Danilo Marić |
| PRIČE NA TEME RATA 14 priča |
RAZLUČIVALI SU NAS
Svako naselje ima svoju osobitost, kao to i svaki čovjek i svaki njegov prst ima neponovljiv otisak, iako se ta osobitost ne vidi čak i dubljim poniranjem. Naseljenici zbog nje vole svoju grudu i nose je u sebi kao dijete toploti majčinog krila. Rodnu grudu vole takvu kakva je, ne ele da je mijenjaju, kao to ne mijenjaju ni svoj leaj čovjek se teko navikava na drugi. Ide tako sve do kraja, do umiranja, koje takođe eli da bude u svom mjestu, i u svom krevetu. Na isti način čovjek ne eli ni doseljenika, i ako se već naao tu dugo-dugo biće tuđinac. Pri tom nije vano o kakvom je čovjeku riječ, dobrom ili loem, razlog je to taj novljanin svojom pojavom, samo po sebi, već mijenja neto. Ako doseli puno ljudi u kratkom vremenu, mjetani se osjećaju nelagodno, ako ih doseli toliko da su u većini, ili ako preuzmu mjesnu vlast, starosjedioci se povlače u svoje domove, da ne svjedoče, a ako potraje oni mijenjaju način ivota, ogovaraju vlast i predviđaju runo sjutra. Desi li se to jo u nemirno vrijeme, a doseljenici budu okupatorska ispruena ruka, neprihvatanje je opte i potpuno, mjetani se u strahu povlače sa čistine, kao to pred naletom nevremena vrapci bjee pod strehe kuća. Protekne dosta vremena dok se počnu snalaziti i iviti u novim okolnostima, koje vie nikad neće biti tople kao prije.
U na grad banue tuđi, brojni i opaki, civili i raznobojno uniformisani vojnici. Svrgnue gradsku upravu pa uspostavie svoje; njemačku, italijansku, ustaku i civilnu.
U gradu koji nije nikad mnogo drao do vlasti, a nije ni ona sama, na jednom zavladae četiri vlasti, a svaka je o sebi imala visoko miljenje, i tako se strogo i ponaala.
Kako su dijelili vlast, samo bog zna, ali se zna da su bili jedinstveni u slamanju nas. Zabranie okupljanje preko trojice, i izlazak u grad po mračanju. Objavie da će usmrtiti svakog ko ne bude sluao bilo koju od njih četiri vlasti.
Kao da pomori kuga, tugovali su sokaci, parkovi, kupalita, sale..., stenjali smo i bljuvali pod tuđom čizmetinom i seljačkim razvratom. Ne mogosmo se snaći, tuili smo iza grilja i kapija.
Nisu se alile čizme ni razvratnici, počee ubijati svakog ko se ne povinu koliko kau. Zna se da mladost ima najpravija leđa, vlast bi da joj lomi kičmu, a kad nije ilo oduzimali su čitave ivote, i tako otvorali su rane od mahale do mahale.
Gradskih oiljaka je sve vie, a u svakom je zaklijala mrnja.
Počesmo iviti na nove načine, sokačke, pa mahalske, pa gradske, neki na ivot bez uljeza. Počesmo graditi ono to nikad nismo podnosili u gradu, vlast, nau upravu, svi smo uz nju, bićemo to sve do kraja rata, a onda...?
Bio sam među onim najalosnijim i najneobuzdanijim građanima. Izazivao me je bahat hod smrdljivih čizmetina, koji je nama nametao tapkanje na prstima. Nisam mogao strpljivo čekati predaleko najavljeno vrijeme oglaavanja nae ilegalne vlasti. Iznutra me tjeralo neto u otpor, akciju, nemirenje.
Kao čobani kad uveče pred torine dotjeraju stoku, počee i nas razlučivati u tri obora. Četiri vlasti od nas činjae tri stada u tri tora. Izmijenie i vjekovne nazive stada. Stado iljei koje treba posebno paziti nazvae hrvatsko, stado za klanje srpsko, preostalo bravlje cvijeće nazvae muslimansko.
Ovakvo ponienje ne otrpje ni jedan mjetanin, niko i nikad ne prihvata da je brav. Listom okrenusmo protiv svih kurjaka. Prekipi kad hrvatski tor, u koji smjestie i mene, proglasie svojim, slobodnim u svojoj torini. Ponudie i dio vlasti, ali da budemo i psi tornjaci, da čobanujemo stadima druga dva obora.
Dugo nisu vjerovali da im se to desilo u naem gradu, niko ne prihvati posao psa tornjaka, "slobodna" čobanina izdajnika.
Dovedoe ih iz okolnih sela, obukoe u ustake uniforme crne čobanine, pa ih najedoe, napie i okitie kamama i mrnjama. Dadoe im čobansku vlast i nad stadom nae torine.
Najprije počee razlučivati Srbe, spraćati u stado za klanje, pa izgoniti iz grada iseljavati.
Procvilie ojađeni sokaci.
Pobunie se matice, osue kletve, i Luca i Staka i Fata.
Kao da je neko zaao po selima, da ih počisti od lopua, neradnika, razbojnika i drugih smrdonja, koji iz daleka vonjaju na goveđu balegu, pa ih ispljuvane izveo iz sela i predao vlastodrcima, a ovi ih doveli na brdo iznad naeg grada, pa im rekli:
Va je. Vaa su i stada i domaćini, i ene, i zlatni zubi njihovi, i radite sve to vam je po volji. Svetite se svima koji neće s vama nama.
Dočekali da smo sunji najgore sorte ljudskog roda, hizmićara. Dočekali da čitav grad, do juče prskan svim ugodnim mirisima, vonja samo na balegu.
Počesmo zaudarati i sami.
Ima li veće nesreće kao to je smrditi sebi od sebe.
Smrdonje počee naseljavati domove protjeranih.
Teko je gledati kad jaki tuče slabog, a ne moe pomoći spućenih ruku.
Izbezumljeni itelji spraćeni u ona dva tora nemoćno su svjedočili genocidu komija, osjećali se jadno, kao da su i sami u tome učestvovali, jer nisu mogli pomoći koliko je bilo potrebno. U svakog nas se useli nemir od nesigurnosti, najprije Srba koje već iseljavaju i ubijaju, ostalih jer to ne mogu spriječiti, a i njima se već upućuju prijetnje. Komijski smo otimali osuđene, krili po naim domovima i izvodili u majku umu, izlagali i svoje ivote, i sa njima već počeli plaćati ljudstvo. Jake su četiri vlasti sa brojnim vojnicima i smrdljivim i bezdunim čobanima, vidilo se to po lokvama krvi naih mjetana.
U trećem sokaku od mog stanovao je Spasoje, momčina, ne htjede u tor, pred naletom govedara umače: "Neću u ruke iv". Umače prvi iz grada. "Vratiću se na bijelom konju", ostavio je poruku. Kuću mu naseli ustaka porodica, prva u gradu. Jedina naoruana. Jo vie utihnu mahala, danima se nije čula krupna riječ, kao to biva u svakoj mahali kad nenadno umre mladost djevojka ili momak. A on se u inat epurio, pjevao i bahato hodao, za tucnu zapodjenuo kamu, a za pojas zaprdio pitolj, samokres, kako ga naziva on. Provrijedni se, svake noći Srbin manje a govedar vie, sve vie crnih uniformi u mahali. Pocrni i mahala na svijetlom jugu, tuga neprebolna.
Spasojev brat Ratko, hrabriji brat, koji je imao kuću do njegove, dijelili su i dvorite i baču, ne htjede da iseli. Danju se drao kao čovjek, ali je noću, toj zločinačkoj sadruzi, priznavao da je brav, pa je sa dječačićem noćevao u komije Hrvata. U Ratku bijahu dvojica, danji i noćni. Danju mu se i ustaa jo sklanjao s puta, a noću je to on činio i djetetu. I vuk je eći u čoporu, pa i Spasojev nasljednik po doseljavanju nekolika čobanina poče da prijeti Ratku.
"Jure, sine moj, alosno je ono i gledati. Malo mu to je zaposjeo Spasojevu kuću i baču, eno ga, onaj ustaa, prihvatio i Ratkovu baču, i nju kopa", briući suze, riječ po riječ, tiho govorila je moja majka.
"Nenaoruan je", rekoh, kao da sam htio da opravdam i Ratka i sebe.
"Čuvaj se moj sine. Ne moe se protiv sile", majka je i u meni osjećala pobunu, i bojala se da se grubo ne upetljam.
"Moći će majko, moći će!", uzvratio sam.
"Čuvaj se. Oni i čekaju nekog Hrvata, da prigovori, da imaju razlog za ubistvo, da zaplae i nau torinu, da nas ukrcaju u tu hajvansku rulju. Čuvaj se, ne primiči se toj rulji", savjetovala me je majka.
"Satjeraćemo mi njih. Doći će i nae vrijeme", odgovarao sam joj i umirivao.
Iziao sam iz kuće eleći da preduzmem neto, bez jasnog cilja, hodom izazivao sam ustake patrole, hodao... Svratih u Mate, pokrenuh i njega, pa odosmo do Mehe.
"Dokle ćemo čekati?!, ljutito počeh.
"Nije vrijeme, slabi smo, nenaoruani", smirivao me je Meho.
"Ne znam na to će ovo izići?", proapta Mate.
"Ustaa kopa Ratkovu baču, na njegove i nae oči...?, dodah.
"I onaj to je uselio u Brankovu kuću, jutros zaprijetio Lazaru. Ako ne iseli do nedelje, ubiće ga, i djecu", kaza Meho, odćuta pa doda: "Lazar me pitao za savjet".
"Neka ta dvojica ustaa budu moja brga", dočekah, ni sam ne znam na koju sam mislio akciju, prosto to je izletilo iz mene, moralo se reći. Vidjeh u njihovim očima da rastem, vidjeh kako se zbunie i zadivie, pa i sebi postah plast sijena najveći u selu, postah ponosit i odlučan da zatitim Lazara i Ratka. NJih dvojica se jo ne snađoe, a ja ih ubodoh novim iznenađenjem, ni sam ne znam odkud mi nadođe ta ideja:
"Meho! Sjutra pronađi Danila i obavjesti ga o naim akcijama i naem zahtjevu da zakazuje sastanak... I vas dvojica odaberite po jednog od useljenih govedara, pa ih večeras, tačno u osam, isprepadajte. Banite u kuće i kaite: Ako vie i jedan ustaa useli u srpsku kuću nae mahale, biće poubijana tvoja čeljad, sva, i ti s njima", jo dok su stajali zbunjeni nastavio sam:
"Od desetak doseljenika u naoj mahali, večeras ćemo ih zaplaiti četiri, uplaićemo i ostale, neće se pojačavati ovom brzinom, a okuraićemo i mjetane, pokazati da nismo izgubljeni, otvoriti puteve ivota, nove..."
Kad mlad i zdrav čovjek oćuti nenadne i teke bolove, pa navrati kod ljekara, da zatrai lijek protiv bolova, a od njega sazna da je obolio od neizliječive bolesti, okira se, pa po gradu zatranda kao muha bez glave, pokuava shvatiti to to mu se dogodilo. Pod dejstvom straha ne zna kud hoda, ne zna da razmilja, tijesno mu i u njemu i oko njega odboljeva za ivotom. Kao da je i meni saoptena takva vijest, i ja sam bespomoćno hodao ucvijeljenim sokacima, smiljao kako da izvrim sebi postavljen neizvriv zadatak, da isprepadam dvojicu, i po nogama i rukama naoruana bojovnika.
Kako je odmicao dan sve me vie hvatala zabrinutost, koja nije davala mislima da iznađu rjeenje. Ni jednog trenutka nisam pomislio na odustajanje, elio sam zadatak izvriti pa makar i ivot doveo u opasnost. Na to me tjerala neka moja potreba, a i samo obećanje. Tjerale su me i oči zaplaene srpske djece, koja su straivo pretrčavala sokačiće pitajući zato i njima nije kao i ostaloj djeci grada. Primicalo se vrijeme mraka, a ja jo nisam smislio kako ću to obaviti. Vratih se kući, uzeh no, zapodjenuh ga za pojas, pa opet iziđoh. Okrenuh u pravcu Lazara, njegovom čudovitu. Neto mi je govorilo da će lake biti s njim, valjda to je doao kasnije. Ako je počeo kasnije manje je i popio krvi, manje je krvoločan i iskusan.
Dounjah iz mraka u dvorie, pa se uvukoh u gustu ipčinu.
Zalupa u prsima, zacvokotae zubi pred naletom velikog straha.
Začuh ključ u bravi, tri-četiri koraka od mene.
Iziđe ena s kantom, prođe pored mene, da nalije vode na česmi, iza mene, pretpostavih, a kad se začu snaan mlaz u kanti, isukah no pa se odskocima nađoh u hodniku.
Uočih dvoja vrata, jedna ustakljena, vjerovatno kuhinjska. Iza njih je dopirao jedva čujan razgovor. Oprezno otvorih druga, uđoh u mrak spavaće sobe.
Na bijelom prekrivaču kreveta, toliko sam mogao vidjeti, bijae nemarno zbačena ustaka uniforma, opasač i futrola za pitolj. Kao da sam dohvatao zmiju, zadrhtah jo jednom sa futrolom u ruci. Po teini sam shvatio da je puna, pa je otvorih i izvukoh oruje.
Opet strah ovlada mojim bićem, htjedoh se upitati gdje sam, iz tog me povrati teina metala. Ne znam rukovati sa ovim, ne znam da li je nabijen. Drhtao sam kao vrbova grančica na ljetnjem lahoru. Opet me presiječe. Lupa ulaznih vrata, zabravi ih okret ključa. Opet vrata, kuhinjska, bat teke kante i zatvaranje kuhinjskih vrata.
"Sjedajte da večeramo", jedva do mene doprijee riječi ene.
Oprezno iziđoh na hodnik. Preobrazih se u uho, koje je čulo samo dodirivanje kaika i tanjira.
Osmjelih se da otključam ulazna vrata, pa ostah iza njih spreman da dam na volju nogama.
Da pobjegnem, bi najbra misao. Imam pitolj, bogatstvo u ratu, naročito ako za njeg ne znaju mogući neprijatelji. Uđem li, isprepadam li uljeza i razbojnika otkriću se. Uhvate li me, ikad, ne gine mi smrt. Tim činom postajem zvijer u vrijeme otvorenog lova. Dođe i dananja misao, ako mi ne preduzimamo nita, oni će činiti ta im dođe do uma. To me progoni danima, ne mogu se pomiriti sa ivotom izdjeljen na torine, ne mogu i neću, pa makar i poginuo. Mlad sam za umrijeti, rano je, ni dvadeset godina, a i strah me. Ovdje ne mogu poginuti, večeras, ja sam u prednosti, upadam, stajem iznad nenaoruanog čovjeka, u prednosti sam.
A Meho i Mate, kako će oni? Naredio im ja, mogu izginuti, a ja pobjegao od zadatka, sjutra bi prepričavala mahala osudila bi me.
Nemam izbora.
Upadaj! U kuhinju!
Čini mi se da je trajalo satima, a vjerovatno je bilo gotovo sve za desetak sekundi. Ne sjećam se kako sam uletio, ni ta sam sve rekao, ni kako sam izjurio. Pamtim samo ono to su vidjele oči slike. Znam da sam spominjao i Lazara, domaćina kuće u kojoj smo.
Petoro čeljadi zabečilo u mene, troje djece i njih dvoje. Poispadale im kaike, on je podigao ruke, za njim ena i djeca.
Doao sam na svoju pamet tek kad sam zakoračio u drugi sokak. zaustavih laganim hodom, svakidanjim. Malo po malo, u meni je raslo samopouzdanje i zadovoljstvo sobom. Ponosih se sobom pred sobom. Kao to gumica izbrie greku na crteu, tako i u meni bi izbrisan strah.
Bez dvoumljenja krenuh u pravcu Spasojeve kuće. Prilazeći uočio sam da je otvoren prozor u spavaćoj sobi. Odlučih da se kroz njega i uvučem i izvučem.
Iz te akcije pamtim sve. Ako ne računam na oprez, bez straha sam upao u kuhinju. Čeljad je taman ustajala iza večere.
"Stoj, ne mrdaj!", podviknuo sam dreći pitolj, nakon to sam uz tresak vrata uskočio među njih.
Bili su preneraeni, dvoje djece, baka, ena i onaj strani koljač, kako ga je već nazivala mahala. Bio je u uniformi, a pitolj mu je stajao na stolu, na dohvatu. Uzeo sam ga prije nego se on i snaao.
"Uvis ruke!, majku vam ustaku!," dreknuo sam koliko me nosilo grlo. Plaio ih glasom a sebe kuraio.
Valjda pod utiskom te uniforme, zazirao sam od njega, pa sam samo njega i drao na oku i nianu.
"Ko je danas kopao baču?", opet podviknuh.
"Ja", odgovori posluno.
"Čija je bača?", podviknuh jo glasnije.
"Srpska!", odgovori i on glasnije.
"Čija!?", upitah primičući pitolj ka sljepoočnici.
"Negog Ratka", odgovori nakon kratkog premiljanja.
"Zato si kopao, tuđe?!"
"Da upnem malo ratike", poče da objanjava.
"Kome?"
"Sebi".
"U tuđoj bači?"
"Pa, u srpskoj".
"U tuđoj!?", ponovih.
"Seliće oni, svi", poče da objanjava.
"Gdje će seliti?", nastavih svoje.
"Tamo, u Srbiju", nastavi i on svoje.
"Zato će seliti?"
"Pa, svi će seliti. Ovo je nae".
"Čije, vae?"
"Hrvatsko".
"U ovom gradu nema nita hrvatsko, niti je bilo ikad, ni srpsko, ni muslimansko. Jeli ti jasno?", jo jednom primakoh cijev sljepoočnici.
"Jest".
"Od danas ne smije ući ni u Spasojevu ni u Ratkovu baču, nikad do kraja rata. Je li ti jasno?"
"Jest".
"Uđe li, ni dijete ti od djeteta neće ostati?! Upamti! To ti kae Jure, Hrvat naeg grada. Je li ti jasno?"
"Jest".
"Upamti, Jure ti to kae, Jure!"
Čitavu noć sam proveo smijući se, kao luda, smijao se, smijao sam se sebi. I Meho i Mate su izvrili zadatke. Mahala je u danu saznala za nae akcije, ponosila se njima i kuraila sebe.
"Svojevoljnost nije dozvoljena u naoj organizaciji", umjesto da me pohvali i ohrabri, naruio me je drug Danilo i dodao: "Ovaj put ti je oproteno, ali u buduće..."
Obavjesti me i da sam postavljen za vođu ilegalne udarne desetine iz moje mahale. Za mene tako je počela oslobodilačka borba.
PUT DO PETOKRAKE
elja je od onih osobina koja čovjeka ne naputa do smrti. Ona moe biti: ručak, putovanje, ena, zdravlje i slične realne elje, ali moe biti i bogatstvo, let u carstvo nebesko, novo drutveno uređenje, i druge jedva moguće elje. Jedna od neobičnih elja je i crvena petokraka zvijezda, koju elim da nosim na čelu.U smutno ratno vrijeme! Opasna elja kanjiva smrću. Ideja se rodila prije rata, a pretpostavlja izumiranje nejednakosti vlast radničke klase, san svakog ugnjetenog. Zamiljao sam sretnu zemlju boljevika, bez kulaka, zelenaa i fabrikanata. Sva dobra da budu u rukama radnika i seljaka, sretnika vedrih čela koja ukraavaju crvenim petokrakama i natkriljuju kao krv crvenim zastavama sa srpom i čekićem. Sjaj crvene zvijezde je elja nae mladosti ljevičarsko-komunističke. U svakom susretu govorili smo o njoj, prepričavali zamiljani novi ivot, i borbu koju ćemo morati voditi za nj. Na putu su nam stajali kraljeva sablja, pendrek i faizam, presijecali su nae snove i ivote, ali nisu mogli smoditi ideju u nama.
Razlila se faistička jeza i po mostarskim sokacima, oduze nam i ono malo slobode, a elju za crvenom petokrakom zvijezdom nagazila je čizmetinom, pa je usmrćuje gaenjem kao zmiji glavu. Kao i u ljubavi, to je vie zabrana i prijetnji, snanija je i ova elja. U okupiranom Mostaru elja doraste veličinu svetinje oslobodilački i revolucionarni odred.
U potkrovlju Lučke kole okupilo se dvanaest momaka povezanih crvenom petokrakom zvijezdom. Topao četrdeset prvi avgustovski celzijus, putem crijepa, zračio je vrelinu na ednu mladost koja nije smjela oglaavati ivot promaljati glavu. Čeljad domara Avdalovića, iako punim srcem, nije mogla konspirativno najesti i napiti toliko ljudi, naročito se to osjetilo zadnjih dana, jer niko nije mogao ni pretpostaviti da ćemo čitave dvije sedmice biti sunji tog smrdljivog golubijeg stanita. Već slijedećeg dana trebali smo se spojiti sa drugim dijelom odreda, s Mazoljičanima. Znali smo da odred broji tridesetak dobrovoljaca, većinom komunista, da je komandant Nenad Vasić, pravnik, rezervni oficir, komunista, dobar poznavalac partizanske tehnike i taktike, čovjek od izuzetnog ugleda. Za ratne zadatke pripremao nas je politički komesar Savo Medan, koji je uivao visok ugled zbog učeća u panskom ratu.
Samo da se dokopamo ume i priijemo crvene petokrake zvijezde, te da se spojimo sa većim partizanskim jedinicama, samo... I Hitler bi bio mali. Treperili smo od uzbuđenja na domak godinama sanjane elje. Ponosni smo i na činjenicu da smo prva organizovana grupa koju Partija alje u svoju vojsku.
Nenadna vijest grunu u usijano potkrovlje i sačini mučninu. Najavljen je dolazak drugova, sugrađana, iz desetine koja je samoinicijativno pola u partizanski odred, pa već u prvim brdima iznad Mostara naila na krvav doček. Vijest bi povod da rashladi usijane elje za pokretom, za umskim ivotom zamiljanom slobodom. Izlazak iz grada, sjaj petokrake, oslobodilačko raspoloenje, grupa istomiljenika, oruje... na jednom ne bi ono to smo zamiljali, pomijea se sa pucnjavom, glađu, izdajnicima, ranama... posta stvarnost sveta i mučna. Bez glasa, u tjeskobi potkrovlja, razbacani smo na osame. Razmiljamo stvarajući pojedinačne slike skore budućnosti i, izgled razbijenih drugova koji su već trebali doći.
Pojavi se ranjeni Danilo Milićević, prvi ranjenik u budućem ratovanju. Klonu na moje grudi. Blijed kao krpa, krv teče niz potiljak, u mojim očima trai sliku rane, mjeri joj stepen smrtnosti.
Ranjen sam u glavu anu da čujem samo ja, da u očima drugih ne bude kukavica, ali i da mu posvjedočim dubinu povrede.
Na glavi napipah geler. Zadrhta srce i nevjeta ruka, zgrozie se, ali smogoh snage i poloih bolničarski ispit odstranih grbav metal iz zdravog i mladog mesa.
Uz Gojka Vukovića i Mujo Paić bi oličenje predratnog komuniste i robijaa, uzor nepokolebljivog borca za ljudska prava i slobodu. U svakoj prilici pribliavali smo mu se da nas napaja revolucionarnim duhom koji nas je i ponio u partizanski odred. Doivljavali smo ga kao planinski potok koji se sunovraćivao na sve vrste neprijatelja, mljeo ih u hodu i krčio siguran put u pravcu slobode. Odlučnost tog komuniste, čvrst i siguran pogled u sretnu budućnost, fizička i moralna snaga i nepokolebljivi vođa, na mene su djelovali opčinjavajuće, postao je uzor i garancija nae buduće pobijede. Poznavajući ga samo takvog iznenadih mu se ovom prilikom. I on se pokunjeno uvukao pod vreo crijep. Ozlojeđen je, potiten i umoran, gleda samo preda se. Izgubio je bitku, govorio mu je izraz. Ipak, ne potraja dugo, vratie mu se boja u lice, odvanost i smirenost. Okruismo ga kao djeca, ispremijeta poglede pa progovori:
"Drugovi moji! Stalno sam govorio, upozoravao... ali mladost povjeruje tek kad dobije po glavi. Upozoravao sam da će se bitka voditi za seljaka, kasnili smo. Ustae su stigle prije u muslimanska sela, zavrbovali po nekolika izroda, obukli ih, najeli, naoruali i dali vlast. Za uzvrat će se boriti protiv komunista, da im ne daju pristup selu. Taj olo djeluje organizovano kao seoska muslimanska milicija. Opasna glupa nitarija koja ubija ivotinjskim nagonom i zadovoljstvom." Grčevi na Mujinom licu su govorili o jedu koji mu je stjenjavao grudi. Nastavio je:
"Neiskustvo i neozbiljnost, drugovi komunisti!? Dozvolili smo da nas razbije duplo slabiji neprijatelj, pet-est nadobudnih seljačića. Da nas uhvate na prepad, u usjeku bez odstupnice. Ovoj grupi se to ne smije dogoditi. Sad znamo da svako muslimansko selo ima tu prokletu miliciju, koja će nas napadati sa svog topraka. Na svom pragu je čovjek najjači, to se ne smije izgubiti iz vida. Moramo ih zaobilaziti, po svaku cijenu..."
Mujo nam usadi ozbiljnost situacije koju do tad nismo sagledavali na ovako tvrd način, jer smo mislili da je svuda kao i u Mostaru, mislili da će nas u svakom selu čekati dobrodolica.
Petnaestak dana smo obarivani u avgustovskom znoju, usmrđivani golubijim ueglim đubretom, napadani glađu, isčekivanjima i nervozom, grupa je bila pri kraju strpljenja, pa oduevljeno primi komandu za pokret. Veselili smo se kao suanj kad mu skinu okove. Komanda je da se pojedinačno, u okrilju noći, izvučemo iz grada.
Sastasmo se sjutri dan u tek prileglom mraku Gostine ume. Tridesetak momaka je bacalo posljednje poglede na sijalicama probeharani Mostar i, bog zna kakve misli kurlali po mladim glavama. Vadili smo prituljeno oruje, premjetali u poloaje zgodne za brzu upotrebu. Polovina je imala puke, ostali pitolje i bombe.
"Kucnuo je čas! Ovo je prva organizovana partijska grupa koja iz Mostara polazi u sveti rat, za oslobođenje zemlje i proletersku revoluciju. Budimo ponosni na taj barjak, ali i svijesni da smo samo zametak opte-narodnog ustanka, koji staje rame uz rame sa nepobjedljivom Crvenom armijom, ustaje na faističku adaju..." nadahnuto je govorio panac, pa riječ dao Vasiću:
"Drugovi borci! Od ovog časa smo organizovana vojska koju vodi vjeta ruka i bistar um Komunističke partije. Vojska ivi po komandi, izvrenju i strogoj disciplini. U tom komunisti moraju prednjačiti. Jedan za sve svi za jednog, do zadnjeg zalogaja i daha." Muki glas odlučnog intelektualca, kolovanog vojnika i komandanta, bio je vrlo sugestivan i uvjerljiv, ba onakav kakvog svaki vojnik pretpostavlja u svom komandantu. Nastavio je:
"Na prvi zadatak je da se spojimo sa naim tabom, a veza nas čeka u nevesinjskom selu Bratač. Kao to ste čuli od druga Muje Paića, moramo zaobići sve te muslimanske milicije, ne smijemo ni na Gnojnice, jer su tamo ustae već organizovane, pa nam jedino preostaju podveleke vrleti. Među nama su dva brata Vujovića, poznaju put kojim ćemo se noćas probiti do nevesinjskog polja. Ostalo će biti lake..."
"Hoćemo li priiti petokrake?" oglasi se uzbuđeni glas Salke Peze, koji je u ruksaku nosio od crvenog fesa izrezane crvene petokrake zvijezde.
"Jo ne! U Brataču, tek tamo!" otro će Vasić.
"Samo da dočekam da zasvjetlucaju na čelu", za sviju uzdahnu Pezo.
Stvorih sliku odreda i boljevičko crvenilo. Uzdisao sam iznad te elje, kao gladan nad tuđim ručkom.
Vujovići su poznavali neke puteve, ali su svi vodili na muslimanske milicije.
Vele Hercegovcu znači najviu planinu na svijetu, i nita vie. I nama do te noći. S nje je provalija do provalije, u strmim kosama. Neprohodna gola planina. Na rukama i nogama otegla se noćna kolona. Stotinjak metara uzastranu i toliko nizastranu da bi se prepriječila koja desetina metara, iznad budne milicije. Gradska noga mora ono to ne moe ni planinska. Iz mostarske vreline u planinsku studen, velika je promjena i napor.
Dan nas zateče u kosi između posljednjeg sela i vrha Velea, onaj dio planine koji se vidi iz grada. Premalo pređenog kra, dobaciti kamenom do grada, razočarani gunđamo traeći pogodne kripove dnevne zaklone.
Kratko smo spavali, razbuđivali su nas avgustovski kamen i eđ. Vidljivost je neobično dobra, da je u drugoj prilici bio bi snoviđeni vidikovac, s kojga se vidi plavetnilo mora i italijanska obala. Ispod nas se epure crne uniforme, crveni fesovi i zametnute pučetine muslimanska milicija. Progmiu usplahirene guterice, prolete neobične male ptičice, poneki insekt napadne nos, nita se vie ne oglaava u bljetavom kamenjaru. Jedne misli njedre čitavu druinu. Ne nalazimo puta, na sve strane jednako je bespuće goleme kamene grede i gromade na njima. Vujovići se osjećaju krivima, tjeimo ih, a Vasić ćuti gnjureći u razlićenu mapu.
U sumrak krenusmo od provalije na provaliju, uzastranu, ka vrhu. Hrvali smo se sa otricama kamenja, mislima i strahom od beznadnosti, čitavu noć na putu nekolike stotine metara.
Tiina po usnulim zaklonima dočeka i drugo hladno jutro. Ali ubrzo će priti veleki goli kamen i izazivati stranu eđ. Ni kapi vode, ni u jednog. Nalazili smo po neku rosnu travčicu, lizali ih. Otra trava, planinska, ree kao staklo. Bogu duu neće je ni on. Dan se otegao ruan san.
Kao u magnovenju prođe hrvanje i u trećoj noći. Zora razasu tjelesa. Glad, eđ i umor, iznad svih eđ, su istine koje nadjačae revolucionarno ushićenje i sjaj crvenih petokrakih zvijezda. Jo juče je počelo, trojica onemoćalih odustali su i vratili se.
Sunce peče svom svojom estinom u polumrtve revolucionare edne. Jedva pomjeramo tijela u hladovini kamenja. Ni jedan ne liči na sebe ni jedan. Do mene je tijelo u ljudskoj ljuturi, bez lica, na usnama su mu plikovi veličine oraha. Uplaio me izgled čovjeka.
Vode, vode...! tek po glasu shvatih da je Salko Pezo.
Jedino je Nenad Vasić svog lika i jednako gnjuri u kartu. Pola dana je ostao u tom poloaju.
Glad, izmrcvarenost, rane na nogama, posjekotine po rukama i svi drugi jadi zajedno, podnoljiviji su od eđi. Grupa izluđuje na vreloj kamenoj ozraci. Ni misli nisu svoje, preovlađuju sulude. Ni elje nisu jake, ni oslobodilačke ni revolucionarne, blijede pred jednom napiti se vode. Pred napiti se vode, slaba je i Partija i politički komesar i Crvena armija... Misli se otimaju kroz vrbake Bune i Bunice, povijaju nedokučivom gutljaju, nedokučivom, odlaze na česmu na Musali, sjure u vir Neretve... Putuju i do indijanskih plemena i poglavice iz pročitanog romana: "Povratio se da osmotri okolije, da se osigura... Nabasao na vodu." Ta misao ponuka me na izviđanje koje smo bili zanemarili. Nabasah na snijeg u pećini, fatamorgana pomislih, pođoh u susret pričini. Dočeka mlaz debljine prsta toči snijeg. Bacih se ničice, zadojih ga kao majčinu sisu.
"Voda, voda...!" zakliktah.
Bujica nemoćnih, kao da su gubavci, zijevaju i puze u mom pravcu. Jauču, kotrljaju, buncaju, dozivaju, mole: Vode, vode, vode...!
Hladna tečnost poče da nas uljuđuje. Nađe se ećera, mlijeka u prahu... U vrhu pećine lei svjee odgriena glava divokoze, sama orlovska igra.
Vasić se zadnji napio, polako, rashladivi se prethodno. Bodrio je jednog po jednog, prvo one iznemoglije. Lice mu je pred veče odavalo spokojstvo zbog snage, koja nam se povraćala. Okupio nas je:
"Nećemo prema Nevesinju s Velea. Idemo na suprotnu stranu, naao sam izlaz, na karti", kaza i naredi da se pripremimo za pokret.
Četvrta noć bi jasnija, prelazili smo prostor očito bre i lake, pa u svitanje zagazismo u ume sela Hruti i Sopolja, prepoznatih po mapi. Nastavismo i danju u pravcu ta dva sela, uz nune odmore i pojačan oprez. Vasić nas zaustavi na jednom proplanku, pred veče, uprije prstom prvo u kartu pa preko ume, reče:
"Nasuprot je selo Bijenja. Tamo su muslimani i pravoslavci, dobro se paze, tamo ne moe biti muslimanske milicije. Desno je Kifino selo. Ovdje smo sigurniji, uz oprez, moemo dalje."
Čelni smo; Ranko Mihić, Gao Ilić i ja, gazimo zadnjim snagama. Pomrčina zasjela četvrtu noć, san obhrvava. Kao zvijeri osjetismo kraj ume, po mirisu nadolazećih nevidljivih livada. Zaustavljamo se da sačekamo glavninu. Posjedasmo iz hoda, zatekoh se između njih dvojice. Klize koraci drugova, pribliavaju se, aputamo i oslukujemo.
"Blizu smo sela, ta misli?" obrati mi se Ranko.
"Tu smo. Kako ne pristiu drugovi?" rekoh, ali ne bi odgovora. Osvrnuh se na Ranka, na jednom ne bi ni njega. Pogledah prema Gai ni njega.
Nikog, ni apata, ni koraka. Sam!?
Sam iza sna.
Poskočih, prislonih uho na zemlju nikog.
Sad sam razgovarao s Rankom, rekoh sebi pa pogledah u zvijezde. NJihov poloaj je govorio da sam spavao vie sati. Zakleo bih se da smo razgovarali samo prije nekolike sekunde. San je čudna pojava kod iscrpljena čovjeka.
Sam u mraku ume.
Oko tri časa pjeačio sam umarcima, livadama, močvarom, uzjarivao usnule zvijeri, bez mjesečine...
Iznenadi larma muki govor, mete i svjetiljke.
Legoh u zaklon.
Kako neočekivano nastae tako i nestae govor i svijetla.
Krenuh u pravcu malopređanjeg ivota, obazrivo. Zatekoh bjelinu mrtvih i dobro zaključanih domova. Produih desetak minuta od sela, napipah krip, prostrijeh ćebe, pitolj podesih za slučaj odbrane zaspah.
San domami dvije siluete udjenute u hladno praskozorje, uplaie me zametnutim pučetinama probudie. Vidjeh ih i na javi. ubare bez oznaka. Idu puteljkom na kom leim, pritegoh oruje, podviknuh:
"Stoj!"
Nastavljali su bez straha, to me zbuni, da li da pucam...?
"Pero! Boga ti, jesi li to ti?" ushićeno će prvi, u tom trenutku nepoznati čovjek.
"Ko si, ti?" uzvratih jednako zbunjen.
"Petar erajić, s Rudnika. Zar me nisi poznao? Pobjegao sam u svoje selo, ispred ustaa... Ovo mi je komija Pero Ajvaz."
Pozvae u selo. Najedoe me, napie, obavjestie o stanju... Upregoe konje u kola, nabacie sijena, kazae da se podvučem, pa me vozie dva-tri sata poljem.
"Ovim pravcem će do Kifina sela", na rastanku posavjetova erajić, dodavi:" U selo ni za ivu glavu, zaobiđi ga sa gornje strane, pa obazrivo pretrči cestu i, eto te u bratačke ume."
Opet me ophrvao ljuti neprijatelj osamljenog ratnika san. Upeklo podnevno sunce, kidisalo na znojem izmorene očne kapke. Spavam u hodu. Odlučih, u bun ću, kratko, samo da skinem san s očiju.
Osjetih dah na rastojanju pedlja od nosa. LJudski, prijateljski dah. Nadvirivala se čobanica, provjeravala da li diem. Poloaj sunca je govorio da sam i tu spavao pet-est sati.
U sumrak izbih na cestu koju pretrčah samo nekoliko trenutaka prije pojave tri kamiona. Čobani pomogoe:
"Cigar ti je duhana do Bratača", kaza.
Nakon ulaska u Vele prvi put misli opet domamie elju s kojom sam ivio godinama, sjaj crvenih petokrakih zvijezda. Dadoe mi dodatnu snagu, svjeinu i udnju, koje su ovih dana bile duboko zamračene. Pričinjavao mi se zdrug Crvene armije i naih partizanskih odreda, sa razvijorenim crvenim barjacima, u kanjonu ogromne rijeke, nezadrivo progoni pomahnitale razbijene faističke armije. Galopiram na bijelom konju, a put mi osvjetljava bljetavi snop svjetlosti crvene zvijezde na čelu. Isplatila se patnja, zaključivao sam galopirajući.
Iz sanjarenja me prenue lavei pasa ispred prvih bratačkih kuća. Kome se obratiti u selu? Ponirem u sjećanje ime seljanina koje je Vasić pomenuo kao vezu.
Pero Guić, kao iz izmaglice izroni iz sjećanja.
"Probiće se Pero, snalaljiv je i hrabar, tvrdio sam", u glavi su ostale riječi Gae Ilića, koje je izgovarao dok sam prilazio pronađenim drugovima. Zaspao sam čim sam dodirnuo tlo.
Probudie me tek sjutra pred podne.
Veseli glasovi, ivahnost oporavljenih drugova, poticanja vatre i kresanje mesa iznad tek nastavljenog vojničkog kazana, bijahu prijatni prizori za prvo partizansko buđenje. Kao u banjskom parku, sve je odisalo rascvjetalim crvenim petokrakim zvijezdama.
ČUDOVITE
Probudih se u granisunce.
Ispod prozora baka sa zapodjenutom kuđeljom prede. Napravila drobu, nada se unuku iza sna. Proviruje. Uto banue tri čovjeka.
"Kamo dobrojutro", nakon kratkog iznenađenja, presrete ih baka. Sijevnu kama, izgubi se ispod oronule plećke.
"Evo ti dobrojutro".
Umrljan bode, mlaz trcnu prema meni, ispriječi se staklo, satvori nezaboravno umjetničko djelo pakla, krvavu sliku uasa. Odskočih, potrčah nekud, vrata, đavolje cipele, ustuknuh, uokruih sobu, sklupčah se iza bakinog bauna. Prolomi pucanj, otac tupo udari glavom o pod, drugi izvrnu strica, treći majku, tetku, djeda, sekicu. Kame dokusuruju. Rđobetan pod, nakoen, poteče mlaka tečnost, crvena izmaglica, ispod mene lokva smokri gaće. Srk vazduha presahnu pred majčinom krvlju, glavu naseli roj pčela uteče um, osta vrtoglavica. Zaostali se osvrnu sa praga; "Osta jedan mali, dokusuri ga", naredi nekom. Taj se posluno povrati.
Malo je trebalo da ostanem, moda ću i preivjeti, dijete sam, ona ne umiru, to je za ostarjele. Dozivah Boga i svetu Mariju, anđele i četrdeset mučenika; "Boe sveti, sve dumane smeti", govorim često ponavljane bakine riječi, učim Očena. U glavi roji. Iznad mene je crni đavo, prizivam Gospoda, prieljkujem čudo neko, vjerujem u nedunost, u djetinjstvo, u izbavljenje ivot, drai od ivota.
kljocnu!
"Nestalo metaka. Je.. puku". Kundak u zaletu, ne pogodi me, a potrefi u rebra Tomina, mlađeg brata. Mrtav otac tijelom sakrio sinčića, djetinja naivnost, izvirilo po prestanku grmljavine. Kundak nadjača, ne čuh avaza, bode sa vrha puke, cipela odgurnu, prevrunu, da provjeri kraj tek začetog ivota.
Otar glas:
"Izlazi, bre, izgoriće".
Listovi novina potpaljivali su sirotinjski krov, od mlaćevine. Kao gunjem dim prekri krvave izvore, kidisa i na moju svijest. Koju sudbinu odabrati? Tominu, ili u oganj? Guenje um u ognju. Hvatam se za sve guću tamu iza bauna.
Iz tavana ovjesi se dječije tijelo. Saskoči Pero, stariji brat. Pad ublai trupilo, nečije. apnu: "Gorimo. Otili su. Prvi ću u grm. Ako me ne ubiju istrči i ti".
Razlijeva se oganj pakla. Naćulio, ne bi pucnja Pero je uspio. Oprih nogu plamti lapa. Odlučujem se za trk.
Vrisak, srce zalupa, vrisak Tomin. Izbezumi me mrtvački zov, odbaci preko topraka. Ugrabi me Pero sklupča u grm.
Trtnjaju krovovi, peku seosku čeljad pakao. Bjeličasti dim preslikava krvavo jutarnje nebo.
Oglasi se ivot, Tomo puzi plač, uvlači se u grm.
Izboden, herav, krezub, krvav od sebe i nekih. Buktinja kao zejtin gori krv. Ugasismo Tomu.
"Bjeimo, pod koćelu, pa u pećinicu", vukući me apnu Pero.
"I ja ću brato", zapomaga Tomo.
Ustuknusmo.
"Plače, otkriće nas, sve", odbih ga.
Promolih, ni mačeta ni kučeta.
***
Sjedim sa bratom Tomom pedesetogodinjaci smo, ćutimo očekujući ponovni susret sa čudovitem. Drhtim u lokvi mrzle roditeljske krvi. Oči u oči sa televizijskim ekranom. Na meni je Tomin pogled.
Sjena Čudovita opet ispred nas. Seljani u ognju, oči iste, krvoločne: Vuk dlaku mijenja a ćud nikad.
Sijevnu krvav pogled iz Tominih oiljaka, zablijeti slika, zategnu se sidim, sjena posrnu sudarie se pogledi.
Oči u oči dočekao!
Krvoločna zvjerka je ranjena i uhvaćena.
Ratni zločinac je isporučen i priveden sudiji.
Jednovremeno dovedoe Čudovite i otkači um.
Drugi sam čovjek neki, podjeljena uma, sulud.
Očekujući izručenje snađe me nevolja sa umom izmodio.
Um spraćen u aku lobanje, nairoko bi, do besakraja. Migolji, neumorno se otima, drijei na um na drum. Kao drijebac, neće u brazdu, izoglavi se, ne odaziva ni na zobnicu. Godinama sam sputavao naum, povraćao sa tuđeg zla i dobra, mala i kala, ita i nimeta, komije i nedovida, okeana i neba. Zločaste naravi, kad ga uhvatim u zijanu, pokunji glavu, posluno se uvrati, ponizno prizna grijeh, obeća slijepu poslunost a istovremeno domilja slijedeći bijeg u zijan, pa već na prvi klanac skrene, utekne, da bi se po uvraćanju opet pokunjio i sam uselio u tjeskobni kavez.
ivot je igra odgrađivanja i zagrađivanja ljudskih klanaca.
Jednouman um je provalijski drum. Ni opanak opanku mu nije drug.
***
Naslovna stranica prvostoličnih novina u igri sa povjetarcom, zaplaljiva slika, krvave oči. Čudovite oči u oči. Probadaju krvoločno, odgurnu me Pero, dograbi ih, zguva: "Đavolje novine, slika Boga đavola. Ostavili da ne izgori. Goriće!", progunđa, zakripi zubima, pa "oči" pritaknu ognju. Povuče me, apnu na uvo: "Idemo mi, u pećinicu", okrenu se na samrtničića: "Čekaćemo te, pa ćemo na Brijeg, u tetke".
Ispuzasmo.
Tomin plač nije se pomjerao, navikli na nj straari za nas. Presui tek iza podne.
Sumrak, puzali smo uz strminu.
Brijeg nas prihvati.
Jo je jedan izbjegao.
Iz mnogoljudnog sela preivjeli smo samo trojica.
Brijeg nije spavao đavolji strah.
Pred zoru straari otkrie unjanje uz strminu. Mete. Zdrui se čovjek i stijena zaklon. Dopuzao Tomo. Danima ćemo se pitati, kako je moglo polumrtvo petogodinje dijete, u mrkloj besputnoj noći, dopuzati do besmrtnosti: iv ikad, mrtav nikad. Selo je rakijom ispiralo ubod na ubod. Namečile muve.
Sjutra nisam mogao pogledati u ranjene Tomine oči, ni do mjesec, ni do danas.
Moe li čovjek pogledati u prevareno oko naputenog brata? Moe li i kako?
Muči me savjest, lomili je nevidljivi Tomini pogledi, potresali ivot, razgrađivali duu. Kako je tek Čudovitu pred stotinama hiljada Tominih pogleda, pitam se, krza li dua, mori li savjest, čime li je on obmanjuje, priguuje, moe li je obmanuti, obuzdati, u glavu satjerati umiriti? Ima li melema?
Kajanje!?
To je već ljudski.
***
Zvjerka je privedena.
Davljenik se hvata za slamku. Noseći ljudsku masku Čudovite je u samoćama dodirivalo čovječnost da li je bar malo ulomilo, savjest uobličilo, oplemenilo duu, razvilo pamet koliko se samohrvalo?
Um se raspljesnio na Čudovitu, pita ga o čemu i kako razmilja, ta sanja ako moe zaspati, kako se odupire priviđenjima silovanih, preklanih, samljevenih, rasporenih bremenitih ena iz kojih su vađena nerođena djeca pa bacana uvis i dočekivana na kamu progone li ga zlodjela? Plae li ga smrkavanja, boli li ga dua ima li je? Um se rve, htio bi da dokuči sve to u Čudovitu, opsjeo, oteo otkačio.
Do ponovnog susreta jo nije dolo. Da se sretnu, vide, čuju, um bi se povratio u smiraj, kako kae. Vjeruje u svoja čula, prepoznao bi kretnju, zbor, pogled oko. Prije četiri decenije bili su, oči u oči. Očima Čudovita uprti se um, teko breme ponese, i danas stenje pod njim, a ne umije da se isprti, dok ne naplati dug. Um se rve, htio bi da dokuči sve to u Čudovitu, opsjeo, oteo otkačio.
Prevrat!
Zalahori gora, plinue mora, rastrese zemlja, izmodi narod, smrknu svjetlo, izroni neto neviđeno, nečuveno, nerazumno, jednoumno, ljudsko ruho ugrnulo, čudom se čudilo Čudovite.
Um i Čudovite oči u oči. Djetinji um obajati.
Prituljeno po mraku uunjalo se u bezazlen narod. Smicalo ga tamom.
Svanu!
LJudi se osvijestie, na uljeza ustrijemie, glogov kolac pripravie.
Prerueno izmigoljilo, odunjalo uteklo u daleki narod neki. Desetljećima se tulilo.
Ičai ubogaljjeni um, otisnu se po njuhu zvjeri. Tranda u krugu traeći odgrađeni klanac ljudski.
***
Zvjerka je dolijala.
"Ne kajem se, ubijao sam ih po volji Gospoda Boga..." ovim riječima koljač poče da se brani.
Vuk i jagnje, koljači i klani istog Boga prizivaju?
Đavo nema savjesti.
Kajanje je za čovjeka.
LJudska savjest moe ponijeti samo naramčić grijehova. Bog, ni toliko, jer Čudovite ubija stvorenja koja je On stvorio udara i na Boga. Na ljudsku kartu ne moe jer je otvorena. Pehlivani sa Boijom, jer On sudi tek "gore". Đavolja rabota zavarava.
Nesta malog Tome, u trenu prohujae godine, srastoe i oiljci, utrnu oganj, doplovi um, smiren, raskomoti se u do maloprije pretijesnoj glavi, svojevoljno lee, utopli postelju, oraspoloi duu, prenese me u do pola okopan vinograd, privede tek "viđenog" odraslog brata Tomu, koji upravi pogled oči u oči. Oči bratske su umilne. Osmijehnu se:
Hajdemo u vinograd, dovrimo kopanje prije kie. Godinama duma, oslobodi se. Shvati već jednom nae Čudovite je davno uniteno. Bilo ne ponovilo se.
Jednouman um je provalijski drum.
Ni opanak opanku nije mu drug.
KAD SAM VUKU BIO VUK
Kad je vuk odnio prvu ovcu iz tora osamljenog domaćina, i pričalo se i nije. Kad nesta i jedna s druge strane sela poče se pričati o pojavi vuka. Desetak noćiju za redom nestajala je po ovca, svaki put iz jednog od osamljenih obora. teta jo uvijek ne bi velika, ali je opominjala i najavljivala veće. Otećeni domaćini se počee okupljati i dogovarati hajku. Ostali su otezali. Napadnuti uvedoe noćne strae, svaki pred svojim oborom. Nekoliko dana ne bi tete. U jednoj noći, valjda raećen, vuk dođe i pomori pola brava u oboru sredinjeg domaćina, i opet odnese samo jednu. Iduće noći ne bi tete, da bi već sljedeće stradalo drugo stado. Uznemiri selo, nasta pometnja, podie se i malo i veliko zrela hajka. teta se uvećavala, potraja mjesecima, uvijek nepredvidivim redom, i domaćinstva, i noći, i sata uvijek tamo gdje joj se najmanje nadae. Zvijerka je krvoločnija to vie popije krvi, znaju to seljani, pa ih sve vie hvata strah, plae se da ne posegne i za ljudskom. Djeca već dugo ne smiju noću iz kuće, sad već zaziru i danju, a i odrasli noću. U svim susretima govore o kurjaku, često i samo o njemu, i nesvjesno svoj strah dopunjuju tuđim. Pretjerivanjima o zlu ono postaje vie, svaki put za jo jedno.
Pometnja čeljadi dosegnu onaj obim kad ljudi prestaju biti ono to jesu, umanjuju vjeru u sigurnost zajednitva, udaljavaju iz njeg postajući usamljeni strijelci nemoćnici. A kad se dogodilo ono to je moralo jednom, kad je zlotvorska strvina razvaljenih čeljusti leala u praini na sred sela, kad su i muhe i mravi postali jači od zulumćara, okupljali su se seljani da, udarcem noge i pljuvanjem, pokau nadmoć i potvrde kraj zla.
Gledao sam pokunjene suseljane i nemoćan tuio s njima. Boljela me istina, ničim ne izazvano zlo udarilo na bezazlena stada i sirotinjsku čeljad. Nisam mogao, kao ni bilo ko u selu, ni zamisliti veću elju od zlotvorske smrti. Mislio sam da veće i ne moe biti. A, evo, poslije toliko godina, doivjeh i veću i uvjerljiviju i snaniju i opravdaniju elju.
U ljudskoj odori, mostarsku čeljad trijebi najkrvoločniji vuk. Mene dopade da vuku budem vuk.
Koji porivi odvuku čovjeka u kurjački svijet?, pitam se po ne znam koji put u ovim nemirnim godinama, ovom prilikom i u povodu dobivenog zadatka da ustrijelim jednog vuka.
Muju Brku Trbonju poznavao sam i prije rata. Dobro zametnuta ljudeskara. Čim mu se ukaza prilika svu mesinu stavi na raspolaganje njemačkim i italijanskim osvajačima, kao i njihovim hizmićarima ustaama. Kao da ga je bog stvorio za moritelja pokorenog naroda svog, udahnuo mu sve vjetine koje pretpostavlja policijski poziv, a oduzeo ljubav i sud savjesti. U času postao je kovač robijakih lanaca i lovac na mjetane, komije i braću. Prije nego građani i promolie ispod nenadno navučenih tmurnih oblaka, Brko stasa u kovača zla, ustakog policijskog agenta. Onostrani ocjenjivači su na njegov nakovanj svakodnevno urezivali visoke ocjene, iz faizma, antipatriotizma, antikomunizma... Po čudesno razvijenom policijskom njuhu, koji je do njegove pojave bio poznat samo kod psa, Brko je nepogrijeivo sustizao i prodirao sve ono to nije vonjalo osvajačkim i hizmićarskim smradom. Krvava spodoba smjestila se među debele podrumske zidove, pa sa svih svojih devedesetak kilograma ivota, uz pomoć pendreka, kundura i kundaka, gnječio mlado meso, lomio kosti i prekidao gradske pupoljke da ne procvijeta cvijeće nikad vie.
Filmska zvijezda postaje se preko noći jednim filmom. Veliki agent to ne moe jednim djelom, ni najvećim, ne moe ni tako brzo ma koliko obavio djela. Brko je bio izuzetak, u malo vremena otrgao je mnogo cvjetova, jo dok su pupčali postao je veliki policajac.
Iako sporo i pokoreni Mostarci počeli su da se snalaze, okupljajući se oko jedine ideje patriotske. Osvajači i njihove sluge, stavili su Brki na raspolaganje svu svoju aparaturu da je upotrijebi protiv "bande", kako su oni nazivali sve one koji nisu uz njih. Poče nas zobati i noću i danju, kao gladan konj zrnjevlja iz zobnice. Kalismo se u sopstvenoj krvi, iz dana u dan, postajali smo brojniji i čeličniji, pribliavali se snazi dostojnoj neprijateljske mainerije.
Prvi nai postupci najedili su Brku, nađoe ga na spavanju i opomenue na visprenost gradskog duha, a kad poče i gubiti bitke, posta ljudoderniji, opasa se osvetom, strahom i četiri krvopije, tjelohranitelja.
Dopade me obračun sa vukom u takvom stanju.
Nije lako izvesti uspjenu hajku na čopor kurjaka, razmiljao sam iz neiskusne druine hajkača. Jo sam pod utiskom jedne ranije hajke, i nju sam predvodio, lani, toliko me dojmila da je uvijek nosim u mislima, brkam ovom, jer je i u njoj učestvovao on, Brko. U ove dvije ratne godine vidio sam ga samo dvaput, oba puta u toku hajke.
Zače s proljeća četrdeset druge u Fatnici. Bio sam kurir između Operativnog taba za Hercegovinu i mostarske Mjesne partijske organizacije. Kao i obično, kad sam trebao preuzeti zadatak, doao sam u tab. Zatekoh članove Miru Poparu, Petra Drapina i Pavla Kovačevića, ozbiljni da mi daju na znanje svu teinu zadatka.
Predajući potu za Mostarce napomenue da otud očekuju poiljku lijekova, da bi me učinili naročito odgovornim, rekoe da su lijekovi za druga Tita, kazae ba tako: "Za Tita su". Zadrae me u duem razgovoru proetom alama, neubičajeno za takve prilike. Čak se alio i ozbiljko Miro, sjećam se ove:
"Kad pređemo Neretvu postavićemo te za tamonjeg kneza. Tamo mora biti revolucionar Hrvat", reče da bi u obliku ale istakao miljenje taba o mom doprinosu revoluciji.
Petar me slikao zatečenim aparatom, nekoliko puta. Pavle je govorio malo, ali i to u cilju podrke meni u prilog, pa počeh shvatati da me očekuje jedan od onih najteih zadataka.
Mada je kurirski posao opasan, jer svi putevi vode kroz neprijateljska područja, privikao sam tu vrstu zamki, već im dorastao, pa ih se vie nisam plaio. Tako shvatih i potu i lijekove, koje mi je da pronesem kroz neprijateljsku mreu. Bi i to kao i sa svim dotadanjim poslovima, potu sam predao Đemi, a onu preuzetu donio u tab. Ipak nije bilo ba sve kao do tad. Znajući da su lijekovi za druga Tita, mostarski drugovi su paketu pridodali čokolada i cigareta. Usput ne odolih slatkom zalogaju. Podijelih čokolade na dva dijela, za mene i Tita, pa pojedoh svoj, danujući u zaklonima kripova. Kad već bijah iscrpljen od gladi i puta, pojedoh i onu polovinu. Iscrpljen i opet gladan, a da bih oblakao teret, i cigarete razmijenih za hranu, sa seljacima na koje sam nailazio.
Pred polazak na put, u tabu, sagovornici su se trudili da mi objasne nesporazume sa četnicima, koji su u Srbiji otvoreno ustali protiv partizana. Slično se događa i u Bosni, pa je procjena taba da će se ubrzo desiti i u Hercegovini. Procjenjivali su da će tu igru predvoditi četnički vojvoda Jevđević, koji je već postigao dobre odnose sa Italijanima. Plaili su se četničke izdaje, bila bi najkrvavija, prepolovila bi nas.
Dobivi zadatak da likvidiram tog generala, rečeno mi je da se to ima obaviti bez učeća mostarske mjesne partijske organizacije.
Čim čuh zadatak ukaza se slika policijskog agenta, Brka. Ispriječio se, kud god pođem po Mostaru on ispruenom rukom kidie za vrat. Uspjean atentat na vojvodu u Mostaru je i Brkin poraz, a njega nije lako pobijediti.
Na putu do Bakračue proao sam dobro, vodili su me ljudi Obrena Ivkovića i Duana Brstine. Usput sam saznavao o prilikama u Mostaru, a razgovori su zavravali imenima drugova koji su dopali Brkinih aka smrti. Na svakom mjestu nae radnje prisutan je on. Sve batine začini on Brko. Hoće li saznati za moj dolazak, od koga, kad...?
Oslanjajući se na lagan bat gumenih opanaka i čistih uiju, s bjeline kamena na odsjaj, kroz mrklinu noći, gazio sam prema podvelekom selu ipovac.
Odulji. Da li sam zalutao?
U cik zore javi se zvono ovčijeg predvodnika. Pribliavao mi se. Prikradoh se jo nerazbuđenoj čobanici.
Prijatelja i neprijatelja za vanu stvar treba upitati na prepad, da nema vremena smisliti la. U ratu naročito, uljezu pogotovo, jer je svako pitanje sumnjivo, pa su ljudi nepovjerljivi, izbjegavaju razgovor, posebno odgovore na pitanja, jer ko zna u to će se upotrijebiti. Znajući za takva miljenja i ponaanja ovdanjih gortaka, banuh pred čobanicu, presjekoh pitanjem:
"Ko u selu dri vlast?"
Poče okoliati, razmiljati. Dreknuh dotičući pitolj.
Povjerovah u ono to kaza, danima je bila muslimanska milicija i dandari ali su sinoć naprasno otili prema Blagaju. Uz potrebnu opreznost spustih se ka prvoj kući.
Uđoh u jedinu prostoriju sirotinjske kuće bez poda, pozdravih iznenađenu domaćicu, pa uokruih pogledom. Mu i djeca su jo spavali, pokriveni gunjima. Zaključih sva su čeljad u kući. Pomiljao sam da bi neko odraslo moglo biti i vani to po mene ne bi bilo dobro. Moe naići i komija, neki, moe i domaćin posegnuti za orujem ispod gunja, kako se ponaati?, pitah se traeći najpovoljniji poloaj za slučaj prepada.
"Domaćice! Gladan sam", poalih se.
"U kući nema ni đavolja praka brana, ni mesa, ni sira, ni kajmaka, ni jaja", bi odrečna.
Oči su govorile da je u meni prepoznala partizana, da je ustaki opredijeljena, a pokretima je drsko davala na znanje da se ne plai, da ne kani pomoći. Čak je visinom riječi najavljivala i prijetnju.
Kako da se ponesem?, pitah se, da li da uzmem silom ili da odem? Pucanj je u ovom slučaju poziv na hajku. Prisjetih se novca, moda će pomoći on.
Juče u Biini naiao sam na svjee likvidiran italijanski kamion, jo su Brstinovi borci prikupljali hranu i oruje, a ono to ih nije zanimalo bacali su u vatru gorećeg kamiona. Naramcima su loili novčanice italijanske lire.
"Napuniću ruksak", rekoh momcima oko vatre i dodah: "Moda će drugovima u Mostaru biti od koristi". U ruksak sam kuljao rukohvate novčanica, odbacujući okrvavljene.
Pred domaćicu bacih aku papira:
"Platiću!", rekoh. Obradova se kao dijete.
Ugosti me kao da sam joj kum. Iz tog doručka nosim neizbrisivu sliku nečista kajmaka. Nebroj dlačica, najprljavije to sam vidio ikad.
Čitavo vrijeme sam domaćina drao na oku, izazivalo me njegovo mrtvilo, opominjalo na opasnost, ali nisam iskazivao znatielju, čekao sam njegovu akciju. I ne otkri se. Moda kani napasti na polasku, moda pred kućom ili iza nje? Moram se osigurati, razjasniti prije izlaska, zaključih pa pređoh u napad:
"Zato ti lei?!"
"Bolestan sam", odgovori.
"Od čega?!", podviknuh.
"Jamila me neka boletina pod svoje", mirno kaza.
"Bogami ih je u selu umrlo dvadesetak...", umijea se domaćica.
"Otkrij se! Pokai jezik!", naredih.
Tifus.
Čitav dan, leeći u jednom kripu, drijemajući, razmiljao sam o opasnosti zaraze. Ko mi je opasniji, tifus ili Brko?
Čitavu noć pjeačio sam brdskim podvelekim bespućem izbjegavajući naselja, pse i nedajboe ljude. Bavio sam se mislima koje nameću pjeačenje, samoća i opasnosti svake vrste, ali i smiljanjima o potrebnim postupcima u slučaju prepada. Dosta puta sam u izdignutom kamenu vidio čovjeka u zasjedi, pomaknutoj grani divlju zvijer, zaostatku snijega maskiranog vojnika... Strecao sam na svaki um, ptičiji krik, udar krila i svaki poremećaj u prirodi. Iz njih su nastajale nove misli i saznanja, jer je sve to trebalo objasniti ne opravdati strah.
Ptice noću sanjaju, uplae se u snu i kriknu, bolno i prejako za mrtvilo noći. Iznenade i uplae, zaključivao sam samotan. Jednom me je na taj način zaplaio kos, tresao sam se. Vjerovatno je sanjao neprijatelja, čovjeka koji ga je uhvatio, ili mu se tek pribliavao. I nakon buđenja ptica je bila ispod podignute noge, instiktivno krenula je u bijeg, lupila krilima, dodatno iznenadila ispod mene. Ustuknuh, instiktivno pripremih se i ja za bijeg. U svakom putovanju imao sam neki od ovakvih zaplaivanja.
O vojvodi Jevđeviću nisam usput mnogo razmiljao, treba prije doći u Mostar ostati iv. Znao sam da se radi o ljudeskari koja već mjesecima ivi u Mostaru pod zatitom Italijana i ustaa, ali i pratnje od jedne desetine dobro naoruanih bradonja. Mnogi su se pitali, i ja, odkud najednom i ustae i četnici u Mostaru? Nakon ustakog zvjerstva nad srpskim stanovnitvom pojavie se i ti četnici, doli da zatite obespravljeni narod, govorili su i pjevali.
Jevđeviću
Dobri-sla-ve,
Srbi će
da te proslave.
Govorili su da će se svetiti ustaama, pa ih jedan dio Srba prihvati kao svoje. Ali kad se i oni počee kabadahijski etati po mostarskim ulicama i, druiti sa Italijanima, pa i ustaama, nikom vie ne bi jasno ko su. Ba Srbi to počee pitati, pa dođe do nekog skupa na kom je govorio Jevđević:
"Nama su ustae čir na ruci, ali su nam komunisti čir u stomaku, mnogo poganiji..."upamtilo se da je rekao tom prilikom.
Kad te riječi dovedem u vezu sa procjenom taba, postajem i sam uvjeren, Jevđević se naselio u Mostar zbog stalnog dogovora o sadejstvu sa italijanskim i ustakim jedinicama, u borbi protiv partizana čira u stomaku. Kad se usaglase udariće na nas, a četnici su jo u prilici da udare iznutra, da nas prepolove. Jevđevićev je zadatak da taj udar bude to smrtonosniji. Svojom pojavom u Mostaru podie moral svim tim vojskama, a obara naih simpatizera. NJegovom likvidacijom bio bi postignut suprotan cilj, sačuvane brojne oslobodilačke glave i jači otpor. Za takvu stvar se vrijedi rtvovati, za mene je time atentat i opravdan i postao nuan. Ne volim ubijati, ni u ratu, ali se to često mora činiti, kao sad. Razmiljajući na taj način atentat i ne svrstah u ubistvo već ga smjestih u plemenitu odbranu i spaavanje od strane zla osuđenih na stotine rodoljuba. A na zlo se mora kidisati, zaustaviti i putem smrti.
Povjetarac nanese gradski zadah već iznad Gostine ume, drag, rođeni, mostarski. Nadođe raspoloenje, za trenutak zamislih da sam sa rajom na Korzu, u slobodi, ponese me ta elja pa pluća povukoe čitavim obujmom, prizvae umilno ushićenje pred dragi susret. Premoren sam a ne smijem sjesti, otromiće miići, neće moći povući dalje, a moram zbog opanaka, koji su u sudarima otrih kamenja, kripova, ila i rose razrezana, poderana i odrijeena. Sjedoh na kamen s kog je dobar pogled i pregled za odbranu, osmotrih okolije, oslukivah kao zec kad tek uđe u logu, pa pogledom zavrih na gradu. Leao je kao dinar na dlanu u mraku. Ne vide mu se oznake. Mala centrala austrougarskog vakta na rudniku uglja i nije mogla bolje osvijetliti kasarne, policijske domove i zgrade od značaja za sve četiri vlasti koliko ih je u Mostaru. Buđenje ptica najavi pomol svijetlosti i opomenu na urbu, jer po danu nisam smio ni pokuati da uđem u grad. Jo jednom udahnuh miris ćumura iz mostarskih odaka, pritegoh opanke pa krenuh prema najblioj kući, koju je već zapljuskivala vedrina jutra.
Namjerih na ustaku čeljad, preselili iz Fazlagića Kule da pomognu novu vlast, kazae. Domaćin, starac, pokua da me legitimie. Priskoči i mladić nevjeto nateući pitolj. Izvukoh i ja oruje, podviknuh na nj rekavi da sam komunista. Odgovori podizanjem ruka.
Dadoe mi mlijeka i hljeba, pa krenuh u pravcu Bjeluina. Mladića sam poveo pa otpustio kad smo odmakli toliko da nije imao vremena preduzeti bilo to po povratku.
Kao i svaki put pri dodiru Mostara uhvati me drhtavica i pitanje da li ću naletiti na Brkina psetenja. U tom stanju prikae mi se ponor iz kog nema povratka, neto me vuče u njeg, a on, Brko, smije se na drugoj strani.
Od ćoka do ćoka doskakutah u dvorite Mujice Alikafića. Nađoh ga i dobih odgovore na sva pitanja koja sam imao. Po navici, urio sam svom domu, čim prije, prije nego me otkriju da sam u gradu. Prije nego mi Brko zapne gvođa.
Svaki put ista pitanja, jesu li ivi moji, na slobodi, od čeg ive, hoće li izdrati jo jedan susret načeto majčino srce?
Teko je ukućanima ivjeti pod stalnom policijskom prismotrom, zbog sumnjivog sina kućne mrlje. Svaka racija stigne i do majčinog otarača, da maltretira, prijeti i galami, istrese gaće i omahne orujem. Uspijevali su uvjeravanjima da sam u NJemačkoj na dobrovoljnom radu negdje tamo. Do majke su svakodnevno stizale vijesti o skončavanju mladih ivota razasutih po hercegovačkim umama, i svaka zarezivala je jo jedan oiljak na roditeljskom srcu, a ona ih dočekivala potocima suza. I pomisao na smrt sina izazove suzu, a dolazila je i kad polazi na počinak, i kad ne moe zaspati, i kad čuje pucanj, i... svakog sata u svakom danu. Neprocjenjiv je poklon roditelju kad mu sin dođe na vidokrug, samo da ga vidi. Dolazio sam svaki put najprije njoj.
Izlomljenim sokakom obazrivo se spustih do Banke, tu provirujući iza ćoka očima traio sam patrolu, zatim sačekah da mi okrenu leđa, pa se umijeah u grupu seljana, koji će pored moje kuće na Tepu.
"Sine moj! Sine moj!", tim riječima dočekivala me je svaki put. O kućnom stanju sam uvijek naslućivao iz slike njenih očiju. Umilne i rosne zaogrtale su me svim dobrima svijeta.
Oprah se pa pođoh na sprat, da se preobučem. U dvije sobe zatvorenih vrata jo su spavali, jedino vrata majčine sobe su odkrinuta. Ni ja ih ne zatvorih po ulasku u nju.
Taman sam podvlačio oruje pod odjeću kad se oču bahat hod pred kapijom. On je, pomislih ne mogavi da povjerujem u takvu brzinu. Hod prekorači kapiju njegov je. Uvijek stigne prvi kako? Tek sam uao u grad. Haber efendije, odakle su dohaberile, Podveleje, ipovac, Bakračua, Fojnica...? Niko i nikad me ne iznenadi ovako.
Ne vidim tog ljudodera, Brku, ali sam siguran da je on. Ne znam da li je takvo neto moguće, ali ja njega osjetim po naročitom mirisu ljute kije dopirao je sa sokaka u sobu. Moda moja nepuačka planinska pluća to i mogu. Kao pas osjećam i njegov vonj, osobit, uvijek je znojan pa zaudara oko njeg i u rano jutro, a u sparne dane se ne moe ostati u njegovoj blizini. Razmiljao sam o tom pitajući se da li je to samo moja uobrazilja izazvana strahom od opasnog policajca. Prepoznah mu i glas, nije bilo dvojbe, penjao se uz stepenice.
"Gdje ti je mali?", grubo je govorio.
"Nema ga, u NJemačkoj je na radu. Evo, moj dobri gospodine, pogledajte", majka je govorila uvjerljivo otvarajući jedna pa druga vrata. Dođe i do mojih, odkrinutih. Čekao sam otkočenim pitoljem u ruci.
"Naći ću ga, tog malog razbojnika. Kakvoj NJemačkoj, naći ću ga, a i tebe, stara mrcino... Vi ste mi neki Hrvati, govna...", rojio je silazeći niz stepenice.
Da li me vidio neko pa dohaberio?, opet ta misao, ili je taj obostrani njuh dejstvovao brzo?, pitah se po ne znam koji put izmičući mu za dlaku. Kako će biti u slijedećem susretu? Ima u tom Brki neki đavo koji izaziva strahopotovanje, da li je to krupnoća stasa, golemi iroki brkovi, grlatost, oruje, bahat hod, potoci krvi koje je prolio, priče koje ga izdiu iznad svih krvnika, brzina pristizanja na svako mjesto zbivanja, ovlatenja, ili sve to zajedno? Plae ga se svi rodoljubi, barem koliko i ja. Samo da nije njega u Mostaru, čini mi se, lako bi izlazili na kraj s tom svakojakom neprijateljskom mainerijom. Ali s njim teko je. Svaki put kad dođem u Mostar osjetim njegov smrad, gui me i opominje na opasnost. Osjeti li i on moj, ili se samo slučajno zatekne blizu mene.
Na meni je da izvrim atentat, da nadmudrim policiju i vojske, i Brku. Kako? Na meni je i da odaberem pomagače, koje? Najprije njih valja obezbijediti, odabrati i privoliti, o tom ću najprije.
Drugarica Mara, prisjetih se tog uglednog partijskog rukovodioca, lani, po zavretku inspekcijskog posla u Mjesnoj partijskoj organizaciji, izvodeći je iz grada u odred, govorila mi je svoje miljenje o naim ljudima. Obradovalo me je njeno visoko miljenje o Mujici Alikafiću. Od tad mu se često obraćah, pa i uvjerih da je ta iskusna partijska radnica imala pravo. Odlučih za nj. Za pripremu i bezbjednost trebao sam i pouzdana čovjeka koji ima svakodnevni pristup svim neprijateljskim ciljevima. Na veliko zadovoljstvo tu ulogu prihvati Vojomir Politeo, oficir muzičar, on je u svim vojskama bio vojni muzičar. Ovu druinu dopuni esnaestogodinja Nada Đikić.
Ne znajući da rade isti posao, sve troje je pratilo Jevđevićevo kretanje. Ja sam bitisao u stanu Politea, u neposrednoj blizini i moje kuće i stana vojvode, uz glavnu ulicu, između banaka. Svakodnevno su izvjetavali i sve se podudaralo.
Dobro ga je čuvala italijanska i ustaka komandatura, ali i uvijek prisutna desetina kao od brda odva
enih i automatima naoruanih bradatih momaka.
Izuzev stana, u kom je bilo gotovo nemoguće izvriti atentat, jo je hotel "Neretva" bilo mjesto gdje je redovno navraćao vojvoda. Ali u njemu je radio i stanovao i ef policije Mate Roko, pa je bila najčuvanija zgrada u gradu.
Ali, odlučih se ba za taj hotel.
"Mujica! Desetak dana prati vojvodu, zna li zato?", upitaću ga jednog dana.
"Atentat! Pretpostavljam da je to", kao da je očekivao pitanje, odgovori bez dvoumljenja.
"To je", potvrdih.
"Ko?", upita nakon kraćeg razmiljanja.
"Ja i jo jedan drug!?", odgovorih.
"Taj drug ću biti ja!?", zaskoči me.
"I ja bih elio takvog druga, u ovoj akciji", odgovorih ne krijući zadovoljstvo to se ponudio.
Istovremeno ga snađe dragost i strah, smjenjivali su se u sekundama, odavalo ga je naivno lice, grčilo se i oputalo mijenjajući boje.
"Samo da nije tog prokletog Brke", progunđa za sebe. Da mu ne bih podupro istinski strah, od kog se ni ja nisam mogao osloboditi, izveo sam kao da to nisam ni čuo. Brko, Brko, pomislih i ja, samo da nije njega. Koliko sam god stvorio slika atentata, planirajući načine izvedbe, na svakoj sam vidio mukarčinu njegovih brkova, uvijek nenadnu i podsmjeljivu, tu sam, kao da je govorilo iz nje. Za ovih desetak dana, svaki put, sve troje, kad su mi govoili o Jevđevićevom kretanju, uzgred bi kazali da su vidjeli Brku, da je uhapsio nekog, pretukao, pretresao..., uvijek i na svakom mjestu je on. I to je govorilo koliko smo svi iz organizacije zaplaeni tim vukom.
Sa po dvije bombe i po dva pitolja, u sparno predvečerje, pođosmo na izvrenje zadatka.
Kad svoju igru zaigra ljetnja mostarska sparina, kao vrelim sačem natkrili gradski kazan, zagrije pa umiri vazduh, tad se građani kupaju u sopstvenoj tečnosti, nagrieni solju koprcaju kao riba izbačena na ledinu. U toj neobuzdanoj igri sparine, voljne su da pomognu jedino svjee neretvljanske obale, a najdjelotvornije su na golemoj terasi hotela "Neretve", na kojoj stalno struji ovlaen zrak s mirisom modre čistunice. Tu vazduh, u neprekinutoj krunici, liska sve to dotiče, hladnu Neretvu, terasu i razdrljene grudi. Uz ugodno drutvo, laganu odjeću i svjee napitke, na toj terasi su brojni svjetski putnici doivili vedra raspoloenja, pa su ih kao lijepa sjećanja razasipali po evropskim metropolama. To su najbolje činili bečki gospodičići. Dovodili su svjetske muzičare i evropske dame, koji su jedino tu dosezali vrhunsku umjetnost i sjaj. U tom su im pomagale mostarske liske i domaća ilavka. Kasnije je to činila beogradska gospoda, sad zagrebačka, rimska i berlinska, a, evo, ne odoli joj ni jedan četnički vojvoda.
Zađosmo zgradu policije na putu ka Musali. S nje smo nakanili utvrditi stanje oko hotela, na čijoj terasi je prije nekoliko minuta viđen cilj vojvoda Jevđević.
Pravougaoni trg, duom stranicom okruuje zgrada iz doba Austrougarske, iz nje dopiru muzika, pjesma, svađa i igra od nekolike stotine italijanskih vojnika. Nadovezivala se čuvena Banja, iza njenih debelih zidova nije mogao ni doprijeti glas, ali sam imao jasnu sliku njene utrobe. Dva bazena, dvije saune i salon njedrili su gospodu visokih činova, a uveseljavao razdragan kikot nagih miljenica, stasitih, jedrih butina, uskih pojasa, irokih kukova i razvijenih grudi. Za sve njih nije postojao izvanbanjski svijet večeras. Između Banje i zgrade je uzak prolaz, za nas najvanija saobraćajnica grada ove večeri. Nasuprot je zelenio park, suprotna stranica pravougaonika, i on je naseljen slično kao i Banja, samo to djevojke ne bijahu tako lijepe, ni činovi visoki. I tamo se oglaavao kikot poslije svakog podvlačenja ruku pod zakrpljen i prljav sirotinjski ve. Nasuprot nas je manja stranica pravougaonika, most i hotel. Lagano smo ili ispred damije i apoteke i, kratkim pogledima razgledali okolije. Musala je stenjala pod grubim hodom vojničkih cokula, reimlijskih etača, agenata svih boja, točkova bicikla i povremene motorizacije, koja je izvirala ili nestajala mostom. Najposlije pogledah na hotel. Zasvijetli kao nevjesta pred oltarom, bojama, skladnoću, urednoću, zelenilom i raznobojnim razvijorenim zastavama. Uz svjee izbrijanu i svečano obučenu strau, zdanje me podsjećalo na carske dvore iz dječijih priča.
Krenusmo već dogovorenom startnom poloaju prolazu. Sokačićem ćemo iza italijanske kasarne, pa skrenusmo u nj. Bi mi drago da nismo vidjeli Brku, ali u trenutku kad uđosmo u sokačić, zasmrdi njegov vonj. Da li je pričina od straha?, upitah se, pa me to pokrenu da se povratim i izvirim. Izdiući glavu pomislio sam da me i ovog puta opsjeo strah od Brke, iz neke unutranje potrebe, moda da sve druge strahove zaboravim, da ostane samo jedan, a samo s jednim, ma koliko velikim, lake je. Vara li njuh ili misao, sujevjerno se pitah podiući pogled do ulaza u hotel. Ba u tom trenu izlazio je Brko, zaustavi se ispred straara, osmotrio na sve strane, pa se povratio. Da li me nanjuila zvjerka?, zapitah se po ne znam koji put.
Opipavajući odavijenu bombu, izlazili smo iz prolaza i urno mijeali se među prolaznike sa smjerom prema mostu. Ugledasmo i terasu, izmitraljirasmo kratkim ispitivačkim pogledima cijeneći snagu potrebnog zamaha koja će bombu dobaciti do cilja, sredita terase na kojoj se epurio silni vojvoda. Izgledao je kao plast sijena okruen sa desetak naviljaka. Okruili ih italijanski oficiri i vojnici, a iza se crne ustake uniforme s raznobojnim pjegama civilnih odijela. Opet iz mene, mimo svjesne volje, poteče pogled trai Brku. Osjećao sam njegov smrad, iako ga ne bi ne terasi. Smrad ipak nije nestajao, guio me osjećaj da je blizu krvnik, nevidljiv stanje najgore po mene.
Pri kraju mosta zaokrenu par ispred nas, pa to učinismo i mi.
"Kao to smo se dogovorili", počeh apat kad se ponovo okrenusmo negdje oko sredine hotelskog zida: "I na dva koraka od ćoka, istovremeno aktivirati upaljače, sporo odbrojiti tri sekunde, i tek onda baciti bombu istovremeno. Je li jasno?"
"Razumijem", drhtav glas, u tankom mlazu, jedva se izvukao iz Mujice.
U ratu su teki prvi susreti s neprijateljem i orujem, strah im je najača strana, kod nekih i toliko jaka da postaje potpuno nesposoban za borbu, a ima slučajeva i da ga usmrti, on sam, strah, bez borbe. Bio sam svjedok mnogih početaka i svaki put se prisjećao svog, svjedočio gubljenju ivota od slabijih. To se naročito uočavalo kod drugova ilegalaca, oni u svom ratu nisu upotrebljavali vatreno oruje, pa kad dođu u priliku da moraju, postaju nesposobni, naivni i nedorasli protivniku. Na hrabrom Mujici prepoznajem to neiskustvo, strah od metalnog jajeta ručne bombe.
"Sad!", izdao sam naredbu.
Kao jedan, začue se dva metalno zvonka udarca udarača o hotelski ćoak zaitae bombe...
Iskoračivi iza ćoka opet me zapuhnu Brkin vonj. Preletih pogledom preko terase do ustakog crnila. Uslikah potiljak pogane Brkine glave, oslanjala se na volovski irok vrat, koji se gubio u nepreglednoj irini leđa.
Ne moe bez Brke, pomislih ali i poradovah njegovim leđima.
U trenutku kad sam se spremao na zamah, osjetih udar u ruku, vidjeh svoju bombu pored sebe, okretala se klizeći niz kanal za kinicu. Pobjedih djeliće sekunde, stigoh je, dograbih i bacih. Istovremeno se Jevđević bacao pod sto, bjeao je od Mujičine bombe vidjeh to.
Osvrnuh bjeeći u prolaz moja je vrisnula nad glavama, a Mujicina rasprskavala je iznad Italijana.
Vojnici okitie prozore kasarne, preneraeni su. U sokačiću prepadosmo dvojicu dandara, uplaila ih naa četiri pitolja i ratoborne oči, pobjegoe preko niskog dvorinog zida. Kad smo mislili da smo se domogli cilja, vrh sokačića, nabasasmo na četvoročlanu ustaku patrolu, koji ostae na pokuaju da aktiviraju puke. Zadrae nas koliko bi potrebno da pristigne italijanska desetina, pucali su nasumice zagrađujući sokačić. Potrčasmo nazad. Kao unezvijerene zvjerke pred zasjedom, okatali smo traeći klanac izbavljenja. Na sred sokačića izroni poznati dounik, Ačkar. Kidisa na Mujicu, htjede ga iva, dobro bi mu doao za napredovanje u slubi. Iznenađen, Mujica utrča u otvorenu kapiju. Ačkar se sjuri za njim, pa i ja. Stigoh ih u uskom predsoblju Ačkar na Mujici. Smirih ga. Mujičine i moje oči u trenu usaglasie odluku, da iz jedne od soba iskočimo na drugi sokak. Ne bi takvog. Jureći po prostorijama nabasasmo na dvojicu polunagih na smrt isprepadanih dandara, to stanje me podsjeti da smo u kući ega, u kojoj su spravljani ljubavni napitci, u glavi nadođe slika dobro znanog dvorita, visokog zida i onog traenog sokaka iza njeg. Pogledasmo se i istrčasmo pred njeg. Ispomogosmo se, poduprijeh ga, a on mene potegnu dokopasmo se prieljkivanog sokaka.
Grmila je plotunska vatra.
S pećine na pećinu, kao kenguri, izbismo pod zgradu Muzeja. Uskočismo u znano Čustovića dvorite. Banusmo pred u nekolike mahale znanog arplaninca, psa Darmu. Zamrijesmo, i on i ne zalaja. Da se pas Darma tako ponio, drugovi nam nikad nisu povjerovali. Da li se i on preplaio, ili je stao na nau stranu?
Bez riječi se rastasmo, sva trojica, Muja pas i ja.
Domalo, udarao sam glavom o zid, u kući Politea, bolom potvrđivao sreću ivu i zdravu glavu. Vojomir i supruga Danica, sa devetomjesečnom bebom, napustiće kuću, preselie rodbini da budem sigurniji.
Neposredno po burnom i krvavom događaju, njegov tvorac sjedi izdvojen od svijeta i događaja, goneta rezultat očekujući da dozna ono to svi drugi znaju, zaista tom čovjeku trenutci gutaju vječnost. Vapio sam za riječju iz vana. Smjenjuju se mogućnosti kraja, od potpuno uspjelog atentata do Mujičinog stradanja. Osjećaj straha pred slikama ta bi bilo da je bilo. Da li je Mujica stigao? Da li je stradao građanin prav neki? Kako su ovo primili sugrađani, policije, vojske, Brko, komunisti? Koliko su zbunjeni komunisti? Ima li riječi koja zna sve to? Politeova, jedino on to moe saznati brzo.
Kao kad se razastire đubre po njivama pa zasmrdi čitavim selom, i mene zapuhnu Brkin vonj, zakaljah od estine kije koju je puio, ili mi je bio na tragu nekom, ili sam u opsjednutosti s njim, sve to samo zamiljao. Pobijedili smo i njuh Darme, moemo li Brkin?, pitah se osjećajući nejasnu nelagodnost izmjeanu strahom, koju je podupirala stalno prisutna pričina, Brko mi je stalno primicao ruku za vrat, samo jo da stisne. Traio me je kod majke, hoće li opet, zna li da sam u gradu, zna li da sam atentator? Koga će osuditi, jer svaka policija na svijetu postupa na isti način, ako ne pronađe počinitelja, da bi opravdala svoje postojanje, potvori na prvog ko je prilika za to. Već mi ao nekog...
Dođe i ta riječ.
Jevđević je ranjen u ruku. Brzo se snaao, ponio vojnički. Kad se podizao nije pokazivao znake straha, grmio je od bijesa. Prvi mu je pritrčao, ko bi drugi nego Brko. irio je ruke iskazujući sreću jer ga vidi iva, a odgovoran je za njegov ivot na svom terenu. Iako ranjen, a uvjeren da je atentant djelo ustaa, ustremio se na Brku, spodbio ga za grudni ko, ponio nekoliko koraka pa ljuljnuo o hotelski zid.
"Majku ti ustaku...", grmio je vojvoda.
"Mama mija, mama mija...", razabiralo se iz desetine ranjenih i prestraenih italijanskih oficira i vojnika.
U času sokačić bi naseljen mnotvom vojnika, policajaca i agenata. Ona desetina italijanskih vojnika koja nas je progonila, za nama je upala u eginu kuću i tamo zatekla nesvjesna Ačkara i zaključila da je nala atentatora. ege, misleći da su saučesnici, sa jo nekim pohvatanim građanima, izvedeni su na Musalu, pa je najavljeno njihovo strijeljanje, na licu mjesta, tu na Musali, uza zid hotela.
Razjareni osvetnici dovukli su Ačkara na terasu hotela, na mjesto ispada, da dokau nepoljuljanu snagu okupatora, nepogrijeivu i brzu policiju, tu su ga s visine, kao otpad, bacili na beton, pa i onako teko zdravstveno stanje ranjenika učinili su kritičnijim.
Kasnije su Ačkara mjesecima liječili, u namjeri da preko njega otkriju organizatore atentata.
Brko je kao bijesan pas istrčavao i utrčavao u okolne sokake, puhao, prijetio, izvodio, udarao, ubacivao u zatvorsko vozilo, poskakivao od bijesa, znojio se vonjao.
Razmiljajući o mom neobično dugom bavljenju u gradu, moj brat, čuvi pucnjavu tamo gdje je ranije nije bivalo, doveo ju je u vezu sa mnom. Znao je za logu mojih bombi, uzeo dvije, odavio ih i poao da izvidi, ako bude moguće i da mi pomogne. Prispio je na pripremljeno strijeljanje, vidio grupu strahom obamrlih sugrađana, pribijenih uza zid hotela, i pred njima desetinu pripravnih italijanskih strijelaca. I ne trudeći se da me pokua prepoznati, brzo je od tog odustao zbog mog vrlo niskog rasta, a uvjeren da sam među osuđenim, aktivirao je bombe i bacio između strijelaca i italijanskih vojnika, pa se dao u bjekstvo.
U trenu se ispraznila Musala pobjegli su svi, a najbre i najpribranije osuđenici.
Opkolivi čitav sredinji dio grada, hvatali su svakog zatečenog na ulici i privodili u zatvor. Među njima i brata. Policija je vrila grub odbir građana, zbog brojnosti. Brat se branio govoreći da je zatečen na putu za apoteku. Priveli su i sestru koja će posvjedočiti da je brat zaista iao po lijekove. Ona je dobro govorila italijanski pa je to, vjerovatno, presudilo da ga otpuste, jer svaki okupator misli da samo njima naklonjeni ljudi uče njihov jezik, naročito su u to uvjereni na početku okupacije.
Ne samo četnici, i Italijani su bili skloni da vide ustake prste oko atentata, jer je pokosio samo njihove ljude. U to su se posebno uvjerili nakon velikog zauzimanja oko, po njima atentatora, ustakog dounika, Ačkara. Sumnjičilo se na sve strane, pijunirali su se među se. I Brku. Za nos me grizao otar vonj sve blieg gonitelja, iao je po njuhu, ali i on je praćen i nije smio zalaziti u nae jazbine, a poznavao ih je dobro. Nije smio da ga ne optue za dosluh, na moju sreću.
Izmakoh mu za dlaku, kao i jo nekolika puta prije i poslije ovog događaja. Uvijek mi tragač nanjui trag, primakne na koji metar od loge, pa kao da u tom trenu ljutom paprikom svevinji pospe moje otiske, zakratko onesposobi pasje nozdrve, izvlačih ivu glavu u igri bake-ćore.
Svakim dolaskom sam bivao nesretniji, jer prvo to sam saznavao, bile su nove Brkine rtve, moji saborci, mile drugarice i drugovi, nepunoljetna mladost, najzdravija djeca grada. Na desetine ih je smodio, na stotine hapsio i tukao Brko! Po svakom novom saznanju njegovog zlodjela vonj mu je bivao smrdljiviji, napasniji ali je i vie ustravljivao oslobodilački raspoloene građane, i komuniste. A on je sve vie bljuvao smrad, uivao u svojoj nadmoći, postajao nesretan ako mu je bar jedan dan proao bez krvi, činio je sve da taj zadah dopre do svakog nas, pa je tako taj vonj počeo zaudarati i u najmirnijim domovima. Kao i ostali drugovi, bivao sam sve obazriviji i iskusniji, a on sve krvoločniji, ali i neuspjeniji, pa je ubadao očnjake i tamo gdje mu nije bilo mjesto, a kad se dokopavao nae krvi, strasno ju je sisao i njom opijen hvalisao se po gradu.
Prolo je godinu dana od atentata. Nađoh se u Mostaru na jednom od zadataka kojih je u međuvremenu bilo vie, kao i uvijek, bio sam obazriv i siguran u rukama pouzdanog mladića Salke estića, on me svake noći prebacivao u drugi stan, drugi dio grada. Okretan, snalaljiv, povjerljiv, aljiv i privlačan mladić, koji je u gradu bio obljubljen i među drugovima, i među građanima, a i među djevojkama. Vjeto i uspjeno je obavljao partijske zadatke, pa nije padao u oči policiji, međutim taj njuh, Brkin, ni on nije mogao nadrasti. A i Brko, obzirom na mladićev ugled u gradu, i njega i porodice, nije elio da olako udari i na nj.
Jedne večeri Salko ne dođe na vrijeme, pa me efko Noić preseli u kuću Aie Fazlibegović Sefić. Naiđoh na iznenađenje. Bog zna kako sam tamo predstavljen, ali znam da sam se naao u dvokrevetnoj sobi, u kojoj su stanovala dva italijanska oficira. Dodijeljen mi je krevet jednog od njih koji je bio odsutan, na odmoru. Legao sam onako kako sam bio obučen danju, sa pitoljem i bombama. Domalo je doao oficir, odloio oruje na stolicu između nas, skidao se, pjevuio, izlazio i vraćao... Ujutro povedoh razgovor sa nepoznatom Aiom:
"Sluaj, sine, ti si komunista! Ja ne volim komuniste, ne valjaju, oduzimaju poteno stečena imanja grabe sebi. Vas ne volim, a osvajače mrzim, zbog tog vam pomaem koliko mogu. Onaj otrov, Brko, trijebi vas kao gamad, jutros njuha i ovuda, prismrdilo mu mlado meso i krv. Ali neće u moju kuću, otjerala bih psa.
"A, gospođo, pas ko pas, moe se drznuti, ući...?", htjedoh joj najaviti mogućnost kakve guve.
"Ne daj se u ruke, nikom, pogotovo njemu, pačetu. Rastrgali bi te ti psi. Brani se, pucaj, bacaj bombe, i u avliji ako treba, ne misli ni o meni...", iznenadi me izliv patriotskih osjećanja ideolokog protivnika, koju prvi put u takvom obimu, i tako uvjerljivu, sretoh u ovom ratu. Kad po oslobođenju budemo dijelili pobjedničku slavu, pomislih, pravedan dio treba dodijeliti i Aii.
"Hvala vam gospođo Aia. Neće do tog doći, ali...", rekoh da zaključim razgovor.
"Nita ne reci dvaput. ivotinje su to. Eno!, sinoć uhapsie tog mladića, stasita ko jablan, Salku estića... Brko, Brko, zemlja mu kosti izbacivala, dabogda, uhapsi i Salku Čelebića, Mehu Dvisca i Smaju Puzić..."
Duboko me ganulo sve ono to sam doznavao o osamnaestogodinjaku Salki estiću. Svim poznatim i nepoznatim policijskim postupcima, Brko je lično sisao krv tog mladića, ali je on, poput osuene drenovine ostao bez kapi izdaje, a to je krvnika estilo do bjesnila, pridodavao je nove i nove batine, zalijetao i zubima kidao meso, beton mrljao krvlju, ne vjerujući da se i u sopstvenoj krvi moe kaliti, ne odati, druga, ni jednoga. U divljačkom bijesu otkidao je komad po komad mladosti usmrtio ga je neplanirano.
Ta rtva bi stoer koji okupi građane, i one najkolebljive, izazva mrnju, ali i povlačenje pred jačim. Zaplai i nas komuniste.
Odluka Mjesne partijske organizacije i privremenog Mjesnog suda, koja putem letka zavijori gradom, da se likvidira krvnik Brko, privuče očekivanu panju građana, vojske i policije. Odluka je poturena lično Mati Roku, efu policije, a dostavljena je čak i na Brkin radni sto.
Kad sam se najmanje nadao, pozvae me drugovi iz Mjesne partijske organizacije i saoptie da sam vođa grupe zaduene da izvri tu odluku. Grupu su jo sačinjavali Hasa Kazazić i Reuf Dabić.
Konačan obračun!
Da li sam elio ovo, da li je jači strah od ranjene zvijeri ili elja da se selo rijei krvoločnog vuka? Nije lako udariti na Brku koji nakon osude ima stalnu četvoročlanu pratnju tjelohranitelje. Da će na njega nasrnuti hajkači mi, siguran je, zapeo je gvođa, čeka na mamac. U prednosti je, na mene je dozvoljen lov, ne smijem ni na ulicu...
U toj tročlanoj grupi jedini sam koji je navikao na oruje, druio njim kao i protivnici saborci to nisu. Hrabri i pouzdani drugovi, kadri i osposobljeni za herojske podvige, obavili su već brojne patriotske zadatke, ali premalo orujem, a ovdje presuđuje samo ono. Bez dvoumljenja idu u vatru, ali znaju da je to kao borba srednje i lake kategorije. Takva nam je sudbina od početka otpora, stalno protiv većih kategorija, sitih, odjevenih, obučenih i dobro naoruanih neprijatelja. Ovo je samo jo jedna takva bitka.
Kakve li misli more čovjeka osuđenog da nestane, a biće tako, ako ne uspije naa grupa uspjeće neka od sljedećih, osuđen je i nestaće na koji način razmilja?, počeh se baviti tim i takvim mislima. Zna da tu smrt eli i mostarsko dijete. Kakav je osjećaj čovjeka pred naletom svegradske mrnje, čak i njegovih? Kako zamilja onog, a pouzdano zna da taj postoji, koji je dobio zadatak da zada presuđeni udarac? Sanja li ga?, pitah se sanjajući i ja njega. Činilo mi se da sam, onom smrdljivom vezom, mogao slijediti njegove misli.
Znam zato sam na ovoj strani, kao da uhodim Brkine misli, pa kad bih se rodio jo stotinu puta, opet bih bio na njoj, nikad na komunističkoj. Oni su kao kuga, rue sve pred sobom, svakog ko ima neko dobro, i ko nije uz njih. U ratu svaki čovjek mora odabrati svoju stranu, pa i ja, potenija je od njihove. Komunisti su krivi za sve, ta aka u crveno umazane fukare, koja izvikuje Ruse, tuđine ko i mi, stvara nered, rui, pali i ubija, a koja bi policija na svijetu to dozvolila u svojim njedrima. Da nije njih Mostar bi bio miran i sretan, a ovako...? U interesu je Mostara, a nikom ne priznam da ga voli vie od mene, da čim prije uniti te bolesne usijane glavice, samoubice, da zavede red i mir. Mrzim komuniste i nije mi ih ao, naprotiv, toliko su nam nanijeli zla edan sam njihove krvi. Sve je to tako i samo tako, ali, da li sam ba ja morao prednjačiti u svemu protiv njih, svakog sasluati, udariti i toliko ih dotući? Da li sam ba jedino ja trebao postati krvnik u njihovim očima? Zato, ja pa ja? Pa i taj mali, estić, pa jest razbojnik je, zadojeni komunist, nepopravljivi fanatik, ali je i gradski miljenik, jest za ubiti, ali, moradoh li biti ba ja taj krvnik? Kao da nas nema pun Mostar, i policajaca, i ustaa, i Italijana..., zato ja moram uvijek prvi? A, onda, ta sam i napravio, koga pobijedio, da li je uopte mali krivac, nije on izmislio komunizam, neko ga je zarazio, da li je taj kanjen i, hoće li biti ikad? Svoje poslove sam obavljao vrijedno i savjesno uvjeren da činim dobro mom dragom Mostaru, ali, priznaj to bar sebi, samo pred sobom, činio si to i da bi se dokazivao, napredovao u slubi. eljan si vlasti, priznaj i to, grabio si i onu iznad svog rasta. Vlast, Brko, vlast! Ona te odvela u zlodjela. Pusta ljudska sebičnost, ja pa ja! Zaslijepljen u toj pohlepi, priznaj to, bar sebi, vjerovao si da će Hitler slomiti Evropu za koji mjesec, ili najvie godinu, jer je tvoja drava kapitulirala za nekoliko dana, a onda, zna se, vlast po zaslugama. Pourio si da ti budu najveće. Već si se pokolebao, shvatio si da je ne bi dobio ni priblino zaslugama, jer si, Brko, za Evropu, samo jedan od glupih Balkanaca, a njima se prizna samo snaga nikad um. Preko dvije godine stiče zasluge, odan kao pas, a već sad, jo u ratu, čim iskrsne povjerljiv posao, taj utirkani Evropljanin isključuje nae, i tebe, kao nedorasle i nepovjerljive. Već sad tako sa prijateljima, a ta tek moe očekivati po zavretku rata? Zna se, moj Brko, krasnu i lopatu, tamo odakle si i doao. Mutna je voda u koju sam zagazio, smokrio se i nema povratka. Trn u oku grada, kao i obično kad zagusti, sad već i porodici. Svi mi okreću leđa, zaobilaze u susretima. Sad ti pada na um to, a gdje si bio kad si ario i palio? Rat se ne privodi kraju, sve manje vjeruje u ono od čega si poao, sigurnu Hitlerovu pobjedu. Ko zna čija je i ona, moda ba ove fukare koja ginući priziva Ruse. Ne dobije li ga Nijemac, ti si ga izgubio, i tvoje tri djevojčice. Moe li ih zamisliti kao djecu jednog neprijatelja, nedajboe i zlikovca? ta bi im dovikivala djeca na ulici? Bi li se stidjeli oca? Mrzili zbog zla koja bi zbog tebe trpila? ta bi se izrodilo u dječijim glavama kad bi se tako zavrio rat, kad bi ih djeca presretala po ulicama i govorila da si im ti poubijao roditelje, braću i sestre? Pod tvojom rukom su vjeani na Tepi, Musali, Krankasi..., uz ciku neke djece, moe li se izokrenuti, cičiti tvoja siročad gledajući očevu strvinu, očiju ko fildani i odvaljenom modrom jezičinom? Moje drage i lijepe djevojčice! Brko, Brko, moj Brko, uvalio si se u velike igre, a nisi dorastao igrač, mada si mislio da si najbolji, ili će to postati. I ta presuda. Drznula se ta fukara, komunistička, utuvila da je neto, da moe čak i na Rajh, a ja sam joj samo jedna stepenica, niska. Malo sjutra nadobudni balavci, jo Brko ima dara i damara, moete mi pljunuti pod prozor, jo sam ja za vas adaja, progutaću vas sve, ama ba sve, ovo je moje vrijeme, moja snaga, a vaa, hoće li je biti, ikad, zato da razmiljam sad o tom? Naprijed, udrite, pa da vidimo kako ćemo zavriti!? Smrviću vas, ko pačad, hajde, udrite, kukavice, udrite! A, opet, kad malo razmislim, ko zna gdje lei đavo, ubili su domobranskog generala, ranie vojvodu, zato se to i meni ne bi moglo dogoditi? NJih su čuvali svi ja, a ko će zatititi mene ustae, Roko, Italijani, ko? Svi bajagi prijatelji, a niko neće da je uz mene na ulici. Niko! Pridodali mi tjelohranitelje, strau, eto te tamo, očigledno se desilo neto nakon tog prokletog letka. Nisam mogao ni zamisliti da mi se ovo moe dogoditi, ali eto desilo se: "Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka pokae svoj trag". Moj se zna, neizbrisiv je, sudbina Rajha. A, on je najjači na svijetu, a ja u Mostaru, upamtiće me ta fukara, tek će sad da me spozna, tek ću sad trijebiti taj kukolj. Upamtiće na kog je ustala. Moji ste da vas je koliko i Rusa, i vie. Nisam vam ja Jevđević, neće vam se pruiti prilika, a ako i dođe do nje, biću bri. Nisam vam ni Roko, kurva, sakrio se u hotel, ne pomalja nos, utrtio, ja sam Brko, a Brko je jedan u Mostaru, jedini pred kojim drhtite svi, drhtićete i pri spomenu mog imena.
Dosađujući se danima u sobi činilo mi se da stalno sluam ovakve Brkine misli, kao da cure iz zida.
U gradu se vie osjeća policija, danonoćno je na nogama, prosijava ulice, sokačiće, obale Neretve i kuće. Traga za pretpostavljenom grupom, prepoznavala ju je u svakoj ličnosti nasmijane mladosti, u svakom susretu, etnji, govoru i apatu.
U svakoj ljudskoj zajednici postoje periodi grčenja i oputanja. U prvom su budni i vladari i podjarmljeni, kanjava se i za male ispade, ako nema ni takvih, onda se odabiru nevini-naivni, kazne za primjer, za potrebe samopouzdana i opravdanja zavođenja grča. Ba u tim vremenima najveći protvnici reima ostaju nekanjeni, na vrijeme se sklone i pritule pred hajkom, a stradaju nevani, oni to su nebudni govore to misle. Reim mora doigrati hajku, uhvatiti zvijer, da poplai ostale, da bude vie prituljenih, prividno i vie reda i mira. Hajka traje koliko moe, a nikad koliko je potrebna. Kad se hajkači počnu oputati, a krivi jo ne počnu oglaavati, niti im se ko jo nada, to je najpogodniji trenutak za velika iznenađenja. Dugo sam razmiljao o vremenu pokretanja akcije, onom kad će se razvodniti hajka, opustiti Brko, pa zaključio da se taj trenutak po nečem mora osjetiti strpljivo ću čekati:
Strpljen spaen.
Haso i Reuf su danonoćno uhodili vuka, pratili mu kretanje i navike. Kao poskok na vrelom kamenu, okretan i obazriv, sočio je otrov i spremao na borbu, bijesno se prsio i nabijao snagu. Stalno je na ulici, kočoperi se okruen nevidljivim agentima, prividno se nudio izazivao nau greku. Nadao se i nestrpljivo čekao. To je ona prva polovina hajke, budna i opasna. Bićemo strpljivi, sačekati oputanje, splanjavanje straha i budnosti. Biće to za desetak dana, a do tad otkrivaćemo njegove slabe tačke, bez njih nije niko, pa ni on.
Zadatak je preozbiljan i za njega se zna na iroko, neprijatelj će pokuati sve da provali grupu, a zna to dobro da radi, pa sam se veoma brinuo. Pustili bi nas da radimo do pred kraj, a onda u gvođa kao zvijeri. Za takve prilike valja imati pouzdanog saborca izvan grupe, koji nije na oku ni u slučaju provale, pa njegov učinak moe biti presudan. Da bude Brkin priljepak, na moju ličnu molbu, za takvu rolu prihvati se efko Noić. Prijatno me iznenadila i hrabrost i spretnost tog vragolastog momka, rođen da bude mostarska liska, a ne ratnik, ali kad mu sudbina nametnu i to, kao i svaka liska, i tu postaće najbolji. Već nakon tri dana dohaberi Brkino trenutno mjesto, pronaao ga je na osami, na Carini.
Ne časeći otrčah tamo, priunjah na nekolika koraka.
"Ti si najljepe dijete u čariji", tepao je veseloj i brbljivoj djevojčici u naramku. Mjeavina dobro poznatog mukog glasa i majčinog tepanja pred uspavanku. Vuk u jagnjećoj bekinji.
"Kako mi stoje kikice, babo, valjaju li?", govorila je djevojčica igrajući malom pletenicom prislonjenom uz bucmast obračić.
"Najljepa od svih to sam vidio", istinski me je iznenadila Brkina njenost.
"Babo, kad će me opet voditi u hotel, na ćevape?", mazilo se dijete.
"Vodiće tebe tvoj babo, vodiće...", Brko je zaista njean prema djevojčici, kao i svaki otac u vrijeme oputanja.
"Kada?", djevojčica je istrajna.
"Vodiće, strpi se, nekoliko dana, samo...", Brkin glas je postajao ozbiljan.
"Vodi me, odmah! Okupana sam, nisam isprljala haljinu...", djevojčica je htjela da iskoristi očevo dobro raspoloenje.
"Polako! to si navalila...?", Brko je gubio strpljenje.
"Hoću da mi vide kikice", odgovorila je bezazlena djevojčica.
"Ne moemo odmah. Za nekoliko dana. Zna, ima tamo opakih ljudi. Zna, ti si pametna djevojčica...", Brko nije mogao da ostane dugo oputen, zavladale su misli koje ga progone u noćnim morama.
"Znam, babo. Znam! Ja tebe volim, babo, puno. Zato tebe ne vole djeca, sa sokaka? Ba su bezobrazna, potvaraju na te, svata...", djevojčica je nesvjesno ujedala i grebala u očevim grudima.
Sve pameti sazdane su od istog tkiva, kao i kajsije i koje rode i ne rode, istih vanjskih osobina; mrnje i ljubavi, gluposti i visprenosti, zla i dobra, sebičnosti i irokogrudnosti, izdajstva i patriotizma, grubosti i njenosti, nevjere i vjere, divljatva i ljudskosti... Svaki čovjek sve to u sebi ima, ali je kod svakog drugačije raspoređeno. Kod Brke dobra stenju u dnu pod naslagama zlih u mraku. Malo je pobuda koje mogu osvijetliti donje naslage u zlom podgrijati dobro. A takvu snagu nema niko kao dječija bezazlenost, pogotovo kad je ivahna, svjee okupana sa kikicama i u čistoj presvlaci, koja čavrljanjem, kretnjama, srećom i zračenjem nevinosti, pobuđuje sva dobra ljudskog uma, koja brkaju zatečeni red stvari, zakurlavaju komar u glavi, preslojavaju zlo u dobro, osvijetljavaju sve ljudskosti u čovjeku i zatamnjuju ivotinjsko. Pred razdraganom djevojčicom u Brki se i zlo posramilo.
Dreći veselu djevojčicu u naramku, tu pored mene, Brko je najednom postao čovjek. Ubiti čovjeka neću i ne mogu. Neću zbog djevojčice, nema opravdanja niti ga moe naći iko. Lokva roditeljske krvi pred bezazlenom djevojčicom poteklo od mene. Brko je i to mogao i činio, ali je to bio neki drugi Brko, policajac, uma bez dječijeg melema. Za atentat je bila idealna prilika, koja se vie nikad ne moe ponoviti, ali tu i tada ja to nisam mogao da učinim. Odustao sam i umako.
Osjećao sam nastajanje Brkinog oputanja, i njegovog uvjerenja da smo poraeni, bahat pobjedonosni njegov hod u sve tjenjim ulicama, likovao je dokazujući snagu besmrtnosti. Po načinu ponaanja naslućivao sam i neki novi unutranji ivot tog kurjaka. Sve je manje radio u neradno vrijeme, samo toliko koliko su nalagala pravila slube. Povlačio se u porodičnu toplotu i sigurnost iza debelih zidova policijske zgrade, da je manje na ulici. Iz doma mu sve su grlatija vesela dječija graja i kikoti, i njegovi smireni glasovi, javljali su mi drugovi. Razmiljao sam o tom vuku, udubljivao se u moguće njegove misli. A neke od njegovih ispovijesti prijateljima, koji su ga obilazili i kuraili po objavljivanju partijske smrtne presude, dopirali su i do mene.
Ima ena pravo, govorio je, potpuno sam se predao poslu i premalo sam u kući među djecom. Radim, radim i dan i noć, nemam kad ni prezalogajiti, a kamo li pomilovati dijete. A kome sve to? Djeca me eljna, vesele se svakom mome prekoračenju kućnog praga u dolasku, kao i molbama da ostanem pri odlasku. Sve manje su na sokaku, neće komijska djeca s njima u igru, čim izađu moja djeca komijska zamiču za kapije. I djeca ratuju na svoj način. U slubi dobivam velike bitke, a ovdje gubim dječije. I male bitke mogu biti velike, za djecu sve su jednako velike, a tu sam nemoćan, slab i za one veličine makova zrna, toliko slab da za svoje dijete ne umijem naći ni riječi objanjenja i utjehe. Pred svojim djevojčicama u meni je krivnja, osjećaju je a ne razumiju. ale zbog tog i neće da se mire s tim. Muče se i pate pod teretom mrnje koja probada iz očiju čarijske djece. Pitaju, zato je to tako?, podsvjesno osjećaju da je izvor zla u meni. U mojim očima trae to runo vrelo koje progoni njih. Alah je stvorio dijete za bezbrigu i igru. Moja su za toliko osakaćena, samo ona na čitavoj Carini. Mogu li naći opravdanje za to, pred sobom? Komu vlast i dobra ako nisu za dobro svog djeteta? Sebi, Brko, sebi, sebičnjače, govorio je nekom prilikom u alkoholizovanom stanju. Priznaj to jednom bar sebi pred sobom. Ruan je ivot na gradskoj osami. Djeci pogotovo, u koji god sokak povire djeca se uklanjaju ispred njih, kao da su zaraena kugom. ta im reći na sve učestalija pitanja zato ih djeca mrze? Manje ulagati sebe u vlast, moj Brko, manje!, manje krvi, manje njuhanja i izbivanja iz kuće, a vie milovanja. I sa enom, i ona je od krvi i mesa, iva, a godinama je predmet za moje ponaanje. Nije ni ona bez pameti, misli bog zna ta, ne smije ni reći, svijesna da bih je zalijepio amarčinom. Ne slae se onim to činim, odaju je oči. Voli me, slua, privrena kao i svaka naa ena, ali ne odobrava moje postupke. Plai se da ne poginem, jednom i natuknu, ta bi ona s djecom, ne daj boe, da mi se desi to? Ima pravo, eto, već me osudila ta pačad, a ko zna, takvi su, naći će kakvu hablečinu, nagovoriti da nasrne... Kako bi preivjele moje mile djevojčice, bez babe, sirotice, a nisam se čestito ni poigrao s njima? Strana je i pomisao. Milovaće njih babo, s njima igrati na sokaku, i sa drugom decom, donosiću im bombone i čokolade, i igračke, svima, da ih domamimo da prihvate moje mačiće. Komunisti su krivi za sve, nameću nemir, primoravaju me na sve to. Oni su me odvojili od porodice, mačića...Treba pačad likvidirati, očistiti čariju, smiriti duhove, pa onda u kućni mir, milovanje. Ne bojim vas se da vas je i jo toliko. Obračunaćemo se. Sve čeće su mi govorili o ovakvim i sličnim Brkinim ponaanjima, koja su, nema sumnje nastala u neposrednoj opasnosti iza presude koja ga je prenerazila kad ju je zatekao na svom policijskom stolu. Podmetnuli mu je na najsigurniji njegov kutak, ko?, komunisti, u srce policijske stanice, sjutra će i u spavaću sobu...?, očito se zaplaio. Duboko je uvjeren da će na njega nasrtanje, ako ga bude, biti noću, pa je danju mirniji.
Čekao sam obavjetenja, razmiljao i pripremao za konačan udarac. Opet efko dohaberi:
"Eno Brke u sokaku, iza kuće. Sam je!"
Prilazio sam mu pritiskajući grudi. Kao da mu je samro danji osjećaj za opreznost, nije se osvrtao ni nadao zlu. Očeao sam ga u prolazu, nije me ni primjetio.
U zadnje vrijeme sa djecom je sve čeće i due, na sokaku se i danas sa njima zaigrao stonoge, uči dvije kćerkice da utaju plohu. Na to pločasto parče kamena Brko je unio sve svoje misli, činio sve da su djeca vesela. Očeasmo se, ja i do maloprije strani Brko, udaljavajući se prosto ne mogu da povjerujem da se to dogodilo.
Eto, i u drugom nasrtaju zatekoh Brku-čovjeka, a ja neću da ubijem čovjeka. Ne mogu to, i neću nikad, ne priznajem da mi to moe i narediti bilo koji naredbodavac, ni moja partija. Iznad svega sam čovjek, jesam i čovjek koji pripada Partiji čovjek u Partiji, ali na dječije oči proliti roditeljsku krv ja ne mogu.
Opet ne izvrih partijski zadatak i ne pokuah. Za neke će to biti partijska nedisciplina, moda čak i za Partiju. Moe me zbog tog i osuditi, postoji ta opasnost, realna je i bliska, jer Brko ne prestaje da ubija, a da sam izvrio zadatak ne bi stradao taj i taj optuiće. A postoji i ta presuda!? Ni pred kakvom osudom, i bilo kakvom kaznom, neću se odreći čovjeka u sebi, ni oko sebe. Nikad. Nikad i ni po koju cijenu.
Opet čamovanje i čekanje na zasjedu, na Brku-vuka.
Konačno ukaza se i ta prilika.
Dvadesetak koraka od zastraujućeg policijskog zdanja, u reimlijskoj kafani, u drutvu svojih, i tjelohranitelja, kahvenisao je Brko. Reuf, Hasa i ja stigosmo na poprite, rijeeni da zavrimo igru, danas i ovdje, u policijskom srcu. Na ukradenom biciklu provozah nekoliko krugova, da upoznam okolije i sadraj kafane. U susretima, uz malo riječi, usaglasismo viđeno. Potvrdismo Brkino prisustvo u kafani, i ostalih, ali ne pade dogovorena odluka da ubacimo bombe. Sjatismo se kod Đikića spomenika i u dahu saglasismo da to ne činimo u kafani, da ne ubijamo nevine građane, jer smo tamo vidjeli čak i očeve dvojice naih drugova. Vjerovatno su doli da doznaju to, po nagovoru sinova komunista.
"Poubijati nevine ljude, ne smije to čovjek, istinski komunista!?", rekoh misli koje prihvatie i oni. Gledao sam im u oči, govorile su o velikom zadovoljstvu izazvanom prijedlogom i odlukom. Ponos bi moja unutranja reakcija na tu stranu ljepote mostarskih patriota. Zdrav ponos je najsnanije osjećanje ljudskosti. Čekaćemo da izađe, dodatno rizikovati svoje ivote, pa ćemo pitoljima izvriti atentat, bezuvjetno, usaglasili smo se. Straarićemo stalnim pokrivanjem tih dvadesetak koraka, njih dvojica zajedničkom etnjom, a ja biciklom. Na odstojanju.
Vozikanje i etnja oko policijske tvrđave opasno oduljie, a Brko, kao da je Bog stao na njegovu stranu, zasjeo, dugo ne izlazi. Misli su u takvim prilikama i brojne i brze. Najčeće su one koje pretpostavljaju odvijanje događaja, koji će početi njegovom pojavom.
Saborci su mi bez iskustva u upotrebi oruja, vrijeme ih čini nervoznijim, prepoznajem im to po kretnjama i pogledima, a i ja sam sve blie granici vladanja sobom. A kad i mene nače strah, istinski se pobojah za njihov stepen straha, koji je morao biti razoran. Prisjetih se slike ustravljenog Mujice pred atentat na vojvodu Jevđevića, kada ga je potpuno obrvao strah. Mada sam mu napominjao vie puta, ne bacaj bombu prije nego prođu tri sekunde od aktiviranja udarača, i mada je znao da od tog zavisi uspjeh nae akcije, ipak, u strahu prvog susreta, sa zujanjem bombe izgubio je osjećaj vremena i vladanja sobom, izgubilo znanja o sekundama, nadvladala je misao da će bomba eksplodirati u ruci, zamahao nakon jedne i po sekunde, zamahao i lijevom, nesvjesno, udario po mojoj desnoj izbio moju bombu... I ova dva momka, iako odlučna i za najveća samortvovanja, nisu drugarili orujem, a udaramo na najvjetijeg vojnika. Kad se nađu u bog te pitaj kakvim poloajima, u zbunjenom stanju, mogu zapucati nasumice drug u druga.
Brko je tih dana bio aktivan i opasan, kao da je rijeio da zada konačan udarac mostarskom pokretu, hapsio je redom. Manje se kretao, slao je druge, uočavala se ta promjena. Koliko ozbiljno računa na svoj kraj, naslućuje li barut, mene?, pitao sam se moleći boga da se konačno pojavi. Dugo sjedi. Da li je zvjerka nanjuila lovački dah, pa tuli u logi? U kafanu ih je malo ulazilo i naputalo, zato su to činili i ti rijetki, pitah se, da li smo uočeni na ulici da li smo provaljeni? Da li zbog tog ne pomalja? Ne bih se začudio nita od toga vuka, ni kad bi iskočio i sasuo olovo u moje grudi. U prednosti je, na biciklu sam i jakoj svjetlosti sunca i malo vidim kroz staklena kafanska vrata, a ja sam njemu dobro vidna meta. Moe me upucati i kroz staklo, bez rizika. Moda je i progovorio neko pod teretom rana, poremećenog uma, ili su nas prepoznali na ulici? Jesam li ili nisam na nianu? Hajde budi mudar, ta je ovdje tvrdoglavost a ta razumno i opravdano povlačenje? Da li će ikad iko znati ta su sve razmiljali atetantori, oni koji su bili sami rtve. Koliko su zasluni iako nisu uspjeli, a koliko ih spominjemo i pamtimo, ako smo i ikako. O čemu li je razmiljao Gavrilo Princip, da li se plaio? U ivotu nema sredine, sve je tako banalno koliko i da-ne. Da ili ne?
Ipak da!
Hrabrima i bog pomae, pouzdaću se u to narodno iskustvo.
Ovo je prvi put da ne osjećam Brkin vonj, sad mi i to pade na um. A tako je blizu. Moda je i to neka predskaznija? Koja? Teka je ova borba, gradska, jedva čekam moju umu punu zvijeri. Nai su na ovoj strani a neprijatelj na onoj, oruje mi oruje ti, to je sva mudrost. A ovdje? Svi su svuda i nigdje. Ne zna ni ko je svat ni brat, u svakom čuči samo jedan, nikad oba, ali koji je ko?
Taman sam nailazio pored česme, sedam-osam metara od policijske zgrade, kad se na vrata kafane izvali Brkina prilika.
Golemija je od planine Vele iznad Mostara.
Od straha zatitra mi koulja iznad sise.
Iao je samouvjereno, dosljedno visokom ugledu policajca koji je uivao. Tjelohranitelji su zvjerkali kao vrapci u toku grmljavine. Lijevom rukom pridravao sam upravljač, a desnom pitolj u depu.
Na tri metra se pogledasmo zvjerski.
Vrisnu moje oruje.
Iznenadi i preplai sve zatečene na ulici i mene.
Počeh borbu za svoj ivot samo za nj. Ne znam ta se zbivalo u tim trenovima, kao da sam obnevidio, kao da sve to nisam započeo ja, kao da su presreli mene, kidisali da me ubiju usredsredio sam se za borbu za goli ivot. Ostale su neke slike, nikad ih neću ni smetnuti. Kao da je izbačena iz praćke, Brkina kapa je letila u desetmetarskom luku, a na mene se ustremljivala izobličena lica i nadnaravne ruke. Bacih biciklo na njih, zapucah iz oba pitolja. Spotakoe se, i onda pucnji, činilo mi se na svakoj tački zemljine kugle pucalo je. Pucnjava, samo ona. Nisam vidio, znao ni čuo zatitne pucnje, a pucali su i dvojica mojih drugova. Sve sam snage upregao u trk da bih se dokopao sokaka kod Đikića spomenika. Bivao mi je sve blie i čitavu vječnost daleko. Pucam objema rukama, samo po potrebi, na prepreku, jedna od njih bi agent Topić uklonih je. Da li sam ranjen i u to, kako ću to znati kad mi plamti svaki dio tijela, kao da je zakucano nebroj čivija u nj?
Dokopah se neretvljanske vene, sokaka otpuhnuh. Opali iza leđa. Italijanski oficir s prozora Dragice Perin, polubijel od sapunice za brijanje, pucao je čas na mene čas na njih ne zna ko je ko. Zaustavi ustae na vrh sokaka, oni pomislie da je Italijan jedan od naih, ustuknue koliko mi bi dovoljno da zagrlim Beu pećinu moje mladosti. Dalje nije bilo teko, dokopao sam se svoje loge.
Kako je zavrilo sa Brkom?
Nisam znao.
Progonila me je znatielja, a ne mogu da doznam, ne smijem se pokazivati.
Sluao sam da u saobraćajnoj nesreći usmrćeni pjeak ne ostaje obuven. Ma koliko dobro uvezane cipele, na čudesan način, same sazuju se i povelikim lukom, u trenu rastavljanja sa ivotom, zavre podaleko od unesrećenog. Po njima vozači odmah saznaju kobnu istinu. Da li je sličan let Brkinog fesa znak punog pogotka, pitah se nestrpljivo isčekujući u kući Politea. Očekujem ga s posla kao ozebao sunce.
Atentat je potpuno uspio.
Već trećeg dana, u prvi mrak, zametnut potom, na putu za tab, koji se nalazi na Prokokom jezeru na Vranici, krenuh u sigurnije prostore, tamo gdje postoje samo oni i mi.
Izlazeći iz grada jo jednom me zapuhnu Brkin vonj, smrdljiviji nego ikad prije. Osmijehnuh se prisjetivi se nekog filma u kom se govorilo da čovjek, kad-tad, mora doći do mjesta rtve, ili tamo gdje se zbio događaj. Znam da je pokopan juče, sluao sam i pogrebnu muziku, prepoznao i poruku trubača koji je grijeio, namjerno u ime mostarske raje. Pa ipak, javi se i u meni ta potreba da vidim grob, da se jo jednom uvjerim da vie nikad Brko neće presresti nikog.
Pribliavajući se haremu smrad je bivao sve očitiji, a kad se primakoh svjeoj humci, posta i napadan.
Nita ne moe zaudarati kao tek odgrnuta mostarska avlijska ćenifa u ljetno vrijeme, pade mi na um ta činjenica, braneći se od smrada humke, a bio je, bez uveličavanja, smrdljiviji od tog. tipao je za nos. Neshvatljivo!?
Po pokopu, u noći, nekolike ucvijeljene majke su punim kantama razmućenih govana zalile cvijeće na Brkinom prebivalitu.
Bi to najpriličniji spomenik mom vuku, mostarskom čudovitu. On mi za sva vremena izbrisa brigu savjesti i pitanje koga sam ubio?
Čovjek ne smije ubiti Čovjeka.
Nikad, ni u ratu!
T O N J A
Sve je manje ljudi na ulicama koji se jo hrvu sa uzjarenim mostarskim čolopekom, nakon poraza jedan po jedan zamiču u porodične svjeine iza starih gradskih kapija. Izmoren i znojan i ja potraih predah u klimatizovanoj turističkoj agenciji "Putnik", na Musali..
Kao da čini po mojoj potrebi nadugo je zakerao nepoznati ezdesetogodinjak ispred altera jedina zatečena stranka. Čim zavri on traiću samo informaciju, pa elim da zakeranje potraje dok se ne oporavim za ponovni obračun sa upornom vrelinom najjunijeg juga.
Potraja čak i preko moga strpljenja. Dođe i do bučne prepirke, u koju će obadvije strane dovući rukovodioca agencije, koji nakon to zaviri u spornu avionsku kartu, upitaće:
"Vi ste Reno?!"
Ime Reno kao da me spoji sa golim icama pod naponom zadrhtah. Nenadnja grunu u glavu, razvali misli koje rasplinue niz decenije.
*
Hitler bombardovao Beograd... Napao jedinu zemlju Boljevika... Zove Partija... Kucnuo je čas... tako je počelo.
U ivotu svakog grada budu neki događaji koji razdvoje itelje do neprijateljstava. Ponavljaju se, da svaka generacija ima svoj. Dogode se da rastresu učmalost, izvrnu red stvari, otrijebe kukolj, prerasporede gradske role. Povodi, u svakom gradu, mogu biti viestruki, začeti u toj čariji ili nekoj dalekoj čak preko okeana, ali su uzroci uvijek isti borba za ograničen broj kostima glavnih gradskih uloga. Prethodi duga potajna bitka, onih koji su već prigrabili najveće maske, s jedne i svih ostalih, s druge strane. Prvi se ponaaju kao da su glavne uloge njima bogom dane, to pravo brane svim i svačim, i naročito policijom. Ostali se jednakom estinom bore da ih preotmu, jer su uvjereni da svaki glumac u svom razvoju stiče pravo i na glavnu ulogu: I oni se bore svim i svačim osim policijom. Policija ne moe na dvije strane, i nikad nije protiv sebe nije protiv reima. Narav joj je strogost, alat batine, kapital hapsana i shvatanje da je gradski neprijatelj svaki onaj ko dirne, prigovori ili pomisli da je lo dizajn maski prvih glumaca. Ratnim pomračenjem počinje smjena poretka; ne zna se ni ko pije ni ko plaća, ali po prestanku grmljavine opet se uspostavlja red, sličan prethodnom, samo sa izmijenjenim maskama i ulogama epizodni igraju glavne a prvaci sporedne. Uvijek se igra ista drama, a događaji se pojavljuju samo da zamijene glumce.
Hitler je podijelio i Mostarce u neprijateljske grupe, a ba ona najgora, oloka, uz pomoć osvajača, domoe se vladarskih kostima i započe uigravati dramu u rastopini krvi.
Rodoljubiva mladost, u potaji, naseli neretvljanske pećine, groblja, zabačene kuće, plotove... pripremala se na oruani otpor. I komunistička omladina je uz njih.
Moja estočlana grupa odabra naputenu pa od vlasti zapečaćenu kuću, provalismo joj podrumsko prozorče. Zatekli smo hrane, pića, odjeće, posteljine i bogatu biblioteku ispred ustaa odbjeglog vlasnika antića. U podrum smo sklanjali one koje je policija već traila, najčeće progonjene Srbe. Odravali smo sastanke po različitim sadrajima, različitim zadacima dogovarali, izvjetavali i preuzimali nove.
U podrumu sastajasmo se sve čeće i ostajasmo sve due, da bi se ideoloki osposobljavali. Prvih dana smo proučavali poruke knjige: "Kako se kalio čelik", ali i sva petorica zaljubljenički gledali smo u ljepoticu Vesnu, poistovjećivali je sa junakinjom te priče, pa smo joj po njoj i dali ime Tonja.
Odgojena u najuglednijoj gazdinskoj porodici, kolovanih manira, bistra uma, naglaene fizičke ljepote, intelektualno snana, djevojčurasto srameljiva, uvjeren marksist, uvijek vesela i prisna naseljavala je naa momačka srca. Kao zmija noge krili smo zaljubljenost. Djevojačka osjetila su dodirivala te tanane niti, branila se ljupkim osmijesima ne dajući na znanje da uočava stalno prisutnu momačku mreu. Svaki je elio da vjeruje da je samo on stanovnik tog njenog srca i da su osmijesi upućeni njemu osobitiji od ostalih i da neuhvatljivim fluidom zrače neizgovorenu ali sigurnu i toplu ljubav.
Simpatije su se razvijale dugo prije rata, lebdile mjesecima i godinama ljubav na odstojanju, ali kad u tjeskobi zbjega počesmo dodirivati i mirisati djevojačko tijelo, počee se raspaljivati poude i strasti. Svi iz grupe zaljubili smo se u Tonju.
Buha i ljubav ne mogu mirovati sakriti. Počesmo se razgolićivati. NJeno, kao majka nad glavom bolesnom djetetu, apatom, dade mi na znanje da nisam njen izabranik. Doivih mali ok. Tako su proli i Mitar i Reno i Rajko. Hamo bi sretnik, jedino njemu nije aptala, pa shvatismo da je tamo liskao ljubavni plamen. Pomirismo se s tom činjenicom Reno nije mogao. Uporno je traio objanjenje, ni njemu znano kakvo. Dosađivao je preko mjere, uznemiravao je Tonju. Ona ga se klonila a on nasrtao, povrijedio ju je i onda je ona prestala da govori s njim; "Hoću samo partijski", pojasnila je.
Uspjeno obavismo jedan veliki zadatak, najveći do tada. Iz italijanskog skladita oruja ukrali smo dvadesetak puaka. Kad splasnu jed u italijanskoj diviziji, jedne noći iz groblja počesmo da prenosimo u podrum dvadesetak ukradenih puaka. Po dogovoru bijasmo tihi, podravajući noćni mir blaeno počivajućih i sanjivost italijanskih i ustakih straara. Uznemiri trk. Strah se uvuče u svaku kost, umrtvi mi noge u crnoj noći. Progonjeni je jurio pravo na mene bi Tonja.
"Ba si blesava. Ja se naalio...", prigovarao je gonić Reno. Uleti meni u zagrljaj. Na grudima oćutih dva jedra izvora vreline, draila su zečijim ritmom. Da sam Hamo, sreći ne bi bilo kraja, udio sam nesvjesno steući zagrljaj. Toplina uee tijelo, ali se uzjoguni razum posramih se.
"Oprosti Tonja", promucah.
"Tie, Talijani...!", opomenu glasom jedva uteklog.
Od tad Tonju nismo ostavljali na samo s Renom.
Sa jutarnjom julskom rosom stie partijska poruka za grupu: "Budite pripravni za izlazak u odred".
Obhrva nas ushićenje primicao se san.
***
Odulji.
Grupa se rasturala i rasturila na neobjanjiv način. Da li je provaljena, neko uhapen, poslati u odred samo neki, razdvojeni zbog nečeg? pitao sam se, čuvao i oslukivao. I spavao sam otvorenih očiju.
Konspiracija je postala sastavni dio čovjeka, osjeća je kao teku i neugodnu presvlaku bez koje ne moe. Daje mu novo obličje, kao to različite maske preobraavaju glumca u različite ličnosti, mudre i neozbiljne, jake i sakate, hrabre i straive po zahtjevu uloge. Predratni policijski progoni su nam nametnuli zatvorenost, glumu, tajnost, druenje s noćima, negovorljivost konspiraciju. Samo jedna riječ izgovorena na nemjestu vodila je ravno u zatvor. Danas vodi u smrt! Osim komunista iz svoje grupe druge komuniste ne poznajem, ne smijem ni poznavati konspiracija, a i zadatke članova svoje grupe najčeće ne smijem znati, ni pitati. Zato se grupa ne sastaje, ni to ne smijem pitati. Da li je provaljena, pa privremeno rasturena?, mučilo me je pitanje.
"Mitar i Reno samovoljno su poli u partizane", konačno javi partijska veza. Pronađoh Hamu, pa Rajka, ni oni nisu vladali situacijom. Ne nađosmo Tonju, kao da je propala u zemlju.
Odmaknut od kupača prio sam se na vreloj julskoj pećini. Onelagodie me nenadne ledene kapi od trapa neznanog plivača. apatom na moje uvo izriga riječi pa nesta u vodi.
"Iznad Mostara, pored Stolaca presretnuti i pohvatani su Reno i Mitar. Po gradu trae Peru tebe".
Nali u Mitra moju kartu sinu misao: "Pero je Hrvat i moe se slobodno kretati po gradu, neka Mitru posudi osobnu kartu." Prisjetih se vjerovatnog povoda tranje, pa pourih u sigurno sklonite, u kuću Avdalovića.
Do koji dan dočuh da su Mitar i Reno bili pritvoreni, da je Reno puten na slobodu, a da su Mitra teko mučili i da nije odao.
Potreslo me i plailo Mitrovo stradanje, koje sam saznavao malo po malo.
U grupi icom uvezanih zatvorenika, u gluvo doba da ne sazna čarija, izveden je iz grada. Trojica ustaa su činili pratnju, dvojica u kabini i jedan na karoseriji kamiona. Zaklonjeni ceradom i mrakom nisu vidili kuda se voze ali su pouzdano znali da je odredite jedna od jama, jer vrijeme je od te prakse. Doaptavali su imena, da svako zna svačije, nadajući se da će preiviti neko obavjestiti rodbinu. "Kula... Kula.... Samardić... Janjić... Mitar." Jednome pođe za rukom da se odrijei, pa se odrijeie svi. Uspjeli su i da se dogovore kad se zaustavi kamion, tog trena da se dadnu u jednovremeno razbjeavanje: Pa ta kome da Bog.
Bjegunac Mitar je lutao tri čela nepoznatim kamenjarom. Nanjuiće ga pas, pa pronaći fratar-lovac.
Muhader sam iz Bosne... Bjeim u Mostar, danima pjeačim planinama, zalutao sam tako se kazivao Mitar.
Ono ti je planina Vele, a tamo je Mostar... povjerova, pa pomoe fratar. Istog dana dopade aka muslimanske milicije. Opet kaza da je muhader musliman iz Bosne.
Klanjaj! naredie. Pokuao je, ali nije ilo pomejtefski.
Jesi li obrezan? Skidaj gaće...! tako ga i konačno razotkrie.
Kad su ga privodili u mostarsku andarmerijsku stanicu na njemu bilo je premnogo tragova od batinanja. Na lijevom licu se isticao otisak metala sa kundaka.
Skojevci su ga otkrili već na eljezničkoj stanici. Kao i u drugim sličnim situacijama, brzo se rasporedie tako da ga pojedinačno prestiu i susreću, da ih vidi u to većem broju da mu potaknu nadu. I andari umorni, čim ga uvedoe u sobu na spratu, počee da se raskomoćuju skidaju bluze. Iskoristi tu okolnost panterski se vinu u prozor. Iako izgruvan uspio se podići, bjeati. Skojevci pomogoe rastrčavanjem na sve strane da zbune potjeru.
Zadnjim snagama dovukao se do kuće Seferovića. Sjutra je prebačen u sigurnije sklonite, kuću Dragice imić. Liječen je sedamnaest dana pa izveden u odred.
Doznao sam da su i Hamo i Reno i Tonja i Rajko u partizanskim jedinicama, pa sam upornije zahtijevao da i mene upute tamo. Dobiću to odobrenje tek do tri mjeseca.
Prvi susret sa partizanima bi negdje iza Stoca. Isti dan sretoh Miru Poparu, istaknutog političkog radnika. Uvjeren da zna sudbinu moje grupe, upitah za drugove. Kaza da su svi u Konjičkom odredu, negdje u planinama iznad Mostara, osim Mitra: "Eto ti ga u jedinici Boa Vukoja, selo ispod nas", kaza i obradova me.
Dugo smo stajali u mukom zagrljaju ovlaenom radosnicama. Razmjenićemo novine iz svojih tromjesečnih sredina. Kad upitah za Tonju, plamen mu udari u obraze, smueno uokrui, priđe glatkom kamenu, sjede, podnimi se, pa otpoče:
"Dragi Pero, progoni me jedno ubistvo, konspirativno, pokop u kom si učestvovao i ti? Zakleli smo se svi; Reno, Hamo, Rajko i ja, da ćemo ćutati do kraja rata..." dok je govorio izranjale su misli i jeza iz te rune noći i neobične akcije. Vie nisam sluao Mitra, sve moje misli pohrlie na događaj od prije četiri mjeseca. Počelo je, prisjećam se, iz mraka na kućni prozor zakuca ruka, bio je Mitar.
Pođi za mnom dva minuta, u podrum! kaza i nestade ga u mrklini noći.
Uznemiri me tajanstvenost partijskog druga, ja se nadao odluci o izlasku u odred...
Partijski zadatak, stroga konspiracija, ne pitaj nita reče čim dotakoh gusti podrumski mrak. Ne pitaj, reći ću ti: Kad nam se prijateljstvo krvlju zapečati.
Gonjeni strahom i mrklinom noći, od ćoka do ćoka, prenosili smo zavezaj utegnut gromobranskom icom klupko-le.
Iznad crkve, u kraj groblja, pod osamljenim čempresom, iskopasmo plitku raku sahranismo. Odoh do prvog groba, polomih drveni krst, pa u svjeu humku zabih patrljak biljeg.
Sjutra donio sam ruzmarin i zasadio ga u taj grob, po Mitrovom nagovoru kao partijski zadatak. Nisam ni pomiljao da pitanjem udovoljim znatielju čiji je le. Već sam uspijevao da se vladam po konspirativnim zahtijevima.
Opet pojača znatielja, ispitivački sam mislima zagnjurivao u dva pedlja plitak grob iz one noći, i sadanjost u Mitra-borca.
"Rajko je poginuo", prekinu mi misli: "Prijateljstvo se uveliko pečati krvlju, povjeriću ti, ima pravo da zna, ali, zakuni se!?
"Čuvaću tajnu: Dok nam se prijateljstvo krvlju ne zapečati...", obećah, pa Mitar nastavi:
"Poslasmo te, onom prilikom, u apoteku po zavoje, a mi latismo se onih puaka, da ih očistimo. Reno dohvati prvu, izbacuje metke:
Jedan, drugi... Nema ih vie reče, pa uperi cijev u nau Tonju:
Ubiću te! povika.
Puče puka!
Roptanje.
Krv ispod lijeve Tonjine dojke.
Krv ispod naih noga.
Prvi put prolivena krv pred očima nae mladosti.
"Je li bila namjera..., ljubomora?", promucah i ja okamenjen.
"I mi smo se pitali. Uplaili. I sad se pitam. Odgovore smo ostavili za kraj rata...", zavri Mitar, pa podlanicom, zakrećući se od mene, obrisa suzno lice.
Zamrsie mi se misli: predratna komunistička ideologija, revolucionarna eđ, dosadne i straive roditeljske pridike, Mitrove muke, djevojačka iskrenost i ljepota, do juče samouvjereni a danas neizgledni i po kamenjaru neuvjerljivi revolucionari, svakodnevne vijesti o pogibiji drugova... smrt, smrt, smrt... Revolucija, vrijedi li ovoliko? Misli se smjenjuju bez reda, kratke i mutne kao odbljesak aviona s visine, presijecaju ih nejasne slike tune Tonje, rjeđe i nejasnije pojavljivala se i izmaglica Rajkova lika. Nesređene misli mijeale su se s jasnim obličjima straha. Revoluciju sam zamiljao drukčije, s manje krvi. Najednom sve je to preskupo za moj um, za jedan ivot. Petljanija misli potraja pa se počee pojavljivati izdvojeni mutni čvorovi, jedan po jedan se izotravao, kao praskozorjem dan i oni se počee bistriti, ali ih je i dalje okruivao plat gorkog začina usidrene krvi mirođije smrti. Revolucija nije igračka ni kratki avanturizam, opomeni se, govorile su misli s međe. Tamo se pojavljivala i mutna Rajkova sjena, javljala da kae da revolucija moe i ne mora pobijediti, njemu to vie nije vano, proaptao bi pa izmaglio. Tonjina ljepota i mladalačka potreba za ivotom na tren osvijetli zaogrnute vidike. Nazire se i Mitrova sjenka, hrve se sa ivicom rake, koja bi da polovi tijelo, da zadovolji obje vučne sile, smrtnu iz mraka ponora i nagonsku za ivotom iz svjetlosti ivota. Pričinjaju se i uloge Hame i mene i, brojnih znanih i neznanih revolucijom zadojenih vitkih mladica. Vrijedi li toliko? Iz pomračenja izroni jo jedna zrela pogibija, moja. Sjati se roj zastraujućih usijanih u čvorove povezanih misli, u zbrci otimanja raspucavaju čvorovi, pa misli kao opruge unutranjom energijom zagruvae po modanoj opni. Od udaraca straha glava se brani bolom, zadnjom barikadom. Priskočie i noge i suze.
Ko zna koliko je trajalo smirivanje opruga i podvlačenje misli pod tople skuti mozga, gdje su sve krakale noge, ko zna kako sam dospio pod sjenu osamljenog hladnog čempresa, i ko zna da li je tamo i bila Tonja koju sam vidio jasno. Ledena bez krvi, a i nju sam gledao razlivenu po od smrti crvenom mraku podruma. Dola da me osokoli i opravda rtve, da podsjeti na nunost hrabrosti i istrajnosti. Misli su se i dalje vrtile u začaranom krugu pitajući moe li ljepota sama skriviti smrt i, moe li sila ljubiti milom, i moe li savjest pobrkati namjeru i nehat po mraku trae istinu. Sjenče sliku podruma, izlau je na nevin Tonjin pogled. Ni njoj nije sasvim jasna, kao da su se jadale umilne oči i same zjapeći ka nedokučivoj istini. I pred njima je stajala brava i elja da provire kroz nju, do sunja istine.
"Pronaći ću Renu, kad-tad, imam taj čarobni ključ, oči u oči", govorio sam zaklinjući se čempresu u koji je zamicao osmijeh Tonjine neprilike.
***
Izvlačili su se mjeseci otključaću, i dalje sam obećavao ispod osamljenih čempresa a i sam gubio nadu boreći se sa krezubom planinskom zimom, golotinjom, glađu i jačim vojskama.
Jedne večeri ukaza se nada, pa se izvukoh pored straara, otrčah da obradujem drugaricu. Čučnuh pod čempres pod kojim sam na osami sanjario u predasima borbi, jo jednom dozvah neugasivi djevojački duh, osvjei me lavina srameljivih osmijeha, kao nikad ranije, zaigra očima pa se djetinje prepusti prijateljevim grudima.
"U pratnji sam Nenada Vasića koji sjutra ide, sa četom Maksima Kovačevića, na Boračko jezero u odred Mostaraca. Otključaću Renu, tamo je...", saoptavao sam radosnu vijest koju je preuzimala očnom vlagom. Zanosno smo govorili i sanjarili o slobodi, sve do komande za pokret.
Partizansku kolonu su zobali planinski mrazovi, vapske mainerije, talijanski pukovi, ustaki hizmićari, četničke bratije, muslimanske milicije i divlje zvijeri. Na svakoj prozivci manjkovi, da li ću dospjeti do ključa, pitao sam se i naoruavao voljom da istrajem da obradujem drugaricu.
Prepolovljeni stigosmo na odredite.
Vasić se zabrinu, nije naao Tonju, a naumio joj je vaan zadatak, govorio je. Mostarskom vezom je bio obavjeten da je Vesna otila u odred sa Renom, Rajkom, Mitrom i Hamom, pa naredi da dovedu Hamu.
"Ne traite je...", Hamo nije okoliao, odmah je počeo sa prepričavanjem događaja. Nije me iznenadila odluka da i mene sasluaju, pa prepričah Mitrovo kazivanje.
"Rajko je poginuo", prekinu me Vasić, zamisli se pa odlučno nastavi: "Imamo dvostruko svjedočenje. Treba sasluati i Renu. Dovedite ga!"
I ovdje pronađoh osamljeni čempres i duh Tonje. Ushićeni dugo smo nagađali o mogućem ponaanju Rene, o izjavi pred Partijom. Ponio se ni po jednoj naoj pretpostavci.
Nakon razgovora sa kurirom pobjegao je iz svog odreda, prijavio se u četničku jedinicu Novice Glogovca, on ga otpratio do jedinice muslimanske milicije Ćatića, a on do italijanskog komandanta u Nevesinju, koji ga sprovede u mostarski zatvor, u njemu ostade dvadesetak dana, i ba tad počee i strani progoni rodoljuba.
Među uhapenim bi i ugledni rodoljub doktor Marić. I on i supruga su imali brojne rodbinske veze sa uglednim političarima NDH, pa je u traenju spasa za dragog mua dospjela i do ministra Vrančića u Zagreb. Vratila se poraena: "Toliko ga tereti, neki Reno, da mu ni ja ne mogu pomoći", ponavljala je ministrove riječi i klela Renu.
Ubie mnoge, i doktoraMarića.
Po Reninoj izdaji biće pohvatano i kasnije pubijano pedesetak mostarskih mladića.
***
Nad Mostarom je ogranuo slobodarski ivot ba onakav kakav je sanjaren u antićevom podrumu estočlane grupe.
Hamo je poginuo proglaen je za narodnog heroja.
Mitra zaklali su četnici bliski mu rođaci.
Ranko je poginuo na vatrenom krtenju.
Tonja je nala smrt od ruke saborca Partije, od Rene.
Reno ne zna se gdje je skončao.
Ostali smo samo ja i grobljanski čempres.
Ori se pjesma, rastače smijeh i sreća, veseli se i pomamljuje martovsko zelenilo dočekali slobodu. Pobijedili smo zlo, izborili smo pravo da se okrenemo sebi u budućnost. Tugu nadomjećujemo srećom, pomjeramo umrle likove da bi bilo mjesta novorođenim. Sve je manje mjesta i za Tonju. Novi zadaci u Ozni...
"Čuo sam da bi ti mogao znati gdje je sahranjena moja Tanja", ozlijedi ranu starac u kome jedva prepoznah lik Tonjinog oca. Tonja opet naseli misli, istisnu doseljenike.
Pođosmo prema Painovcu noseći u glavama jedan lik, neizbrisiv na svoje načine. Oglaavanje se sastojalo samo od povremenih uzdaha.
Sačeka nas grobar Lazo sa alatkama.
Na proplanku bez grobova, na početku groblja, ukaza se dvadesetak bez reda svjee iskopanih raka. Zastao sam pred besmislom.
"Kazivali mi da je ovdje-negdje...", promuca otac vidjeći da zbunjeno gledam, nastavi: "Kopao sam kako mi je ko pokazivao mjesto groba".
Odvojih se pedesetak koraka pod čempres na osami. Zaskoči me slika pokopa, izroni Tonja, zaplaka oslonivi se na moje rame:
ao mi tate, presvisnuće učini mi se njen glas koji nastavlja: Danima me pretrauje krasnanjem, znojem, nesnom i suzama. Napreem se da mu kaem gdje sam, a nemam te sposobnosti.
Nisam obavio zadatak, kriv sam, ne zna se kako je skončao tvoj ubica, vodi se u knjigama NESTALI. Naći ću ga, pogledaćemo se, obećajem... govorio sam ili sam samo elio da to kaem.
Kad me budete prenosili budi njean, dragi Pero, pazi na noge, bole... kao da mi je govorila s ramena.
Zato noge...? zapitah znajući da je ustrijeljena u grudi.
"Zna li gdje je?", u stvarnost me povrati nestrpljiv glas smrknutog oca. Buljio je u rascvjetali bus ruzmarina, elio da je cvijeće njegove Tanjice, posadio neko smjerno, nadao se.
"Ovdje je", rekoh pokazujući u proljećem pomamljeno cvijeće, isčupah drveni patrljak, pa dograbih krasnu...
"Uvijena je u ćebe pa obmotana gromobranskom icom ", kazah uvjerljivo shvatajući da otac i ovo kopanje gleda samo kao dvadeset i neko.
Udaram tupom krasnom o tvrdu ledinu, a njenim mislima u jo čvrći plat spremnika koji na vidjelo ne da razmiljanjima iz podruma. Načeh zid posude, s kraja Reninih misli.
Mene odbija, begenie Hamu, bezobraznice, odzvanjaju mu misli. Sad ću te uplaiti, praznom ubiti, strahom. Muči se koliko se i ja hrvem, da ti vratim. "Ubiću te", neka riječi izazovu na ponovna razmiljanja, u drutvu straha i smrti misli se drukčije prestrojavaju, misaoni procesi obnavljaju, pa i odluke mijenjaju. Ako ne bude tako, bar sam te uplaio, uznemirio, doveo na nivo svog nemira. Kad ja nisam rahat, ne dam ni da si ti. Gledam te kroz muicu, razmisli jo jednom, ja ili Hamo? Odaje te pogled, gadim ti se, voli Hamu, tako mi odgovara čak i preko pučane muice. Neće da govori sa mnom, drznice, neće, kao da sam gubavac... Jo ću te plaiti, već si drukčija, njenija, zaplaena, postigao sam cilj, ko zna moda će te ovo ipak potaći na nova razmiljanja. Moda se Reno i ne ali, sad ti struji ta misao, taj me Reno ipak mnogo voli, evo i ubio bi me zbog prevelike ljubavi, da me ne prepusti drugom. A ni on nije za odbaciti, zdrav, krupan, pametan, hrabar, politički ispravan, zato ga tek tako odbacujem, moda i grijeim, moda bi trebala razmisliti jo jednom. A i taj Hamo, student, ko zna koliko ovakvih ima u toj beogradskoj umi djevojaka. Reno me voli, i ubio bi me da me drugi ne ima, hoće, nagao je, ne moe otrpiti poraz... Neću te ubiti, neću, biće sam koje razumom nadvladava instikt, alim se, moda grubo, i jest grubo, ali je grubo i ne uzvratiti na ponuđenu iskrenu ljubav. Gdje bih ja ubio, tebe, viegodinjeg prijatelja, gorostasa među nama, ali si me ipak iznevjerila ne prihvatajući ljubav koju malo po malo nosim od malih nogu. Pretjerao sam, dosta je neukusne ale, kljocnuću da vidi da je bila prazna ala, kljocnuću pa ću ti se izviniti pred sva tri druga. I to da ti kaem, nakon ove ale neću ti prigovarati vie, nikad, neka ovo bude poravnanje, nivelisani tasovi drugarice i druga... Da li je moguće... metak u cijevi, izbacio sam ih sve, izbacio, odkud? Opucao u drugaricu ubio je! Je li to moguće da sam uradio ja? Ubio dragu Tonju, proklet da sam, da bogda i ja bio mrtav, ubiću i sebe, ovaj teret ne mogu ni ponijeti, a kamo li pod njim stenjati čitav ivot. Ubiću se, ubiću se... ta će na ovo reći raja?, ubio je zato to je volila Hamu, razbojnik, htio je silovati, svata će govoriti, i ja bih sumnjičio drugog. Reno, budalo jedna, s čim se ti igra, kakva ti je to ala ubiti! Kako ovo vide drugovi? Hamo misli da je ubistvo sa predumiljajem, on i ne moe drukčije. Rajko i Mitar blenu iskolačenih očiju, kao da ne vjeruju u sve ovo, kao i ja. Zatečeni su, niti optuuju niti prataju, jo ne misle nita, ne snalaze se, kao ni ja. Da li sam opucao, da li sam uopte u podrumu, ili sanjam? Boe, pomozi, neka bude san, molim ti se da bude san, pomozi, pomozi... Majko moja, zato me rodi, bolje bi bilo da si rodila klupko vune pa ga koturnula niz potočinu, majko...!
Iz zemlje ukaza se trule ruba ćebeta, na redu je susret...
Kakav?
ta je čovjek kad ga nema?
Postoji li duh?
Postoji li Tonja, i kakva?
Djevojka ispred pučane cijevi u podrumu, kakve je misli imala?
Ba je ovaj Reno blesav, igra se sa orujem, nikad neće odrasti. Naivan, mene da zaplai, da zamrzim Hamu, naivan. Valjda i on toliko zna da ljubav nije stvar odluka već osjećanja, nije stvar elja već simpatija, nije predmet s kojim moe upravljati po volji, ljubav je naizmjenično usmjereno strujanje dvije naročito bliske due. LJubav je jedini put koji povezuje te due, na početku puta mnogo ih je na izboru, ali samo na početku, čim se krene njim drugi nestaju, ne znače mnogo. Naravno, misli da sam pola pogrenim, opominje me sa simbolom smrti, poziva na početak i nudi drugi put, tvoju putanju. Simpatično je na neki način, simpatično i bezobrazno, ali: "Ubiću te" je djetinja pamet, naivan si kao i uvijek. Jo misli da se ljubav moe rasprodavati kao bostan na Tepi, na komade. Naivan si, ao mi te, čak si mi i drag na svoj način, i čudan. Naivne ljude ljudi vole, ali ih ne cijene, ne oponaaju, ne zaljubljuju u njihovu pamet. Tako je i kod mene, drag si mi drug, ali djevojačka ljubav je drugo neto, samo jedna putanja između dvije osobe s istom duom. Ta dua nastaje iz dvije kao kad se sastave dva čička, niti im se uviju u bezbroj nedrijeivih uzlova, nema vie rasplitanja. Moja i Hamina je nepovratno upletena, i kad bih htjela ni ja je ne bih mogla rasplesti. A ti ih uporno drijei, moe ih samo unititi, ali opet ostaće zagrljene. Pukom si poao da drijei, naivan i drzak, okani se glupe ale, prihvati jednom tu istinu, prihvati i okreni u realnost, tamo negdje je i tvoj put, jer je priroda ostavila na volju svakom čovjeku po jedan, a njegovo je da ga među mnotvom drugih pronađe, svako svoj. Čudan ti je pogled kroz tu muicu, pritjenjen hladnim metalom postaje sve neljudniji, smrknutiji, nezdraviji, opasniji. Nosi tu pučetinu, dosta je te dječije igre, odkud ti pravo da me uznemirava svaki dan, pri svakom susretu, odkud, ako sam u Partiji pa moram dolaziti u dodir s tobom, ne moram vie da trpim tvoje gadosti. Nosi se, ne mogu vie nositi tvoje tovare. Dosta je, na sve tvoje bezobrazluke odgovarala sam osmjesima, pratala vjerujući da će jednom doći do pameti, a ti uzvraća sve drskije, poganije, eto i pukom mi prijeti, dosta je igre, pogledom ću da ti kaem sve to jednim pogledom...
Krasna dohvati povijeno koljeno, ciknu, kliznu, nače gotovo neprobojni plat s druge strane razmiljanja. Uhvatih Renine kučine, ukradoh sulude misli.
Hoće li Hamu, hoće li? Hoće!? E neće! "Ubiću te!" Neće te ljubiti ni on. "Ubiću te!" Smije mi se u brk, ti a i on. Momak preoteo djevojku, Reninu, da pričaju. Reno nije muko, to vi hoćete, e neće biti ba tako, "Ubiću te!" Izveću da liči na ubistvo iz nehata, ostaću pod sumnjom nekom, ali i čist. Iskoristiti okolnost čićenje puaka. Pogleduje ispod glave, hvata Hamin pogled, smjeka mu se, zaljubljenički rumeni. Uhvatio sam vas na djelu, badava podvlačite pokvarene poglede i krijete crvenilo srama, srama kao da niste krivi, kao da sam ja tele, ne vidim nita, izazivate me, namjerno. Daću i ja vama namjerno, pokvarenjaci. Vidjećete ko je Reno. Mitar i Rajko ne vide ovu prljavu igru, ne slute vrtlog nevidljivog fluida. Zapodjenuću alu, stvoriti drugarsko raspoloenje, sve misli splastiti u mladalačku razbribrigu, pa te onda ubiti, da liči na nehat, nesretni slučaj u sred slone kućne čeljadi. Ni posumnjati neće, a i kako bi, jo ću se pokazati najnesrećnijim, neka me tjee, nalaze opravdanja, brane. Doveću ih u situaciju da me čuvaju od samoubistva, samokanjavanja. Znam da će u tome prednjačiti Hamo, uz svu njegovu alost nadvladaće osjećanja jedne tragične ljubavi za rad druge, ive. Siguran sam da će se tako ponijeti u času iznenađenja, ne snalaenja, očaja i nesvjesnosti realnosti događaja. A kad se ohladi, kad se izrekne presuda, kad me oslobode odgovornosti, kad ohlađena rana zaboli, tad će već biti moje vrijeme, patiće on a ja ću likovati. Neka vidi kako je bilo meni, kako sam doivljavao njegovu nadmenost, samouvjerenost, otuđenje ljepotice, kako sam se mučio, kako sam pred njim obarao pogled, neka vidi. "Ubiću te!" Tvojim ubistvom i njemu vraćam dug; milo za drago. Znam način, sjetio sam se, biće bez mrlje. aner manliherke moe imati pet metaka, najvie, toliko znamo svi. Zna čak i Tonja. Rukom ću uvući esti u cijev, da ne vidi niko. Da ne vidi niko. Hamo priča alu koju je meni već ispričao, o Greti i Talijanu, na kraju će prsnuti smijeh, na to će se usredsrediti, neće opaziti, uvući ću metak. Nakon toga ću pričati ja, a i ubacivati aner, radiću to kao da sam nespretan, da vie na to obraćaju panju nego na priču-alu, a i ne znam ih pričati, inače me ne bi sluali s panjom, ali će kao i do sada iz pristojnosti sačekati da ispričam, iskoristiću te okolnosti pa ću repetiranjem poizbacivati svih pet metaka, onaj iz cijevi i ne bih mogao bez prstiju, istovremeno ću prekinuti priču da bih glasno brojio izbačene metke, i ne htijući, brojaće ih i oni, postajati svjedoci odbrane. Potom ću praviti alu plaeći "praznom" pukom.
"Ubiću te..."
Kako su slojevi zemlje bivali meki, tako je poputalo i moje srce, uznemiravala ga Renina podvala, presuivala dotoke krvi, presahnu i u plućima, zadrhtae i noge i ruke, mrklina zaogrnu oči...
Po buđenju ugledao sam Tonjinog oca, pod nos mi je podvlačio miris rakije.
Lazo je nastavio kopanje. Isteglio je parče gromobranske ice, bi to konačna potvrda traenog groba.
"Stani malo!", ustuknu Lazo pred naletom starca, koji ukroči u raku, pa zacvili:
"Dijete moje drago, od kad te trai tvoj tata. Očekivala si me, nadala se, priznaj! Traio sam te, uporno, morao sam, morao, zbog sna. Ima samo jedan kvaran zub, je li tako ljepotice moja mala? estica-gornja-lijeva. Ne plai se, neće boliti, vjeruj svom tatici, vjeruj, tata će samo pogledati, kao i onda, sjeća li se, nisam te prevario. Samo da vidim ima li plomba na estici. Otvori usta, razmakni malo, samo da vidi tvoj tatica, samo da vidi, neće boliti, ne boj se, popusti malo, popusti, sa unutranje je strane, popusti, tatici, tata mora da vidi, zna, da smo sigurni... Ona je!", proapta glasom bola i tjeskobe. Nastavi:
"Moj sine ta osta od tebe...", govorio je milujući tanki pramen preivile kose.
"Izvriću obećanje mila Tonja, pronaći ću Renu, otključaću ga, doći ću ti svijetla obraza, jer se nae prijateljstvo krvlju zapečatilo, kako smo se i zaklinjali. Samo da ga sretnem, otključao bih tu robijanicu, a ti zna da ja to umijem raditi. Draću se i obećanja, nećemo krv na krv, samo da znamo ti i ja. Obuzdaću strasti, zna da ja to mogu, zna kako sam doivio poraz i ostao dostojanstven drug. Zna da ja za to imam snage. A i kad je ne bih imao, znam, prelila bi mi dio svoje ", govorio sam misli i ne znajući da se oglaavam sjedeći pored neotećenog kao stasit momak uzdignutog ruzmarina.
***
Decenije usporavaju krvotok i čovjeka i revolucije. Tek po neki događaj ubrza krvotok starca, ali i tad na kratko. Neki Mostarac, odmah iza rata, prepoznao je Renu u Italiji, ivi bogato, prepričavao je. To saznanje bi jedan od mojih vaan događaja. Dvadesetak godina kasnije Reno je viđen u grupi inostranih turista, u obilasku Mostara i ta vijest bi moj događaj. Reno je sve čeće u staračkoj etnji po slobodarskim ulicama Mostara a znamo da nije posjetio grob nae Tonje. Ne znam da li je to vie i za mene događaj.
Decenije usporavaju krvotok i čovjeka i revolucije.
Nakon tolikog perioda bez događaja evo me u jednom sredinjem, u putničkoj agenciji s Renom oči u oči.
Huči krv u starcu kao voda tek zametnutog planinskog potočića. Već petu deceniju, uz golo tijelo, nosim parče ledene gromobranske ice namijenjene za Reninu ogrlicu.
ta moe učiniti vrijeme to ne moe ni sila.
Lape sjećanja vremenih, jedva se ko i sjeća imena Tonje, i da je iva bila bi zaboravljena starica, tako bi htjelo vrijeme. Ono je odlučilo da ne bude sasluavanja, da Reno ivi danju u spokoju, sve do sna. A kako mu je njemu, zna samo njegova savjest. Teak je sud kad je repat do smrti. Teka je kazna vječito hrvanje sa sobom. Da li on spada tamo, da li je kanjen pravedno, i ikako?
Tonji sam obećavao pravdu, mislio iskreno. Dugo sam prieljkivao ovaj susret, vremenom ga elio sa manje ara, pa ga gotovo i zaboravio.
Susret me izbacio iz ravnotee, jakim pumpama uznemirio krvotok, ulio varljivu mladalačku snagu, potakao savjest, pozvao na obračun, na nemir, na tugu, na pravdu, na realnost vremena, na prekinutu mladost, na nerazjanjen slučaj, na mrtve saborce, na revoluciju, na skupoću slobode, na Renina nedjela, na čolopek, na ljudske duosti...
Leđa Rene su ispred tebe kao da se oglasi hladna metalna ogrlica .
Obuzdaj strasti, neka bude kako smo se dogovorili. Otključaj bravu. Samo za nas dvoje kao da me opomenu duh iz lika ljepotice iza altera.
Samovoljno mi kaiprst uprije u kičmu stranke ispred altera, a i grlo bez saglasnosti zagrmi:
"Ne mrdaj, Reno! Iza leđa ti je Pero...!"
"ta mu bi, pade ko pokoen..." paničila je slubenica agencije pomaući mu da povrati svijest.
Bez napora se probijam kroz mostarski čolopek. Hitam u hladovinu jednog osamljenog čempresa do svjeeg ruzmarina.
S R P
Sredovječna ena, zabrinuta, sjedi u ljekarskoj sobi duevne bolnice i čeka neurologa, koji je prije dva sata primio na liječenje njenog mua.
Veoma teak slučaj rekao joj je nakon uvida u nalaze o njegovoj bolesti.
Čekajući na ponovni susret sa ljekarom, krila je prste, puila cigaretu za cigaretom i prebacivala nogu preko noge. Razmiljala je o onom to je rekao neurolog, očekujući sa zebnjom nastavak razgovora. Najbolje je da kae sve, to će pomoći i ljekaru i muu, zaključila je i uz poluglas nastavila da razmilja:
Upoznala sam ga 1956. godine na prvoj godini studija u Beogradu. Bio mi je oduran: gruba lica, mutnih očiju, kao da je vječito neispavan, ozbiljan i zabrinut. Nije mnogo govorio, niti je imao prijatelja.
U to vrijeme nije bilo uobičajeno da mladići nose bradu. On ju je zapustio, doimala se runo, pa su ga kolege zadirkivali. On je ćutao, nikad ne uzvraćajući na njihove mladalačke izazove. Mladići su dogovarali da se i vie poigraju s njim, da odigraju nasilno brijanje njegove brade, jer njih je dodatno izazvala njegova ravnodunost. I uradili su tako.
Nakon estokog otimanja, ozbiljno je napadao obijesne momke, pri tom je udarao čime je stigao. Iznenađeni estinom otpora, branili su se i povlačili. Nije se smirivao, derao se.
"Daj mi srp! Srp... Da koljem!"
Prevaljivao je čudne riječi koje su iznenađivale nerazumnoću. Taj ga je dogadaj jo vie odvojio od drutva.
Bio je, za razliku od mene, odličan student, zbog toga sam mu se pribliila i povremeno molila da mi pomae oko učenja. Pri tom sam se pravila da mi je ugodno u njegovom drutvu. Bila sam sebična, traila od njega da sve čeće pomae. Rado je to činio. Radio mi je zadatke, vjebe i programe. Uvijek meni pa tek onda sebi.
Ipak, dogodiće se ono čega sam se pribojavala zaljubio se u mene. U početku sam uspijevala da ga zavaravam praveći se da mu uzvraćam ljubav. Kasnije mi je bilo tee, nisam mogla da prikrivam da mi je njegovo prisustvo nepodnoljivo.
Odlučila sam da prekinem taj mučan odnos. Za povod sam iskoristila njegovu bradu. Rekla sam: "Neću vie da te vidim sa tom bradurinom! Ako ti je stalo do mene, obrij je. Inače među nama je gotovo!"
Molio je da ne budem uporna, dugo je molio. Bila sam neumoljiva.
Sutradan sam se iznenadila tiinom u, inače bučnom, amfiteatru. Svi su bili na okupu. Muk! On je sjedio pognute glave na prvoj stolici do vrata. Studenti su pratili mene. Osjećala sam da se neto dogodilo, bila sam zbunjena. On je podigao glavu... Skamenila sam se. Ugledala sam posve drugog čovjeka.
I ne samo bez brade...!?
Mnotvo izgrbanih oiljaka nalazilo se na donjem dijelu vrata od uha do uha. Zastraujući su. Vise komadići zacjeljenog mesa. Znala sam da je nepristojno zagledati, ali i oči svih prisutnih letjele su tamo, gledali su otvorenih usta čudili se. Skup oiljaka tvorio je neobičnu sliku cifre tri.
Očekivao je moj pogled iznenađenje. Očito je mislio da je bio spreman na to. Nije uspio izdrati... Naglo mu je pozlilo izgubio je svijest.
U trenu sam osjetila buđenje nekog snanog osjećanja. Odveli smo ga u bolnicu i svakodnevno obilazili. Moje posjete bivale su sve due. Jednog dana, suznih očiju, povjerljivo i tiho počeo je ispovijest:
***
"Jovo mi je pravo ime. Sada se prezivam Dolo. Pravo prezime ne znam", rekao je i kao da je lutao mislima, tek do malo nastavio je:
"Početkom 1941. godine imao sam četiri godine. Ustae su pokupile sve Srbe iz mog sela i poveli prema jami. Poveli su i mene", opet je zaćutao, i nastavio posve tiho:.
"LJudi, ene i djeca zapomagali su. Noć je bila ispunjena strahom, jaucima, plačom i lelekom. I sada mi krici te jezive noći odzvanjaju u uima. ta se dogodilo sa mnom, vie se ne sjećam. Znam da sam se ujutro probudio u zrelom itu. Na njivi prepoznao sam Lucu kominicu. njela je ito", opet je nakratko zastao:
"Radosan zbog prisustva poznatog lica, potrčao sam zapomaući":
Teta Luce, teta Luce!
Zar jo Srba ima ivih? povikala je. Ja sam ih noćas bacila u jamu devetoro. S tobom, na deset da zaokruim reče i potee srp. Dugo me klala tupim srpom isputajući neljudske krikove", zaćutao je.
"Nisam imao sreću da umrem" reče i zamače u duboke zamisli.
"Ostavila me je bez svijesti u uvjerenju da sam mrtav. Kad sam doao svijesti bio sam u naručju Lucinog brata, nosio me, tepao mi. Odnio me u italijansku bolnicu gdje sam i liječen", nastavio je jedva čujno:
"ivio sam po domovima za siročad. Ne znam odakle sam i gdje je to moje nesretno selo, i da li je neko od mojih iv. Najsretniji bih bio kad bi znao ko sam. Stalno se o tome raspitujem. Zbog toga ivim to mi je smisao ivota".
Brzo se oporavio. Voljeli smo se. Zavrili smo fakultete, zaposlili se i vjenčali. Rodili smo dva sina, Borku i Boru. Imena je odabrao on, jer mu se činilo da mu je djed imao jedno od tih imena. Brzo je napredovao u struci, postao zapaen i cijenjen stručnjak. Vrlo je njean i plemenit mu i otac. Nepomućena bračna sreća trajala je desetak godina.
Počelo je prole sedmice, nakon to je mali Boro doao iz obdanita. Jovo je priao da ga poljubi, kao to je svakodnevno činio. Ali Boro se otrgao i dotrčao meni, govorio je:
Ja neću da si ti moj tata! Ti nisi moj tata. Tebe ne volim! Djeca u obdanitu smiju mi se i govore da si grdan, da se plae tvojih oiljaka.
Iznenađen postupkom i riječima djeteta, Jovo se okamenio, zateturao i pao.
Otada je izgubljen. Dovodila sam ljekare, nisu pomogli. Nita ne govori, osim nekoliko riječi: srp, Luca, ustae...
Sad već i mene muči pitanje, dokle će se okrvavljeni i tupi srp javljati kao mora od koje on ne moe da pobjegne? Divan je čovjek. Plemenit. Pomozite doktore, potreban nam je, djeci i meni zanesena mislima i osjećanjima, poluglasno i s kraja svijesti, govorila je i molila ena oblivena znojem i suzama.
***
Neurolog je ranije uao u sobu, sjeo i pustio da ena, koja ga nije primjetila, zavri priču, a zatim joj se obratio:
"Va mu je ozdravio. Sad će doći. Desilo se jedno od čuda. U ovoj bolnici, već dvije godine, nalazi se pacijent, tek sada shvatam da je to Luca iz priče vaega supruga. Sasvim je izgubila razum. Iz njenog nerazumljivog brbljanja i vikanja, ponekad su se mogle razabrati riječi:
Devet u jami... Desetog zaklala... Srp...
Vodeći vaega mua u dvoritu naili smo na tu enu i čuli njene riječi, koje inače vie niko i ne slua, ali on ih je shvatao i gutao. Najednom se veoma uzbudio. Doivio je ok ravan oku doivljenom u onom kobnom susretu sa Lucom. Očigledno je da ju je i prepoznao, ustremio se na nju sa stisnutim pesnicama. Vikao je:
Zato si me zaklala, zato...? Zato srpom...? Zao!?"
Kaza doktor, obrisa znoj sa čela, pogleda zabrinuto lice ispred sebe, pa nastavi oborenim glasom:
"Zaustavio se iznad nje, opustio ruke, zaplakao, dugo ukočenim pogledom promatrao je kako se ona muči, baca po zemlji i udara kamenom po glavi, čupa kosu i neartikulisano mlatara i urliče. Dugo ju je mirno posmatrao. Odjednom se trgnuo, kao iz sna, opet se smirio, obrisao znoj, priao mi i tihim i molećivim glasom traio da mu pokaem dosje te ene. Odveo sam ga u administraciju. Prelistavao je po dosjeu sa primjetnom napetoću i nestrpljenjem, a zatim, s uzdahom olakanja rekao:
Hvala doktore! Upravo sam saznao ono o čemu sam matao. Tu, u dosjeu, naao sam svoj identitet. Znate li, doktore, ta to znači pronaći sebe? Pa to je smisao mog ivota!"
Jovo se ubrzo pojavio. Pola mu je u susret. Ponovo je osjetila svu toplotu njegovog zagrljaja. Drhtao je, ali i bio je odlučan.
"Draga suprugo, idemo u moje selo. Potreban mi je seoski vazduh. Potreban mi je odmor.
LJubila ga je i brisala mu tople, rijetke, ali krupne suze.
***
Naao je selo iz Lucinog dosjea. Naao je i djeda Boru, jedinog preivjelog u noći pomora. Djed je uspio da se izvuče iz jame u koju, igrom sudbine, nije upao dublje od dva metra, zadravi se na golubijoj platformi, dvadesetak metara iznad ostalih u jamu bačenih seljana. Djed je bio na umoru, skren boleću, bezbrojnim besanim noćima i dugim ičekivanjema svog unuka Jovana.
"Kad su nas ustae, one noći, vodili na jamu, u tmini i meteu, udarcem sam te onesvjestio, da se ne bi plačem odao, i bacio te preko plota u ito. Velim, neka bar neko u selu ostane iv. Mučio sam se, nisam mogao umrijeti dok se ti ne vrati. A znao sam da će se vratiti. Sad ću blaeno zanavjek zaspati..." pričao je djed nekoliko dana pred smrt.
Jovan je kazivao seljanima istoriju svoga stradanja. Nije im odao Lucino ime.
Izdvojio je plemenitu suprugu, poljubio je i molio da Lucino ime ostane njihova i vječita tajna. Objasnio je:
"Teko mi je da zaboravim. Jo je tee godinama ivjeti s tim, nositi u sebi uasnu moru prolosti", kazao je pa nakon predaha dodao:
"Treba oprostiti i zaboraviti", predahnuo je jo jednom pa objasnio:.
"Zbog one lijepe i nedune Lucine djece, nae djece, radi svih nedunih. Svi oni imaju pravo na ivot bez mrnje. A i mi imamo pravo na sadanjost i budućnost, bez prolosti i ukletog znamenja u krv ogrezlog srpa."
STARI MOST U MRAČARI
Peti je dan kako iz Donje mahale opaljuju granate, koje ciljaju vitkoću Starog mosta. Već su ga pogodile desetine, nije pao a vjerovalo se da će se obruiti po udaru prve granate. Geleri i komadići kamenja rasprskavaju na sve strane. Moj zadatak je da procjenjujem vrijeme i uvodim zabrane silaelja na Neretvu po vodu. Zaveo sam potpunu poslunost i red. Jedino jedan starac nije bio nagodan sa mnom, istrajno je sjedio pročelno Starom mostu, oslonjen uz zid najdonje kuće netremice gledao je ruenje mosta. Kad je zasipanje gelera i kamenčića potpuno zaposjelo podviknuo sam na njega:
"Uklonite se!" ali on se ne pomaknu: "Poginućete!" rekoh glasnije, ali on pogled jednako nije skidao sa mete. Potraja dok ne minu paljba.
"Stali su za sad", kaza starac, pokaza na neveliku okrznicu-ranu na ruci, pa me zamoli: "Vidi onu bokvicu uz onaj kamen, molim te donesi mi dva listića, da privijem na ranu."
"Zar ste ba tu morali sjediti, izlagati se smrtnoj opasnosti", govorio sam dok sam, iznad okrznine njeno razlistivao listiće bokvice.
"Pogledaj Stari most", kaza i sačeka da se okrenem tamo, pa nastavi: "ta vidi?"
"Vidim lijep, na Stari most", kazah i pogledah ga u oči.
"A ja vidim svjetlost, Narudina graditelja, Andrića pisca, Mehu Sefića slikara... moju slobodu", kaza i mislima odluta.
"Peti dan rue most, toliko granata ga pogodilo a on i dalje istrajava, začudno je. Hoće li ga sruiti brzo?" vie kazah za sebe, ali i iz elje da čujem ta starca u toj mjeri vee za ovu građevinu.
"Samo jo jedna granata na nemjesto i oboriće ga", kaza starac, zamota cigaretu, pripali, potegnu tri-četiri dima, otpuhnu pa će zaključno: "Oboriće ga, ali nikad neće moći i sruiti Stari most. Sačuvaće ga pjesnici i slikari."
"Ne razumijem", rekoh zagledajući umorne zaroene staračke oči.
"Začudni su ivoti ljudi i mostova", kaza i mislima otplovi daleko. Ćutao je dugo.
"Rekli ste neto", kazah tek da ga povučem iz daljina.
""E moj sine, obore li Stari most oboriće i mene", kaza, potegnu dim, zagleda se u vitkoću kamene rukohvati, osobitu svjetlost sa pozadinom mostarske plaveti, pa kroz nju opet otplovi u daljinu iz koje se oglasi tihom besjedom:
***
U ivotu ljudi ima događaja o kojima ne govore, ili rijetko i kratko. Ne znaju ih prepričavati, jer im ni samim nisu jasni, nisu sigurni da li o njima i smiju govoriti, a i rijetke su prilike kad o njima i ima smisla kazivati. Ako već imaju vjeru u nekog, pa mu nakanili da prepričaju takav vaan događaj, onda dugo skanjuju, muče se naročito sa početkom, ne veu ga u sklad, djeluju izgubljeno, kao da ponovo u nekom skraćenom obliku doivljavaju sve to, otvore oiljke i duu, kojoj govorom puste na volju, isprćuju se prazne. A za rasterećenje due trebaju golemi prijatelji. A događaji, to su oni to se nenadno i nepozvano uvuku u čovjeka i most, provalnički usele, poremete red stvari u njihovim bilima, a dogode se tako brzo i nerazumno da ih ljudska čula ne mogu ni obujmiti u cjelosti, pa ih vide kao neto van njih, a istovremeno su svjesni da se tiču samo njih. To su moćni događaji koji značajno mijenjaju ivot, mogu ga i prekinuti, a istovremeno čovjek na njih ne moe da utiče, ni na koji način, kao to potočni oblutak ne moe odrediti ni kad će kia, ni kad će proteći potok, ni hoće li pokrenuti njega, ni s kojim će se kamenicama sudariti, ni gdje će se zaustaviti, ni kad će se opet pokrenuti... Kao to Stari most granatiraju i rue već peti dan a on na to ne moe uticati.
Sudbina mi je dodijelila jedan takav događaj, svela me na sudbinu mosta ispred nas.
Bijae to koju godinu iza prologa rata. Ushićen pred ivotnom ljepotom vratih se predratnom električarskom poslu. I mlad i oran i stručan i prihvaćen u drutvu, ubrzo zaboravih strahote rata, započeh častan ivot kakav sanjare mnogi ljudi. Takva bi i drugarica koju zavoljeh i ubrzo oenih, i s kojom rodih dvije drage djevojčice.
Čovjek je srećan ako; i ima i voli djecu, enu i posao. Ja sam to i imao i volio. I onda taj sudbonosni događaj.
U duboko usnula izaponoćna ulazna vrata banue nedobronamjerni ljudi.
"Pero!? Je li kod kuće Pero?", tiinu sjekao je rezak glas.
"Ja sam!", odgovorih čim dođoh do polubudne svjesnosti.
"UDBA! Otvaraj!", glas je prijetio.
"Polazi!, kaza čovjek iz mraka, čim otvorih vrata.
"Gdje?", zapitah iz stanita naivnih.
"Polazi!", naredi jo otriji glas.
Pođoh da navučem pantalone tipajući se usput, eleći da je jedan od runih snova, kojih u poratno vrijeme imadoh na pretek.
"Gdje će?", podvrisnu glas.
"Da se obučem", promucah.
"Polazi! Nita ti ne treba. Polazi! Polazi, u piami!"
Galama razbudi dvogodinju djevojčicu, ona podie glavicu da bolje vidi to to nije mogla da razumije, galamu i lupu, tuku odrasle, čak i oca. Ubode zastraujućim krikom, zaplaka i osmomjesečna beba, sijevnu roditeljsko bilo, priskočih da ih umirim toplinom krila, iznad njih se sudarie roditeljske glave...
Otrgoe me snane miice...
Kako psa lutalicu progone ispred seoske kuće, tako i mene izgurae niz stepenice. Ne bi mi jasno odakle mi, tek sam to na dvoritu shvatio, u rukama sam imao ruksakčić, onaj to sam ga redovno nosio na teren.
Vie i ne znam da li je to bio jedan od runih snova, ili neto u bunilu iza prvog sna, sjećam se samo nekog automobila bez prozora, gomile kao i ja isprepadanih ljudi u njemu, vonje, iskrcavanja, uvođenja u tamnu čekaonicu, prozivanja, nada da prozovu, ne shvatanja smisla događaja, neljudskog odnosa, apata...
Iz tog bunila ne pamtim likove, nisam ni gledao u njih, gnjurio sam u nejasnu budućnost i povezivao sa onim to su ljudi aputali oko mene:
"Nisam kriv, nita", govorio je plačan glas.
"ao mi djece", bio je glas snano muki, ali sa oborenim samopouzdanjem.
"Odavde se ne izlazi zdrave pameti", piskutao je najudaljeniji.
"Samo da me ne gurnu u Mračaru", ponovo se oglasio onaj najmukiji glas.
Čuvi posljednju riječ u glavi mi rodi se mnotvo slika, straila nekih, pakla sa uzavrelim katranom u koji me gurnue pa ne daju izroniti... Od apata razumijem jediono one koje su govorile o Mračari:
"Dok sam ja bio ovdje, trojica su prola kroz Mračaru..." nastavio je: "Prvi je toliko urlao, udarao po vratima, kukao, dozivao u pomoć, nije nam dao spavati, molio je da ga pozovu da prizna. Izdrao je samo dva dana, 'priznao' je sve. Drugi je poludio sedmi dan", kaza i nastavi vie oborivi glas: "Treći je izdrao desetak dana, a kad su ga uveli u nau sobu, nije prestajao da nas ubjeđuje, kako su iznad njega stalno visila vjeala, visila i dozivala njega. Onda ostae samo vjeala, ukotvila se, na momente i ja sam ih viđao iznad sebe, čak su prizivala i mene..." glas je govorio i zastraivao.
Tonovi iz privođenja i apata u mračnoj čekaonici prosto me gruvaju u glavu, sa kojom ne umijem da upravljam na način kako sam činio do večeras. Pokuavao sam da povezujem misli, da budem do večeranji ja, da shvatim ta se događa sa mnom. Ne uspijevam okupiti misli ni oko jednog svog pitanja. Kao da mi je sam događaj poturio tuđu pamet, pa ne znam da je koristim, kao kad se nestručnjak nađe prvi put pored nove maine, ne zna je ni pokrnuti, niti zna čemu slui, ni zato bi je pokretao. Stoji iznad i blene u neznanje.
Blenuo sam u nenadnju i eljno očekivao da se oglasi moje ime, da otpočne razgovor sa isljednikom, s bilo kim ko hoće da me saslua, jer će od prve riječi shvatiti zabunu koja me dovela među razbojnike.
"Pero!" prozva milicioner, dočekah i to.
Dvojica me grubo ubacie u kancelariju pred čovjeka koji te noći, vidjelo se na njemu, nije podnosio ni sebe.
"Govori!", dreknu kao prolaznik na uzlajalo pseto.
"O čemu?", promucah.
"Govori!", podvrisnu gotovo suludo.
"Ne znam, o čemu, zato?, mucao sam.
"Ibeovac, Mračara!", podviknu, isprui ruku i usmjeri prst u nekom pravcu, te na taj način zavri moje isljeđivanje.
Preuzee me ruke-kljeta, povukoe kao crkotinu, vukoe, vukoe, vukoe... prevukoe i odbacie na crkalje.
ta se zbi sa mnom, oblutkom? Kud me prokurla hiroviti potok, čime udari i sudari, gurnu, gdje zaustavi i koliko zadra, da li sam se kurlao svojom energijom ili su me pokretale veće kamenice, jesu li me ozlijedile ili nisu, odlomile dio ili sam neotećen, koliko je trajalo kotrljanje niza stranu, ili je to bila samo vrtnja u mjestu vira potočine? Sve se to zbilo, ili moglo zbiti, ili se meni učinilo tako, jer od svega toga sigurno pamtim samo riječ osude: Mračara, i ruku koja je presudila i usmjerila.
Samo se u snu moe vidjeti tako velika ruka, via od čovjeka, kancelarije, kuće, grada, drave, via i od pravde. U trenu zatvori sve vidike. Ne dade ni mislima da prodru mimo nje, a one rijetke koje su i provirile sjekla je, kao kad se konju skraćuje rep, skraćuje za potrebe parada.
Vidim samo ručetinu.
Ovo je ruan san, jedan od onih koje elimo zaboraviti, čim prije izbrisati iz sjećanja, ne misliti na zlo.
Ne mogu da smetnem san ručetinu. Upinjem se, naređujem svijesti da je smetne.
Da bi čovjek zaboravio ruan san treba ga i dosanjati i razbuditi.
Ručetina veća i crnja od smrti iz vremena pokolja, obujmila me u snu, na spavanju, prijeti stezanjem, usmrćivanjem, sve je blie da ostvari nakanu, počela i da me drobi ispamećujem od siline straha.
Znam da to to se događa ne moe biti realno, znam da je samo jedan strani san, znam i da ću se razbuditi, znam i da se to mora desiti uskoro, ali jasno vidim da se nisam počeo razbuđivati, a ne znam kako se po svojoj potrebi i volji moe razbuditi, osloboditi snom izmiljene đavolje ručetine.
Ne znam kako da se spasim smrti u snu.
Dugo je trajala borba svijesti da razbudi i ručetine da smodi, dugo kao potezanje konopa dvojice jednako snanih momaka.
Pretegnu smodavanje, popusti svijest, predade se uz nekontrolisan krik.
Čuh svoj glas iz daljine.
Razbudi me krik ukloni se ručetina.
Budan sam u nevidu prostorije naknadno napravljene ispod stepenica uz koje se ne ide. irina je dvostruko veća od irine leđa, duina veličine rasteglja, a visina; jedna strana do koljena a druga malo iznad glave. Vrataca bijahu na duoj strani.
Mračara!
Primicao sam ruku pred oči, ni oblinu joj nisam mogao naslutiti, ni vjerovatnu bjelinu zidova, ali sam dugim opipavanjima stvarao i stvorio jasnu sliku mog budućeg doma Mračare. U neko vrijeme, kao da sam se razbuđivao iz zdravog sna, osjećao sam lanu svjeinu, zdravu pamet, pa bih uspijevao da se sredim i razmiljam sa granice zdravog uma. Shvatao sam ta mi se desilo.
Razmiljao sam o svemu; saaljavao djecu bez oca, elio dragu enu, ruio uzlaznu stručnu putanju, gonetao ta su izmislili za optubu, plaio se kakvog eninog postupka napravljenog u elji da mi pomogne, kao to bi bio odlazak isljedniku, razmiljao, prisjećao, pretpostavljao, alio, prijetio, sanjario, vjerovao i gubio nadu... ta li će mi izmisliti, misli krenue niza tu potočinu. Podmetnuće pronevjeru, neto jo iz rata...? Dugo sam ponirao u runoće koje mogu podmetnuti zli ljudi u jo zloćutnija vremena. U prvi mah nisam mogao smisliti nita tako strano iz čega se, uz pomoć pravde, ne bih izvukao brzo. A onda ukaza se crna provalija sa Staljinovim brkovima u dnu. Ako me gurne u nju...? Ponadah se da ipak oko mene nije toliko zla. Provalijom se zabavi mozak, i ne moe iz nje.
Ovdje mi valja danovati misao odui glasom, koji me iznenadi.
Pero! pozvah se da jo jednom potvrdim sebe u sebi.
Molim! čuh i taj glas.
Pero!
Molim!?
Dvojica smo. Zakleo bih se da ima jo jedan.
Gdje si? upitah.
Gdje i ti čuh jasan odgovor.
Gdje? dopitah.
U tebi! mirno će taj neko.
U meni sam ja! pobunih se.
I ja! mirno će on.
Gdje si, da te napipam!? kazah i počeh da grebem po zidovima, da ga traim i prijetim: Bjei, neće daleko, uhvatiću te...
Jurnjavu prekinu metalni zvuk koji pobudi svaki damar u meni:
Kantica za potrebe nude!? saoptih.
Naravno, mora imati i to potvrdi dvojnik.
Odloih je u ćoak pa počeh sa napipavanjem svih povrina, zidova i betonskog poda. Nađoh ruksak, moj terenski ruksak, koliko mu se iznenadih jo i vie obradovah.
"Ne vadi ovaj demper iz ruksaka. Neka ti je uvijek pri ruci, jer ko zna kakvo te nevrijeme moe zadesiti na terenu..."čujem suprugin glas.
U njemu je i par čarapa i maramica, veliko bogatstvo za stanara Mračare.
Nastavih sa napipavanjem, pa pronađoh i metalnu izobličenu porciju i kaiku u njoj.
I nita vie.
Prostrijeh ruksak i demper, sjedoh, opet ugledah ručetinu usmjerenu na mene. Ogromna je, zastraujuća, plovi iz daleka. Sporo se pribliava mijenjajući obličje, pokazivala je zube, no, grob, vampira, prste... Primicanjem je pojačavala prijetnje. Čudna ručetina, savija i oputa prste, skuplja i isprua, prstima leti kao ptica krilima. Pribliavanjem postaje sve stravičnija.
Let potraja dugo, strah je u meni sve snaniji, ne izdrah:
Udri! ta čeka, udri?! viknuh ustajući na borbu.
Koga da udarim? javi se onaj kojeg ne mogoh uhvatiti.
Gdje se krije? osorih se na njega.
U tebi! Zar ne prepoznaje svoj glas? opet će taj smiren glas.
Odista, bi moj glas. Jo jedan je u meni, i ja sam već toga svjestan.
Ko si ti? počeh pomirljivije.
Ko i ti! taj u meni je jednako miran, gotovo nezainteresovan.
U jednome dvojica!? narugah se.
Ja sam mali a ti veliki mozak, pretpostavimo da smo to opet bi bez imalo vatre.
Ja sam Pero, a ko si ti? ja bih i dalje da se raspravljamo.
Mali Pero, Drugi Pero..., ali ne, ne, samo si ti Pero, a ja?, neka budem Mali, jednostavno Mali. Ne, ne, ti si Pero, a ja Perica. Moe li tako?
Moe, moe Perica saglasih se.
Govorio si "udri", kome si govorio? tiho će Perica.
Ručetini-ptici odgovorih.
Kakvoj ručetini? začudi se Perica.
Kao da je ne vidi?! iznenadih se.
Ne! kategorično će Perica.
Ne vidi ručetinu? opet se začudih.
Ne! i dalje će on mirno.
Ti nisi pri pameti, ne vidi onu ručetinu? istinski mu ne povjerovah.
Ne, ne vidim! kao i svaki pt, i ovoga puta je miran u glasu.
Ja je vidim, ide na mene, već dugo kazah i nastavih povjerljivo: Hoće da me smodi, blizu je, primiče se, samo to nije na dohvatu.
Nema ničega! autoritativno će Perica, pa poče da objanjava: To je haluscinacija od smrtonosnih batina kroz koje si proao, od nevida u Mračari u koju si uguran da izmodi kao to su izmodili i svi prije tebe, od vonja, od ustajalog vazduha mjesecima neizmijenjenog, od svega neljudskog oko tebe...
Perice, primiče mi se ručetina, otvara se, hvata za vrat, davi, davi, davi...
Pero, Pero, Pero... prvi put nemirnim glasom dozivao je Perica Odazovi se, odazovi...
Molim!? javih se.
Hvata li te za vrat? upita.
Hvata, davi...! potvrdih.
Pričinja ti se. Podigni ruke, opipaj vrat, uvjeri se da nije na vratu zbrza Perica.
Uvjerio sam se, uklonila se, ali čim spustim ruke kidie ponovo poalih se.
Pero, dođi sebi, pričinjava ti se duboko me ganu prijatan bratski glas, koji je uporno pokuavao da mi pomogne, govorio je: Izluđuje te mračara, prijeti pričinom, ne daj se izluditi, ne vidi tu ručetinu.
Ali, dragi Perica, ja je vidim poalih se kako bi dijete majci.
Ne vidi je! Postani jači od mračare! uporan je Perica: Nema je, nije ni bila, to je samo njena slika u zjenici. Oko je naviklo na mnotvo slika u vremenskom djeliću, a u mračari ne moe naslikati ni jedne, na to nije naviklo, ne snalazi se ni ono, pa je izmislilo sliku. Očito da je ručetina nastala od isljednikove ruke, oko ju je izopačavalo za onoliko koliko si i ti vidio njegovu izopačenost. Neduna te osudio, o tome stvara ni sebi razumnu istinu, oko je samo prati, izopačenoj dui prilagođava tijelo...
Opet vidim ručetinu, leti iz daleka, ba u ovom trenu objavila se.
Leti, da, da, leti, čini ti se da leti. Sjeća li se priča iz čekaonice, govorile su o Mračari? objanjavao je Perica.
Sjećam. Lupanje, krikovi, ludilo, vjeala...
Onaj jedan je stalno vidio vjeala, ostali su stalno gledali neko drugo strailo, a ti vidi ručetinu. Kao to vidi, u mračari svaki čovjek ima svoja vjeala, svoju ručetinu, svoje ispamećivanje. Zbog tog je i napravljena mračara, da čovjek izgubi sopstvo, prestane bit svjesno biće, da mu se rasloji mozak, koji vie ni najbolji melemi ne bi mogli spojiti u jedan.
Perice! Koliko dugo sam u mračari? sjetih se da o tome nemam nikoju predstavu.
Pogodi! nasmija se.
Ne znam, moda sat, pet, dan, dva... zaista, svako to vrijeme, dok ga izgovaram, učini mi se istinito.
Ne znamo ni jedan kaza Perica, i on kao da je iznenađen pitanjem, ipak nastavi: Ali kad se dublje unesem u to, mislim da je moralo proći vie od pet dana.
Aj! Ovo mi je treća kriza, treća ručetina kazah u strahu.
I svaki put ostaje due!? opet se nasmija Perica.
Svaki put izleti iz mene.
Jo dva dana biće tvoj stalni pratilac, da te zaogrće stravom, da te gui, gui...
Kako joj se oduprijeti, kako ostati u zdravoj pameti? zapomagah.
Ne vidjeti je! Pero, ne vidjeti je...! izgalami Perica.
Kako...? podvrisnuh.
Upregnuti misli u neto stvarno gotovo molben glas iskuljavao je iz Perice: Potakni i zjenicu da nastavi da stvara slike, neke, i um da stalno misli na neto dobro viđeno, poznato i veselo, na svjetlost. Smetni donesenu sliku isljednikove ruke, izbrii je iz zjenice. Mrtvac nosi jednu sliku na onaj svijet, onu to ju je vidio isputajući duu. Ti nisi mrtvac, ne dozvoli da ta slika bude klica iz koje će to postati, smetni je, smisli drugu sliku, neku.
O čemu da mislim, koju sliku da naturim oku, o čemu da mislim? O djeci, budućim siročićima, o supruzi...? suzu oda podrhtavanje grla.
Ne, ba o njima ne, samo o njima ne! narui Perica.
O njima moram. Uz sve ove jade o njima moram da mislim, jer ih u svakom trenu vidim. Evo ba sad vidim suprigu, brinu, plače... i opet izdaje me grlo.
Ne, o njima ne! alopojka je sadruga davljeničke ručetine. Porodici odavde ne moe pomoći, kao ni oni tebi u ovom nevidu. Preivjeće, s tobom ili bez tebe, ali ako im eli oca i mua, dok si ovdje, zaboravi na njih, jer će te unititi misli o njima. Hoće, jer to i jest smisao nakane onih koji su te dovukli ovdje.
O čemu da mislim, a moram da razmiljam? gotovo da sam već plakao, jedva izgovorih.
O čemu moe razmiljati dugo, zdravo, stvaralački zaneseno kaza smireni Perica, napravi predah i nastavi: O čemu moe razmiljati dugo a da te misli ponesu kroz vremenski prostor, da ti je ugodno i u mračari. Treba da se tako zamisli da ti je vremena malo, a ne puno, jer izluđuje vremenska duina. I u mračari, jak um, mora da osmisli ivot, novi neki. Zbog toga i postoji um a ne neum.
O Starom mostu u mom Mostaru?! Moda bih mogao da razmiljam o njemu? ba u tom trenu pred očima bljesnu mi slika njegove ljepote, svjetlosti i skladnosti.
Moda je to ta misao koja te moe odravati u zdravoj pameti, braniti od napasti ručetine, vjeala... podra me Perica.
Dugo već nisam bio u Mostaru, kanio sam ovih dana otići, popiti kafu na "Čardaku", proetati ispod Kujundiluka, gledati Neretvu sa pećina...
Eto, to je lijek, nali smo ga, tamo usmjerimo misli, govor, vidik... zaklikta Perica i predloi: Dogovorimo neto?
Zavisi ta?! bio sam na pomolu osmijeha.
Da ni o čem drugom ne pomislimo, ni o čemu osim o Starom mostu, sve dok smo u mračari.
Koliko dugo? upitao sam bez jasne svjesnosti.
Dva-tri mjeseca, toliko traje istrani zatvor, koliko će trajati i izluđivanje koje ti je pripravila tvoja komunistička partija, čiji si bio borac-prvoborac. Bez obzira ta se događa tebi, ne zaboravi, ivimo u Evropi, doći će do suđenja, do dokazivanja, biće prilika kad će progovoriti istina, ti. Perica je bio veoma uvjerljiv, i počeo je da pomae u upravljanju mojim mislima, kao da je i on to osjetio, nastavio je: Ali ne zaboravi, i istina treba zdravu pamet, zdravu odbranu. Jasno je, tvoja partija izmislila je teku optubu, nekome stao si na ulj a sada njegova se pita, zloupotrebio je dravni aparat da bi zadovoljio niske nagone, ali mora da zna da je to ogromna mainerija koja je upregnuta da te odvuče u ponor, jer nikom, pa ni tebi, ne pie na čelu potenje. Aparat ima svoju putanju, jednu i za krive i za nevino optuene. Iz toga razloga na sud treba doći zdrav, tuilac sve to zna, zbog toga ti je smislio mrak, da te raspameti, da osudi sam sebe. Ne dozvoli da bude saučesnik njegovom zlodjelu, odri svoje bilo, zbog sebe, ali i radi onih drugih koje zaskače nepravda. Upamti, pred sudijama su neuvjerljivi svi oni koji mijenjaju iskaze, a nuno ih mijenjaju krivci i bolesnici. Ne budi bolesnik, rtva Mračare.
Shvatio sam, hvala ti moj Perica. Zadajem riječ, kunem se potenjem koje je Mračari potrebno koliko i dnevna svjelost, ostaću u pameti. Misliću samo o Starom mostu, a govoriću samo s tobom.
Ne, ni sa mnom, ni to nije zdravo. Bolesno je u jednom priznati dvojicu, a mi smo već tu, jedan je suvian a drugi načet boleću. Isključi me kao suvinog, ne govori sam sa sobom, ti priča sa sobom, sa sobom, sa sobom, sa sobom...!!! Ozdravi, ozdravi, ozdravi...!!!
Ozdraviću! obećah, ali i pripitah: Mogu li besjediti sa Starim mostom?
To ti i preporučujem, drui se i razgovaraj s njim, kad ti je on toliko drag, čini to na način kako to rade stvaralački zanesenjaci. Prisjeti se, ljubavni parovi su uvijek aputali na osami...
Ako ipak ne budem mogao bez tebe, Perice? uplaih se na tren dodatne samoće bez njega.
Onda, neka to bude to rjeđe odlazeći dobacio je Perica.
Ne znam koliko sam dana proveo u oplatnjavanju Starog mosta, klesanju kamena i podizanju zidova, kad me poremeti ona ista zastraujuća ručetina. Bi suluda od dragosti kad me pronađe. Hrvali smo se, nosili kao srednje-vjekovni vitezovi.
Popustio sam pred vanzemaljskom đavoljom snagom stisnute pesnice. Između otpora i predaje opet je bio nesvjesni krik. Opet moj glas bi taj koji me osvijesti. Dozvah Pericu:
Oslabio si. Radi gimnastiku. Trči u mjestu kaza i izgubi se.
Nisam mogao napraviti sklek, ni potrčati. Počeo sam vjebati, tek sam tad shvatio koliko je zaguljiv i ustajao vazduh, koliko zamara on sam, ali sam bio uporan, gledao u sudsku dvoranu, udio za zdravljem, uporno vjebao, a kad sam dostigao deset sklekova u dahu, bio sam presretan i jak, osjetio sam i jo jednom potvrdio mudrst, da je u zdravu tijelu i duh zdrav.
U jo jednoj krizi posavjetovao je Perica:
Ne lijei na beton, čuvaj se prehlada.
I na to sam se uvjebao, spavam sa ruksakom pod koljenima i čarapama pod rukama, četvoronoke konjuim.
Dugo već drugujem sa Starim mostom, odgledao sam i ispratio sve događaje oko njega, i opet počeh osjećati unutranju prazninu i zadah ručetine, koja bi da je popuni. Um se poče hrvati sudnicom, i u njoj gubiti, i sam osjeća potonuće i potrebu da se ishrvava. U svijest dođe novi način bavljenja Starim mostom crtati ga na zidu.
Polomih ručku kaike njom ću.
Počeo sam sa dvije prave linije koje tvore tupi ugao, tako su počinjali brojni slikari koje sam, kao prolaznik, gledao razasute po neretvljanskim pećinama. I ne htijući oponaao sam Mehu Sefića, tog nepopravljivog zaljubljenika u svjetlost Starog mosta, kako se jednom prilikom sam izrazio. Zamislih da sam ispod mosta, gledam ga i crtam. Opet se prisjetih Mehinih riječi, po njima on ne preslikava pravi most, to se i ne moe, već on na platno biljei neku svoju zamisao Starog mosta, mosta kakvog bi on, da nije ovog, sagradio u Mostaru na Neretvi.
Kaika je strugala kameni zid, liniju po liniju u mraku, iz slike nekog mog Starog mosta. Prsti lijeve ruke su, nakon ne znam kog vremena, stekli svoje čulo "vida", "progledali", razvivi do savrenstva osjet opipa. Nevid Mračare usaglasio je opip lijeve i struganje desne ruke do te mjere, da sam stvarno gledao nastajalu sliku na nevidljivom zidu, onako kako je gleda i slikar na svom platnu.
U meni su bili konstruktorski a ne slikarski nagoni, to sam kasnije shvatio, jer sam crtao obris svakog kamena u mostu, kulama, čardaka, damiji..., crtao sam svaki neretvanski val, pećine, svaki list loze i brljana na potpuno obraslim zidovima lijevih kuća uz most. Za toliko ureza u tvrdom betonskom zidu valjalo je utroiti mnogo truda i vremena troio sam ih strasno.
Zbivali su se i neki drugi događaji kojima nisam pridavao značaj. Vodili su me na sasluavanja, dozivali da provjere uračunljivost, nudili neke vrste pomoći, tukli i prijetili... Jednom me je posjetio i isljednik. Iz tog susreta je ostalo sjećanje ljuljnuo me je pitoljem u rebra. Nudili su mi i promjenu zatvorske sobe... Sve sam to shvatao kao nevane dijelove dugačkog sna, koji ne elim da pamtim, i u kome neću da učestvujem.
Zbog ivotne preokupacije da u zidu ureem svaki detalj Starog mosta, povremeno me hvatao strah od straara, koji su mi ubacivali hranu i praznili kantu, da ne otkriju moje djelo. Prainu sam meo čarapom, pa svaki dan ubacivao u kantu, a između straara i crtea isprsivao sam sebe, plaeći se da nenadno ne upale bateriju, osvijetle crte-zid. Plaio sam se i da me ne presele prije nego dovrim djelo, u koje se počeh zaljubljivati kao u svoje čedo. Znao sam, već se počelo prepričavati po hodnicima, da sam oborio sve rekorde bitisanja u mračari, neki su otvarali vrata, uperivali baterijske snopove u moje oči i tako zadovoljavali znatielju, vidjeli rekordera mračare "normalna".
Sve je to pored mene prolazilo kao snovi koji se noću odsanjaju pa u danu zaborave, jedino je trajala jaka i ničim ne natrunjena ljubav, mene s jedne strane i mosta na zidu s druge strane. U toj ljubavi ivot je postao lijep i zanimljiv, drai od bilo kog, i onog van zatvorskih zidina. Svaki oblik ivota lijep je, ako se tako shvati.
U glavu sam ugurao elju i vjeru u pravdu, u nju sam nepokolebljivo vjerovao, kad pobijedi pravda, a pobijediće kad-tad, vratiću se u mračaru, sruiću zidove koji joj ne pripadaju, doveću najboljeg fotografa, pa uz danju svjetlost načiniti snimak mene i Starog mosta na zidu. Na njoj će svjetlucati svjetlost Starog mosta i moj osmijeh. Biće to znamenje pravde i istine koju ću, putem fotografije, razaslati na sve strane.
Straari su sve čeće navraćali, i sami ne vjerujući u ono to se među njima već prepričavalo kao neviđeno čudo izdrljivosti. Posjete su me uznemiravale i nagonile misli da svrnu s ljubavi, da ne dovrim Stari most. Uspijevao sam da u svim tim prilikama smislim načine kojim sam onemogućio posjetioce da vide moje djelo, da ga ne oskrnave.
Nenadno, kad sam je već bio potpuno potisnuo iz misli, opet banu ručetina u svoj svojoj grozoti. Primicala mi se u novom izdanju, pratili su je nerazgovjetni amori, koji su uspijevali da se malo po malo naseljavaju i u moju glavu. Zbrka glasova u svijesti stvori sliku čitavog čovječanstva na okupu, jednoglasno je trailo moj ivot, kao kaznu za neko strano zlodjelo, davno sam ga učinio a tek sad saznajem za njega. Zlodjelo sazrije i u mojoj pameti, ogromna je neka moja krivnja, zrela, zavrijeđuje najteu kaznu, i sam se saglasih sa osudom. To bi nikad do tad doivljeno osjećanje, ono u trenu istisnu Stari most, pa poče uputati sve razgovijetnije riječi, koje počee stvarati sliku tog istog čovječanstva, ali sa oprečnim zahtjevom; da me oslobode kao rtvu jednog bolesnog isljednika. Slika je postajala sve bistrija.
Iz slike čovječanstva ostae samo straari. Prihvatie me za ruke, izvedoe u neki nevidljivi od odbljesaka sazdani svijet.
Iselie me da usele jednog isljednika, njega, idejnog vođu i konstruktora Mračare.
Trebalo mi je vremena da se prilagodim, da naučim hodati i gledati u tom, ni u snu ne doivljenom svijetu zaslijepljujuće svjetlosti.
Prebačen sam u golootočki zatvor, u ruci sam nosio papir sa naslovom "Administrativna presuda".
Prolazile su godine.
Mislio sam da sam kao i ostali ljudi, nisam se obzirao na drukčija miljenja, čak ni supruge ni već povelike djece, ali kad učestae prigovori, pa o njima počeh i dublje da razmiljam, sve čeće me naseljavae prisjećanja iz stranih snova. Snagom uma bio sam ih zatamnio, oslobodio, i uz pomoć i očigled kućne čeljadi, postajao kao i ostali ljudi, ali je nedostajala neka malenkost pa da to i potpuno budem.
Otkrio sam i nju.
Izbrisavi stare snove, moj Stari most ostao je bez oslonca, kao onaj čardak ni na nebu ni na zemlji, pa me ta slika godinama opterećivala kao neto to sam izmislio, kao "prazno u upljem".
Ni ja vie nisam bio siguran, da li sam stvarno nacrtao jedan takav most, ili se u mojoj psihi, u tom vremenu, dogodio ozbiljniji poremećaj.
Supruga je mislila da je najbolje da se podvrgnem psiho analizi.
Rezultat terapije bio je da je i ljekar ostao s nekim njegovim mostom bez oslonca, pa se uputismo zajedno u Sarajevo, u zgradu bive kaznionice.
Ovo je remek djelo. Slika je ljepa i od slika Mehe Sefića na suprugino uvo aptao je doktor.
Dugo sam stajao pored zida u hodniku stare zgrade, pored prvi put viđenog crtea, koga sam danonoćno crtao preko dva mjeseca.
Kad sam prvi put pogledao u dobijenu fotografiju, sebe i Starog mosta na zidu, osjetio sam snaan udar u glavi.
Bila je to grmljavina i izvaljivanje dugo zamagljenog oslonca, koji mi je nedostajao za čvrst hod po zemlji.
I evo opet pojavila se ručetina, ogromna ruilačka, omahuje granatama i rui moj Stari most na zidu Mračare. Rui moj oslonac.
***
"Uklonite se, opet je počelo granatiranje!" prekidoh i povikah na starca, koji je jednako sjedio naslonjen uz zid kuće i zagledan u plavet i u njoj siluetu bjeline Starog mosta.
Pet granata zaredom pogodili su i posljednju rukohvat mostarskih obala, a ona zadnja i oborila ga je. Petnaestometarski nagazni ćuprijski masiv lelujao je svodom, kao neuvjerljiv dječiji papirni zmaj, a izvaljene kamenice zavijajući rasprskavale su na sve strane. Jedna kao da je po veličini birana za igru kamena s ramena, lelujala je prema nama, uklonio sam joj se u zadnji tren. Mogao je da se ukloni i starac, imao je vremena da izbjegne smrt, ali on nije poelio da se pokrene.
Oboreni su starac i Stari most, sa tugom gledam na jednog pa na drugog.
Oboreni su starac i most ali nisu i srueni, s tom vjerom i osmijehom na licu umirao je starac.
F U Z G L A V
B E B O U B I C E
U velikom broju ljudi su na gradskom etalitu, izmamili ih predvečerska tiina i navike. amore i pozdravljaju klimanjem glava. Poznaju se, pa ipak ele opet da se pokau pokazuju se i krate vrijeme. Na etalitu nema neobičnih događanja, ali ako ih igdje ima ovdje se saznaje o njima, pa se i zbog toga dolazi u etnju, koja traje od sutona do debelog mraka.
Dvije pojave večeras mame panju etača.
Jedan čovjek pristigao je u grad prije tri dana, i sve tri večeri je na etalitu. Neizgledan je, zaputenog tijela i odjeće, mjetani takvi ne dolaze na etalite, pa je tim vie zagledivan i sumnjičen. I ispred i iza njega je odstojanje, pa izgleda da je na etalitu pjega. Samotnjak, sučeljenih obrva, stisnutih snanih čeljusti, izbrazdanih obraza i mrkih pogleda, u prolaznicima izaziva nelagode i nedobrodolicu. Ubrzo ga mlađarija nazva Ludi Do, po poremećenom liku iz nekog filma, koji je upravo bio na repertoaru gradskog bioskopa.
Druga neobičnost etalita je domaći bračni par koji se nameće prepirkom. Istovremeni povici suprunika napasno gruvaju po tiini etalita, koje povremeno nadvisuju krikovi djeteta, o koje se otimaju to dvoje roditelja. Vrhunac bračne svađe nastao je nakon dogovora da se razvedu. Kako je svađa trajala tako se i oko njih uvećavala etalačka praznina.
Praznine samotnjaka i bračnog para kao da su ile u susret, a radoznalost etača rasla je sve do dodira praznina, koje će satvoriti prostor oblika cifre 8..
Ba tada otac otre od majke dijete i poče da trči. U trku, ispred razjarene majke, kao konj u gumnu, stade uokruivati obod osmičine tiine. Potraja dok praznina ne provali na jednu stranu, na koju zamaknu plač djeteta.
Majka se dade u potjeru, ali uvjerljivije plačom nego nogama. Rastojanje se uvećavalo i pretakalo u nedostinost.
Otvorenih usta, izdignuti na prste stopala, etači su zatečeno i nijemo svjedočili događaju i ičekivali rasplet.
Krik iz Ludoga Doa prolomi tiinu. Snagom i rijeenoću ludaka razgrće ljude, grabi i urliče. Nije prestajao dok ne dostie bjegunca. Udari ga po leđima i ote dijete, pa se dade u trk niz praznu ulicu.
Ovih nekoliko trenova otmičar djeteta je vie ličio na ludaka od samih bezumnika. Viđena je snaga, neartikulisani pokreti ruku i nogu, izraz lica i očiju, brzina..., sve kao to niko od prisutnih nije vidio prije. Zatečeni su i istinski zabrinue za dijete.
Pomoć! Pomoć! Pomagajte...! Die dijete...! sa zemlje, prvi, oglasi se otac.
Za njim...! Bre! potrčavi, naređivačkim glasom nadoveza neka momčina, za kojim se otisnu i njegova druina. Ubrzo, oko buna u oblinjem parku, sjatila se ta zadihana grupa momaka.
Kao na logi mladunčeta, na prostrtom kaputu, mirno je lealo bezazleno i začuđeno dijete, zagledano u nepoznato lice, a sada i u pristigle nadneene glave. Ludi Do, kao to to čini kuja kad brani mladunčad, odbranaki i prijeteći, uokruivao je bun.
Mladići su zastali na pristojnom odstojanju, pribojavajući da nerazumnim postupcima ne nakode djetetu, koje, bar u ovome času, nije u neposrednoj opasnosti.
Ludi Do u svojoj svijesti vidi posve drugačiju sliku od one koja je pred njim, vidi razularenu suludu gomilu koja je obuzeta nagonom da ubija djecu. NJegove misli nastanile su se u neposrednoj prolosti, uvukle se u njegovo selo i prikovale za izaponoćnu zbilju, koja ga podsjeća na stanje u kome se naao sada. Slika iz te noći posve je ovladala.
***
Eto ih! Eto ih...! iz sna probudilo ga je prestraeno majčino doaptavanje.
Nedovoljno razbuđen, po odluci koju je za takvu priliku donio davno, iskočio je kroz prozor. Prvo to je ugledao bio je bljesak noa. Tik pred očima. Strah je umrtvio sve nagone osim onoga za opstankom. Podigao je podlakticu i prepriječio put sječiva ka grudima. Bol se nije budila, osjetio je samo toplinu odljevnog mlaza. Drugom rukom je, po nagonu a ne po pameću, oborio napadača i pored njega suknuo, tamo gdje je odlučio davno da se nađe u slučaju nevolje uz stablo na kronju duda.
Tresao se u strahu a očima uokruivao je kronju, videći gonioce u svakoj grani. Samopouzdanje su razdirali molbe, plačevi, krikovi, podvriskivanja i ropci, koji su u velikom broju naselili seosku noć.
Ne zna ni priblino koliko je sve to trajalo, osjećaj za protok vremena je nestao, pa ne zna ni koliko je ostao u drvetu za vladavine tiine poklanih. Sve je vidio, zajedno sa punom mjesečinom, ali ni u viđeno nije siguran, nije siguran ni u svoju postojanost, sve je neshvatljivo u njemu i oko njega, i sam sebi je nejasno nepoznat i tuđ. Vidi oganj na vrh kuće, vidi i razdanjenost hladnog jutra, vidi tjelesa i lokve krvi, prepoznaje klanike i među njima svoje, djecu, majku, enu..., vidi sve i ne vidi, jer sve to to vidi, nije vjerovatno da se zbilo. Panterski saskočio je sa drveta i dao se u bijeg. Da je daleko od krvi, to dalje.
Ne zna kuda i koliko je trčao.
Maglovito se prisjeća, često je padao i sudarao se, pio vodu i umivao se, zaustavljao krv i podvezivao podlakticu, zaobilazio naselja i ljudske tragove, bjeao nekud i od nekog, to dalje i dublje, tamo gdje su ljudi jo razumna bića. Do njegovih uiju nije mogao doprijeti ljudski glas i kad bi ga bilo, jer u njima je zavladao zastraujući huk. Taj huk je najupornije kidisavao na razum i onesposobljavao da se prizove punoj pameti.
Kao kad ljeti vodopadu presahnjuje voda i jenjava huk, i u uima bjegunca je nastupilo umljenje, promjena koja se najavljivala golicanjem bubnjića. Na trenove su une duplje peckale, ubadane i probadane prepoznatljivim zvukovima. Zvukovi najednom preplavie osjetila. Zaboljee zvukovi. Preobraavaju se i povećavaju bol. Prosluava. Boli čujenje. Čuje, najednom čuje i volio bi da nije. Čuje! Čuje dječiji plač. Samo plač djeteta iz strave noći i noa. Ne, plač je realan, dijete je blizu!?
Dječiji plač je konačno prizvao cjelovit um. Obazrivo je poao u pravcu plača, ali je već do koji korak opet potrčao nazad. Um je ovladavao i gubio se, dječiji plač istrajavao je.
Plač djeteta je pretegao strah.
Sjurio se prema plaču, dograbio dijete i pobjegao od mjesta.
Tromjesečno dijete!
Nosi nejač to dalje od seoskog zgarita. Nekog nepoznatog sela, ili je moda i ono njegovo?
U sred pokolja i paljevine, na smrt ranjena majka, usnulo dijete je uvukla u grm, zaukala lićem i preklopila oči.
Sa djetetom pod mikom, umanjene svijesti, bjegunac se opet rastrčao usmjeravajući se u daleko. Koliko je trajalo novo odbjegavanje? Ne zna.
Ni sam ne zna kako i čime, ali zna da je činio, hranio je bebu i utopljavao. Razumnost ga je čeće naputala, spaavali su ga dječiji plačevi, svjetlost dana i mrkline noći, maglovito se prisjeća djeteta i sebe pored njega. Zna i da se nasmijao jednom i negdje, namamili ga gugutanja i anđeoski dječiji osmjesi.
Nepatvoren ivot, kako ga moe iskazati samo tromjesečna beba, u bjeguncu i spasiocu pobuđivao je ostatke razuma, koje je sve jasnije lapilo. Malo po malo, on opet postaje svjestan samoga sebe. Dijete je postalo prva obaveza i konačan cilj, a da bi ih postigao morao je opstati i on morao je sačuvati ivot.
Bavljenjem djetetom je posebna hrana i lijek obezvoljenom ivotu, u tome je sve bezazleno, blago i djelotvorno. Bjegunac se, pomoću obaveza prema djetetu, sve snanije dokopavao bistrine svijesti i ivotne zbilje.
Iscrpljen ali samopouzdan, jednoga dana, zbog djeteta, odluči da se spusti u selo ispod planine. Po dozivanjima pretpostavio je da je selo njegovih sunarodnika.
U selu prijateljski je primljen, dobro je procjenio, u njemu ive sunarodnici. Nakon to se okrijepio i prepričao svoju bjeaniju, a ene oprale i nahranile dijete, pa ga jedna iznijela iz kuće. "Da ga obiđe svje vazduh", tada iskorači jedan seljanin i upita:
A dijete? Odakle je dijete?
Doljak ne odgovori, zapade u bezvolju i malodunost, gotovo da i nije razumio pitanje. Ali kada je pitanje ponovljeno:
A dijete? Je li Nae, ili, NJihovo?
U doljaku počee da se bistre misli. Na pitanje ni on ne zna odgovor, prisjeti se, pa prepriča, koliko se mogao prisjetiti, okolnosti i mjesta gdje je pronaao dijete.
NJihovo je! kaza taj čovjek, a svi ostali saglasno klimnue glavama. Onda taj seljak iskoračeni, ustro priđe eni na vratima i otrgnu dijete.
Domalo učinio je zlo!
Učinio je!?
Beboubica!
Zato, zato, zato..?! Zato bebu?! jedino zapomagao je donosilac djeteta.
NJihovo je! I oni su poklali moju i nau!? zlodjelnik odgovori sa mirnom savjeću.
NJihovo! Ali, dijete je...! zapomaga dobjegli.
I njihov vođa bio je dijete, nekad... opet, potpuno smireno će beboubica.
***
Bjegunac, bez djeteta, nastavio je da luta. Neko nekad i negdje prepoznao ga je i odveo u bolnicu, iza rata, a iz nje je doao u grad sestre. Na etalitu se osjećao lagodnije, povremeno se čak i oputao, smirivali su ga tihi govori, spori hodovi i bezazleni pogledi, povjeravao se rastuenoj sestri.
I u parku, nad djetetom, uspio je da se prizove pameti. Pogeo se, u naručje podigao je dijete, majčinski njeno, poljubio ga u tjeme, iskoračio do prvoga mladića, ispruio dijete i poniznim glasom obratio mu se:
- Budite njeni. Predajte ga majci.
KAP KRVI
Bife hotelčića, po ne znam koji put, iznenadi me prostranstvom, čistotom i svjetloću. Odabrah osamljen sto sa, kao mlijeko, bijelom okruglom mramornom pločom. Preko poliranog kamena razigrali se sunčevi zraci, čas se okupljaju čas rasipaju, poigravaju po ritmu njihanja čempresa pored prozora. Ta igra zaokupi moje misli. Svjetlina kamena ne doputa učinke dubokih misli, koje me more danima, presijecaju ih otrice bljeskova i privlače na sebe.
Rasprskavanje svjetlosti zaobilazi jedan mali dio stola, koji upada u oči. Na neki način smeta i meni. Tu sam da runoćam igru spektrova i bljeskova, kao da hoće da kae, i kao da prkosi mramornoj čistoti. Stavih se na stranu bjeline i poeljeh obrisati mrlju, čak i pokrenuh list novine koji mi se zatekao u ruci, ali se pokret polusvjesno zaustavi iznad nje, ustuknu pred njenim izobličavanjem, koja se ukazae tek kad joj se primakoh naginjanjem iznad stola. Odsjaji mrlje, najednom, zasjenie malopređanje snopove prevrtljivih crno-bijelih slika, ove, u presjecima sunčevih zraka i sjena čempresa, tvore čudesne poluive ikonostasne zamisli u boji. ivopisanje je snoviđeno i ni sa čim poredivo. Na tren me potsjeti na ikone, pa na izlobu izopačenog genijalca slikara, pa na filmove strave i uasa, a na čas na bezazlene bajke... Zaokupie me smjene slika i odvukoe u matanje, pa se iznenadih i u prvi mah ne snađoh u pojavi konobara.
Kćerku i zeta nisam vidio dugo, a poodavno sam i primio zadnju vijest o njima, zabrinut sam, pa sam tim povodom i doao u hotel, u nj često navraćaju borci, na povratku sa ratita i donose vijesti. Otvoreno ne smijem pitati za zeta, on ne pripada naoj naciji, a to je dovoljno da je za ovu stranu neprijatelj. Ovdje je znan i uivao je ugled, kao čovjek koji je izvan plemenskih zavada, dobroćudan, radan i poten. U ovome ratu te osobine ne znače mnogo, podjele nastaju činom rađanja, ubijaju se nesaplemenici, redom, nejako i jako. Sjeo sam na osamu i izotravam sluh, da čujem svaku riječ koja govori o onoj strani linije fronta. Dolazim skoro svaki dan, sasluam i tiho se povučem. O zetu ni jednom nije bilo govora. Istina, jednoga dana mi je priao rođak Mrki, neustraivi borac, kako za sebe kae, i bez povoda izazvao me:
Gdje ti je zet? Javlja li se? Koliko je zaklao naih..?
Sjedi Mrki, popij piće, okani se... tru-deći se da ne pokaem uznemirenost, blago ga pozvah za sto.
Nikad! Udao si kćerku za nevjeru, izdao nas...! Nikad i nikad! polupijano govorio je.
Pusti to, Mrki, popij... zadnjim snagama obuzdavam drhtavicu pred ostraćenim čovjekom, koji je u stanju da postupi i napasnije, nedajboe, i upotrebi oruje kojim je okićen. Presiječe me osorno:
Tvoj zet je moj! Moj! Kad-tad! Moj je! kaza hvatajući se za oruje, pa noen bahatim smijehom udaljio se.
Iza ovoga događaja izbjegavao sam zaticanje u hotelu kad je u njemu on. Ali sam se i uveliko zabrinuo za zeta, ne zbog straha da bi ga mogao ubiti Mrki, već zato to sam tom prilikom u njegovim očima prepoznao golemu mrnju i eđ za krvlju, a kasnije je otkrivao i u sve vie naoruanih ljudi. Postajemo zvijeri, ivote smo sveli do bestijalnosti, strah i ove misli sve napasnije obhrvavaju me.
I evo uao je Mrki, čuo sam mu glas iako ga ne vidim. Uznemiren sam. Napustio bih hotel, ali ne mogu, naručeno piće nisam jo ni dobio, a jasno bjeati pred njim, nije mudro, a nisam ni počeo sluati ono zbog čega sam tu. Mrlja opet odvuče misli i na tren odvoji od moguće zloće Mrkoga.
Ukaza se slika tek otpalog lista sa grane jesenje drače, ali je pokret čempresa prikaza kao let ptice na pravcu sunca, onda snop svjetlosti oslika zakrvavljeni horizont zapada na zalasku, i..., vizije smjenjuju slike razigranih boja, nadjačavaju ljubičasta i crvena. Mrlja je neobična podloga, čudesno slikarsko platno, koje moe poprimiti svaku sliku koju čovjek moe zamisliti. Zagledujem se u mrlju, gonetam joj potku i nastojim da odstranim utiske koje nameću smjene sunčevih zraka i sjene čempresa. Mrlja je čudesna za mjesto na kojem se nala. Ona je kap usirene krvi, to spoznah tek nakon to rukom presjekoh smjene sunca i čempresa. U mislima se razmilie nove slike u zamiljenom otsjaju kapi krvi. Zatvaram i otvaram oči, zamurujem, vie ne bih htio da gledam u krvavu mrlju, ali se pogled otima i hrli ba njoj.
Čudesno izgleda svijet u razlićenoj kapi krvi, jo neobičnije na bjelini kamena i mijenama sjena sunca i čempresa. Nema crnje boje od kronje čempresa na sunčanom danu, ni gluvodobna mrklina kine noći joj nije dorasla, zaključujem posmatrajući ga kroz prozor, i shvatam zbog čega je čempres najčeći grobljanski naseljenik. U listiću usirene krvi i sjenama čempresa izloena su sva ratna zla, pomiljam opterećen kobnim vremenom i slikama svih zloslika na okupu. Izvori bjeline i mrkline se nadmeću u krvi, misao je koja zavlada i odluta, a kad se povrati sa sobom dovuče graju sumornih, polupijanih i bahatih ratnika.
Ratnik!?
Bilo je mnogo odbranbenih ratova na ovom malom prostoru, muka mladost je ginula i previe, pa je pojam ratnika smjetan i zavjetan među svetinje. Svaki dan se izlazilo na glavice i izvirivalo, čekala pojava ratnika ivot ili junačka smrt. U narodu je tako i ovoga rata. Borci koji dolaze sa linije fronta dočekuju se na koljenima. Kao ni ijednog rata prije, borci dolaze prečesto i prebahato, alkoholizirani i puni hvale, i sve čeće punih depova. Po gostionicama govore da su pobili mnogo neprijatelja, piju i dopričavaju, poslije svake čae vie pobijenih. A kad desetak takvih posijeku neprijateljske divizije nastavljaju međusobni obračun, verbalni i fizički. Tada se čuju posve drugačije priče, međusobne optube, koliko je ko opljačkao, kod neprijatelja, ali i od svojih. Naalost, tih to se "etaju" po "liniji fronta" sve je vie, dolaze sve čeće, kupuju i bogate se, po birtijama pucaju i prijete vladaju.
Borci mjesecima lee po planinskim rovovima, kalu i snijegu, sneni, gladni i edni, ogluhuju od kanonada granata i drhte od ofanzivnih kama, ne mogu da doću do predaha, ne dolaze da obiđu djecu i ene, njihovo je da brane i odbrane. Ako se takav i pojavi, u pravilu ranjenik ili bolesnik, on se tuno i siromano doima, ne snalazi se, čak i uklanja od njemu čudnih "boraca", izbrijanih, ugojenih, zavidno obučenih, snano naoruanih najmodernijim orujem, novcem i najljepim djevokama. Upita li ih gdje su na frontu, oni ga ismiju i proglase "puko". Mrki im je prvak, on je najopasniji ovdanji "borac". Svi ga se plae, ali niko koliko ja.
Nekontrolisani govor i psovke iza leđa dopunjuju sve sumornije slike u razljevu kapi krvi. Da li se to dogodilo zetu i kćerki, zadah ostraćenih "ratnika" zaziva početnu slutnju. Nema ispovijesti, alkohol ih tek priprema, ima ih koji bi mogli znati, da priupitam nekog, dok su jo koliko-toliko trijezni. Kojem se obratiti...! Znaju da sam samo zbog pitanja tu, među njima ima i jo neposrnulih ljudi, prići će nekoji, ako mi se ima to i kazati. ivi su i zdravi, ili..., tako je čuo on, toliko da čujem...
Podnimljeno sjedim i očekujem da se oglase koraci, a pogledi zaokupljaju slikama na mrlji. Traje.
Spoljni vazduh zalahori pred naletom planinskog vjetra, slike se smjenjuju sve bre, graja sve svađalačkija, a moja elja za saznavanjem nestrpljivija je.
Krenuli su koraci, predosjetio sam ih jo u nakani. Pribliavaju mi se, gonetam im mjere dobra i zla. Posljednji put oko bacam na mrlju, zaustavila se slika, smirio je oblak koji se nenadno sjurio sa oblinje planine. Koraci se zaustavie tik uz leđa.
Kroz staklo prozora, u kronji čempresa, ugledah odbljesak mramora i mutne slike sebe i dio "ratnika" iznad sebe.
Doao zbog zeta?! podrugljiv, osor i prijeteći glas Mrkoga satjera me u dno stolice.
Trnci gruvaju u prste nogu i ruku, zebe i trne brada.
Čovjek koji je sve do juče bio zadnji među nama, uniavao mi se izdaleka, goropadno stoji iznad mene. Nii sam od njegovoga koljena, i u ova vremena, jedino sa tih visina moguć je na razgovor. Osjećam se kao satjerana divljač, on to zna, on to hoće, njemu je to potrebno, mjera njegove ovoratne mjere. Ta mjera je na vlasti, pa je ja razumio, prihvatio, ili osudio, nema značaja.
Mučno mi je.
Klupčam se na stolici. Svjesno, "dobrovoljno", u nadi da će se nahraniti nizinama, utoliti ostraćenost i udaljiti. Ako se to dogodi, napustiću hotel, i dok traje rat u njega neću ući. Izbjeći ću svaki mogući susret sa "borcima" Mrkoga kova. Vrijeme nije za ljude, za razgovore, a pogotovo nije da se događaju u točionicama alkohola.
Samo da me se okane, jedina je sadanja misao.
Ostraćenik se ne smiruje, nagon je pregolem da bi trajao kratko. Ne puta me. Krevelji se iznad mene i uiva u mojoj nizini.
Pretjerao je i za sortu njegove podvrste, dozivaju ga njegovi prijatelji i nagovaraju da me pusti na miru, jer bilo je dosta, nazabavljali su se mojim nitavilom. Ponadah se da jesu, da je i on, i da ću ubrzo biti oslobođen.
Prevario sam se, on je smislio neto posebno, izveće to do kraja.
Doao si da sazna za zeta!? okrenut njima, iskoračivi ispred mene, na onu stranu stola, kreveljeći lice, zagalamio je.
Doao... promucah, vjerujući da ću ga tako najmanje izazvati.
Nije te bilo nekoliko dana potrudi se da glas naliči na zdrav govor.
Nije potvrdih, opet ponizno.
Kako zna da ba danas treba doći? nastavi istim naporom da se dojmi zdravo.
Pretpostavljam da si bio tamo...? kazah, opet krajnje ponizno i molećivo, a kad ne odgovori, nastavih: Vjerujem da si neto saznao i o mojima. Opet ne bi odgovora, pa nastavih: ta je sa mojim zetom?
Dobro pretpostavlja uljudno kaza, onda iskezi lice i nastavi podrugljivo: O njemu ti znam sve, i vie od toga.
Nagla smjena njegovog govora potpuno me onespokoji i izvede iz kakve-takve kontrole. Strah oprva preko podnoljivosti. Ne mogoh vie izdrati zabaljeni pogled, podvih svoj i skrenuh ga na mrlju.
U međuvremenu projezdio je oblačić, mrlja obnovila slikokazaniju, svjetlost sunca i sjene čempresa su nastavili razigravanje. Mrklina čempresa je ovladala, slike su prebojene i preovladava crna boja, u mojoj viziji se gubi kap krvi, gubi mrlja na mramoru, gubi, gubi i izgubila se. Uz mrlju, uz slike na njoj, jo sam i mogao da podnesem mrklinu Mrkoga. A sada, bez mrlje na mramoru, kao da sam izgubio kakav-takav oslonac, neodbranjiv sam od Mrkoga. Traim krvavu mrlju kao da je znamenje nemoćnih, okato je traim, ali nje jednako nema. Gje je?
Mrlja je u Mrkom.
Mrlja je u ljudima.
Mrlja me ipak samo na tren zaokupljala, briga za sudbinom zeta je snanija, ona pogled izvuče do neprilike Mrkoga, ali se ne usudi da se izdigne do njegovih očiju. Pogledom bjeim u čempres i staklo-ogledalo, da vidim, i ugledah delata nad sunjom.
Mrki se bavi ukoričenim noem za pojasom. Unezvjerih pri pomisli mogućih nakana. Pogled izdigoh u sredite oka zlog ratnika.
Iskoričen metal bljesnu tik ispred mojih očiju. No se izokreće i bljeska. Niz njega se slijeva fluid. Kanu kap na mramornu bjelinu. Koji centimetar od mojih očiju. U igri sunčevih zraka i sjena čempresa, kap rasprsnu u zastraujuću sliku u boji.
Novu kap krvi!?
Donio sam ti dio zeta!? kaza i zacereka.
UMIRANJE OTAKANJEM KRVI
Svako je bar jednom bio u neprilici da bude glasnik tune vijesti, i sa njom bane pred dom prijatelja ili poznanika. U trenu preuzimanja takve dunosti ne osjeća se naročita neprijatnost, taj čin shvata se kao nunost, jer to to se dogodilo činjenica je na koju on nije uticao, a vijest svakako neko mora prenijeti, pa zato to ne bi bio bilo ko, odnosno prvi koji na takvu situaciju naiđe. Idući prema ličnosti kojoj je tuna vijest upućena, u prenosioca se sve upornije uvlači osjećaj nelagode, a ako je vijest veoma loa, kao to je smrt, naročito naprasna smrt mlade ličnosti, prenosilac se, bez svoje krivice, nađe u čudu. U toj fazi nastaje zapitanost zato je obavezu olako prihvatio, slijedi razmiljanje pa i kajanje, da bi na kraju sve zavrilo sa jedino razumnim, trebao je i morao. Da nije vijest ponio on u istoj situaciji bi bio neko drugi.
Godinama sam čuvar jedne takve vijesti tajne, i nisam sposoban da je saoptim onome ko jedino ima pravo na nju. Lijeem i ustajem sa tom morom. Već me je premorila i satjerala u odluku, poao sam sa njom do jedne ucvjeljene majke.
***
Buljim u Trifkovo lice i sumnjičim poznanstvo. On je i nije. Sumnjičim sve vie. Zasigurno je on, ali je i drugačiji od sebe.
"Trifko!" javih mu se apatom.
Ne obazrije se, a ja se isprepadoh pred naletom galame svoga apata, koji uznemiri prostranu tiinu nemoći.
Nijemi smo u seoskoj učionici prepunoj proljetne svjetlosti. Dvadesetak nas leđima upiremo prozorski, a Trifkovih dvadesetak oslanja se o nama nasuprotan zid. Gledamo se i ne vidimo se. Začuđene oči bi da vide kroz zidove i vrijeme koji su nas dopali. Trifko gleda kroz zid i sučeljene nemoćnike, zagledan je daleko, u rodni grad i stan iz koga je naprasno otrgnut. Ne smeće sliku zaprepatenog trogodinjeg sinčića, ustravljenim od očevog straha, koji se u trenu razlio po gluvonijemoj izaponoćnoj spavaćoj sobi. Već ustraen od noćnih pucnjava, sinčić je mogao zaspati samo uz Trifkov dah. Priljubljen uz očeve grudi, u snu se tresao i budio se, ali i opet uspavljivao omamom sigurnosnog roditeljskog daha. Kakve su dječakove noći bez topline snanih grudi, pitaju se zagledane Trifkove oči.
Od četrdesetak ojađenih ljudi, u jednoj seoskoj učionici, poznajem samo Trifka. On jo nije prepoznao mene, nije me vidio, ili mu nije do prepoznavanja, a mene progoni samo ta potreba. Ako skončam ja a preivi on, da moji bar doznaju o mjestu i načinu moga kraja.
"Trifko!" jo jednom me iznenadi sopstveni poluglas.
Pogleda me i prepoznade, ili mi se samo tako pričinilo. Ne, ne bi miga koji bi potvrdio prepoznavanje. Otvara i zatvara oči, niani u daleko, gleda i kroz mene i kroz zid. Zagledan je u daljine. On je, Trifko je i nije, smjenjuju se uvjerenja i sumnje. Na tren sam siguran i odmah pokoleban.
Poznajem lice prijatelja sa kojim sam radio desetak godina u istoj kancelariji. Nos, usta, brada, oči, sve je Trifkovo, ali i nekako drugačije. Pod dejstvom smo golemih jada, strah mijenja ljudski lik, zaključujem i uvjeravam se na licu ispred sebe. Oči su mu usitnile, nos se uvećao i isturio, a jagodice naotrile i isukale. Smijalice su pobunjene, gotovo izokrenute.
Smijalice me potpuno zaokupie, one nagovaraju da sumnjičim znan lik. Nisu Trifkove, po ne znam koji put to neuvjerenje, njegove je bilo dovoljno pogledati pa da se čovjek ozari, a ove zastrauju, oslikavaju tugu i očaj, iz mene izvukoe hladnu suzu, koja bez najave iskobelja i kanu na patos između svezanih ruku i rairenih nogu.
Četrdesetak boca za krv je na podu, svjetlucaju pod ubodima zraka vrele svjetlosti, na čudesan način iz nas otače tekućina, koja će, tamo negdje, osnaivati ivote naih delata. Čuvari su tihi i podravaju tiinu beznađa, tiho zamjenjuju dopunjene praznim bocama. Odaju dunu potu zrelim samrtnicima, oni to umiju, oni su vaspitani u katoličkom miljeu, gdje je o mrtvom sve lijepo. Upravo su Trifku zamijenili petu bočicu.
Skončaću u tuđini, moji nikad neće saznati gdje i kako, nasrnula je ta misao i pretpostavlja alost za majkom, ona će do kraja ivota da se raspituje za mjesto moga samiranja i traiti zadnjeg ivog svjedoka. Ovdje me poznaje samo Trifko jedina nada. Najjači je među nama, tridesetogo-dinjak, sportista, preivjeće i pronaći će moju majku.
Mora da me prepozna. Mora!
"Trifko!" apat iz mene istoči jo jednom.
Pogleda u mene i dade na znanje da me prepoznao, ali i da nam od toga nema koristi, jer mi smo samrtnici, oba i svi u učionici, sve to izrigae umilne i umorne samrtnički lijene oči, sve u trenu između dva treptaja.
Prepoznaje me ali mu nisam značajan, ni ja ni iko i ita. Dade na znanje i moju stvarnost, te povrati u svijet daljina, tamo trai sinčića preplaenog od pucnjava i slika iz noći hapenja. Ima li nade dijete, ili je i ono već dopalo..., misao ne smije da izvede na čistinu, zaustavlja je i ostavlja da baulja u vrtlogu ljudskih gluposti i civilizacijske maglutine.
Trifkova svijest se zapetljava u daljinama, a ja bih da je preselim na svoje pitanje, da godinama prepričava majci.
Topao fluid otače u krvavu posudu, hladni ogrtač od tople svjetlosti stee sve jače, zubi cvokoću sve glasnije, a sve to na čudesan i bolan način svjedoči postiđeno proljetno sunce. Da li će majke dokučiti mjesto i način skončavanja svojih čeda? Hladnoća beznađa je sve smrtonosnija. Nada je samo Trifko, ali ja njemu nisam na umu koliko ni on sam sebi, njegove misli i pogledi su zapetljani u uređivanju zakona haosa.
"Trifko!", zapuhnut uasom presmrtnih umova u uima, poput nedoklanog jesenjeg prasca, kriknuh i do bola nagrdih tiinu mrtvačnice.
Na krik ne obazrije iko, jedino se pokrenue Trifkove smijalice, uvratie u znane linije, mile i sanjalački naivne. Trifko postade nedvojbeno prepoznatljiv, on je, smije se i uvodi u san.
Smije se i umire.
Providno crijevo jo pretače iz vene u flau.
Pritrča čuvar, dograbi usnulu ruku, poče joj stiskati i oputati aku, potraja dok se ne dopuni i ta peta boca.
Krv poče mijenjati boju, pobuni se i ona. To bi povod da se svi razbudimo i pobunimo. Pobuna bi po instiktu i potraja samo tren. Ponovila se i iza slijedeće smrti. I jo jedne. Onda negodovae i neki ljudi u bijelim mantilima. Ti ljudi, na svoju odgovornost i opasnost po svoj ivot, pritrčavae i počupae igle iz smrću načetih mladića.
Preivjeh!
***
est godina kasnije, na putu sam ka domu Trifkove majke.
Slika seoske učionice, i poslije est godina, veoma je iva i Trifkov lik u njoj. Smiljam i dvoumim riječi koje smijem kazati zabrađenom roditelju.
Koju od krvavih kazanija reći majci?, koja pogureno hoda po bivim ratitima, pretura busenja, zagleduje kosti, prepoznaje...
Da li ispričati ikoju priču?
I da li...?
Koju???
SPASONOSNI SRK
U skladu sa imenom, Dragi je zaista drag i mio. Volimo da ga sretnemo i popričamo. Bivamo raspoloeniji iza svakog susreta s njim. Uzoran u odijevanju, hodu i manirima, blag u govoru i ophođenju, znalac onoga o čemu govori, nenametljiv a stalno prisutan, pedesetogodinji inenjer Dragi je savremen čovjek i sugrađanin kojega mnogi pokuavaju da oponaaju. I u ova plemenski ostraćena vremena on se ne mijenja, naprotiv, njegovim prisustvom su zastranjivanja manja. Oni koji su već zavonjali ljudskim talozima, oni koji zastavama i sumnjivim znamenjima uznemiravaju nesaplemenike, pokunjuju se pri susretu sa Dragim. Posrnule opominje blago, predočava kuda vodi zaluđivanje, pa je neke već i povratio razumu, iz koga su bili iselili. Zahvalni su zbog toga i ne libe se da to kau glasno. Ali Dragi ima svoj nemir, samo svoj. Preivio je jedan na rat i boji se ponavljanja bezumlja, a ono je sve izglednije.
Samo ne dopasti u ruke krvnika, misao je koja ga ne naputa.
Vođe su već pomutile vode međuplemenskih veza, misle da je to jedini istiniti put za njihova stada, ponosni su na svoje puteve, za koje uistinu i ne znaju kud vode. Dragi im jedini zna putanje, ruilatvo, zvjerstva i uase smrti. Već ih doivljava i uasava se pri pomisli da nailazi vrijeme u kome ga bilo ko i bilo kad moe mučiti, sakatiti i usmrtiti. Bez odgovornosti i opasnosti po sebe.
On voli i umije da uiva u svjetlosti ivota, pa mu budućnost koju pripravljaju pomračeni umovi tim vie pada teko. Naročito noću, jer tada misli progone jedna drugu i zaustavljaju se na nedjelima koja su na pomolu. Da mu razulareni bolesnici, mirne savjesti, oduzmu ivot, oduzmu samo zbog toga to im nije saplemenik, Dragi to neće ili ne moe da prihvati, a procjenjuje da je to realna i skora budućnost. O tome već premnogo govori prijateljima, već i dosađuje ljudima. Budućnost koju predviđa njima je nestvarna, jer boe moj, gdje bi to mogle mirne i dobre komije, jo i bez razloga, čak i bez povoda. Ta, susjedi su među kojima nema nesporazuma. Zna se da je u prolom ratu bilo i onoga od čega strahuje potovani Dragi, ali prije pedeset godina ljudi su bili neobrazovani i neobavjeteni, pa ih je bilo lako zavesti i izbezumiti. Gdje bi to oni danas. On se u predvečerje rata iz njegovih zamisli, po njihovom shvatanju, opteretio uasom koji se u tome obliku prljavtine vie ne moe ponoviti, ali ga i razumiju, zaista, u djetinjstvu svjedočio je strahotama.
Rat je počeo izdaleka, ali se kao poar u sasuenoj umi iri i primiče. Prljaviji je od onih prije, Dragi ga prepoznaje po potki na kojoj je zasnovan. Ovdanji jo uvijek mirni ljudi ubrzo će postati ubice, istrebljivaće se međusobno, on to zna i govori, ali ne umije da objasni zato će postati takvi, ni sebi nije uvjerljiv a kako će biti drugima.
Gare poara dopuhuje, muici se mekolje i očima razlučuju, ophode se sve neveselije. Hladnoća otpozdrava već boli. Već je jednom vidio takav početak. Plemenski predvodnici su okačili čaktare, zvone u hodu. Pretpostavio je, jo lane, da će to biti ba ovi koji i jesu. Nerazboriti i jednostrani pastiri, planine im otjenjali panjaci, najednom, mjesta ima samo za jedno stado nae. Ostala stada nuno treba unititi, jedino tako moe opstati nae. Dragi zna te neume, dugo ih prepoznaje i slua. U novije vrijeme do njega vie dopiru glasovi od svojih saplemenika, sopstvenoga taloga, koji zahtjeva da im se priključi i on. Boe moj, govorili su, takva su vremena, moramo se naoruavati i pripremati za obračun. I intelektualci moraju ponijeti dio tereta naroda svog pojanjavaju njemu. Ni u čemu se nije mogao usaglasiti to ih ljuti: jer on ne zna sve, on ne ide svuda, ne dočuje i nedovidi. "Oni nam rade o glavama a ti se lie ba s njima. Neće sa svojima, sada kada treba raditi na pripremi za odbranu, neće da se zamjera, e pa dobro, neka neće, ali neka ti je znano, neće ni kada ti postane gusto, kad ti oni budu poradili o glavi, onda ni mi nećemo htjeti tebe. Ti i takvi su najopasniji među nama...", ljutito govore i sve čeće naputaju ga bez pozdrava.
LJudski talog mulja svom silinom. Noćne tiine paraju sve blii rafali, praskaju bombe, dopucavaju se do juče mirni građani, objavljuje se zlo, nepokolebljivo su krenuli rasadnici omraze i zagovarači zla.
Vrijeme je na koje je Dragi upozoravao dugo. Neplemenici vie se ne pozdravljaju ni u izuzecima, zaobilaze kad je to god moguće na putu, to je siguran znak predvorja krvoločja. Na redu je prolijevanje krvi, prva rtva će pasti za koji dan ili sat, procjenjuje i strijepi Dragi. ivotima naglo opada cijena, i njegovom prijeti neposredna opasnost.
Kako postupiti u vremenu prava ubica?
LJudi su već naoruani i zgomilani po religijskim čoporima. Mrnja i krvoločnost kipe preko kućnih ograda, vaspostavlja se borbeni poredak. Huk uzavrele krvi navire na modane opne. ta preduzeti? Sve tegobnije su misli čovjeka koji ne moe da mrzi i ubija.
Dragi je najpreplaeniji građanin.
Potroio je premnogo misli, nesretan je zbog ostvarivanja slutnji, ali je stalno na početnom opredjeljenju za slučaj rata. Ostaće van ludila, ponaaće se kao da se ludosti ne događaju, oponaaće mirnog i neuznemirenog građanina.
Tako nije mogao dugo, verbalne nasrtaje je već doivio, tako je bilo i na početku onoga rata, nemir je sve snaniji i razloniji.
Ubiti!? Poginuti na pravdi Boga, jo bi to i nekako mogla pojmiti njegova misao, ali pomisao na sve vrste mučenja koje bi ga mogle dopasti, nagone i na njegovo pokretanje.
Ne moe a da se ne prisjeća irine mučenja iz Drugog rata, a ta sjećanja ga guraju u svijet drhtavice, jednake onoj koju je jedva preivio. Nova mučenja ne bi mogao da preivi, uvjeren je u sve naraslijem strahu.
Gledao je dok su mu klali oca.
Zadah očeve krvi je uasavala pet decenija, sada ga izluđuje i ubija na nov način, pun neizgleda i bola. Ni otac nije htio u čopor. Preivio bi da je htio prihvatiti ivot torine moda, Dragi je u ivotu puno puta razmiljao na taj način, a evo u ponovljenom vremenu ni on ne prilazi oboru svoga plemena. Ne moe da prihvati vraćanje ivotima čopora, ne moe, a to ga moe doći glave, svjestan je toga ali ne moe da pobijedi svoju misao, po kojoj se ljudi ne smiju vjerski i rasno dijeliti i ubijati, pa makar to zahtjevale i plemenske prilike i neprilike.
Talasi rata dopiru sve uvjerljivije. Narodna stradanja su se pribliila na dan hoda. Vijesti o mučenjima nejači su sve čeća. Muče, siluju i ubijaju oni tamo, u "sva tri entiteta" govore se iste riječi i optube, i nuno zagovaraju osvete. U prostorima mučilita, gdje bolesne umove liječe velikim dozama zla, dograbljuju najnejačije i na njih obruavaju najvećim zločinima, srču im krv, to je djelotvorna hrana bolesnim umovima. Pored nejači i vie uivaju u unitavanju jakih umova i nenatrunjenih ljudi, koje moraju estoko mrziti, za onoliko koliko su ljudi uvjerljiviji od od njih krvnika, a to nije malo, nagon za iivljavanjem to je najveći. Dragi zna tu sortu, već se i roji oko njega, i predočava sliku njegovog mučilita.
Gleda likove svojih mučitelja, mada su zaklonjeni meteom i izmaglicom strave. Gleda ih, guraju se koji će hitrije i stravičnije, bolnije i due da na rate sasijecaju umne. Ponavljaju se sjećanja iz jutra kada su sasijecali oca. Do njega jo uvijek dopiru zagluujuće psovke i podvriskivanja trojice koljača, do rata mirnih građana.
Na smjenu, otsijecali su uho, nos, drugo uho, genitalije, jezik... Dok su činili svoj uitak, otac, zastraujući mučenik, činio je samo ono to je vie moglo zaplaivati svoje dijete, poprimao je strah i mrtvačku boju u pozadini boje vrele krvi. Lik oca je, jo u toku klanja, izgubio iz pamćenja, (nikad ga vie nije uspio dokučiti, a u tom pravcu se naprezao svih proteklih pedesetak godina). I u snu.
ta je mislio otac dok su nad njim vrena zvjerstva, a morao je misliti neto, misli su koje su proganjale kroz čitavo djetinjstvo, i, evo, počele progoniti i u starosti. Otac je pokorno radio ono to su od njega zahtjevali zlodjelnici, prilazio, lijegao, sjedao, ustajao, i dobrovoljno sjeo na stolicu smrti. Zato i bez pokuaja otpora? Čudio se do nedavno, a sada ne zna da li se tome i trebao čuditi, sada mu se čini da je sve moguće, moguće je da se i njemu sve to moe ponoviti. Čudno je kako se čovjek moe zateći u nesposobnosti, nemoći i bezizglednosti. Misli ga stalno neto pitaju, a on vie ni na to nema odgovor. Ipak, ma ta da mu se dogodi, neće dozvoliti da ga skrnave, nedajboe, sasijecaju iva. To nikako. Poginuti moe, ali samo u jednome komadu.
U ruke iv nikako, čvrsta je i nepokolebljiva ona početna odluka.
Poput tmurnoćanja jesenjeg neba nad kotlinom, pomračenje ljudskih umova je sve vidljivije i prisutnije. Sljepilo postaje vrlina, ubijanje junatvo i istina opstanka. Dragi je iznenađen i zgranut brzinom pomračivanja, zatečen je čak i on koji je davno najavljivao ba to.
Nerazlučenih vie nema!?
Ostati po strani, usamljen vie nije moguće. Useliti u saplemenički vonj, kao to učinie i mnogi dobri ljudi, rjeenje je koje njegov um i dalje odbija, jer pretpostavlja uzimanje oruja i nianjenje na ivote, a on to ne umije, ne samo da neće, on to ne moe, ne zna kako se u to moe smjestiti savjest. A pitanje je da li bi ga primio i čopor, i on ima svoja pravila. I od svojih bi mogao izgubiti glavu. Otići u drugo naselje, čisto saplemeničko, svoje, tamo gdje ga ne poznaju, tamo gdje se moe utopiti u osrednjost, učini mu se izgledno rjeenje. to bude njima neka bude i njemu, zaključi i odluči da se neopaeno izvuče iz naselja i okrene preko brda u izbjeglitvo.
etao je ulicama i lovio priliku da umakne, ali te prilike vie nema i neće je ni biti. Većina se već izvukla, a oni to nisu ne pojavljuju se na ulici. Jedino jo on eta i doima se kao najveća luda, naivčina, saaljavaju ga i ismijavaju, ali već i prijete.
Konačno se odlučio da krene. Izgledi za izbjeg su veoma mali, ali po odluci da iv neće u koljačke ruke, poao je uz sav rizik po ivot koji ga čeka na putu. Ponio je samo to moe stati u dep.
Bjeaće etajući!?.
Kao i svih dana prije, krenuo je u etnju niz rijeku, da uiva u svjeini i zelenilu.
Etničko čićenje je u punom zamahu. Dragi se ovamo vie nikad neće moći vratiti, jer je pripadnik najmalobrojnijeg ovdanjeg etnosa, kako se to na nov način kae.
Umiranje zavičaja boli kao otvorena rana.
Ogledava ga zadnji put, krako polje sa klimom juga, sedam rijeka, pitomina i toplinama ljudskog roda. Ko ste vi koji izgonite ko? Otkud vam to pravo? ta nam uradiste proklete vođe, ubio vas Gospod. Usplahirenih očiju pita se, optuuje i eta.
Na izlazu iz naselja, na uskoj raskrsnici, neočekivano, pred njim se ukaza kolona zastraujućih samohodnih vozila. Umalo se ne sudari sa prethodnicom, omamljen riječnim uborom nije ni mogao čuti buku. Nastavi oponaati smuenog etača, podvi pogled pod gusjenice, smiri bilo i nastavi da eta.
Prvo, neveliko ali dobro oklopljeno vozilo, zaustavi se desetak metara iza Dragoga.
Gospodine Dragi! iz zaustavljenog vozila oglasi se otresit glas.
Prepoznala ga je neka luda, zaključi i pomisli kako je to najgora sudbina koja mu se mogla dogoditi. Zaustavi se i obazrije.
Pored vozila prepozna dragu priliku, Maloga, kako je Dragi oslovljavao sina susjeda i volio ga od rođenja. Mali mu je godinama utrčavao u susret, vjeao o vrat i iz depa izvlačio slatkie, koji su se tu morali zateći.
O, Mali, ti si...! Dragi se u času rastereti.
Koji mjesec prije mladić je nestao iz naselja. Gdje je?, pitao se i Dragi. Tek u ovome času ima odgovor. Iao je da se obuči za zlo. Zar i on? Ustravi ga istina na djelu. Kad je već morao nabasati na dumanina, dobro je to je to Mali, mladić kojega je prezaduio ljudstvom, pa koliko mu god ovom prilikom vrati biće dovoljno, zaključi i pokua da se opusti.
Ja nisam mali! zasikta iz zastraujuće maskirne uniforme.
Znam, nisam ni mislio da si mali, ti si odavno odrastao, moj si prijatelj, mislio sam da samo ja imam pravo tako da te zovem... Dragi pokua da se dovija.
Dođi, dođi, ba tebe sanjam...! čudna mjeavina izraza lica pratila je riječi mladića, tako da u prvi mah nije shvatio koji je izraz istinski.
Dođi, dođi da te koljem...! Mali je pjenio i suludo siktao. Dragi nije dvoumio svoj poloaj. Dopao je uloge klanika, uloge za koju se kleo da će je izbjeći.
Dođi, dođi...! Mali je govorio, iz vozila vadio neki do tada nepoznat oblik noa, onaj to izgledom govori o matovitosti konstruktora smrti, predvidio je sve načine klanja.
Nema dvojbe, Mali je odavno dograđen za zlo, nameračen je ba na Dragoga, čovjeka koji je u njegovim očima dostojan najsuludije panje. Jasna je sva moć koju je mladić zaposjeo, i suludost koja ga je opsjela. Da bi sve bilo razgolićeno, pokazuje rukom ono to je odavno nameračio, pokazuje na uho, pa nos... Dragi se prisjeti jednog davnanjeg trena svoje slabosti. Dječačić je bio znatieljan, čudio se kako čika Dragi nema oca, uporno je molio da ga objasni... Tako je dolo do kratke priče o bremenu svoje prolosti..., i slike klanja oca. Moda je jo tada u dječačiću nikla klica ponovljenog zločina!?
Zabolje sudbina od koje se ne moe umaći, i od koje je u bijegu. Neće iv u krvničke ruke, proleti misao...
Jezivo boli naivnost nenaivnog čovjeka.
Očevu sudbinu ne smije doivjeti nikako, u Dragome zatreperie misli poput struna na pokrenutim guslama. Samo to ne, u njemu ne prestaje da bljeti ta misao.
Dođi, dođi, dođi pod no! iz Maloga istaču pribrane naredbodavne riječi, koje prate pokreti ruke sa noem, kao i koraci koji su već na dohvatu daha.
Mali je uvjerljiv ratnik svoga etnosa, u maskirnoj uniformi, odlučan i gord, izvjeban za sve situacije. A neprijatelj mu je, u ovome času, tu vie nema zavaravanja, niko drugi do on, njegov bivi dobrotvor Dragi. Oči nasrtljivca govore premnogo, hrana mu je krv velikog čovjeka, kakva teče u ilama Dragoga. Krvolok mora omirisavati krv. Ta eđ je neutoljiva. A kad je omirie nastaje vrhunac naslade ludilo od naslade. Sa nekadanjega uzora, otrim sječivom, otsijecati dio po dio zdravog tijela, iz jo zdravijega duha, bolesnom umu je to slast nad slastima. Pomjeae se klanja oca i sina.
Otac je ponizno postupao po zahtjevu koljača?!, i u ovom času opet ta nikad zaobiđena misao. Zato? Prvi put istinski spozna obamrlost oca pred strahom smrti. Strava je ovladala i njime, ali neće dopustiti da obamre sve dok je u njemu ivota. Svjestan je da je osuđen na sporo umiranje, sa dugotrajnim bolom. Bolom bez prebola!
Strah od nenajavljene smrti ubija i prije uboja.
Klaće ga sporo!
ta preduzeti?
Kako prekratiti muke?
No je sve blie, patnju dijeli prazno vrijeme. Misli zaboravile da smiljaju. Samo ne u okrvavljene ruke, misao je smiljena davno.
Kako izbjeći...?
No sijeva pred očima. Uvo je pred isukanom akom, i ubrzo će...
Uho u praini ceste.
Kako lake umrijeti?
Poginuti u komadu, slijedio bi tu davnanju odluku, ali...
Pučani metak je elja koju Dragi prieljkuje vie od ičega. Nasrnuti na krvnika, izazvati one to su već pripravni da opucaju, tako poginuti... I to je nada. Da, a ako metak samo rani...?
Ne, iv u ruke nikako... Muke okončati u trenu jedini je spas.
Kako?
Krvniku uskočiti u grudi, oteti no, ishitriti smrt.
A ako ne uspije?
Potrčati prema rijeci, tridesetak doskoka, vinuti se sa pećine...? Ako ga pogode u letu, ili ne pogode, svejedno je, on će u vodi usisati smrtonosni srk, napuniti pluća..., sa metkom u sebi ili bez njega...
Dobar je plivač i ronilac, moda bi mogao i umaći, već u zaletu, Dragoga iskuavaju misli, ivot bi jo da ivi, ali napadaju druge, krvnici bi ga opet uhvatili i mučili.
U zaletu i letu nije bilo misli, tek će se rasaniti pri dodiru sa vodom, kada će Dragi donijeti posljednju i nepokolebljivu odluku cjelokupnim obimom pluća usisaće smrtonosni srk.
Odjekivali su pučani prasci.
U utopljeniku nije pronađeno olovo.
L J U B I C A
RIKA RIJEKE DRINE