KRATKI PRILOZI HISTORIJI
Pise:Adnan Koljindar
Da bih potvrdio svoje tvrdnje o Bosni od iskona moracu se posluziti nekim istorijskim izvorima. Stavicu Porfirogeneta ad acta. To je neke tajna istorija koja objashnjava dogadjaje koji su se desilji prije 100-150 do 300 godina. Njihova vjerodostojnost je minimalna u uporedbi sa hronikama koje su pisane u vrijeme kad se dogadjaji deshavaju. Kako Srbi Hrvati ne mogu dokazati svoje postojanje u Bosni oni se rado koriste Porfirogenetom.
U donjem su paragrafu spisi Ante Starchevica,oca Hrvatske nacije:
"Hrvati su naselili, takoder, juzne predjele izmedu Cetine i Neretve, koji su se zvali Paganija, a nastanjivali su ih Neretljani. Od Neretve do Dubrovnika sterala se oblast Zahumlja: od Dubrovnika do Kotora, s Konavlima, Travunija, a dalje prema jugu Duklja, te u zaledu, oko istoimene rijeke, Bosna. Zitelji svih krajeva, uskoro su, kao i ostali Hrvati preuzeli kršcanstvo i okrenuli se Zapadu. Pocnimo s analizom jednog od srednjovekovnih dokumenata s pomenom Srba.
Nasuprot ovom tvrdjenju naci cete mnogo citata koji tvrde isto ali samo na mjestu imena Hrvati stavljaju ime Srbi.
Posluzicu se "Franachkom hronikom" ili tzv. Ajnhardovim ljetopisom s pochetka 9.stoljeca.
Spominju teritorije od jadranske obale do Drave, ali nijednom rijechju Hrvatska ili Srbija. Spominju se samo Dalmacia i Slavonia, a od naroda Gudušcani, Timocani, neka slavska (slavenska kao mi to kazemo sad) plemena i Avari.
U opisu dogadaja pred sam pocetak Ljudevit(Thiudevit) ustanka, Ajnhard navodi kako su 818. godine stigli u Heristal, gde je tada boravio franacki car Ludovik. Medju poslanicima na dvoru se tad spominje i Borna. Hrvatska histriografija ga naziva knezom Primorske Hrvatske. Srpski historichari ga prisvajaju sebi i tvrde da je bio Srbin.
Medjutim Ajnhard koji opisuje sva dogadjanja do malih detalja Bornu naziva staresinom Guduskana a nigdje knezom Hrvata ili knezom Srba.
On na ovom mjestu spominje izaslanike Abodrita,Guduskana,Timochana i Ljudevita (Thiudevit) kao kneza Donje Laponije(?). A o Hrvatima i Srbima nema pomena na tom mjestu. Tako, postvalja se pitanje zasto Hrvati ili Srbi nemaju svog izaslanika kod franackog cara ako su imali ikakvog znachaja na "juznoslavenskom" prostoru koji je tad bio pod franachkom vlashcu.
Da li je Borna bio Hrvat? Ne jer se se jasno navodi da je staresina Guduskana. Da li je Bornino podrucje bilo u sastavu Hrvatske. Nije jer onda nebi bilo potrebe da Borna ide personalno kod cara. On je isao znaci da je bio samostalan vladar koji direkno odgovara franachkom caru. Borna i Ljudevit predstavljaju pred carem dvije razlichite teritorije.
Historichari navode jedan podatak iz Franachke hronike (naravno ako dobro preveden) kao glavni fakt o Srbima u Dalmaciji.
"Ljudevit(Thiudevit) je pobjegao Srbima. Ubio je njihovog vodju i oteo im dio njihovih teritorija u Dalmaciji."
Medjutim tu se mnogima potkrada jedna osnovna nelogichnost i greshka . Treba samo pogledati mape i iz tog perioda. Dalmacija je teritorija koja se pruza od jadranske obale pa do rijeke Save na sjeveru. A na istochnoj strani do Bizantinske teme Ilirikum. Uzimajuci istorijsko-geografske fakte to se nije moglo deshavati u danashnjoj Bosni. Dokaz vishe tome je da oko 10 stoljeca sjevero- istocno od Bosne javlja Chaslavova "drzava" vazalna Ugarska tvorevina. Eventualno je manji rubni dio povremeno potpadao pod Chaslavovu vlast.
Sam Borna se spominje od 818 do 821 kao vladar Guduskana, pa vladar Dalmatie,pa vladar Dalmatie i Liburnie.
Kakav je odnos Srba prema zemljama kojim je vladao Borna? Iz Ajnhardovog spisa to nije jasno. Mogli su se nalaziti na teritorijama kojima je upravljao Borna ali su bili beznachajna grupacija pa se u tom kontekstu ne spominju . Vjerovatnije je da su bili etnichka grupacija koja je zivjela u komshiluku Bornine zemlje i bili pod vizantijskom vlashcu.
Kod pripadnika juznoslavenske istorijske shkole nalazimo josh jedno tumachenje Franachke hronike. I ove tvdnje se krecu u znaku podjele "nacionalnog" prostora izmedju Srpske i Hrvatske shkole.
" godine 818, stupili pred cara poslanici Branicevaca i Borne, kneza Guduscana i Timocana, koji su nedavno iz zajednice s Bugarima otpali i u naše krajeve prešli.
Ne propusta se da se uz svako ime ubachi neminovno sloveski Branicevci,slovenski Guduscani,slovenski Timochani.
"Branichevci" su ustvari Abodriti ili u iskrivljenom obliku Bodrichani. Bili se nastanjeni istocno od ušca Velike Morave.
Guduscani medjutim pokazuju afinitet ka imenu Skodriscani. To je jedno keltsko pleme koje se sjevero-istocno od danashnje Bosne (prije nove ere) izmijeshalo sa Ilirima. Jedan dio je naselio Sjeverno-istochnu Bosnu a drugi dio otishao juzno do jadranske obale i formirao grad Skodru. Neki noviji istorichari chak tvrde da su Skodriscani bili chisti Iliri. Medjutim ja iz vishe razloga ostajem pri tezi da je rijech o mjeshavini Kelta i Ilira. Npr. U sjevernoj Albaniji se koristi keltska rijech za sir. Itd. Timochani je vezano za Timok u Istochnoj Srbiji. Rijech Timok je neslavenskog podrijetla. Pisac na osnovu gramatike ili nachina pisanja one rechenice pokusava da dokaze da Guduscani i Timochani imaju neke veze sa Srbima.
Kako se radi o rechenici koja je prevedena sa latinskog na hrvatski pa je Srbi uzeli da je cijede tako i prestaje potreba za daljim pretresanjem.
Nego da se vratimo tvrdjenju hrvatskih historichara. Oni Bornu nazivaju hrvatskim a njegovu zemlju hrvatskom zemljom. Oni je smjeshtaju na obalu Jadranskog mora. Nazivaju je Primorskom Hrvatskom. Ovdje je rijech od periodu poslije 818. Ahenskim mirom iz 812 Bizantija I Franci povlache granicu interesnih sfera Istochnog Rimskog Carstva i Franachkog Carstva linijom od Istre, preko Velebita,pored Livna,Imotskog do Peljeshca.
Znachi Borna je bio vladar Sjeverne Dalmacije koja se prostirala na sjever do Save u koju spadala zemljica (horion) Bosna. Bor-na je bio ustvari vladar Bos-ne!!!
Josh da napomenem da je Ljudevit po zvanichnoj historiji bio knez Posavske Hrvatske (817-823). Najvjerovatnije da je i to geografska tachka na kojoj se srecu Srbi i Hrvati. Njihovo prisustvo daleko juznije od Save je samo plod nauchne fantastike. Evo zashto:
"Franacka hronika" - Saboru u Frankfurtu, 822. godine. Navodi da su na Saboru bili predstavnici: Abodrita, Soraba, Vilaca, Bohema, Moravaca, Predenecenata i Avara.
Ovdje se jasno vidi da Sorabi (sto Srpski historichari prevode kao Srbi) pripadaju sjevernoj grupi naroda. A hrvati se ne spominju ni kad je bio Sabor juznih franachkih vazala a ni sad kad je sabor sjevernih franachkih vazala.
TKO SU BOSNJACI, SLAVENI ILI ILIRI
_____________________________
Iako su Bošnjacke rane još uvijek otvorene, i peku kao ziva vatra, ima jedan dio našeg naslijeda koji je dozivio daleko više zlotvorenja i ubadanja u srce nego što su tijela i duše Bošnjacke. Rijec je o našoj historiji.
Naime, historija našeg prostora i naše nacije vjerovatno je pojedinacno najubijaniji elemenat tradicije ljudi koje nekoc nazivahu Ilirima, Teutanima, dobrim Bošnjanima, Patarenima, Bogumilima, Bošnjacima, Muslimanima, Bošnjacima-muslimanima, te danas evo, valjda i zauvijek kako i spada po redu i adetu -- Bošnjacima.
I baš kao da je i sam zbunjen (ako je suditi po šarolikosti gornje lepeze imena za jedan te isti narod), dunjaluk se polahko ali sigurno miri sa cinjenicom da ti ljudi ne samo da su bili i te kako sposobni oduprijeti se naletima zla otjelotvorenog u srpskoj (JNA) teškoj artiljeriji, nego da su zapravo oni i nacionalno svjesni te da sacinjavaju etnološki-poseban elemenat Evrope, nezavisan od srbijanskog i hrvatijanskog.
Narodi se ne isparavaju.
Ova, i u najprimitivnoj laboratoriji za fiziku lahko dokaziva cinjenica, nekako je izgleda "promakla" svim našim "etnogeneškim tezaistima" koji od puke zelje da riješe svoje stambeno pitanje ili redovno naplate topli obrok, baciše pod noge najjednostavniju logiku koja je stravicno nametljivo lahka za svariti: Bošnjaci su zapravo Iliri, cujte dobro -- Iliri. I l i r i .
Ne "Slaveni". Razlika je uocljiva i obicnim vizuelnim eksperimentom: antropološki definisane crte lica u Bošnjaka i srbijanaca/hrvatijanaca daleko su i od slicnog! Ove su razlike najjasnije kod djece u dobi 2-6 godina, a nešto slabije izrazene (usljed fizioloških faktora) kod starijih osoba.
Od Rimskog Carstva, preko Tartara, Vatikana pa sve do Napoleona -- svi nazivahu Bosnu isto: Iliricum. Svi osim -- Srba.
Danas znamo i zašto. To jest, trebali bismo znati, nakon Genocida 1992-1996.
Niti jedan, AMA BAŠ NITI JEDAN od poznati nam historicara, sav zajampuren i obraza rumenih od silnog objašnjavanja ljudima koji ama baš nešto i ne kontaju što li nas to "oni" toliko vec vijekovima hoce istrijebiti, kad smo baš eto -- (Slavensko c)isti (?), ne sjeti se usput objsniti i šta se to desilo sa "prastanovnicima Balkana" (sjecate se ovog iz križaljki, cesto pradeno i dopunskim "Teutini podanici")?
Takvim historicarima koji napuniše biblioteke za buducnost djece nam potpuno bezvrijednim bibliografijama, valjda licna ljudska sudbina bješe draža od sudbine nacije koja je investirala u njihovo obrazovanje i podarila im lagodan život da izucavaju, njeguju i budu joj cuvari tradicije i putokazi u buducnost.
Umjesto toga, najbolje što su im naši hajvani "historicari", rijetko recenzirani u inostranstvu, bili u stanju podariti bio je najobicniji -- slavenski falsifikat.
Ako vjerujete u X-files-e, povjerovacete i pro-slavenskim "historicarima". Po njima vjerovatno, ako se vec nisu "isparili", onda je Ilire u najmanju ruku otela neka izvanzemaljska viša inteligencija, koja eto nije nešto bila raspolozena izdavati saopštenje za štampu u kojem bi pobliže objasnila razloge za ovaj nesvakidašnji cin...
I dok se mi moramo stidjeti po bijelom dunjaluku što imamo historicare koji se stide što su pripadnici malog i žilavog pra-evropskog plemena Ilira, nego bi radije da za rad "mira u kuci" (koji je sve osim mira!) pod noge bace ono što im toliko malo znaci -- istinu, ipak postoje i casni izuzeci koji i te kako dobro znaju za ovu vezu, i spremni su vam potvrditi kako su "Bošnjaci u 60%+ svoje etno-genetske strukture Iliri, koji su usljed kulturološko-fenomenoloških uticaja (trgovina, vojska itd.) sasvim uobicajenih u srednjevjekovnoj Evropi, prihvatili jezik ali i ništa više od okolnih Slavenskih plemena." (Prof. E.Imamovic) Sve ovo nalaz je antropologije, tj. one grane historije koja mjeri velicinu i oblik kostiju, lobanje itd., i povezuje takve cinjenice proizašle iz analize eksperimentalne etnogeneze sa poznatim historijskim faktima, u cilju projektovanja nepoznatih detalja i momenata iz historije pojedinih nacija.
To se zove -- nauka. I postoji, cuvajuci cinjenice, uprkos Aliji Izetbegovicu i njegovim "Vijecima intelektualaca" s izvjesnima Purivatrama i sl. gubitnicima na celu, za vakat kad njih i njihove pro-srpske izdaje više ne bude, i kad svi pa i glavni vozdovi budu sjedili u Hagu a armije špijuna im i uljeza što i bez rata rasturaju Bosnu kriminalom, švercom droga, oruzja i ljudskih organa, bude zauvijek zbrisana s lica zemlje.
Tada će Bošnjacka nacija napokon moci progledati svojim ocima i prozboriti ustima svojih historicara. Tada ce nastupiti razdoblje uspona nove Tvrtkove Bosne.
Tada ce Bošnjaci pisati Bošnjacku historiju, Bošnjacka djeca biti odgajana na Bošnjackom jeziku, Bošnjaci oruzjem braniti Bošnjacku zemljicu.
Krvavo kolo kakvim jeste, historija je sve osim vrtuljak ljubavi.
Ko to zna bolje nego mi sami? I još poneko: "nama toliko draga, zla nam maceha Evropa..."
*********************************************************************************************************
KORJENI BOSNE I BOSNJASTVA
Prije pet vijekova pojam bosnjastva je imao jedno znacenje, znacenje nekoga ko ne pripada ni istocnom ni zapadnom krscanskom carstvu, ali ni islamskom vec je "jeretik". Nekoga ko ima svog kralja, svoju vjeru, svoje pismo, nekoga ko je svoj na svojemu, danas taj pojam podrazumjeva nesto drugo. Prije stotinjak godina imenom Bosnjak nazivan je i katolik i pravoslavac i musliman i jevrejin iz Bosne, danas se to ime zeli vezati uz nesto drugo. Kompleksnost i Bosne i Bosnjastva pokusavala su da dokuce mnoga pera, mnoge zelje i razlicite namjere. I danas u najsudbonosnijim danima i Bosne i Bosnjaka mnogo toga je u isto vrijeme i znano i nedokucivo. Namjere i ovog kazivanja nisu vece vec da budu slovo, da budu sumnja, podsticaj i traganje za istinom. U Bosnjaka se napokon uvukla sumnja, dobar predznak za dobar ishod. Bosnjak je napokon krenuo od sebe, oslonio se na sebe, sve nagovjestava da bi mogao doci sebi.
Pritjesnjen tjeskobom unutrasnjeg nemira, Mesa Selimovic tu sumnju rece a nedorece: "Vode ima da isparit ne moze, al' je nema da jezero bude". Odzvanja mi u usima poruka za redoslijed rijeci nisam siguran. Ali sam siguran u rijeci jednog novog Bosnjaka lahke i lijepe rijeci Hadzema Hajdarevica sto odrazavajuci silinu jezerske praznine prozbori:"...Bosnjaci tada nisu imali svoju nacionalnu zastavu, (govori o periodu prije izbora 1991 god. S.K.) nemaju je ni danas. Imaju vjersku, drzavnu, imaju stranacku oni sto su u SDA, ali eto nemaju svoju nacionalnu zastavu."
U odredjenju identiteta bosnjastva, nekoliko uticaja ima neizostavnu ulogu: vrijeme bosnjackog bogumilstva, vrijeme na silu ili na silu prilika katolicizacije, pravoslavizacije, islamizacije ali i ateizacije dijela Bosnjaka. Svakako dio tog identiteta je i integracija i medjusobni uticaj i povezanost civilizovanog svijeta danas.
Bosna i bosnjastvo Nije slucajno da se narodi imenuju po prostoru a prostori po narodima i nije slucajno da oni koji narodu zele oteti zemlju pod nogama prvo mu otimaju ime koje mu znaci vlasnistvo nad njom. Nije slucajno da demografi u sagledavanju karakteristika prostora traze odgovore za karakteristike naroda ali i u karakteristikama naroda prepoznaju karakteristike prostora na kojim jesu ili sa kojih dolaze. Tako je i karakter i geografski polozaj zemlje Bosne u mnogom odredio i uticao na sudbinu naroda na njoj. Taj geografski prostor Bosne i ako se istorijski prostorno uvecavao ili smanjivao od Istre do Kotora te duboko u danasnjoj Srbiji, a neki bosanski kraljevi cak imali i kraljevstvo nad Srbijom (kralj Tvrtko I legitimni nasljednik prijestolja Nemanjica), danas tvrdimo da se protezao i proteze uglavnom izmedju prirodnih granica rijeka Save na sjeveru, Une na zapadu te Drine na istoku. Bosna je bila i ostala prirodan most izmedju Jadranskog (Mediteranskog) i Panonskog (srednjoevropskog) bazena koji su u kulturnom i politickom smislu kroz istoriju bili dva zasebna svijeta. Posebno koritom rijeke Neretve i rijeke Bosne pored vode tekle su i rijeke ljudi, roba i ideja koje su premoscavale ta dva svijeta. Bosansko zlato, srebro i drugi metali u zadnjih preko dvije hiljade godina bili su razlog sukoba domacih plemena ali i osvajanja Krecana, Fenicana, Grka, Rimljana i dr. Bosnu su od vremena koja mozemo pratiti naseljavala Ilirska plemena Austarijata, Dalmata, Desidijata, Japoda i dr. Zabiljezeno je da su Japodi jos 171 godine prije nove ere vodili dugotrajan rat protiv Rima.
Osnovne karakteristike duhovnog zivota Ilira su slicne karakteristikama ostalih starih naroda indoevropskog korjena: Grka, Rimljana, Germana, Gala, Perzijanaca, Vikinga, Hinda i dr. Obzirom da je zivot covjeka tada bio najuze oslonjen na prirodu to je i kompletan njegov duhovni zivot bio podredjen prirodnim silama ili su se u simbolici kulturnog i vjerskog zivota one oslikavale. U nemoci da objasni i razumije te sile covjek je poceo da vjeruje u nadnaravna bica. Tako je i kod Ilira vrhovno bozanstvo bilo vezano za nebo a uz njega je postojalo vise muskih i zenskih bogova. Vrhovno bozanstvo su zamisljali kao musko stvorenje obraslo gustom dlakom sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima stoji i njegovo ime Silvan, slicno rimskom Silvanu ili grckom Panu koji su imali isti izgled i funkciju. Silvanova pratilja i boginja lova, divljaci i prirode bila je Dijana (Thana).
Dijana je na figurama predstaljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijeli, obicno je prati pas ili kosuta. Spomenici Silvana i Dijane pronadjeni su sirom Bosne posebno na podrucju Glamockog, Livanjskog i Duvanjskog polja te u srednjoj Bosni. Iliri su postivali i gorske vile, nimfe, koje su im cuvale izvore, potoke, planinske proplanke i pecine. Na spomenicima su predstaljane kao mlade razigrane i obnazene djevojke, ne rijetko u kolu u kom svira Silvan. Zabiljezeno je da je tada u anticko doba u Bosni bilo 40 razlicitih vjerovanja u 52 razlicita boga. Kao svjedok tog vremena je preko 300 razlicitih sacuvanih spomenika koji govore o paganskom vjerovanju Ilira. Ta vezanost za prostor i za prirodu ostala je karakteristika stanovnistva Bosne i po dolasku Rimljana koji su osvojili Bosnu 78 godina prije nove ere.
I ako Rimljani u svom osvajanju Bosne tada nisu ispoljili onu vrstu varvarstva koju su nekoliko vijekova kasnije ispoljila varvarska plemena Huna, Avara, Tatara, Slovena ali 6 godina prije n.e. zabiljezena je velka pobuna protiv vlasti Rima u Bosni pod vodjstvom Botona i Pineza koja je trajala 4 godine i bila je zahvatila cijelu Bosnu. Centar pobune bio je oko Varesa i Vranduka. O snazi pobune govori podatak da je Rim angazovao 15 legija vojske od ukupno 25 koliko ih je imao. Car Oktavijan je uzpaniceno rekao Senatu da pobunjenici krecu na Rim. O motivima pobune govori sam vodja, Boton koji je zarobljen na pitanje, zasto je digao bunu odgovorio: "Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove".
Zadivljen mudroscu i hrabroscu vodje ustanka car ga nije pogubio sto je bio neuobicajeno ali ga je zadrzao u Rimu. Jos jedan detalj ove pobune treba upamtiti, naime dio pobunjenika kraj Vranduka svjestan da treba da izgubi bitku pred Rimljanima skoncao je tako sto su zene i djeca poskakali u vatru zapaljena grada a muskarci su se na ocigled zapanjenih i zadivljenih rimskih vojnika medjusobno izboli macevima. Istina treba spomenuti i cinjenicu da je jedna grupa ustanika pod vodjstvom nekog drugog Botona izdala ustanike stavljejuci se pod komandu Rimljana. Izdajnici su zasluzno kaznjeni ali vjerovatno i pomogli gusenju pobune.
Koncem 5 vjeka ove ere propada rimsko carstvo a cestama koje su oni izgradili do Bosne dolaze Huni, Avari, Slaveni i druge divlje horde. Domace stanovnistvo se uz otpor povlacilo u planine. Njihovi tragovi, u ravnicama, pljackama i paljevinama su skoro potpuno unisteni. Bosanske planine su naprosto sacuvale domace stanovnistvo od potpunog unistenja. U niziske krajeve Bosne u prvoj polovini sedmog vijeka dolaze Slaveni ali i Obre (Avari) a u planinama i u primorju ostaju narednih stotinjak godina starosjedioci Iliri ali i Romani. Tek kasnije, u dodiru ovih grupa, Slaveni i Avari upoznavaju tekovine staro-evropske kulture, kasnije dolazi i do krvnog i etnickog mijesanja stanovnistva i formiranja zasebnog antropoloskog tipa stanovnika ovog podrucja kog karakteristisu naglasena kurpulentnost i snazne misice. Ono sto karakterise duhovnu stranu ljudi ovog podrucja tog doba jeste drugaciji mentalitet u odnosu na svoje susjede, drugaciji odnos prema vjeri, odbojnost prema svakoj vrsti podredjenosti i nasilja, upadljiva srcanost i hrabrost, naglaseno postenje i dobrota kojom su ih u okruzenju cak imenovali te su poznati kao "Dobri Bosnjani". Iz ovog i ovakvog imenovanja Bosne i Bosnjaka proizilazi jos jedna cinjenica neobicna za okruzenje a to je upravo ime. Naime slavenski susjedi Srbi i Hrvati su novi prostor imenovali sobom (Srbija odnosno Hrvatska) dok su pristigli Slaveni i Avari prostor Bosne pa i sebe imenovali slaviziranim imenom koje su zatekli po svom dolasku sto potice jos iz antickog doba (Basana ili Basina - Bosna). To govori da su se prispjeli Slaveni u Bosni naprosto gubili i utapali u autohtonu masu stanovnistva poprimajuci njihova kulturna i duhovna svojstva. Ima jos jedna razlika izmedju susjeda naroda Bosne tada i stanovnistva njihovih susjeda, naime Srbi i Hrvati dolaze kao gomila bratstava i plemena a ne organizovan narod dok su bosanski starosjedioci jos iz kasne antike nosili vrlo konkretne forme narodnosnog organizovanja. Tim je moguce objasniti cinjenicu da starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju vlast u Bosni uz neke izmjene: naprimjer anticke dekucije postaju zupe, princepsi postaju zupani ili knezovi a arhizupan postaje ban. Povijesnicari, gotovo bez izuzetka, tvrde da je bizantski car Konstantin Porfirogenet, godine 948, u djelu 'De administrando imperio', prvi pomenuo 'horion Bosona'. To je prevedeno kao 'zemljica Bosna'. Medjutim, jedan drugi bizantski kronicar, po imenu Jo.Connamis (Ivan ili Jovan Kinamos), godine 1154 je opisao samostalnost Bosne i Bosanaca ali i granicu prema srpskoj zemlji: "Kada je bio blizu Save, odatle prema drugoj rijeci imenom Drina, koja utjece drugdje, i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna nije podlozna velikom zupanu Srba, nego je sama za se, narod koji svojim zasebnim nacinom zivi i sam sobom uptravlja." (Jo.Connamis: Historiarum epitome.lib.III 7, A.Meineke, Bonnae, 1836). Bosanski ban Stjepan II Kotromanic 1332.godine izdaje Dubrovcanima povelju na bosanskom jeziku pisanu bosanicom ali i sopstveni narod naziva Bosnjanima: 'Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu, da ga pozove prid gospodina bana....' U svim tragovima o prostoru danasnje Bosne sadrzano je njeno ime koje zavisno od izvora kazivanja i jezika kazivaoca varira u boji ali ne i u sustini (Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl.) Tako je Bosna zadrzala prostorni naziv za zemlju, rijeku, narod i jezik tog naroda do skorasnjih dana. Prodorom krscanstva u Evropu ono potiskuje i paganska vjerovanja na bosanskom podrucju, (pocetak XI vijeka) ali osloncem na karakteristican duhovni sklop njegova stanovnistva i isto tako karakteristican geografski prostor, poprima i cudan oblik poznat u istoriji krscanstva kao bosansko krscanstvo ili bosanska hereza o cemu ce kasnije biti vise rijeci.
*** Ocito korjeni Bosnjastva su naslijedje kulturnog i etnickog ilirskog ali i romskog kao i slavenskog ali i avarskog kontinuiteta mjesanog na specificnom bosanskom prostoru u snaznom dodiru sa narodima svog okruzenja Srbima, Hrvatima, Dukljanima (danasnjim Crnogorcima) ali i Rimljanima, i kasnije Italijanima, Austrougarima, Turcima i dr. Vodeci se vec naglasenom logikom, imenovanja naroda prostorima a prostora narodima, moglo se u novijim imenovanjima naroda Bosne, ustolicenom cak i u Ustavnim amngmanima na Ustav SFRJ 1974 goine: Srbi, Hrvati i Muslimani, procitati i ono sto je uslijedilo 1992 godine agresijom na nju. Nije slucajno da je agresiji i genocidu nad Bosnom i Bosnjacima 1992 godine prethodila agresija nad njihovim imenom kao naroda vlasnika tog prostora daleke 1864 godine pa i ranije otomanskim osvajanjem Bosne koje je gradilo carstvo na slicnosti u vjeri i nju forsiralo a potiskivalo osjecaj razlicitosti u vlasnistvu nad prostorom. I nije slucajno da je agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992 godine pripremana i tim sto su sa politicke scene uklanjani, cak i fizicki likvidirani, bosanski kadrovi koji su mogli i znali braniti Bosnu kao prostornu cjelinu organizovanjem Bosanaca kao prostorne kategorije a favorizovani cak i promovirani onih koji u svom politickom organizovanju polaze od jedinstva u vjeri. Sevko Kadric
**********************************************************
BOSNJACKO KORIJENJE
Jure VIDAK
BOSNJASTVO (BOSNJAKLUK)
Bosnjak, Bosnjanin, Bosnjakluk, kako smo vidili, nije tek nekakvo slucajno izmisljeno ime za narod koji to, po nekima, nije nikada postojao, a niti ce ikada postojati, nego istorijski fakat, koji je skoro hiljadu godina star ( isto toliko koliko je stara i nacionalna svijest Hrvata i Srba na njihovim danasnjim prostorima).
"Pa i onda, kada je Bosna god. 1137-38", zabiljezio je hrvatski povjesnicar Mandic: "Etnicka povijest Bosne i Hercegovine", svojevoljno dosla u sastva drzave ugarsko-hrvatskih kraljeva, ona je zadrzala svoje dotadasnje banovinsko uredjenje i samoupravu. U kasnijim stoljecima bosansko posebnistvo sve se vise razvijalo radom bosanske banske obitelji i bosanskih krstjana, dok godine 1377 nije Tvrtko proglasio Bosnu kraljevinom i time je pravno ucinio potpuno neovisnom drzavom. Od tada bosanska drzava, bosanski narod, bosanski jezik i bosansko ime uopce postaju poznati i upotrebljavaju se u cijelom svijetu".
Sasvim je dosljedno da zemlja koja je imala svoj posebni bosanski jezik i pismo (Bosancica), svoju osebujnu vjeruu i drzavnu organizaciju, da ima i svoju drzavnost i da bude samostalna i nezavisna drzava. Brojni su povijesni dokazi da su se nasi predji zvali Bosnjacima, ili Bosnjanima, a tako ih i drugi u svojim spisima i historijskoj dokumentaciji smatrali i nazivali. I sve tamo od vremena Kulina bana (1180-1204), pa sve do iza okupacije postojali su Bosnjaci i Bosnjak je bio gotovo jedini naziv za stanovnike Bosne i Hercegovine u starijoj i stranoj literaturi, kad god je govor o stanovnicima Bosne i Hercegovine. Sirom Bosne i Hercegovine, brojni kameni spomenici (stecci) govore da pod njima pociva "dobri Bosnjanin". Taj naziv, kasnije, prelazi u Bosnjak KOJIM SU SE PONOSILI NASI STARI SVE DO DANASNJIH DANA, A MNOGI OD NAS EVO I DANAS.
Bosanski i hercegovacki iseljenici u Turskoj su skoro najmjerodavniji za prosudjivanje svog imena ii svog porijekla: oni se svi redom smatraju samo Bosnjacima, bilo da su iz Bosne, Hercegovine ili Sandzaka. Nasi stariji jos i danas kazu da govore bosanski. Dakle nije istina da je Austrija izmislila bosnjakluk, bosansku naciju i bosanski jezik, nego su Austrijanci zabiljezili samo ono sto su tamo zatekli.
Velika je steta da se bosanska inteligencija u proslom stoljecu pocela, pod kojekakvim ideoloskim i politickim utjecajima, opredjeljivati na hrvatsku, srpsku ili jugoslavensku stranu i tako se gurnulo bosnjasto u historijski zaborav. Danas smo vidjeli da su to sve bile historijske zablude i da se jugoslavenstvo nije moglo odrzati kao neka spojna snaga. Muslimanskom zivlju u Bosni je najprirodnije da se listom vrati svom izvornom drzavnom i narodnom imenu Bosnjaka. Katolicki zivalj Bosne i Hercegovine ce slijediti, jer ogromni su dokazi da se bas kod bosanskih katolika bosnjastvo njegovalo sa koljna na koljeno, a osobito preko fratara, koji su osebno bili skloni bosnjastvu. Nadati se je da ce jedan dio pravoslavnog zivlja slijediti svoje sugradjane, koji se danas, rame uz rame, s katolicima i muslimanima Bosnjacima, odupire cetnickim zlocincima iz susjedne Srbije. Mnogi su od njih uvidili da je Srbijancima stalo do nekakve Velike Srbije, a ne do dobrobiti prevoslavaca u Bosni, ciji zivoti bi bili mnogo bolji i jednostavniji da im ti cetnicki "zastitnici" nisu nikada ni dosli u pomoc.
***************************************************
BOSNA i HERCEGOVINA - Jedna i Jedina -
ZAPIS O ZEMLJI
Pitao jednom tako jednog vrli pitac neki:
Kto je ta,sto je ta da prostis
Gdje li ja ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan
tad dade
Bosna da prostis jedna zemlja
imade
I posna I bosa da prostis
I hladna i gladna
i k tomu jos
Da prostis
Prkosna
Od
Sna.
MAK DIZDAR
*******************************************
__________________________________________________
UKRATKO O HISTORIJI BOSNE:
Prvi stanovnici BiH o kojima znamo bili su ILIRI. To je prastari narod indoevropskog porijekla cije je prisustvo na prostorima BiH potvrdeno jos u 2.mileniju st.e. Oni su naseljavali skoro sav Balkanski poluotok. Vodeca bosanskohercegovacka ilirska plemena bili su Japodi, Dalmati, Dezitijati, Dicioni, Mezeji, Daorsi i dr.
O njima su pisali grcki i rimski pisci, koji u svojim natpisima ne propustaju priliku da istaknu njihovu borbenost. Rimsko prisustvo na ovim prostorima imalo je veliki utjecaj na zivot ilirskih starosjedilaca.
Taj uticaj nije se odrazio na vjerske tradicije Ilira. Od 4.vijeka barbarska (divlja) plemena su pocela ugrozavati granice Rimskog Carstva.Mada su tokom 5. i 6. vijeka kroz nasu zemlju prosle nebrojene horde koje su iza sebe ostavljale pustos, katastrofa je uslijedila krajem 6. i pocetkom 7. vijeka kada su se pojavili Avari i Sloveni. Godine 602. presli su Savu i upali na teritoriju nase zemlje.
Prve vijesti o Bosni poticu iz 10.vijeka.Nalazimo ih u djelu bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta "DE ADMINISTRANDO IMPERIO" (Upravljanje drzavom) u kojem se navodi "Horion Bosna"
Naziv Bosna je predslovenskog tj.ilirskog porijekla. Rimljani su ilirski naziv prilagodili svom izgovoru pa je nastao pojam Bosna. Taj naziv je u ranom srednjem vijeku prilagoden slovenskom izgovoru, pa je tako nastao naziv Bosna. Podrucje danasnje Hercegovine u srednjem vijeku se nazivalo Hum (ponekad i Zahumlje). Naziv Hercegovina poceo se upotrebljavati tek od dolaska Turaka.
Po nazivu zemlje (Bosna) dobili su naziv i njeni stanovnici. Za njih se u srednjem vijeku iskljucivo upotrebljavalo ime BOSNJANI.Sa dosta sigurnosti moze se reci da je do stvaranja Bosanske drzave doslo tokom 9. vijeka. Zbog pomanjkanja izvorne grade ne zna se mnogo o prvim bosanskim vladarima. Dokumenti dugo ne navode njihova imena, samo se kaze "Ban Bosanski". Prvi put se 1084.godine za jednog od njih kaze da se zove Stjepan. Od brojnih banova koje je Bosna imala tokom nekoliko stoljeca, najpoznatiji je bio ban Kulin koji je vladao od 1180 do 1204.godine.
U njegovo doba Bosna je dozivjela veliki razvoj, vladala je sigurnost i pravo blagostanje.U srednjovjekovnoj Bosni bile su prisutne 3 vjere:
*bogumilska
*katolicka
*pravoslavna
Vecina stanovnistva je slijedila bogumilsku vjeru. Iako joj je osnova bila krscanska, zvanicna crkva (katolicka i pravoslavna) proglasile su je krivom vjerom (herezom). Ova vjera se u dokumentima naziva patarenskom, manihejskom i sl, dok je domaci dokumenti u organizacionom smislu nazivaju "Crkva bosanska". Njeni pripadnici su samo sebe nazivali "dobri krscani". Danas se ta vjera u nasem narodu naziva bogumilska, a njeni pripadnici bogumili.
Srednjevjekovna bosanska drzava bila je uredena na nacin kako su bile uredene sve onovremenske evropske drzave. Na celu se nalazio vladar koji je u ranijem razdoblju nosio naziv Bana, a potom kralja. Svi su poticali iz domace vladarske porodice Kortomanica, koji su potekli iz srednje Bosne. Kada je 1463.godine sultan Mehmed II ef.Fatih krenuo na Bosnu nije joj bilo spasa. Kralj Stjepan Tomasevic (1461-1463) groznicavo je trazio od evropskih saveznika ranije obecanu pomoc, ali su ga svi odreda iznevjerili. Na narod se nije mogao osloniti jer vjerski progoni koje je on preduzimao protiv domaceg stanovnistva ostavili su dubokog traga.Dolazi do masovnog prelaza bogumila na Islam,iako se to odvijalo bez prisile. Razlog tome je sto su bogumili bili stoljecima proganjani od evropske inkvizicije i krizarskih vojski kao i mnogi zajednicki elementi koji su bili prisutni u bogumilstvu i Islamu (polumjesec i zvijezda, post, odbojnost prema kipovima i ikonama itd. Turci su vec u vrijeme osvajanja Bosne (1463.godine) ispoljili veliku vjersku toleranciju. To je bilo u uskoj vezi sa osnovnim nacelima Kur'ana po kojem je nedopustivo nekom silom nametnuti vjerska ubjedenja.Zahvaljuci toleranciji u Bosni se i nadalje nastavio suzivot pripadnika razlicitih vjerskih zajednica. Dok nisu iscezli bogumili i nakon dolaska jevreja na ove prostore, koegzistiralo je cak 5 vjera: bogumilska (domaca), Islamska,katolicka, pravoslavna i judejska.Nisu nikada zabiljezeni slucajevi da je dolazilo do razmirica na vjerskoj osnovi. Od konca 17. vijeka bosanski Ejalet (pokrajina) predstavljao je najzapadniju provinciju Osmanskog Carstva. Zbog neuspjeha koje je Osmansko Carstvo imalo u sukobima sa Rusijom koja je bila saveznik Srba, bili su prisiljeni Srbiji ustupiti i teritorije s desne obale Drine, sto je predstavljalo otvoreno negiranje uspjeha Bosnjaka, koji su svojim zivotima desetljecima branili svoju zemlju.
Saznanje da ce Bosna zbog sticanja autonomije Srbije, Grcke i Albanije ostati potpuno izolirana i bez komunikacija sa centralnim dijelom Carstva bili su razlozi za borbu protiv reformi centralne vlasti. Nakon duzih priprema u Tuzli je u januaru i februaru 1831. godine odrzano savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana.Donesene su odluke: da se od Porte zatrazi opoziv svih privilegija Knezevini Srbiji da se sprijeci progon muslimanskog stanovnistva da se obustavi regrutovanje nove vojske da se Bosni omoguci autonomija na celu sa domacim covjekom da Bosna Porti daje godisnji porez u iznosu od 400 kesa
Za vodu pokreta izabran je Husein-kapetan Gradascevic. Kako Porta nije bila za ustupke, bosanski su se prvaci odlucili na oruzanu borbu. Vecina ajana i kapetana priznala je Husein-kapetana za svog vodu. Izuzetak je stolacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic. Gradascevic je trazio da se u Bosni ne mijenja poredak, da se Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u Bosanskom Ejaletu bira iz redova domacih ljudi. Husein-kapetan ("Zmaj od Bosne") kada je vidio da Porta ne vodi iskrenu politiku zatrazio je da Bosna postane nasljudna knezevina kao sto je Srbija bila pod Milosem. Sultan ovaj zahtjev nije prihvatio. Pod pritiskom sultanove vojske bosanska je vojska porazena u okolini Sarajeva 1832.godine.
Otpor reformama Porte je nastavljen, a na putu slamanja tog otpora 1850.godine u Bosnu je sa velikom vojskom poslat Omer-pasa Latas, porijeklom Srbin iz Bosne. U tim borbama izginulo je oko 2500 Bosnjaka. Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je sahranjeno nastojanje Bosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj polozaj shvatili kao izvor bogacenja. U ratu sa Rusijom Porta je bila prisiljena prihvatiti nepovoljan San Stefanski mir u martu 1878.godine. Po njemu je bilo predvideno stvaranje 3 nove drzave na Balkanu: Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija.
Za BiH je bila predvidena autonomija u okviru Osmanskog Carstva. Nezadovoljne jacanjem Rusije evropske zemlje su trazile reviziju ovog ugovora, koja je izvrsena u ljeto 1878.godine.Na njemu su Srbija i Crna Gora dobile medunarodno priznanje, teritorijalno prosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim narodima.
Austro-Ugarska je clanom XXV Berlinskog ugovora dobila medunarodni mandat da "okupira i upravlja BiH". U julu 1878.godine u Sarajevu je doslo do masovnih demonstracija, poslije kojih je izabrana narodna vlada. Narodu je podijeljeno oruzje, a funkcioneri Osmanske vlasti napustili su Bosnu. Tako je nakon 400 godina prestala Osmanska vlast u BiH. U otporu je ucestvovao jedan broj Srba i Hrvata, dok su Jevreji otpor pomogli novcem, konacno je aneksija BiH izvrsena 1908.godine.Iako je prvi svjetski rat imao svoje prave uzroke i razloge izrazene u suprotnostima izmedu dva velika bloka velikih sila, ubistvo Franca Ferdinanda28.VI.1914.godine ubrzalo je njegovo izbijanje. Vlada Kraljevine Srbije optuzena je za atentat, predat joj je ultimatum od 10 tacaka koji je ona sav prihvatila osim posljednjeg da austrougarski organi neposredno ucestvuju u istrazi atentata na teritoriji Srbije. Tako je krajem jula 1914. godine izbio Prvi svjetski rat.Slomom Srbije i Crne Gore 1915.godine BiH je prestala biti neposrednim ratnim popristem, ali su brojni Bosanci i Hercegovci i dalje mobilizirani u austrougarsku vojsku, u kojoj su ginuli i stradali na dalekim frontovima, uglavnom na ruskom i talijanskom.Prvog decembra 1918.godine proglasena je kraljevina SHS.Tako je BiH kao dio drzave Slovenaca, Hrvata i Srba usla u sastav nove jugoslovenske drzave. Nalazeci se u kraljevini SHS BiH nije izgubila svoju drzavnost. Zemaljska vlada za BiH imala je 5 povjerenistva, a u prvu vladu Kraljevine SHS usla su i 3 iz BiH po nacionalnom i vjerskom kljucu.
Jedna od karakteristika novostvorene jugoslovenske drzave cinilo je progonjenje i nasilje nad Bosancima u BiH i Sandzaku.Tako je do septembra 1920.godine pored ostalih oblika nasilja ubijeno oko 2000 Bosnjaka.
U pogranicnim krajevima Crne Gore ubijeno je 126 bosnjackih seljaka.
Zapaljeno je 500 bosnjackih seoskih zadruga. Samo do jula 1919.godine od 4218 bosnjackih zemljovlasnika oduzeto je bez ikakve nadoknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.
Po Vidovdanskom ustavu od 28.juna 1921.godine odredeno je jednim clanom da BiH ostane u svojim sadasnjim granicama, cime joj je zagarantovana teritorijalna cjelovitost.
U augustu 1939.godine sporazumom Cvetkovic-Macek formirana je Banovina Hrvatska na stetu BiH, a posebno Bosnjaka. U sastav Banovine Hrvatske uslo je 13 kotara iz BiH. Time je izvrsena podjela BiH i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva. Do realizacije ovog sporazuma nije doslo jer izbija II svjetski rat.Tadasnje muslimansko politicko vodstvo obnovilo je u tim prilikama ideju o autonomiji BiH. Preko svojih predstavnika sva muslimanska drustva i organizacije zahtijevali su da se uspostavi BiH kao posebna jedinica. Protiv ove ideje odlucno su istupili srpski politicari koji su zastupali ideju o srpskoj politickoj prevlasti u BiH. Linija podjele interesnog podrucja Njemacke i Italije isla je preko BiH. Tokom II svjetskog rata cetnici Draze Mihajlovica u tri su navrata izvrsili masovne pokolje nad bosnjackim stanovnistvom u istocnoj Hercegovini, zapadnoj Bosni i u dijelovima Sandzaka. Sa svoje strane Bosnjaci su se otvoreno ogradili od ustaske politike progona i istrebljenje Srba i Jevreja obnavljajuci rezolucije u kojima su osudivani ustaski zlocini. Islamska zajednica takoder se ogradila od onih Bosnjaka koji su suradivali sa ustaskim vlastima. Kao sredisnja jugoslovenska drzava BiH je bila tokom najveceg dijela rata centar NOB-e. Ustav FNRJ izglasan je 31.01.1946.godine. U njemu se Bosnjaci ne spominju kao nacija. Sedamdesetih godina konacno je doslo do nacionalnog priznavanja Bosnjaka pod imenom Muslimani. Poslije Titove smrti 1980.godine se otvoreno trazi ukidanje Ustava iz 1974.godine kojim je omogucena veca samostalnost republika.
Tokom 1989.godine dolazi do krize presjednistva SFRJ uz istovremeno isticanje Generalstaba JNA kao vrhovne komande oruzanih snaga SFRJ s ovlascenjima samostalnog donosenja odluka. Time je u Jugoslaviji izvrsen prikriveni drzavni udar.
Nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske na referendumu odrzanog februara 1992.godine i gradani BiH izjasnili su se za samostalnu, neovisnu i suverenu drzavu. To je posluzilo kao povod za srpsko-crnogorsku agresiju 06.04.1992.godine. Evropska zajednica priznala je novo stanje u BiH, koja je 21.05.1992.godine primljena u UN. Krvavom i tuznom istinom i mi smo "prvaci" te istorije na kraju 20. stoljeca!! Sudbinu punu neizvjesnosti svi, ama bas svi, nosimo na svojim plecima.
Pri kreiranju "Historije BiH" koristene knjige ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta BiH.
*********************
Tomislav Ladan
Hrvatsi knizevnik
POSTOJI LI BOSNJACKI JEZIK?
Od 1945. pa do nasih dana moglo bi se reci da se najmanje spominjao "bosanski" ili "bosnjaski" jezik. To je na neki nacin bio jedan od smrtnih grijeha ili, ako hocete, nesto vrlo neuljudno, kao kozjak na rodjendanskoj torti. Ali, u onoj godini dana prije ovoga velikog rata, poceli su se javljati ljudi koji su s punom ozbiljnoscu i dobrim poznavanjem stanja poceli govoriti i o bosanskom ili bosnjackom jeziku. Dakako, to nije posve novo. Moram reci da to i nije tako jednostavno, jer upotreba rijeci Bosnjak ili Bosanac, koliko god bile casne ili primjerene, gotovo da su bile izbjegavane od cjelokupnog pucanstva. Razlog je tome najvecim dijelom velikosrpska i unitaristicka promicba. Nitko u Bosni nece da bude Bosnjak. To sto neko hoce da bude Srbin, pa to je kao doktorat, ili neka akademska titula po rodjenju...Malo je tko i govorio da je Hrvat, osim onih najtvrdoglavijih s naseg kamena bosanskohercegovackog, jer to je opet bila losa preporuka za drzavnu sluzbu i u Hrvatskoj, a nekamoli u BiH. Ostalo je, naravno, da bi Muslimani mogli naj prirodnije i s najvise prava govoriti o bosanstvu, bosnjakluku i o bosanskom jeziku, medjutim, ni oni to nisu cinili. Vjerojatno je razlog tome bio sto ako bi se upotrijebilo ime ...onda bi se pitalo - tko u Bosni moze biti Bosnjak? Srbi u Bosni od toga su vazda bjezali. Tko je lud da bude Bosnjak kad je Srbin? Hrvati opet kazu: ako bismo mi rekli da smo Bosnjaci, onda se mi otkidamo od jednoga od mjesta u koje smo vazda gledali. Jer, mi smo vazda gledali jednim okom na Rim, a drugim na Zagreb, pa smo svi ofrljavili od toga. Onda radije cuti, radije reci da si nas, da si neopredjeljen, ali ne reci da si Bosnjak. Sto se tice Muslimana, meni je jasno ovo. Iako su osjecali, osobito muslimanski duhovnici, da je za ljude iz Bosne tisucu godina najcasnije i najprimjerenije ime Bosnjak, da za stanovnike ili pucanine bosanskohercegovackog vilajeta nema casnijeg imena od imena Bosnjak. I za jezik nema casnijeg imena od bosanski ili bosnjacki jezik, pojavilo se pitanje: Sto ce biti s ovima oko nas, hoce li oni od pravoslavnog vjerozakona, ili od katolickog vjerozakona, htjeti ici s nama ili ne. Ako nece, Bosna se cijepa vec na jeziku! Cini mi se: ono sto je u Kalajevo (Kallay) vrijeme bilo nerjesivo, pokazalo mi se u danasnje vrijeme jos nerjesivijim. Prema tome, bilo mi je jasno, cim je pocela ta rasprava ili prepirka oko bosanskog jezika da nitko opet nece htjeti, iako je iz Bosne, iako je Bosnjak, da prihvati bosnjacki jezik... Ako jos uvijek postoji drzava Bosna Hercegoviona, ako je ta drzava medjunarodno priznata i ako se dogodi da veliki Allah dade da ona opstane kao drzava, kao samostalna, kao civilna ne vidim nista prirodnije nego da se jezik Bosnjaka zove bosnjacki ili bosanski. To je ono Sto ja mislim; niti ja to preporucujem, niti ja to namecem, to samo mislim i trazim minimalno pravo ne da budem u pravu, nego da budem u krivu. I ako hocete sada moj bosnjacki odgovor na vrlo jednostavno pitanje postoji li bosanski jezik? Ne postoji, i postoji, a trebalo bi da postoji! (Dio izlaganja na simpoziju "Povratak iskonu" odrzanom u Zagrebu od 10. do 12. prosinca/decembra)
______ Dvori Kotromanica i ostaci Ilirskog grada u Bosni. ____
************************************************
Josip Vrbic
Za volju onih koji su me ovih dana, dobronamjerno ili ne, pitali: kako je to sad bosnjastvo?
Do danas dolaze zabrinjavajuce vijesti o netrpljivosti i nesporazumima medju Bosnjacima katoliske i muslimanske vjere.
Zalosno!
Svi oni koji stvaraju, podrzavaju i odobravaju takvo stanje u narodu bosnjackom, izdajice su svog vlastitog naroda i jednog dana ce bit odgovorni za takva djela izdaje. Narodu treba pripovjedati snosljivost i kako se uzajamno pomagati, jer samo zajedno, kao Bosnjaci, moci cemo se odhrvati ljutom neprijatelju sa istocnih strana, koji nas kolje i zemlju nam razara. Sa hrvatske strane se nebi smjela podrzavati politika dijeljenja Bosne i dvojnog drzavljanstva, jer time ce i Hrvatska izgubiti. Oni Hravati u Bosni i Hercegovini, koji zelje braniti svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, neka se bore za nju bez ikakvih preduvjeta, ili separatistickih namjera,i ako nijesu voljni prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao svoju jedinu i nedjeljivu domovinu, onda bi bilo najbolje da je napuste. A to isto vrijedi za Muslimane i Srbe.
Neka Bosna i Hercegovina bude zemlja Bosnjaka, Srba i Hrvata i svih onih koji je vole i prihvacaju svojom domovinom.
______________________________________
***************************************
Pregled Historije Bosne i Hercegovine od Prahistoriski vremena do propasti bosanskog kraljstva
U ovom historiskom pogledu Bosne i Hercegovine dat je sledeci raspored historiskih dogadaja:
A)Predhistoriska Bosna i Hercegovina
Po zakljuccima materijalnih ostataka, naselja, nakita, grobnica i sl.poceci historiskog razvitka BiH size duboko u prahistoriju, negdje oko tridesetak hiljada godina prije sadasnjosti.
B) BiH u anticko (ilirsko)doba
Po Dr. Bacicu ovo razdoblje traje od oko 1300.prije nase ere do oko 480 godine.
O drevnim narodima u prastaroj Bosni pisao je grcki pjesnik "Homer":o "Peoncima" koji su sudjelovalii "Trjanskom ratu", a koji su se kasnije naselili u Podunavlju, po kojima se cijelo Podunavlje, pa cak i jedan dio Bosne kasnije i prozvao Panonijom. Panonci su bili jedno od ilirskih plemena, kao sto su bili i Dalmati koji su se najorginalnije sacuvali u danasnjim Bosnjacima,dok su se u dalmaciji romanizirali. U tom svom ilirskom razdoblju, Bosna je bila samostalna,istina, ne u svom drzavnom smislu, nego u svom narodnom i plemenskom ambijentu. I bez obzira na cinjenicu da si iliri imali svoju organizovanu drzavu, ona nije bila u smislu jedne danasnje bosansko-hercegovacke drzave.Ta samostalnost ilirskih plemena na bosanskom teritoriju prekinula se 9. godine n.e.pobjedom i dolaskom Rimljana u nase ktajeve.
C)BiH u rimsko doba(od 9.-480.godine)
Ovo razdoblje stare BiH dosta je dobro obradeno zahvaljujuci brojnim nalazima ostataka rimskekulture,kao i dokumentaciji iz rimskih i starih zapisa, kronika i povelja. Vec u to doba formira se etnicki mentalitet i identitet danasnjih Bosnjaka. Ilirska Bosna se ponovo osamostaljuje 9. maja 480.kada je u Dioklecijanovoj palaci u Splitu ubijen "Ilijus Nepos" posljednji legitimni car Zapadnog Rimskog carstva, a ujedno i vrhovni vladar Bosne.
D)BiH u sukobu istocne i zapadne "civilizacije"(480.-1091)
Od pada Rimskog carstva,pa preko provale kojekakvih divljih plemena kao sto su bili Avari,Huni,Goti,Gepidi,Longobardi,Sloveni i drugi manji narodi i plemena,Bosna je u svojim planinama i u svojim dolinama ostala dosta sacivana, pa i izvan ovih dogadaja.U njoj se nije nista dogadalo tako drasticno, kao, recimo, u susjednoj Hrvatskoj i Srbiji. Sva ta plemena i svi ti naroda imali su tek jedan cilj: unistenje i potpuno istrebljenje drugih naroda i plemena,pa su tako nestajali jedni za drugim dok konacno nisu svi iscezli u nemirnom vrtlogu okrutnog divljanja.
Krajem sestog i pocetkom sedmog stoljeca na balkansko podrucje dolaze Slaveni noseni vihorom Huna. Skita, Gota, Tatara, Bugara i drugih mongolskih plemena s aziskih strana, a s tim Slavenium i prvi poceci formiranja slavenskih drzava. U tom okviri Bosna egzistira i kao samostalna drzavna jedinica,a i u zajednici susjednih drzava, Hrvatske i Srbije, vec po igrama i spletkama dvaju mocnih imperijasa zapadne i istocne strane: Rima i Bizanta.
E) "Zemljica Bosna" i prvi poceci mocne bosanske drzave(1091.-1180.)
U ovom razdoblju Bosna iako samostalna banovina u hrvatsko-ugarske drzavne zajednice, formira svoj narodni i drzavni identitet; ucvrscuje svoje ime i prosiruje svoje granice.Bosna se potpuno osamostaljuje i uzuma svoju narodnu i drzavnu sudbinu u vlastite ruke.
U to doba bosanska drzava se dijeli na pokraine, koje nisu bile uvijek u sastavu bosanske drzave, a neke od njih su bosanski vladari pripoili Bosni.
ZAHUMLJE (Hum): knezevina kojom su upravljali posebni knezovi, koji su cesto bili nasilni, a ponekad tezili vecoj samostalnosti, kao sto je bio herceg Stjepan Vukcic-Kosaca po kome se Zahumlje kasnije nazvalo Hercegovinom. U sklopu te knezevine bili su krajevi izmedu Dubrovnika na jug, Neretve na zapad, Drine na istok i Bjelasnice na sjever.
TRAVUNJA isto kao knezevina,uglavnom danasnji krajevi juzno od Dubrovnika (Konavlje do Kotora)
DONJI KRAJI zvale su se zupe koje su se nalazile zapadno od Vranice planine u gornjem podrucju rijeke Vrbasa i Sane. Ovi ktajevi su ispocetka bili u posjedu hrvatskih vladara, a negdje u prvoj polovoci 12 stoljeca jaki bosanski vladari su ih pripojili bosanskoj drzavi, jer,Vjerojatno, u tim krajevima je zivio isti narod kao u Bosni, prije dolaska Hrvata na ta podrucja.
ZAPADNE STRANE se spominju u bosanskim izvorima iz 14 i 15 stoljeca,a to su uglavnom zupe Glamoc, Livno i Duvno. koje je car Porfirogente spominjao kao hrvatske krajeve. Ovi se krajevi ponegdje nazivaju i "Tropolje", ili "Zavrsje". Tropolje stalno ulazi u sastav bosanske drzave negdje 1326.i 1332. i to mirnim dogovorom livanjskog vojvode Jurija Mihovilovica i bana Stjepana II Kotromanica i s odobrenjem hrvatskog kneza Nelipica.
Bez obzira na drzavnu upravu u ovim krajevima, oni su u svakom drugom pogledubili sastavni bosanskog etnikuma: i po govoru, i po obicaju, a i po historiskoj tradiciji,jer u tim krajevima je bilo sjediste ilirskog plemena Dalmata, koje je granicilo i mijesalo se s desijatskim Ilirima srednje Bosne.
KRAJINA je podrucje jugozapadno od Neretve i oko Makarske.To podrucje u srednovjekovnoj Bosni je oscilirala izmedu ugarsko-hrvatskih kraljeva i bosanskih vladara, a konacno ga Bosni pripoio kralj Tvrtko I 1390. i tako je ostalo u sklopu Bosne sve do pada Bosne i Hercegovine pod Turke.
PODRINJE se prostiraloistocno od gornje Drine: izmedu Drine i rijeke Lima. Glavna mjesta Podrinja bila su gradovi Sokol na uscu Pive i Tare,Breznica (kod danasnjeg Pljevlja),Prepolje, pa grad i manastir Milesevo; pa krajevi oko danasnjeg Gorazda i Visegrada.
Cijelo Podrinje zauzeo je kralj "Tvrtko I"(1337.)nakon sto je pobijedio Nikolu Altomanovica i od tada je Podrinje stalno u sastavu bosanske drzave sve do danas.
SOLI I USORA zvali su se u Srednjem vijeku ktajevi izmedu rijeke Save, Drine, Drinjace i Brke u danasnjoj sjeveroistocnoj Bosni (Soli), dok je Usora bila uz tokove i izmedu rijeke Bosne i Ukrine,a na sjever do Save. Vec bosanski ban "Kulin"je upravljao ovim podrucjem, koje je od tih vremena pa sve do danas bilo u sastavu bosanske drzave.
HERCEGOVINA se prije hercega Stjepana Vukcica-Kosace zvala "Hum" ili "Zahumlje". politicki zacetnik ove oblasti bio je "Vlatko Vukovic", vojvoda kralja "Tvrtka I" komu je Tvrtko dariva te zemlje.Negov, isto tako veliki, nasljednik bio je "Sandalj Hranic-Kosaca" (1392.-1435.), koji je ucvrstio i prosirio to podrucje pokorivsi sve male knezeve pod svoju upravu. Nakon ubojstva "Pavla Radenovica" (1415.) i nakon smrti hercega "Hrvoja Vukcica Hrvatinica" (1416.), Sandalj je bio najmocniji velikas u bosanskom kraljstvu,a kako nije imao muske djece, naslijedio ga je bratic mu "Stjepan Vukcic- Kosaca" (1435.-1466.)
Kada je Stjepan god. 1448 dobio naslov hercega (Jos se nezna kako i tko je podijelio taj naslov Stjepanu. Misli se da se je on sam tako prozvao,a cijeneci po njegovom karakteru, ti je inajvjerojatnija teoraija.)humska zemlja se prozvala hercegovinom Stjepana Vukcica,a po tome, polije samo "Hercegovinom". Herceg (Hercog) oznacavao je vladara odmah uz kralja, ili kraljevske namjesnike u nekim zemljama.
F)Bosna postaje banovinom (1180.-1377.)
Uovom periodu Bosna je cas samostalna, a cas opetpo vrhovnistvom hrbarsko-ugarskog kraljastva. Iz ovog razdoblja datira dosta pisanih izvora, ali ipak postoje i povjesne nesuglasice i to ponajvise u losoj historiskoj interpretaciji tih izvora zahvaljujuci ljudskoj slabosti presucivanja ili mijenjanja cinjenica a uglavnom na ustrb bosanske samostalnosti. Bosna je u to doba bila banovina u savezu ostalih banovina pod krunom sv. Stjepana, t.j. hrvatsko-ugarskog kraljstva. Upravo tada, pod ugarskom tiraniom, u bosanskom covjeku rada se teznja za potpunom vjerskom i narodnom samostalnoscu koju Bosnjaci i ostvaruju. Iz tog vremena datiraju i brojni stecci, nadgrobni spomenici koji su specificni bas na bosanskom i hercegovackom srednjovjekovnom podrucju. Ti stecci, po nekim historicarima, vezu Bosnu sa njenom poganskom prosloscu, ma premda je Bosna ostala poganskom zemljom u svom sirem shvacanju sve do turskih osvajanja. Zanimljivo da na tim steccima nema bas mnogo krscanske simbolike, a veoma su rijetki slucajevi s hrvatskom narodnom tematikom. Dakle, radi se iskljucivo o bosnjackoj specificnosti astralnih motiva, kao i tematici iz svakidasnjeg zivota naroda i njegove proslosti. Natpisi su u glavnom pisani bosanskim pismom, a veliki dio tih natpisa govori da pod kamenim spomenikom pociva "Dobro Bosnjanin",ili "Dobri krstjanin".
U to doba padaju i dva najznamenitija dogadaja u BiH: "bogumilstvo" i "Crkva bosanska".
Bosna se proglasuje kraljstvom (1377.-1463.)
Ovaj period bosanske drzave bio je najburniji, dok konacno nije zavsio tragicno padom Bosne pod tursku vlast.Bilo je desetak bosanskih kraljeva i kraljica, koji su, svaki na svoj nacin, ostavili svoj pecat u tom nemirnom i nesretnom kraljstvu. Bosna je bila izasla iz svoje vjekovne geografske izolacije i odmah postala mamcem dviju gramzljivih "civilizacija", dveju "krscanskih" sila, sve do nasih dana.Bosna se izdizala u svojim historiskim ekstazama, mucila i krvarila u svojim brojnom agonijama, ali se uvijek i iznova dizala kao legendarna ptica Feniks.
Bosanski ban Tvrtko kruni se bosanski kraljem 1377. i podize Bosnu na nivo sile tadasnjeg balkanskog svijeta, a on sam ulazi u povijest kao jedan od najvecih slavenskih vladara svih vremena, koji je bio uspio okupiti i Hrvate i Srbe u svom kraljstvu.
Stjepan Tomasevic je bio posljednji bosanski kralj koji se uzaludno obracao desno i lijevo za pomoc, ali tadasnji mocnici, kao i danasnji, isli su samo za onom tko i sto je islo u njihovu korist. "Ja ne istem zlatnoh brda...( pisao je nas kralj papi)a moja propast nece biti samo moja..."Kako prorocanske rijeci tog naseg kralja!
Nazalost, vec desetljecima prije propasto Bosne, kraljstvo bosansko su razdirale nesloge, zavist i svade njezinih velikasa, koje su se kuhale i podgrijavale u Rimu i Bizantu; Hrvatskoj, Ugarskoj i Srbiji, a da nije bilo takvih spletkarenja izvana, Bosna je imala velike mogucnosti odhrvati se turskim najezdama, a sto se vidi iz historiskih dokumenata po kojima Turci nisu nikada bili sigurni u Bosni.
I dok je ta srednjovjekovna Bosna odupirala turskim najezdama, a u isto vrijeme i hrvatskoj i srpskoj agresiji i dok je krvarila i gubila komad po komad svog drzavnog teritorija, zlobnici povijesti zapisase "Bosna saptom pade".
*********************************************************
Josip Vrbic se rodio u Bosni, u selu Biljacici povis Zavidovica 9. augusta 1939.Osnovnu skolu zavsio i zavidovicima a gimnaziju u Visokom i Dubrovniku.Na studijama u Zagrebu aktivira se medu medu buntovnim studenrskim strujama i tako zaraduje "Goli otok" od 5 godina ali poslije amnestije (nakon 3 godine) napusta Otok.Po povratku u Zagreb, vlasti mu onemogucavaju nastavak studija na Pravnom fakultetu i tako Vrbic sa svojih 22 godine napusta svoju Bosnu. Bjezi iz zagreba i nastavlja studije u Becu. Nakon 3 godine odlazi u SAD i zavrsava skolovanje na Georgetiwn sveucilistu u Washington, D.C. Nekoliko godina kasnije zavrsava i kompjutorske nauke u College of Virginia.Vrbic je napiso dosta clanaka u emigrantskom tisku i knjige "Pregled historije BiH do turskih vremena" i knjiga druga "BiH od turskih vremena do danas"
_________________________________________________
O IMENU "BOSNA"
J Bacic Ph.D
Bosna i Hercegovina je relativno dobro izuceno podrucje, jer su se njenom prosloscu bavili mnogi vrsni arheolozi, povjesnicari, povjesnicari umjetnosti, entolozi i drugi. Uprkos tome, za cuditi se je kakve sve gluposti pisu razni "strucnjaci" o Bosni. Cak i neki inace ozbiljni znanstvenici tvrde ono sto bi oni htjeli da se je zbilo, a ne oni sto je stvarno bilo, eda bi potvrdili neku njihovu ideologiju, opravdali neku mrznju ili pak ucvrstili neku ljubav.Citatelj ce uskoro vidjeti o cemu se radi i nadamo se umijeti luciti one koji o Bosni pisu s ljubavlju za istinu od drugih koji to ne cine.
U ovoj seriji mi se jednako bavimo povijescu Bosne i Bosnjaka, tj. zemlje i naroda koji je po njoj dobio ime. Nema dvojbe da je Bog prvo stvorio Bosnu a ona rodila i odhranila Bosnjake.Za razliku od Starozavjetnih Zidova, ciji preci su podrijetlom iz Iraka i Sirije (Abraham) ili Egipta (Mojsije i Aron), te za razliku od Srba i Hrvata koji nastoje dokazati da su njihovi preci dosli na Balkan iza karpata ili pak iz Irana, Bosnjaci ne traze svoje korijenje izvan Balkana i Podunavlja. Ne stoga sto pojedini Bosnjaci nebi bili podrijetlom iz dalekih zemalja, vec uglavnom zbog toga sto je narodnosni naziv "Bosnjak" izvorno balkanski i oznacava stanovnika jedne od balkanskih drzava, te se je narod koji nosi ovo ime formirao tu gdje i njegova drzava. Za razliku od Sraba i Hrvata koji pricaju o njihovim iranskim, sumerskim, anatolskim, vasionskim i kakvim sve ne prarodinama i pradjedovinama, Bosnjaci ne znaju za drugu Bosnu osim one na Balkanu. Ali bilo je i jos ima pokusaja da ju se nadje.
U prvom pisanom izvoru koji spominje Bosnu, u "Spisu o narodima"kojeg je sastavio romejski (bizantski) car Konstantin Porfirogenet, nema nista ni o njenom podrijetlu niti o smjestaju.
Slicnost imena Bosne s imenom trackog naroda Besa i pravilno rasudivanje da su srednje vjekovni Tracani, tj. Bugari, jezicno i srodni s Bosnjacima porodila je u glavama nekih ranih pisaca uvjerenje da je ime Bosna samo jezicna varijacija imena Besi. Ovu jednadzbu nije moguce dokazati te je niko vise ne rabi.
Drugi pokusaj trazenja Bosne van Bosne takoder je rezultat puke slicnosti imena Bosnjak sa imenom Bassinak, kojim su neki zapadno-krscanski pisci oznacavali narod poznat kod Rusa pod imenom Pecenega. Pecenezi su bili jedan od brojnih nomadskih naroda koji su nikli i nestali na neobjatnim riskim i ukrainskim stepama. Buduci je njihov jezik pripadao turskoj porodici jezika, nemaju oni nikakve srodnosti s Bosnjacima koji su jezicno Slaveni.
Od kako je prevladalo nicim ne dokazano uvjerenje da su se Srbi, i Hrvati i drugi Juzni Slaveni doselili na Balkan iza Karpata u onom sedmom krscanskom stoljecu u kojem je svevisnji dao Kur'an ljudima preko svog izabranika Muhameda, pokusava se i Bosnjake uvesti u maglovite zakarpatske pustolovine trazenja neke bosanske pradjedovine.
Iako je moja dokrorska dizertacija, koju sam ja sam jos 1983.godine odbranio na Columbia Sveucilistu, a koja dokazuje da nikakve seobe Hrvata niti iza Karpata niti Irana nije bilo, prihvacena od uglednih svjetskih povjesnicara i misliteljskog opcinstva, prosti hrvatski puk je osupnut proizvodima daka samouka, koji mu docaravaju razne pradomovine. Uvjeravaju ga da se Hrvatska po prvi put u povijesti pojavljuje 520 godine prije Krista pod imenom Harahvatis nakon sto je tu afganistansku pokrainu pokorio perziski kralj Darije i od nje napravio satrapiju. Kao dokaz porobljenosti njenog naroda dao je ukljesati na jednu liticu u Iranu lik vezanog jadnika koji simbolizira zemlju Harahvatis kako lezi pod nogama silnog Perzijanca, a u drustvu drugih suzanja koji simbolicno prestavljaju ostale pokorene zemlje. Na ovom reljefu nema siznja koji bi prestavljao Hrvatima srodne Srbe. Ali, buduci se ime Harahvatis pojavljuje u Indiji u obliku Sarasvatis, mozemo slobodno potezom pera zasuznjenog pra oca Hrvata pretvoriti u pracaletu srpske otadzbine. Tisucu i kusur godina su navodno Harahvati/Sarasvati putovali od Afganistana do Ukraine i Poljske, gdje su se nvodno skrasili i ti u sestom stoljecu osnovali bijelu ili zapadnu Harvo-Sarvatiju. Odatle su navodno, po naredbi romejskog cara Haraklija, sljegli na Balkan i tu se raskolili na Hrvate i Srbe, a raskol je postao trajan kad su u sedmom stoljecu Hrvati osnovali drzavu Horvatiju i priklonili se Zapadu, a Srbi doveli u zivot Serviju i privoljeli cara na Bosporu.
Danas svaki albanski i grcki cevadzija vjeruje da su Crnogorci, srbi i Makedonci dosli na Balkan tek u sedmom Stoljecu te da ne mogu tu imati ista prava kao Albanci i Grci koji da su starosjedioci.Hrvati pak unosno pjevaju kako od stoljeca sedmog oni pisu svoju povist na Jadranu i tu da disu. A kad ih se upita koji je narod prije sedmog stoljeca tu povist pisao, disao i kamo se je djenuo zijevaju kao riba na suhu.
U prkos cinjenici da je bosnjacki narod roden i krsten na obalama rijeke Bosne, a Bosnu nije nitko donio iza Karpata. manja traganja za praotadzbinom navela je i neke povjesnicare da negdje u Hrvo-Sarvatiji traze i Bosnu i neki vjeruju da su ju i nasli. Ovaj pokusaj temelji se na pretpostavci srednjovjekovnih pisaca da ime Bosna od imena nekog plemena, a ne od rijeke.
Umjesto odbacenih Besa i nepodobnih Pecenega izmislili su sredinom ovog stoljeca neki povjesnicari neko gotsko pleme Bosna i od toga da su bosnjaci potekli.Teza o gotskom podrijetlu Bosnjaka nikla je u ono vrijeme kad su u opciju bile teze o gotskom podrijetlu Poljaka, Bugara, Rusa i Hrvata. U to vrijeme takoder je vladalo uvjerenje da su Bosnjaci cvijet hrvatstva, te ako su Htvati Goti, onda su i Bosnjaci Goti. U ono vrijeme kad je Hitler "etnicki cistio" Evropu od Zidova, Cigana i Slavena, bilo je tesko biti Slaven a spasonosno Got. Nedavno je "Slobodna Dalmacija" objavila pregrst objeda na racun Muslimana. Medu ostalim ih se izruguje sto su za vrijeme drugog svetskog rata poslali Hitleru memorandum u kojem tvrde da su Bosnjaci Goti. Splitska novina ne spominje na kakve su sve nacine Hrvati pokusali uvjeriti sebe i svijet da su i oni Goti, a neki jos to cine i objavljuju knjigu pod naslovom "Gotska krv u hrvatskim zilama"o kojoj je ova novina pohvalno pisala.
I ako rijetko ko danas pridaje veliki znacaj Gotima u etnogezi Bosnjaka, ipak se ne odustaje od traganja za nekim plemenom koji bi na svojim opancima "donjelo" bosansku zemlju iz zakarpatske Hrvo-Sarvatije i nastanilo se na obalama do tada navodne bezimene rijeke kojoj bi dali svoje zakarparsko plemensko ime, po uzoru na Hrve i Sarve koji na svojim opancima donose Harvatiju i Sarviju na Balkan. Tako su bez ikakvih valjanih dokaza, i na osnovu niceg drugog osim teorije o zakarpatskoj pradomovini Juznih Slavena, koju smo ja i drugi istrazivaci Anto Babic i Redakcija u separatu "S R Bosna i Hercegovina" Enciklopedija Jugoslavije (Zagreb 1983,str.79)napisali:
"Po tom izgledu da se jedno dosta jako pleme Bosna nakon seoba naselilo u centralnoj Bosni, dijelu rimske provincije Dalmacije"
Iranom protice rijeka koja se danas zove Mari-rud, ista koju su stari grcki pisci znali kao Margos, a zemlju kroz koju je tekla zvali se Margina. Kao i Harvahtis/Sarasvatis i Magrina je bila perziska satrapija. Zacudo, tragaocima za pararodinama ibjegla je iz vida identicnos iranske rijeke Margos i balkanske Margos koju su Slaveni zovu Morava. Kako ti da se nitko ne upire da dokaze iransko podrijetlo Moravljana? U srednjem vijeku Morava je bila znacajna drzava i dijelila se na Moravu i Veliku Moravu kaosto se je i Hrvatska dijelila na Hrvatsku i Veliku Hrvarsku. Danas se moravskim imenom zove jedna pokraina u ceskoj, ciji stanovnici pokusavaju izboriti za svoju nekoc slavnu zemlju poseban status, te je za ocekivati da ce se proglasiti Irancima da bi se distacirali od Ceha.
Od Irske do Indije lingvisti su sakupili i analizirali ogroman broj identicnih ili slicnih imena naroda, rijeka, planina, itd. Amatere ovo uzbunjuje i goni ih da donose dalekosezne zakljucke koji nemaju nikakve povijesne podloge, jer se temelje na slucanjim slicnostima. Primjerice, neki slavenofobi medu Hrvatima jasu na pribliznoj slicnosti imena Harahtis sa imenom Hrvati da bi se distancirali od "ropskih" naroda:Srba i Slava. Teorija o iranskom podrijetlu Hrvata nema znanstvene podloge, temelji se na zelju da se pobjegne od balkanske i podunavske stvarnosti u neki istocni raj. Cudno je da oni koji zastupaju ovu teoriju ne uocavaju, da, kad bi se ona prihvatila, da bi Hrvati unisli u povjest ne kao slobodni ljudi nego kao zasuznjena raja ciju su zemlju silni i bahati Perzijanci pretvorili u svoju satrapiju.
Hvala bogu medu Bosnjacima prevladava zdrav razum i smisao za hladno rasudivanje te su oni po svom mentalnom sklopu spremni prihvatiti moju tezu da su starosjedioci u svojoj jedinoj babovini i da nema toga povjesnicara koji je uspio dokazati da bi oni kao narod od nekuda dosli. Za razliku od nekih Hrvata koji disu u Hrvatskoj tek od sedmog stoljeca, u Bosni od kamenog doba dise onaj narod koji je nedavno primljen u ljudsku zajednicu pod slavnim i ponosnim bosnjackim imenom.
****************************
..........KULA.................
BOSNJASTVO
U ORJENTALNOM I U SREDNJOEVROPSKOM KONTEKSU
Napisao prof.Dr.Smail Balic
Tragajuci dugi niz godina za imenima nasih zemljaka u knjizevnom naslijedu Orijentai za njihovim djelom u razvoju arapske, turske i perzijske literature sretao sam se uvijek nanovo s pridjevkomal-Bosnawi, Bosnali ili Bosnjaq. Tako sam u dva sveska svoje knjige "Kultura Bosnjaka" mogao poimenicno navesti preko 110 tako opisanih knjizevnih djelatnika i kalilografa. U meduvremenu se taj broj u mojoj radnoj evidenciji popeo na skoro dvije stotine imena. Pridjevak al-Bosnawi ili njegov turski ekvivalent dodavan je uglavnom samo onim trudbenickim imenima, koja su se cesce pojavljivala izvan Bosne, a nositelji im nijesu imali neku drugu karakteristiku, po kojoj se mogli preposzati. Skupni broj bosanskih poslednika na osmanliskom knjizevnom polju nadmasuje navedeni broj od 200 za dva puta. Atrubut al-Bosnawi, Bosnali ili Bosanaq u prvom redu je sluzio za sto bolje razlikovanje jedne licnosti od druge. No ipak je ovdje na mjestu pitanje, dali se njima mozda oznacavala i narodnost konkretno imenovane osobe. Pojedini orjentalisti kao u meduvremenu (1985) preminuli Vanca Boskov, u njem su vidjeli samo regionalnu oznaku, sto bi znacilo, da prevod ima glasiti jedino: Bosanac. Istina je da u Osmanlijskom Carstvu, upravljanom po srednjovjekovnom vjerskom pravu nije bilo potrebe za vjerskim izjasnjavanjem. Njegovo stanovnistvo se u samorazumijevanju i u svijesti savremenika nije razgranavalo u narode, vec u milete, t.j. vjersko kulturne grupacijes vlastitim zivotnim pogledima i pravnim poimanjima.Radilo se uglavnom o muslimanima i krscanima i Zidovima, sa svim njihovim posebnim interpetacionim i odredenim skolama. Javni radnici koji su nastupali izvan granica svoje uze domovine dobivali su obicno pridjevke po rodu, porijeklu ili nekoj upadlivoj osobini,jer nije bilo prezimena, a potronymikon (izvednica od oceva imena) nije bila uvijek dostatna, da bi se licnost dovoljno jasno omedila. U arapskom jeziku se pridjevak po rodu (nesebu) ili porijeklu zove nisba (po turskom izgovaranju:nisbet). Oblikuje se po pravilu dodavanjem nastavka- i na korjensku rijec. Tako se pojavljuju imaena al-Bosnawi (Bosnjanin), al-Misiri (Egipcanin), al-Habasi (Abesinac), al-Hindi (Indijanac). Radi sto preciznijeg indeficiranja upotrebljava se ponekad citav lanac pridjevaka. Ovaj obicno pocinje naznakom mjesta rodenja, potom oznakom mjesta boravka, onda podatkom o rodu ili rodnoj zemlji i na koncu ukazivanjem na eventualnu pripadnost odredenoj skoli misljenja ili odredenih navika.
Buduci da je pridjevak al-Bosnawi mogao oznacavati i osobu koja pripada bosanskom rodu ili je na bilo koji nacin povezana s Bosnom, to je opravdano u njemu vidjeti i sematicku pretecu danasnje narodnosne oznake.To je taj pridjevak uistinu cesto i bio. Pod promijenjenim zivotnim uvjetima rijec Al-Misiri je u meduvremenu pojmovni sadzaj, pa danas znaci Egipcanin u nacionalnom smislu, ili rijec al-Habasi, koji danas jednostavno Abesinac po narodnosti, tako bi se u danasnjoj uporedbi ime el-Bosnawi moralo prevoditi s Bosnjak. Dali se i prije radilo vecinom o tom znacenju, dokazuje njeno cesto prevodenje na turski jezik upravo tom rijecju. Nekada je prevod mogao: Bosnali, sto odgovara nasem pojmu: Bosanac
Da postoji narod BOSNJAK na to jasno ukazuje cinjenica da bosanski i hercegovacki iseljenici na Srednjem istoku nijesu poznati ni pod kakvim drugim imenom nego Bosnjaci. Pojam je uvpijezen i u arapskom jezicnom podrucju:al-Bosnaq, mnozina: al-Bosani-qa. Tako je naslov malo prije spomenute knjige "Kultura Bosnjaka", u jednom arapskom jeziku dosljedno preveden Ta-qafqt al Bosaniqa, a i njime se i ja posluzio za nas naslov knjige "Kultura Bosnjaka".
Sustinsko prisustvo bosnjaka davno prije pojave madarskog ucenjaka i politicara Benjamina Kallaya, umro 1903, i u okviru zapadne, osobito srednjisnoevropske, kulture, potvrduje - citav niz enciklopedija i leksika. Bilo bi korisno istraziti sva ova svjedocanstva i uciniti ih pristupacnim sirem krugu zainteresiranih ljudi. Skroman pokusaj ove vrste, svojevremeno sam poduzeo svojom bibliografijom "Njemacko-jezicki arheoloski i povjesni spisi o Bosni-Hercegovini od pocetka 19 stoljeca do 1918".
Orjentalne knjizevnosti, poimenice arapska, turska i perziska knjizevnost, polaze u ovom gledanju na nas narod sa stanovista da postoji "bosnjacki narod". Oni znaju sta vise i za "bosnjacki jezik". Buduci da se duhovni susret redovno odvija unutar islamskog kulturnog kruga, to su za islamske narode Bosnjaci manje vise upravo oni Juzni Slaveni, koje dans oznacavamo Muslimanima u nacionalnom smislu. Stara jezicka praksa bosanskih franjevackih knjizevnika, medutim, dodatno dokazuje da pojam bosnjastva bio ziv i u ne muslimanskoj sredini. Spomenimo samo bosanske franjevacke rodoljube Filipa Lastrica, Iliju Jukica i Antu Knjezevica. Na drugoj strani hrvatski pisci Pavao Riter Vitezovic i Antun Kacic Miosic zalagali su se za prihvacanje "bosanskog jezika" za knjizevni jezik svig naroda. Citajuci prosle godine objavljenu knjigu "Die Bosniaken kommen" (Bosnjaci dolaze!), nijesam se mogao dovoljno nacudit s koliko pozrtvovanosti su se u bosanskim regimentama, za vrijeme Prvog svetskog rata, borili za Austro-Ugarsku Monarhiju bosanski vojnici srpskog porijekla. Veliki broj ih je za to odlikovan zlatnim medaljama za hrabrost. Jednom od njih, Gojkomiru Glogovicu iz bilece, stavise je za tarne zasluge darovana plemicka titula. Ti, mahom prosti vojnici, nijesu bili svjesni toga da za tudinu prolijevaju svoju krv. Ono sto je ucvrcivalo njihovu vjernost svojim vonjim jedinicama, bilo je prije svega drugarstvo i na krivom mjestu "izrazena zelja da se osvjetla obraz Bosne". Dobar indicij za to je slucaj korporola rade Save Rajica, koji je svoju zlatnu medalju za hrabrost bez mnogo razmisljanja prodao, sto mu je donijelo degradiranja na stupanj obicnog vojnika.
Po svemu ovome se vidi da bosnjastvo nije ograniceno samo na bosansko-hercegovacke i sandzacke Muslimane, nego je siri pojam. Taj momenat nije do duse dovoljno jasno izrazen u orjentalnim knizevnostima, koje inace pruzaju vazno svjedocanstvo o staroj prirodi toga narodnosnog osjecanja, ali je zato jace izrazen u bosanskoj drzavnosti predosmanlijskog vremena i njezinih duhovnim predpostavkama. Iz ovoga proizlazi da historiski gledano nije opravdano samo u muslimanima u nacionalnom smislu nalaziti Bosnjake. To su drugi slavenski stanovnici Bosne, ako se takvim osjecaju.
Medutim, razvoj politickih i kulturnih prilika u 19 i 20. stolecudoveo je do toga daje bosnjastvo-koliko ga u svijesti naroda ima - splasnulo uglavnom na muslimanski dio stanovnistva povjesne Bosne. Sluzbeno videnje ovog etnickog indetiteta kao "muslimanstvo u nacionalnom smislu" zakonski prvi puta utemeljeno u preambuli Ustava Bosne-Hercegovine iz 1963, krupan je korak uskladivanju politickog zivota sa stvarnoscu. Ono je uvjerljiv dokaz nastojanja oko ravnopravnosti svih gradana. Na taj nacin i jedna dotle za sluzbenu javnost bezimena, a u stvari osjetljivo prisutna, opisiva i s Bosnom ocito jednako usko povezana narodna skupina kao i bosanski Srbi i Hrvati, priznata kao genium drzavni narod. Uza svu snagu argumenata koji su iznoseni u korist priznanja trece nacije u Bosni, ima se dojam da ne novopridoslo ime u spelrtimu jugoslovenskih nacija prihvaceno tek iz nedoumice. Ocito se pristalije ime, naime "bosnjastvo", izbjeglo kako se bosanska drzavnost ne bi zabunom - kod stranaca - pripisivala samo tom bosnjackom, ustvari muslimanskom, elementu. Pribojavanje je donekle bilo opravdano. Neobicno je, ipak, da se izrazito vjerska oznaka koristi kao ime naroda, iako i toga u svijetu ima. U Sjevernoj Rusiji, na pr.,zivi mala dvojezicna narodna skupina po imenu Besermjani ili Busurmjani. Govore tatarski i ruski. Od davnina su muslimani i odatle im potjece ime. Madarske i neke druge muslimane u susjedstvu su za vrijeme srednjeg vijeka zvali "boszormeni".To se ime zadrzalo od Besermjana. njih su u 17. stoljecu bili nasilno preveli u kriscanstvo, ali su se nakon proglasenja vjerske slobode u carskoj Rusiji 1905. godine ponovo skoro listom povratili na islam.
Rijec musliman je perzijska izvednica od arapskog participium aktiva muslim, sto u vjerskoj terminologiji znaci: civjek koji svoj zivot i svoju bol savladava u znaku predanja bogu. pod pojam muslimani mogli bi se dakle u kranjoj liniji svesti svi vjernici jednobozanskog nazora, jer svi trebaju da savladaju svoj zivot i svoju sudbinu u znaku predanja Bogu. Sadrzina tog pojma, zarumljivo, proturijeci iz temelja bezvjerju ili ateizmu. Prema tome, u izrazu Musliman u nacionalnom smislu odredujuci elemenat nerijetko se pojavljuje lisen svoje pojmovne sadrzine ili, stavise, prometnut u svoju suprotnost. To lahko dovodi do zabluda, posebno u dodiru sa stranim svijetom.
"Historiska svijest,obicaji i kultura kao srestvo nalazenja nacionalnog identitetasu u slucaju muslimana tako usko povezane s islamom" primjecuje slavista Wolfgang Hopken, u svojoj izvrsnoj analizi poslije ratne komunisticke politike prema bosanskim muslimanima, "da nastojanje za cisto svjetovnim legitimiranjem muslimanske nacije u praksi tesko polazi za rukom". Ono dovodi do izvjesnih proturecnosti. "Ali zbog toga gledati na izvodenje muslimanske nacije kao jedan cisto umjetan proizvod", zakljucuje on, "znaci plitko zalaziti u problem".
Pojava novog nacionalnog imane u poratnom vremenu nije usamljen slucaj. Sjetimo se samo naziva Rom i Makedonac, kao i sitavog niza do oktombarske revolucije nepoznatih etnickih skupina u sovjerskom Savezu. sva ta imena ipak pokrivaju jednu u najmanju ruku sociolosko-kulturnu osebujnost.
Iz izvesnih razmatranja proizlazi da sagledavanje pitanja nacionalnog identiteta bosanskohercegovackih Muslimana, jos nije dostiglo svoju zavrsnu tacku. Nepatvoreni nacionalni identitet stoji uvijek u skladu s nasljijedenim duhovnim ustrojstvom. On je odraz vjernosti samom sebi, toliko potrebne za stvaranje sredeneh meduljudskih odnosa. Uskakanje u tudi identitet nosi za pocinitelja opasnost da se nade u polozaju koje nije ocekivao niti zelio, jer mu je misaono stran. To moze kako nas i skorija proslost uci, uroditi tragicnim poljedicama. Ovo saznanje je - uz druge razloge - zacijelo rukovodilo radom bosanskih ljudi od nauke na iznalazenju odrednica i dometa muslimanskog duhovnog ustrojstva kao cimbenika nacionalne samosvojnosti. Vazan poloticki razlog mogla je biti i okolnost da nakon oslobodenja siroki muslimanski strojevi, sluzbeno svrstavani u red tzv. nacionalno neopredeljenih, nijesu bili zastupljeni u vladajucim tijelima. David Diker je na temelju jugoslovenskog "Who is who" iz 1956, iznasao da su se od ondasnjih vodecih partiskih i drzavnih funkcionera s izrazito muslimanskim imenom njih 61,6 odsto bili izjasnili kao Srbi, 12,6 odsto kao Hrvati, 8,6 odsto kao Jugosloveni, dok je 12,6 kazalo da odbacuju svaku vrstu nacionaliteta. Moglo je to izvjesnim dijelom biti odraz licne odredljivosti upitnika prema ratnim zbivanjima u nasoj sredini. Gledano pak na dugi rok, bila je to psljedica sto sustavnog presucivanja muslimanskog kulturnog i nacionalnog nasljieda u obrazovnom sustavu zemlje, iz cega se izrodila otudenost od vlastite narodne sredine, sto vladajucih ideoloskih pogleda o nacionalnom pitanju, sto pak politickog pritiska u pravcu odredenog identificiranja. Ovaj pritisak dugo je vremena bio stalan pratilac politickog i nacionalnog raslojavanja. Samim nepriznavanjem muslimanskog ili bosnjackog identiteta, eliterni krugovi iz bosanske sredine su stavljeni pred izbor: Srbin ili Hrvat.
Jugoslovenstvo je obicno sluzilo kao pribjeziste iz neugodne dileme. Nacionaklna neodredjenost usljed izostatka priznanja bosnjastva izazivala je, vec prema politickim prilikama, prelijevanja sad na jednu sad na drugu stranu. Ona je olaksavala nedosljednost i oportunizam, nekada ocito iz karijeristickih pobuda.
Osmanlije su u Bosnjacima vidjeli zaista narod, na sto ukazuju dokomentarno potvrdeni pridjevni spoj BOSNALI QAWIM (bosanski narod) kao i naziv jezika. Nije bez osnova slavni Vatroslam Jagic, umro 1923, osnivac casopisa "Archiv fur slavische philologie" i izdavac "Enciiklopedije slavjanskoj filologii" stajao na stanovistu, da postoji bosanski jezik. Nije dovoljno uvjerljiva teza Milosa I. Okuke, da se on-tako integralna znastvena licnost - u pitanju bosanskog jezika tek dao po Kallayu navesti na tanak led.
Popovic, orijentalista i bibliograf iz Pariza, uz priznanja vrijedan sakupljacki rad literarne grade o o isklamu i muslimanima na Balkanu i njezine analize, ponekad nepotrebno komplicira odredivani predment time sto iznosi previse mnogo detalja koji i nijesu bitni za sagledavanje sustine. I u ovom clanku on je, ukljucujuci svoje razmatranje neke nacionalisticki tempirane napise iz dnevne stampe, predmet, mozda i nehotice, zamaglio. Iz sklopa genuiine bosansko-muslimanske svijestion ne zna skoro nista navesti. Uznemiruje ga- kako on kaze- austriska ideologija BOSNIZMA, koja da je nanijela toliko mnogo stete. U gledanju na bosanske Muslimane on polazi sa stanovnista da su oni Srbi. Priznanjem muslimanske nacije trebalo je navodno pogoditi srpsku stvar u Bosni. Od drugih aspekata muslimanskog pitanja on se zadrzava posebno na tzv. islamskom fundamentalizmu i njegovim navodnim politickim aspiracijama (u smislu optuzbi iz1983 godine) i na "muslimanskom laickom radikalizmu".
U narodnoj predaji bosanskih Muslimana, Hrvati i Srbi nigdje se ne stigmatiziraju kao mozebitni neprijatelji. Iz osjecaja ugrozenosti se tek gleda na Alamanina (njemacki Alamanne), Lacmanin (od njemackog Landsmann), Latinina, Vlaha i Moskova. Oni su historiski protivnici Bosnjaka i to dijelon vec iz predislamskog razdoblja Bosne.
_________________________________________
Hans Furuhagen:
BOGUMILI I BOSNA
VATRU JE ZAPALIO SVESTENIK BOGUMIL
******************************************
Istorija bogumila je vazan, sastavni dio mozaika tragicne igre u i oko bivse Jugoslavije. Odmetnicki svestenik Bogumil, koji je zivio prije hiljadu godina, dobio je posebno mnogo pristalica u Bosni gdje je sekta prezivjela do danasnjih dana. One brutalonosti koje su danas Srbi usmjerili protiv Muslimana na prostoru bivse Jugoslavije je mozda moguce objasniti cinjenicom da su ti Muslimani potomci bogumila. Anticki svijet je bio religijsi tolerantan sto se ne moze reci za krscanstvo Evropa koju poznamo iznikla je iz haosa pozne antike. Propalo Rimsko carstvo je naseljeno germanskim plemenima (Goti, Vandali, Franci...) Istocno rimsko carstvo se ocajnicki branilo od slovenskih plemena koja su prodirala na Balkan napadajuci sjeverne granice carstva. Arapi su osvojili Bliski Istopk i Sjevernu Afriku. U to vrijeme je vladao opsti drustveni haos, politicki, socijalni, religijski. Anticki svijet je bio religijski tolerantan, sto se ne moze reci za krscanstvo. Kad je krscanstvo postalo drzavna religija, ukinulo je anticku slobodu religije. Ortodoksi (pravoslavci) i katolici bili su usmjereni protiv grupa koje su na drugaciji nacin tumacile bozanske pojave u okviru krscanstva.
Za vrijeme antike susrecemo politeisticke, monoteisticke i dualisticke religijske predstave. Politeizam (vjera u vise bogova) dominirao je kod religijskih shvacanja Grka i Rimljana, medjutim vjera u jednog jedinog boga (monoteizam) i podkraj antickog doba obuhvatala je cijelo podrucje Sredozemlja. Bog krscana bio je isto kao bog Jevreja (Jahova) i muslimana (Alah),ali je razlika u prosvjetiteljima (Mojsije, Isus, Muhamed). Dalje na istoku je dominirao dualizam, to jeste vjera u dva bozanstvena principa koja su medjusobno protivurjecna. Kineska predstava o jin i janu moze se prepoznati i u budizmu ali se posebno istice u Zaratrustinu ucenju (Perzija).
Svijet antike je bio internacionaliziran, sveobuhvatan i plodan. Tu su se susretali i medjusobno oplodjivali filozofski i religijski tokovi. To se odnosi i na krscansko budjenje cija je misija obuhvatala prostore, prvenstveno, trgovackih centara. Razliciti nacini tumacenja boga i ucenja Hrista doveli su do teskih sukoba u okviru krscanstva. Drzavna crkva prezivjela je te sukobe zahvaljujuci cvrstoj organizaciji u kojoj su biskupi organizovali odbranu i sve poslove znacajne za zivot. Ta jaka organizacija i jasna granica izmedju svestenstva i podredjenih rodila je opoziciju koja je poricala monoteizam i propovjedala dualizam. (Dusu je stvorio bog a djavo tijelo). Ti pokreti su poznati pod razlicitim imenima: gnostika, monikena, ali te dualisticke predstave su bile ukorijenjene u antici i bilo ih je tesko unistiti. Razliciti dualisticki pokreti su cvjetali medju krscanima u Maloj Aziji, posebno paulini u Anadoliji 600 godina prije nove ere. Crkvi je trebalo tristo godina da nadjaca njihov prodor.
Sredinom devetog vijeka deportovani su posljednji paulini preko Bosfora do Trakije, kraj granice bizantskog carstva (granica danasnje Bugarske). To se pokazalo strateskom pogreskom. Svestenik Bogumil podkraj devetog vijeka pali vatru bogumilstva U periodu osmog vijeka propovjednici Cirlo i Metodije su uspjeli nagovoriti bugarskog kralja Borisa da primi grcko-pravoslavno krscanstvo. Biblija je prevedena na bugarski i napisana je pismom koje je stvorio Cirilo (cirilica) a u crkvama je odrzavana molitva na maternjem jeziku. Slovenski narodi su imali svoje socijalne i kulturne tradicije koje su se ogledale u njihovom nomadskom nacinu zivota. To je bila izvrsna podloga za dualisticki pogled na zivot koji se kao vatreni plamen poceo siriti od paulina u Trakiji do seljaka u Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Onaj koji je zapalio vatru bio je svestenik po imenu Bogumil koji je zivio potkraj devetog vijeka. Njegovu djelatnost je opisao bizantski putopisac svestenik Kosna. Iz njegovog kazivanja proizilazi da pristalice bogumila nisu samo pocijenjivale pravoslavnu crkvu i njeno svestenstvo vec je to bila i pobuna protiv vlasnika posjeda i kraljevske moci. Vodje bogumila su zivjele asketski i u celibatu. Propovijedali su protiv rata i drugog prolijevanja krvi u vrijeme kad je vladalo nasilje. Odbacivali su Stari zavjet, jer je Jahova poistovjecivan sa zlim bogom koji je stvorio svijet. Poricali su pricest jer se kruh i vino ne mogu pretvoriti u krv i tijelo Isusovo. Nisu prihvatali ni vaskrsnuce poslije raspela, jedino ljudska dusa, po njima, moze imati vjeciti zivot. Bogumili su propovijedali krscanstvo pojedinca bez nadgledanja organizovane crkve i mocnih svestenika. To je bila poruka koja je imala odraz u siromasnim predgradjima pa cak i Konstantinopolju.
Da je bizantskoj crkvi prijetila opasnost od bogumila vidi se iz vise sinoda u Bugarskoj i Srbiji, za vrijeme jedanaestog i dvanaestog vijeka, sto je rezultiralo progonjenjem, zatvaranjem ili spaljivanjem na lomaci kao jeretika. Unatoc tome bogumili su mjestimicno prezivjeli sve do turskog osvajanja Balkana. Za vijeme svog uspona bogumilski misionari su sirili svoja vjerovanja i na prosotru Bosne i Hercegovine, odakle su se ona dalje sirila do sjeverne Italije i juzne Francuske, gdje su inspirisala valdeneze i katare da se izdvoje iz katolicke crkve. Protiv takvih jeretika je biskup Fournier pokrenuo inkviziciju u selu Montaillou, u periodu izmedju 1319. do 1324. godine. Bogumili su najvise uspjeha imali u Bosni i Hercegovini i tamo su prezivjeli sve do modernog doba. Moguce je da je uspjeh zavisio od divljih krajeva koji nisu bili niciji, izmedju zaracenog pravoslavlja i katolicke crkve, granice izmedju dva carstva, Rima i Konstantinopolja. Medjutim postojala je i politicka napetost dijelom zbog stalnih prijetnji madjarskih kraljeva koji su bili rimokatolici, dijelom zbog razdora izmedju feudalaca i bosanskog kraljevstva. Zbog toga se u Bosni pokret razvio u nacionalisticku slobodnu crkvu. Njeni pripadnici su se zvali pateranima. Njihov zastitnik je bilo bosansko feudalno plemstvo, kasnije i bosanski kraljevi. Za papu u Rimu paterani u Bosni su bili ista vrsta jeretika, kao i katari u juznoj Francuskoj te su protiv oba pokreta zagovarali pokrstavanje.
*************************************
SEFKO KADRIC
KORIJENI BOSNE I BOSNJASTVA
Iz knjige S.K: Bosnjastvo na vjetrometini
Nije slucajno da se narodi imenuju po prostoru a prostori po narodima i nije slucajno da oni koji narodu zele oteti zemlju pod nogama prvo mu otimaju ime koje mu znaci vlasnistvo nad njom. Nije slucajno da demografiju sagledavanju karakteristika prostora traze odgovore za karakteristike naroda ali i u karakteristikama naroda prepoznaju karakteristike prostora na kojim jesu ili sa kojih dolaze. Tako je i karakter i geografski polozaj zemlje Bosne u mnogom odredio i uticao na sudbinu naroda na njoj.
Taj geografski prostor Bosne i ako se istorijski prostorno uvecavao ili smanjivao od Istre do Kotora te duboko u danasnjoj Srbiji, a neki bosanski kraljevi cak imali i kraljevstvo nad Srbijom (kralj Tvrtko I legitimni nasljednik prijestolja Nemanjica), danas tvrdimo da se protezao i proteze uglavnom izmedju prirodnih granica rijeka Save na jugu, Une na zapadu te Drine na istoku.
Bosna je bila i ostala prirodan most izmedju jadranskog (mediteranskog) i panonskog (srednjoevropskog) bazena koji su u kulturnom i politickom smislu kroz istoriju bili dva zasebna svijeta. Posebno koritom rijeke Neretve i rijeke Bosne pored vode tekle su i rijeke roba i ideja koje su premoscavale ta dva svijeta.
Bosansko zlato, srebro i drugi metali u zadnjih preko dvije hiljade godina bili su razlog sukoba domacih plemena ali i osvajanja Krecana, Fenicana, Grka, Rimljana i dr.
Bosnu su od vremena koja mozemo pratiti naseljavala Ilirska plemena Austarijata, Dalmata, Desidijata, Japoda i dr. Zabiljezeno je da su Japodi jos 171 godine prije nove ere vodili dugotrajan rat protiv Rima. A gdje je Rim a gdje Bosna?
Osnovne karakteristike duhovnog zivota Ilira su slicne karakteristikama ostalih starih narodima indoevropskog korjena: Grka, Rimljana, Germana, Gala, Perzijanaca, Vikinga, Hinda i dr. Obzirom da je zivot covjeka tada bio najuze oslonjen na prirodu to je i kompletan njegov duhovni zivot bio podredjen prirodnim silama. U nemoci da objasni i razumije te sile covjek je poceo da vjeruje u nad naravna bica. Tako je i kod Ilira vrhovno bozanstvo bilo vezano za nebo a uz njega je postojalo vise muskih i zenskih bogova. Vrhovno bozanstvo su zamisljali kao musko stvorenje obraslo gustom dlakom sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima stoji i njegovo ime Silvan (slicno rimskom Silvanu ili grckom Panu koji su imali isti izgled i funkciju). Silvanova pratilja i boginja lova, divljaci i prirode bila je Dijana (Thana). Dijana je na figurama predstaljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijeli, obicno je prati pas ili kosuta. Spomenici Silvanai Dijane pronadjeni su sirom Bosne posebno na podrucju Glamaockog, Livanjskog i Duvanjskog polja te u srednjeoj Bosni. Iliri su postivali i gorske vile, nimfe, koje su im cuvale izvore, potoke, planinske proplanke i pecine. Na spomenicima su predstaljane kao mlade razigrane i obnazene djevojke, ne rijetko u kolu u kom svira Silvan. Zabiljezeno je da je tada u anticko doba u Bosni bilo 40 razlicitih vjerovanja i 52 razlicita boga. Kao svjedok tog vremena je preko 300 razlicitih sacuvanih spomenika koji govore o paganskom vjerovanju Ilira.
Ta vezanost za prostor i za prirodu ostala je karakteristika stanovnistva Bosne i po dolasku Rimljana koji su osvojili Bosnu 78 godina prije nove ere. I ako Rimljani u svom osvajanju Bosne tada nisu ispoljili onu vrstu varvarstva koju su nekoliko vijekova kasnije ispoljila varvarska plemena Huna, Avara, Tatara, Slovena ali 6 godina prije n.e. zabiljezena je velka pobuna protiv vlasti Rima u Bosni pod vodjstvom Botona i Pineza koja je trajala 4 godine i bila je zahvatila cijelu Bosnu. Centar pobune bio je oko Varesa i Vranduka. O snazi pobune govori podatak da je Rim angazovao 15 legija vojske od ukupno 25 koliko ih je imao. Car Oktavijan je uzpaniceno rekao Senatu da pobunjenici krecu na Rim. O motivima pobune govori sam vodja (Boton) koji je zarobljen na pitanje zasto je digao bunu odgovorio: "Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove". Zadivljen mudroscu i hrabroscu vodje ustanka car ga nije pogubio sto je bio neuobicajeno ali ga je zadrzao u Rimu. Jos jedan detalj ove pobune treba upamtiti naime dio pobunjenika kraj Vranduka svjestan da treba da izgubi bitku pred Rimljanima skoncao je tako sto su zene i djeca poskakali u vatru zapaljena grada a muskarci su se na ocigled zapanjenih i zadivljenih rimskih vojnika medjusobno izboli macevima. Istina treba spomenuti i cinjenicu da se jedna grupa ustanika pod vodstvom nekog drugog Botona izdala ustanike stavljejuci se pod komandu Rimljana. Izdajnici su zasluzno kaznjeni ali vjerovatno i pomogli gusenju pobune.
Koncen 5 vjeka ove ere propada rimsko carstvo a cestama koje su oni izgradili do Bosne dolaze Huni, Avari, Slaveni i druge divlje horde. Domace stanovnistvo se uz otpor povlacilo u planine. Njihovi tragovi u ravnicama pljackama i paljevinama su skoro potpuno unisteni. Bosanske planine su naprosto sacuvale domace stanovnistvo od potpunog unistenja. U niziske krajeve Bosne u prvoj polovini sedmog vijeka dolaze Slaveni ali i Obre (Avari) a u planinama i u primorju ostaju narednih stotinjak godina starosjedioci Iliri ali i Romani. Tek kasnije, u dodiru ovih grupa, Slaveni i Avari upoznavaju tekovine staro-evropske kulture, kasnije dolazi i do krvnog i etnickog mijesanja stanovnistva i formiranja zasebnog antropoloskog tipa stanovnika ovog podrucja kog karakteristisu naglasena kurpulentnost i snazne misice.
Ono sto karakterise duhovnu stranu ljudi ovog podrucja tog doba jeste drugaciji mentalitet u odnosu na svoje susjede, drugaciji odnos prema vjeri, odbojnost prema svakoj vrsti podredjenosti, upadljiva srcanost i hrabrost, naglaseno postenje i dobrota kojom su ih u okruzenju cak imenovali te su poznati kao "Dobri Bosnjani".
Iz ovog i ovakvog imenovanja Bosne i Bosnjaka proizilazi jos jedna cinjenica neobicna za okruzenje a to je upravo ime. Naime slavenski susjedi Srbi i Hrvati su novi prostor imenovali sobom dok su pristigli Slaveni i Avari prostor Bosne pa i sebe imenovali slaviziranim imenom koje su zatekli po svom dolasku sto potice jos iz antickog doba (Basana ili Basina - Bosna). To govori da su se prispjeli Slaveni u Bosni naprosto gubili i utapali u autohtonu masu stanovnistva poprimajuci njihova kulturna i duhovna svojstva.
Ima jos jedna razlika izmedju susjeda naroda Bosne tada i stanovnistva njihovih susjeda, naime Srbi i Hrvati dolaze kao gomila bratstava i plemena a ne organizovan narod dok su bosanski starosjedioci jos iz kasne antike nosili vrlo konkretne forme narodnosnog organizovanja. Tim je moguce objasniti cinjenicu da starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju vlast u Bosni uz neke izmjene: naprimjer anticke dekucije postaju zupe, princepsi postaju zupani ili knezovi a arhizupan postaje ban. Tu cinjenicu je zabiljezio i bizantski pisac Porfirogenet koji sredinom X stoljeca pise o Bosni kao zemlji nazivajuci je upravo tako Bosna. U svim tragovima o prostoru danasnje Bosne sadrzano je samo jedno ime koje, zavisno od izvora kazivanja i jezika kazivaoca varira u boji a li ne i u sustini (Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl.) Tako je Bosna zadrzala prostorni naziv za zemlju, rijeku, narod i jezik tog naroda do skorasnjih dana.
Prodorom krscanstva u Evropu ono potiskuje i paganska vjerovanja na bosanskom podrucju, (pocetak XI vijeka) ali osloncem na karakteristican duhovni sklop njegova stanovnistva poprima i cudan oblik poznat u istoriji krscanstva kao bosansko krscanstvo ili bosanska hereza o cemu ce kasnije biti vise rijeci.
Ocito korjeni Bosnjastva su naslijedje kulturnog i etnickog ilirskog ali i romskog kao i slavenskog ali i avarskog kontinuiteta mjesanog na specificnom bosanskom prostoru u snaznom dodiru sa narodima svog okruzenja Srbima, Hrvatima, Dukljanima (danasnjim Crnogorcima) ali i Rimljanima, i kasnije Italijanima, Austrougarima, Turcima i dr.
Vodeci se vec naglasenom logikom, imenovanja naroda prostorima a prostora narodima, moglo se u novijim imenovanjima naroda Bosne, ustolicenom cak i u Ustav Bosne i Hercegovine (1974 goine: Srbi, Hrvati i Muslimani), procitati i ono sto je uslijedilo 1992 godine agresijom na nju. Nije slucajno da je agresiji i genocidu nad Bosnom i Bosnjacima 1992 godine prethodila agresija nad njihovim imenom kao naroda vlasnika tog prostora daleke 1864 godine pa i ranije otomanskim osvajanjem Bosne koje je gradilo carstvo na slicnosti u vjeri i nju forsiralo a potiskivalo osjecaj razlicitosti u vlasnistvu nad prostorom.
I nije slucajno da je agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992 godine pripremana i tim sto su sa politicke scene uklanjani, cak i fizicki likvidirani, bosanski kadrovi koji su mogli i znali braniti Bosnu kao prostornu cjelinu organizovanjem Bosanaca kao prostorne kategorije a favorizovani cak i promovirani onih koji u svom politickom organizovanju polaze od jedinstva u vjeri.
********************************************
ZNACAJ NAZIVA BOSNJAK
"U praksi, nazalost, i dalje vecina Bosnjaka mnogo cesce govore da su muslimani/Muslimani, pri tome ne misleci hoce li ih sugovornik razumjeti, da li time izrazavaju svoju vjersku pripadnost, ili nacionalnu? ..."
"...Danas u Turskoj zivi oko 4.500.000 potomaka Bosnjaka koji su se iselili iz Bosne i Sandzaka u periodu od 1878. do 1921, pa i kasnije. Oni nikada sebe ne zovu muslimanima, vec Bosnjacima..."
U praksi, nazalost, i dalje vecina Bosnjaka mnogo cesce govore da su muslimani/Muslimani, pri tome ne misleci hoce li ih sugovornik razumjeti, da li time izrazavaju svoju vjersku pripadnost, ili nacionalnu?
U govoru se ne "vidi" da li covjek koristi veliko ili malo - m. Govore tako politicari, ulema, intelektualci. A katolicko-protestantska Evropa i sav Zapad ih slusa kako "potenciraju" da su muslimani. U svijesti obicnog zapadnjaka pojam musliman ima prizvuk fundamentaliste kojima ih njihovi mediji plase. Zbog toga je vazno da sebe Bosnjaci pocnu imenovati svojim nacionalnim imenom. Kao nacija Bosnjaci imaju pravo na drzavu, a kao muslimani oni to nemaju. Nikada, nikada katolicko-protestantski Zapad, a Evropa pogotovo nece dozvoliti postojanje jedne muslimanske drzave na svome tlu. To Bosnjaci trebaju sto prije da shvate. Sada kada prvi put od kralja Tvrtka Bosnjaci imaju svoju vojsku, ne smiju dozvoliti da u njoj dodje do inflitriranja onih koje svijet prepoznaje kao fundamentaliste. U njoj bi prije trebalo da bude jednako mjesta i za one Hrvate i Srbe koji osjecaju Republiku Bosnu i Hercegovinu kao svoju jedinu domovinu. Zar je moralno da smo oni Bosnjaci koje se nazivaju muslimanima sebi daju za pravo da budu patrioti par exelance? Ne treba zaboraviti da su sehidi oduvijek ginuli za vjeru, a ostali borci, pa i Bosnjaci ateisti i svi Bosanci uopce - za domovinu. Patriotizam nije niciji monopol i u svakom slucaju je jedna zdravija "vjera" od nacionalizma.
Danas u Turskoj zivi oko 4.500.000 potomaka Bosnjaka koji su se iselili iz Bosne i Sandzaka u periodu od 1878. do 1921, pa i kasnije. Oni nikada sebe ne zovu muslimanima, vec Bosnjacima. Zasto?
Zato sto je njihov rezon da je vaznije sacuvati svoj nacionalni identitet u tudoj zemlji, nego vjersko ime.
Zasto da dobar Bosnjak bude samo onaj koji se deklarira da je musliman? Milion i dvije stotine pedeset hiljada bosnjackih muhadzira u 110 zemalja svijeta govore da su muslimani i pri tom zaboravljaju da izrazavajuci svoje "nacionalno" ime ne izrazavaju i ime svoje domovine Bosne. Ako kazu da su Bosnjaci, svi ce znati da su oni iz Bosne, a kada kazu da su muslimani, mogu biti sa bilo kojeg zemljinom meridijana, ali bez domovine. Oni koju imaju rezervnu domovinu ne mogu biti Bosanci, ovo se posebno odnosi na Bosnjake. Urodjena brzina adaptiranja i asimiliranja Bosnjaka dovest ce ih do toga da ce u svim tim zemljama prestati govoriti svoj bosanski jezik, da ce ga druga generacija zaboraviti, da ce se odroditi od Bosne i svoga nacionalnog bitka. Da li to mora da bude, poslije svega, sudbina bosnjacke nacije?
Sa punim uvazavanja islama kao vjerske i moralne doktrine koja je zaista humanisticka, vjernicima treba reci da ostanu muslimani, jer to jesu i svojim dinom i imanom, ali treba apelirati na njihovu nacionalnu svijest da sebe shvate i dozive kao naciju. Uvazavajuci sebe kao naciju pocet ce ih i drugi uvazavati kao sebi ravne Evropljane. Cak i da "novi svjetski poredak" rasparca Bosnu i Hercegovinu, Bosnjaci ce imati moralno i povijesno pravo da se prvi bore za reanimaciju svoje jedine domovine, jednako kao nekada Jevreji, kao sto su a propos njih ucinili Palestinci, kao Irci, kao Ceceni, Kurdi i druge nacije kojima je povijest uskratila domovinu.
Zele li Bosnjaci Bosnu, potrebne su im ne samo muslimanske, nacionalne, vec i moderne gradjanske partije. Stranke sa vjerskim i nacionalnim predznakom ne postoje vec dugo u Evropi.
Zele li Bosnjaci ocuvati svoj nacionalni integritet trebaju bosnjacke institucije, Akademiju Bosnjaka, Historiju Bosnjaka, Enciklopediju Bosnjaka, Pravopis, gramatiku i rjecnik bosanskog jezika. Zele li Bosnjaci Evropu, trebali bi biti jos vise Bosanci, pa shodno recenom stvoriti novu Akademiju BiH, Historiju BiH, Enciklopediju BiH. Kao sto su se u ovom ratu Bosnjaci morali iznova radjati, jednom ce doci vrijeme da ce svi Bosnjaci, Hrvati i Srbi reci - mi smo Bosanci. Ne moraju se izbrisati nacionalne i vjerske razlike, da bi do toga doslo. Samo treba graditi vrijeme kada ce postati vaznije da svi budu Bosanci, pa onda nosioci neke nacije, a tek na kraju, za svoju dusu oni ce biti vjernici, ili ateisti.
Zlatko Lukic
******************************************************
BOSANSKI ILI BOSNJACKI JEZIK
Nacija govori najcesce onim jezikom cije se ime prepoznaje po imenu doticne nacije. Dakle, ime jezika je identicno sa imenom nacije ciji je on produkt. Tako Francuzi govore francuski, Englezi engleski, itd. Znaci, svaka nacija ima svoj nacionalni jezik koje je obavezno i sluzbeni jezik u drzavi te nacije i to je pravilo za "jednonacionalne" drzave. (Danas skoro da nema drzave koja je jednonacionalna, jer su migracije ucinile da svaka drzava ima najmanje nekoliko nacionlanih manjina.)
Jedan od izuzetaka je spanski jezik. On jeste nacionalni jezik Spanaca, ali je i sluzbeni, prakticni jezik u svim drzavama Latinske Amerike (osim Brazila gdje se govori portugalski). Znaci, cijela Latinska Amerika ne govori svoj nacionalni jezik. Osim toga, izuzetak, da se jezik ne zove po naciji cini termin bosanski jezik koji nije svoje ime dobio po naciji koja ga govori, nego po geografskom pojmu Bosna. Bosna je geografski pojam koji je povijesno stariji od pojma Bosanac. Ime Bosna je nastalo od ilirskog imena rijeke Bosona (iz onomastike je poznato da prvo nastaju imena rijeka, planina, pa naselja). To ime su preuzeli Rimljani i preinacili u Bosinus. Ime su zatekli Slaveni i slavenizirali ga u Bosna. U ovom slucaju sasvim je logicno da ime jezika proizilazi od imena geografskog pojma, odnosno, kasnije, od imena drzave - a ne od imena naroda. Slaveni koji su naselili Bosnu nisu u nju donijeli svoje narodno ime, vec su ime dobili po svojoj novoj domovini. Moze se, u ovom slucaju zakljuciti da je pojam jezika siri od pojma nacije. On je takoreci - nadnacionalan.
Dokumenti srednjovjekovne Bosne su pisani na bosnjackom jeziku, jer je sasvim prirodno da se tako imenuje jezik Bosnjana. Vec bizantski car Manojlo Komnen (XII stoljece) navodi da u Bosni postoji slavensko pleme Bosnjani, koji govori slavenskim - bosnjackim jezikom. Po ovome vidimo da se ranije za bosanski jezik govorilo da je to - bosnjacki jezik. Medjutim, kako je vec spomenuto, pojam bosanski jezik dolazi od pojma Bosna i zato je pravilnije za srednjovjekovnu epohu Bosne reci da se u njoj govorio bosanski jezik, tim prije sto ga sve do nastajanja nacija u Bosni, (promoviranje bosanskohercegovackih katolika u Hrvate, a pravoslavaca u Srbe u XIX stoljecu) osim Bosnjaka govore jos i bosanskohercegovacki Hrvati i Srbi.
Cinjenica je da su osmanske vlasti tolerirale postojanje bosnjackog jezika i nisu instistirale na prihvatanju turskog jezika. Bosnjacki jezik je sta vise bio jedan od sluzbenih jezika na Porti u Stambolu. Onda je shvatljivo da su osim Bosnjaka, muslimana i katolici i pravoslavci govorili bosnjackim jezikom. Doduse, tada je u upotrebi u Bosni bilo jos nekoliko jezika, sto obogacuje kulturni zivot jedne zemlje. Ulema je koristila arapski, vojni sloj, a i trgovci su cesto upotrebljavali turski, a dijelovi intelektualne i umjetnicke elite sluzila se i persijskim. Osim njih, dolaskom Jevreja Sefarda u Bosnu korisiti se jevrejski - ladino. Pojam bosanski (a ne bosnjaccki) jezik bio je u upotrebi od pocetka okupacije 1878. do 1908. godine, zahvaljujuci prvoj "Gramatici bosanskog jezika" Frane Vuletica, koja je izasla 1880. i po njoj se predavalo sve do 1911. godine.
Guverner Bosne, B. Kallay je promoviranjem bosnjastva htio da zatomi nacionalne pokrete Srba i Hrvata, ali i Bosnaka, jednostavno receno, htio ih je da prije vremena strpa sve u isti kos, da budu jedna nacija. Po njegovoj smrti, dekretom je ukinuto bosnjastovo i naziv bosanskoi jezik, a uveden je termin srpskohrvatski jezik. To je smisljeno izvedeno: posto su Bosnjaci (tada) muslimani, samo vjerska grupa, dakle ne postoji ni islamska nacija, onda ne može ni da postoji neki muslimanski jezik. Da je ostalo narodno/nacionalno ime Bosnjak, bilo bi logicno da taj narod, sad vec nacija, ima jezik koji ce se zvati bosnjackim. Jezik u doba poslijeratne BiH zvanicno je bio srpskohrvatski, ili hrvatskosrpski i nije bilo pomena o postojanju bosnjackog jezika. Tek u popisu stanovnistva iz 1991. godine jasno je izrazeno postojanje bosanskog jezika (sada ne vise bosnjackog, jer je logicki nevaljano). Cinjenica je da danas u BiH zive tri nacije koje imaju pravo da koriste svoje nacionalne jezike, naravno - ravnopravno.
Zasto je logicki neispravno bosnjacki jezik nazivati bosanskim?
Ako se nacija zove Bosnjaci, onda ime jezika te nacije proizilazi iz njenog imena, dakle zove se bosnjacki jezik. Ako postoji nacija Bosanci (a još ne postoji) onda se jezik moze nazvati bosanskim. U pitanju je poistovjecivanje pojmova nacije i drzavljanstva. Nacija su Bošnjaci, ali drzavljani Bosne i Hercegovine osim njih su i Hrvati i Srbi, i Jevreji i Romi - i svi su oni po drzavljanstvu Bosancci/Hercegovci koji govore svoje nacionalne jezike. Zato je ispravno reci bosnjacki jezik, jer on je nacionalni jezik samo Bosnjaka, a ne svih Bosanaca. U doba srednjovjekovne Bosne mogao je postojati pojam bosanski jezik, jer nacije nisu postojale, pa nije moglo postojati ni nacionalno ime jezika. Danas kada su nacije u BiH jasno izdiferencirane, prirodno je da one imaju i svoj jezik.
Cinjenica je, sto je cesto s pravom isticao rhm. Alija Isakovic: «Bosanski jezik se utoliko razlikuje od srpskog i hrvatskog bar onoliko koliko se medjusobno razlikuju ta dva jezika.»
Niko ne negira postojanje ni srpskog ni i hrvatskog, cemu onda negirati i bosanski jezik? Ako nista drugo, razlikuje se u izrazenijoj leksici jer u vokabularu bosnjackog jezika ima preko 8742 orijentalizama (A. Skaljic: «Turcizmi u sh/hs jeziku», Svjetlost, Sarajevo 1973. 3. izdanje) sto nije slucaj sa srpskim i hrvatskim. Iako i u srpskom i hrvatskom ima orijentalizama, ali to se namjerno presucuje, mada ih i jedni i drugi koriste svakodnevno, a neki su naprosto nezamjenjivi.
Ovo je samo kratak spisak nekih primjera: admiral, ajvar, alat, algebra, bakar, baklava, baksis, barut, basta, besika, boja, bor, boza, bubreg, cifra, carapa, carsaf, cekic, celik, cerga, cizma, coban, corba, celav, cevap, cilim, corav, cufta, ducan, dud, duhan/duvan, durbin, dzep, djon, ekser, ergela, galama, hapsiti, hasis, jarak, jaruga, jastuk, jatak, jorgan, jorgovan, jufka, juris, kais, kajgana, kajmak, kajsija, kalaj, kalemiti, kalup, kapak, kapija, karavan, kasika, kat, katran, kava/kafa, kavez, komsija, krec, kula, kundak, kutija, lakrdija, les, limun, makaze, majmun, majstor, mana, mangup, marama, meza, miraz, odaja, ortak, pamuk, papuce, pekmez, pirinac, pita, rakija, rusvaj, saksija, sanduk, sapun, sarma, sat, sirce, sundjer, sah, sator, secer, segrt, tambura, top, veresija, zanat, zavrzlama, zenit.)
Naravno, negirat ce ga oni koji negiraju BiH kao drzavu, a Bosnjake kao naciju, po rezonu: ako niste nacija (nego samo vjerska grupa: muslimani) onda nemate pravo ni na jezik. Ali to vise ne pije vode. Tocak povijesti se ne moze zaustaviti. Kao sto Srbi zahvaljujuci srpskim ustancima i Vuku shavtili da su nacija, kao sto su Hrvati zahvaljujuci ilirskom pokretu i Jelacicu da su nacija, u proslom ratu su najzad i Bosnjaci izborili svoje pravo da im se vrati njihovo povijesno ime nacije.
A ako jednog dana bude postojala bosanska nacija, tada ce biti logicno da se njen jezik zove bosanskim.
*********************************************
Piše: prof. Rizah GRUDA
Ime Bošnjak je staro ime, turski oblik imena Bošnjanin, koje od davnina oznacava covjeka iz Bosne. A Bosna se prostirala od Like na sjevero-zapadu pa sve do Šare na jugo-istoku. Citav taj prostor u doba Tvrtka i Kulina bana i u vrijeme Turaka naseljavali su Bošnjaci i Albanci, a u malom procentu Srbi. Bošnjaci, Albanci i Crnogorci su potomci starih Ilira - najstariji narodi na Balkanu. Naime, od Austro-ugarske monarhije ime Bošnjak je bilo ustaljeno za muslimane Bosne, a i za pripadnike ostalih vjeroispovijesti, s obzirom da se Osmansko carstvo dijelilo po vjerskom, a ne po nacionalnom principu. Ipak, svijest o posebnosti unutar islamskog univerzuma od samih pocetaka je prisutna kod Bošnjaka. Bošnjaci su cesto sebe nazivali "pravim Turcima", dok su etnicke Turke nazivali "Turkušama". Ovaj naziv se prvenstveno odnosio na odnos prema vjeri, jer je islam tada nazivan "turskom vjerom".
Ovo je samo jedan dio bošnjackog paradoksa. Naime, dok su se Bošnjaci izvan Bosne upravo ponosili svojim bosanskim porijeklom tako da su kod pisaca cesti dodaci al-Bosnaawi, Bošnjak i sl., u Bosni se uvijek naglašavala pripadnost univerzalnim vrijednostima. Tako su se Bošnjaci unutar Bosne ponosili svojom bezrezervnom odanošcu islamu koja je uzrokovala da su deseci hiljada Bošnjaka kroz stoljeca u ime odbrane islama išli braniti granice Osmanskog carstva. Apsurd je dosegao svoj vrhunac za vrijeme bune Husein bega Gradašcevica i Dulj-bega Šabanagica kapetana gusinjske kaze kada su se Bošnjaci digli na ustanak protiv Kaur-sultana u ime odbrane islama, iako su bili ugrozeni ne kao muslimani, vec u svojoj bošnjackoj osobenosti, jer je sultanova reforma bila bazirana na turcizaciji carstva. Ipak, svijetla strana bošnjacke posebnosti pokazana je za vrijeme ustanka protiv austro-ugarske okupacije, kada nas je "majka Turska" prodala na Berlinskom kongresu 1878. Tada su se Bošnjaci svih vjera digli na ustanak protiv okupacije, a u Sarajevu je osnovana Zemaljska vlada i proglašena autonomija Bosne i Hercegovine, što je predstavljalo odluku bosanskog inata, da se radi Bosne suprotstave svim svjetskim silama. Odlukama Berlinskog kongresa suprotstavilo se bošnjacko i albansko stanovništvo Gusinja i Plava na celu sa Ali-pašom Šabanagicem Gusinjskim. Od 1878. do 1913. Plav i Gusinje bili su samostalni 34 godine, nisu priznavali odluke velikih sila, niti odluke turske porte. Bosanska sklonost ka univerzalnom pocela je da se pokazuje u Austro-ugarskoj monarhihji. Do danas historicari nisu razjasnili zašto se odjednom dogodio prijelaz sa bošnjackog na muslimansko ime.
Treba napomenuti da u Osmanskom carstvu nije bilo potrebno isticati svoju pripadnost islamu, kada je islam bio dominantna religija. Tada je posebnost muslimana bila oznacavana zemljom iz koje dolaze, tako da su bošnjacko ime s ponosom nosili mnogi musliamni iz Bosne, novopazarskog Sandzaka Skadrskog, Peckog i Prizrenskog Sandzaka. Dolaskom Austrije, kao katolicke monarhije, najugorzenija je bila vjerska posebnost Bošnjaka, koji se po prvi puta našao u katolickom okruzenju. S ozbirom na to da Austijska monarhija nije bila protiv isticanja bošnjackog imena, dolazi do toga da se Bošnjaci, u teznji da ocuvaju svoju vjersku posebnost, pocinju masovno izrazavati kao primarni muslimani. To je historijski obrt cije se posljedice osjecaju do danas. No, paralelno s tim, dolazi do hrvatskog i srpskog nacionaliziranja bosanskih katolika i pravoslavaca u hrvatsku i srpsku naciju. Ideja nacije bila je nepoznata do austrijske okupacije. Historija bošnjackog naroda je historija negiranja, osporavanja i zatiranja njegove nacionalne i kulturne posebnosti. Kada Bošnjaci nisu mogli biti fizicki uništavani onda su, politikom denacionaliziranja i asimilacije stirani kako bi se bošnjacka nacija ucinila nemocnom, iznemoglom i izgubljenom, kako bi se lišila svake historijske energije neophodne za njeno društveno i historijsko opstajanje. Bošnajcima je neumorno nametano da budu nešto što oni nisu, druga nacionalnost. A jedan veliki dio bošnjackog naroda vec je pretvoren u Srbe, Hrvate, Crnogorce i Makedonce. Kada Bošnjaci nisu mogli biti natjerani da se opredijele kako drugi hoce, nije se prezalo od toga da im se ponudi da budu "neopredijeljeni". Sve su to bile i još traju perfidne igre drzavnih vlasti. Veliki srpski geograf Jovan Cvijic boravio je u plavsko-gusinjskom kraju tokom 1906.-1908., i izmedju ostalog piše: "Muslimani Plava i Gusinja govore srpskim jezikom, a sebe nazivaju Bošnjacima, a jezik kojim zbore zovu bošnjacki". Abdulah Kuc - bošnjacki pjesnik iz Gusinja šalje poruku begu Mušovicu 1877. godine, (Pljevlja): "Cuvaj Nikšic, a Taslidzu pazi, a Akovu (Bijelo Polje) ko majku rodjenu, a Kolašin kao svoju glavu, Plav i Gusinje cuvace se sami". U ovakvoj prošlosti Bošnjaci nisu imali nikakvog podsticaja za svoju nacionalnu emancipaciju. Podsticaj njihovoj nacionalnoj emancipaciji sastojao se u presijecanju njihove nacionalne teritorije, tj. stvaranju svojih "ostrva" kako bi se oslabila njihova privrzenost histoirji i geografiji, kako bi bili izgubljeni u prostoru i vremenu, kako bi bili pocijepani, rasuti, rastjerani. "Podsticaj" njihovoj nacionalnoj emancipaciji sastojao se u nakani da se svim sredstvima odovje od svog nacionalnog bica, da se udalje od svog kulturnog, psihološkog individualiteta, od svog jezika i vjere. Svako pozivnaje Bošnjaka na vlastite kulturne vrijednosti i njihov skoro svaki obrazac kulturnog ponašanja proglašavani su nacionalistickim cinom. Bošnjaci su jedini bili nacionalisti bez nacije. Oni su ozbiljno upozoravni i opominjani da nacionalno i vjerski moraju drzati odvojeno, a od njih je istodobno trazeno da se vrate prapedovskoj vjeri kako bi mogli fizicki opstati. Tako je historija Bošnajka bila histoirja u kojoj se nije moglo imati pravo na nacionalno ime, pravo na jezik i knjizevnost, pravo na nacionalne institucije, pravo na tradiciju i adete. I pored svega ovoga i bez obzira što su morali pristajati na nametnuta orpedjeljenja kako ne bi postali posve narod bze imena Bošnajci su duboko u srcima sacuvali nacionalno ime.
Danas, kada se vracamo svom nacionalnom imenu, Bošnjak, imenu koje nam je uvijek pripadalo, zasuti smo protivljenjima, pa i uvredama. Sa nekakvim cupenjem postavlja nam se pitanje šta to cinimo. Na protivljenja, uvrede i ljutnje smo navikli. Mi danas, samo govorimo ono što jesmo, jer nerazumnima nije bilo dovoljno što smo do sada govorili da nismo ono što nismo. To nije puko preimenjavanje izmišljenog velikog "M" u ime Bošnjak, nego je to susret sa samim sobom. Mi ne smijemo nicim, ama baš nicim, njegovati nacionalnu neodredjenost. Muslimani su sa svojom "nacionalnom neopredijeljenošcu" bili najveci problem prve Jugoslavije. U drugoj, Titovoj, bili su pobornici bratstva i jedinstva s jedne, a ljuti borci za islam s druge strane, sve po cijenu negiranja vlastitog imena. Danas nam, paralelno s jacanjem bošnjackog imena, prijeti opsanost da izgubimo osnovu tog imena "Bosnu". Stoga je vrijeme da se još jace okrenemo sebi i svom zajedništvu, jer cekanja da nam drugi pomognu znaci i pristanak da nam drugi kroje sudbinu. Vakat je da svako od nas u sebi povuce jednu crtu, izbriše dileme i prihvati da je biti Bošnjak nešto sa cime smo rodjeni, sudbina koja se ne odredjuje partijskim dekretom ili voljom nekih intelektualaca. Da je to ona odrednica kojom smo odredjeni prema svijetu i kojom nas svijet odredjuje i bez naše volje.
U Kur'anu casnom stoji da je Allah dz.š. stvorio ljude razlicitim da bi se bolje upoznali. Mozda baš zato treba da jasno prihvatimo svoju razlicitost od drugih. Selam svim clanovima bošnjacke zajednice!
O prvim stanovnicima Bosne iz paleolitskog doba saznajemo preko crteza i pronadjenih orudja u pecini Badanj kraj Stoca koji se procjenjuju da su stari nekih 13000 godina,dok o stanovnicima Bosne iz neolitskog doba doznajemo preko arheoloskih iskopina na Butmiru,kraj Sarajeva,a,npr., iskopine u Glasincu daju nam uvid u period gvozdenog doba...itd...mada prvi pisani dokumenti o stanovnicima Bosne jesu oni koji se odnose na Ilire.
***************************************
BOSNA I BOSNJACI
Ilirska plemena kao sto su Desidijati,Japodi,Scordisci itd., opisana su u tim izvorima.Brojne arheoloske iskopine sirom Bosne,govore nam da su se Ilirska plemena po Bosni bavila stocarstvom i to posebno uzgojem ovaca i koza,a Rimski pisani izvori govore nam da su ova Ilirska plemena bila veoma ratoborna...vec 171 godine p.n.e.,Japodi vode rat protiv Rima,a i sami naziv "Bosna" potice od Ilirske rijeci "Bosona".
Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana,zive i Kelti,koji se vremenom potpuno mjesaju sa Ilirima.U drugom i prvom vijeku p.n.e. Rimljani prodiru duboko u Centralnu Bosnu,gdje konstantno ratuju protiv veoma ratobornih Ilira.Najveca pobuna Ilira protiv Rimljana se dogodila 6.godine p.n.e. i trajala je cetiri godine.Centar pobune je bio oko Varesa i Vranduka,a vodje ove pobune su se zvali Boton i Pinez.Ova pobuna je prerasla u sveopsti Ilirski bunt protiv Rimljana,te je zabiljezena uspanicena izjava,koju je Rimski Car Oktavijan izrekao u Rimskom Senatu,kada je rekao :"Pobunjenici krecu na Rim!".Da bi ugusili pobunu Rimljani su bili primorani angazovati cak 15 legija vojske,od ukupno 25 koliko su ih tada imali...Naposljetku i sam vodja pobune Boton biva zarobljen,te je zabiljezeno da je,kada je upitan zasto je podigao pobunu,odgovorio:"Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove..."Zadivljen njegovom mudroscu i hrabroscu , Rimski Car ga nije dao pogubiti,kako je to bilo uobicajeno,nego ga je zadrzao u Rimu...jos jedan detalj iz ove pobune je vrijedno naznaciti...Naime,dio pobunjenika kraj Vranduka,svjestan da ce izgubiti bitku protiv Rimljana,odlucuje se da se ne preda,vec zene i djeca skacu u vatru zapaljena grada,a muskarci su se medjusobno izboli macevima,naocigled zapanjenih i zadivljenih Rimskih vojnika.Poslije ove pobune i dalje su postojali sukobi izmedju Ilira i Rimljana sirom Bosne,a zadnja je pobuna protiv Rimskih osvajaca bila skrsena 9.godine nove ere.Od tada cijelo podrucje Bosne biva cvrsto pod kontrolom Rimljana,koji potom uspostavljaju svoja naselja i mrezu puteva sirom Bosne.Ovi putevi su bili potrebni Rimljanima za njihovo daljnje vojno napredovanje,a i za prijevoz zlata,srebra i olova koji se eksploatisu iz rudnika koje Rimljani otvaraju po cijeloj Bosni.Tokom Rimske vlasti siri se upotreba latinskog jezika u Bosni,a u novosagradjena Rimska naselja doseljavaju se kolonisti iz svih krajeva Rimskog Carstva...najvise iz Itlije,Afrike,Spanije,Njemacke,Grcke,Sirije,Palestine,Egipta,itd..Od druge polovine II vijeka nove ere zabiljezeno je naseljavanje podrucja Bosne brojnim Rimskim vojnim veteranima,dok se ogroman broj samih Ilira regrutuje u Rimske legije,te od konca II vijeka nove ere Ilirska podrucja bjehu snazna vojna izvorista za brojne Rimske guvernere i generale,koji postaju Rimski Imperatori.Prvi od njih,Septimus Severus raspusta Pretorijsku gardu,kada on dolazi u Rim 193 godine,i zamjenjuje je Ilirskim trupama.
Jedan Rimski historicar iz toga doba opisuje ove Ilirske vojnike kao "rulju"...koja izgleda poput "divljaka" i koja ulijeva strah u kosti svojim izgledom,govorom i ponasanjem"...Mnogi drugi Rimski i Grcki izvori zauzimaju istovjetan "superioran" stav prema njima.Zanimljiv je jedan komentar,koji je sacuvan,od Grckog geografa po imenu Strabo (63 p.n.e. - 25 n.e.),gdje on biljezi da je tetoviranje bilo veoma prosireno medju Ilirima.Njegovo svjedocenje o tome je potvrdjeno mnogo,mnogo kasnije,kada arheolozi u Ilirskim grobnicama sirom Bosne,nalaze i igle za tetoviranje.
Mnoga druga arheoloska nalazista ukazuju i na duhovni zivot Ilira,koji je prije svega bio zasnovan na njihovoj sprezi sa prirodom.Vrhovno bozanstvo Ilira je bilo zamisljano kao dlakavo musko stvorenje,sa kozjim nogama i rogovima,a nazivano je Silvan.Silvanova pratilja je bila Dijana (Thana),boginja lova , divljaci i prirode.Ona je na pronadjenim figurama predstavljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijele.Preko 300 spomenika Silvanu i Dijani je pronadjeno sirom Bosne,a narocito na prostorima Glamockog,Livanjskog,Duvanjskog polja,te u Srednjoj Bosni...Iliri su takodjer vjerovali i u gorske vile,nimfe,koje su im stitile izvore,potoke,planinske proplanke i pecine.Na spomenicima su predstavljene kao mlade razigrane i obnazene djevojke,i nerijetko u kolu u kojem svira Silvan.Tada,u anticko doba u Bosni postoji cak 40 razlicitih vjerovanja u 52 razlicita bozanstva.
Do 3.vijeka podrucje Bosne pripada Zapadnom Rimskom Carstvu i nalazi se na samoj granici sa Istocnim dijelom.U 3. vijeku na podrucje Bosne upadaju Goti i nanose teske poraze Rimskoj vojsci,ostajuci prisutni na podrucju Bosne sljedecih 300 godina,a takodjer se dogadjaju invazije Huna (u 4. vijeku) i Alana (u 5. vijeku).Pocetkom 6. vijeka Goti bivaju porazeni od Bizantijskog Cara Justinijana,te se podrucje Bosne,od tada,barem nominalno,nalazi pod kontrolom Bizantije.
Krajem 6.vijeka na teritoriju Bosne stupaju dvije nove skupine,a to su Avari i Stari Sloveni.Historija Avara i Starih Slovena do toga trenutka je bila vrlo isprepletena...bivajuci cesto saveznicima,ali i protivnicima,mada je dokazano da su Avari uvijek bili nadmocniji,iako manje brojniji od Starih Slovena,prvenstveno zahvaljujuci njihovom superiornijem vojnickom umijecu.Avari i Stari Sloveni se naseljuju u nizinskim dijelovima Bosne,a domicilno stanovnistvo Iliri,koji su se vec ranije krvno izmijesali sa Gotima i Keltima,povlaci se u planine.
Tek kasnije,u dodiru ovih grupa,Slaveni i Avari upoznavaju tekovine staroevropske kulture,a zatim dolazi i do krvnog i etnickog mjesanja stanovnistva i formiranja potpuno zasebnoga antropoloskog tipa stanovnika Bosne,kog karakterisu naglasena korpulentnost i snazni misici.Ono sto karakterise duhovnu stranu Bosnjana toga doba,jeste drugaciji mentalitet u odnosu na svoje susjede,drugaciji odnos prema vjeri,odbojnost prema svakoj vrsti podredjenosti i nasilja,upadljiva srcanost i hrabrost,naglaseno postenje i dobrota,kojim su ih u okruzenju cak i imenovali,te su poznati kao "Dobri Bosnjani"
Bosnjani kao narod dobili su svoje ime po prostoru na kojem zive,tj. po nazivu za zemlju "Bosna",a sama rijec "Bosna" potice jos iz antickog doba (Basana ili Basina - Bosna) i ilirskog je porijekla.
To nam vrlo jasno govori da su se novoprispjeli Slaveni i Avari jednostavno uklopili u autohtonu masu stanovnistva u Bosni,poprimajuci domicilna(Bosanska)kulturna i duhovna svojstva.
Takodjer,veoma je bitno uociti da Bosanski starosjedioci jos iz kasne antike posjeduju vrlo konkretne forme narodnog organizovanja,cime se jedino moze objasniti cinjenica da Bosanski starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju svoju vlast u Bosni,uz neke izmjene,npr. anticke dekucije postaju zupe,princepsi postaju zupani ili knezovi,a arhizupan postaje Ban (rijec "Ban" je avarskog porijekla).
Sve ovo ubrzo rezultira i formiranjem prve Bosnjacke Drzave,o kojoj se prvi pisani tragovi pojavljuju vec 958 godine,kada bizantijski car Konstantin Porfirogenet u svome djelu "De administrando de imperio",opisujuci zemlje nad kojima ima vlast,po prvi put spominje "Horion Bosona",sto u prijevodu znaci "Zemlja Bosna"
********************************************************
