebem, ne zaboravi i nemoj nikada halaliti. Ako smo nekada morali halaliti, vise ne smijemo.

Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mesica i sakatom djecom Bosanskom, da halaliti vise nikada neces.

Tko halali, dabogda ga rodjena djeca proklela, jer mi, mi Muslimani ovaj rat nismo zeljeli, ali ako hocemo, dobit cemo ga, jer u Bosni rjesenja nema ili Dzehenem ili sloboda, kome to nije jasno neka ide iz Bosne.

******************************************

SVJEDOCENJE HOLANDSKOG VOJNIKA U HAGU:

Mladic pred kamerama bacao djeci u Srebrenici bombone koje su njegovi vojnici kasnije otimali

HAG:

- Nakon pada srebrenicke enklave, oko baze UNPROFOR u Potocarima skupile su se hiljade izbjeglica. "Izvan baze bilo je uzasno, ljudi su bili bez hrane, trazili su da im pomognemo, hvatali nam se za odjecu...", svjedocio je bivsi pripadnik holandskog bataljona Unprofora David Vasen na sudjenju generalu Radislavu Krsticu.

Jos prije dolaska vojske, rekao je on, ljudi su bili jako uplaseni i plakali su, a dva su se muskarca objesila. Prije ulaska srpskih snaga u Potocare 12. jula 1995, holandski vojnici su napravili na cesti zivi zid. "Oruzje smo drzali na ledjima jer je naredba bila da ne budemo agresivni prema Srbima koji su ulazili u enklavu", rekao je Vasen.

Unproforovi kordoni, medjutim, nijesu sprijecili ulazak tesko naoruzanih srpskih snaga u Potocare. Vasen je vidio Arkanove "Tigrove", "Vukove s Drine" kao i regularne vojnike VRS. On je svjedocio da su vojnici bili pod uticajem alkohola i da je vidio kako usmrkavaju kokain. ""Vukovi" su poceli pljackati kuce, iznosili su telefone, kucne aparate...u jednoj kuci smo culi vriske i potom paljbu. Srpski vojnik nam je rekao da se ne mijesamo jer da nije problem ubiti jedno ili dvoje." Kad su vidjeli "Tigrove" i "Vukove" izbjeglice su postale jos napetije i uplasenije, rekao je Vasen. On je, takodje, bio svjedok silovanja jedne djevojke. Vojnici koji su je silovali su pobjegli kad su naisli pripadnici Unprofora, ali je djevojka dotad vec dozivjela nervni slom. General Ratko Mladic usao je Potocare 12. jula oko 15 sati u pratnji tjelohranitelja i televizije, ispricao je Vasen: "Snimalo se kako Mladic baca djeci bombone. A kad su kamere iskljucene, vojnici su poceli oduzimati bombone, udarali su ljude, cak su i djecu sutirali." Mladic je, nastavio je svjedok, vidio sto rade vojnici ali je samo stajao nadmocnog stava.

Vasen je opisao kako je potom zapocelo odvajanje muskaraca i ukrcavanje ostalih izbjeglica u autobuse, praceno udaranjima. Deportacije su sljedeceg dana tekle jos brze. Na putu od Potocara do Srebrenice 14. jula, Vasen je vidio tijela ubijenih i dehidriranih ljudi, koja su bila sve brojnija sto se vise priblizavao Srebrenici. "U sredistu grada lezalo je 40 do 50 leseva, uglavnom zena i djece - bio je to strasan prizor." Na trazenje obrane, on nije mogao precizirati koja je jedinica Vojske Republike Srpske bila nadlezna za podrucje Srebrenice, ali je svjedocio da je vidio pripadnike Drinskog korpusa, ciji je zapovjednik bio optuzeni Krstic. Samog Krstica ovaj svjedok nije vidio.

Vasen je, medjutim, bio siguran da je na nekim od vojnika koji su usli u enklavu vidio oznake HVO (Hrvatsko vijece obrane). Kasnije u Potocarima "rekli su nam da moramo otici. Mi smo bili zadnja grupa Unprofora koja je nedjelju dana nakon ovih dogadjaja napustila enklavu", rekao je Vasen. On je svjedocio kako jos i danas osjeca psihicke posljedice strasnih dogadjaja kojima je bio svjedok 1995. godine u Srebrenici.

******************************

MEDJUNARODNI SUD ZA RATNE ZLOCINE POCINJENE NA PODRUCJU BIVSE JUGOSLAVIJE TUZILAC SUDA PROTIV

SIME DRLJACE I MILANA KOVACEVICA

OPTUZNICA

Tuziteljica Medjunarodnog suda za ratne zlocine pocinjene na podrucju bivse Jugoslavije, u skladu s ovlastima iz clana 18 Statuta medjunarodnog suda za ratne zlocine pocinjene na tlu bivse Jugoslavije (Statuta Suda), optuzuje:

SIMU DRLJACU i MILANA KOVACEVICA za GENOCID.

OPCI PODACI:

Ranih jutarnjih sati 30. travnja 1992, snage bosanskih Srba, pod upravom i kontrolom Kriznog staba prijedorske opcine, zauzele su grad Prijedor. Uspostavljanje stvarne kontrole nad gradom i svim gradskim sluzbama bilo je vrhunac priprema koje su tajno pocele jos 1991, zajedno s ostalim aktivnostima bosanskih Srba u cijeloj Bosni i Hercegovini, a iz tajnosti su izasle nakon javnog priopcenja "Skupstine Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine" 9. sijecnja 1992.

U tjednima nakon 30. travnja 1992, Krizni stab provodio je ili ovlascivao sve stroza ogranicenja u svezi zivota nesrpskog stanovnistva opcine Prijedor. Svi na polozajima u gradskim organizacijama vlasti koji nisu bili srpske nacionalnosti, a nisu javno podrzavali novi poredak i srpske vodje, bili su potjerani sa svojih mjesta. Trgovacke kuce i gospodarske organizacije su se brzo povele za tim primjerom otpustajuci skoro sve nesrpske djelatnike. U cijeloj opcini postavljene su cestovne barikade, posebice oko sela s vecinskim nesrpskim stanovnistvom te u samom Prijedoru. Te cestovne barikade sluzile su za sprecavanje nesrpskog stanovnistva da napuste blizinu svojih domova i sela. Nesrpsko stanovnistvo bilo je bez prestanka opominjano i upozoravano da preda sve oruzje. U ovom razdoblju provodile su se slicna politika i akcije u svim opcinama samostalno proglasene srpske republike u Bosni i Hercegovini.

Oko 23. svibnja 1992, priblizno tri tjedna nakon sto su bosanski Srbi nasilno preuzeli kontrolu upravne vlasti opcine Prijedor, izveden je uskladjen napad srpskih snaga, ukljucujuci jedinice JNA, teritorijalne obrane (TO), paravojne i policijske jedinice, zdruzivsi snaznu artiljerijsku i tenkovsku vatru, za kojom su slijedili pjesacki napadi na podrucja s muslimanskim i hrvatskim stanovnistvom u opcini Prijedor. Izmedju travnja i srpnja 1992, srpske snage izvodile su slicne napade u cijeloj Bosni i Hercegovini, a tisuce muslimanskih i hrvatskih civila, ukljucujuci zene, djecu i starce, bili su sustavno skupljani i internirani u zatvore ili kaznjenicke logore. Tim zatvorskim objektima upravljalo je vojno i policijsko osoblje te njihovi posrednici pod kontrolom vojne i civilne vlasti bosanskih Srba. Uz to, oni bosanskosrpski policijski i vojni ispitivaci koji nisu bili direktno u sigurnosnom osoblju logora, imali su otvoren pristup svim zatvorima i djelovali su u skladu s upravnim osobljem doticnih zatvora.

U opcini Prijedor srpske i bosanskosrpske snage uhvatile su vecinu muslimanskog i hrvatskog stanovnistva koje je prezivjelo prvi napad te pobjeglo iz svojih domova. Tada su bili prisiljeni marsirati u kolonama prema logorima ili zatvorima koje su bosanskosrpske vlasti otvorile u opcini. Snage Srba i bosanskih Srba izvlacile su mnoge Muslimane i Hrvate iz kolone te ih na licu mjesta pretukli ili ubijali. Nakon sto su ih skupili u sabirna podrucja, vecina zatvorenika odvedena je u logore Omarsku, Keraterm ili Trnopolje. Velik broj muskih i zenskih zatocenika odveden je u prijedorsku policijsku postaju na ispitivanje prije odlaska u neki logor, ili pustanja na slobodu. Na takvom ispitivanju mnogo zatocenika bilo je tesko zlostavljano, bilo fizicki ili psihicki.

Tokom nekoliko sljedecih tjedana, snage Srba i bosanskih Srba nastavile su skupljati Muslimane i Hrvate iz Kozarca, Prijedora i ostalih mjesta u opcini, te ih internirati u logore Omarsku, Keraterm ili Trnopolje. Posljednji veliki vojni napad Srba i bosanskih Srba u opcini dogodio se oko 20. srpnja 1992, na sela s vecinskim muslimanskim stanovnistvom u brdovitom dijelu zvanom Brdo, na zapadnoj strani rijeke Sane. Mnogi koji su izbjegli hvatanje nakon napada u drugim mjestima opcine u svibnju 1992, pobjegli su na Brdo. Prezivjeli iz napada na Brdo takodjer su bili odvedeni u logore Omarsku, Keraterm ili Trnopolje.

Logor Omarska bio je smjesten u jednom dijelu rudarskog kompleksa za iskapanje zeljezne rude. Logor Keraterm otvoren je u nekoristenom dijelu tvornice keramike "Keraterm". Logor Trnopolje bio je kompleks od nekoliko objekata u selu Trnopolje, koji se sastojao od skole, kina i kulturnog centra, te okolnih polja.

Unutar dijela rudnika Omarska kojeg su bosanski Srbi koristili kao logor, uprava logora drzala je zatvorenike u tri zgrade: zgradi administracije, gdje su se provodila ispitivanja i drzale zene, zatim zgrada garaze ili hangar, te "bijela kuca", zgradica u kojoj su se tukli zatocenici, a isto tako i na betonskom dvoristu izmedju zgrada, takozvanoj pisti. Postojala je jos jedna zgrada, poznata kao "crvena kuca", gdje se ponekad odvodilo zatocenike, ali najcesce nisu izlazili zivi. Mnogi prijedorski intlektualci, poslovni i politicki celnici hrvatskog ili muslimanskog porijekla, bil su poslani u Omarsku. U logoru je bilo priblizno 40 zena, a svi ostali zatocenici bili su muskarci.

U logoru Keraterm zatvorenici su bili drzani u jednom dijelu dugacke gradjevine koji se sastojao od cetiri velike skladisne prostorije, izvorno namijenjene drzanju keramickih plocica proizvedenih u tvornici. Zatocenici su te prostorije nazivali sobama 1, 2, 3 i 4. Svi zatvorenici u Keratermu bili su muskarci, uglavnom vojno sposobni, sto znaci u dobi od 16 do 60 godina.

Logor Trnopolje sacinjavala je skupina zgrada sa skolom i mjesnim kulturnim centrom. Vecina zena, djece i staraca bilo je zatoceno u ovom logoru. Mnogo obitelji uspjelo je ostati na okupu ili im je to bilo dozvoljeno, te su bile zajedno internirane u Trnopolju. mnogi bosanski Muslimani i Hrvati zatoceni u Trnopolju, u biti su pobjegli u taj logor jer je bilo previse opasno ostati u domovima i selima. Nakon zatvaranja logora Omarska i Keraterm, prezivjeli zatvorenici premjesteni su u Trnopolje i Manjacu.

OPTUZENI

1. SIMO DRLJACA rodjen je 6. kolovoza 1947. u opcini Bosanska Krupa u Republici Bosni i Hercegovini. Dana 30. travnja 1992, sluzbeno je imenovan "sefom javne bezbjednosti" za opcinu Prijedor. Tokom 1992. takodjer je sluzio kao clan Kriznog staba opcine Prijedor. Godine 1993. imenovan je zamjenikom ministra unutarnjih poslova takozvane "Republike Srpske". Kasnije se vratio u Prijedor i postao sefom novoosnovanog policijskog okruga, "sefom javne bezbjednosti" Prijedora. Trenutno radi za Ministarstvo unutarnjih poslova i ima sluzbeno mjesto u "Republici Srpskoj".

2. MILAN KOVACEVIC alias "MICO" rodjen je u Republici Bosni i Hercegovini. 1992. bio je predsjednik Izvrsnog odbora opcine Prijedor. Po zanimanju je anesteziolog i trenutno radi kao direktor prijedorske bolnice. NADREDJENOST SIMO DRLJACA

3. U razdoblju od 30. travnja 1992. do 31. prosinca 1992, SIMO DRLJACA bio je istodobno clan Kriznog staba prijedorske opcine i Sef postaje javne bezbjednosti u prijedorskoj opcini.

4. U ulozi clana Kriznog staba, SIMO DRLJACA bio je dio tijela koje je imalo izvrsnu vlast u opcini Prijedor u svim razdobljima vaznim za ovu optuznicu. Clanovi Kriznog staba zajedno su planirali i odlucivali o cjelokupnom obujmu operacija sirenja neprijateljstva i unistavanja nesrpskih zajednica u opcini. Krizni stab je djelovao sporazumno s istim vojnim i policijskim vlastima koje su bile upletene u napade na bosanske Muslimane i bosanske Hrvate iz opcine, te je imao vlast i kontrolu nad akcijama policijskih snaga upletenih u te napade. K tome, Krizni stab planirao je i odobrio uspostavu logora u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu, podrzavao stalan rad tih logora te imao pravo kontrolirati upravljanje tim logorima. SIMO DRLJACA bio je odgovoran za informiranje vanjskih posjetitelja i vodja SDS-a dok ih je pratio u posjetama logorima.

5. Kao sef policije, SIMO DRLJACA bio je ovlasten za upravljanje i kontrolu svih akcija clanova prijedorske policije, bilo aktivnih ili u pricuvi, u razdoblju od 29. travnja 1992. do 31. prosinca 1992.

MILAN KOVACEVIC

6. U razdoblju od 29. travnja 1992. do 31. prosinca 1992, MILAN KOVACEVIC bio je clan Kriznog staba prijedorske opcine i predsjednik Izvrsnog odbora prijedorske opcine.

7. U ulozi clana Kriznog staba MILAN KOVACEVIC bio je dio tijela koje je imalo izvrsnu vlast u opcini Prijedor u svim razdobljima vaznima za ovu optuznicu, te tijela spomenutog gore u 5. odlomku.

8. Kao predsjednik Izvrsnog odbora opcine Prijedor, MILAN KOVACEVIC bio je na drugom mjestu po vaznosti u Kriznom stabu, u smislu vlasti de iure. On je bio osoba odgovorna za sredjivanje pojedinosti u vezi posjeta novinara logorima i za pruzanje najvise informacija o logorima u razgovorima s posjetiocima Kriznog staba.

OPTUZBA

TOCKA 1.

(GENOCID)

9. Od travnja 1992. do sijecnja 1993. SIMO DRLJACA i MILAN KOVACEVIC su, na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine, kroz svoja djela i propuste pocinili genocid.

10. Pocevsi u proljece 1992, Krizni stab opcine Prijedor, ukljucujuci SIMU DRLJACU i MILANA KOVACEVICA, planirao je, organizirao i provodio otvaranje brojnih zatvorskih ustanova i logora, ukljucujuci logore Omarsku, Keraterm i Trnopolje. Vojni i policijski kadar te njihovi namjestenici cinili su osoblje i upravljali logorima, i to pod kontrolom bosanskosrpskih vojnih i civilnih clanova Kriznog staba. Uz to, ostatak bosanskosrpske policije, vojske i civila koji nisu bili direktno dodijeljeni sigurnosnom osoblju logora, imao je slobodan pristup osoblju u upravi tih zatvorskih ustanova.

11. Ni u jednom od ovih logora zatocenicima nije bio pruzen dostojan sudski postupak niti je njihovo zatvaranje bilo opravdano s vojne strane. Bili su zatoceni prvenstveno zbog svoje vjere i nacionalnosti. Uvjeti u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje bili su bijedni i okrutni. Bosanskosrpsko vojno i policijsko osoblje u upravi tih ustanova, njihovi podredjeni, i ostali koji su posjecivali logore, pod vlascu i kontrolom Kriznog staba, ubijali su, seksualno zlostavljali, mucili, i na ostale nacine, bilo fizicki ili psihicki, maltretirali logorske zatocenike.

12. Logori u Omarskoj i Keratermu bili su namjerno vodjeni tako da se nametnu uvjeti pogodni za fizicko unistenje zatocenika , s namjerom da se djelomicno zatru bosanskomuslimanski i bosanskohrvatski narod kao nacionalne, etnicke i vjerske zajednice. Slicna ozbiljna krsenja medjunarodnog humanitarnog prava pocinjena su i u logorima Omarska i Keraterm. Zatocenici su stalno bili izvrgavani ili tjerani da prisustvuju neljudskim cinovima, ukljucujuci ubojstva, silovanja i spolna zlostavljanja, mucenja, batine i kradju, kao i ostale oblike mentalnog i fizickog zlostavljanja. Kolicine dnevnih obroka hrane namijenjene zatocenicima dosle su do ruba izgladnjivanja. Medicinska njega zatocenika bila je nedostatna ili je cak nije ni bilo, a opci higijenski uvjeti u tim logorima bili su izuzetno neadekvatni.

13. U Omarskoj zatvorenici su bili gomilani uz male ili nikakve uvjete za odrzavanje osobne higijene. Dobivali su nedostatne porcije hrane jednom dnevno i pritom su imali samo nekoliko minuta da odu u blagovaonicu, jedu i odu. Ono malo vode sto su dobivali cesto je bilo prljavo. Zatocenici nisu mijenjali odjecu niti su imali posteljinu. Uopce nisu dobivali medicinsku njegu.

Ubojstva i teske batine zatocenika bile su uobicajene. Logorski cuvari, koji su bili i policijsko i vojno osoblje, te ostali koji su dolazili u logor i fizicki zlostavljali zatvorenike, upotrebljavali su oruzje svih vrsta za te batine, to jest drvene palice, metalne motke i alate, dijelove industrijskih kablova, kundake i nozeve. I zene i muskarci su bili tuceni, silovani, spolno zlostavljani, muceni i ponizavani. Stotine zatocenika ciji identitet nije poznat ili jest, nije prezivjelo logor.

14. Logor Keraterm bio je smjesten u bivsoj tvornici keramike u Prijedoru. Uvjeti za zatocenike su bili slicni onima u logoru Omarska. Zatocenici su bili tako nagomilani u cetiri prostorije da ponekad nisu mogli ni leci. Zatocenicima nije bilo dozvoljeno slobodno kretanje po logoru. Bilo u sobama ili na otvorenom prostoru, mogli su se kretati samo kad im je bilo dozvoljeno, obicno samo da dobiju mrsave obroke ili da idu na toalet. Svaki dan su celnistvo logora, logorski cuvari, koji su bili i policijsko i vojno osoblje, te ostali koji bi dolazili u logor samo da zlostavljaju zatocenike, podvrgavali zatocenike neljudskim uvjetima, fizickom nasilju, stalnim ponizenjima, degradaciji i strahu od smrti. Mnogi zatocenici bili su pogubljeni u logoru. Jedne noci u srpnju 1992, bilo je pogubljeno vise od 150 vojno sposobnih muskaraca iz regije Brdo. Teske batine bile su uobicajene. U tu svrhu koristeno je oruzje svih vrsta, poput drvenih palica, metalnih motki, bejzbol palica, dijelova industrijskih kablova, kundaka i nozeva. Batine, spolna zlostavljanja, mucenja te ostala okrutna i ponizavajuca djela bila su obicno izvodjena naocigled ostalih zatocenika, a bila su pracena prezirnim i ponizavajucim komentarima upucenih zrtvama ili njihovim obiteljima, te raznim prijetnjama ostalim zatocenicima. Nakon sto su bili pretuceni, muceni ili spolno zlostavljani, zatocenici su odnoseni, vuceni ili tjerani da otpuzu u svoje sobe, bez pruzanja najosnovnije njege njihovim povredama. Stotine zatocenika ciji identitet nije ili jest poznat, nije prezivjelo logor.

15. Logor Trnopolje bio je otvoren u bivsoj skoli i obliznjim zgradama u selu Trnopolje. Bio je to najveci logor i mjesto gdje su dovodjene zene, djeca i starci muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Nekim vojno sposobnim muskarcima nekako je uspjelo da odu direktno u logor Trnopolje. Objekti u logoru bili su brzo popunjeni, a ostali zatocenici morali su naci utociste u improviziranim kucicama nacinjenim od plastike i prirucnog materijala ili ostati vani na poljima. Higijenski uvjeti su bili izuzetno neprikladni. Minimalne porcije hrane dijelile su se povremeno, a zenskim zatocenicama ponekad se dopustalo da izadju iz logora i traze hranu u susjednom selu. Logor je u biti sluzio za insceniranje masovnog protjerivanja svih koji su prezivjeli prve napade i logorske uvjete. Takodjer je sluzio i za mnogo mracnije pobude: spolno zlostavljanje, silovanje i mucenje zatocenih zena koje je pocinjavalo logorsko vojno i policijsko osoblje, zajedno s ostalim vojnim jedinicama iz tog podrucja koje su dolazile u logor iskljucivo s tim ciljem. U mnogo slucajeva zene i djevojke odvodjene su iz logora i silovane, mucene ili spolno zlostavljane na nekom drugom mjestu. Uz to, mnoge muske i zenske zatocenike ubijalo je, tuklo i na druge nacine fizicki i psihicki zlostavljalo logorsko osoblje te ostali Srbi i bosanski Srbi koji su smjeli uci u logor.

16. U razdoblju od 30. travnja 1992. do 31. prosinca 1992, SIMO DRLJACA i MILAN KOVACEVIC sporazumno su s drugima planirali, organizirali, poticali i naredili otvaranje logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, te samim tim i pritvaranje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz prijedorske opcine. Tako su stvorili uvjete smisljene da dovedu do potpunog unistenja zatocenika s krajnjom namjerom da uniste dio zajednica bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. Nadalje, izmedju 30. travnja 1992. i 31. prosinca 1992, SIMO DRLJACA i MILAN KOVACEVIC znali su ili imali razloga znati da njihovi podredjeni iz logorskog osoblja ubijaju ili uzrokuju ozbiljnu fizicku i mentalnu stetu bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima s namjerom da ih se djelomicno unisti kao nacionalne, etnicke i vjerske zajednice; uz to nisu poduzimali nikakve potrebne i razumne mjere da sprijece takva djela ili kazne njihove pocinitelje.

Zbog tih djela i propusta, SIMO DRLJACA i MILAN KOVACEVIC suucesnici su u pocinjavanju GENOCIDA, te ih se kaznjava po clanovima 4(3)(e) i 7(1) i (3) Statuta Suda.

-------------------------------------------------------------------------------- Medjunarodni sud za ratne zlocine na podrucju bivse Jugoslavije - HomePage Major War Criminals/Suspects in Bosnia podaci i dokumenti Helsinki Human Rights Watch-a, ICTY-a, UN-a te drugih medjunarodnih organizacija.

Documenti

___________________________________________________

POTRESNE PRICE SILOVANIH MUSLIMANKI

Skupina cetnika je u vogoscanskom logoru "Kod Sonje" silovala dvije djevojcice od sedam i 13 godina pred ocima njihove majke! Djevojcice to nisu mogle izdrzati i ubrzo su umrle.

Na podrucju BiH srpski je agresor da bi stvorio veliku Srbiju odnosno uspostavio tzv. srpsku drzavu u BiH pocinio i jos cini zlocine nezabiljezene u povijesti civilizacije. Medju ratnim zlocinima su silovanja zena, djevojaka i maloljetnica. Na temelju raspolozivih podataka, prije svega izjava svjedoka i samih silovanih osoba, moze se utvrditi da su okupacijske srpske snage na privremeno zaposjednutom teritoriju formirale i specijalne logore za zene i djecu, u kojima gnusno siluju i izivljavaju se.

Prema dosad prikupljenim podacima, silovano je oko 14.000 osoba, od toga 2.000 djevojcica od 7 do 18 godina. Teski zlocini ucinjeni su u specijalnim zenskim logorima, gdje su silovane djevojcice, djevojke i zene,uz prisutnost roditelja, brace i sestara, muzeva ili djece. Nakon toga su, prema izjavama svjedoka, silovane osobe i dalje zlostavljane pa i masakrirane, odsijecane su im dojke ili vadjena utroba. Zatocenice (Bosnjacke) muslimanske nacionalnosti u zenskom logoru Sekovicima cetnici siluju, maltretiraju i vode po polozajima, najbestijalnije se izivljavajuci na njima. U tom su logoru cetnici silovali i tri djevojcice od sedam godina. Grupa cetnika je u vogoscanskom logoru "Kod Sonje" silovala dvije djevojcice od sedam i 13 godina pred ocima njihove majke. Djevojcice nisu mogle izdrzati silovanja i ubrzo su umrle. U skupini zena iz Bosanske Krupe dvije su djevojcice poslije grupnog silovanja zanijemile.

Monstrumi u ljudskom obliku

U hotelu ljecilistu "Vilina vlas" kod Visegrada, gdje se nalazi tamosnji cetnicki stab, zlocinci su silovali vise stotina muslimanskih zena. U visokom stupnju trudnoce mnoge od njih bi zaklali i bacali u Drinu. U selu Jezero kod Kalinovika cetnici su silovali sve djevojcice od 13 i 14 godina. Takodjer, vise od 300 djevojcica u Domu za retardiranu djecu u Visegradu je silovano i istjerano iz Doma uz rijeci: "sad idite i radjajte cetnike". Takva praksa ponovljena je i u jednom cetnickom logoru kod Tuzle, gdje su cetnici pustili 60 osoba u visokom stupnju trudnoce i u vrlo teskom psihofizickom stanju. Na bolnickom lijecenju u Sarajevu boravi vise od 150 djevojcica i djevojaka koje su cetnici silovali i istjerali iz logora. Iskazi silovanih zatocenica i ocevidaca tih zlocina srpsko-crnogorskih monstruma su stravicna. Iz opsezne dokumentacije Drzavne komisije za prikupljanje podataka o ratnim zlocinima u BiH izdvojili smo samo nekoliko autenticnih izjava koje to upecatljivo i sokantno ilustriraju.

S. K. iz Foce: "Prilikom ulaska u nase selo svi smo okupljeni na jednom mjestu. Zatim su od nas cetnici zatrazili da predamo oruzje, nakit i novac. Stoku su nam vec ranije otjerali. Onda su nas razvrstali u tri grupe i na licu mjesta nozevima preklali osam muskaraca. Odabrali su djevojke i mlade zene i naredili im da se pred svima nama skinu. Kako to nisu mogle uciniti pred svima nama, cetnici su ih uz samaranje i pri jetnju nozevima skinuli. Svaki muskarac koji je na to reagirao bio je smjesta ubijen. Zatim su ih pred svima nama silovali. Bila je to mucna scena, koju normalan covjek ne moze nikad zaboraviti. Ljudi su molili i preklinjali za milost, nudili su imanja, ali podivljalim zvijerima nisu mogli nista..."

A. L. iz Rogatice prica: "Cetnici su mi zaklali muza i dva sina, a kcer i snahu silovali i odveli. Vise me pogodilo to sto se dogodilo kceri i snahi, nego sto sam izgubila muza i sinove. Zeljela bih da su i one ubijene, nego sto su tako brutalno, neljudski obescascene".

Silovatelji u skoli

Cetrnaestogodisnja djevojcica F. M. iz Foce: "Taj komandant je krupan, debeo, star, prljav, ima prosijedu kosu s bijelim cuperkom preko cela. Strasno je smrdio na rakiju i, onako, bio je skroz smrdljiv. Bio je u maskirnoj uniformi s oznakama srpske vojske. Kimnuo je glavom prema meni, a onda ljutito naredio da ustanem. Poveo me u jednu sobu. Drhtale su mi noge, nisam mogla hodati od straha. On me gurao na krevet, a ja sam mislila da ce me zaklati. Skinuo me, udario i zacepio mi usta sakom. Vristala sam." Djevojcica F. M. nije mogla dalje govoriti. Nastavila je njezina majka: "Cula sam vrisku djeteta. Zvala me da je iscupam iz ruku manijaka. Cula sam njegovo urlanje i roktanje. Cupala mi se utroba, um pomracio, ali nisam mogla nista uciniti da to sprijecim. Cula sam ga kako vice jel' ti lepo, pseto jedno. Ona je urlala - nemoj ciko. Izasao je iz sobe i ljutito se obratio - nemoj da mi malu tko dirne. U drugim su sobama na isti nacin silovane kcerke moje sestre".

L. G. iz Rogatice: "Dok smo bili u skoli, svaku vecer cetnici su dola- zili u ucionicu izmedju 23 i 24 sata. Silom i uz prijetnju oruzja odvo- dili su nas u ucionice na katu, gdje se iz noci u noc u potpunom mraku obavljalo grupno silovanje. Samo su se culi vriskovi, jecaji i samaranje. Ujutro su nas vracali pretucene i silovane".

Na tisuce je takvih i slicnih izjava. No, velik broj silovanja ostat ce skriven zbog sramote i mentaliteta, koje ce zbog "dobrog glasa" presutjeti te zlocine.

S.Dzombic

********************************************* **********

PRESUDA TIHOMIRU BLASKICU

(iz teksta presude)

Predsjednik Sudskog vijeca, Claude JORDA:

Generale Blaskicu, kao sto se navodi u tekstu presude, Sudsko vijece je uzelo u obzir sve olaksavajuce i otezavajuce okolnosti. Vi ste bili mlad covjek kad ste zapovijedali Operativnom zonom Centralna Bosna. Podneseni su dokazi koji jasno identificiraju vasu ulogu tokom ratnih zbivanja. Takodjer, presuda jasno odredjuje da vi ne mozete biti smatrani jedinim odgovornim za pocinjene zlocine.

Vi ste, gen. Blaskicu, krivi za sve zlocine za koje ste optuzeni, osim za granatiranje Zenice. Navedene inkriminacije spadaju u zlocine protiv covjecnosti, koje ste pocinili naredjujuci progon muslimanskih civila u opstinama Vitez, Busovaca i Kiseljak, a posebno u naseljima Ahmici, Nadioci, Pirici, Santici, Ocehnici, Vitez, Stari Vitez, Donja Veceriska, Gacice, Loncari, Grbavica, Behrici, Svinjarevo, Gomionica, Gromiljak, Polje Visnjica, Visnjica, Rotilj, Tulica i Han Ploca. Vasa odgovornost se, takodjer, odnosi na: napade na gradove i sela, ubistva i ozbiljne tjelesne povrede, unistavanje i pljackanje imovine i, posebno, institucija namijenjenih upraznjavanju religije i skolovanju, nehumanom tretmanu civila i, specijalno, njihovom koristenju za tzv. “ljudske stitove”, prisilno preseljavanje civila. U svakom slucaju, kao komandant ste propustili da poduzmete sve neophodne i razumne mjere koje bi sprijecile navedena krivicna djela ili dovele do kaznjavanja njihovih pocinilaca.

U skladu sa svim iznesenim dokazima, Sudsko vijece vam izrice zatvorsku kaznu od 45 godina.

***********************************************

UBIJENI ZBOG IMENA

Prica je kratka i surova: Iz voza 671 na pruzi Beograd -Bar, 27. februara 1993. godine, srpski paravojnici iz grupe Milana Lukica oteli su 19 ljudi, vecinom muslimansko-bosnjacke nacionalnosti. Odveli su ih i strijeljali kod visegradske brane. Prethodno su ih vezali zicom. Trojicu-cetvoricu zajedno. Ranjene su priklali.

Optuznica protiv Lukica bila je najavljena prije dvije godine. Jos uvijek je nema. Kao sto nema ni zvanicne verzije tragicnog dogadjaja. Kada ce je biti - ne zna se.

Nebojsa Ranisavljevic, dosad jedini optuzeni za zlocin u Strpcima, uhapsen je jos oktobra 1996. godine. Bilo je to uoci redovnih izbora. Sudski proces je zapoceo u maju 1998. Opet uoci izbora, ovog puta vanrednih. Sudjenje Ranisavljevicu je nastavljeno lanjske godine, neposredno pred prijevremene lokalne izbore u Podgorici i Herceg Novom. Ponovo je odgodjeno. Sve do sada, kada Crnoj Gori predstoje prijevremeni izbori za republicki parlament.

Brat Rifata Husovica, Bahto, komentarisao je prije godinu dana u "Monitoru" ovaj niz "slucajnih" poklapanja izbora i sudjenja: "Svima je vise poznato da se ovaj slucaj i ovo sudjenje zakazuje samo pred izbore. Ne nadam se ja da mi je brat ziv, ali se nadam bar u malo pravde, da pocinioci zvjerskog zlocina budu kaznjeni. Tesko je ne znati nista za sudbinu brata, ali je isto tesko, vjerujte, sto se ovo ovako sa sudjenjem radi!"

Osam godina poslije zlocina, nista novo, samo ponavljanje sture konstatacije da je 19 ljudi ubijeno. Nema, medjutim, materijalnih dokaza koji bi svjedocili o tome. Do javnosti nije doprlo ni Ranisavljevicevo priznanje (na sudu povuceno) da je ucestvovao u zlocinu. Nije cak, sto je neuobicajeno u sudskoj praksi, izvrsena ni rekonstrukcija dogadjaja. Na nekoliko stotina adresa, koje se dobiju kada se na bilo kom internet pretrazivacu upise ime malog bosanskog sela Strpci, mogu se pronaci samo sturi i neprecizni podaci o zlocinu. Cesto i obicna nagadjanja, te hronologija najavljivanog rasvjetljavanja, kao i ostra kritika zbog toga sto to jos nije ucinjeno.

Kada ovaj tekst bude izasao iz stampe, vjerovatno ce se znati jos jedna od sitnih novosti - da je, po prvi put, dr Vukoman Golubovic, predsjednik Viseg suda u Bijelom Polju i predsjednik sudskog vijeca u slucaju Ranisavljevic, posjetio Republiku Srpsku i u Visegradu "obavio odredjenje istrazne radnje". A vec nekoliko godina se najavljuje da bi tamo trebalo saslusati 17 svjedoka i obici cetiri lokacije. Moze se samo nagadjati zasto su novinari onemoguceni da proprate tok ovih istraznih aktivnosti. I to uprkos uredno i blagovremeno predatom zahtjevu. Uprkos, takodje, ranije datom obecanju samog Golubovica da ce im to biti omoguceno.

Prva najava da ce "slucaj ubrzo biti rijesen" stigla je u ljeto 1993. iz Ministarstva informisanja Republike Srbije. Pisalo je ovako: "Dosadasnjom istragom utvrdjeno je da su otmicu putnika izvrsili pripadnici paravojne grupe koja je djelovala na prostoru Rudog i Visegrada. Radi se o grupi lica koja je bila izvan kontrole vojne i policijske komande. Energicnom akcijom grupa je razbijena i neki pripadnici pritvoreni radi istrage i utvrdjivanja cinjenica."

Tako je pisalo nekada, a 9. marta ove godine predsjednik sudskog vijeca dr Vukoman Golubovic saopstio je novinarima: "Samo jednu stvar da kazem, kada se zakaze pretres, vise odlaganja nema. Zbog toga smo ga i prekinuli da sprovedemo ove istrazne radnje."

Nekadasnji predsjednik Srbije Slobodan Milosevic svojevremeno obecao "da ce prevrnuti i nebo i zemlju" da se pronadju krivci. Bivsi predsjednik Crne Gore Momir Bulatovic je poslao saucesce rodbini zrtava "tragicnog bratoubilackog rata u Bosni", sto je i bila prva zvanicna objava smrti otetih. U medjuvremenu se nista nije promijenilo u retorici drzavnih i sudskih organa u vezi s ovim zlocinoms.

Predsjednik Helsinskog odbora iz Sandzaka Sefko Alomerovic je 15. februara, u otvorenom pismu crnogorskom predsjedniku Milu Djukanovicu, koje su crnogorski mediji presutjeli, s tim u vezi naveo: "Molim Vas, imajte u vidu da se danas navrsava osam godina od otmice u Bukovici, da ce za dvanaest dana biti, takodje, osam godina od otmice u Strpcima, i u maju ove godine devet godina od kidnapovanja bosnjackih izbjeglica na Crnogorskom primorju, a sve to govori da se takvom tehnologijom ide ka konacnom ishodu, kada ce se dovesti u pitanje i sama cinjenica da je zlocin izvrsen, ili ce se, kao i u slucaju otmice u Bukovici, Severinu i drugim mjestima, zataskati do te mjere da za njih vise niko nece znati niti ce ih pominjati, sto, zapravo, razotkriva tehnologiju pretvaranja javnog zlocina u 'savrsen zlocin'".

Kao sto je motiv zlocina u Strpcima jasan iz imena zrtava, tako je i razloge njegovog nerjesavanja tesko prihvatiti. Zrtve nijesu samo ljudi odvedeni naocigled putnika punog voza, vec i njihove porodice, pa i bosnjacko-muslimanski narod. Moze li biti vece nesrece za jedno drustvo od toga sto se mirni i po svemu lojalni gradjani mogu odvesti bestraga i(li) biti poklani, a da niko od nadleznih na adekvatan nacin ne reaguje i pokusa da kazni zlocince?

Nemoguce je shvatiti da bi takvo drustvo mirne savjesti moglo teziti civilizovanom svijetu. Kao sto je nemoguce shvatiti da je covjek poput Cazima Licine, rodjen 1956. godine, samo zbog svog imena bio toliko "kriv" da bi bio ubijen. Nakon njegove smrti, njegov maloljetni sin je izvrsio samoubistvo, supruga postala tezak nervni bolesnik, ostatak nekada sestoclane familije rasuo se po svijetu.

Ovo je samo jedna od porodicnih tragedija, koja je direktna posljedica krvavog pira u Strpcima. A jos ih je osamnaest sudbina. U vozu je bio i Bakija Fehim, rodjen 1950. godine u okolini Bijelog Polja, radnik beogradskog GP "Planum". Nakon njegovog ubistva porodici mu je, umjesto pomoci, stiglo rjesenje o otkazu sa posla za Fehima. Supruga Elifa, invalid, zali se da joj nijedno od troje djece nije zaposljeno. "Zvala sam i 'Planum'. Odgovorili su mi - neka vam pomogne Alija", kaze Elifa.

Softic Seco, rodjen 1954. godine, otac je troje djece. Bio je radnik GP "Beograd" i vracao se sa posla u svoje selo Godijevo kod Bijelog Polja. Sa sobom je nosio vrecu brasna. Vreca je pronadjena, njegove kosti jos nijesu.

Husovic Rifat je rodjen 1958. godine i radio je kao taksista u Bijelom Polju. U Bijelom Polju je, 1974, rodjen i Kapetanovic Esad. Posao je iz Beograda, gdje je radio, da se pozdravi sa porodicom prije odlaska na odsluzenje vojnog roka u Sremsku Mitrovicu. Otac Hasib i majka Vera i sada cuvaju Esadov vojni poziv.

Babacic Ismet, Podgoricanin, bio je tridesetogodisnjak kada je ubijen. "Najteze mi je kada me pitaju koliko imam djece", govorio je njegov otac Mujo prije nego sto je preminuo od tuge za sinom. Rastoder Jusuf, Bihorac, rodjen 1944. godine. U sirotinji je iza ovog gradjevinskog radnika ostala nepokretna supruga i sestoro djece.

Djecevic Senad iz Bara ubijen je u sesnaestoj godini zivota. Poceo je da radi kao ribar. Otac Bigo jos ranije mu je umro, majka Djordina zivi od muzevljeve penzije.

Buzov Tomo, rodjen 1940. godine u Kastel Novom kod Splita. Bio je vojni penzioner. Posao je iz Beograda, gdje je zivio, u posjetu sinu koji je sluzio armiju u Podgorici. Ljudi koji su ga ubili imali su uniforme slicne onoj koju je nosio njegov sin.

Zupcevic Halil, rodjen 1944. godine, prognanik iz Trebinja. Nije uspio u pokusaju da se prebaci sa porodicom preko madjarske granice. Vracao se u Rozaje, kod prijatelja, da saceka novu priliku.

Topuzovic Dzafer, rodjen 1938. godine, bio je gradjevinski radnik. Skroman, tih i povucen. Sasvim obican i neprimjetan covjek, govore oni koji su ga znali. Prije smrti na visegradskoj brani zivio je sa suprugom Ifetom. Nijesu imali djece.

Prelevic Safet, rodjen 1968. godine u Brodarevu. Radio je u gradjevinskoj firmi u Beogradu. Manje od dva sata voznje vozom falilo mu je da stigne i vidi svoju devetomjesecnu bebu, sada ucenika treceg razreda osnovne skole.

Hanic Muhedin, rodjen 1966. godine u selu Ravce Polje kod Brodareva. Zlocin u Strpcima je prekinuo njegove tehnicke studije u Beogradu.

Kajevic Nijazim imao je nepunih trideset godina kada je ubijen. Radio je u PTT Srbije u Priboju. Zekovic Fevzija, rodjen 1939. godine u Prijepolju. Otac troje djece. Imao je svoju trgovinu u Kraljevu. Memovic Fikret, rodjen 1953. godine u selu Zalug kod Prijepolja. Iza njega ostalo dvoje djece. Radio na zeljeznickoj pruzi. Niko od kolega nije pokusao da sprijeci njegovo kidnapovanje.

Smrt Coric Rasima iz Prijepolja, rodjenog 1941. godine, odnijela je jedinog hranioca nekada petoclane porodice.

Alomerovic Adem, rodjen 1936. godine u selu Zaokut kod Brodareva, bio je radnik "Rakete" iz Prijepolja. Invalid i srcani bolesnik. Tragicnog dana vracao se sa lijecenja iz Beograda. Vjerovatno bi docekao skoru penziju da je prosao stanicu Strpci.

Medju otetima u stanici Strpci bio je i Zulicic Zvjezdan, dvadesettrogodisnji novosadski student DIF-a, rodjen u Sarajevu. "Treba li ja da idem po Despotovcu i trazim odjecu mog Zvjezdana koju tamo nose njegove ubice", pitala je njegova majka Milka bjelopoljski Visi sud na posljednjem pretresu...

Nebojsa Ranisavljevic, moguce jedan od zlocinaca, vec cetiri i po godine lezi u zatvoru bez presude i bez dokazane krivice. Kako sada stvari stoje, on bi, i pod pretpostavkom da je nevin, ostatak zivota mogao provesti na robiji zbog niza nepovoljnih "objektivnih okolnosti". Sead SADIKOVIC --------------------------------------------------------------------------------

SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. GODINE

Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina prosiri svoj drzavni teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovarackim stolovima, uz podrsku njihovih ratnih saveznika. Uza Srbija, koja je obuhvacala Beogradski pasaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine prosirila se teritorijalno na Kosovo, dio Sandzaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim podrucjima pocinile zlocin genocida nad Albancima, Bosnjacima i Makedoncima. Palili su citava naselja ubijajuci civilno stanovnistvo na najprimitivniji nacin, nozevima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zlocin nije bio zabiljezen u Europi od Selidbe naroda. Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti, pa je doslo do masovnog iseljavanja, sto je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provodjenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika. Prvo navedeno prosirenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja pocetak realizacije politickog programa, koji je definiran u "Nacertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garasanina.

Srpska ideologija osvajanja teritorija Srpski nacionalni program u "Nacertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca, uz odredjene promjene koje su bile posljedica politickih dogadjanja sredinom proslog stoljeca. U stvari "Nacertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od cinjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U "Nacertaniju" je navedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij ukljucuju porucja bosansko-hercegovacka i vojvodjanska, koja nisu bila obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije "Nacertanije" ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih cetnickih Stevana Moljevica i Draze Mihailovica, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.

Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi zive u jednoj drzavi". Zbog toga se vrsi promjena etnicke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim podrucjima radi kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi cemo se u nasem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918.godine.

Promjene vlasnistva nad zemljisnim posjedom 1918. ,P.godine Radi boljeg uvida u stanje vlasnistva nad zemljisnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrasticniji nacin provedena, koristit cemo se posljednjim popisom zemljisnog posjeda i stanovnistva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj.

Prema tom popisu Bosnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto zemljisnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao u podredjeni polozaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politicka i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan nacin proveden je genocid nad Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog posjeda, uz simbolicnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplacena. Preko noci su mnoge obitelji bogatasa zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za zivot. Nekim obiteljima su cak uzeli gospodarske zgrade i okucnice. Poceo je proces masovnog osiromasenja bosnjackog naroda i egzodus u Tursku.

Otetu zemlju bosnjackih obitelji dobile su srpska domacinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali su se kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to sto pripadaju povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu nacertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu prikljuciti Velikoj Srbiji. Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasnicke strukture zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljista. Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista.

Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, medju kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a narocito "solunasi". Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po cetiri clana, onda proizlazi da je skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne reforme 1918. i 1919. godine najvise je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije cija je sintagma - jedan narod jedne religije u jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan nacin provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljista, koji su dodijeljeni u vlasnistvo 48.267 srpskih obitelji. Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala cetiri clana, proizlazi da je skoro 200 tisuca clanova srpskih obitelji dobilo zemlju, cime se je znatno izmijenila vlasnicka i etnicka struktura stanovnistva. Proces iseljavanja i sa tog podrucja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. godine je provedena u znatno blazem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na podrucja u kojima su zivjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljista, sto prema statistickim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi. To iznosi 406.981 hekatara zemljista, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su pretezito kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom podrucju skoro 1.200.000 clanova obitelji dobilo zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivseg Beogradskog pasaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine oduzeto bivsim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito, srpske obitelji. Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima prosjecno cetiri clana, proizlazi da je oko 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledista, agrarna reforma je doprinijela najvecoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politicki koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveci stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasnistva.

Povijesno, Banjaluka nije srpski gradPokraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bosnjacima, koristene su i teroristicke metode, kao poznati "mars smrti" u 1919. godini na Bosnjake iz Lijevce polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravnicarskim podrucjima Lijevce polja zivjelo je pedeset tisuca Bosnjaka, od kojih su vise tisuca vlasnika zemljisnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom "marsa smrti", a preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa stoljetnih ognjista. Duga kolona stradalnika isla je pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku, odakle su prebaceni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bosnjaci izgubili zemljisni posjed u opcini Banjaluka na najbrutalniji nacin, genocidom. Srpske obitelji, bezemljasi i solunasi su se naselili u kuce i zaposjeli otetu zemlju Bosnjaka. Doslo je do nagle promjene demografske i vlasnicke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statisticki pokazatelji da do 1878. godine ni jedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljisnog posjeda u Lijevce polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovnistva u opcini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bosnjaci muslimani su bili apsolutna vecina stanovnistva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto. Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povecavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovnistvo obuhvaca Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Otada se njihov udio u ukupnoj populaciji povecava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostize 34,78 postok, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja moze se zakljuciti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zlocinac Radovan Karadzic, jer se srpsko stanovnistvo u taj grad pocelo naseljavati u XIX. stoljecu. Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bosnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvecem broju dobili posao i novosagradjene stanove. Uz to povecanju udjela srpskog stanovnistva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuca vojnika i 700 casnika, od porucnika do generala, koji su pretezito iz Srbije i Crne Gore. Povijest se na jedan nacin ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992. do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prigodom popisa stanovnistva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnicki cistom hrvatskom vecinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuce i zemljiste zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci cinili apsolutnu vecinu stanovnistva. Buduci je povijesno Banjaluka bosanski grad, koji se sada nalazi pod okupacijom srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu opravdano trazi da se izvrsi njegova demilitarizacija i da mirnim putem dodje pod kontrolu organa Federacije Bosne i Hercegovine. Radi toga, medjunarodna diplomacija je prihvatila prijedlog o obustavi vojne aktivnosti i mirnog rjesavanja statusa grada Banjaluke putem pregovora.

Simbolicna naknada za otetu zemlju Zastupnik u Saboru ' parlamentu - Narodnoj skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i napisima odupiruci se hegemoniji, izmedju ostalog kritizirao je i nacin sprovodjenja agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio zlocin pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim klupama, ubivsi Pavla Radica i Djuru Basarickog i ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928. godine. Poslije je odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo "nepravilnosti" u provodjenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete za oduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se pocinje regulirati isplata zemljista. Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje pocevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine.

Bosnjacima muslimanima je isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do pocetka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novcano izrazeno znosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a otalo nenaplaceno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je iskljucivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata, isplacene su samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija o provodjenoj agrarnoj reformi sacuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Becu.

S a z e t a k

Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. poceo se primjenjivati nacertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovnistva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandzaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Medju prvim zakonskim aktima nove drzave bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasnicke strukture stanovnistva. Ona je najdrasticnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bosnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji. Na isti nacin postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji su zivjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljista, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u tezak ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito srpske, obitelji. Na taj nacin, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva kolonizacija srpskog stanovnistva, s cime je izmijenjena emografska i vlasnicka struktura nad zemljistem u prvoj Jugoslaviji.

Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini 1919. do 1933. godine. Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5. januara 1919. godine Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine, Sl. novine KSHS broj 11./1919. Uredba o zabrani otudjivanja i opterecivanja zemljista velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS, broj 82. od 21. jula 1919. godine. Uredba o upisu vlasnistva bivsih kmetova kmetovskim selistima u zemljisnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS 84./1919. godine. Uredba o pobiranju prihoda (zetvi) u 1919. godini s begluckih ziratnih zemljista u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 81./1919. godine. Uredba o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 40. od 22. februara 1920. godine. Izmjene u Uredbi o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini od februara 1920. godine. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini. novine KSHS 111./1921. godine. Zakon o provedbi djelomicne eksproprijacije zemljista velikih posjeda za javne interese, kolonizaciju i izgradnju radnickih i cinovnickih stanova. Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine. Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KJ broj 21./1933. godine.

*****************************************************

UBISTVO NA KUCNOM PRAGU !

Amir Osmancevic, prica iz knjige "Banja Luka - Vrijeme nestajanja",

Zagreb, 1995.

Celebija Kasumovic imala je sedamdesetdvije godine i jedva se kretala po kuci. Osjecala se sve gore od kako su joj sinovi napustili Banjaluku. Ona nije zeljela da umre u tudjini i ostala je kod kuce. Na kat se rijetko penjala. A kad bi to ponekad i ucinila, sjela bi uz prozor koji gleda na Vrbas. Pred ocima su joj bila djeca. I unucad. Nista nije tako voljela kao gledati djecu dok se igraju u avliji. Sjedila je u hladovini i uzivala u njihovoj igri i smijehu. A smijeh je zamro jos prije odlaska sinova iz Banjaluke. Precesto su tom ulicom prolazili vojnici. A oni nisu voljeli muslimansku djecu, ni njihov smijeh. Cuo se automobil pred kucom, a onda i skripa kocnica. Ispred avlije stade kombi i iz njega izadjose do zuba naoruzani policajci. Malo zatim nahrupise i u avliju. Cula je Celebija da su neki "sarenci" bacili oko na njenu kucu ali do sada je nisu uznemiravali. Ocekkivala ih je svaki dan i pripremala se za susret s njima.

Nece ustuknuti pred njihovim prijetnjama, cvrsto je odlucila. Nije se ni s mjesta pomjerila kad je cula zvono. Tek kad su policajci poceli da lupaju, digla se i uputila ka vratima.

- Sto toliko lupate, cujem vas - rece starica.

- Dokle ces nas pred kucom drzati, kujo stara - podviknuo je jedan od policajaca.

- Sta hocete? - pitala je starica.

- Iz kuce moras iseliti, i to odmah - zagrmio je na Celebiju Bozo Vucenovic.

- Iz koje kuce? - pitala je Celebija. - Iz ove, budalo stara!

- odgovorio je Ljubo Vucenovic, umjesto brata Boze.

- Ovo je moja kuca. Moja - rece Celebija .

- Bila jeste ali vise nije. Ti se sama sepuris u ovolikoj kuci, a srpski vojnici nemaju gdje stanovati - rece Bozo.

- Ovo je moja kuca, neka svako sebi napravi kucu i neka se u njoj sepuri koliko hoce. Ovo je moje, i iz ove kuce nikad necu izaci!

- Baba, ne laj, ovo je srpska zemlja i sve su kuce srpske!

- Briga me cija je zemlja, ja samo znam da je ovo moja kuca - bila je uporna Celebija.

Razgovor se vodio na kucnom pragu. Odgurnuse staricu, i ona pade. Htjeli su uci unutra. Celebija osta lezati na pragu.

- U kucu mozete samo preko mene mrtve!

- Pa da ti ispunimo zelju! - rece Mile Trbojevic.

Ugurao je starici cijev u usta i ispalio rafal. Zrna su udarala u zid iza starice. Po zidovima su ostale mrlje krvi i staricinog mozga. Mrlje koje su dugo podsjecale na Celebiju Kasumovic koja nije ustuknula pred ubojicama. Novim stanarima krvave fleke po zidu nisu smetale.

*****

Email: bosnjo@nycap.rr.com