 | Danilo Marić |  |
 | NI BOS NI OBUVEN – 12 priča |  |
G U B A V I C A
Bože, šta sam ti skrivila pa me strogo kažnjavaš?
Smrti bezdušna, okani me se! Zar si ih malo pozobala? Poštedi bar jednoga, Nenada moga – nadu moju. Dograbila si svekra i svekrvu; naživjeli se – oprostih ti. Pokupi čojeka; po redu je – i to objasnih. Uznese dvije kćerke, vile moje; jedna majka, crna kukavica. I dva sina zemlja primi, zamomčili se tek; srce mi pucalo. I blizance – Marka i Maricu... Devet gubavih grobova u devet mjeseci... Da je i za cijelu nahiju – mnogo je.
Srce, kao šipak ljutunac, raspucalo. Bogu dušu – bog je neće.
Nenada još imam, napala si i njega, gubo, bolo neprebolna. Poštedi mog Nenada! Ni četiri ljeta ne proživi. Od boga grehota, od ljudi sramota. Ne gasi ognjište, poštedi Nenada! Zaobiđi smrti, gubom načeto dijete, poštedi nedorasla ptića sokolića.
Ne gasi ognjište!
Svako jutro, kad se probudim, pa vidim da Nenad diše, duši mi olakša. Jedno jutro bih vesela, mio sanak sanjala: vila se ukazala, na Nenada svjetlost upravila, pomilovala i prekrstila, odlazeći rekla:
– Povedi ga na istok. Pređi sedam brda i sedam dolina, izbićeš na brdo Gubavicu. Tamo su rajska vrata, na njima predani da se krv umiri. Upravi dječakove oči i misli u rajsku baštu – da ispere dušu.
Raj udjenut među brda, ograđen je gustim plotom đavoljeg drveta drače. Kao da je živa, drača napada, probada i para uljeze; s mukom ćeš je savladati. Na istoku rajske bašče, gore, na brdu, kao da je usijana šišarika, živi sveti Herceg, a iz podnožja iskuljavaju tri vode posestrime, čudnija od čudnije.
Mrzla Buna silnu vodu pušta da napaja žedna usta!
Mlaka Bunica ljekovitu vodu tone – da izliječi bone!
Posrt poteče pa stane kad se snovi sveca nahrane!
Kao veseli gmizavci, proigraju baštom, sastanu se na zapadu i utope u modrinu Neretve.
Na sjeveru su vode Jasenice i Radoblje.
Kad anđeli neobuzdanom igrom pretjeraju, svetac ih opčinja, pusti da proteče Hodbinska potočina.
Kad se dijete nagleda zelenila i modrine, i duša će se isprati; ostaje liječenje tijela; za to je Bunica izmišljena.
Izdržiš li i pređeš sedam brda, na Gubavici ćeš naići na oronulu staricu; nazovi joj boga i vilu nagorkinju, ona će te dalje uputiti – o Nenadu će brinuti.
Susretaćeš mnogo gubavaca; stisni zube, ne obrći se, ako želiš dovesti Nenada.
***
S brda na brdo, hodila sam šest dana i šest noćiju. Nenad je slabije disao, bola ga više gubala.
Sedmo brdo bez travke, hlada i života, ispriječilo đavolju draču, vreo kamen i poskočne zmije.
Hrvali se.
Hiljadama puta drača ubode i zapara. Krvlju tijelo okupa, život u malo satjera.
S oštra kamena na kamen i sedmo brdo uspuzasmo, na Gubavicu dopeljasmo; mravinjak gubavaca ugledasmo, uz brdo gamižu i umiru.
Leš do leša muhe zacrnile!
Rijetki se bude, posljednjom snagom puze... Od stotine jedan savlada Gubavicu. Ruke šire, od nemoći zijevaju...
Tronoga baka iza drače kahnu. Nazva boga i vilu nagorkinju.
– Da dijete ne jede i ne pije, kvasi mu usne listom drače ovlažene u kišnici kamenice. Da ne zaspi do ponoći. Neka gleda u sedam modrih voda, rajsko zelenilo i cvijeće, smilje i kovilje – kazaće baka i nastaviti:
Kad se dijete nasmije, tad je duša očišćena, pa smije zaspati.
Po zahodu mjeseca, kad tmina ovlada, niz Gubavicu ponesi Nenada.
Silazi pravo – ne okreći se! Posrtaćeš – ne obziri se! Gazićeš gubavce – ne libi se!
Nestajaće snage – izdržaćeš. LJekovitoj Bunici – dohodićeš. Na vruć pijesak – nabasaćeš. Jamicu za bešiku – iskopaćeš. Granuće – dočekaćeš. Tikvu – uzbraćeš. Pijeskom i vodom – isplakaćeš.
Bunicu – pregazićeš. Trista koraka – odkoračaćeš. Na Bunu – nabasaćeš. Vodu – zahvatićeš. Djetetu – donijećeš.
Sunce – ugledaćeš. Sa nejači ruho – skinućeš. U pijesak – začeprkaćeš. Gologuzo dijete – ponijećeš.
U mlak plićak – zagazićeš. Na uznak dijete – potopićeš. Nosić – izvirićeš. List bokvice – privićeš. Tikvenom vodom na list bokvice – orosićeš. Na usnice – kapaćeš.
Gubave crvene rane Bunica – omekšaće. Kroz zdrave rezove drače tijelo – nahraniće. Vreo dan – proteće.
Dijete u bešiku – prenijećeš. Listovima bokvice rane – prekrićeš. Toplim pijeskom – zatrpaćeš.
Listove bokvice kamenjem – utijestićeš. Dijete – napitaćeš. Oči mu – zatvorićeš.
Svoje tijelo Bunicom – okupaćeš.
Blaženo – zaspaćeš.
Sutra isto – ponovićeš.
U melem po sedam kupina, trnjina, drenjaka i gloginja – dodaćeš.
Prvi dan crvenilo oko rana – nestaće.
Drugi – pobijeliće. Sedmi – zacijeliće.
Kad pijevac zapjeva – ustaćeš. Zamotana u listini bokvice – Nenada ponijećeš. Uz Gubavicu – pentraćeš. Golo dječje tijelo – nedoticaćeš. Od tegobe – posrtaćeš. Kamen, zemlju, travu, drvo i gubavca – nedoticaćeš.
Na vrh Gubavice meni dijete – predaćeš.
Gojiću ga sedam ljeta.
Na sedmi Đurđevdan odvešću ga u rođenu kuću – da potpali ognjište.
Ne znam možeš li preživjeti, da li ćeš ga više vidjeti?
Rijetke to dožive.
Ne idi kući prije djeteta.
Volja je vile da on prvi – potpali ognjište
***
Sedam ljeta lutam bespućem zemlje Hercegove. Sedam oteglih godina sanjam potpaljeno ognjište. I, evo, sedmicu uoči Đurđevdana, prišla sam domu, čamim na planini s koje vidim odžak. Šest jutara čekam da prodimi.
Osvanuo je sedmi Đurđevdan. Hoće li zgureno srce zaigrati?
Hoće li oči progledati, pa se dima nadimiti?
Hoću li blaženo umrijeti? Hoće li me Nenad sahraniti?
Hoću li Bunici i bokvici nazdraviti?
Hoću li ga oženiti? Hoće li se unuk oglasiti? Hoće li se majka nasmijati? Hoće li Nenada zagrliti?
Može li jedna majka jednom zapjevati?
Može li u miru zakukati? Smijem li jutros oči otvoriti i u odžak pogledati?
Hoće li srce izdržati?
Suze pogled mute, otvorene oči ni selo ne vide. Mutno klupče njedre. Brišem oči, bistrim pogled – vid se gubi.
Sve sam predeverala, samo me nije mlin mlio i grom bio, a ostah i bez očinjeg vida.
Tužna majka, moj Nenade, moja rano topla!
Ne mogu više ni plakati. Steglo u grudima – da mi raspuknu.
Kani, suzo – da ne crknem!
Kani!!!
U grudima tijesno, u očima nabreklo – negdje će odušiti.
Proliše se oči mlazom.
Duši oblakša.
Vidim kamen pred sobom, šumu, njive, selo.
Varaju li oči?
Odžak je prodimio!
VRELO BUNE
U Blagaju su bile četiri vodenice, jedna iza druge. Prva oko dvjesta koraka ispod vrela Bune, a posljednja još pedesetak nizvodno.
Zidana je peta, iznad one prve. Podizao ju je beg, koji je u nevesinjskoj nahiji imao vodenice, ali su mlinovi, građeni na hirovitim rječicama, često stajali zbog postupa ili presušivanja.
Blagajci su zabranjivali begu da podiže vodenicu u njihovom šeheru, ustajali na oružje protiv uljeza, ali pred jačim popustili su. Čak su na dan zapuštanja mlinova odjahali pod Busak, begu u susret, da izraze dobrodošlicu.
Izmirili se i bratimili.
Beg se šepurio sa silinom naoružanih askera. Nakon što je pokrenuo vodenicu, na polasku, obratio se okupljenim mještanima:
– Blagajci, ostavljam mlinicu i u njoj svog kmeta, Vlaha Andriju, iskusnog mlinara. Bude li ga ko dirao, ja li mu mušterije odvraćao, neće se glave nanositi. Ni on, ni vi. Andrija će o Đurđevdanu i Mitrovdanu odgoniti brašno koje mi od ujma pripada i samo tada smije da prođe kroz Blagaj.
***
Andriju nisu ni dirali ni prihvatali. Vrijeme je provodio u vodenici u kojoj je i spavao sa ženom i dvoje djece. U čaršiji mu trampom nisu htjeli prodavati hranu i robu, pa su jeli samo tjesteninu.
Jednolična hrana prijetila je zdravlju porodice. Svakodnevno je o tome razmišljao. Da bježi iz Blagaja, nije mogao, za to se pobrinuo beg:
– Da me, Vlaše, ne bi namagarčio, ne dam da vodiš najstarijeg sina Lazara, zadržaću ga za čobanina. Budeš li me potkradao, ubiću ga. Bude li mi on krao ovce, ubiću tebe!
Prisjećao se begovih riječi, saopštavajući mu odluku o preseljavanju u Blagaj.
Predosjećao je da sam sedmično krao po ovcu; dugo nije mogao da me uhvati, ali kad se i to jednom desilo, kaznio me. Nije beg mahnit, nije dao da me ubiju; zna da je ova muka teža od smrti. Mrcvari me i natenane ubija. Ne smijem ni pobjeći, zbog osvete nad Lazarom.
A ne mogu više ni da duram u ovoj čudnoj hapsani. Za neke druge prilike bio bi ovo raj, za mene je zatvor.
Sa istočne strane vodenice, uzvodno, kutlja najveće vrelo. Iznad njega se stotinama metara izdiže kamena litica – samo orlovima doletna. Sa sjeverne je ploča desetak metara pokaldrmljena, nastala kao usjek u tu istu liticu. Preko vode zjapi golema potočina koja vodi u ništa. Ostala je samo zapadna strana, kao jedino mogući izlaz, kroz koji se i Buna iskobeljava, ali je on za mene zakrčen begom i Blagajcima.
Stopanica je parala zelje, do kojeg je s mukom dolazila, odabirala ga, miješala sa tijestom i živjela u nadi da će doći i bolja vremena.
Dvije godine je u Blagaju, a činilo mu se da je prošla vječnost. Naglo je onemoćao, povukao se u sebe – u svoju nevolju. Svakodnevno, nakon što saspe harar žita i pokrene žrvanj, otkorača do vrela, sjedne na nadnešeni kamen i zagnjuri misli u pećinske dubine iz kojih kutlja pomamna voda, ledena, modričasta i uvijek bistra.
– Da se bar nekad zamuti, da se bar nešto izmijeni, da mi je bar nešto različito od jučerašnjeg dana – pričao je glasno, znajući da ga nema ko čuti, a i ne bi mogao od zagluhnosti kutljale vode na izvoru.
Valjda iz inata, kad ne može da vidi daleko, odlazio je na vrelo, gdje nije mogao vidjeti ni toliko, prikivao poglede u vodene klobukove koji su se stalno nadovezivali. U njima je nalazio skladnu, svirkavu i vragolastu igru, onakvu kakvu može da smisli samo dinarski, nemirni i promućurni um. U vrelu je nalazio svakodnevnu utjehu – plovio je kroz njega beskrajnim prostranstvima svijeta zbilje i svijeta sanja.
Dvije godine buljiti u desetine kvadratnih metara, koliko je bunsko vrelo, izgleda čudno, nerazumno i blesavo. Međutim, za Andriju je u tome bilo prijatne omamljujuće draži. U početku je pratio igru pastrmki koje su strelovito jurile ka izvoru; kad bi došle do između dva kamena, koja je ubacio on, da bi ih lakše pratio, naglo bi se izokretale i vraćale. Očekivao je novu igru i tako trošio jalove dane. Najveće su dopirale do prvog kamena, a najmanje, najneobuzdanije i najneiskusnije dozvoljavale su sebi slobodu da dobrzaju i do drugog. Divio bi se onima koje su uspijevale proći i drugi kamen međaš, a bio je vrlo žalostan ako prođu i granicu iza koje im nije bilo povratka, jer je tamo u metežu stupala uzavrela voda o oštre pećinske kamenice.
Dugo se nadao da će se Buna uzjoguniti i sa izvora poteći mutna. Naročito je to očekivao iza obilnih jesenjih kiša, ali do toga nije dolazilo. Svaka se rijeka mutila, a Buna nije. Zašto? O tome je dugo premišljao odagnavajući moru nametnutu dosadom.
Gledao bi po čitav dan u vrelo očekujući grančicu ili slamku koja bi se povremeno i pojavila i izazvala razmišljanje o čudnim zakonima prirode koji su ga zbunjivali. Odakle slamke? – mučilo ga je to pitanje. Prisjećao se svoga sela iz nevesinjske nahije i rijeke Zalomke koja kroz njega protiče, pa je namah nestaje – uvire u škrip između dvije pećine. Šta biva sa uvrlom vodom?
***
Možda je vrelo Bune nastavak ponora Zalomke – sinulo je u Andrijinoj glavi. Zaokupilo ga.
– Zalomka ponire u našem selu, a izvire u Blagaju nastavljajući tok kao rijeka Buna! – zakliktao je, podigao se i otrčao u vodenicu da tim otkrićem obraduje ženu.
– Otkud znaš da je to baš Zalomka? – sumnjičila je.
– Znaš šta raste u Buni?
– Otkud ja znam šta u njoj raste, ko ti je o tome mislio?
– Pođi, da vidiš! – reče, povuče je za ruku i odvede nizvodno gdje se Buna smirivala i pokaza busen trave duge i do dva koraka.
– Pa to je drezga, isto kao i u Zalomki, samo je dosta duža.
– Duža je jer je dublja voda.
– Da, ali šta ti je vajde od saznanja da je Buna nastavak Zalomke? – upitaće supruga.
– Lazar čuva osam stotina ovaca u selu, a mi dvije godine nismo okusili meso. Možda bi, ako on ubaci ovcu u ponor, izronila u Blagaju?
– Svašta ti pada na pamet, moj Andrija. Mjesecima buljiš u vrelo; znala sam, moralo je i to jednom da dođe, skrenuo si s uma – tugaljivim glasom, tiho, više za sebe, uzvratila je tiha supruga.
Danima je Andrija kurlao misli, vezivao ih za Đurđevdan, kada će goniti brašno u Nevesinje.
Prije nego je beg poslao konje, odvaži se: zaglavinja put aginih dvora, sa izgovorom da agu podsjeti na slanje konja. Svratio je do Lazara. Brzo se dogovoriše. Sin će sljedećeg dana, o zalasku sunca, preklati ovcu i ubaciti je u ponor. Do tada će otac stići u Blagaj, sješće uz vrelo i čekati. Ako se ispune nadanja, Andrija će opet o Đurđevdanu potajno navratiti do sina, da utanače u koje će doba to redovno ponavljati.
Baš kad je i očekivao, na njegovu radost, u zoru iz vrela izronila je ovca.
***
Desetak godina, svakog drugog nedeljnog jutra, Andrija je izvlačio ovcu koju je otpremao Lazar.
I točak vodenice je postao mrsniji i veseliji. Svojom mrzlinom Buna se našla pri ruci da se ne "uščuje" zaliha mesa.
Po dogovoru, na Badnji dan očekivali su ovcu i ovna – za pečenicu.
Okupilo se sve četvoro čeljadi. Pošiljka je kasnila. Premnogo kasnila.
Mlađi su mislili da je glupo daljnje čekanje.
– Neka nas još malo – stariji su bili uporniji.
A kad su i stariji izgubili nadu i bili spremni da se povuku, iz vrela izroni obezglavljeno ljudsko tijelo.
Leš sina Lazara!
P U Z I Ć
Pokleknuše Grci, Bugari... Srbi. Vjerovao sam u Bosnu, potonu i ona!
Iznevjeriše Ugari, Dubrovčani... Obećavala je Evropa: "Hercegu, izdrži još malo... priteći ćemo".
Dvadeset godina – kao dvadeset stoljeća.
U se i u svoje kljuse.
Turska – a ja sam.
Udarali na granice – odbijao ih. S čim? – ne znam. Hrabrošću? Sinovima?
Vukašine, dragi sine, izrode moj... Pređe Turcima – okrenu na oca!
Sabio me u malo kamena, uz slanu lokvetinu, pod starost da činim sebi dvore.
A i ovdje ko zna do kada ću?
***
"Stjepane, odabrala sam ljepoticu za našeg Vukašina. Luciju, duždovu...", prisjećam se riječi ljube Marice. "Pokazaću ti je sutra u Markovoj crkvi", govorila je dok smo bezbrižni plovili kanalima njene Venecije.
Vukašina je očarala ljepota Latinke.
I mene.
Brodarismo do Dubrovnika, tamo ih vjenčasmo.
***
Opet su Turci grunuli na granicu, javiše po ne znam koji put. Odoh u osamu izbe, kao i svaki put pred velike događaje, natočih bukaru žilavke, spustih do ležaja, legoh i utonuh u plan odbrane.
Čudno je kako bez tog vina ne znam ni da razmišljam. Sjećam se, kad bijah mlad, kad sam počinjao da pijem, vino mi je mutilo um, a kasnije – bistrilo ga. Sada!? Ne znam ili ga muti ili bistri. Ne mogu više bez njega.
Tako bi i tad. Skovah dobar plan, ali i potegoh dobro. Onda, nenadano...
Škripa dveri najavi neočekivanog. "U izbu ne smije ući niko dok je u njoj Herceg", to je znalo i blagajsko dijete.
Ko li se usudio da prekorači prag?, pitah se.
Bijaše Lucija – mila nevjesta.
Prikradala se sumrakom kao ponoćna vila. Zračila je ljepotom. Na veseo kikot ne mogoh da sručim srdžbu. Priđe mi na dohvat.
Haljinica, nježno mletačko platno... Glava na jastuku, iznad nje jedre butine... Vino, kikot...
Sjede. I ja.
Duboki izrez, dvije tek sazrele jabuke...
Gaće mi se razobadaše.
Ruka ruci i jabuci...
Teško se potpaljuje star panj, još se teže gasi.
LJubav je kao buha, zasvrdli, pa se moraš počešati – ne da se sakriti.
Doznao Vukašin.
"Bivši oče! Suparniče Stjepane! Osveta je pitanje moga obraza!" – reče prije nego odjaha Turcima.
Pređe na islam, posta turski plemić Ahmed.
Nakanio da me satre. Posta najljući dušmanin.
Ahmed – a ne Vukašin!?
***
– Gospodaru, Ahmed je dobio sultanov blagoslov, i askere. Na putu je ka Hercegovini – jednog dana dojavi vjerni Marko.
– Naslućivao sam, nadao mu se; iznenadio je hitrinom. Kada ga možemo očekivati i sa koje strane?
– Sa nevesinjske, ravno će na Blagaj; tako su javile uhode. Sutra ih očekuju. Ne znaju broj.
– Vješt si ratnik, mnoge bitke izvojevali smo zajedno. Mudar si. Koliko askera smijemo dočekati?
– Tri-četiri hiljade.
– Pogađaš moje misli. A može li ih on imati toliko?
– Ne može ni vezir, a ne on. Iako, kažu, sultanu je ušao u volju.
– Marko, kao i uvijek prije, misli su nam jednake. Dođe li ta pomoć iz Dubrovnika?
– Ne, gospodaru. I ne nadam joj se.
– Prikupljaj ratnike. Šalji izviđače!
Projaha Ahmed pored Nevesinja sa stotinu askera. Zatabori u Bišini, van domašaja Markovih očiju. Naredi da svaki vojnik nasiječe po deset naviljaka drače, koje u mrak rasporedi po cijelom Čobanovom polju, jednovremeno ih založi.
Sto vojnika naloži hiljadu vatara.
– Gospodaru. Gori Čobanovo polje. Hiljadu je vatara; da je pored svake samo po deset askera, eto sile od deset hiljada! – govorio je zadihani Marko.
Nadmudri me, sine Vukašine! Naredih povlačenje. Potkovah mazge naopako, da zavaram trag. Skupih blago...
Napustih tvrđavu.
Pade Blagaj!
***
Ogranu svijetlo junsko jutro. Ahmed se dugo umivao da bi prikrio umorne i sanjive oči. Pozvao je slugu u čador.
– Miroslave...
– Gospodaru, dogovorili smo se... Ja sam Alija.
– Zajedno smo rasli u Blagaju, moj Miroslave, navika je zla muka... Imaš pravo, moj Alija... Pođi kradom niz Čobanovo polje, pa niz Busak, uspni se uz brdo do dvora silnoga Hercega. Vidi jesam li ga prevario – pobijedio?
Pobijedio je, po povratku saopštiće Alija.
Projaha pobjednik dvadeset i dva puteljka povezana u jedan uzbrdni put, sjaha pred otvorenim dverima, pokloni se bedemima, uđe, priđe stogodišnjoj baki, nazva boga, poljubi je u desnu ruku i rapave obraze... Otkorača do vrata izbe, uđe i zaplaka...
Dugo je gledao sa orlovskih visina.
Blagajci tovare, trče, dozivaju se, driješe hajvan... Bježe: Pograđani, Malopoljani, Kosorani... razasuti po polju – bježe prema Neretvi.
– Ahmede, nesretni Ahmede, neće te! Bježe. Nisi Vukašin! Odavde je najljepši pogled u čitavom dunjaluku, ni misirski mu nije ravan. Kao na dlanu vide se sela, polje, Buna i Bunica... Godinama sam u Stambolu živio za ovaj pogled. A, eto, neće me. Bježe pred izrodom. Čak i Buna bi da utekne, hrli u njihovom pravcu – u Neretvu.
– Dovedite Miros... Aliju! – naredio je.
– Prikradoh se do dveri, ne čuh glasa, ne bi traga – otpočeo je Alija jutrošnji doživljaj. – Dozivam vratare. Opet zovem:
"Uđi sinko. Po glasu si Miroslav, sluga moga unuka Vukašina", oglasi se baka, nastavila je : "Svi su pobjegli. I mene povedoše. Nisam htjela. Hoću da me sahrani unuk..."
"Otvori, bako, jesam, ja sam Miroslav", tihim glasom javih joj se.
"Nemam snage, ne mogu povući zapor", požali se.
Puzio sam uz zid, puzio, padao, puzio, padao... puzio, puzio...
– Dobro, moj Alaga, Alaga, Alaga... puziću! – prekidoh ga. Za puzanje nagrađujem te titulom age i dodjeljujem sve što okom možeš da vidiš...čitavo Bišće polje. Vladaj! Vladaj Alija aga puziću, vladaj Alaga Puziću!
A ti?
Ja ću u drugi narod – moj me neće.
M A R I C E
Prodavala se livada Marice. Došao sam, obišao je i sjeo na panj da odmorim. Očarala me ljepotom, a iznenadila niskom cijenom.
Upeklo sunce. Poj cvrčaka. Djetlić čekićari podbulu koru trešnje, povremeno zastane da sačeka crva. Miris tek pokošenog sijena sladunjavo omamljuje i vuče u san.
Iznenadi šušanj. Zmija! Vijuga u otkosu. Izviri, pušući osmotri, umiri se, valovito odgmiza u drugi otkos. Šušanj u oba otkosa Izviruju dvije glave. Mir?! Iz prvog zavijuga blavor, izgubi se u drugom otkosu, zmija odgmiza u treći...
– Posmatrate lov blavora na zmiju? – iznenadi nečujno pristigli kosac, koji je došao da provjeri suvoću sijena.
– Da, da, gledam. Hoće li je uhvatiti?
– Hoće! – odgovori.
– Izgleda, ovdje ima dosta zmija!? – dopitah.
– Pune Marice – kaza, pa naglasi: – Ovdje im je leglo.
– Livada se dugo prodaje? Ne ore se. Izgleda plodna zemlja. Neobično je što nema kupaca? – kazah.
– Seljaci su mrzjeli Maricu, pa i livadu čije ime nosi – objasni.
– Ko je bila Marica? – upitah.
***
– U stara vremena, u doba Stjepana, na ovom brdu živio je siromašan starac. Nadaleko se pročuo po mudrosti. Stjepan bijaše strog vladar, i nije trpio mudrace. Izuzetno, jedino poštivao je toga starca, i obraćao mu se u neprilikama.
Kad se gospodar oženi lijepom Mlečankom, Maricom, uze i evropejsku titulu herceg, posta još zločestiji, odbaci i ono malo prijatelja, pa i starca. Latinka bi mudrija. Ona je polako udijevala svoje konce i na svoj način počela da vlada. Razjurivala je dvorjane, a dovodila svoje. Čak je dovela i poslugu – deset kršnih Arapkinja. Razjureni je ogovarahu po zemlji, prišiše joj da je i nevjerna ljuba. Doču i Herceg, nagrize ga crv sumnje. Počeo je da je uhodi, ali nije imao s kim – ostao je bez vjernih.
Ali se sjeti i posjeti starca koji je tada živio sa šesnaestogodišnjom kćerkom. Spravili su večeru. Mimo očekivanja, starac je uveo nagu jedinicu i naredio da takva poslužuje.
– Starče, mudar si, kaži šta misliš o gospodarici Marici? – iznenada, u toku večere, otpočeće Herceg.
– Ne živim na dvoru! – kao da siromaha nije iznenadilo pitanje.
– Govore da mi je ljuba nevjerna!? – vladar nije okolišao.
– U laži su kratke noge! – nakon kraće ćutnje uzvrati starac.
– Ko laže? – iako mudar vladar, ipak Herceg nije bio siguran da zna šta mudrac hoće da kaže.
– Čuće se! – starac nije kanio da bude otvoreniji.
– Kada? – Stjepan je htio iz starca da izvuče bar nešto.
– Dugo žive male laži, velike kratko! – starac je ostajao na nivou mudrih.
– Koliko je velika laž oko moje Marice? – nije mogla da ne progovori ljubomora muža.
– Dan! – starac je iznenadio i odgovorom i brzinom.
– Toliko velika? – gotovo da se zaplašio gospodar.
– Dan! – potvrdio je mudrac.
– Smatraj se pozvanim u dvore na sutrašnju večeru. Bude li do tada utvrđena istina, vratiće te pozlaćeni dvorski konji; u protivnom – pojeftiniće ti koža – strogo reče veliki gost, podiže se i ode.
– Siromašnom starcu poziv na večeru kod silnog Herceg Stjepana čini veliku čast. Priliku neću propustiti – promuca domaćin ispraćajući gosta.
– Dvorila me naga jedinica... Uzvratite čast! – zahtijevao je domaćin od dvorjana, saopštavajući o starčevoj posjeti.
I starac je dočekan na dvoru kao iko i ikad.
Sjedio je iznad domaćina. Dvorila je posluga gospodarice – deset mladih Arapkinja. Uz bogatu trpezu i blag razgovor vrijeme je proticalo. Svi su vjerovali u nešto, Herceg zasigurno. Dvorom je zavladao mir, satvorio se muk. Herceg će početi:
– Sinoć si me ugostio prelijepo. Dar se uzdarju nada. Trudio sam se da uzvratim. Činila je to i moja ljuba, jedini si kojemu je poklonila i osmijeh svih deset Arapkinja – kaza vladar, zaćuta, pa odlučno zapita:
– Jesam li vratio zajam?
– Ukazana mi je počast koje nisam vrijedan. Hvala gospodarima – kaza starac, pa nastavi veoma tiho: – Ipak, neka mi ne bude zamjereno, ja imam djevojku, kćerku-jedinicu, skidoh je pred tobom, a ti... deset Arapkinja, ne skide ni jednu!?
– Neka se svuku sve Arapkinje! – strogo naredi Stjepan.
– Ne! To je moja posluga – usprotivi se gospodarica.
– Svucite ih! – vladar podvrisnu na čuvare.
Pocijepaše brojne haljine.
Umjesto nagih djevojaka, ukaza se deset kršnih momaka.
***
Na ovoj livadi, sa dva konja, Herceg Stjepan raščereči nevjernu ženu – Maricu.
Ne sahrani je. Ostavi je psima...
NI BOS NI OBUVEN
Pričao je djed kako mu je pričao njegov djed ono što je slušao od svog djeda, kojemu je pričao...
U stara vremena, gore na brdu, u onim razvalinama, živio je silni vladar Herceg Stjepan. Živio u ljubavi s kršnom ženom. Kad od mudraca saznade da mu je nevjerna, ubi je, u očaju poubija i sve muškarce preko šezdesete, istrijebi mudre – da ostane jedini.
***
Turci navališe na granice silinom od koje se nije umio odbraniti. Danima je domišljao valjanu odbranu, ne domisli, pa prvi put požali za mudrim starcima. Sjetio se da je neko mogao da pritaji oca. Smislio je provjeru.
"U Blagaju niko ne smije da hoda – ni bos ni obuven", naloži da se objavi naredba. I on siđe sa grada da bude očevidac.
Do podne u Blagaju ne bi hoda. A onda, kad je splasnula nada, pojavi se delija, zametnuo se torbom za hranu i ploskom za vino. Svirukao je u frulu.
– Ko li je? U čemu li je? – gonetalo se.
Čaršijski prozori okićeni buketima glava, vladar sa svečano obučenom pratnjom, bezljudni dućani i ulica davali su poseban izgled gradu koji je i za mještane prestao da liči na Blagaj. Jedino je delija bio spokojan, zabavljao se svirukajući; nije primjećivao neobičnost čaršije, ili se samo ponašao tako.
Zaustaviše ga!?
Bio je u nanulama!
Nakon dugog premišljanja vladar se složio:
– U nanulama je – ni bos ni obuven.
Propustiše ga. Šepurio se po čaršiji, hodao sam.
Sutradan je osvanula nova naredba: "Danas čaršijom mogu hodati samo oni koji sa sobom vode najljućeg neprijatelja i najpouzdanijeg prijatelja."
Opet čaršija bi beshodna, okićena radoznalim glavama na prozorima i vladarom sa pratnjom.
Podne. Svirukajući, dolazio je isti delija. Pratili ga žena i pas.
Jedno mu je prijatelj, a drugo neprijatelj, zaključivali su.
Ali kako, pitali se.
Ne nađoše odgovor.
Upitan zna li za naredbu, potvrdno je odgovorio. Odvedoše ga pred Hercega.
– Ko ti je neprijatelj? – oglasio se strogi glas.
Delija ošamari ženu, ona zagalami, pa uzvrati.
– Vidite! Zbog šamara ubila bi me! Žena je čovjeku najljući neprijatelj – pokaza i dokaza delija, onda nogom udari psa. Životinja se uvi oko noge, zacvili milujući gospodara.
– Pas je umiljat i kad ga tučem. On je najpouzdaniji čovjekov prijatelj – opet pokaza i dokaza delija.
Nakon dužeg razmišljanja, Stjepan je dao mig da propuste deliju.
Treće jutro oglasiše i treću naredbu: "Blagajem može hodati samo onaj ko zna vrijednost brade Herceg-Stjepana."
Opet pusta čaršija.
A u podne dođe delija.
I opet je priveden pred strogog vladara.
Znatiželjni Blagajci pitaće se: koliko će reći da vrijedi brada vladara? Dukat, dva... tuce... tovar? Koliko god kaže, može da povrijedi sujetu, izazove gnjev. Kako će se okončati? Koliko će reći?
– Koliko vrijedi moja brada? – oglasiće se silni.
– Vrijedi koliko i jedna dobra kiša o Đurđevdanu – spremno odgovori momčina.
Protekla dva beskišna proljetna mjeseca morila su vladara i izgladnjeli narod; o tome su pričali danima. Svako jutro nakon buđenja upravljali su glave ka nebu, gledali mu narav – nadajući se da smrkne. "Valjala bi kiša... Kiša bi spasila... Kiša... Kiša..." Kao da je sveta, ponavljali su tako običnu riječ.
Sad su svi razmišljali o vrijednosti baš te, željene, đurđevdanske kiše.
Zadovoljan odgovorom, Herceg naredi da propuste neznanog deliju, ali i da ga uhode do kuće, pa da banu u nju, uhvate mu ženu i privedu na dvor.
"Ove tri mudrosti mogao je da smisli samo starac, delijin otac, kojega je pritajio. Sin ga ne bi odao, ali hoće žena", dvorjanima pojasniće mudri vladar.
Dovedoše ženu. Već nakon prvog šamara oda: "Svekar skriven živi u kotacu".
Pronađoše starca, dovedoše ga na dvor.
Nakon gozbe, vladar mu se povjeri.
– U nevolji sam. Turci navaljuju na granice. Jači su. Kad bih znao gdje će udariti, prikupio bih sve ljude, pa bih se nosio sa njima. Ovako, uvijek su brojniji, jer su moji raštrkani po čitavoj zemlji – vladar je bio iskren, nastavio je:
– Starče, pokaži mudrost. Provjeriću je. Bude li dobra postaviću te za dvorskog mudraca. Ne bude li pogubiću te. Premišljaj tri dana.
Starac je samoćao tri dana, trećeg se oglasio:
– Kad imaš vojsku na okupu, jači si od Turaka, to znaju i oni. Upadaju na više mjesta, da razvodniš odbranu. Biraju mjesto napada; tamo gdje si slab, uništavaju te mudro, malo po malo – starac je mudrovao, nastavio je:
– Najjači nije najjači, najjači je jaki i mudri. Hercegovina je zemlja brda i dolina. Dvori su na orlovskom brdu u sredini zemlje. Postavi na deset brda u nizu, na doziv udaljenih, po jednog vikača. Tako na četiri strane, doprijećeš na sve četiri ugrožene granice. Potajno, povuci sve ratnike u Bišće polje, neka tu uče vještine bojevanja i brzog hodanja – starac je zaćutao da omjeri vladarevo zanimanje za ovo kazivanje, pa kad se uvjeri da je njegovo mudrovanje na plodnom tlu, nastavio je:
– Neka graničari prate grupisanje Turaka, pa kad saznaju mjesto i vrijeme planiranog upada, neka jave vikaču na najbliže brdo, on susjednom... S brda na brdo, za malo vremena, saznaćeš sve o neprijatelju. Tad kreći sa ratnicima, stići ćeš prije nego se neprijatelj rasporedi za zapad, zauzmi busiju, sasijeci ga na prepad.
Dosta godina iza toga na orlovski visoke dvore, putem vikača, stizale su poruke: "Pobjeda! Pobijeđeni Turci... Pobjeda... Fočani trebaju hrane... Lađa ide ka Stonu..."
Još dosta godina iza toga starac je mudrovao sa silnim Herceg Stjepanom.
K U G A
Na prisojnoj strani Glavice, uz rijeku Bunu, kao lanac, nanizalo se osamdesetak domaćinstava sela Kosor. Navodnjavalo se... Pitomo mjesto, dobroćudni i sretni ljudi. I tako od pamtivijeka. "Pleti kotac ko ti otac".
Onda se okrenu.
Neki se đavo dopoveza sela. Bolesti, suše, mrazevi, poplave, bune, glad... Izbezumi narod. Počelo je, po kazivanju pokojnog oca, po prilici, iza hiljadu sedam stotina tridesetih godina. Narod se odseljavao glavom bez obzira, uz Neretvu, u austrijske zemlje, negdje preko Save. Veze su se gubile... Ali održaće ime postojbine – Bunjevci.
Valjda zbog boljeg stanja, moji su bezbolnije podnosili nevolje, nisu se osipali. Kasnije se popraviše vremena, vrati se život.
Kad-tad, vrag dođe po svoje...
Sjećam se kao da se zbivalo maloprije. Jedne večeri, bi proljeće, pred Vaskrsenije, djed sazva svih trideset dvoje čeljadi. Inenadio nas je dotad nikad viđen zbor.
Ćutao je. Dugo se nije oglašavao. Umirila se čeljad. I djeca. Muk. Oči su probadale neveselog domaćina.
Htjede da kaže... zaigra usna, ovlažiše staračke oči, kanu suza; opet zaigra usna, šmrknu, prekrsti se, obrisa oči, zabaci glavu, uzdahnu duboko, zagleda se u nevidljivu tačku, smiri... Povrati se boja u lice koja izbrisa tugu. Bio je to opet znani strogi domaćin:
"Moja čeljadi! Do sada ste bili u božijim i mojim rukama. Od sada ste u Svevišnjim i svojim. Teško je domaćinu da prizna i kaže kobnu istinu.
Kuga!?
Smrt!
Ukida jake i nejake.
Mori sela i gradove.
Dovukla se i u našu nahiju.
Moja draga čeljadi, danima se raspitujem o toj opakoj bolesti. Ispričaću šta znam. Jednako se tiče velikih i malih. Vremena su kada i djeca moraju biti odrasla.
Zarazna bolest. Buha je prenosi sa miševa. Obolijeva se, kako koji insan. Najbrojniji padaju četvrti dan.
Naglo se zavatri. Gori insan. Onda natekne žlijezda na vratu, ova, naraste koliko kokošije jaje. Tijelo se ospe čirićima i plikovima: kasnije se raspadaju. Iza toga smrt dođe po svoje.
Nezaobilazna je.
Neumoljiva.
Bezredna i teška.
Sutra ćemo iznijeti sve stvari iz kuća, omesti, oribati, oprati, sumnjive haljine otkuhati.
Uništiti svaku buhu!
Potamaniti miševe!
Sve stogove preplastiti, pa ispod njih pobiti te pogane štakore.
Do sutra naveče sam domaćin koji mora da se sluša. Od tada, neka je svaki sebi... I dijete u kolijevci.
Kuga ne priznaje domaćine, obara redom, zaobiđe samo one koji se znaju čuvati.
Bog je davno reko: – Čuvaj se i ja ću te čuvati.
Još da kažem i to: naređeno je – ne smije se prelaziti iz mjesta u mjesto.
Čuvajte se, radi nejači-djece, radi sebe.
Istini se mora gledati u oči.
Oboljelo čeljade, da ne zarazi ostale, neka odseli u pećinu Lehušu. Prestrijećemo je slamom i opskrbiti hranom...", završio je djed i priču, i savjete, i naredbe, i domaćinovanje.
Kuga najprije udari na Blagaj, po očekivanju, jer je najveće mjesto. Umrije jedno i u Malom Polju. U Pograđu dvoje...
Zavlada selima Bišća polja.
Došunja i u Kosor. Jedno, troje... sedamdesetoro.
Prođe godina kuge, a u kući Marića ne bi oboljelih.
Prepolovilo je Bišćane.
Čovjek bježi od čovjeka.
Braća razgovaraju vičući sa odstojanja.
Češe se od buhe i bez buhe.
Zavatri ljepuškasta Mara. Na guši izraste žlijezda-jaje. Razbježasmo se po njivama. Osta jedino djed. Izljubi dragu unuku, uze je za ruku i odvede, zamakoše u pećinu. Povremeno su se pojavljivali na Brijegu. Sve rjeđe. Prestali!?
Bježeći ispred kuge i od ukućana naselih malu pećinicu Podušu. Do desetak dana pronađe me brat Risto, pa i Jovan. Otkri nas i Stana, Milan, pa i majka.
Umrije sedmoro Marića, iz naše kuće.
Ubrzo odseli u Lehušu još osmoro.
Zavatri Stana, izraste jaje na guši, kuga i u Poduši.
Kuga pred očima.
Stana, najdraža sestra, bliznakinja, presta da liči na insana. Sestra ne liči na sestru. Istog dana oči pohučaše, mutno gledaše, meni se obraćaše: "Moj brato Andrija, dragi brato, rastajemo se, ostavi me, bježi od sestre, od kuge, bježi, ostani, ostani bar ti, kao da sam i ja, bježi, bježi molim te, bježi, ljubim te... Otpuziću u Lehušu. Stisni oči, ne gledaj za mnom... Odoh!", uz sve suze i bol govorila je i odlazila.
Kad bi na po puta, okrenu se, zahuka, dozva me:
"Mili brato, ostaneš li, oženiš li se, curicu imadeš li, u moje daj joj ime, tako će ti sestra Stana oživjeti, po kosi te milovati i u obraze ljubiti". Reče i nastavi da puzi.
Pecnu me buha. Probi me hladan znoj. Možda sam se prevario od straha? Skidoh gaće, pretraživah. Skoči buha...
Čekati tri dana...
Strah, noć, nemoć, glad, ludilo...
Nije žao umrijeti, koliko je žalosno zaraženom od kuge očekivati smrt.
Punila se pećina Lehuša. Izvlače tijela do ranije spremljene jametine, odgurnu ih kocem...
Odgurnuše i najmiluju sestricu – Stanu.
Oni što su skrenuli s uma lutaju, dozivaju, kukaju...
– Andrija, mili Andrija..! – traže me.
Ne zavatrih ni peti dan!?
Pozva je brat Risto:
– U Kosoru nemamo izgleda... Jovan, ti i ja da bježimo daleko, negdje u planine – predložio je.
Pobjegosmo!
Na osami u planini jeli smo lišće, travu, korijenje, puževe, balegu divljih zvijeri...
Do sedam mjeseci zavatri Risto. Valjda nazebao, mislili smo.
Kuga!?
Pobjegosmo.
Tri brata u tri planine.
Tri godine bio sam divlji čovjek
Pođoh kući.
Niz Busak ne bi života. U Blagaju po neko čljade. Sretoh Mehmeda, jedino preživjelog od osamdeset i jednog Velagića. U Malom Polju nađoh dvoje. Sa zebnjom pregazih Bunu i stupih na kosorsko tlo. Ko li me čeka od trideset jednog iz kuće Marića?
Nijedno!
Kućetina zarasla u korov, naselile zvijeri.
Okrenuh kroz selo.
Ni jedno čeljade Kosora ne preživi kugu.
Ni jedno!
Tuga.
Tuga neprebolna!
Zašto sam ostao i ja!?
Kuda ću?
Kome ću?
Da se i ja ubijem!?
Ne, to se samo tako kaže.
Kuda ću?
Onoj dvojici u Malo Polje?!
Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.
Zasukasmo rukave: hrvasmo se sa korovom u zemlji, zidinama... tugom. Sa njom je najteže.
I eto, hvala bogu milosniku, rodih petoro zdrave djece.
Đe mi je mala Stana, dođi, dođi u krilo!
Ja! Život se nastavija...
Živ ikad – mrtav nikad.
D O B R I
Dođe sudnji dan. Potres. Uroniše planine, doline izrastoše u gola brda. Rijeka zalomi iza novonastalog brda, dočeka je drugo; hrvala se i sunovratila u ponor.
Malobrojni, nepokolebljivi u vjeri Svemogućeg, preživjeće kaznu. Prihvatiše se ralica... Rodi žito, ovrhoše i napuniše hambare. Nestalo je rijeke Zalomke i mlinica – nema mliva. Potražiše sveštenika.
Samo On zna zašto to radi. Tok vode okrenuo je kroz zemlju, zaustavio ga brdom udaljenim pola dana hoda od ponora prema zapadu. NJegova je volja da tamo izduši, da iza brda zahuču mlinice. Za tu blagodet, uz NJegovu pomoć, u golemom brdu treba uklesati usjek, od podnožja do sredine, za širinu rijeke. U središtu brda, na visini podnožja, nalazi se velika pećina u kojoj je zatočen plameni zmaj. Kad usjek omogući suncu da ograne golem kamen, koji zatvara pećinu, a to će biti moguće samo jednog dana u godini, tada će zmaj dobiti snagu, pa će uz pomoć napora vode otkotrljati gromadu van usjeka. Proteći će rijeka. Pokrenuće žrvnjeve.
Učiniše po volji božijoj...
U dnu Bišća polja visoko brdo, od pamtivjeka, rumenilom najavljuje buđenje dana. Na njemu objaviće se božiji izaslanik sa nenarodnim imenom Herceg. Zavladaće Zemljom, i uz volju Boga sagradiće dvore, koji će rumenilom najavljivatie svanuće, kao što i danas s njega svanjiva.
Idući uzvodno uz Bunu, odmah iza blagajske čaršije, naiđe se na podnožje tog brda i u njemu uklesani tjesnac kojim se probija puteljak do mlinice. Namjernik na tom putu vidi goleme vode u žuboru, brdo i razvaline dvora na vrhu.
Kao ćorsokak, ispriječuje se ogromna pećina u središtu podnožja brda, iz koje kutlja Buna, a iznad je uspravna kamena litica visine nebrojenih metara. U utrobi te litice, nedostupnoj ljudskom hodu, živi dvadesetak vrsta ptica, čiji je cvrkut usklađen s hukom vode i njenim odjecima. Pri vrhu, neposredno oko dvora, kruže ili se sunčaju bjeloglavi orlovi, supi, za druge krajeve izumrla vrsta. Pored Hercega i orlova na toj visini živio je i strašni zmaj, koji je kao godišnji danak uzimao najljepšu djevojku iz naseobina Bišća polja. U kamenoj litici, na visini, Herceg je isklesao terasicu, tunelom je povezao sa dvorima, da bi na njoj, ispod krošnje stoljetne košćele, van domašaja ljudi, hladovala njegova miljenica, kćerka i ljepotica Milica, i vezla ruho za neznanog, ali zasigurno lijepog plemića-mladoženju.
Uz vrelo, koji metar iznad nivoa vode, isklesao je kamenu ploču veličine gumna, te na njoj sagradio ljetnikovac.
Smjenjivala se ljeta i zime. Prolazile godine. Hercega zaboravili...
Vremešna košćela pala i oborila ljetnikovac...
Savremeni namjernik na tom mjestu naiđe na čudnu građevinu koja mami osobitom ljepotom. U narodu je znana od pamtivijeka pod imenom "kuća Dobrog"; učeni vide dvije kuće. Nazivaju ih tekija i turbe.
***
– Djeco, sutra pođite bez knjiga, posjetićemo Dobrog na vrelu Bune – jednog davnog dana kaza učiteljica.
O Dobrom sam slušao u kolijevci... Bijaše dosta nejasnog. A na dan najavljenog izleta obratio sam se majci:
– Na vrelo ćemo, pričaj mi o Dobrom.
– Ko to zna, moje dijete? Znam samo koliko i drugi ljudi iz Bišća – kaza, zamisli se i domalo nastavi:
– Na vrelu ima jedna kuća u kojoj je davno živio, tu je i sahranjen, neki dobri-sveti čovjek. Pomagao je narodu, naročito sirotinji. Bio je dobar, pa ga nazvali Dobri: dobre Bog posvećuje, pa i njega – opet zastade, pa nakon što dozva sjećanje nastavi:
– On je umro, a nije umro... kako da ti objasnim?... On je Dobri. I sad dolaze do njegovog groba umobolni, kljasti... da ih liječi.
Kad sam pomolio glavicu u polutamnu prostoriju, zapljusnuo me zadah sličan onim u crkvama. Ugledah ćilim raznih šara i dva zelenom čojom pokrivena sanduka; na njima su stršili biljezi slični bašlucima, umotani zelenim šalovima i podvezani šarenim krpama. Pored je stajalo nekoliko ibrika, lavora, peškira i sapuna.
– Svako jutro, pred zoru, ustaju Dobri, umiju se, prošetaju i legnu prije nego svane – objašnjavala je oronula starica, domaćica: – Zateknem prazne ibrike, pune lavore i mokre peškire. Pospremim...
Prikradoh se Dobrom, okrenuh nasuprot, da ne vidi učiteljica, opipah peškir, uvjerih se – mokar je.
– Bože, oprosti, oprosti mi, Dobri, mislio sam da varaju djecu – prošaputao sam iznad sveca.
"U vrelu živio je zao zmaj, godišnje su mu žrtvovali najljepšu djevojku", naviru sjećanja na priču moje bake. "Iznad vrela, na kamenoj terasi, koja je povezana tunelom sa dvorima, hladovala je kćerka Herceg Stjepana... Bogme, dođe red da se žrtvuje i ta ljepotica. Ni otac je ne mogaše spasiti, pomirio se sa kobnom sudbinom. Ona nije. Nije ni lijepi princ, njen prosac. Udare na zmaja... Tu su ih sahranili, to su Dobri".
***
I nakon više desetljeća sve je kao i prije: ćilim, peškiri... Jedino su zamijenjeni novijim.
"U stara vremena živio je bogougodnik Sari Saltuk", prisjećam se priče blagajskog hodže. "Pročuo se po širenju vjere Muhamedove. Pokrenuo je i poveo četrdeset hiljada Dobrudžana. U Poljskoj je islamizirao sto pedeset hiljada Tatara... Idući na Ruse uveo je na pravi put još stotinu hiljada Tatara... Bio je sveto lice sa sedam duša, pa je po smrti sahranjen u sedam mezara u sedam zemalja. Blagajsko turbe je samo jedno od njih – najljepše. Drugi mezar pripada Ašik-baši, učeniku Saltuka. Kad je Saltuk kazivao da ga prenesu i sahrane u Blagaj, najavio je da će iza njega Buna izbaciti jednog poput njega. Taj će biti gologlav, što će reći – bez turbana ili kape. I bi tako... Sahraniše ga uz Saltuka".
Da li su i sada mokri peškiri, poželjeh da saznam gledajući ih iza sada zaključanih rešetkastih vrata. Zamolio sam domaćicu da otključa.
– Dobri ne daju da im se približava, pogotovo to ne mogu inovjerni – trudila se da objasni mlada domaćica.
– Ko je tu sahranjen? – upitah je u želji da saznam možda još jednu priču.
– U stara vremena, u vrelu, živio je strašni zmaj. Narod mu je godišnje žrtvovao mladu djevojku. Red dođe i na ljepoticu Milicu, kćer Herceg Stjepana. Prije je iz Sirije pristigao pobožni derviš po imenu Sari Saltuk. Zaljubio se u Milicu. U vatri ljubavi stade između zmaja i djevojke. Alah mu dade nadljudsku snagu i hrabrost... Ote plijen. Zmaj ispusti ognjenu dušu. Zaljubljeni se oženiše uz blagoslov oca Stjepana, koji hrabrom dervišu sagradi tekiju na mjestu gdje je savladan zmaj. Narod ih je poštovao... To dvoje su Dobri.
Odlazeći od Dobrih, navirala su sjećanja na učiteljicu i njene riječi:
– Ko je sahranjen u grobove i da li je uopšte neko sahranjen, teško je saznati. Iz mnogo oprečnih priča, ja vjerujem u onu po kojoj je tu sahranjen neki Sari Saltuk, zagonetna ličnost, šejh i gazija i nepoznati špijun, koji je, po nalogu bosanskih vezira, uhodio neobuzdanog vezira Hercegovine, Alipašu Rizvanbegovića...
Osvježi i sjećanje na davno umrlog starca Velagića, onog što je držao samahanu: "Nekad davno, prema vrelu projahao je čovjek na bijelu konju. Kao i svakog namjernika, očekivali su da dođe na konak – u samahanu. Čekali ga i sa večerom. Nije se vratio: naprijed nije mogao proći ni jedan čovjek, pa ni on. A prošao je!? To je mogao učiniti samo sveti čovjek – Dobri..."
Odlazeći sa vrela Bune, u trenu dok sam još držao alku kapije, zastao sam, okrenuo se i još jednom osmotrio Dobrog, vrelo, liticu, orlove, dvore...
Ko je vidio vrelo Bune, umotvorio je bajnu sliku.
NJu samo smrt može da izbriše.
Da li to može i ona, pitam se po ne znam koji put.
K L U P K O
Nisam lopov. Jesam tuđe razgradio, ušao... ali nisam lopov. U Kalajdževini su zakopani dukati... Ne kažnjavaj, pošteni ago! Priznajem, bilo je ovako:
Onovečeri sam sjedio pred kućom do duboko u noć. Mrak i tišina.
Sijevnu preko vode. Usijan štap na brežuljku Glavici.
"Zlato sija noću", prisjetih se amidžinih riječi.
Kao dječak, pričao je amidža, kao i obično, sjedio je uveče ispred kuće, i jednom je vidio svjetlost na vrhu brda Matera, na onoj gomili što je sada nazivaju Mišja gomila. Nenadna svjetlost podsjetila ga je na priču njegovoga djeda, po kojoj je sin Herceg Stjepana zakopao ćup dukata prije bjekstva u Tursku. Kad se vratio, nije uspio da pronađe mjesto – izgubio je dukate.
Kad je čovjek podizao glavu sa bilo kog mjesta u Bišću polju, prvo što bi ugledao bio je čobanin amidža, koji je – sjedio na gomili. Sa tog vidikovca je vidio Kosor, Malo Polje, Blagaj, Hrtiješ, Hodbinu i Bunu. Bio je svjedok krivoribolovaca na Neretvi, Jasenici, Posrtu, Buni i Bunici. Poznavao je ranoranioce, bećare, lopove, žandare, preljubnike...
U Materi su živjeli đavoli, vukovi... i amidža. Neočekivano, u sumrak, njuškajući jarac priđe gomili, dva koraka do amidže, zabeči se u izlokvane žile šipka, zagreba nogom, beknu, pa ustuknu. Ukaza se svjetlost iz gomile kamena. Jarac bolno beknu pa još ustuknu.
Domalo, između kamenja izroni miš, izvuče dukat, odloži ga pedalj od škripa.
Izvuče još jedan...
Izvuče pregršt dukata.
Amidža nakupova zemlju... I tako Berberovići postadoše bogati.
***
Tako i onovečeri!
U Kalajdževini ukazaše se štapovi svjetlosti. Migolje iznad zemlje. Dukati, kao i u amidže, pomislih. Uspinju se i padaju, upredaju i lebde. Klupčaju se u usijano klupko i otpliću. Nestaju. Izviru vitki, osamljeni štapovi svjetlosti, združuju se, pare i klupčaju. Klupko svjetlosti u osami mrkle noći!?
Koliko je štapova – toliko je dukata, zaključih i pođoh niz Berberovića mahalu. Stigoh do Bune. Zapuhnu hladan i vlažan vazdušni talas. Stadoh. Sanjam li, prošaputah. Bi java. Usijano klupko zaskakuta. Uplaših se – ne usudih se da pregazim na kosorsku stranu. U glavu mi opet dođe amidžina pripovijest.
Nekad je Kosor bio bogat i naseljen. Kuga pomori čeljad. Ostade samo Andrija Marić. I on pobježe u Malo Polje. Kuće oronuše, avlije otraviše... zavlada neprohodna drača. Selo kasnije izraste na drugoj strani, dalje od Bune, a ovdje doseliše vještice. LJudska noga ne smjede, jedino je godišnje dolazio Kalajdžija, da obere šipke. I, eto, i ja pošao...
Znam, ušao sam u tuđe, u aginsko, u tvoje, pošteni ago.
Noćas ne smjedoh u đavolju Kalajdževinu, a dukati...
Dukati. Siguran sam da su u njoj. I, eto, jutros uzeh krasnu, dođoh iz drugog sela, odgradih klanac, presretnu me – uhvati. Pošao u tuđe, jesam, pošteni ago Puziću, jesam. Ja, Smajil Berberović, do sad nikad ništa nisam ukro, došo sam u tuđe...
– Kakvi dukati i bakrači! – podvrisnu aga: – Kad se u noći ukazuje svjetlost iz zemlje, a to obično biva u suvo ljetnje vrijeme, ja li su zrake fosfora iz kostiju groba, ja li se pari kakva živina: psi, konji, zmije... pa sijeva iz natrljanih suvih dlaka... Kakvi dukati...
Ali i agu počeše da muče dukati. Jednog predvečerja narediće kmetu Šemiću da mu osedla konja, zametnu se puščetinom i odjaha put mahale Berberovića. Na konak. Aga će kasnije da prepričava:
"Sam zakonačih u sobi u Berberovića mahali. Sjedoh pored prozora i zabuljih u Kalajdževinu. Ukaza se svjetlost iz Smajilove priče. Ukaza se štap svjetlosti dužine rasteglja. Drugi. Zagrliše se. Treći... snop, klupko. Uzeh pušku, stavih je na prozor, nanišanih, privezah da ostane nanišanjena i legoh da spavam. Kad svanu, pogledah preko nišana na cilj, i prepoznah samonikli šipak u mojoj Kalajdževini", tako je počela agina potraga za dukatima.
***
– Kmete, kmete.., Šemiću! Čuješ li da zovem?! Ponesi krasnu i dođi u Kalajdževinu. Odmah – aga me dozivao ispred kule, prepričavaće kmet Šemić. Nerado dotrčah u nemilu dračevinu.
– Kopaj ispod ovog šipka! – naredi.
Upeklo. Prži kamen. Krasna odskače i ječi. Aga je poludio, mislio sam, primorava da kopam kamenu liticu. Zašto? Krasna neće u kamen. Omahujem alatkom i životom. Odskače i zvoni. Bole bubrezi, nagriza znoj, ujedaju muhe. Aga se polijeva vodom iz đuguma; kamen ne mrda – tek pomalo krza.
– Kmete, ne štedi krasnu – prigovori.
Jači kamen od insana.
– Šemiću, rekoh li da ne štediš krasnu?!
Zaglavi krasna, izvaljivah zadnjim trzajima snage. Priskoči i aga, povukosmo...
Ukaza se pukotina. Uglavih sječivo, potegosmo...
Izvalismo kamenu pločetinu.
Šupljina kao kazan.
Aga me grubo odgurnu, nadviri se – da vidi prvi.
Gomila sklupčanih – uzjarenih poskoka. Parili se, munjevito se odmotavali i ustremljivali na uljeze.
Odbacih krasnu i otrčah za agom.
K L E T V A
"Poludio je moj Meho. Zamahnitala ga ona rospija, Berberača. Po čitav dan sjedi pored vode. Niti zbori, nit mrmori. Blene u vodu, bulji u jednu tačku... Kurva, omađijala ga! Poludio jadnik..."
Eto, tako o meni priča majka.
Hata i ja gologuzi, s dvije strane Bune, gađali se kamenčićima, gazili da bi mogli dobaciti... Sreli se u adi. Postidjeli se. Rovali smo kanalčiće. Kvasili vrela leđa, sapirali jedno drugo, kupali...
Sve do duboke jeseni gazio sam Bunu, ne da bih skratio put do škole u Blagaju, kako sam pričao, već da bih se uputio za Hatom. Kad sam silazio niz Brijeg, polazila je i ona; sretali smo se oko harema. Nakon što bih pregazio i obuo se, uspinjao sam se do murve, pa odatle otpuštao poglede u pravcu Berberovića mahale. Ulica obrasla gustom dračom mutila je pogled, pa sam se plašio da neopaženo prođe, zato sam žurio do raskrsnice. Ako je nisam zaticao, pritajio bih se u hladovini drače i čekao.
Bivalo je teško kad okrenu jesenje kiše pa nadođe Buna. Jednom sam pokušao nemoguće. Namjerno sam kasnio sa odlaskom da bih imao opravdanje za gaz. Na sreću, i ona je kasnila i vriskom dozvala pomoć. Voda me nosila do Lukovca. Kad su me izvlačili, bio sam u besvjesnom stanju.
Završismo školu u Blagaju. Sudbina nas razdvoji. Godinama je nisam vidio.
***
Nadošla Buna, pronosi debla, burad, mrtve kokoši... Neobična i za pogled. Od brda do brda. Poplivao Rognovac, Baščine, njive Berberovića... Sjedim pored pomamne vode, odmaram se prateći valoviti tok; žubor koji podsjeća na muziku, utonuo u davno proživljeno. Pogled odluta preko vode do stada ovaca. Djevojka ih uvraća, povremeno se oglasi: "Rra, rra..." Voda pronosi leš koze. Povjetarac nanese miris truleži. "Rra, rra..." kao da nije upućeno ovcama. Čobanica preko nepregazne rijeke okružuje stado, otresa dimije. Pogleduje na ovu stranu i otpušta: "Rra, rra..." Kao da se obraća meni.
Buna i dalje nadolazi, pomjeram se naviše da me ne pokvasi. Stado usmjerava uzvodno, sve je bliže mom pravcu. Vlaga dopire do kostiju, stado je naspram mene, zvono predvodnika nadvladava vodeni šum. "Rra, rra..." Čobanica kvasi ruke, umiva lice, gleda na moju stranu...
– Što si se uobrazio, Meho? Meho! – kao da se oglasila Buna, zbunila me zborom. – Jesi li me zaboravio?
Kao iz dubokog sna, razbuđivah se. Dimije uz vodu... Mogla bi biti...
– Hato. Jesi li...? – ote mi se.
– Jesam. Nismo se vidjeli dugo.
Žubor rijeke i povjetarac rastaču glasove, tek po neka čitava riječ premosti vodu i tvori isprekidan razgovor.
Srešću je još jednom, opet nenadno.
Upekao čelopek, znoj nagriza očne kapke; noge potopio u mrzlu Bunu. Čelo znojno, a nogama hladno. Oču se gaz, podigoh glavu, vidjeh djevojku: zagrnula nogavice dimija i uz glasan štrap gazi. Prepoznah je.
***
– Meho, šta ćeš ti sa onom krmačom? – jednog dana upitaće me majka.
– Kakvom krmačom, majko?! – iznenađen pitanjem, uzvratio sam.
– Onom balinkom!
– Kakvom balinkom?
– Onom Berberačom!
– Majko, ja sam momak. Hata je lijepa cura.
– Ti si begovsko dijete, sin Memišage Muslibegovića. Traži svog akrama. Okani se fukare.
– Majko, ne poznaješ Hatu. Lijepa, poštena, mudra...
– Da nisi više stao s njom.
Tako je počela moja muka. Nisam mogao bez Hate, a majka... Znam, red je iz begovske kuće, ali volim Hatu. Samo nju.
Majka posla slugu po njenog oca. Priprijeti: "Priveži onu svoju kučku. Neka se okani mog sina, jer..."
Zatvoriše je u kuću.
Prikradao sam se pod pendžer. Živio sam za akšam i ono nekoliko prošaptanih riječi.
– Moj Meho, ja više ne mogu durati. Vodi me negdje, vodi... u Bunu. Ne mogu bez tebe. Kidisaću sebi. Privezaću kamen i skočiću u vir na Lukovcu. Udaviću se na istom mjestu gdje si se i ti davio. Izludjeh od ljubavi u samoći. U glavi mi vatra. Pomahnitah. Čini nešto, ne mogu više...
Od nje produžio sam na dom daidže, da ispričam svoje jade i potražim savjet – pomoć.
***
"Eto, moj daidža, tako mi je govorila noćas. Strah me za nju, a i ja izluđeh od ljubavi. Tebi, daidža, mogu da kažem, gorim kao luč. Hata je dio mene. Oženiću se njom. Neka bude što će biti", tako mi sestrić Meho prepriča svoje jade. Šta mi je činiti, kako sestrića saulisati, pitah se, pa se prisjetih da bi to ipak morao riješiti sa majkom, posavjetovah ga:
"Najmudrije bi bilo da se povjeriš i razgolitiš majci, te da zajednički na tome poradite."
"Jesam, već sam pričao sa njom", uzvrati Meho i nastavi, bilo je ovako:
– Majko, bez Hate ne mogu. Moram se oženiti njom, ja li ću sebi kidisati.
– Kidiši sebi. Begovsko ime se ne smije okaljati – prekinula me je.
– Majko, lud sam bez Hate.
– Lud si svakako. Fukara neće u moju kuću! – bila je neumoljiva.
– Presvisnuću za njom!
– Bolje i bez sina nego...
– Majko, urazumi se!
– Idi mi s očiju! – sikter!
Kud bih, šta bih? Onda se sjetih tebe, daidža si mi. Eto, ispričah ti, pomozi..."
"Moj sine, moj sestriću, razumijem te, ponešto sam od toga i znao, teško je sa onakvom sestrom govoriti, a preteško se dogovoriti. Smislićemo nešto", govorio sam gledajući mu oči; koje su svjedočile o golemoj tuzi, i razum je načimala.
"Kad Hasan dolazi iz vojske?" sjetih se da upitam za njegovog mlađeg brata, koji je imao uticaj na majku.
"Trebao je doći", odgovori.
"Pričekaću ga, pa ću sa njim do sestre, begovice", obećah i sestrića Mehu otpremih kući.
Kao što sam i očekivao, Hasan se saglasio sa Mehinom ženidbom, te zajedno odosmo do majke.
Ni da čuje. Sestra mi je... ali jedna glava a hiljadu jezika. Naruži i mene:
"Alah vas kaznio...", klela je: " Odete li po nju, otišili u džehenem, dabogda! Alah tako naredio..." nije popuštala.
"Majko, ne kuni! Molim te! Meho i ja odosmo na Lukovac da okupamo konje. Do tada nam pripremi čistu odjeću..." mirnim glasom govorio je Hasan.
"Fukara se neće pišati u begovskoj avliji, ili ja živa ne bila", mirnim riječima će majka, a kad braća krenuše sa konjima, podviknu za njima:
"Ne vratili se, dabogda! Dabogda vas voda pozobala!"
Ostalo znate.
Ostala je priča:
Dva brata dojahali na konjima, ujahali u vir na Lukovcu, kupali ih...
Plahi Dorat sasadi Hasana, koji poče da se davi. Dopliva Meho... Davljenik u grču obujmi ga...
Zagrljena dva brata završiće na dnu vira – po majčinoj kletvi.
VOLOVSKA KOŽA
Dohakaše ti moj Alija, dohakaše.
Dušmani.
Paščad.
Tužili veziru! Kažu da sam mehrametli srca, plitke pameti, pustio raji na volju; to kažu vezirići, moji tako ne misle. Ne znaju šta je Mostar, nema ovdje "Vlaha" ni "balija", ovdje su jedni, Mostarci.
A vlast vezira, ko i Neretva. Protiče, nekad tiha, nekad pomamna.
Teško je u Mostaru biti na vlasti, a da te štuju, slušaju, pitaju... A mene štuju i slušaju.
A vlast?! Možeš bez nje dok je ne okusiš, dok joj smrad ne oćutiš, kao slast zločaste žene: trebaš je, zavoliš, prigrliš, drugi na nju kidišu, i ona bi drugima, i onda igraš igru, ružiš, prijetiš, zatežeš, popuštaš, igraš kao pehlivan na konopu, đa tamo đa ovamo.
***
Došao vezirov čovjek da provjeri ima li Mostar crkvu.
"Ne vjerujem da je to Alija uradio na svoju ruku. Ne vjerujem, ali otiđi i vidi. Bude li..?", prepričavao je sipljivi hodžica vezireve riječi.
Ugostih ga, popričasmo. Ode u posjetu najtersnijem hodži kojeg ni jedan Mostarac ne bi posjetio; obiđoše čaršiju uzduž i poprijeko, vrati se, zapovijedi.
– Vodi me u Bjelušine.
– Kud ćeš gore, nije to za tvoje godine, ne znam mogu li i ja izići. Velika je strmina – odvraćao sam ga.
– Baš tako zorli? – podrugljivo će sipljivi bosanski hodžica.
– Jašta je – uzvratih i dodah – a i što bi?
– Polazi! – naredi.
Stigosmo do sahat-kule. Zadisao se, ponadah se da će odustati. Ne! Hajde, hodžice, mislio sam, možeš još do Potočine, onda ćemo te snijeti! Vratićeš se, Alaha mi, bio sam uvjeren, pa nisam htio ni kazivati o crkvici koja se nije vidjela iz čaršije.
Izdura mrcina i do Potočine. Sjedosmo na Lozine basamake i bez riječi gledasmo grad, kao na dlanu.
– Hajdemo dalje! – naredi.
Gotovo je, moj Alija, gotovo. Džaba ti što će vidjeti crkvicu, vidjeće i groblje. Eto ti belaja.
Kad ono zabraniše da se krivovjernici kopaju sa biljezima, saletiše me i popovi i hodže, a šta sam mog'o. Kažu, po njihovim zakonima krstovi se okreću sjever-jug, okretaće ih naopako, istok-zapad, tako da iz čaršije izgledaju kao bašluci; pa i kad Turci dođu u Mostar, neće ih vidjeti. I ja sam Mostarac, pristadoh.
Šta ću sad? Turčin navalio, hoće gore... Eto ti belaja. A u vezira nema nego... skratiti za glavu; a, čini mi se, najdraža mu je hercegovačka. Šta sad da mu ispričam?, kako da ga pripremim, da se ne zgrane? Moram nešto. Ovako ću:
– Ima gore, negdje u Bjelušinama, crkvica ukopana u zemlju, mala kolika je volovska koža – otpočeo sam bojažljivo.
Primače uho.
– Kupao se moj jedinac u Neretvi. Počeo da se davi, vidjela pralja Mara, uskočila u vodu i izvukla dijete. Pozvah je u goste, ponudih šaku dukata. Odbila je.
"Maro, neću duga. Traži šta ti srce zaželi", ponudih.
"Crkvicu, bar veličine volovske kože, da u miru mogu moliti za zdravlje, i tvoga sina".
Strah me obuzeo pri pomisli da se, u ovaj vakat, u Mostaru pravi crkva. Progonili su me strah i savjest.
"Neka ti bude po volji. Gradi crkvicu, ali ne smije biti veća od volovske kože; neka bude u zemlji, da se ne vidi iz čaršije", odobrih, pomirih strah i savjest.
Znam, to se može tumačiti kao samovolja, ali, pošteni prijatelju, bio sam zadužen, spasila je sina.
Uhoda sjedi, gleda u vrh obuće i ćuti. Mudar je – zna da ćuti. Ustade.
– Vodi me do crkvice; ako je tako, i ja mislim da to nije zločin. LJudski je – reče više za sebe.
Stigosmo na Pašinovac, zastade, otpuhnu, pogleda...
Ukazao se golemi krov crkve sa širokim krstom. Crkva je odista u zemlji, ali je neočekivano velika, i ja je vidjeh prvi put. Zabezeknuli smo se oba.
Stajali smo bez riječi, gledali crkvetinu.
– Turčine, namagarčila te Vlahinja – oglasi se prijeteći glas najednom živahna i ljutita starca: – Ovo je crkvetina, ovoliku niko u dunjaluku ne napravi! – derao se.
Umiri se! ćutao je dušak. Opet je mirni, onemoćali hodžica, koji izusti jedva čujne riječi.
– Hoću da vidim lice te Vlahinje. Okovaću vas skupa i proćerati kroz Mostar. Neka seiri čaršija. Neka pamti... Da se plaši...
Puna prkosa, Mara je stajala pred osvetničkim očima. Zbunila ona njega. Očekivao je uplašeno lice. I ja. Domalo se snašao i pokazivao ko je ko. Zagrmio je kao grom o Ilindanu:
– Je li ovo "crkvica" veličine volovske kože?
– Držala sam se dogovora – žena reče mirnim glasom. Odstupi nekoliko koraka, poge se do torbe i izvadi klupko opute, staloženo otkorača do vrata crkve, za njih priveza kraj, obiđe oko crkve okružujući je oputom, sastavi krajeve, zaveza. Donese čvor do mene, za toliko bi veći obim opute. Zaigra krupnim očima, pa nam se obrati sigurnim glasom:
– Držala sam se dogovora: Crkva je u zemlji. Ne vidi se iz čaršije. A, i sami vidite, manja je od volovske kože.
Stajali smo zabezeknuti.
Nijemo smo silazili.
Ni poslijepodne hodža nije se oglašavao.
Ujutro, najavi odlazak, naredi da osedlamo konja. Polazeći, izdvoji me, pa prošapta:
– Mostarci!? Čudan je to dunjah. To može samo u vas. Turčin pravi crkvu!? Neka vam bude, jer!
Manja je od volovske kože!
G O L O V I N A
Svašta za živa hadžije, što se kaže. Dočekao da sjednem u voz i da putujem sa gazdom Jelačićem. Miho Aničić u vozu!?
Poručio ti Jelačić da dođeš u njega, javiše mi. Mene poziva!? Opanke i put pod noge. Poziva gazda!
– Znaš li zašto te zovem? – upita čim nazvah boga.
– Ne znam, gazda.
– Šta misliš?
– A, treba kopati, trapiti..!?
– Nije, za muštuluka je! – reče, nasmija se, pa nastavi: – Dobio sam telegram iz Beča. Na svjetskoj izložbi grožđa tvoja žilavka dobila je prvu nagradu.
– Moje grožđe u Beču? – začudih se.
– Ja sam ga poslao. Znao sam, sa Golovine je. Moje je odmah iza tvoga. Nego, spremaj brašanicu, valja nam put Beča.
Neka sam dočekao i nešto lijepo sa te posne Golovine. I sada mi lebdi slika iz prvog dodira sa njom. Između Neretve i Bune visoko i strmo brdo sa povećom ravnicom na vrhu. Go kamen. Go! Kabasta kamena ploča, poneka drača i to je sve. Golo ko Golovina, govorilo se. Ni koza nije imala šta da ubrsti. Za čitava dana ne bi nameo pregršt zemlje. Kako ti se živi na toj Golovini, čudili su se Hodbinjani. Jadno, odgovarao sam, tajeći i drugu muku. Ne slute, ostavio sam najplodnije njive u Popovu polju, strah izbora nema...
Evo, putujemo od Mostara dva debela sata, ništa ne vidjeh do kamena, kamena i Neretve. Go kamen. I ovo ti je Golovina. Kamen, kamen i opet kamen. Stvarno, kome bi palo na um da doseli i da živi u ovom kanjonu? Tako se čude i meni. Otkud na Golovini?
Agino dijete udarilo na moje. Moje bijaše manje, ali je priviklo da ga napadaju, pa je naučilo da se brani. Napalo ga dvoje djece. Branilo se, odvratilo jednome, a ono plačući otrča kući. Dotrča plahi aga, nožem nasrnu na moje dijete. Priskočih. On za kuburu, ja za cjepanicu...
Zakoprca.
Mrtav aga!
Dozvah ženu, dijete za ruku, kozu za priuzu... Put bijela svijeta.
Bježali smo tri noći, danju se krili.
Izbili smo na obalu Bune. Popeo sam se na brdo, ni travke ni drveta. Sklonili smo se u pećinicu. Niko nije zalazio niti pretpostavljao da gore može biti života.
Pod Golovinom, preko vode, Alipaša je smjestio ljetnikovac, džamiju, barutanu... hapsanu.
Ko bi očekivao bjegunce u Alipašinu komšiluku, još i na Golovini, kamenom se mogu dobaciti.
Potjera je odustala, iako je bila uporna.
Satima vozimo se kroz njive. Ni jednog kamena. Ni za lijeka. Ne daj bože, kad bi se trebalo pobiti sa kakvim insanom, ne bih imao za što posegnuti. Neobično. Ovdje mora da su uvijek siti!? Da je na povratku natovariti voz zemije!? izgleda glupo, ali nije, tako je i Alipaša ...
Alipaša bijaše čudak, pošten, strog, hvaljen i kuđen. Strogo je kažnjavao neposlušne, neradnike, bojdžije, lopove, varalice, lutalice...
Bi i reda i straha, kao i u svakog dobrog domaćina. Teško kući u kojoj sva čeljad ne misli zlo domaćinu, narod veli.
Zaintačio se s ljutim hercegovačkim kamenom – ja ili ti, kažu da je govorio. Pa po onoj narodnoj: tukle se jetrve preko svekrve, naredi da mladoženja mora posaditi deset maslina, pijanica pet, lopov stotinu, razbojnik pet stotina... Pređe na trešnje, orahe, šipke, pored svih puteva zasadi murve. Uzeleni od Mostara do Stoca.
Često je proširivao hapsanu. Bilo je neradnika koji su se uguravali u nju, za tri kakva-takva obroka. Doskočio je i njima.
Dvije godine preživjeh na brdu, i za to vrijeme ni jedan čovjek ne iziđe na Golovinu, pa me iznenadio topot kopita koji je najavljivao konjanika.
Alipaša na zekanu, sam.
Projaha oko kamene površi, zaustavi konja, pozva me.
– Ti si Aničić?
– Jesam! – promucah u strahu od saznanja: zna silni Alipaša...
– Neka te, ostani. Treba mi jedan koji će znati da cijeni zemlju – reče i ošinu zekana.
Sutradan me okružiše hapsenici, počeše izvaljivati kamenje, zidati suhozidinu – ograđivati Golovinu. Ovo nije za zdrave pameti, zaključih. Zagrađivati Golovinu!?
Nekoliko mjeseci i ogradiše, pa me i više načudiše. Kolone hapšenika sa hararima zemlje gamižu uz Golovinu. Da ti pamet stane! Alipaša nakanio da po dva metra zemlje nanese na toliko dunuma široku pločetinu. Stotine njih po deset harara zemlje dnevno, svaki harar pola svoje težine... Završiće do sudnjeg dana, mislio sam. Tek nešto da rade; kad dangube opasni su, treba ih slamati radom, zaključih.
Okupio se silan narod, kao na treći dan Bajrama u Blagaju na Mevlud. Sijaset izloženih vrsta grožđa. LJepši od ljepšeg. Grozdovi po tri oke, jagoda ko jaje od pilice, da ti oči stanu.
Ukazujući na dva krtola, upozori me gazda – ono su naša grožđa. Kao da ih je neko izložio sa namjerom da pokaže kako može biti i loših vinogradara: grozdići, jagodice, jagodice kao drenjci... što jest jest, grožđe je moje, ali me nije trebalo dovesti do Beča da bih se u to uvjerio...
– Kako si mogao od sramote?, prigovorih.
– Tvoje je najbolje, čovječe! – ozbiljno je govorio.
– Jest jad i čemer. Ono su grožđa, pogledaj grozdina...
– Moj Miho, vinsko grožđe, slader... pogledaj mu zeleno-žuti odsjaj, to druga nemaju, to je od, kako da ti objasnim, to je od onog što vinu daje buk, buk žilavke, buk koji se pamti. Izložbu je obišao i NJegovo Veličanstvo car Franjo Josif, zastao kod tvog krtola, gledao grožđe, probao ga i rekao: "Dogodine ću od njega piti, to će biti vino!"
Požalih što sam nepismen, zamolih gazdu da pročita ceduljicu obješenu o kukaču krtola.
Sorta – Žilavka.
Zemlja – Hercegovina.
Mjesto – Mostar.
Lokalitet – Golovina.
Proizvođač – Miho Aničić.
Rang – prvonagrađeno.
Godine su se izvlačile, zemlja nanošena, ploče nestajalo i izgubila se, zasađena je loza...
Kao da je majstorski prepilano brdo, pa površ obojen u zeleno, modrio se Alipašin vinograd na Golovini.
Modrio se do Beča.
A L I P A Š A
Zakrmaluči čim preuze vlast. U njega se nije znalo ko je vjera a ko nevjera. Nađe li se na njegovom putu, skrati ga za glavu. Poubija viđenije ljude. Age i begove. Ubi i rođenog brata. Zavede red, ali i strah. On pa on! Čudni zakoni: malo vrdneš i gotov si – nema milosti. Pogazi amanet djedova, ne poštuje begovski ugled i pravo na bogatstvo, zemlju, kmetove... Bavi se kmetovima, ugađa i naseljava, dodjeljuje im zemlju, a agama nameće namete. Ni do islama ne držaše mnogo. Otimaše naše, namicaše na svoje. E, nećemo tako, moj Alipaša. Bunismo se, tužismo bosanskom veziru... Bi još gori. Osveta..!? Šta ću ti pričati, ubi i brata, namami ga, dovuče i ubi.
Sastalo se nas desetak viđenijih ljudi iz Hercegovine i odlučismo da ga tužimo, ravno u Stambol. Dogovorismo optužbe, skitismo ćage... Za slamke... – Mene dopade da potajno otputujem u Stambol, da lično sultanu predam pismo.
Ćage u njedra, niz Hodbinu, Blagaj, Foču... Za četiri hefte izbih u Stambol. Odsjedoh u jedan han i počeh da se raspitujem za put do sultana.
Dani su prolazili, a puta ne bi na vidiku. Primijetih da me uhode opaki ljudi. I tamo je imao svojih!?
Puta ne bi, uhode sve bliže, pa odlučih da se vratim neobavljena posla.
– Da svidimo račun, odlazim. Da platim konačenje – rekoh handžiji.
– Plaćeno je! – iznenadi.
– Ko je platio? – upitah sa nevjericom. – Alah je platio! Alah milosnik.
– Ne razumijem – rekoh zbunjen.
– Prije dvanaest godina – otpoče priču – u boju pod Nikšićem potukoše nas Crnogorci. Teško ranjen, jedva se izvukoh. Onemoćao, dovukoh se u Stolac, svratih u neki han. Bolovah teških četrdesetak dana. Kad se dokopah do malo života, uz stid i strah, pristupih handžiji i prošaputah: "Nemam da platim". Handžija sažaljivo pogleda u moje bočne oči, odmahnu rukom, reče: "Platiće Alah. Alah milosnik." – kaza taj stolački handžija, nasmija se Stambolčanin i nastavi:
– I, evo, sudbina je htjela... prilika je da vratim dug... Platio je Alah milosnik – prepoznah oči onog stolačkog ranjenika.
– Bilo je to davno – rekoh. – Gonila te nevolja – dodah.
– Da, nevolja – potvrdi, obiđe me ispitivačkim pogledom, pa nastavi – i ti si u nekoj nevolji!?
– Ne dao Alih!, uzviknuh.
Ali da ne duljim. Povjerih se. Zamolih savjet.
– Teško je pristupiti sultanu. Nemoguće je. Treba mnogo sreće, lukavstva i hrabrosti – zamisli se, pa nastavi: – Svakog petka sultan uči u jednoj džamiji na kraju šehera. Uz mrgodnu pratnju voze ga u pozlaćenoj kočiji. Pristup kočiji je strogo zabranjen. Bez upozorenja sijeku glave. Ako si dovoljno hrabar, postupi ovako: porani u petak, ponesi dugačak prut, otiđi do raskrsnice na osami, koju ću ti kasnije pokazati, sjedni, podvij noge pod stražnjicu, zakači pismo za vrh pruta, rukama pridržavaj uspravan prut, pogni glavu, tako da se vidi da si bezazlen čovjek, i čekaj.
Kad se pojavi pratnja, čelni će ustremiti sablje, upraviće je ka šiji. Ostani miran...
Uradih po savjetu.
Čelni udariše sabljama put šije. Pogledah ispod sebe. Sultan podiže ruku, povukoše se dželati, zaustavi se kočija, vladar otvori prozorčić: "Ovo može da uradi samo pošten čovjek kad ga satjera nevolja ljuta", reče, ispruži ruku, privuče prut, skide pismo, poče da čita...
Naredi da ustanem. Reče:
"Idi u Hercegovinu. Kad dođeš, Alipašu nećeš zateći".
Po sultanovom nalogu dželati Omer-paše Latasa , na prevaru, uhvatiše Alipašu, naopačke ga nasadiše na sapi magarca, vezaše za samar, tako da je glavom dodirivao zemlju. Da ga ponize pred Mostarcima, protjeraše ga preko ćuprije, tjemenom je udario o svaki njen basamak.
Nije stigao ni pred kadiju.
