 | VASA KISA – glava 1. |  |
Kao kad raspojasana djeca uključe samohodne igračke, na nekolike odvojene tračnice, lokomotive su brektale, huktale, škripale, sudarale, gurale, vukle, pištale, zapljuskivale vrelom parom, nametale se i podsjećale na poremećen red stvari, sličan razbježavanju stada ovaca kad među njih uskoči izbezumljen tornjak.
Ispred stanične zgrade sa šarenim pročeljem, na kojem vise velike fotografije mrgodnih lica Firera i Poglavnika, red je i tišina. Slike su povezane velikim slovima ZAGREB i malo sitnijim ciframa 5.09.1943.
Raznobojne uniforme i nas dvojica, civila. Odrastao čovjek kad sjedne u đačku klupu podjetinji, a kad obuče uniformu počne mijenjati čak i pogled na svijet, vidi ga sa niže kote, redovske, razmišljao sam osjećajući teret brojnih uniformisanih pogleda. Po ponašanju, odaje se da znatiželje s naporom podnosi i Štimac, ministar Javnog reda i sigurnosti, koji me i doveo ovdje. Nije oran za razgovor, ćuti, duboko razmišlja. Nije mi drago da se toliko brine o zadatku zbog kojeg smo ovdje, jer radi se i o mojoj koži. U društvu sam ministra, prvi put u društvu nekog ministra, i godi mi, ali bih volio da nisam. Zbog čega smo tu, kakav zadatak je zapao ministra i mene?! Razmišljam o svakoj riječi koju mi je rekao: "Povjerili smo ti važan zadatak. Radićeš sa visokim oficirom Gestapoa. Čekamo ga, dolazi iz Berlina. Vjerujem u tvoje sposobnosti i privrženost našoj stvari. Očekujem da ćeš to i opravdati ."
Iz službenih kolodvorskih prostorija, kao da izroniše, pojaviše se dvojica podoficira Gestapoa, priđoše Štimacu:
"Izvolite, slijedite me, čeka vas gospodin Miler", reče prednji, pa nas povedoše prema tek pristiglom vozu.
Na ulazu u vagon sačeka treći podoficir, propusti nas dvojicu u hodnik, pa zabravi vrata. Otvorivši vrata na sredini hodnika, ugledah stražara u dnu. Obezbjeđivao je specijalnu prostoriju – kancelariju. Štimaca propustiše, a mene zadržaše iza vrata.
Kad je čovjek u neizvjesnosti, a blizu je mjesta u kom leži nedokučiv odgovor, neizvjesnost prerasta u zabrinutost, a nju u ratno vrijeme hrane neobične sile kojima nije vičan, nepribrano se odupire, ako potraje nadjačaju, odbrana započinje slabačkim drhtajima.
Drhtim – nekontrolisano. Toliko sam imao neprilika u ove dvije ratne godine pa ne zadrhtah. Nisam ni dobio zadatak, a već se tresem, zašto – šta mi bi? Mrzio sam drhtavce, oduvijek mrzio, a evo, sad sam ja taj. Šta se sa mnom događa? Kroz glavu mi protiču zamućene slike. Jedna stravična višestruko se ponavlja, kao da je tu da me plaši. Doveli me na zadatak, neki! Spratili u voz, berlinski, oklopni! Rat je, mnoge sam ustrijelio i njima bio meta, dotucao kundakom. Mnogo neizvjesnih dana imao sam, ali nikad nisam zadrhtao. Da li baš nikad? – kao da me pita mutna slika koja me ne napušta. Prvi put, pa da, i ova mutna slika podsjeća na neki maglovit početak, na jednu mrklu noć. Evo je, bistri se. Izranja lice, prepoznajem ga, jasnije je od onog iz jave. Jedva da sam ga tad i vidio, ali osjećao sam mu drhtaje.
Spretno smo upali u neprijateljsko selo. Zgomilasmo seljake prije nego se i rasaniše, nabismo ih u podrum obližnje škole. Bi glupo naređenje da ih ne ubijamo u selu, kao da je važno gdje ćemo ubijati. Neprijatelja treba sasjeći u korjenu, i dijete, jer kad odraste postaće neprijateljski vojnik, to je bitno. Ako ti nećeš njega on će tebe. Rat je rat! A rat nikom nije brat. Želio sam što manje neprijatelja, valjda svaki čovjek to želi. Ta prva moja akcija, neizvjesnost... sljedovasmo i rakiju, udarah, vezah... Pedesetak ih nabismo u podrum. Mirni, preplašeni, molili su se Bogu. Drhtao je samo jedan, kmezio:
– Nemojte me ubiti... gospodine, molim vas!
– Dosta! – podviknuo sam.
Zadrhta jače, brže, kukavičnije. Drhtanje me, prisjećam se, uznemirilo. Dograbio sam nož... U ruci zanjihala je glava. Zaklao čovjeka!?
Zaklah?!
Zaklah neprijatelja, opravdah se. U ratu zaklah, na to je spreman svaki ratnik, to mu i jest zanimanje, zadatak, bar sam mislio tako. Ali se u tom trenu u meni rodila pobuna, zarhtao sam kao i on malo prije, tresao sam se. U grču se otrijeznih. Ovlažiše oči. Progovori u meni i iz mene: – Ti si koljač! koljač...?!
U času prohuja život misli.
Majka je odgajala sina muzičara, sjedala u krilo i prstićima po tipkama klavira svirala uspavanke. Oduševljavala se mojim nastupima na školskim priredbama. Otac je u sinu vidio pisca, divio se pjesmicama iskićenim ručicom, nosio ih je u ured, ponosio se. Kad je u novinama objavljena moja prva pričica, sretni roditelji su upriličili svečanost, okupili rodbinu i komšije. Sušica nače oca – umrije. Domalo i majka – ode za njim. U meni se rušila volja za životom. Prekinuo sam školovanje i napustio roditeljski dom.
Izbih u Mostar.
Oživjeh.
LJubav Ane.
Nesretna mostarska ljubav. Pobjegoh od nje i Mostara. Dođe druga ljubav – brza. Kao i svaka plaha ljubav, završila je neuspjelim brakom. Ostah opet na početku. I do mene doplovi val sa idejom o stvaranju hrvatske države, brzo me zapljusnu, srcem priđoh u to – priđoh ustašama. Pa i vrijeme je da i taj naš napaćeni hrvatski narod dobije svoju državu. Pravo je i krajnje je vrijeme. Ne daju dušmani, vijekovima osporava neko, valja se boriti, rušiti prepreke, ne birati sredstva, nisu ih birali ni oni – mljeti sve pred sobom. Uvjeren sam da je to pravo, ali da li sam morao baš ja? Zaklah, popusti alkohol, misli se vratiše na početak. Mora li se klati, smije li, imam li pravo prekinuti život, ima li ikada valjana opravdanja za taj čin? I on bi mene, mislim da bi. Da li bi i njega skolila mora? Mislim da bi. Glava u ruci a ne vidim je. Mrak. Sanjam li? Moram je vidjeti, možda sanjam? Opipavam je, tu je, visi, vidim joj jedino oči, krupne, svjetlucaju kao u mačke kad ispred automobila noću pretrčava put.
Danima sam pio – klao u ludilu. Postah ustaša o kojem se pričalo sa poštovanjem, najbolji, sa najviše odličja. Takav je život, za isto djelo u miru vješaju a u ratu odlikuju. Za isto djelo isti ljudi istu osobu jednom proglašavaju za zločinca, a jednom za heroja. Proglašen sam za junaka, viteza, ustupaju mi mjesto u tramvaju... Dogurah u ministarstvo, evo i do Gestapoa. I opet sam na početku, drhtim u mračnom vagonskom hodničiću. Dobismo tu Hrvatsku. Klao sam za čitav hrvatski narod, za Državu, a drhtim samo za sebe? Trese se hrabri vitez – od kukavičluka!
Izvedoše Štimaca, uvedoše mene.
Ukoračih u kancelariju pravougaonog oblika, dužine po širini vagona, a širine koliko je bilo potrebno da se smjesti ležaj, i na lijevoj i na desnoj strani prostorije. Na sredini je stočić sa dvije klupe, obje sa dva sjedala. Na suprotnoj je sjedio nevelik čovjek – običan. Očekivao sam snažniju ličnost – gestapovsku. Zatečeni spada u ljude koji se ničim ne ističu – ne nameću. To su oni sa kojima možete biti u širem društvu a da ga ne zamijetite, i da po rastanku niste sigurni da li je uopšte i bio prisutan. Lagano se nakloni i podiže ruku u hladan pozdrav. Bojažljivo sam upućivao kratke poglede. Vidi se da je oficir od zanata. Iznošeno civilno odijelo i uredno začešljani razdjeljak ne mogu da prikriju prsten na plavoj glavi oblikovan od dugogodišnjeg presovanja oficirskom kapom.
"Sjednite! Ja sam Miler", kaza nakon što se blago nakloni, pa nastavi odmjerenim izrazom I glasom: "Putujemo u Mostar na zajednički zadatak. Oficijelno sam tamo veletrgovac grožđem, a vi ćete biti moj pomoćnik koji će nadzirati vaganje i kvalitet. Odsješću u hotelu 'Vilson', a vi kod jednog uglednog domaćina. Imaćemo kancelarije u tamošnjoj Otkupnoj stanici, van tih prostorija nećemo se sastajati."
Kad Švabo spomenu Mostar, u sjećanju zaigra slika grada, kupa se u svjetlosti. Gledam umivene crijepove, rastvorene prozore i cvjetove probeharalih trešanja. Otopli u grudima, kad već moram negdje, neka je to Mostar. Oživješe uspomene, pomilova nježna Ana, vatra udari u obraz, rashladi povjetarac sa Neretve, koji pirka po mojoj volji. Izmigoljiše misli iz rata, opustiše se, pa zanjihaše po bezbrižnoj mostarskoj vrelini.
"Razumjeli ste?" prenu me glas preko puta.
"Da, da, razumio..." promucah kao iza sna.
"Živjeli ste u Mostaru desetak godina, poznato mi je, takvog sam i tražio. Kažu da je lijep gradić?" kaza, a mene opet skoliše zabrinjavajuće misli, pobojah se da o meni zna sve. Sneveselih se.
U nemirna vremena, naročito u ratna, najbolje je kad vas ljudi ne znaju – ni po zlu ni po dobru. Da vas ne zamjećuju, ne kude, ali i neka ne hvale, jer svaka, makar i prijateljska hvala, rodi i dušmanina – bar jednog. Čaršija je u stanju i da oprosti nedjelo, da iznađe opravdanje, obrazloži posebnim okolnostima i nekim psihičkim stanjem izvršioca, ali je zato neumoljiva prema čovjeku dobrog djela, prema glavi koja je u nadrastanju drugih, ne prestaje da je zajahuje i da joj podmeće. U toj borbi rat jo najbolji saveznik čaršije – udruženi zdušno i uspješno kose najumnije.
Mileru je poznato da sam živio u Mostaru, raspitao se i kako sam živio, obavješten je i o mom ratnom vladanju, zna sve – bojim se, jer ko zna kakva je duša prikupljala policijske podatke, kako ih je tumačila i sugerisala. Gestapovac je mene odabrao za zadatak? Znači, ocijenili me pozitivno, pronjemački, ne ide mi to u prilog. Da sam nepouzdan, ne bi mi bio povjeren ovaj zadatak – ne bih bio u ovoj opasnosti. Kažnjen sam zato što sam bolji od drugih. Težak je zadatak koji se planira u Berlinu, a vodi ga gestapovac koji ima osobnu stražu. Opasan zadatak, u šta li je nakanio da me uvuče? Kakvu li igru igra? Iz Berlina se ne otiskuje tek tako. Razlog mogu biti komunisti – jedino oni. Dokazao sam se u borbi sa zagrebačkim podzemljem, poznajem Mostar, ali mostarsko podzemlje – to je nešto drugo. Nisam tamo živio u vrijeme kad je nastajalo. Prokužiće me. Možda me i vodi kao mamac, on u sigurne i dobro čuvane hotelske odaje, a ti, Garo, u čaršiju... A i taj Mostar, malo-malo pa vijesti o akcijama komunističkih bandi. Proslavljaju boljševičku godišnjicu, osviću parole na svim većim zgradama...
Malo-malo pa akcija. Nedavno je iz Mostara stizala serija depeša "strogo povjerijivo", prevršila dara mjeru, možda se dočulo i do Berlina... Pošao da to sredi! Za mene je najbolje da se ograničim na poznavanje vesele strane mostarskog života, bavio sam se muzikom, učestvovao na priredbama, pa samo to i poznajem. A politika, o tome ništa, praviću se posve nevješt.
Zahtiheva da ga upoznam sa gradom u koji putuje prvi put. Da opisujem grad!? Ništa neobično a ja se mučim, ne znam odakle bih počeo, razmišljam gledajući kroz prozor. Iz voza!? Iz voza, sinu mi ideja, prepričati kako sam ga i ja vidio prvi put. Inače su prvi utisci o gradu najdubiji i najpamtljiviji. Ovako ću početi:
Zamislite puno brda, brdo do brda, i tako pet-šest sati vožnje od Sarajeva ka jugu. Zahvaljujući rijeci Neretvi koja ih je vješto zaobilazila i presijecala, stvoren je nadaleko poznat kanjon, kroz koji parna lokomotivica iz Sarajeva dobrekće do Mostara. Grad se smjestio u kraški kazan, a i njega je nekad stvorila Neretva, uvlačila se sa sjeverne strane, okruživala, kutljala, kurlala i mljela brdsku periferiju do utrobe, a kad je ukazanila međubrđe, provalila je na južnu stranu i mirno nastavila ka moru. Ponijela je, pa ispod grada, razlila pijesak i mulj i tako stvorila plodno Bišće polje. Navire sjećanje na slikara stranca. Dugo sam ga posmatrao, platno je obojio u zeleno, po sredini, slobodnoručno, debelim kistom, povukao je plavu trakastu liniju, i njom dočarao modrinu Neretve. Tanjim kistom, umočenim u plavu boju, ucrtao je zrakaste linije povijene na uljev u Neretvu, dočaravajući mrzle Bunu, Radobolju, Jasenicu, te toplu i ljekovitu Bunicu. Dodao je i presušivani Posrt... Valjda nigdje u svijetu, u tako malom prostoru, ne postoji toliko tokova. Mostarsko polje ima sedam brzotočnih bisera. Kad sam bio mlađi, volio sam da pišem, Mostar me često inspirisao. Divan je grad, svijetao, topao, voljen, ali Mostarci pregone upoređujući ga sa najljepšim gradovima svijeta. Pretjeruju. Most iz turskog perioda i Kujundžiluk su najljepši dijelovi grada, po njima se i prepoznaje. Dvadesetak hiljada stanovnika živi po mahalama, a čaršijski život teče u trgovačkom dijelu koji se naziva Ričine. Žitelji se međusobno poznaju, teško prihvataju doseljenike – svoji su. Kao i o gradu, i o sebi imaju visoko mišljenje, tako da se rijetko koji došljak uspije uklopiti u čaršiju. Žive od trgovine i šala...
"Čuo sam da neki Mostarci žive i od šala?" Miler prekinu moje misli. To mi dade samopouzdanja, i sretan da šefa zanimaju čaršijske šale, a ne, kako sam mislio – komunisti, počeh:
"U Mostaru žive naročiti ljudi koji uveseljavaju sebe i građane. Nadaleko su poznati pod imenom – liske. Visoko su cijenjeni. Vole ih i stari i mladi, obezvlašćeni i oni na vlasti, vole ih došljaci i oni što odseljavaju, vole ih vojnici, sveštenici, namjernici..."
"Zanimljivo! Liske!? Kažete da ih vole svi, ne trebam ni pitati, volite ih i vi?" s pola glasa će Miler..
"Prijatno sam se osjećao kad sam bio u njihovoj blizini", uzvratih.
"Bili ste često blizu njih?!" kaza sa poluzanimanjem.
"Da, često", odgovorih sa pomalo začudnim glasom.
"Valja nam dugo putovati, kratiti vrijeme, želio bih da govorite o tom kraju i njegovim ljudima... – kaza i zauze pozu slušaoca.
"Nije veliko naselje", nastavih opuštenije: "LJudi se poznaju u glavu, pri susretu se redovno zaustavljaju, rukuju, pričaju, ogovaraju i šale. Svako o svakom zna sve – i više. Iz toga nastaju zadirkivanja koja začnu u kafanama. Tamo se, prepričavanjem, ponešto doda ili oduzme, pa u obliku zgodne šale prenosi na ulice i domove. Vrijednije dugo traju, dok se ne rode nove, bolje i zanimljivije, a najuspjelije nadžive i tvorce. Kao da bez toga ne mogu, šalu uzimaju kao hranu ili piće, bez nje su kao izgladnjeli ljudi. Šale se svi. Šaljivdžije se dijele na slušaoce koji se slatko smiju, ogovarane koji su predmet šala, prepričavaoce koji unose duha da šala bude zanimljivija, ispričana smiješno, te oni koji smišijaju šale. Malo je onih koji uspješno i smišljaju, i pričaju, i prepričavaju, i bivaju predmet šala, a najmanje je onih koji to još i godinama uspijevaju. To su liske. Lisaka je malo. Drže se na okupu, žive po kafanama, nisu zaposleni, zapravo, to im je zanimanje. Gazde ih materijalno pomažu, pa vjekovima po nekoliko lisaka tako živi. Najbolji se nametne liskama pa gradu, tako nastaje i postaje prva liska. Prva liska najomiljenija je osoba grada – šef je liskama i trehašima. To je građanin kojeg uvijek čeka slobodno mjesto u svakom društvu; građana, trgovaca, političara, književnika, vojnika, djece... Između ratova bio je to Vasa Kisa. Nedavno sam saznao, živ je i još uvijek je prva liska."
"Vasa Kisa..!? Naišao sam na to ime..." jedva preko usta prevali Miler.
"Upoznao sam ga već mog prvog mostarskog dana", odgovorih.
"Već?" iznenadi se gestapovac.
"Došao sam u hotel na ručak, znate kako to već biva. Zapazio sam grupu veselih ljudi, sastavili su tri stola... piju, meze i dangube. Jedan se izdvajao duhovitošću, vodio je glavnu riječ, a ostali podržavali su ga. Pomislio sam da bi to mogao biti Vasa Kisa, jer sam još u vozu slušao o njemu. Raspitah se kod konobara, potvrdio je moju pretpostavku. Posmatrao sam ga krišom. Na osobit način pozva mladog konobara, upita:
– Da li je u hotelu sve na prodaju?
– Da, sve je na prodaju!? – iznenađeno će konobar.
– Ja hoću pečenje od štiglića, iz onog kaveza... – pokaza i kaza Vasa Kisa.
– Ti se šališ?! – konobar kao da nije razumio narudžbu.
– Ne, mislio sam ozbiljno! – vrlo odmjerenim glasom će prva liska..
– Ali, pa tu nema šta da se pojede?! – promucaće konobar.
– To je moja stvar. Rekao si da je sve na prodaju. Ja hoću pečenje od štiglića – odbrusio je Vasa.
– Molim lijepo – reče, očito zbunjen mladić, okrenu se i odjuri do šefa. Zatraži pomoć. Prisluškivao sam ih.
– A, Vasa Kisa! nemoj da brineš, šali se, ali će ga skupo stajati ta šala – kaza šef, koji se samo na tren bio zbunio, narediće konobaru: – Uradi kako je tražio, pripremi za serviranje pa me zovi. Ja ću da ga poslužim.
Konobar se vratio do Vase da saopšti:
– Bićete usluženi, gospodine!
Društvo se zabavljalo, ali su, kao i ja, sa vidnim zanimanjem iščekivali narudžbu. U neko doba i pristiže dugoisčekivana tepsija, na kojoj se iznosi pečenje, i na njoj, kao da je crv, aranžirana je pečena ptičica. Šef se trudio da bude što prirodnijeg konobarskog držanja. Služio je po zanatu, na kraju se naklonio i rekao:
– Izvolite i dobar tek!
Kad je šef htio da pođe, Vasa ga zadrža potežući za rukav, izvuče novčić, reče:
– Molim vas, ja sam tražio pečenje, odsijecite mi – za jedan dinar.
Šef se pobuni. Porječkaše se. Umiješaše se i gotovo svi gosti, koji će presuditi na Vasinu stranu, jer ni drugim mušterijama nije serviran sav pečen ovan, tele...
"Zanimljivo, ali ne i humano", nakon jedva vidljivog osmijeha reče Miler. Mada je opaska osnovana, zasmeta mi ocjena nehumanosti za liske, pa i ne htijući nastavio sam:
"Radilo se o izuzetku, već je u sljedećoj prilici biće drugačije. Nekim je povodom jedna gradska humanitarna organizacija upriličila priredbu na kojoj je prikupljan dobrovoljni prilog. Jedna od tačaka bila je i natječaj karikaturista na temu gladi. Bilo je dosta crteža. Prvo je pokazan trećenagrađeni rad, mnoštvo iznemoglih i neishranjenih ljudskih bića, dočekan je sa aplauzom. Drugonagrađeni izmamio je i snažniju podršku, prikazivao je skljokane kosti ispod pometenog stola. Sa ushićenjem očekivala se prvonagrađena karikatura, a kad je pokazana, u sali zavladao je tajac. Na listu papira, uz jasan potpis Vase Kise, pokazane su dvije povijene debele linije. Kao da ništa nisu govorile, ličile su na veliku oborenu cifru 3. Na sastavku linija bila je šuma od pravih tankih crta. Pozvaše Vasu, koji će se popeti na podijum, zauzeti pozu profesora likovne akademije, da bi objasnio:
– Ovo je, gospodo, karikatura gladna čovjeka. Toliko je dugo gladan, po guzici se već uhvatila paučina...
Naravno, posjetioci su snažnim aplauzom podržali odluku žirija."
"Da li ste susretali mostarske komuniste?" kad sam se najmanje nadao, grunu top iz Milera.
"Ne! Bio sam u 'Hrvatskoj glazbi', a tamo nije bilo ni pomena o komunistima", kazah i nastavih da se branim: "Glazba je bila pod okriljem katoličke crkve, pod nadzorom fratara..." ni sam ne znam zašto tako snažno govorio sam odbranaški.
"Pod nadzorom i fratara, ali i komunista, no o tome poslije..." kaza Miler, uozbilji se i više, pa doda: "Nećete reći da niste poznavali nijednog komunistu?!"
"Ne, nijednog !" zanijekah od prve.
"Ni Gojka Vukovića?" doda naročitim glasom, koji osta u ušima da mi zvoni i ponavlja, da plaši i opominje, da podsjeća na gestapovsko društvo, nepredvidivo i uvijek opasno po život. Zaogrnut strahom poslušno odgovorih.
"Gojka je poznavao svaki Mostarac, i susretao ga", rekoh i nastavih da objašnjavam: "On je bio nadaleko poznat i ozloglašen komunist. NJemu nije bilo do moga društva, kao ni meni do njegovog. Uostalom, više je bio po zatvorima nego u čartiji."
"Ipak, poznavali ste ga, a rekli ste da niste poznavali komuniste!?" naruži German kao da sam neposlušno dijete.
"Spadao je u grupu ozloglašenih komunista u takozvanoj Jugoslaviji", napomenuh.
"Sada ćete reći da ni Brešana niste poznavali?" prostrijeli me i okomi riječima.
"Sjećam se nekog sa tim prezimenom, ali ne mogu da se sjetim o kome je riječ", slagah imajući na umu činjenicu da sam ga viđao sa Mostarcima koje je hapsila policija, optužujući ih da su komunisti. U ovom razgovoru ne smije doći u pitanje moja čistota, bar kad je riječ o komunistima, zaključih da ostanem na tome.
"Da li je Vasa Kisa komunista?" kao da mi zari novu bodlju.
"A, ne, to nikako. On je čaršijski zabavljač i ništa više", ušeprtljah se.
"Da li je učestvovao u kakvim političkim manifestacijama?" dopita probadajući me pogledima.
"Ne, nije mi to poznato", čvrst sam i istrajan.
"Vasa Kisa je Srbin?" opet zaskoči.
"Ne znam, moguće je. Ali... liske su... Mostarci", na tren izgubih kontrolu nad svojim mislima.
"Učestvovao je na kongresu jedne od političkih stranaka u Nišu", kaza, još me dublje ubode pogledom, pa dopita: "Da li vam je to poznato?"
"Ha, ha, mislite na stranku Žikice Markovića?" malo se pribrah, ali i kazah što možda i nisam trebao.
"I to vam je poznato, a sve kao da ništa ne znate!?" naruga mi se: "Vi znate I ko je gospodin Žikica...!?"
"Pa... pa..." spetljah se: "Pa i Žikica Marković je bio kao neka liska. Znao je držati govor po dva sata a da dva puta ne upotrijebi jednu riječ."
"Zanimljivo. A Vasa Kisa i Niš?" Miler ne prestaje da tjera svoje.
"O tome je čaršija pričala danima, zabavljala se..."
"Šta je pričala?" prekinu me.
Iznenadi me njegova istrajnost, pa se zapitah, koliko neke stvari u nekom vremenu mogu biti nevažne, a u nekom, sasvim drugom vremenu, postaju važne, pa ih se moramo prisjećati i prepričavati. Traži da se prisjećam i onog što se nije ni dogodilo. Prisjetih se kako se tada zabavljala mostarska liskana. Danima su o tome pričali izmišljajući čudesne i, vjerovatno, nezbivene događaje. Počelo je od mostarskih gazda, koji su trebali da u Niš pošalju dvojicu delegata na neki kongres. Poslali su Vasu i Bega. Obukli su ih po posljednjoj modi i danima ih učili i pripremali da hodaju, jer oni su "kongresmeni", tako će ih nazvati čaršija, i ne bi smjeli da osramote mostarske političare. Uz muziku ispraćeni su na stanici. "Kongresmeni" su se sa štapovima i cilindrima kicošili po čaršiji... Šta li smjera Miler kad te liske dovodi u vezu sa našim putovanjem? Ovo mi se ne dopada, čini mi se kao da opada i cijena moje kože. Eto, šta se dočuje do Berlina.
"No, šta se pričalo?" zazvuča kao naredba i ispitivanje.
"Znate, her Miler, liske, Vasa i vjerni mu saputnik Beg, prisustvovali su tom kongresu – iz sprdnje. O tome znam samo iz ove priče: Kao i ostali delegati, imali su besplatan hotelski smještaj za dva dana. Međutim, njima se dopalo u Nišu pa su produžili boravak. Petog dana vlasniku hotela bilo je čudno ponašanje mostarskih delegata, pa je naložio hotelskom službeniku:
– Onoj dvojici, ujutro, čim ustanu, podnesi račun i naplati. Sumnjivi su, bojim se da ne kliznu.
Službenik tako i učini. Čim su njih dvojica sjeli za sto, prije doručka, pristupio im je:
– Molim vas, gospodo, da platite...
– Donesite doručak, da jedemo – oštro će prigovoriti Vasa: – Platićemo, i vrijeme je da platimo – dodao je: – Inače, ne volimo dugovati. Nije nam to u naravi.
– Šta ćemo sad, moj Vasa, fukara bez dinara? – zamucaće Beg po odlasku službenika – govorio sam ti da se okanimo belaja – prigovarao je.
– Znaš šta, kad dođe sa računom, posvađaćemo se, k'o bajagi i šamaraćemo se, juriti... Ostaćemo bez cilindara i štapova, ali pošteno govoreći, i nisu za nas – Vasa izloži plan.
– Izvolite, platite račun – nakon doručka ponovo pojaviće se službenik.
– Ja ću platiti..! – prvi će Vasa.
– Ja ću platiti..! – presijeći će ga Beg.
– Ja..! – istovremeno su govorili i zavlačili ruke u prazne džepove.
– Nećeš, ja ću..!
– Nećeš, nego ja..!
– Zašto ti kad si više puta platio..?!
– Zbog toga što si navikao da ja plaćam..!
– Nemoj da vrijeđaš!
– Nemoj da si bezobrazan...
I tako redom, dok Beg ne odalami pljusku. Vasa pođe da uzvrati, Beg se odmicao, bježao... Vasa ga je pratio u stopu, jurio do vrata, ulice...
"Naivna priča", Miler je bio uvjeren da okrećem priču da bih prećutio prave odgovore, ponovio je: "Naivno je. Ne ide to baš tako jednostavno. Probajte vi ručati bez novca, pa da vidite..."
"Ali, her Miler, bio je to Vasa..." riješen da se što manje dotičem politike, okrenuh na sljedeću Vasinu šalu. "Sjećam se, kad je već riječ o ručku, kako je Vasa, opet bez novca, ručao u Sarajevu. Redovno je bio bez novca, a i kad ga je imao, nije ga nosio, jer je to za njega bilo sramotno. Prva liska se morao snalaziti i živjeti bez novca. Naišao je na dječaka sa ulice, prišao mu, pitao za gostionicu gdje se može dobro ručati, i kad je dobio odgovor, predložio je dječaku da na ručak pođe i on. Naravno, mali je rado prihvatio. Sjeli su za sto, domalo se pojavio konobar i molio da se sa bijelog i čistog stolnjaka ukloni poveći i neugledni paket. Vasa ga je skinuo i položio na slobodnu stolicu. Naručili su dva obilna jela. Očinski je Vasa uživio gledajući kako momčić halapljivo jede, poručio mu je kolač, kompot i sok. Vasa je popio pola litra vina, dječaku se požalio na mokraćni mjehur, pa otišao u klozet. Zadugo se nije vraćao. Dječaku je dosadilo, vrpoljio se i jedva čekao da napusti gostionicu. Konobar je želio da naplati ručkove, ali i više da čim prije isprati neizgledne goste, pa kad Vase za dugo ne bi, prišao je dječaku i zapitao za oca. Dječak je objasnio da je ratno siroče bez roditelja, te ispričao kako je došao na ručak. Kad je konobar izgubio svaku nadu u Vasin povratak, prišao je paketu i počeo da ga odmotava. U dosta papira našao je kamenu kocku svježe izvaljenu iz kaldrme."
"Da li je Vasa komunista?" opet gestapovac zaskoči kao pas iz klanca.
"A, ne. On je samo zabavljač", ostah dosljedan.
"Pričajte, pričajte, samo pričajte, o Vasi Kisi", reče, razvuče usne u jedva primjetan osmijeh, odćuta pa će zajedljivo: – Pričajte, pričajte kako je još negdje ručao, besplatno.
"Tako se Vasa i u Stocu zatekao gladan", ne znajući kako da se izvučem iz kandži, nastavih tvrdoglavo, ponašajući se kao da sam uvjeren da Milera zanimaju upravo takvi ručkovi: "Ušao je u gostionicti i pitao šta ima za jelo. Konobar je otpočeo sa onim kako mu je prvo padalo na um.
– Ima grah ovako, grah onako...
– Dobro, daj mi grah onako – prekinuće ga Vasa.
Nakon ručka, Vasa je ustao i krenuo ka izlazu. Konobar će ga presresti.
– Molim vas, niste platili..?
– Nisam ni kanio plaćati – mirno će Vasa, objasni: – Rekli ste grah onako. A onako, to ti je badava, besplatno.
Dođe do prepirke, uključili su se i zatečeni Stočani, koji su, nakon dužeg vijećanja, stali na Vasinu stranu, odbranili ga, onda pozvali ga u društvo, častili pićem i uživali u dosjetkama..."
"Pričajte, samo pričajte. Pričajte i o besplatnom piću!" presijče Miler, da mi se naruga. Nastavio sam kao rugu da nisam shvatio.
"Dugo su sjedili i pili, do večere, kojom Stočani nisu htjeli da časte Vasu, tražeći da opet smisli nešto – besplatno. Nakon razmišljanja Vasa je pozvao konobara i poručio:
– Molim vas, donesite mi kilo pečenja.
Ubrzo bi uslužen. Jeo je sporo. Prisutni su pijuckali i glasno gonetali način na koji je Vasa planirao da izbjegne plaćanje. Bili su bučni dokazujući svaki svoju pretpostavku. Gostioničar nije brinuo za trošak, znao je, nadoknadiće neko iz povelikog društva. Vasa objedova, obrisa usne, te dozva konobara, upitaće ga:
– Šta vi, konobari, radite sa gostom, koji pojede večeru a nema novaca da je plati?
– Tražimo mu osobnu kartu – odgovoriće je ravnodušni konobar.
– Ako nema ni nje? – poluzatvorenog desnog oka reći će Vasa.
– Nogom u guzicu, izbacimo pseto vani – uzvratio je konobar.
– Naplati! – reče Vasa nakon što poskoči i izbulji stražnjicu. Konobar se istinski naljutio, bio je pošao i da ga udari, ali zaustavili su ga gosti, koji obećaše da će platiti oni."
"Vrlo zanimljivo, vrlo, pričajte, pričajte", rugao mi se, a ja sam i dalje igrao na kartu naivnosti, znajući da i bez toga Švabo nema osobito mišljenje o Balkancu. Nastavio sam u istom stilu.
"Nije žao stolačkim meraklijama što su trošili, vole da seire, a ćeif se uvijek plaćao. Vasa je malo pripio, znajući da pijan čovjek treba pića više nego trijezan, odlučili su da se i dalje poigravaju. Prestali su da mu poručuju piće, a on ga je priželjkivao. Nakon što ih prozre dozvaće konobara i zapitati:
– Šta radite sa gostom koji popije vino a ne plati ga?
– Kako može biti, popiti a ne platiti? – i konobar zaigra zametnutu igru: – Pa ipak, ko ne plati, izbatinamo ga.
– Daj mi jedno vino, da popijem, na brzinu... – kao da zapomaga Vasa.
– Zašto na brzinu? – začudi se konobar.
– Ništa ne pitaj – zvjerkajući na sve strane, panično će Vasa: – Donesi, brže dok nisam dobio batine.
– Od koga ćeš dobiti batine? – opet će začudno konobar.
– Od tebe! – dočeka Vasa, mignu okom, nasmija se, povuče ga za ruku, pa doda – Donesi!"
Miler je nemarno slušao moju priču, ako je ikako i slušao, probadao me očima, kao da je govorio; pričaj, pričaj, tek dolazi prava priča. Bio je uvjeren da znam dosta, da tajim, ali je računao na dugačko putovanje. Omalovažavao me je, pustio me da pričam uprazno, pravio se da spava.
Parosnažni tutanj narušavao je noćnu tišinu. Polusnen lebdio sam kroz vremena, prostore, stanja, zagnjurivao u neku nejasnu mutnoću davno proživljenu, trudio se da izbistrim, to nešto, naprezao se prizivajući pamćenje. Pričinjavalo mi se da sam na tragu, blizu, ali ne dokučujem. Ćutim i gledam kroz mrak. Navikao na galamu, žamor, melodičan zvuk, lelek... na sve osim na muk. Sanjiv, osjećao sam se stisnuto, neprijatno, nesigurno, već i neizdrživo, a gestapovski pogledi probadaju, proučavaju, uvlače duboko u snenu glavu, snažno i bezobzirno šibaju, o njima razmišljam tražeći prostor za svoj vidokrug. Kako izbjeći sudar sa presnažnim pogledom? – muči me pitanje. Gdje da gledam? – kad je on zauzeo sve vagonske prostore. Gdje god upravim pogled, presiječe me njegov, njegov izasnen, stalno izasnen. Gdje da gledam? Glupo se osjećam, baš glupo. U njega, odlučih i pogled usmjerih na njega, a on mi ga u trenu – povi. Kroz prozor ne mogoh gledati dugo – dočeka noć pa me naslika na staklu. U ležaj, sto, zidove, fotografiju – Hitlera na zidu... Slika, kad je zagledah bolje, lik me podsjeti na jednoumca Ćafta, i on po Mostaru hoda sa isukanom rukom. Ispružio je u vozu, da zaplaši, što li? Vidi razdjeljka i kose do obrva, kao da se nije mogao začešljati pred slikanje, ne, nije to – utisak, sve je sračunato, davno razrađeno. Hitlerova fotografija podsjeća na nekog...? Na Vasu!
Kako je nepredvidiv život. Eto, gestapovac stigao iz Berlina da me straši u vagonu, tjera da pričam o palanačkom šeretu, komunistima koje ne poznijem, da... Ko bi mogao i pomisliti da će mi se takve stvari dogoditi. Pa jest, Hitler i Vasa, ma koliko bilo čudno, ima tu nečega. Vasa je liska, biće da se previše proliskao... Sjetio sam se, pa da, dogodilo se u gostioiiici "Pavić". Na vratima se ukazao čudan čovjek, kopija ove fotografije, ukočio se sa ispruženom rukom do visine očiju. Ponavljao je: "Hajl Hitler". Prisutni se okameniše. Isti je kao Hitler, govorili su. Domalo sam u tom liku prepoznao Vasu. Ona prilika i ova fotografija su blizanci. Predosjećam da je Mileru poznat i taj detalj, ne bih se zakleo da mu nije poznato i da sam i ja prististvovao tom činu. Toj je, naravno, malo vjerovatno, ali kad je u pitanju Gestapo, moguće jo sve. Još više me skolila nelagoda, uvukla pod kožu, svrbi. Ovaj dan kao da je odsanjan. Strah u snu, dovučen na ivicu provalije, vagam na njoj, dovoljna je najmanja sila, dodir, povjetarac ili greškica u iskoraku, pa da završim u ponoru pakla. Opet postah dječačić, skrivio batine, očekujem strogog oca koji nije praštao, udarao je kud je prije stigao. Očekujem zamahe, drhtim, najteže je na njih čekati, da počne, i on se tek priprema da tuče, ćuti i kani, ne usuđujem se da ga pogledam – šiba i pogledom, probada, bodlje šikaju u mozak. Sklupčao se u ćošku sobe, uronio misli i pogled u prazno, duboko u sebe, u strah. Pritislo me, okuražih se da pogledam, u oca, presiječe me šilo iz očiju gestapovca. Nije snen, prevario sam se.
"Kao da nema šala vezanih za komuniste?" riječi kao da povrijediše otvorenu ranu.
"Nisam se družio sa pelenguzićima", sjetih se da su tako neke mostarske gazde nazivale komuniste , odlučan sam da o komunistima govorim sa sprdnjom, jer, eto, takva su vremena, dovoljno je da Švabo samo posumnja u moja opredjeljenja, pa mi je gotovo sijelo, kako to kažu Mostarci. Moram se sjetiti neke šale vezane za komuniste, uporan je Švabo, a ne mogu da se sjetim nijedne, mučih se. Sjetih se:
"Dugi tmurni i kišoviti dani uguraju u ljude lošu volju, postaju neorni za pozdrave, razgovore, život... Trandiju bez jasnog cilja, tek da skrate vrijeme, zlovoljni su, i kako se to kaže, do podne mrze cio svijet a poslije podne i sebe. U takve dane najbolje je da se čovjek nađe u Mostaru, u gostionicama su svi: liske, gazde, političari, radnici... Nikome se ne žuri, opuštaju se, za svakoga ima jela, pića i zabave. Život je tada osobit, sve se odvija polako i neusiljeno. U jednoj takvoj prilici, sjedili su Vasa i Beg, a među mnogobrojnim gostima bio je i spominjani komunista Gojko Vuković. Beg je imao masnice po licu, dobio ih je od nekog Gačanina, zato što je pričao masne šale na račun osjetljivih Gačana. Masnice su bile povod za zadirkivanja. Naravno, prednjačio je Vasa.
– Gojko, zašto ne primite Bega u Partiju? – nenadno zapitaće Vasa.
– Begovi i komunisti nemaju ništa zajedničko – uzvratiće taj čuveni komunist Gojko.
– Imiju, imaju! – kao da bi se svađao, šepurio se Vasa i izazivao pažnju: – Prvo, komunisti dobivaju batine, a evo, i Beg je pretučen. Drugo, a to je za vas nijvažnije, Beg je ateista.
– Beg, pa ateista?! To do danas nisam čuo – kao bajagi, začudiće se Gojko.
– Da, da, Beg je ateista – uvjerljivo će Vasa, objasni: – Gačani su ubili, u njemu, Boga.
– Samo djelimično imaš pravo – i Gojko će prihvatiti šalu: – Gačani su ubili Boga, ali u Begu je ostao Alah. Moj Vasa, kao što vidiš, Beg još nije spreman za Partiju. Ali čim u njemu neko ubije din, primićemo ga...
Strelovito oružje, koje je siktalo iz suvih gestapovskih očiju, uništavalo je ćeliju po ćeliju moga samopouzdanja, i podupiralo nemir. Još sam više obraćao pažnju na svaku riječ koju sam kanio izgovoriti, a kad bi je prevalio preko usta, činilo mi se da je morala biti druga, koja bi lošije govorila o komunistima. Jer, eto, sad mi se čini da sam tog komunistu prikazao kao mudra čovjeka, a to nije smjelo da mi se dogodi.
"Stižemo u Sisak!?" kaza Švabo.
"Da, Sisak je!" jedva se uvremenih.
Opet muk. Protutnjasmo kroz stanicu.
"Posmatrate Firera?" pretrnuh čuvši to ime.
"Fotografija je vrlo uspjela", smislih da je najbolje da to kažem.
"Da, uspjela je. Da li vas podsjeća na koga?"
"Ne, jedan je Firer", odgovorio sam i tek tada bio svjestan gdje sam, opet sam se uključio u Milerove kandže iz kojih nije moglo biti otimanja.
"Zar vas ne podsjeća na Vasu Kisu?" Miler je otezao svaku riječ i na mom licu pratio porast zbunjenosti. Srce mi zadrhta, uznemirenost zaledi misli, mucajući prosloviću:
"Her Miler, molim vas, ne usuđujem se ni da razmišljam o sličnosti..."
"Ipak, razmišljajte!" kaza ne baš ljubaznim glasom.
"Ne mogu!" izleti iz mene.
"Da li vam je poznato?" opet će Švabo zajedljivo: "Taj bezobraznik je dozvolio sebi slobodu da se izruguje sa velikim Firerom, oponaša..?"
"Ne, ne, her Miler", čvrsto odlučih da prećutim događaj iz "Pavića" gostionice.
"Ne, nije vam poznato?!" začudi se Miler, nastavi: "Onda poslušajte! Uoči rata, u Sarajevu je naša grupa upriličila jednu manifestaciju u znak podrške našem pokretu. I pored dobro vođenih priprema skup nije uspio. Komunisti su odvraćali od skupa, a i ono što je došlo u salu, vratilo se razočarano. Na koji sat prije u gradu je rasplinula teška laž: 'U Sarajevo dolazi Firer.' Zbunili su se i naši ljudi, a neki i potpuno nasjeli. Komunisti su ubacili svog čovjeka na počasnu binu. U toku skupa taj je prišao mikrofonu, i otpočeo:
– Sarajlije! Današnji će dan ostati zabilježen u povijesti grada. Podarena nam je najveća čast, došao nam je lično... Firer!" raspričao se Miler, što baš nije njegov stil. Nastavio je:
"U opštem nesnalaženju izronio je Firer. Ovacije, prolamala se dvorana. Firer je stajao sa ispruženom rukom, čekao je da se umiri masa. Otpočeo je na njemačkom jeziku. Govorio je protiv fašizma... Slušaoci su zanijemili. Kad su naši shvatili šta se zbilo, već je bilo kasno. Nestalo je Firera, kao da je propao u zemlju. Komunisti, naravno! Godinama je ime glumca ostalo nepoznato, i tek prije dva dana... Bio je to, glavom i bradom, taj vaš, Vasa Kisa."
"Čudne stvari, gotovo da čovjek ne povjeruje", istinski sam se isčuđavao. Nastavio sam: "Pa je li to stvarno bilo, her Miler?"
"Nije vam poznato?! Znate vi mnogo toga", reče, pa zastade da me presiječe pogledom, nastavio je: "Možda vam treba vremena da se prisjetite. Odista, da li Vasa liči na Hitlera?"
Preznojavao sam se. Vrag je odnio šalu, zaključih, pa počeh da dočaravam ulogu koja mi je pripremljena. Ne smijem nasjesti, moram još preciznije vagati svaku svoju riječ: Ispeci pa reci, što kaže naš narod. Ne dam se, odlučan sam.
"Ne bih rekao", otpočeo sam s pola glasa: "Po visini, težini, brkovima, kosi, možda i ima sličnosti. Međutim, Vasin lik je osobit i noponovljiv. On ni na koga ne liči. Ružan je i lijep, istovremeno. On je ljepotan grdnih ljudi. Uz to, ima čudne osobine, na primjer, može mahati ušima kao magarac. Da ne povjerujete, može donju usnu prebaciti čak preko nosa. Sjetih se jedne takve njegove zgode", kazah, proškiljih na Milera, a kad se ponovo sučelih sa voštanim licem nastavio sam:
"Hinjio je raskol sa liskama, izdvojio se u gostionici za poseban sto. Peckali su se pred gostima, a većina će se opredijeliti za one sučeljene Vasi. Naručivali su im pića i jela. Jelo se i Vasi, ali njemu ne naručuju. Nepoznatom gostu, koji je sjedio do njegovog stola, konobar donese pečenu jagnjetinu. Miris pečenja dodatno uzjogunio je Vasinu utrobu. Napadno gledao je u prvi gostov zalogaj, ovome to bi neprijatno, pogledima pokušavao je da presiječe taj bezobrazluk. Vasa je to i očekivao, pa će u tom trenu povući donju usnu i prebaciti je preko nosa i krajnje neukusno šmrknuti, kao da usnom zamjenjuje maramicu. Da bi ostavio snažniji dojam, progunđao je: 'Gdje ovako nazeboh?' Čovjek ga je gledao otvorenih usta, zgrčenog lica dozva konobara, plati, pa ljutito napusti gostionicu. Vasa pređe za sto odbjeglog, privuče pečenje, poče ga čerečiti i gunđati: 'Gospodine, otkad ja čekam da nas usluže .'" Miler je jednako voštano gledao u mene, nastavio sam da govorim bezvoljno:
"Vasa je izborana lica, sa zrelim podočnjacima, koji navode na neispavanost, zamorenost, alkoholiziranost, starost, ispaćenost... ili i njih glumi. Oči su nejasne boje, čak bih rekao da se i ona mijenja po njegovoj volji. Pogled mu je prodoran, u skladu sa njegovom snažnom ličnošću. Svjestan je tog dara, pa ga u doticajima sa ljudima često koristi. Teško je Vasu opisati, jer je od zgode do zgode različit. Sa djecom je veseo i blag, tada mu je lik prijateljski mio. Drugi je kad se predstavlja kao naivčina, dobričina i širokogrudna osoba. U nekim složenijim prilikama plane pogledom, zastrijeli, presiječe, zaplaši. Od pet bora na čelu čini lice po potrebi situacije. Kad želi da se predstavi u važnom i ozbiljnom izdanju, tada vješto prikriva dvije lijeve bore, desne spaja u jednu, nju nadovezuje u debeloprstnu boru oblika mlada mjeseca. Tu boru prate obrve, lijeva se pomjera za dva prsta dole, a desna za tri gore. Izraz zaokružuje važnim i snažnim pogledom sa kojim prodire do mozga sagovornika, brka mu misli i usmjerava u svoje usne koje su se spremale da iskažu zanimljive riječi. U takvim prilikama ostavlja utisak duboko mislena i mudra čovjeka. Za svaku priliku ima odgovarijući izraz lica: tužan, veseo, zabrinut, prkosan, podrugljiv..."
"Znači, mogao je složiti i Firerov lik?" pecnu Švabo, kao da me ubode dračom.
"Pa, mogao je", promucah.
"Još se uvijek ne možete sjetiti da je oponašao Firera?" uporan je German. Uporan je, smjera na nešto, ali nisam ni ja sisio vesla, kako bi za ovakve situacije rekli Mostarci.
"Ne! To mi nije poznato", potrudih se da budem uvjerljiv.
"Vaši opisi veoma su slikoviti, očito je da ste dobro poznavali Vasu. Po vašoj priči, ni ja neću proći mimo tog poznanstva...", kaza i zaćuta.
Ćutali smo i razmišljali.
Dugo.
Zaspali.
nazad na sadržaj
|
| VASA KISA – glava 2. | |
Izmorili su me komadići sna, a rasanjivali crvenkasto umilni zraci bosanske planinske zore. Miler još spava, pomislih, ali i on progleda s kraja oka, protrlja oči, pa odape pogledom – opet onaj njegov pogled.
"Es ist tag. Morgen (Dan je. Jutro)", prvi put oglasio se na njemačkom jeziku, hrvatski je govorio kao maternjim, to je upućivalo na Nijemca koji je rođen u našim krajevima.
"Ja, es ist Morgen, her Miler (da, jutro je, gospodine Miler)", uzvratio sam.
"Naredite stražaru da nam donese dvije kafe", reče nakon što napravi nekolika čučnja.
Kafa je već bila spremna.
Pažljivo je podizao i spuštao šoljicu, bez i najmanjeg zvuka od dodira, pio je u kratkim srkovima, i njih bez zvuka, poslije svakog upućivao je kratke poglede u šoljicu, pa ih podizao do mog čela, lagano, kao da je ciljao, tu ih zadržavao sve dok ne povije moje. Kao da je osjetio da me uznemiravaju muk i pogledi, pa ih je izduživao.
Razmišljajući o položaju u kojem se mučim, kao riba u mutnom plićaku, nametalo mi se uvjerenje da on zna šta mislim, pa preskačem misao preko misli, otimam se. Ali, svaki srk dozove novi pogled i novu misao, koju teško premošćujem, izmijenile su se brojne zamisli, plastile se na Milerovu stožinu. I misli se umorile, napuštaju me, smijenjuje ih tjeskoba gnječi grudi, ubrzava disanje, izaziva drhtanje. Uplašio si se Švabe, kao da rekoh I priznadoh sebi u sebi. Plašiš se bez razloga, kao da se naružih. Zadrhtaše koljena, ote se gornja noga, obori se s druge, Miler to uoči pa će podrugljivo:
"Hladno vam je!?"
"Ne, ne, her Miler", promucao sam.
"Gdje ono prekinusmo razgovor, sinoć?" kaza sa pola glasa.
"Govorili smo o Vasi Kisi", rekoh ne časeći.
"Da, da, o Vasi Kisi!? Pa, da nastavimo!? Je li rođen u Mostaru, kada...?" očito je da mu je do peckanja.
"Ne znam, stvarno ne znam..." spetljah se.
"Možda po govoru, ili...?" istrajavao je.
"Mislim da je dijete prošlog stoljeća", počeo sam oprezno: "Sjećam se nekih priča vezanih za njegovo djetinjstvo, ali ništa ne govore i ne bih htio da vas njima zamaram."
"Sve me zaninia o Vasi Kisi, posebno njegove veze i odnosi sa komunistima", opet kao da me pecnu guja.
"Već sam vam rekao, ne vjerujem da on tamo spada", još sam oprezniji.
"Opasan je Vasa Kisa, vašom pričom niste mi pomogli naročito", Miler je počeo da pokazuje i prvo nestrpljenje.
"Vjerujte, sve što znam o njemu, saznao sam iz šala, samo iz njih", ja sam jednako uporan.
"Napomenuli ste da ponešto znate i iz njegovog djetinjstva?" Švabi i ne pada na pamet da me pusti na miru.
"Opet šale", uzvratih ne časeći.
"Znam, nije rođen kao komunist, kasnije se to postaje, možda čak i u djetinjstvu", opet njegovi ujedi, nastavi: "No, dobro, kad već ne znate ono što treba meni, onda da bar čujemo šalu.
"Ovoga časa padaju mi na pamet neke šale koje se pripisuju Vasinom djetinjstvu", kazah i nastavih nakon kratkog predaha: "Mali Vasa je igrao oko majke koja je trijebila grah. U jednom trenu se umirio i zamislio. Majka je uočila promjenu kod djeteta, pa će da ga upita:
– O čemu li razmišlja mala i zločasta glava?
– Razmišljam kako nastaju djeca. Mama, kako sam ja nastao? Stvarno, kako?
– Moj sine, za tvoja pitanja trebaju pametniji od mene – reče što joj u tom trenu pade na um, ali zamisli se podižući bič sa čela, zagleda se u sinčića, pa morala je nešto da odgovori, nastaviće: – Od graha si ti nastao. Jedne večeri uzela sam zrno graha, stavila ga pod kamen i ostavila da prenoći. Kad sam ujutru podigla kamen, nađoh tebe.
Dječačić je razmišljao o mogućnosti takvog nastajanja... Uzeće zrno graha, otići u dvorište i podvući ga pod prvi kamen. Jedva je iščekao da svane, ustao je i otrčao do kamena, podigao ga... Ispod njega migoljila je oveća buba. Zamahnuo je kamenom da je ubije, u trenu se predomisli:
– Ih, da mi, slučajno, nisi sin, ubio bih te, ovako..."
Završavajući priču, proškiljih u pravcu šefa sa namjerom da ocijenim utisak koji je izazvala. Opet će me dočekati lice bez izraza, hladno kao kamen iz priče. Oduvijek sam zazirao od bezbojnih lica, crvotoče mi dušu. Mori me muk, priziva tegobne misli, u želji da ih se oslobodim, nastavio sam:
"Znate, her Miler, Vasa je rastao u Mostaru ispod neretljanskih mostova. Idući nizvodno, prvi je Carinski, gradila ga je Austrija, zatim je most Vladara, rađen je između ratova, onda je Stari most, remek-djelo turskog doba. Najnizvodniji je Lučki most, djelo mostarskog graditelja i gradonačelnika Mujage Komadine, po nekima, takođe prve liske svog doba..."
"Vi nakanili da pričate o mostovima, kao da niste voljni za saradnju. No, dobro, pričajte, samo pričajte. Biće da je i to važno za Vasin opis", švapski ujedi sve su dublji. Naruga se i izrazom lica, ali ja nastavih, kao da i nisam ujeden.
"Uz Carinski most, kao dječija igračka, nalazi se neobična i lijepa kućica na sprat. Koliko malenošću, još više se nameće skladnošću. Donja prostorija zidana je neretljanskim biserno-bijelim kamenim oblutcima, koji su mozaično fugirani crnim malterom, a gornji dio, koji nazivaju čardakom, povezan je spoljnim drvenim stepenicama. Bjelina redovno krečenih zidova čardaka, mozaičnost donjespratnih oblutaka i čistoća svakodnevno ribanih, kao vosak žutih drvenih stepenica, uz prikladni pločasto-kameni krov, predstavlja kućicu koju su mogli domisliti samo nadareni ljudi, kao što su oni koji smišljaju bajke", s kraja oka odapeh u pravcu plave kose, učini mi se da sam pažljivo slušan, nastavio sam:
"To je kuća u kojoj je odrastao Vasa Kisa. Gosti grada su je posjećivali, a mještani svakodnevno spominjali. Nalazi se na kraju grada, pa su bračni parovi u ljetnim i sparnim poslijepodnevnim satima polazili u šetnje obalom svježe Neretve i na polasku dogovarali: Hajdemo prošetati do Bjelog čardaka. Pred kućom su se zaustavljali, odmarali i desetak minuta ćutke posmatrali kućicu i svaki put doživljavali novo, jednostavno, ugodno i milo zdanje. Odatle su se vraćali i šetajući uživali u brzotoku i zelenilu usred grada. Mužici su dovodili hanume do kapija u koje su same zamicale, a oni su žurno produžavali u kafane, na dogovorene okupe." Miler me nije prekidao, koji put bi tek mrdnuo usnom, pa sam nastavio:
"Preko ceste Bijelog čardaka bila je javna kuća i gostionica ,Lira'. Možda je i komšijski veseli i slatki život uticao na oblikovanje Vasine ličnosti. Kao i svaki čovjek kad se prvi put susretne sa javnom kućom, pokaže zanimanje, tako je i mali Vasa, kažu, u nekoj prilici pitao oca:
– Tata, šta je u onoj kući?
– Ništa sine, tamo se vodi slitki život – odgovorio je otac tek da odgovori.
Do nekoliko dana, nakon igre, onako gladno, dijete se prisjetilo i otrčalo da kupi slatkog života. Na ulazu dočekao ga je službenik.
– Šta je, mali, zašto si ti došao?
– Daj mi slatkog života – govorio je i pružao nekolike parice.
Čovjek je uzeo jedan novčić, pa nestao u kući, i domalo se vratio sa parčetom kruha namazanog pekmezom. Do sahatak vremena, mali opet navrati i zatraži još. Opet je bio uslužen. Došao je i po treće parče, ali nije mogao da ga pojede, polizao je pekmez, a kruh bacio. U večrnjem ćaskanju sa ocem, pričaće:
– Tata, danas sam išao i plaćao slatki tivot.
– Šta si ti, štigliću jedan, plaćao?! – iznenadi se otac. A, i tebe svuda stigne – dodao je i uzbiljivši se upitao: – Pa, kakav je slatki život?
– Slađi je nego sam mislio – ne časeći odgovorilo je dijete.
– Daleko si ti od slatkog života, moj sine... – nasmijaće se i preko usne prevaliti otac.
– Da vidiš i da nisam – dječak će polupovrijeđeno, dodao je: – Dvije sam maznuo i jednu polizao...
– A tako... Slušaj Vasa, danas si tamo otišao, nemoj više. Je li ti jasno?! – strogo je priprijetio otac.
– Nije jasno! Ti smiješ, a ja ne smijem..?! – pobuni se dječačić.
– Kad odrasteš, onda ćeš ići. Tamo je zabranjeno djeci. Tamo se prave ljudi – izleti iz oca.
Do nekoliko mjeseci, opet uz uobičajeni večernji lagani kućni razgovor, mali Vasa će ocu:
– Tata, bio sam tamo gdje se prave ljudi.
– Nisi, valjda, ulazio? – zabrinuto će otac, nakon što se uspravi, gotovo ukoči na stolici.
– Imao si ti pravo, tata – pomirljivo će dječak – ne daju djeci, bio sam pošao pa me vratiše. Čim kriju dobro je, pomislih, pa se popeh na prozor i vidjeh sve.
– Sve? – začuđeno će otac.
– Sve! – nepokolebljivo će dječak Vasa.
– Šta si gledao, bogu li ti tvoga, šta si vidio..? – dreknuo je otac.
– Jedan čovo napravio tetu – važno će da objašnjava dječak – još je nije bio sasvim završio. Kad sam pristigao, još joj je svrdlao zadnjicu. Išlo mu je teško, znojio se..."
"Zanimljive priče gospodine Garo, golicave, pristaju mirnim vremenirna. Gospodine, mi smo na ratnom zadatku..." izriga Miler, podrugljivo se iskezi, prostrijeli pogledom, kao da je već izgubio strpljenje, dodao je: "Dugo je do Mostara. Pričajte, doći će na red i ono što je bliže ovovremenim prilikama. Nadam se..."
Ima pravo, dugo je do Mostara, zaključivao sam i sam, izrigaću, sigurno ću izbljuvati mnogo, ipak, ne dam se jeftino, ja ću svoje, pa dokle stignem, nastaviću:
"Znate, Vasa je nadaleko poznat čovjek, o njemu se mnogo govorilo, pa, eto, i ja sam toga dosta čuo."
"Dobro, nastavite. Pričajte, to što ste čuli", oštre riječi, naredba, pobuniše u meni i ono milo dostojanstva, zazvaše misli.
Kao da besjedim sa kamenom ili mašinom. Mrsko mi otvarati usta, volio bih da me šamara nego da pričam. Gadim se sebi, a tek njemu. Ipak je strpljiv: Prčaj, pričaj... Da pričam, pa da i pričam, ali šta? Nešto. Pričij nešto, budi poslušan. Počeh od toga nešto:
"Na redu je školsko doba, prvi razred..."
"Znači, stigli smo do prvog pučke..." naruga se. Nastavio sam kao da ništa nije ni rekao:
"Učiteljica je objašnjavala zašto je ružno pitati riječima, naprimjer: Mogu li u ćenifu, da serem, kako su joj se djeca u početku i obraćala. Naložila je da u slučaju nužde treba podići ruku, pa nakon što ona pita šta želi, dijete treba da kaže: Molim vas, gospođo učiteljice, mogu li da prohodam, i ona će dozvoliti...
Nekom prilikom navratio je direktor škole u Vasin razred, da nadzori rad učiteljice. Vasinom drugaru Begu pritužilo, podigao je ruku i očekivao da ga učiteljica pusti da ode do klozeta.
– Strpi se dok je tu direktor – učiteljica mu je prišla i šapnula: Domalo će Vasa ustati, držao je sa dva prsta nos i govorio:
– Molim, gospođo učiteljice, Beg je prohodao na mjestu..."
Miler iskezi usta, zatvori lijevo oko pa desnim odape strijelu. Pogođen, zanjihah se, zbunih, a kad se nekako pribrah, nastavih kao da mi se to nije ni zbilo.
"U drugom razredu učili su rečenice. Na čas banuo je školski inspektor. Učiteljica se trudila da nastavi sa nastavom onako kako je i zatečena. Postavila je pitanje:
– Ko zna jednu rečenicu?, Vasa će se podići i izrecitovati odgovor:
– Moja tetka je kurva.
– Sram te bilo! Kako te nije stid, kao da si... – planula je zatečena učiteljica.
– Nemojte da ga ružite. Dobro, dijete je reklo rečenicu, odgovor je tačan, a..." – umiješao se inspektor.
Čas je nastavljen i završen, uciteljica je otišla sa inspektorom u zbornicu i nije imala priliku da se dočepa Vase. Zato je sa ushićenjem očekivala jutro. Kad poče nastava, biće i još bjesnija, jer Vasa nije ni došao u školu, ali pojaviće se u sred časa.
– Gdje si ti? Zašto kasniš? – pokuljao je učiteljicin bijes.
– Molim, gospođo učiteljice, zakasnio sam, molim... Vodio sam gospodina inspektora, molio me, da mu pokažem gdje stanuje moja tetka...
Nestajalo je snage za govorenje, volje već odavno, ućutao sam i opet proškiljio udaljenijim okom, žuti čovjek kao da uzvrati otrovnom strijelom. Nisam bio na čisto, da li mi je da pričam ili ćutim.
"Pređite na starije razrede!" Švabo naredi glasom učiteljice iz malopređašnje priče.
"Počela je nova školska godina", nastavih a ni sam još nisam znao šta bih pričao. Misli se rastrzale, razvlačile između Milera i Vase, jedno mislim a drugo govorim. Ipak, pričao sam.
"Dosta o tom! Pređite na momački period!" bez imalo učtivosti prekinu me i naredi.
Švapska posla, pomislih i osjetih da se u meni počela zametati mržnja pomiješana sa strahom. Čudan osjećaj, nenaviknuto stanje, neplivač u jesenjoj matici. Da pređem na momačko doba, vrijeme sazrijevanja? Uporan je kao dosadni profesor istorije na mostarskoj gimnaziji, kojemu je važan svaki detalj koji postavi on. Pita i čeka odgovor. Pita, naprimjer, godinu nekog davnog zbivanja, čeka, ako baš nju ne znaš, za njega ne znaš istoriju, ne dozvoljava da nastaviš o onome što znaš, zaustavi i po tome neznanju donosi sud o ukupnom znanju. Čeka nekoliko minuta i pošalje u klupu. Tako i Miler, ima strpljenja, dozvoli da se govori, ali i on dođe na svoju godinu. Moj Garo, neka ti je Bog ni pomoći, čuvaj se, budi budan, kako bi rekli Mostarci. Tužno je kad se mora bezvoljno pričati, teže i od najnapornijeg fizičkog rada.
"Čekam!" opomenu gestapovac.
"O tom periodu znam malo", otpočeh nepovezano: "Ovog časa pada mi na pamet ova priča: Otac je o Vasi govorio poznaniku, odgovarajući na pitanje o sinovljevom vladanju.
– Prijatelju, da ti kažem pravo, lijep je, sluša, ali ima jednu manu, veliku manu...
– Manu? – začudi se prijatelj, znajući da je Vasa-momak zdrav.
– Plaši se mraka! – snishodljivo će otac, pa će glasnije: – Nikad ne dođe kući dok se ne oglase pijevci, ne počne da sviće."
Miler me nije čestito ni slušao, a mislim da šalu čak nije ni shvatao. Pokazao je to izrazom lica, pridodavši mig koji naredi da nastavim.
Izmoren nelagodom, poželjeh da ispričam nešto što bi ga bar načas zadovoljilo, možda nešto iz doba austrougarske, pa smislivši i šta, počeo sam:
"Sjetih se jedne priče, još iz vremena regrutacije. To je bilo u austrougarsko vrijeme. Znate, u tursko doba nije se išlo u vojsku, pa je obavezno služenje, koje je uvela nova vlast, narod teško prihvatao. Još je jedan detalj važan za ovu priču. Naime, po turskim zakonima, a u skladu sa islamom koje ne priznaje idolopoklonstvo, nije bilo obavezno skidati kapu u službenim prostorijama. Običaj se zadržao i u novoj vlasti, pa ga je ona i ozakonila. Dakle, ko je nosio tursku kapu – fes, nije morao da je skida ni u prostoriji u kojoj je visila careva slika", kazah, pogledah na Milera, koji migom glave naredi da pričam, nastavio sam:
"Beg potiče iz ugledne religiozne muslimanske porodice, ali rođen je da postane liska. Upoznao sam ga kad je bio u ozbiljnijim godinama. Omanji punački čovjek, uvijek lijepo odjeven. Nosio je šešir i štap. Radio je kao sudski činovnik. Gotovo da se na poslu nije ni zadržavao. Došao bi ujutro na početku radnog vremena, da ga vidi šef, otvorio bi orman, izvadio stare šešir i štap, vidno ih okačio o vješalicu i napomenuo cimeru: Ako me traže stranke, kaži da sam tu negdje. Kaži i pokaži, evo mu šešira i štapa, znači da je u zgradi. Ako me bude tražio šef, znaš gdje sam u Jaganjca, Ibrice, Jagnjetu... Pošten je, trpeljiv i duhovit čovjek. Voli šale na način da ih Vasa smišlja i priča, a da ih on potvrđuje, nadopunjuje i brusi. U želji da izbjegnu prijem u vojsku, Vasa i Beg su pošli na regrutaciju sa fesovima na glavama. Beg je prozvan prvi. Iskusni austrijski ljekar osmotrio ga je, pa u želji da otprve vidi da li ima ludu pred sobom, upitaće:
– Ako bi ti izvadili jedno oko, šta bi se dogodilo?
– Ne bih vidio na jedno oko – Beg je požurio da odgovori.
– Ako bi ti izvadili i drugo oko, šta bi se dogodilo?
– Ne bih vidio ni na drugo oko", odgovorio je Beg.
– Gut! Regrut, Beg Glavović, je sposoban za carsku vojsku! – izdiktirao je ljekar te prozvao Vasu Kisu. I njega je dočekao sličnim pitanjem:
– Ako bi ti odsjekli jedno uho, šta bi se dogodilo?
– Ne bih vidio na jedno oko! – odgovoriće Vasa i zbuniti ljekara, koji će mu se unijeti u lice, zagledati u oba oka, pa dopitati:
– Ako bi ti odsjekli i drugo uho, šta bi se onda dogodilo?
– Ne bih vidio ni na drugo oko! – opet će bez zadrrške da odgovori Vasa.
– Ovaj Regrut nije sposoban za carsku vojsku – saopštiće ljekar, odšetati da pritvrdi pisaru – Regrut je nesposoban!
Oblačeći se u predsoblju Beg je bio neveseo, ljutio se i na Vasu, prigovarao:
– Gurnu ti mene. Veliš, idi Beže, služi i gini po Karpatima i drugim morima... – oči su mu vlažile. Vasa ga je umirivao, da bi ga oraspoložio, pričao je šta mu je padalo na um:
– Šta se sekiraš. Slaću ti pakete sa trešnjama, murvama i košćelama, a to, da znaš, odlično ide uz plzensko pivo...
Narušavali su tišinu i ometali rad komisije, te se pojavio jedan od članova, poviknuo je:
– Dosta galame, napolje! Vidjevši Bega da plače povratiće se i obratiti mu se: – Zašto plačeš, regrut?
– Plače od sreće, drago mu, služiće Cara – odgovoriće Vasa.
Produžili su do "Jagnjeta", uz piće, u društvu trehaša lisaka, i Beg se oraspoložio i već je peckao Vasu:
– Šućur alahu pa sam zdrav i pametan. Biću dobar vojnik, postaću pukovnik, onda ću doći u Mostar, uzeću mog jarana Vasu, pa ću ga odvesti na liječenje u Prag. Kažu, tamo ima čuveni doktor koji liječi blesave, umobolne ljude. On će izliječiti moga druga Vasu. Žao mi ga, sve bih učinio za nj, a za ovu tešku bolest i da ne pričam – Beg se kreveljio pričajući.
– Nisam ja mahnit, nemoj ti mene – bajagi ljutio se Vasa: – Tužiću te za povredu ponosa.
– Vasa, nemoj tako, do jutros nisam ni ja znao da si lud. Naravno, nisi ni ti. Ali, dina mi, koga bečki doktori nađu da je skrenut s pameti, u tu dijagnozu ne treba sumnjati.
– Pustite vi Bega. Izmišlja! Ta, znate mene, znate da sam pametan... – branio se Vasa. Gotovo da su se žestoko svađali, a gosti restorana uživali su, naručivali i trošili.
– Eto, raja, pametni ste, sami presudite, a sve znate – šeretski zapetljavao je Beg: – Rekao sam vam, čuj, odsiječe mu uho, pa da ne vidi na oko!?
– Naravno da nisam lud! – zaskakao je Vasa – pa raja, kako ću vidjeti na oko ako mi odsiječe uho. Velik fes, poklopiće mi oko, bezbeli da ne bih vidio... Ako bi mi odsjekli i drugo uho, fes bi pao na oba oka, ne bih ni najedno... – objašnjavao je Vasa.
Prisutna liskana, bajagi, podijelila se, jedni su zastupali Begovu a drugi Vasinu stranu. Uz pečenje i vino seirili, kenjčijali i krali bogu sate, do u gluvo doba, kada su se rastajali i pomišljali na jutro koje su jedva čekali, da prepričavaju fes, uho i oko, jučerašnji dogadaj, ako ne iskrsne kakav novi, svježiji."
Miler ne pokazuje znakove života, ne zanima ga moja priča, čeka priču o komuistima. Ja takvu odista ne znam, ali on je uporno čeka.
Švabo, čudan je to narod. Na momente bih rekao da Milera ne zanimaju moje priče, da ih ne sluša, a sve čuje i zna što je blizu njegovog interesovanja. To sluša, poslušno. Takvi su oni. Brojne sam sreo i takvi su svi. Disciplinovani i fanatično poslušni. Naređenja izvršavaju bez razmišljanja, jer kod njih postoje zaduženi za razmisljanje, postoje oni što komanduju i oni koji izvršavaju. Razmišljanje je dozvoljeno samo u okviru dobivenog zadatka. Da li je zadatak – naređenje suvislo ili nije, nije izvršioca da ocjenjuje, a zdušno razmišlja o tome kako da ga izvrši, ako i taj postupak nije unaprijed propisan, a kod Švabe je često i to slučaj. Naš balkanski čovjek je suprotan. On najprije razmišlja o onome ko mu je dao zadatak, ocjenjuje ga kao čovjeka, pa iz toga izvlači zaključak, da li je uopšte trebalo izdavati takav zadatak. Pri tom domišlja kako da on postane taj što izdije zadatke, uvjeren da bi on to radio bolje, bolje i od šefa, upravnika, ministra... Iscrpi se takvim mislima, pa sa premalo volje pristupa izvršenju svog zadatka. I ovaj Švabo, sjedi i marljivo razmišlja kako da izvrši dobivenu zadaću, dosadno je uporan, vjerovatno sada razmišlja o meni, odgoneta da bi stvorio jasnu sliku o mom karakteru, a sve u želji da ustanovi koliko znam o mostarskim komunistima, posebno o jednom od njih, o Vasi Kisi. Za svakog zdravog čovjeka Vasa je šaljivdžija a ne komunista. Prema tome, i ako je dobio zadatak vezan za Vasu-komunistu, trebao bi razmišljati i o besmislenosti pretpostavke i zadatka, ali ne, njegovo je da izvršava zadatke, a ne da razmišlja treba li to raditi. Kakve je on sve zadatke dobio, ko to iz Švabe može isčupati? Možda, da se posluži sa mnom, pa da me u nekom višem interesu kasnije likvidira. Kao bicikl, ukrademo ga, poslužimo se i odbacimo u bezdani vir. Ali, neće to, her, ići baš tako. Čuvaćemo se. Osjetiću kad se to primakne, a onda...
"Znači, Vasa nije bio u vojsci?" iznenadi pitanje. Uvjeren da Miler i to zna, a ja ne znam, predao sam se razmišljanju, prizivao pamćenje, tražio klanac. Onda sam se sjetio da se priupitam, kako bi u mojoj situaciji radile liske, pa i od njih sam naučio nešto, da probam:
"Ne znam da li je bio vojnik, ali sjećam se jedne šale koja upućuje na pozitivan zaključak. Čuo sam je osobno od Vase: Jednom prilikom, nekako odmah po dolasku u vojsku, dokoni vojnici su prepričavali zgode iz svojih krajeva. Vasa je ispričao jednu o Ibri-Glavonji. Šala im se dopala, ali će po njoj i prepoznavati Vasu, nazvaće ga – Glavonja. LJutio se Vasa i često bio u sukobu zbog tog nadimka. Kasnije, shvatio je, zdušno ga izazivaju baš zbog toga što se on dobro ljutio. Inat je uvijek na svoju štetu, prisjetio se očevih riječi i okrenuo kartu. Prividno prestao je da se ljuti. Danima se suzdržavao, osmijesima uzvraćao je na izazove. Jedno jutro, kao i obično, pristiže četa na doručak. Vasa je bio kuvar. Kako kome uspe čaj, tako mu svaki dobaci – Glavonja! Očito je, dogovorili su to još u stroju. Izdžao je. Jeli su po grupama, prisluškivao ih je. Govorili su o njemu. Domalo, prići će mu kolovođa:
– S obzirom da se više ne ljutiš, dogovorili smo se, nećemo te više ni zvati Glavonja – govorio je praveći se da mu je prijatelj. Vasa ga je prikovao pogledom, da mu da na znanje da je nadimak njegovo nedjelo. I onda uzvratio:
– Ako ste odlučili da me više ne zovete Glavonja, onda vam se ni ja više neću pišati u čaj..."
"Da, gospodine, po tome bi se reklo da je služio vojsku, vi to, pretpostavljam, znate, ali kao da okolišate, kao da nerado pričate ono što..." iz Milera tekla je podrugljivost.
"Ne znam da li je služio vojsku", nastavih kao da ga nisam shvatio.
"Je li Vasa bio u Beču?" presiječe me neočekivanim pitanjem.
"Odista ne znam", nastavih: "Sjećam se jedne, ali samo za Mostarce, zanimljive zgode. Po njoj bi se moglo zaključiti da je i tamo bio. Znate, u Mostaru postoji neobično drvo – košćela. Vječita je dilema da li je košćela voćka. Drvo je visoko kao trešnja, a plod koštunjav i veoma sitan, veličine između zrna bibera i lješnika."
"I, šta bi s tim plodom?" naruga se još jednom, a ja nastavih kao da ga još jednom nisam dobro shvatio.
"Javljale su bečke novine da su tamošnji trgovci upriličili svjetsku izložbu voća. Tvrdili su da je zastupljeno svako evropsko voće i nagrađivali su, sa po sedmicom besplatnog boravka u tamošnjem najluksuznijem hotelu, svakog čovjeka koji donese uzorak neizloženog voća. Dokona liskana se prisjetila košćele, pa je uz podršku i materijalnu potporu mostarskih gazda, nakanila otpremiti Vasu i Bega u Beč, sa uzorcima neizloženog voća. Najavili su ih brzojavom, tako da su ih na bečkoj željezničkoj stanici dočekali trgovci, novinari i znatiželjni građani. Očekivali su krošnje ili korpe voća od dvojice bosanskih voćara, kako su ih najavljivale novine, a dočekaše dva praznoruka kicoša. I ponašanje njih dvojice neobično je, nisu odgovarali na mnogobrojna pitanja, tek rekli su: Sjutra, u podne! Smjestili su ih u hotel, štampa je od njih pravila svoj posao, objavila je i crteže njihovih likova. Isčekivao se sjutrašnji dan I dočekalo podne! U prisustvu velikog broja znatiželjnih ljudi, susreli su se nadležna komisija izlagača i dvojica bosanskih voćara. Opet bez korpa!? Beg i Vasa izvadili su džepne satove, držali ih na dlanovima, pa kad se kazaljke poklopiše I objaviše podne, istovremeno, zavukli desne ruke u džepove i izvukli po šaku košćela. Istovremeno, da bi obojica dobili nagrade. Članovi komisije pojeli su po nekoliko košćela, a onda se povukli i dugo su vijećali. Liske su i novinarima podijelili po jedan plod voćke, po košćelu. Javljali su se pojedinačni sudovi i ponavljana su pitanja; da li je košćela voćka? Nakon dugog vijećanja, pojaviće se komisija i saopštiti:
Košćela nije voće, ona je holc-bombon (drvena bombona) .
Nastao je spor, novinari su se stavili na stranu lisaka. Košćela je voćka, a ne drvena bombona...', pisali su. Rasprava je trajala nekoliko dana. Organizator nije htio da uplati za hotelske troškove. Novinari su vršili pritisak. Vasa i Beg iznenadiše odlukom, obratiće se policiji sa zahtjevom da ih pritvori, uz obrazloženje da nemaju novaca za hotelske troškove. To dodatno uzjariće novinare, i njihovom pomoći pobijediće liske. Obrazovana je nova komisija, ona će imati drugačiji nalaz: Košćela nije holc-bombon, košćela je voćka. Od tada je košćela za Mostarce voćka, jer tako je presudio Beč."
"Ima li ih još iz Beča?" opet te šture i opore gestapovske riječi.
"Po Mostaru su na cijeni sve priče iz Beča, sjećam se i ove", dosljedno nastavio sam svoju:
"Begu dosadila bečka kuhinja, poželio se graha sa kobasicom, požaliće se vasi, koji će mu prevesti riječ grah, a za kobasicu, rekao mu je da se snađe sam. 'I hoću', poluljutito kazaće Beg i dozvati konobara. Naručio je grah, a za riječ kobasica upotrijebiće puno riječi i sve prste na rukama. Nije uspio da objasni kobasicu, i nije imao kud, ponovo pozvaće u pomoć Vasu. 'Snađi se, ti si druga liska, šta bi da si sam', smijao se Vasa i ostajao pri svom. Zabavljao se i konobar. Onda je Vasa predložio da Beg otkopča pantalone i konobaru pokaže nešto nalik na kobasicu. Beg tako i učini. Čim je konobar ugledao taj dio smiješnog Begovog tijela, klimnuo je glavom i udaljio se. Ubrzo se vratio, Bega je posluživao sa grahom i – ćevapom. Begu to neće biti zgodna priča, zbog ženskog dijela mostarskog življa. Braniće se da je Vasa izmislio tu priču."
"Gospodine Garo, želio sam da saznam o političkoj ličnosti Vase Kise, vi objašnjavate njegovu fasadu. No, dobro i ona osvjetljava dio, moram da priznam, vrlo zanimljive ličnosti. Da li vam je poznato da Vasa dobro govori njemački i mađarski jezik?"
"Ne, nije mi poznato, ali iz malopređašnje šale, reklo bi se da zna njemački."
"E, pa, sada znajte. Živio je u Austriji i u Mađarskoj. Ali, o tome ćemo kasnije. Pripadao je komunističkoj partiji, da li je i sad njen član? To ne znamo. Ako jest, onda igra veoma važnu ulogu u toj opasnoj organizaciji. Mnogo važniju nego bi čovjek mogao i da pretpostavi. Zamislite, gospodine Garo, pođimo od pretpostavke da je Vasa u partiji, i u njoj važna ličnost, da je u vrhu njenog rukovodstva. Kad bi to bilo tako, dozvolite pretpostavku, mogao bi da radi čuda. Vasa je najslobodniji čovjek na evropskom kontinentu. Svi se bojimo nekoga, a on – nikoga. Svi imamo neprijatelje, svi do Firera, a Vasa samo prijatelje. To je čovjek koji u ovom ratnom požaru ima potpunu slobodu kretanja. Poznat je u Bosni, Dalmaciji i Crnoj Gori. Svuda se prepričavaju njegove šale, vicevi, sprdnje... Putuje bez novca, propusnice, posla, straha... Jednostavno rečeno, on ne živi u ratno vrijeme. Gdje god dođe, badava jede, pije i spava. LJudi ga primaju i časte, a on se kočoperi i mudruje. Eto, prihvatili su ga Nijemci, Italijani, ustaše, četnici, partizani... svi. Ne treba mu pasoš, pasoš mu je ime – Vasa Kisa. Dakle, kad bi bio koniunista, mogao bi da pravi čuda. A, dozvolite, i vama je to poznato, u Mostaru se stvarno događaju čuda. Možda jo Vasa to čudo koje izmiče Gestapou? Sve znamo o tim komunistima, imamo čak i spisak mostarskih komunista, pratimo ih, ali čuda se nastavljaju. Nije, valjda, čitavo stanovništvo uz te golaće? Pošao sam da to sameljem, i vi sa mnom... Prije nego nastavim, da vas pitam; da li vam je poznat čovjek po imenu Hilmija Husić?"
"Da, poznavao sam jednog Mostarca sa tim imenom."
Ima pravo Miler, pomislih i ja, stvarno se čudne stvari događaju u tom Mostaru. A, čini mi se, od danas, i oko mene. Poznato mu je da sam se družio sa Husićem. Otkud mu to? Zna više nego sam mogao i pretpostavljati. Otkud izvuče Hilmu, bio je vrag, veseo momak. Na koju li je on okrenuo stranu? Vjerovatno u komuniste, jedino mu je tako moglo doprijeti ime do Berlina. I tamo, uz njegovo ime stoji i moje. E moj Garo, gdje li ćeš ti završiti? Zbilja, kuda li je okrenuo Hilma? Da, da, okrenuo, jer ovo je vrijeme kad svako mora nekuda da okrene. Gdje li je on okrenuo, to je sada i za mene važno. Možda je i on ustaša, možda nam je pripravljen zajednički zadatak? Zbilja, kud je okrenuo? U ono vrijeme nismo govorili o politici, ali sjećam se da je jedne prilike posredno govorio o fašizmu, čak i o Hitleru. O fašizmu nisam znao mnogo, nije me ni zanimao. Možda me kušao, probao da pridobije za komunističku stvar? Ko će znati. Stvarno, kud je okrenuo? Važno je da to tačno procijenim, jer, očito je, o njemu moram da pričam. Na kojoj je strani, koju predratnu boju da mu prišljamčim? Da probam nadmudriti gestapovca, da i ja izvučem iz njega bar nešto.
"Ha, ha, ha...!" nasmijah se.
"Nešto je smiješno?!" nasjede, zenice mu se naglo raširiše i odaše znatiželju koja je prevazišla i moja očekivanja: "Nešto, vezano za Husića?!" dodao je.
"Da, vezano je", govorio sam i pratio svaki njegov mig: "Lijep i društven momak, a i ja sam volio zapjevati, zaigrati, zasvirati i popiti, pa smo desta bivali u istom društvu. Smijem se, prisjetih se njegove priče koja je objašnjavala neprijatnosti koje je teško doživljavao, samo zbog toga što mu je prezime Husić. Čak je razmišljao da ga promijeni. Naime, bog zna otkad, u Mostaru živi narodna izreka: Bog te sačuvao muslimana Husića, katolika Martoća i pravoslavnih Borzana. Jednom zgodom šetao sam sa Husićem, susreli smo Vasu. Pozdravili se. Vasa mi se obrati kao neznancu, upita zašto se družim sa Husićem, pa zapodjenu priču o nekom momku koji je nabusito upao u džamiju.
– Ja ću, hodža, ubiti nekoga!
– Šta ćeš ubiti, bolan ne bio, već zdrav i veseo?! – uzvratio je hodža.
– Ubiću! U selu nestala krava, došao čovjek i napao mene, kaže: 'Vrati mi kravu'. Bježi i ti i krava, velim, ali on, ćor-hobla: 'Vrati mi kravu'. Kasnije, gdje god dođem, koga god sretnem, umjesto pozdrava, kažu mi: 'Vrati čovjeku kravu'. Hodža, ja ću nekoga ubiti. Na mene potvorili da sam ukrao kravu.
– Polako sine, polako, ne hiti, urazumi se... – umirivao ga je hodža: – Zašto bi ubio? – dodao je.
– Ubiću! Iza ćoškova, iza leđa, kud god prođem, a ono: 'Vrati čovjeku kravu'. Dina ti, kao da sam lopov. Ubiću i gotovo!
– Polako sine. Polako. Polako, ne hiti. Zašto su potvorili baš na tebe?
– Ne znam.
– Kako se, ono, ti, sine, zvaše? – kao da se hodža prisjetio nečega, pa zapitao.
– Ibrić – odgovoriće momčina..
– A, od koga ti je majka? – dopitaće hodža.
– Od Husića.
– Od Husića, od Husića... – sa nevjericom će hodža, zamisli se pa odlučno kaza: – E ako je od Husića... onda, vrati čovjeku kravu! Sikter od mene! – podviknuće hodža i okrenuti leđa. – I tom prilikom, nakon ove vasine priče, požali mi se Husić:
– Eto, vidiš, ni kriv ni dužan, a stalno neprijatnosti.
"Čudne priče", prekinu me Miler: "No, vratimo se na Husića. Kažite, šta o njemu mislite, ali čisto sa političkog stanovišta, znate, dosta smo čuli naivnih šala, vrijeme je da počnemo i sa ozbiljnim pričama, jer mi nismo liske", izgleda, Miler je odlučnije krenuo na svoj zadatak.
"Sa te strane o njemu ne mogu govoriti. Jednostavno, ne poznajem ga takvog. Sve je moguće..." ponovo na mene nasrnu nesigurnost. I dalje sam na čvrstoj odluci da ne srljam, ne gonetam Husićevo opredjeljenje.
"Ništa ne znate!?" gotovo da priprijeti gestapovac.
"Baš ništa! O tim pitanjima nismo razgovarali", ne pokolebah se.
"Čudno! Ipak, šta o njemu mislite?" malo omekša glas.
"Ne znam. Prije će biti negativan nego pozitivan tip", kazah opet nesigurnim glasom.
"Čudno je da niste razgovarali, a u to vrijeme Husić se družio sa komunistima. Čak je bio i vrlo aktivan. Čim je počeo rat, prišao je partizanskim bandama, odmetnuo se u šumu, ratovao dvije godine, preležao sve bolesti pod vedrim nebom. Tifus ga je sasjekao, pa je prešao na našu stranu. Trebaće nam za neke važne akcije. Srešćete ga uskoro, već u Sarajevu. Treba da znate, bio je pritvoren u Mostaru, pa u Sarajevu, čuvamo ga kao tajno oružje. Uvešćemo ga na mala vrata u Mostar... Da li vam je poznat Hasan Fazlo?" opet iznenadi novim imenom.
"Da, i njega sam poznavao, često smo bivali u istom društvu. Znate, u Mostaru se poznaju svi", na tren počeh iskreno, ali bijah prekinut.
"Šta o njemu znate?"
"Ni o njemu, ništa", opet nesigurnost, promucah još jednom.
"I on je bio njihov, pa nam se priključio", nastavi Miler: "Na žalost, i on nakon preležane teške bolesti. Eto, od tog uzavrelog Mostara, u koji se, kažu, nakon teških bitaka i ranjavanja, slio čitav odred partizana, građani ih prikrili i čuvaju kao zjenicu oka, priključila su nam se samo dvojica, i to, naravno, tek nakon što su oboljeli, da ne kažem da su poremetili pameću. No, što je, tu je. Fazlo je donedavno bio vrlo aktivan u gradskoj gerili, djelovao je pod ilegalnim imenom Žuti. Važan je, već je odao nešto. Čudan je taj Mostar, javljaju odozdo: Taman kad pomislimo da smo ih sve okupili, ili smo ih dobro pratili, i kad očekujemo da se u gradu ne može dogoditi ništa ozbiljno, događaju se najorganizovanije akcije širokih razmjera, osvane čitav grad iskićen parolama sovjetizma, na primjer. Da li vam je poznat Mustafa Trbo?" bi sljedeće pitanje za prepad.
"Mislim da je to jedan momak sa nadimkom Brko. Kretao se u društvu koje u gradu nije prihvatano. Bio je glavni u tom društvu."
"E, vratio im je. Uz nas je od samog početka. Bio je policijski agent, i jedini Mostarac koji se dokazao u borbi sa komunistima. Provjeren je na stotine načina, trijebio ih je kao gamad. NJemu bismo mogli vjerovati bez rezerve, bio je za komunste pojam straha. Drhtali su već kad se izgovori njegovo ime. Ubiše ga! Naravno, tu je i upravitelj mostarskog redarstva, Mate Roko. Jadan je grad i njegova vlast u kome nije bilo čovjeka za prvu policijsku ličnost. Roko je doveden iz Dubrovnika. Čak ni tako časno i visoko mjesto nije htio da prihvati nijedan ozbiljan građanin Mostara. Sve je to komunistička banda. Sve odreda. No, nemojte da se plašite za osobnu sigurnost, tamo su jake njemačke snage, brojne ustaške postaje, po potrebi i četničke. Međutim, prava snaga je u tamošnjoj formaciji Gestapoa. U nju se možemo pouzdati, ostali su kao i vrijeme februara – ćudljivi. Puno je kolebljivaca, dobri su dok nam ide dobro, ali čim sa frontova dopru loše vijesti – utrte se. No, gospodine Garo, kao da ovih godina niste imali vezu sa Mostarcima?!"
"Ne, nisam", uzvratio sam.
"Vasa je komunista", Miler je preokrenuo ponašanje: "U to ne sumnjajte, a naše je da otkrijemo njegovu rolu."
"Zatečen sam, zbunjen, preneražen!" kazah ono što sam zaista osjećao: "Ali mi i ne pada na pamet da to sumnjičim, imate pravo, eto, priznaću vam, pored mene je mogao da radi ona čuda, o kojim ste već govorili."
"Kraljevina, kako je ona gledala na Vasu Kisu?" Švabo zna šta hoće, nastavio je: "NJihova policija je bila sposobna, dobro se nosila sa komunističkom bagrom."
"Još ne mogu da se snađem i zamislim Vasu-komunistu", opet se iskreno oglasih: "Ipak taj neprijatelj nije za potcjenjivanja. Znam da ga je zatvarala Kraljevina, čak često, ali i nakratko. Uvijek bi se našao neko da ga izvuče. Pada mi na pamet, opet priča u njegovom stilu. Svako jutro navraćao je u obližnju prodavnicu novina. Kupio bi dnevni list, preletio očima po naslovima prve stranice, previo ih i odbacio na pod. Bilo jo to u vrijeme diktature kralja Aleksandra, stroga i teška vremena za građanske slobode. Prodavač novina, inače režimlija, nije mogao da objasni Vasino ponašanje. Pretpostavljao je da se radi o nekoj provokaciji, ali, iako je danima razmišljao, nije našao objašnjenje, pa će da upita njega:
– Boga ti, Vasa, razmećeš se, a nemaš šta ni da jedeš. Svako jutro daješ novac za novine, a ne čitaš ih?
– E slušaj patriota, ja sam ti kao i ostali čitaoci, kupim novine i čitam samo ono što me zanima.
– Da, tako rade drugi, pročitaju i bace. Ali ti ništa ne pročitaš?!
– Istina je da malo pročitam, ali za to ne optužujem sebe, krivi su oni što prave loše novine.
– Pa, neka je i tako, ali ti ništa ne pročitaš, znači da te ništa i ne zanima.
– Zanima. Ja čitam samo čitulje – zajedljivo će Vasa.
– Svako zna da su čitulje na zadnjim stranicama, a ti gledaš samo prednju?!
– E, moj režimlija, čitulja koju ja čekam biće na prvoj stranici – kaza Vasa i produži kamo je i bio pošao.
"Vjerovatno tako i sada čita novine", kroz smješak primijeti Miler, pa nastavi: "Po vašim pričama, a čuo sam ih dosta, ipak se nije šalio na račun komunista. Zar i vama to ne govori nešto?"
"Imate pravo, odista, ne sjećam se šale koja je ismijavala njih. Sjetih se jedne koja to čak i potvrđuje. Nastala je nakon racije na komuniste. Policija je pohapsila gotovo sve što je u gradu mirisalo na crveno. Građanstvo se umirilo, policija je krstirila, agenti su pratili kretanje uglednih ljudi, pa su građani ostajali u domovima, kafane su zjapile. Likovao je šef policije, neuobičajeno po njega navraćao je u gostionice, hvalisao se da je zadao odlučan udarac komunističkoj bagri, tvrdio da se ne mogu oporaviti dok je on mostarski šef policije. Jedno jutro prošaputa se da se neko oneredio na prag kuće tog šefa policije. Policajac je bio bijesan. Sazivao je potčinjene, tražio da se uhapsi provokator, prijetio i građanima i policiji. Grešnika ipak ne otkriše. Veselila se čaršija, izrugivala su se i djeca, potajno su i policajci hranili niske strasti, uživali u ljutnji strogog šefa. Tako šef osta usamljen i odbačen. Po gostionicama je napijao posrnule ne bi li saznao ime počinitelja. Planirao je i ostvario susret i sa liskama. Vasa, kao Vasa, pijuckao je i peckao policajca, koji je uporno oponašao ravnodušnog čovjeka. Čavrljali su i zabavljali goste. Policajac je počeo da ostvaruje svoju zamisao rekavši:
– I vi ste mi neka liskana, pravite se da sve znate, da svakog možete nadmudriti. Ustvari, vi ste obične hablečine, badava žderete, pijete i kenjčijate, mislite da ste mudri, a obične ste neznalice.
– Ko je neznalica? – ne mogaše da otrpi Beg.
– Ti! – zajedljivo će policajac.
– E, nisam! Eto, znam da vam se neko posrao na prag! – ne mogaše a da ne ujede Beg.
– Usrati se na kućni prag šefa policije, veliko je, bezobrazno – dolijevao je Vasa: – Najgore je što policija ne zna ko je.
– Opet mudrujete, pametujete, kao da vi znate koje to uradio – podmuklo je navlačio policajac.
– I znamo! – opet nije mogao da otrpi Beg.
– Šta li vas dvojica o sebi mislite? – policajac je razvijao planiranu igru: – Vi kao dvorske lude zasmijavate grad, a i to loše radite, ne znate ni gdje ste šuplji, a zamišljate da bi, eto, mogli vršiti i poslove policijskog agenta. Ne bi vam čovjek smio dati ni ovce na čuvanje, jer bi svaki dan izgubili po jednu.
– E, moj gospodine, šefe policije, znamo mi dosta više nego ta glava može i da pojmi – povrijeđen, uzvratio je Beg i nervozno nastavio: – Znali smo i one večeri ko vam se usrao pred kuću. Znate vi da mi to znamo, pokušavate da nas iskušate, ali nismo mi naivčine.
– Nemojte šefe, vi bi da saznate od nas, pa da to dobro čeljade uhapsite – smješkajući se govorio je Vasa, a istovremeno očima mitraljirao Bega, opominjući ga da je prešao u ratar prve liske.
– Od vas da saznam!? Pa ja sam to znao još onoga jutra. Ali, vi bi ste htjeli da saznate od mene, e nećete – palio ih je stari policajac.
– Znamo! Sigurno znamo! – podviknu polupijani Beg.
– Šefe, ima ovdje dosta ljudi, nismo djeca, ako Beg kaže da znamo, onda je to kao da je napisano u Kuranu, vidite koliko je svjedoka. Beg kaže da znamo, i znamo – videći da se Beg ne može savlidati, Vasa je riješio da preuzme i dovrši igru.
– Šta vi znate? – policajac se ponašao kao da je čvrsto na svome terenu.
– Znamo ko vam se sasrao na prag – odmah otpovrnu Vasa.
– Da vidim šta znaš. Kaži je li muško ili je žensko? – policajac je već na drugom koraku svoje igre.
– Sve ću kazati, ali obećajte da počinitelju te radnje nećete ništa – predložio je Vasa.
– Kaži, je li žensko ili muško? – policajac bi da izbjegne obećanje.
– E, pa, gospodine šefe, ako mislite da radimo za policiju, da budemo agenti, može, ali to treba platiti – već smiren opet će da se umiješa Beg: – Evo, mogli bi da nas častite pečenjem. Kilo pečenja i litar vina!?
– Ako pogodite je li bilo žensko ili muško, naručiću – prihvati oprezni policajac.
– Muško je! Naručuj! – još jednom podvrisnuće Beg.
– Po čemu znaš da je muško? Dokaži! – ne da se ni policajac.
– Pa, vi znate da je muško, šta se tu ima dokazivati. Jedino ako vi, šef policije, ne znate, pa hoćete da doznate – zaskočiće ga Vasa.
– Ako je tako, kažite, pomoći ćemo... – Beg je iz polu stojećeg stava dovikivao: Ali pred ovim ljudima oboćajte, da tom finom čovjeku nećete učiniti ništa ružno.
– Dobro. Kaži! Neću mu ništa – bezvoljno prihvati policajac.
– Zakunite se sa najdražim – uporan je Beg.
– Neću, neću kralja mi Aleksandra – prihvati policajac.
– Gospodine, šefe policije! – važnim izrazom lica I odmjerenim glasom igru preuze Vasa, pri tome više obraćajući se gostima kafane nego policajcu: – Prvo, muško je. To se vidi po tome što mu je mokrača sedamdesetak centimetara ispred nečisti. Drugo, to sam bio ja...!"
Miler je ćutao. Pomislio sam da je zaspao, pa sam tiho ustao i krenuo da se umijem. Iznenadi me nebunovnim glasom:
"Mnogima se Vasa Kisa usrao na prag."
nazad na sadržaj
|
| VASA KISA – glava 3. | |
Na sarajevskoj željezničkoj stanici, u svježim jutarnjim časovima, brojna lica obezbjeđuju bunovnog šefa Ustaške nadzorne službe Dragu Jileka. Razloge nenadne posjete berlinskog gosta nije znao, ali ih je naslućivao. Neizvjesnost je mrska sadruga.
Dok se zaustavljao voz, njemački vojnici su okruživali specijalni vagon. Propustiše Štimaca i mene, Jilek priskoči u ministrov zagrljaj, meni ispruži ruku, pa utroje, okruženi ustaškim obezbjeđenjem, krenusmo prema službenom ulazu-izlazu stanične zgrade. Domalo na peron domili crna limuzina, zaustavi se tik uz vagon. Tek tad promoli Miler u pratnji tri gestapovca, osmotri prostor, pa zakorači u automobil, koji se snažnim zamahom, uz ciku guma, izgubi u trenu.
U zgradu Gestapoa, na dogovoreni sastanak, pristigli su Miler i ovdašnji gestapovski pukovnik sa dva oficira. Istovremeno su otvarali tašne, vadili papire, stavljali ih na stolove, dohvatali šolje sa čajem, srkali...
"Dobio sam zadatak da u Mostaru, uz vašu pomoć, likvidiram komunistitku bandu", otpočeo je Miler i nastavio: "Vijesti koje dopiru do Berlina govore o snažnom uporištu tamošnje komunističke organizacije. Gotovo je nevjerovatno da se to tamo događa a događa se. Miniraju, ubijaju, otvoreno prijete i ostvaruju prijetnje. Naše ljude osuđuju na smrt. Izvršavaju presude. Ubiše generala Šimata, baciše bombe na vojvodu Jevđevića, ubiše Trbu; štamparija radi čitav rat, u gradu formiraju borbene jedinice, organizovano ih šalju u šume, a kad se izmore, ušunjaju ih u grad, oporave i opet izvode. Grad je ispisan parolama, veličaju Ruse. Snabdijevaju se iz naših magazina najmodernijim oružjem i municijom; ruše pruge, onesposobljavaju drumska vozila, sijeku telefonske linije. Vaši izvještaji su govorili o uništenju tog gnijezda. Na žalost, sada svi znamo, gnijezdo je okotilo i podiglo jastrebove i orlove. Zahvaljujući i vašim zabludama i nesposobnostima, dogodilo se to da smo ovih dana svi zatečeni i preneraženi. O zadnjem slučaju obaviješten je i Firer, osobno. Kažu, osmjehnuo se, pa zagrmio na Himlera, Himler je grmio na mene, zaprijetio mojom glavom. Ja ću vašom. No, dobro, krenimo na posao. Hoću da čujem detalje te svježe mostarske lakrdije. Izvolite pukovniče!"
"Da biste razumjeli...", otpočeo je nervozni domaćin: "Moram vam predstaviti jednog mostarskog građanina po imenu Vasa Kisa."
"Preskočite!" podvrisnuo je Miler, a onda oborenim glasom dodao: "Već mi je predstavljen."
"Tog jutra, u vrijeme kada radnici, činovnici, oficiri, policajci... idu na posao", nastavio je prekinuti domaćin: "Na Musali, to je jedini trg u Mostaru, ispred kancelarije upravitelja redarstva, dakle, u strogom centru grada, zbila se najdrskija podvala, povreda njemačkog ponosa. U prljavim molerskim odijelima, sa ljestvama, kantama, četkama i papirnim kapama, dva čovjeka su izazivala pažnju slučajno zatečenih prolaznika, koji su se zaustavljali i nesvjesno stvarali masu okupljenih građana. Na žalost, nisu to bili obični građani, najviše je bilo naših, ali nisu bili ni obični moleri, bio je to Vasa Kisa i neki njegov. Kisa se maskirao i, zaista, svi očevici se u tome slažu, ličio je na Firera, karikirao ga gegovima, činio ga smiješnim. Saslušano ih je dosta, među njima i naših oficira, ali ostaje nejasno, zašto nije spriječeno. Kao da su svi ti ljudi bili omamljeni. Nisu dejstvovali. Na saslušanjima je ispričano dosta neobičnih priča. Ovdje je jedan od njih, naš čovjek, i njegova je priča čudna, kao i sve druge. Predlažem da ga čujete!"
"Dobro, uvedite ga!" saglasi se Miler.
Čovjek koji je pristupio bio je prljav, neobrijan, neispavan, pogužvane odjeće, kaljavih čizama, zgrčen i preplašen. Na svakoga je ličio prije nego na ono što je u stvarnosi, oficir Gestapoa. Nakon što mu je naređeno da govori, počeo je da zijeva, spetljan, isprepadan stegnuta grla, nije mogao da se oglasi, zamucao je prve riječi, ali kasnije pretvoriće se u sabranog besjednika:
"Ja... bio... Bio sam na dužnosti do poslijeponoćnih sati, spavao sam dva-tri časa i, onako bunovan, pošao sam u ustaški zatvor, da preuzmem jednog zatvorenika. Žurio sam da bih stigao prije nego ga likvidiraju. Išao sam drijemajući. Idući prema hotelu 'Bristol', osjetio sam da me prati neko. Odsvuda je vrebala opasnost. Ovih dana banditi su agresivniji, ubijaju i naše ljude. Repetirao sam automat i motrio početak svake ulice, svaku zgradu, i prozor. Žurio sam do mosta, do stražara koji su čuvali hotel 'Neretvu' i Banju, tu se opustih, pa me opet obhrva tlapnja. Premoren, išao sam u društvu drijemeža i nedozrelih snova. Na san dođe usiljeni marš, smjenjivala se naselja, bitke, vremena. Javom i snom izbih na neki trg, koji bijaše omeđen višebojnim zdanjem školske zgrade sa desne strane, naprijed džamijom sa polukružnim otvorima, na nju se nadovezivala zgrada sa ukrašenim balkonima i nadnesenom terasorn za govornike. Lijevo je park sa ribnjakom i vodoskokom, a sa četvrte strane je hotel, u koji se smjestila gradska policija. Sanjao sam grad u kojem sam se i nalazio, a i nije to bio. Borio sam se s snom. Dovela me majka u grad, izlozi ljepši od ljepšeg. Izbih na trg, izgubih se, strah bez majke, strah – rasanih se. San opet pritisnu očne kapke, podižem ih uz napor. Gdje se nalazim, u kojem gradu? U Mostaru sam! Shvatih, ali sanjivost opet odmami misli u neke druge, ko zna da li ikad viđene gradove. Zaigra duguljasta kamena ograda, koja dijeli park i Musalu, umiri se pri kraju na mjestu gdje je nastajala čarobna građevina gradske česme. Kad bih projektovao grad, kopirao bih ovaj trg, bavio sam se mislima – snenim. Znate, ja sam arhitekta", na čas se zaboravi ispitanik, ali i snađe brzo, nastavio je:
"Kao što na san i mogu doći neobjašnjive slike, na Musali, pored česme, ugledah Firera. Firer u – molerskoj odjeći?! Stadoh kao ukopan. Hoću da se razbudim. Hoću, naprežem se. Ne mogu, jer vidim Firera. Vidim ga, a znam da je san. Na Musali Firer!? Neobičan, zabrinuta lica!? Miješa boju, udara četkom o zidove kante i proizvodi zvukove koji podsjetiše na poznatu melodiju, učinilo mi se Marseljezu. Glup san!? Moler skakuće miješajući boju, dosipao je, prelijevao... Podiže četku, ispruži ruku, dokorača s ispruženom rukom, prostrijeli me prepoznatljivim pogledom, viknu: 'Hajl Hitler'. Kao opčinjen, otpozdravih 'Hajl Hitler!' Musala se punila. Trčkarao je od jednog do drugog sa ispruženom rukom i povicima 'Hajl Hitler'. Kako su ljudi pristizali tako su se okamenjivali. On je koračao, obilazio, salutirao", oficir je pričao kao da je pod magijom:
"Drugi moler je mlatarao kantama, prao ih i narušavao tišinu kao krv vedre zore. Da li sanjam? odista se pitah. Utrča čopor ustaša – nasta metež. Moleri preskočiše kamenu ogradu, preskočiše je i ustaše, izgubiše se u parku. Ni sada ne znam, da li to bi san, ili java? Lik Firera, neizbrisiv je."
"Dosta, vodite ga!" podviknuo je Miler.
"I ostali su tvrdili da ne znaju kako se to sve moglo dogoditi. Svi su imali blesave priče, slične malopređašnjoj", nesigurnim glasom, pukovnik je prekinuo tišinu i nastavio: "Ubrzo su uhapšeni počinitelji zlodjela. Po vašoj zapovijesti otptušteni su iz zatvora i stoje vam na raspolaganju. Zbilo se još nešto, sa ovim niste upoznati. Veoma je delikatno, gotovo nevjerovatno, ne vjerujem u sve to, ili neću da vjerujem. Pozvao sam čovjeka iz Mostara, koji je izvršio isljeđivanje. Želio bih da i njega saslušate ", završio je domaćin, a kad se Miler saglasio migom, dirnu tipku za zvonce. Gotovo istog trena ušao je gizdavi gestapovac, pozdravio, predstavi se, pa otpočeo:
"Događaju nisam osobno prisustvovao, jer zgrada Gestapoa je u drugom dijelu grada, u zgradi bivših vladika. Poznavao sam Vasu Kisu onoliko koliko ga poznaje i svaki drugi čovjek koji provede neko vrijeme u Mostaru. Priveden je dva sata nakon ispada. Bio sam bijesan i riješen da ga ubijem na licu mjesta.
– Bandit! – povikao sam odprve i odalamio ga pesnicom.
– Izvini mi se! – uzvratio je sa osmijehom koji je bio neočekivan, neobičan i domalo krvav. Molim! – uzvratio sam iznenađen drskošću.
– Izvini mi se, za udarac i za hapšenje – smiren, ponovio je.
– Dosta je cirkusa! – opet podigoh pesnicu, on je lagano zaustavi rukom, pa reče na tečnom njemačkom jeziku:
– Mlad si ti čovjek. Polako gospodine, smiri se. Sjedni da porazgovaramo. Ja sam pod zaštitom Adolfa Hitlera. Nisi prvi koji je na mene nasrnuo. Urazumi se. Adolf je moj kolega, rekao je da se u slučaju potrebe mogu pozvati na njega. Daj mi telefon! – kao da naredi.
– Kakav telefon?! – rekoh, i ne vjerujući da sam čuo te gluposti.
– Daj taj telefon, kad ti kažem! ili okreni broj Rajha! – bi uporan, čak i uvjerijiv, objasni: – Ja i Adolf smo kolege!
– Kakve kolege?! – podviknuh još oštrije.
– Tako, kolege smo! Upoznali smo se u vrijeme kad je Adolf služio vojsku u Mostaru, i sprijateljili se – govorio je uvjerljivo, zaista me zbunio uvjerljivošću.
Odoh u svoju kancelariju i nazvah upravitelja redarstva. Upitah da li mu je poznato gdje je Firer služio vojsku. Nijekao je. Dodah, da lije u Mostaru? Odgovori da za takvo nešto čuje prvi put. Naglasi da nije Mostarac, ali će se raspitati preko biskupa. Domalo se javio i potvrdio da je Firer u Mostaru bio vojnik. Upozori, da se ova činjenica ne treba manipulisati u javnosti. Reče i da mu je biskup rekao u povjerenju, da se govori o postavljanju Firerove biste na Musali, baš kod te česme. Vratih se hapšeniku još zbunjeniji. Vasa je utuvio u svoju glavu da sam nazivao Berlin.
– A, sad si malo drukčiji? – dočeka me i šeretski nastavi: – Čuješ, bio si me malo uplašio, udario si me, ali dobro, oprostiću ti – onda napravi vragolastu facu, pa nastavi da govori na drugačiji način: – Moram popiti jednu. U ovoj su kući uvijek gospodarili gostoprimljivi domaćini, nisu nikad bili bez rakije. Valjda ni ti nisi izuzetak? Firer nema puno prijatelja, ko zna da li će ti se više ikad pružiti prilika da sretneš još jednog. Daj tu rakiju, šta čekaš!?
– O kakvom prijateljstvu pričaš, šta trabunjaš?! – podviknuh, nakon što se pribrah.
– Opet ti!? Ako budeš uljudan, ako doneseš rakiju, sve ću objasniti, a ovako... – koliko je bio uporan toliko je i uvjerljiv.
– Dosta! – dreknuh, ali kao da ga ne dojmih. Onda odlučih, donijeću i tu rakiju, ali platićeš je kožom. Naredih da mu donesu rakiju. Čim proguta gutljaj raspriča se:
– Na Musali, kod Česme, uza zid ograde ugledah prislonjenu sliku – otpočeo je Vasa Kisa, onda me je zagledao, kao da je dvoumio da li bi da nastavi. Nastavio je: – Trebalo bi da je magarac, a sliči i na kozu. Podalje od slike vojnik je uvaljivao česmu u usta i dojio vodu. Priđoh i po faci zaključih da nije naš. Dotakoh sliku, a on suludo krenu put mene. Objasnih da mi se slika dopala, da volim slike životinja, osobito koze, koju je, velim mu, lijepo naslikao. Uvjeravao me da je u pitanju magarac. Ostah pri tvrdnji da je koza. Predložih da odemo do vlasnika gostionice "Đon", stručnjaka za slikarstvo, pa ko izgubi neka plati piće. Tako i uradismo. Bi magarac. Popismo dosta i sprijateljismo se. Kaza da se zove Adolf Hitler. Otpratih ga do kasarne, iz koje ću ga kasnije izvlačiti preko jednog komšije, kapetana. Bio je bez forinte. Kad saznadoh da je moler, evo, baš tu, preko puta, pogodih mu jednu kućetinu. Snalazili smo se za kante, četke... Nalazili smo se na Musali, kao ono jutros, na onoj istoj česmi, prali kante i pripremali boju. Jutros se prisjetih toga, poželjeh se jarana Adolfa, a znajući da je prezauzet čovjek i da nije vrijeme od posjeta, a da bih utolio žudnju, otiđoh na Musalu i ponovih ondašnje radnje. Doživjeh drugovanje s prijateljem... – Posmatrao sam Kisu dok je govorio, lagao je veoma-veoma zanimljivo.
– Drskost, laži i izmišljotine! – prekinuo sam ga.
– Ne, gospodine! Kakve laži! Evo, mogu da vam to i dokažem. To možete da provjerite, čak u ovoj zgradi, naravno ako je sačuvana crkvena arhiva. Nakon što je ofarbao onu kuću, ugovorismo molovanje pravoslavne saborne crkve, ove iznad nas. Baš smo u ovoj kući, u ovoj sobi, i onda je bila prijemna soba, dogovarali sa vladikom. Častio nas je rakijom, baš kao što i ti činiš sada. Kažem ti, uvijek je ova kuća bila domaćinska, imala je gostoprim
ivu če
ad, kao i sad. De, natoči mi još jednu
– Jeste li je ofarbali? – upitaću.
– Ofarba je Adolf, ali vladika ne bijaše zadovoljan, a težak na fijorinu, ne htje da plati. LJutio se: 'Švabo je nagrdio pravoslavne svece, ne liče ni na što...' govorio je prijetećim glasom, nasrtao na Adolfa, pa majstor uteče u kasarnu. Vladika je išao i u Sjeverni logor da ga prepozna. Jedva ga spasih. Na moju molbu kapetan ga prekomandova petnaestak kilometara ispod Mostara, u jednu konjušnicu, na Domanoviće."
"Dosta, možeš ići!" naredi Miler, pa kad ovaj ode, poče da govori: "Firer je, odista, služio vojsku u tim krijevirna. Činjenica je i da je farbao neke civilne objekte u Mostaru. Bavio se i slikarstvom. No, poznato vam je, lični život Firera je njegova osobna stvar i Gestapo o tom pitanju nema pravo da raspravlja", kaza Miler i odlučno nastavi:
"No, vratimo se Vasi Kisi. Znamo da je učio bačvarski zanat u Beču i Pešti, u njoj se i zaposlio. Ima pretpostavki da je još tada bio član komunističke partije. Neka jedan vaš pouzdan čovjek otputuje u Peštu, neka sazna više o tamošnjem vladanju tog probisvijeta", predahnuo je i nastavio:
"Mislim da je jasno o kakvoj se divljači radi. Uvjeren sam da imamo posla sa čovjekom koji je obojen svim ovozemaljskim bojama, neumoljivim neprijateljem Rajha, sa ličnošću koja bi mogla imati i visok rang u ruskoj komunističkoj organizaciji. No, postoji i druga strana. Ostaje pitanje, ko je prvi čovjek u mostarskoj Mjesnoj organizaciji? Može li biti da je on? To treba utvrd
