 | Danilo Marić |  |
 | LEŠINARKE – roman u 12 glava |  |
LEŠINARKE – glava1.
Počelo je ovim pismom Džoa Zorića, naslovljenog Društvu za zaštitu hendikepiranih i starih ljudi:
*
Godišnje u Americi usmrćuje se desetine hiljada bespomoćnih ljudi, a da:
- Javno mnenje to ne zna.
- Zločini se ne registruju.
- Ubice se ne gone.
- Ubitstva su iz koristoljublja, sa predumišljajem, planirana i organizovana.
Ovisan sam o mom ubici i, molim vas, ne pokrećite postupak dok ne umrem. A umrijeću, vjerovatno, za jedanaest sedmica. Smrt je isplanirana i to se više ne može izmijeniti.
Upozoravam na veoma pritajenu ali i snažnu organizaciju sa desetinama hiljada ubica. Zaposjeli su gradove i ni jedan njihov član još nije provaljen. Djeluju u okviru društva "Drage dede" i agencije "Veseo starac."
Članovi društva su iskusne žene, stare su između pedeset i sedamdeset godina, i malo su obrazovane. Godišnje neto zarade su im oko $400.000 po članici.
Panično vas molim: Zaštitite nemoćne starce.
Ja sam već nepokretan, tek malo mogu da govorim, čitam i pišem, izolovan sam od prijatelja i ovo pismo će teško i doprijeti do vas. Uz sav rizik, ali i nadu, morao sam da ga napišem.
Ako pismo dopadne nedobronamjerne ruke, i nju, tu ruku, najponiznije molim da mi se ne sveti ovih posljednih sedmica života, nadam se da je i u njoj, toj ruci, još barem ostalo toliko samilosti.
Za početak istražiteljima navodim imena ubica iz grupe koja me okružuje: Patricija, Elizabet, En, Margaret, Barbara i Dana.
*
Savremen čovjek zapadne civilizacije u vrh želja smješta (ovim redosljedom): vrijeme za odmor, više materijalne sigurnosti, snažniju fizičku bezbjednost, zdravlje, lijek protiv ćelavosti (da se ne mijenja, da je stalno mlad), tišinu (bez telefonskih tonova), uzdignuti vidikovac (da vidi što šire ali i ne dublje) i telefonski broj sina (kćerke), koji mu nikad nije pri ruci i redovno pri prvom neuspjelom pokušaju odustaje da ga traži. Ako se tom čovjeku (iz "slobodnog svijeta") i sustignu sve ove želje on postaje na nov način nesrećan, zbog nervoze izazvane dosadom, jer on je zaboravio kako se uživa, vrpolji se i poseže za pilulom za smirenje ili za telefonskim brojem jedinog "istinskog" prijatelja – neuropsihijatra. Ove želje u svima traju desetine godina, sve do konačne spoznaje i pomirenja da se nikad i neće ostvariti, jer prije dogodiće se bar jedna od sadruga zapadnog bogatog svijeta; nesposobnost za rad, bankrotstvo ili zdravstveni kolaps. Jedna sam od rijetkih u tom svijetu koja sve to ima i još i umije da se opusti i uživa.
Viktor, odnedavno moj muž, imao je duha kad je odabirao plac i gradio ovaj velelepan porodični dom, menšen, kako Amerikanci vole da nazivaju svoje zamkove. Dopada mi se i ovaj grad, San Pedro, San Pidro, kako ga nazivaju Amerikanci, ili San Pedro, kako ga i dalje nazivaju Meksikanci, jer volim kad je ispod grada prostranstvo nizina i tišina, a iza čudesa vreve, prosto podsjeća me na Bosnu, iako objektivno nemaju sličnosti, osim jedne, ispod je "podnogu i "naruku" a iza "s neruke." Ima još jedna sličnost, čujem govor mog kraja, gotovo polovina stanovnika su sa naše obale Jadranskog mora. Kao da je čitav menšen dizajniran za koji čas predvečernjeg odmora, od trena zalaska sunca iza drvoreda palmi pa do potpunog nalijeganja ljetnjeg mraka na hladovik ispred menšena, u kojem upravo sjedim i uživam. Uživam!? Kad pred prijateljima izgovorim ovu riječ, oni prosto ne mogu da povjeruju da je takvo nešto moguće ostvariti, redovno dopituju: "Kako to uspiješ postići", pitaju kao da sam nakon dugogodišnjeg istraživanja uspjela da razjasnim naučni fenomen.
Menšen je smješten na uzbrdici Palos Verdes ulice, između 6-te i 9-te ulice, sa pročeljem okrenutim na kanal Los Angeles main channel, čijim središtem prolazi čuveni Santa Catalina ferry, kojim besčujno klize trajekti i pozdravljaju se brodskim sirenama, koje vole da čuju moje uši. Na obali kanala su nadaleko poznati restorani sa ponudama svih riba koje postoje u svjetskim slanim vodama. NJih posmatram sa visine subotom prije podne, kada je izletnika mnogo i vidljivost potpuna, a oni se guraju kao na kakvom prepunom fudbalskom stadionu, sve kao ko će prije i bliže za sto uz kanal, koliko zbog ribara i ribe koju vade toliko i zbog rashlađenog i ovlaženog povjetarca, koji na lica opaljena kalifornijskim suncem melemski zapljuskuju. Poludesno je Cabrillo marina sa hiljadama lađa svih vrsta i vrijednosti, koje stoje u savršenom miru i redu, a taj mir i red na mene djeluje umirujuće i ohrabrujuće, prosto podsjeća me na mogući ljudski red, koji u ovom slučaju kao da je naučen od pčela i njihovih saća. Iza marina je ogromna luka Los Angeles harbor, koju većim i manjim valovima zapljuskuju neukrotive okeanske vode Pacifika (Pacific). Vrh mojih večernjih smirenosti sustiže se u nekoliko minuta smračivanja na okeanu, kada se povlači i posljednja dnevna svjetlosna zraka, a u punom sjaju objavi se svjetlost dva svjetionika, sa lijeve i desne strane lučkih vrata Angeles gate. Vidik na okeanu, u vidljivim jutrima i večerima, doseže do Middle breakwater, zamišljene linije koja dijeli morske i okeansku vodu, i moji pogledi iz hladovika, naročito uz jutarnje i predvečernje kafe, kad su misli u smiraju, hrle ka toj zamišljenoj liniji i odstajavaju na ulaznoj kapiji na njoj, Angeles gate, koju takođe zamišljam, a u sumrak i jasno vidim između blještavih svjetionika Angeles gate lighthause i istočnije La entrance east light. Kad oni zasjaje punim svjetlosnim zamahom, baš tada, Viktor se podiže i ulazi u kuću, da se opere i pripremi za večeru, a ja odsjedim još desetak minuta, tih desetak minuta je onaj veliki vrh moje smirenosti. Iza večere Viktor ide na počinak, a ja sa čašom piva vraćam se na klupu ispred hladovika, i desetak minuta odgledavam, sklizavajući poglede sa sjevera kanala niz putanju brodova Santa Catalina ferry, sve do vrata Angeles gate, koliko potraje i dopijanje piva, nakon čega se povlačim u dnevni boravak, palim televizor i pretražujem po kanalima koju zanimljivu emisiju. Upravo sam se bila podigla i dohvatala praznu čašu kada je zazvonio telefon, koji me je iznenadio, jer u ta doba, oko devet sati, nikad i niko nije nas uznemiravao. Požurila sam i podigla slušalicu.
"Halo, Dane!" začuo se glas poznanice.
"Halo, Patricija!" javih se, ali bojom glasa ne prikrih iznenađenje.
"Iznenađena si, u ovo doba...?!" puna ironije kao da je urlala gospođa Patricija.
"Jesam! Pomišljam na lešinu, preminuo...?" uzvratih njenim riječnikom, kojim se služim samo u rijetkim prilikama, i tada samo u razgovoru s njom.
"Ne! Biku bi još mogao da isčupa rep", u glasu je odzvanjao ton poruge.
"Zašto onda u ovo doba?" prigovorih.
"Da vidiš šta je đubre uradilo!" ovo već bi oboren glas.
"Usrao se!?" Uzvratih njenu omiljenu rečenicu.
"Ama ne!" reče i još stiša glas, nastavi: "Nije za telefonsku priču, trebaš mi. Hitno...!"
U zadnje vrijeme uobičajili smo, moj suprug Viktor i ja, da se družimo i posjećujemo sa četiri bračna para, i odvojeno i zajedno. I oni su starci, imaju novaca i slobodnog vremena, pa smo skupa sve češće, i drugi su nas već navikli viđati u toj grupi, pa nas nazivaju i prepoznaju po parovima; Patricija i Džo, Elizabet i Dvajt, Margaret i Ričard, Barbara i Tom, te Dana i Viktor. I mi smo prihvatili te nazive kao specifičnost grupe, pa se već i međusobno tako nazivamo. U onom Džoovom pismu navedene su upravo ovih pet supruga. Dakle, navedeno je i moje ime, optužba je veoma teška, a do kraja sam iskrena, ja svoje krivnje ne vidim.
Gospođa Patricija ne drži naročito do moga društva, rađe ćaska sa drugim ženama iz naše grupe, ali prvu mene tražila je kad je god imala potrebu da se savjetuje o ozbiljnim pitanjima. Po tome sam lako zaključila da se i ove večeri sukobila sa nečim takvim, i da je čvrsta u namjeri da me domami, dakle neću moći izbjeći krajnje neprijatnu kasnu posjetu, i ono gore, noćnu vožnju po prometnom friveju. Znam da mi neće uvažiti ni jednu ispriku, ne ide mi se, ali je ne mogu ni odbiti.
"A moja lešina, šta ću s njom?" rekoh i sačekah odgovor, da bi iz njega pretpostavila stepen ozbiljnosti onoga zbog čega me zove.
"Povedi i nju!" odlučno uzvrati.
"U ovo doba, pa ona hrče!?" uzvratih sa nevjericom da baš toliko istrajava.
"Iz istih stopa!" kao da naredi, nastavi: "Radi se i o tvojoj koži!"
"O mojoj koži!?" rekoh i kroz glavu propustih sve slike događaja koji su povezani sa gospođom Patricijom, i ne nađoh ni jedan u kome ima mojih prljavih prstiju, a pogotovo ne onih koji bi mogli potezati i moju kožu, kako se izrazila.
"Džo je napisao pismo za policiju..!" panično saopšti Patricija.
"Policiju?!" gotovo da uzviknuh.
"Protiv nas!" doda isto tako panično.
"Kojih nas?" iznenadih se.
"Protiv svih 'lešinarki'", jedva do mene doprije stišan glas.
"Kako si saznala za pismo?" ote se znatiželja.
"Našla sam ga u Bibliji", histerično se nasmija i doda: "Gad zna da tu knjigu ne volim ni da gledam..."
"Imaš pravo! Nije za telefona", saglasih se.
"Dolazi!" opet njen zapovjednički glas.
"Dolazim!" i moj pomirujući, jer toj ženi ne smijem da se suprostavim ili zamjerim, u meni je presnažno to osjećanje.
Sa Viktorom je išlo jednostavnije nego sam pretpostavljala, samo je zavrtio glavom, nakon što sam mu saopštila neodložan poziv gospode Zorića, i dodao: "Iznesite mi ono deblje tamno odijelo."
Još se nisam oslobodila straha od vožnje na friveju, noću se nisam ni usuđivala izlaziti na njega, a evo – ove noći, neočekivano moram na dugačak put, do Alhambre i nazad. Imam naviku da iz grada izlazim 6-om ulicom, kad sam god išla nekom drugom događale su mi se sitne neprijatnosti, svaki put, na primjer, promašila sam frivej 110 na koji moram i ovoga puta. Sa Palas Verdes, i ovoga puta, zbog tih pomisli, produžila sam i spustila se na 6-u i njom uspela se na Gaffey street, te krenula ka friveju 110. Zanimljiv je početak ovoga friveja, on nastaje na jednoj zbunjujućoj račvi, tako što ulica kojom vozim, Gaffey street, prerasta račvasto u dva puta, pravi oštar zavijutak u desno i produžava pravo, a taj zbunjujuće neočekivan zavijutak je početak friveja, koji redovno promašujem. Uz sav oprez promaših ga i ove noći, prošla sam nekoliko blokova da bih se zaokrenula, te vozila dva tri bloka do iza račve, opet zaokrenula i konačno ušla u nepredvidiv zavijutak i ciljani frivej.
Kao što sam i očekivala na friveju, u ovo doba noći, nije gužva, ali meni je teško da vozim, jer malo-malo pa izgubim orijentaciju na putu, nesvjesno nagazujem periferne linije i upadam – čask u lijevu čask u desnu saobraćajnu traku, što je vrlo opasno. Taj poremećaj orijentacije ne događa mi se u danjim vožnjama, i posljedica su blještavosti automobilskih farova koji voze u suprotnom smjeru, ali i slabe osvjetljenosti trake od srednjih svjetala moga automobila, a duga svjetla zabranjena su. Usput je mnogo saobraćajnih znakova i upozorenja, zbunjuju i oni, ali vozač ih mora pratiti, jer lako se može zadesiti na traci koja vodi na jedan od izlaza na ulicu ili jedan od ulaza na drugi frivej. Taman bi mi trebalo da promašim i frivej, a imala sam i toga, prosto kasno vidim oznaku da traka, na kojoj sam zatečena, vodi na drugi frivej a ja nemam vremena ili uslova da promijenim traku. A takva opasnost nije bez osnova, jer na putu do Alhambre proći ću pored zavijutaka za friveje: 1, 405, 91, 105, 42, 10, 170 i 5, od kojih mi je najopasniji desetkin, jer se sa njim sučeljavam tri puta, i nikad mi neće biti jasno zašto i kako je to moguće.
Vozeći prometnim frivejom 110 iz San Pidra, razmišljala sam o mogućem sadržaju pisma namijenjenog policiji, a koje je mogao da napiše starac-samrtnik. Istina je, od svih njih koje sam upoznala, Džo je starac najbistrijeg uma, a i ima šta da napiše. Veoma je vispren i razuman čovjek, po tome nikako ne bi bio u dubokoj starosti, ali su ga bolesti toliko ubogaljile da teško mogu povjerovati i da je bio u stanju da napiše išta čitljivo. Ne vidi a ruke mu neuhvatljivo drhte. Ne znam po kojim rezonima Patricija mene može da smjesti u kontekst zanimljiv za policiju, najmlađa sam u grupi, još nisam ni bila u prilici da napravim pogrešku. Misli pređoše na to pitanje, pa se i zapitaše, nije li ta iskusna "lešinarka" smislila kakvu podvalu? Nije li nakanila da me uvuče u nešto opasno, koje ne mogu ni da pretpostavim? Nasljednik sam, po Viktoru, premnogo novaca, iz toga, u ovoj ludoj Americi, može da se izrodi svašta, da mi ga izmami? Jednom od ucjena? Ili...?!
Azilant sam u USA! Gospođa Patricija radi mi na legalizovanju papira, ona mi je pronašla bogataša Viktora! iz toga su obaveze prema njoj, i strah, jer kad joj se god prohtije može da me protjera u Bosnu... Ne predvidiva je i besramna, od nje se može očekivati svaki đavo.
U zadnji čas ne sudarih se, opet ta moja smetenost i nesvjesno plesanje od trake do trake, do susjednog automobila, ali neko, za upravljačem automobila na koji sam bila nasrnula, bio je priseban i spretan, sa snažnim automobilom izbjegao me je i spasio nas. Zaista, na tren bila sam smetnula da sam u automobilu i na friveju, presnažno me zaokuplja Patricija i njene moguće nakane, i nesvjesno opet se vratih na te misli.
Ona je afektivna žena, prisjetih se i pobojah da Džou ne učini što. Da ga ne usmrti, istinski pobojah se. To bi i po mene bilo opasno. Saučesništvo...!? Ne smijem dalje o tome ni da razmišljam. Iza nje, govori se, ima sumljivih umiranja.
A da ga nije već i ubila?
Idem li na mjesto zločina, da bi bila osumnjičena i ja?
I još jednom nasrnuh na susjedno vozilo, i opet sudar izbjegao je taj neko iz napadnutog automobila. Kad mi se god ovo dogodilo, uočih sada prvi put, svaki put sam se približavala vozilu sa desne strane a nikad onom na lijevoj, i svaki put kao da me je magnet povlačio u sudar, gotovo da mu nisam mogla izmigoljiti. I definitivno, ove noći, shvatila sam da nisam sposobna da duže vozim noću, i posebno nisam za friveja, i ni ovoga puta nisam trebala poći, nisam! pa makar da se gospođa Patricija ljuti koliko joj drago. Ali pošla sam i moram se još i vratiti.
Prvi put, kao vozač, noću dolazim u Zorića. Svaki susret sa njihovom kućom u meni izazove nostalgiju za Starim krajem i mojim prelijepim i toplim domom, koji je već pet godina ratna ruševina.
Lijepa je njihova kuća, ima neke orginalne toplote, na uglu je dvije tihe zelenilom uogrnute ulice, na zemljištu koje je izdignuto desetak stopa, pa se lako uočava i izdvaja od drugih. Upravo ta izdignutost na mene djeluje snažno, jer se sve na njoj jasno vidi kao da je na izložbi. Naročito snažno djeluje žbunje i cvijeće, koji poput arabeski opjevavaju skladnost građevine i topline porodičnog života. I svaki put, kad pomislim na gospodu Patriciju i Džoa, ukažu mi se te njihove cvijetne aleje.
Zaustavivši automobil i izašavši, po navici, podigla sam pogled prema cvijetnim alejama, ali njih nema. Noćna svjetlost pokazuje posve nove kvalitete doma, načas pobojah se da sam pogriješila ulicu i broj. Kapija i ograda od masivnog kovanog željeza, pod djejstvom blještave svjetlosti iz pozadine, najednom, kao da mi najavljuju ulaz u srednjevjekovni dvorac, na kom se ističu stilski prozori i bogat krov, zasjenčeni visokim drvećem, koga, zaklela bih se, do večeras nije bilo oko kuće u ovom broju.
"Gdje si do sada?!" iz ugodnog doživljaja prenu me neprijatan Patricijin glas.
"Dok sam nagovorila i spremila Viktora..." prenuh se i počeh da se pravdam.
"Kakav Viktor, toliko da čekam...!?" zasikta iz nje.
Viktor, koji se sporo izvlačio iz automobila, vidno zadrhta, priskočih mu i potapšah ga po ramenu. Ona nije mogla da vlada bijesom koji ju je skolio, bi odmah jasno njeno stanje.
"Đubrad su oni, svi. Lešine su samo da smrde, i smrde na svaki način..." nije prestajala da nabraja sve dok nismo ušli u kuću, i dok nisam pročitala pismo, koje mi je odmah gurnula u ruke.
"Šta kažeš na sve ovo?" izviknu, smjerno da preplaši Džoa.
"Ne znam...!" rekoh tek da kažem što, jer je pismo i na mene djelovalo snažno i zaprepašćujuće. Još nisam mogla da smjestim eventualne posljedice u red sudskih veličina, ali da nekome može biti opasno ni mom razumu nije sporno.
"Šta je bilo?" bezazleno i plašljivo upita Viktor, koji je od trena kada je ugledao Džoa bukvalno preplašio se.
U prvom trenu i ja sam se bila uplašila od Džoovog izgleda, čak sam se bila pobojala i da je na izdisaju, ali pismo je pomjerilo misli, da bi ih Viktorov vapaj povratio na zastrašujuću Džoovu pojavu.
Do ove večeri, kad sam god vidjela Džoa bio je okupan, izbrijan, počešljan, osvježen puderom i parfemom, te obučen u čisto i opeglano skupocijeno rublje i odijelo. U tim omotima njegove hendikepiranosti nisu izgledale tako teške, večeras su zastrašujuće.
U izgužvanoj okvašenoj pidžami, koja je umrljana i s koje se najavljuje zadah, daju potpuno novu sliku čovjeka, koji se u našem žargonu naziva "lešina", tek u punom značenju ovdje shvatam tu riječ.
Džo spada u one ljude koji su do duboke starosti snažni i zdravi, pa ih bolesti naglo zaskoče i obore u nekoliko sedmica. Oduzete su mu noge, tijelo ne može da održava uspravno, moć govora znatno je umanjena, gubi osjećaj za orijentaciju... Iza tih fizičkih padova snažno je nasjela Parkinsonova bolest, brada i ruke sve više drhte, a ja sam ga upoznala kad već ni sa obje ruke nije mogao da drži čašu, bez pomoći veoma teško je uspijevao da se napije vode.
Džoa je nužno uspravljati u invalidskim kolicima svakih, otprilike, sat vremena, a pomjerati noge ponekad i češće, jer na čudne načine zaglavljuju za točkove kolica, a on ima naviku da stalno pomjera kolica. Nije u stanju ni glavu da održava, naročito u vrijeme kad je djejstvo lijekova na izmaku, ili kad je odveć uznemiren.
Zatekli smo ga u kolicima, po njegovom izgledu, pretpostavila sam da je bez minimalne pomoći pet-šest sati. Pogledivala sam na sat i zaključila da već dvije doze lijekova nije dobio.
Preko desne povijene noge nagazio je točak, druga je potpuno ispružena i uvijena, vjerovatno se njom pokušavao pomoći dok je imao snage. Tijelo je potpuno omlitavilo i obrušilo na desnu stranu, a glava zaustavljena na ručici kolica, ovješena sa izbuljenim zabjeljenim očima. Na pragu je svijesti, ali prepoznao me je i ponadao pomoći, čak je grimasom pokušao da iskaže dobrodošlicu. Patricija nije prestajala da viče na njega, što je na Viktora imalo više djejstva nego na Džoa, budući da su Viktorovi i razum i tijelo starački svježi.
"Ovo mi je hvala što čistim tvoj smrad... Ko bi te trpio... Ovo može samo blesava Patricija... Ostaćeš sam, napustiću te... Zaključati i otići..." Gospođa Patricijja nije prestajala da nabraja.
"Dane, nećeš ti ostaviti mene?!" panično se oglasi Viktor, okrenu se na mene i zasuzi.
"Treba mu dati lijek..." spontano izleti iz mene, nakon što prema Patriciji upravih opominjući pogled.
"Daću mu ...!" Patricija zasikta i na mene.
"Uhvatio ga je parkison", dodah sa pola glasa.
"Nek se ...!" odbrusi.
"Mora popiti odmah", kazah i bojažljivo pođoh u kuhinju, po crvenu flašu, u kojoj je stalno bio rastvor lijeka u gaziranom soku, koji je pio svakih dva sata. U ranijim prilikama sam od nje bivala moljena da mu dodajem taj lijek, pa znam gdje stoji.
"Sjedi gdje i sjediš!" Patricija mi prepriječi put.
"Biće poslije kasno!?" rekoh i smogoh odvažnosti da se provučem između nje i vitrine, na putu prema kuhinji.
"Rekla sam, ne i ne...!" zasikta iza mene, uhvati me za ruku i odgura do fotelje na kojoj sam sjedila.
"Dajte Džou!" zapomaga devedesetogodišnji Viktor.
"Ti, lešino, ćuti!"gospođa Patricija povika i na njega.
"Kome...?!" Dobroćudni starac nije navikao da ko viče ni pored njega a kamo li na njega, pa se istinski uznemirio, gotovo da je u tome času zaboravio da je starac, podigao je ruku ali nije mogao i tijelo, htio je da joj da pljusku.
"Viktore, idemo kući!" povikala sam ljutito i podigla se.
"Nećete još kući!" zapovjednički će Patricija, predomislila se i kaza mirnije: "Nismo se dogovorile oko ovoga."
"A šta da se dogovorimo?" iskreno sam uzvratila, gotovo i pobunila.
"Kako šta? Pismo..!" iznenadila se mome stavu.
"Razbucati i u smeće", kazah jedino rješenje koje mi je padalo na pamet.
"A šta ako je ovo samo jedna od kopija? Ako je jedna već u policiji?" panično je govorila, i tek tada shvatila sam da je u velikom strahu.
"Ne pretjeruj!" uzvratila sam malo podigavši glas.
"Ne pretjerujem", iskreno će preplašena Patricija, dohvati me za rame i nastavi: "Dobro ga poznajem, po rukopisu vidim da mu je ovo samo jedna od prethodnih verzija. Na ovome je sigurno radio dugo", opet je govorila nesređeno: "Kome je dao pismo? Šta ti misliš?"
"Mislim da pretjeruješ", kazah i počeh na Viktora da navlačim sako.
"Moraš mi pomoći", na moje veliko iznenađenje ona poče i da plače, prvi put joj vidjeh suzu.
"Pretjeruješ. Poderi pismo i daj čovjeku lijek!" kazah gotovo zapovjednički, uvjerena da žene kad plaču poslušne su.
"Dobro, daću mu lijek, ali pomozi mi da doznam kome je dao pismo, i da li ga je taj predao policiji."
"Hajde, daj čovjeku lijek!" sada već kazah strogo i postupih dobro, jer je odmah popustila i pošla u kuhinju.
Dok sam spremala Viktora ona je uz velike napore Džou uštrcavala tečnost u usnu duplju.
Nikad nisam prisustvovala neizglednijem i tužnijem događaju. Ni umiranje ljudi, a svjedočila sam im nekoliko puta, na mene nije djelovalo stravično koliko je ova scena. Rastužilo me i potpuno onesposobilo da pomognem Viktoru da ustane i pođemo iz kuće. Sjela sam iz nemoći. Dohvatila sam pismo sa stola i ponovo ga čitala. U ovome času potpisala bih ga i ja, nametnula mi se misao gledajući u staračku nemoć i snagu u oholosti. Istina je, od toga ne mogu više pobjeći, i ja spadam u porodicu "lešinarki", ali do ove večeri nisam ni pomišljala da činimo velika zla, iako znam da ovo što radimo nije i dokraja moralno. Ovo pismo upućuje na zločine većih razmjera, o njima ja ne znam, a možda to odista postoji, i možda sam i ja dio toga, odnosno, možda je planirano da postanem to.
Gospodin Džo je zaista uman čovjek, u to sam se uvjerila u više navrata, i ništa što kaže nije za zanemariti, pa ni ovo pismo. A pismo je napisano iz nevolje ljute.
"Ko bi mogao biti pismonoša?" iz razmišljanja povrati me Patricijin blag glas, nakon što se istinski namučila oko Džoa i polovično uspjela sa lijekom.
"Od ovoga će mu biti bolje... Kad malo dođe k sebi onda ću mu lakše dati ostatak..." govorila je i skljokavala se na kauč.
"Ko bi mogao biti "knjigotvorac!?" istrajavala je.
Prije koji dan gospođa Patricija posvađala se i sa posljednjim Džoovim prijateljem, piscem Aleksandrom. Džo je ovim razlazom potpuno ogolio prijateljstva i nespokojan je zbog toga, i sigurno se odupirao njenom nasrtaju na preostalog prijatelja, pa ne iznenađuje kad ona vjeruje da u pismu ima i prstiju najistrajnijeg Džoovog prijatelja. Sa gospodinom Aleksandrom imam samo prijatna sjećanja i ne bih da se uključujem protiv njega, ni na koji način, zato nastavih da istrajavam na mišljenju:
"Zaista, mislim da pretjeruješ", kazah pokazujući bajagi ljutnju.
"Ne, ne pretjerujem. Moram to saznati", reče, zamisli se pa nastavi: "Znam da sumnjaš na istu osobu kao i ja. Tebi je lakše da to izvučeš iz njega, pomozi mi..." Nakon ovih riječi shvatila sam smisao mog dolaska, dakle, moje je da "prorešetam" pisca Aleksandra. A tako, pomislih i nastavih povlađujuće:
"Dobro! Hoću, a sada moramo da idemo", obećah i ne pomišljajući da se u to upuštam, a pogotovo ne na način kako ga pretpostavlja gospođa Patricija.
"Dobro!" prihvati, obori glavu i prepusti se mislima, naglo ustade te zaključno reče:
"Eto me sjutra u San Pidro, kod tebe, da sve ovo razmrsimo i dogovorimo.
"OK! Vidimo se sjutra", saglasih se i požurih da čim prije napustim dom jada i tuge.
LEŠINARKE – glava2.
"E moja Dane!" čuh svoj glas. Prvi put čujem svoj glas na način kad nisam imala namjeru da se oglasim.
Nakon što smo se vratili u San Pidro, i nakon što sam pomogla Viktora oko lijeganja, uzela sam čašu sa likerom i sjela na kauč u namjeri da duboko razmišljam, po ne znam već koji put da razmislim o svom položaju, i da možda donesem novu životnu odluku. I onda čuh taj svoj izaponoćni nesvjesan glas. "E moja Danice", počela si i da govoriš sama sa sobom, sada već svjesno oglasih se. "Upala si ni sama ne znaš u što. Došla si u Ameriku samo da bi preživjela, a onda bi i da se obogatiš? I po cijenu koja nije dio dosadašnje tebe", misli na misli odvlače i od pomisli na spavanje.
"Prljavo živiš!?" opet jasna i glasna pobuna savjesti.
"Dane! Govoriš li meni nešto?" zabrinuto oglasi se Viktor.
"Ne. Gledam nešto na TV, pa se smijem", odgovorih nakon što shvatih da razmišljam "glasno".
"O.K." uzvratio je.
Misli se nisu stišavale, ali prestala sam da ih izgovaram glasno.
Danica nemoralna?! Ne! To je strašno i za pomisao. Ne, to svakako neću. Do večeras sam, na ovo što radim, gledala posve drugačijim očima. Nije baš sve čisto za sud savjesti, nije bar za savjest i shvatanje sredine u kojoj sam odgajana i vaspitavana, zaključujem, ali je za američko shvatanje i ponašanje sasvim O.K.
Pozicija mi je na samom početku bila prosta i prihvatljiva.
Ja sam bijednog finansijskog stanja a zdrava sam, Viktor je bogat čovjek a star je i ne može da živi sam. Ženidbom rješili smo obostrane nedaće. On će ostatak života provesti srećno uz moju poštenu njegu. Ja ću se pomučiti dok je živ, a poslije ću naslijediti bogatstvo i ostatak života provesti bez materijalnih stresova.
Šta tu može biti loše?
Večeras došla sam do saznanja koja tu prostotu pomjeraju ka ozbiljnijem preispitivanju savjesti. Pismo gospodina Džoa, tu nema dvojbe, zaziva savjest, Patricijinu ali i moju, uzburkava kao oluja morsku pučinu.
Ko sam bila do prije koji mjesec?
Dana!?
I ime mi je laž.
Ja sam Danica Prstojević. Četrdeset i devet mi je godina. Zdrava sam i fizički još uvijek privlačna žena, koja još uvijek zakačuje muške požude, a u realnosti ležim u bračnom krevetu polumrtvog devedeset i jednogodišnjeg Viktora. U krevetu sa "lešinom", kako za ovakve kažu gotovo sve žene sa kojima sam u dodiru.
Moj životni tok sličan je mnogim od uspješnih žena moje zemlje, Bosne i Hercegovine do ovoga rata.
Rođena sam i rano djetinjstvo provela sam srećno u toplom roditeljskom domu. Sve mi je bilo dostupno. Roditelji su zarađivali dobro, oboje su profesori univerziteta, htjeli su i umjeli da mi podare rajsko djetinjstvo. Kroz srednju školu i univerzitet prosto sam protrčala, kao da sam projahala na Pegazu mladosti. Uslijedilo je pristojno zaposlenje, skladan brak začet još za ranih studentskih dana, i dvoje prelijepe djece.
Skoro tri decenije provela sam u pravljenju karijere i toplog doma, podizanju djece i unučića. Dostigla sam vrh za ambicije žena u socijalističkom ambijentu. Bez političkog mangupisanja, stručnošću, izborila sam se za društveni ugled i položaj direktora solidnog preduzeća sa osam stotina radnika.
Djeca su imala razvoj po očekivaljima i muža i mene. I sin i kćerka završili su univerzitete, oženili se i rodili po dvoje unučića sa kojima sam doživljavala najsrećije dane u mom ukupnom životu.
I onda užasi!
Rat!
Svi smo u jednoj noći odvedeni iz domova i toplih kreveta i završili u različitim logorima. Logore smo preživjeli samo ja i dvoje unučadi. Jovici je šest a Oliveri pet godina. Prva zemlja egzila bila je Srbija, strahotno iscrpljena pod svjetskim ekonomskim i političkim sankcijama. Bez prilike da dobijem posao, i u daljnjoj budućnosti, dvoje siročadi preživljavalo je na ivici opstanka. Dvije godine nisam prestajala da ronim suze, niti da smećem s uma slike najdražih "nestalih", dvoje unučadi, sina, kćerke, muža, roditelja... Ojađena vegetirala sam na granici svjesnosti, sve do jednoga ljekarskog upozorenja:
"Vaši unučići su neishranjeni i po život u opasnom su stanju. Vi, gospođo, uporno živite u prošlosti, sa mrtvima, a ko će sa živima?"
"Sa živima", riječi su koje su me opsjedale slijedećih dana. Kako i čime podići sirotu unučad? Od tada su u meni gospodarile samo te misli. "Ko je umro pokoj mu duši, bez djece nema ni odraslih...", ove riječi često su mi govorene, a poslije ljekarskog upozorenja postale su i moja filozofska vodilja.
Moram smisliti nešto! "Živ ikad mrtav nikad", prisjećala sam se i ove narodne mudrosti. Nekoliko dana smišljah šta mi je i kud mi je. Odlučih se.
Još jednom izmolila sam malu pozajmicu i krenula za Beograd. Ni u koga i ni u što! Susrešću nekog poznatog, to je bio moj jedini plan. Na prvi pogled izgleda nepametan, ali on ima pozadinu. Kad sam god bila u Beogradu, a bila sam mnogo-mnogo puta, svaki put sam na ulici susrela nekog poznatog. Svaki put! Zašto ne bih i sada. Doći ću pred hotel "Moskvu", kažu da se tamo okupljaju Hercegovci i naročito Mostarci, staću i čekaću. Danima, sve dok ne susretnem koga.
"Danice!" čim sam došla pred hotel i zaustavila se da odaberem zgodno mjesto za stajanje, izviknuto je moje ime. Da li je i moje? toliko je Danica u Beogradu, prisjetih se. Moje je.
Prilazio mi je Boško Jovanović, nekadašnji kućni prijatelj i komšija. Prije desetak godina bio je direktor preduzeća i ja sam ga naslijedila. Nije bio u volji lokalne politike, pokupio se i znam da je otputovao i zaposlio se u Beogradu, ali nam se kasnije putevi nisu ukrštali.
"Boško!" iskreno sam se obradovala poslije prvog iznenađenja.
"Zar si živa...? A ja čuo da si zaglavila u logoru... Baš mi je drago..." govorio je srcem.
"Čuo?!" iznenadih se.
"Neko mi je rekao da te je vidio u logoru Dretelj, i da misli..."
"I zna koliko su me tukli i mučuli?!" prekinula sam Boška, dodala sam: "Mislio je da nisam mogla preživjeti?"
"Upravo je to rekao", prekinuo me je Boško.
"Je li ti rekao da je moja porodica poubijana?" kao da me je napao virus koji sluđuje, iz mene je pokuljalo: "Je li ti rekao da sam poslije logora bila smještena u ludnicu? Je li ti rekao da je preživjelo samo moje dvoje unučadi, i da umiru od gladi pored lude bake Danice Prstojević?"
" Ne, o tome nije govorio, vjerovatno sve to i ne zna", potpuno zbunjeno će Boško.
"Oprosti Boško, oprosti, molim te. Iza logora dogodi mi se da izgubim osjećaj mjere, oprosti! Koji je to bio od mojih sapatnika?" poželjeh saznati njegovo ime.
"Branko Simić, ne znam da li ga se sjećaš, on je mlađi čovjek?" reče.
"Branko! Živ!? Koliko je taj čovjek mučen..." iznenadih se i obradovah još jednom preživjelom Dreteljcu.
"'Stid me je i da pričam šta su mi sve radili,' jedino mi je to htio da kaže o sebi", uzvratio je Boško.
"E moj Boško", ote mi se poluglas: "Mučili su nas."
"Hrvati ili muslimani?" prekinuo me je.
"Ni Hrvati ni muslimani, to nisu ljudi, to su hrvatska i muslimanska đubrad. Ipak, najbrutalnije gadosti radili su nam muslimani, a Hrvati one najopasnije po opstanak."
"Branko, mora da je prošao užase", nastavio je Boško: "Eno ga kao sulud besciljno baulja po beogradskim ulicama, bez mesa je, kost i koža."
"Tučen je svačim, svuda i u svako vrijeme", navriješe sjećanja i slike koje neprestano more moj noćni život, nastavila sam: "Treba li Branko, ja, ili iko da priča i uznemirava mirne ljude, trebam li da ti govorim kako je Branko pio urin i jeo... Trebam li?"
"Oprosti, imaš pravo", saglasi se Boško.
"Ipak, ispričaću ti jedan detalj vezan za Branka", sjetih se toga i poželjeh da ispričam. "Da li se sjećaš jednoga crnomanjastog stražara na kapiji, u našem preduzeću, po imenu Muharem?
"Bio je jedan, prisjećam ga se, koji bi mogao imati takvo ime", kaza Boško nakon što je razmišljao kratko, nasmija se i doda: "Supruga mu je dolazila, od kuće, da ga tuče na poslu... da li je taj?"
"Znala sam da ćeš ga se prisjetiti upravo po tome, jer svi smo ga i poznavali samo zbog toga. U ratu je taj jadnik djelovao pod imenom hadžija Muraj, u logoru je vedrio i oblačio. Silovao je...", predahnula sam i premišljala da li da nastavim. Nastavila sam:
"Jednoga dana okupio nas je na otvorenom, da prisustvujemo nekoj trci, kako je nazvao svoju ludoriju. Staza je dužine tridesetak koraka. 'Jahači' su hadžija Muraj i još jedan stražar. 'Konji' su Branko i neki Vojo. Trčalo se za neku opkladu, a jahači su birali sebi 'konje'.
– Konj mi je neishranjen – omjeravajući i uokružujući Branka, 'žalio' se hadžija Muraj. – Srbonja, je si li gladan? – pitao ga je. Nekada brdo od tridesetogodišnjaka, Branko-kostur bespomoćno je stajao i bio potpuno odsutan. – Vlaše, je si li gladan?! – podviknuo je.
– Jesam – odsutno uzvratio je Branko.
– Pasi travu! – podviknuo je silinom vlasti opasani hadžija Muraj. Branko je i dalje stajao i beznadno gledao u daljinu.
– Pasi konju! – podviknuo je silnik udarivši ga kundakom po leđima. Branko je, četvoronoške, pasao travu.
– I ti srpsko pseto, pasi! – i na Voju podviknuo je njegov 'jahač'. I Vojo je priskočio da pase. – Pasi, najedi se, ne stigneš li prvi na cilj preklaću te kao zeca – prijetio je.
Pasli su travu dva čovjeka, još juče ugledni intelektualci, samo zbog toga što su Srbi. Tako je počela predstava koja je trebala da nas zabavi.
Na cilj prvi stigao je Branko i preživio je, a hadžija Muraj dobio je opkladu. Voju više niko nije vidio. To što Brankove kosti i koža besciljno bauljaju beogradskim ulicama, kako si se izrazio, znači da još vodi onu utrku pod bremenom hadžije Muraja. I mnogih drugih tereta. Preživjelim logorašima presuđeno je da vode utrke, i da ih nikad i ne dovrše."
"Strašno!" otpuhnuvši prošaptao je Boško.
"Može li i treba li Branko da prepričava kako je vodio i dobio utrku, trebamo li svi mi da plašimo i uznemiravamo mirne ljude gadostima koje smo preživjeli, možemo li...? I ja trčim svoju trku, vidim joj 'start', čujem joj publiku, ali joj ne vidim 'cilj'", otvorio mi se ventil koga sam bila čvrsto privila, govorila sam i brisala suze, govorilo je iz mene sve dok me ridanje nije potpuno ophrvalo. Uspjela sam još da kažem: "Ubili su mnoge moje, preživjeli su samo dvoje unučadi. Bila sam u ludnici."
"Izvini Danice, oprosti mi, molim te..." i Boško je suzio.
Potrajala je mučnina. Boško je u više navrata pokušavao da me tješi, upinjao se da nešto kaže, ali nije i uspijevao. Smogla sam snage da se obuzdam i nastavim smirenije.
"Ništa Boško, ništa, znam... Oprosti ti meni, čim mi kane prva suza teško iza nje mogu da se kontrolišem, tako i ovoga puta. Završimo o ovome!?" predložih.
"Naravno, izvini..." i on se iskobeljavao i iskobeljao iz more u koju sam ga uvukla. Odlučno je predložio: "Idemo na kafu... Evo ovdje... Pred Moskvu..."
"Kaži mi o sebi i porodici", počeh normalno da govorim tek kad sjedoh na stolicu prelijepe terase na trotoaru poznatog trga Terazije.
"Djeca su velika, studiraju još uvijek, supruga je dobro..." kaza i zamisli se.
"A ti?" uskočih pitanjem.
"Zdravstveno sam dobro. Imam problema na sve strane kao i svi Srbi ovoga vremena. Uništi me 'Novi svjetski poredak'. Devedeset posto privrede ne radi. Moje preduzeće je likvidirano, bez posla sam dvije godine. Na pijaci preprodajem cigarete i preživljavam. Ni ja ne bih više o onome ni o ovome", predloži i on.
"Saglasna sam!" odmah prihvatih pretpostavljajući kako se i može osjećati uspješan čovjek u neuređenim vremenima.
"A ti, gdje si, radiš li, od čega živiš?" sa izraženim sažaljenjem zapitao me je i pribojavao odgovora koji je domalo i dobio.
"Radim!? Ridam", uzvratila sam.
"Imaš li kakvih planova?" zamislio se i upitao tek da kaže što.
Boško se veoma obradovao kad me je susreo, ali osjećam da sam ga premorila i da je poželio da do rastanka dođe što prije. Nakon izlaska iz logora ovakve situacije često mi se ponavljaju. LJudi su radoznali i ljubopitljivi, ali ne mogu dugo da se saživljavaju sa nesrećama drugih, počinju da ih shvataju kao univerzalne, pa i svoje, i onda traže da se što brže i što dalje izmaknu. Upravo se to događa i Bošku, razumijem ga i hoću da ga oslobodim more koja je u nj došla sa mnom. Zbog toga sam njegovo pitanje, pitanje radi pitanja, uozbiljila.
"Imam plan! Po njemu došla sam u Beograd. Imam! Plan mi je da stojim pred hotelom "Moskva" dok ne susrećem slučajnog prolaznika-prijatelja", rekla sam istinu.
"I kad ga susrećeš šta onda?" on je pomislio da sam se našalila.
"Pitaću za savjet..." nastavila sam ozbiljno.
"Mene?" i dalje je mislio da hoću da se šalim.
"I tebe!" i dalje sam govorila ozbiljno, pa prihvati i on.
"Nemam ga ni za sebe", ovo je već sasvim ozbiljno istočilo iz dubine njegove duše. Pri tom je nesvjesno ali snažno uzdahnuo.
"Logor je bio stravičan, kazah pognute glave", nastavih: "Uništili su mi svaki damar. Ubili su mi i moć razmišljanja", na čas sam se bila opet izgubila, ali i prisjetila da se žalopojki nužno moram otarasiti. Zaćutala sam na čas, pa nastavila:
"Pa ipak, imaš li kakvu ideju za mene?" dopitala sam.
"Imam IOM!" osjetila sam da mu je baš u tom trenu na um došla ideja koju je odmah i izgovorio.
"IOM!? Šta ti je to?" pomislila sam da je imao na pameti neko preduzeće u kome bi se možda mogla zaposliti. "Firma?" dodala sam.
"A ne!" nasmijao se i nastavio: "IOM je humanitarna organizacija, tu kod trga Slavije, preko nje neki idu u Ameriku..."
"U Ameriku!?" iznenadih se, jer do toga trena nikad nisam ni pomišljala na odlazak u inostranstvo.
"Nedavno sam sreo prijatelja sa porodicom iz Bosne, usput im malo i pomogao, vozio ih u IOM..." otežući svaku riječ ispričao je Boško.
"Hoćeš li odvesti i mene?" prekinula sam ga, jer sam i ja na tren pomislila da bi od toga moglo biti nešto.
"Svakako!" dodao je sa naglašenim oduševljenjem, radostan da mi bar malo može biti od koristi, jer vidjelo se na njemu, on je zaista mislio da ja tamo mogu doći do kakvog prihvatljivog rješenja.
Budući da u IOM-u imaju evidenciju Crvenog krsta, i u njoj podebeli logorski dosije i o meni, odobrenje za useljenje u SAD dobila sam brzo, i preko svih mojih očekivanja.
Poći ću sama, tako sam odlučila nakon što sam popričala i zatražila mišljenje od nekih ozbiljnijih rođaka i prijatelja, a kad se malo snađem u Americi dovešću unučad, otprilike nakon jedne godine. Ovo sam naročito usaglasila sa sestrom Spasenijom, koja je takođe izbjeglica iz Bosne, i sa kojom sam poslije logora i bolnice živila u Nišu. Kod nje su moja unučad, ona je moja dobra sestra, koja ih pazi sa mnogo nježnosti, i zahvaljujući toj sretnosti i ja sam psihički stasavala. NJoj treba zahvaljivati i za moje američko snošljivo trpljenje bez unučadi. Meni je ostalo da u bogatoj Americi radim i zaradim, te za skroman život djece, sestri šanjem novac. A toliko ću valjda moći. Sa takvim planom ukročila sam u Kolumbovu zemlju.
U Los Anđelesu ( Los Angeles) dočekala me je socijalna državna politika, finansijka pomoć putem Velfera ( Wellfare), od koje, nažalost ni sama nisam mogla da živim. Primala sam ispod tri stotine dolara na mjesec, u novcu i bonovima za hranu. Pristojno stanovanje je barem duplo više od toga. Dobila sam radnu dozvolu, posao moram naći sama, ne znam engleski jezik a nezaposlenost je velika – od posla nema ništa. Nikoga ne poznajem, skolila me dosada, pa tuga, nemam novaca ni za povratak, pa kuda ću?
Ništa nije tako djelotvorno malodušnom čovjeku kao blagonaklon razgovor – topla riječ.
Tek ovdje, gdje prvi put u životu ni toga nisam imala, to shvatam u punoj mjeri.
Proputovala sam putevima koji vode ka paklu, ojađivana i navaljivana koliko god se može natovariti na ljudsko biće, ali sam se kako-tako nosila uz rođake, prijatelje, poznanike i saplemenike koji su prisustvom i toplinom riječi ulijevali nadu, vjeru i smisao života. U Americi prosto toga nema, možda i ima, ali čovjek koji ne zna da govori lokalni jezik i nema novaca, to i ne može da sreće.
U prva dva mjeseca boravka nisam govorila koliko bi u Starom kraju za pola dana. Ubi me to. Za ovakvo stanje kriva sam i sama, jer nisam se pripremila za Ameriku. O svemu što me dočekalo znala sam ispod potrebnog minimuma. A trebala sam i mogla da saznajem.
"Imate li koga od rodbine u SAD?" bilo je jedno od pitanja IOM-ove službenice u Beogradu, nakon što mi je saopšteno da sam dobila izbjeglički status i useljeničko pravo.
"Ne!" odgovorila sam.
"Imate li prijatelja ili poznanika?" uslijedilo je novo pitanje. Postavljeno je oštro, gotovo grubo, a i inače isprepadana, shvatila sam da službenica misli da lažem, jer ko to nema poznanika u Americi, kao da je rekla.
"Imam", uzvratila sam misleći na porodicu iz Bosne o kojoj mi je govorio Boško, i koji mi je dao njihova imena, adresu i telefonski broj, kao, eto, neka mi se nađe, u zlu ne trebalo, kako se izrazio uz osmijeh.
"Kažite njihova imena, prvo pa zadnje ime..." zahtjevala je službenica, a ja iz tašne izvadila sam i ispružila baš onaj papir koji mi je dao Boško.
"Imate li još poznanika u SAD?" bila je uporna, gotovo da me tjerala da ih izmišljam.
"Nikog više u Americi ne poznajem", odrečno uzvratila sam.
Iza ovoga razgovora razmišljala sam o smislu zapisivanja nedužnih imena, ljudi koji me ne poznaju. Nazvala sam Boška i o tome ga obavjestila, te zamolila da tim ljudima dojavi za mene, da se eventualno ne iznenade...
Baš tim činom bila je određena moja daljnja sudbina. Program američke administracije za izbjeglice-useljenike, po kome sam došla, pretpostavlja i uslovljava američkog građanina (instituciju) dobročinitelja, sponzora kako ga ovdje nazivaju. NJegovo je da useljenika prihvati i na bezbolan način uvede u američko društvo. Praktično, to znači da se stara o njemu u fazi pribavljanja svih papira nužnih za legalan život, učenje jezika i besplatno stanovanje, da ga materijalno pomaže, da mu nađe posao od koga može da živi, i tek tada – po zakonu, završio je obaveze oko štićenika.
Nakon što sam "odobrena" za useljenje u SAD, mislila sam da je IOM tim činom oko mene završio svoj posao, a istina je da njegov glavni posao tek trebao da uslijedi, o ovome ću saznati kad mi to više neće biti od značaja. IOM od američke administracije prima novac (ne baš mal) za posao koji obavlja oko useljenika, u koji spada i traženje i iznalaženje bogatih američkih donatora. IOM, opet ti prokleti dolari, da bi prošao što jeftinije, zadovoljava se potpisanom izjavom o donatorstvu koju dostavlja naručiocu uz fakturu, bez obzira da li taj donator hoće i može da izvrši donaciju. I ta humanitarna ideja, u slučaju srpskih izbjeglica i useljenika u SAD, izrodila se u užasnu laž, gotovo svi njihovi "donatori" su prethodne, svježe izbjeglice, koje ne mogu ni sebe da prehrane. Kasnije susretaću ih, i nikoga nisam upoznala a da je dobio ikakvu donaciju, osim one državne, velfera. Dedo Zvonić, musliman iz Mostara, pričao mi je da je njegovo domaćinstvo dobilo 3 televizora, namještaj, 3 automobila... 3 zaposlenja, a stanovanje nije plaćalo 2 godine, i to je jedina donacija (od onih koje sam upoznala), odrađena na način kako je useljeničkim programom i postavljena.
Moj "sponzor" biće izbjeglica iz Boškove priče. On je u Los Anđelosu i ja idem k njemu, i samo zbog toga sam dospjela u Kaliforniju. Usput ću doznati da za Kaliforniju nema donacija, da je tamo useljavanje prekoplansko, i ta država nije blagonaklona prema želji useljenika, a s druge strane gledano, u SAD, upravo ona najviše daje socijalne pomoći. Petar Bošković, moj "sponzor", došao je, slično kao i ja, prije pola godine.
"Alo! Aj nid Piter Bazkavajk", nakon što je podigao slušalicu javio mu se nepoznat i nerazumljiv glas, kasnije će mi prepričavati nedužni izbjeglica Petar Bošković.
"Jes, ja sam, Aj em Bošković", pomislio je da ga traži neko iz administracije i uplašio se zbog neznanja engleskog jezika. A takvih poziva ima i svi su direktno vezani za njegovu socijalnu pomoć – Velfer, i svi prijete, ako ne postupi po tome i tome, izgubiće pomoć. A on ne razumije čime mu prijete i šta mora da obavi ili dokaže. "Oznojim se svaki put kad zazvoni telefon", žaliće mi se Petar.
"Ovdje je Tina." Petru olakša nakon što mu se javio novi glas, Sarajke, koja radi u ovdašnjoj humanitarnoj organizaciji preko koje je došao i on i ja.
"A vi ste gospođo Tina. Kako ste?" počeo je da govori i pretpostavlja koji li je sada, ipak, papir na redu.
"Vi imate prijateljicu Danacu Prstojević..." rekla je nakon uobičajenog pozdrava.
"Ne! Ja, stvarno ne znam..." počeo je da govori, ali i da se preispituje ko bi mogla biti ta žena i u kakvom odnosu s njim.
"Ona je u beogradskom IOM-u navela vaše ime", zaskočila ga je službenica Tina. I u tome času se sjetio Boškovoga poziva i razgovora, u kome je usput spomenuto to ime: "I jedna moja prijateljica dolazi u Ameriku, zove se Danaca Prstojević. Pa eto, budi joj malo pri ruci..." kazao mu je Boško.
"A jest, jest Danaca, prijateljica, kako da ne. Izludila me ova Amerika, gotovo da sam bio i zaboravio na gospođu..." nakon što se sjetio Boškovih riječi Petar je vrpoljio.
"Hoćete li da potpišete za nju...?" službenica Tina je govorila još nešto, ali je Petar nije mogao odslušati do kraja, zbunio se tim nekim potpisom za nešto i nekoga.
"Kako da ne, hoću", uzvratio je Petar, potvrdio ni sam ne zna šta i zašto. A potvrdio je da će biti "bogati" Amerikanac – donator.
Siroti Petar potpisao je moje sponzorstvo, a ni jednu od, činom potpisivanja, preuzetih obaveza nije mogao da ispuni. Neki daljni rođak ustupio mu je privremeno jednu sobu, u njoj živi sa ženom i djetetom, i često morao da odgovara na rođakovo pitanje: "Kada ćeš više da nađeš stan i odseliš se?"
Kasnije je na Petrovu adresu stiglo obavještenje o datumu moga slijetanja na aerodrom Los Anđeles, kao i napomena da je odgovoran da me preuzme i brine o meni. Pored svoje sad Petar ima i drugu stambenu muku. Rastrčao se oko ono malo i nedovoljno upoznatih ljudi.
Našao je u Pasadeni ( Pasadena) stambeno rješenje za mene, najbolje što je bilo moguće, stan u kome stanuju dvije Meksikanke i plaćaju stanarinu $800. Kao treća plaćaću trećinu $267. Budući da toliko neću dobivati socijalne pomoći, Petar će nadoknađivati razliku od 60 dolara, dok se ne snađem, objasnio mi je. "Kud će guba pa na gubavo jare", rekla sam, on se saglasio klimanjem glave i tugaljivim osmijehom.
Stan se nalazi u prizemlju na broju 144 south Catalina ave # Pasadena, Ca 91105, na uglu sa Cordova st. Meksikanke imaju po sobu i zajednički poveliki dnevni boravak, u kome ću ja danovati i konačiti, na podu, odnosno na jednom madracu koji su one nabavile za ovu priliku. Od namještaja ima jedna fotelja, trpezarijski sto sa četiri restoranske stolice, televizor i poličica za knjige, te orman u zidu. Kuhinja je potpuno opremljena, uključujući i ogroman frižider sa dijelom za zamrzavanje. Televizor je Meksikanki i one mi dozvoljavaju da ga koristim. I one su neke jadne djevojke, rade po čitav dan u nekoj perionici, prokrijumčarile su se iz Meksika i nemaju regulisane papire, ne znaju engleski jezik (nije im to problem kao meni, jer Meksikanaca je ovdje koji milion), ali zbog neregularnosti boravka, ucjenjene su i rade za najnižu satnicu, i one tek preživljavaju.
Našavši se osamljena u apartmanu, osamljena i u čitavoj zgradi (svi su na poslu i u zgradi niko nema djece), osjećala sam se kao brodolomac tek spašen i izvučen na obalu, pun vode i bez volje za životom.
Ulaz u zgradu stalno mi zaziva sjećanje na logor, vjerovatno zbog toga što je mnogo rešetaka oko njega. Ustvari, uvjerljivim metalnim u crno obojenim rešetkama uokružen je jedan plato na pročelju duguljaste zgrade, u kome su vidno istaknuti poštanski sandučići, njih 12. Rešetkasta vrata otvaraju se ključem, ili pozivom stanara putem lokalnog telefona, pa stanar ukucavanjem na slušalici cifre 9 automatski ih otključava. Iza vrata je tridesetak metara dugačak polumračan uzak hodnik, uzak da se mimoilaženje mora odvijati uz pažnju i neprijatnost. Čitav hodnik vidi se sa ulice, pa je dolaženje do apartmana dosta neprijatno, naročito noću kad je na ulici mrak a u hodniku jaka svjetlost, i prolaznik je kao na pozornici i pod osjećajem da ga stalno neko prati. Moj apartman je na kraju hodnika, pa ulazeći, naročito po mraku, mahinalno osvrnem se nekoliko puta, i redovno pomišljam da ne bih imala gdje pobjeći kad bi se ko sa ulaza otisnuo za mnom. A toga u ovoj zemlji ima. Zbog toga svaki put gotovo poplašeno otključavam vrata apartmana. Tu me opet zatiče neobičnost, jer sa hodnika ulazi se direktno u dnevni boravak, dakle, otvaranjem vrata od apartmana ukazuje se i moja postelja. Lijevo i desno, iz dnevnog boravka, imaju po jedna vrata, iza kojih su po jedna soba i mokri čvor, staništa sustanarki Meksikanki. Dio dnevnog boravka, paravanima, ograđen je za kuhinju i trpezariju. Brzo sam se privikla na apartman i ogroman dnevni boravak, ali su ostale dvije neprijatnosti, direktna veza sa hodnikom i dijeljenje jednog mokrog čvora sa dosta traljavom sustanarkom.
Meksikanke rano ustaju i bez buke napuštaju apartman, a vraćaju se kasno, po mraku, koji put bi sjele u dnevni boravak i bavile se televizorom, ali najčešće produžuju do svojih kupatila i soba, i zavaljuju se na ležaje, tako da sam praktično sama u stanu po čitav dan. Po ustajanju i pospremanju doručkovala bih, kratko gledala televiziju, pa izlazila napolje. Išla sam da šetam, ali to neće moći potrajati dugo, jer u ovom gradu pojam gradske šetnje ne postoji, kao što ne postoji ni sjedeljka po gostionicama.
Ovdje je sve daleko; posao, doktor, prodavnica, škola... sve, nigdje se ne može doći pješačenjem (niti to ko pokušava), pa na ulici nema ljudi. Samo ja!? Iz automobila me zagleduju i sumnjivo vrte glavama, šetajući postajem osobenjak i nedobrodošla ličnost, od koje zaziru slučajno zatečeni serviseri i poštari. Ipak prošetam do parka, koji je udaljen oko jedan kilometar, ali i tamo me sumnjiče i zagleduju beskućnici, koji tu spavaju i počinju me shvatati kao nekom konkurencijom, jer jedino redovni tamo smo mi. Ipak u tom parku presjedim oko dva sata, i odmislim na hiljade životnih slika. Pokunjeno podižem se i usmjeravam ka apartmanu, u koji mi se ne ide, ali u koji ću doći, spustiti se na pod, upaliti televizor i gledati: silovanje, upucavanje, reklame... "uspješno" presađivanje kose. Usput nešto i pojedem (kao ručak), prelistam i pogledam slike besplatnih novina koje sam pokupila usput (ne znam ih čitati), pa izmrcvarena od dosade, pred veče, opet izlazim u šetnju i park, i sva nesrećna i razočarana u život, vraćam se u apartman, palim televiziju... i mučim se do počinka. I svaki dan tako. Meksikanke imaju telefon, na njega prijatelji mogu da me zovu, a ja njih ne, tako su kazale Petru, i preporučile da čim prije otvorim sebi telefonsku liniju.
Svaki dan sam sama. Jedina veza mi je Petrova porodica, koja je dosta daleko od mene, bez automobila smo oboje i viđamo se sve rjeđe, otprilike sedmično jednom. Tada bi me obično pozivali na porodični ručak, nalazio je načine da me ko od njegovih novostečenih poznanika doveze i vrati.
U Kaliforniji je pretoplo za naše organizme, nema četiri godišnja doba, čak bih rekla da je samo jedno, pa je aklimatizacija veoma bolna i traje mjesecima. Ono što nikad nisam imala, zaskočila me neka teška bolest sinusa, sukrvica ne prestaje da curi.
Upala sam u bezdan životne zbilje, nemir u meni sve je glasniji, misli nesređenije, a smisao života pokazuje se samo kao dio besmisla. A i taj smisao sastoji se u čamljenju u apartmanu i besciljnom hodanju po bezdušnom asfaltu. Sve moje dosadašnje šetnje gradom vodile su na južnu stranu od mjesta gdje stanujem. Zašto? zapitah se jednog dana nakon što sam izišla ispred zgrade i dvoumila kuda da okrenem, pa kad ne nađoh odgovor, onako spontano, okrenuh suprotnom stranom, na sjever, neka barem nešto danas bude drugačije. Da bih se osigurala od zalutalosti, već sam stekla tu naviku, na svakoj raskrsnici skretanja, na papiru ucrtavam novu ulicu i bilježim joj ime i broj. Ovdje je to zgodno, jer su sve raskrsnice pregledne i snabdjevene natpisima ulica i brojeva. Ništa ne bi zanimljivo ni u novom pravcu, nigdje čovjeka kao i na svakoj drugoj strani, ali ima prodavnica i znatno manje zelenila, sve do Kolorada ( Colorado), u šali kažu srpska ulica, po onom "hajd povedi kolo Rado. " Iza nestaje trgovina i objavljuje se zelenilo, kojim sam šetala ubilježivši četiri ulice, a onda se ukaza frivejsko korito, izbih na most ispod koga protiče dvosmijerna rijeka automobila, na svakoj strani u po šest traka.
Šest je sati iza podne, i to je vrijeme najveće gužve, jer se tada većina Amerikanaca nalazi na drumu, u povratku sa posla. Vozila su u punim zamasima desetak minuta, a onda desetak minuta potraje usporavanje (čak dolazi i do zastoja), toliko potraje i ubrzavanje, i tako ciklično. Posle lijeve trake su karpul trake ( carpool), trake kojim mogu da voze samo vozila koja imaju u sebi dvije ili više osoba. Karpul trake su znatno manje opterećene i u njima nema zastoja. Jedva ako svaki deseti automobil u sebi ima nekog osim vozača, neobično mi je to, u meni još uvijek huči krvotok ekonomiste, i ovoj neekonomičnosti ne mogu da se načudim. Sa ovih misli pomjeri me jedna druga preokupacija, dok je automobil bio u zastoju jedna žena-vozač mijenjala je periku. Potpuno je ćelava, mijenja radnu u paradnu frizuru, od plavuše postaje crnka. U položaju sam da vozače posmatram iskosa sa visine, vidim ih u cijelosti a oni mene ne vide. Zanimljivo ih je posmatrati, podsjetila sam se na neke televizijske emisije sa skrivenom kamerom, koju sam volila da gledam. Stajala sam oslonjena na ogradu mosta i sahatak vremena smijala se putničkim raznolikostima. Većina ih puši, žvače i čisti noseve, pripijaju vodu ili kafu, driješe i vežu kravate, puderišu lica, čiste ili nanose karmin, a jednoj vozačici sam se osobito smijala zbog njene spretnosti dok je uz laganu vožnju lakirala nokte. Tek po sumraku i paljenju automobilskih svjetala, kada je vidljivost naglo opadala a zastoji jenjavali, kao da sam se razbuđivala, trebalo mi je vremena da se vratim onoj drugoj zbilji, ulicama zakrčenim od vozila i bez vidljivih ljudi.
Svaki dan, pa i ovaj, vrpoljim po stanu iz koga mi je nekud. Samoća. Dosada. Samoćo, podla bolesti, kuda mi je gluvonijemoj, kakvom se osjećam, kud mi je i šta mi je smislu u besmislu, već opet na asvalt i "šetnju." Nakon dvadesetak dana američkog života bez života, šetnji bez šetnji, šetnji koje su postale more bez kojih ne mogu i u koje mi je nužno. I još jednom laćam se olovke i papira, izvlačim se iz apartmana i zgrade, i omjeram pasadenskim stranama, i pitam se, kuda mi je ovoga puta. Kordovom ulicom ću desno, zapadno, odlučih i krenuh, pa pomislih, ovo mi je najvažnija odluka danas – jadnog li dana.
Put me nanese na El Molino aveniju ( El Molino), okrenuh lijevo, južno prema Kaliforniji bulevaru ( California), tamo me zaokupiše i ponesoše zelene ljepote: savršeno izbrijani travnjaci, gotovo umjetnički oblikovani grmovi, visoke krošnje listogoričnjaka, visinski lahori listova palmi, na stotine vrsta razbeharalih cvjetova i okićenih domova. Miris svježe pokošenih travnjaka i vode iz mnogobrojnih prskalica, te snažna hladovina udjenuta u pustinjsku zaparu, omamljuju me i zazivaju sjećanja na Tjentište, planinsku svježinu, miris sijena i žubor lutajuće potočne Sutjeske. Tamo smo išli mladi da se "očešemo" o simpatiju, da vidimo maršala Tita, da ložimo partizansku vatru... da pjevamo i igramo – bili smo raskalašeno srećni. Bili smo i tužni, pored jednog debelog stabla poginuo je drug Sava Kovačević, tu smo zastajkivali i čitali zapis na spomen ploči. I misli odnjihaše i zaustaviše se na čuki njegove pogibije, ne znam koliko sam dugo boravila tamo, oslonjena o poznato stoljetno stablo, kad sam se ovovremenila i shvatila da stojim oslonjena o deblo drveta koje u Kaliforniji nazivaju poplar (sličan je jablanu). Naišavši na prepreku na pješačkoj stazi, koja je prava i duga na kilometre, nesvjesno sam se zaustavila i odmarala od šetnje koja je već bila potrajala. Uzrok prepreke bi sljedeće što će ponijeti moje misli i kratiti vrijeme.
Pet radnika zaposjeli su jednu trospratnicu, koju su prethodno uokružili grubim prenosnim ogradama. Da se radnja odvijala na polju, igralištu ili parku, pomislila bih da je u pitanju gradnja ogromnog dirižabla. Materijal razbacan uokolo kuće potsjeća me samo na gigantske balone, koje sam gledala u filmovima, i za drugo nemam ideje. U jednom trenu dvojica radnika (sa dva viljuškara) vukla su ogromne cerade i gotovo da su me zakačili, a onda prišao mi je jedan od njih, vjerovatno predradnik, i učtivo se obratio. Od ne baš mnogo izgovorenih riječi razumjela sam samo dvije – private i help, te shvatila da mi "nudi" pomoć, jer sam na privatnom vlasništvu. Prešla sam na drugu stranu ulice i otuda pokušavala da odgonetnem smisao njihovog poduhvata. Nastavila sam šetnju sa razmišljanima o smislu rada koji je ostao iza mene. Ta misao, ovako zaista može samo biti kod dokonog čovjeka, pratila me je čak i kad sam legla, prisjetila sam se toga i po ustajanju, pa sam se i sjutri dan uputila tamo. Zatekla sam sve kao i juče, jedino materijala ima više, upotrebnu vrijednost mu znam i manje nego juče. Navratila sam i sljedećeg dana, i onda sam zaboravila na to, da bi se prisjetila do jednu sedmicu i još jednom otišla. Dočekalo me je potpuno iznenađenje. Umjesto trospratnice zatekla sam ogroman naduvan balon, izrađen od armirane neprovidne cerade. Po obliku balona, nije mi bilo teško zaključiti, u njemu je trospratnica. Kao i obično, na ulici nije bilo ljudi i nisam imala koga da pitam šta je smisao ubalonivanja kuće, i saznaću to tek do desetak dana. Ispod dnevnog boravka kuće nalazi se ogroman termitnjak, termiti su već uveliko izgrizli grede drvene konstrukcije zgrade i zaprijetili joj obrušavanjem. U Americi, i obračun sa mravima beskompromisan je i veoma je skup.
Moj smisao života u zatečenom besmislu postaje sve zreliji, proteklo je tridesetak dana na ljudskoj periferiji u kojoj baš ni jednu riječ nisam izgovorila, niti imala prilike da pročitam što. Uz finansijske teškoće, sijaset svakojakih razmišljanja i snažnu nostalgiju, ja sam vrlo nesrećno ljudsko biće. Ovdje mi je teško do života, a ni jedno pitanje zbog kojih sam došla, ne samo da nisam riješila, već rješenja i ne vidim. Čak pravim nove dugove.
Petrovi ne rade, preživljavaju i uče engleski jezik, ali njih je troje, pomoć velfera im je oko 800 dolara, i kako-tako mogu. Nažalost, $60 koje izdvajaju za mene, zaista, za njih je premnogo i to je ono što me dodatno boli i neda spokoja.
LEŠINARKE – glava3.
Na nov način postala sam tužna i izgubljena. Ni jedna racionalna ideja nije mi više padala na um, u Americi sam sužanj nad sužnjima.
Nošena idejom da sretnem koga, jedne nedelje, nakon što sam s mukom našla način da se prevezem, pristigla sam u srpsko-pravoslavnu crkvu Svete Trojice u San Savu. U toku liturgije više sam se bavila svjetovnim ljudima nego božijim slugama, pa sam i iza bogosluženja išla iza vjernika, i tako dospjela u ogromnu salu, koja je tik uz crkvu.
Za ručak dvorana je uređena sa najvećim stepenom dobrog ukusa. Četrdesetak velikih okruglih stolova, oko svakoga je po deset stolica, prekriveni su čistim stolnjacima i ukrašeni platnenim salvetama smotanim u kupu. Stolnjaci i salvete su: crveni, plavi, bijeli, tirkizni i zeleni, a izmješani su u skladu sa bojama cvijeća, koji sa pristalim vaznama ukrašavaju svaki sto. Na stolu su i svijeće u kristalnim svijećnjacima, te veoma kvalitetni: posuđe, čaše, šolje i escajg, a sve je servirano na nivou srednjovjekovnih večera u bogatim zamkovima, kako nam pokazuju u istorijskim filmovima.
Na čas sam se mislima vratila na bogate restorane i još ugodnija jela; Pariza, Pešte, Beča, Venecije, Atine..., pa sunovratila se u gladne kazamate Dretelja, Silosa...
Zaustavila sam se na sred sale, gotovo da sam tu dogurana pa ostavljena na osami. Sala ima prikladnu pozornicu i lijepe reljefne plafone, njih pet sa velelepnim lusterima, da bi se znatiželja poduže zaokupila na ogromnim uljanim slikama na sva četiri zida sale.
Lijevo i desno od pozornice su dvije skupocjene umjetničke slike, popularnog američkog predsjednika Linkolna, i srpskog oslobodilaca i ujedinitelja kralja Petra Karađorđevića. Na istočnom zidu su Karađorđe, NJegoš, kralj Aleksandar Karađorđević i vladika Nikolaj Velimirović. Na južnom zidu je prvi sveštenik crkve prota Dušan. Na zapadnom zidu, centralnom mjestu za sliku sale, dočekaće me iznenađenje, mjesto koje je kod nas uvijek bilo rezervisano za maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika republike i doajena pokreta nesvrstanih, a ovdje je lik đenerala Draže Mihailovića u miljeu ravnogorskih travnatih brežuljaka i visokih jela.
Zadrhtala sam pri pomisli da me ko može vidjeti pored Dražine slike, Titovog neprijatelja. Taj strah je jači od mene, a potječe iz vremena kad nam se olako pripisivala etiketa pripadnika veliko-srpske politike, nakon čega su slijedili lični i porodični padovi. Obazrijeh se na sve četiri strane, i kad shvatih da me niko ne prati, spontano požurih da se izmaknem ispod Dražine slike, kojoj sam se spontano bila primakla.
Izbih u drugu salu, gotovo jednako veliku, ali je znatno skromnija. Kratko se bavih njom, pogledima preletila sam preko dva bara i dva svjetlarnika, načas pažnju mi zaokupiše dva velika semafora u kojima jedva prepoznah ekrane za igru binga. Pogled se zaokupi hranom na izduženim stolovima, pa ljudima u dva reda koji čekaju na samoposluživanje. I taman kada sam shvatila da sam se priključila u red za ručak, u kome svi u rukama drže tikete od pet dolara (blokove za ručak), dosta oštro upozori me žena iza mene:
"Gospođo, uzmite tanjir i escajg... Žurim... Znate, ja imam muža invalida koji ne može dugo da čeka..." kaza, i kako se ja ne snađoh i ne pomjerih, ona me zaobiđe i stade ispred mene, i domalo bi na redu za jelo.
Dok je gospođa obilato tovarila hranu, u dva tanjira, posmatrala sam je kao ženu visokog društva. Izgledala je baš kao one bogate Amerikanke kako sam ih shvatala čitajući romane i gledajući klasične prekookeanske filmove. Sve je na njoj skupo i po mjeri otmene gospođe, supruge prezauzetog, važnog i bogatog nekog poslovnog gospodina. Svaki dio na njoj bogatstvo je.
Dok sam odmjeravala moju i njenu odjeću, podsvjesno u meni je svrdlala ženska sujeta. Odjeća na meni, koju sam u Srbiji dobila od Crvenog krsta, ovom prilikom, srozava u meni i tijelo i duh. Sve na meni ne vrijedi jednog njenog dugmeta, koje je pomodno prišila na džep sakoa.
Ta gospođa, iako je sipala hranu u dva tanjira, istovremeno imala je potpun pregled svega što se događalo oko nje. I mene!? Osjetila je moje zanimanje za nju i mislim da joj nije godilo. Kako je završavala sa prikupljanjem hrane tako se češće osvrtala u mom pravcu, da bi mi na kraju i prišla, iz radoznalosti, kao da je morala saznati kojim povodom je tako uporno gledam:
"Niste uzeli ručak!?" nađe da je to način da započne razgovor.
"Nisam!" spontano uzvratila sam.
"Vi ste nova, ovdje...!?" zaskoči me.
"Jesam!" lakonski odgovorih.
"Iz Jugoslavije?!"
"Da."
"Imate li tiket za ručak?"
"Ne!" rekoh još i ne shvatajući kako se tu može dobiti ručak.
"Tamo možete kupiti tiket... Košta pet dolara..." kaza i pokaza na jedan izdvojen stočić, i dvije starice od po osamdesetak godina, koje su, tek ih tada uočih, sa velikim naporom i sporo brojili novac i prodavali roze blokove – tikete za ručak.
Promeškoljila sam se, bilo mi je neprijatno, nisam imala pet dolara a stajala sam u redu za ručak – i bez tiketa i bez novca i neizgledno obučena. Zastidjela sam se.
"Pođite sa mnom... Pomozite mi, ponesite ovaj tanjir..." kaza ta gospođa nakon što me izmitraljira pomalo nesređenim, gotovo pogledima sličnim kod preplašenih šumskih zvijeri, utrapi mi u ruke jedan od dva tanjira puna hrane, lijevom rukom me dohvati za mišku i naprosto povuče da je slijedim. Gurajući se kroz mnoštvo opuštenih i čavrljivih ljudi, izbismo na čistinu nasuprotnog ugla sale, uz jedan sto, pored koga je u invalidskim kolicima sjedio osamljen i nasmijan starčić.
"Hani! Ovo je jedna moja prijateljica, tek je stigla iz Jugoslavije... Gospođo, sjednite, ručajte, sad ću ja...." kaza, pred invalida odloži tanjir iz svoje ruke, otrgnu i onaj iz moje i postavi ga na mjesto gdje pokaza da sjednem. "Sad ću ja, vi počnite sa jelom", kaza i izgubi se u gomili vjernika.
"Džo!" uz napor razumjeh kada mi gospodin iz kolica ispruži ruku i predstavi se. Glas mu je tek čujan i vrlo nerazumljiv. U pitanju je teška bolest i dobra duša, pomislila sam tada i kasnije to u ponavljanim susretima i potvrđivala.
"Ja sam Danica. I am refugee from Bosnia", ovo da sam izbjeglica iz Bosne, prva je rečenica koju sam naučila na engleskom jeziku, i do sada je ponovila pred svakim Amerikancem s kojim sam bila u kontaktu, pa sam je i ovdje spontano izgovorila.
"I am sorry!" kaza i izrazom lica pokaza da mu je odista žao za moju neku sudbinu koja me je potjerala u egzil.
"I vi ste Srbin!?" pretpostavih.
"Jesam, I am!" bolestan ali dobronamjeran glas jedva doprije do mojih ušiju.
"Dugo ste ovdje?" upitah nakon što progutah prvi zalogaj.
"Preko pedeset godina", odgovori nakon što i on proguta zalogaj. Potrajalo je sa tim zalogajem. Gutao ga je gotovo minut, mučio se, izbuljivao oči i konačno progutao.
"I am sory!" reče nakon što je shvatio da sam se bila zabrinula za moguće davljenje.
"Prijatno vam", nasmijah se i uzvratih.
"Thanks too! Sad će Meri", reče i on namjeran da odvrati od neprijatnosti oko davljenja.
Sa drugim zalogajem gospodin Džo prošao je još lošije, istinski je počeo da se guši. Osjećala sam se krajnje neprijatno u društvu sa nepoznatim čovjekom, u koga su uprti svi pogledi neposrednih ljudi. Čovjek se guši na moje oči, shvatih, ali ne umijem da mu pomognem. Iza logora postala sam prosto nesposobna za mnoge praktične stvari, nužno mu trebam pomoći a ne umijem. Na sreću, u kritičnom trenu banu supruga, uvali mu prste u usnu duplju i u trenu prekinu njegovu muku.
"Bila sam se zabrinula", spontano izleti iz mene.
"Ima on taj problem, naročito sa prva dva-tri zalogaja, ali sada je dobro", kaza supruga i mirno poče da jede.
"Gospođo Meri, vi ste veoma spretna žena. Uz mene, ugušio bi se..." sreća da se pojavila na vrijeme, iskreno sam iskazala zahvalu.
"Zovite me Patricija. Znate, Meri je Džoova prva supruga, stalno od mene misli da je ona... Znate, oni su se mnogo voljeli, živili su u braku pedesetak godina... Znate, ja mu ne zamjeram. Voli da sam kao Meri, meni je važno da je on zadovoljan..." napriča preko zalogaja, podiže se, ispruži mi ruku i predstavi: "Ja sam Patricija."
"Drago mi je, ja sam Danica...", podigla sam se i uzvratila.
"Ne, ne Danica, ovdje budite Dana", prekide me, nasmija se i nastavi halapljivo da jede i obzire na sve strane. Pri tom je svaki tren klimala glavom, mahala rukom ili preko zalogaja dobacivala kratke riječi pozdrava. Ovi nedeljni crkveni ručkovi, očito je, jedina su joj zabava i mjesto predstavljanja i pražnjenja.
"Koliko ste dugo ovdje?" koga sam god srela iz mojih krajeva pitala sam ovo, gotovo i nesvjesno iz odgovora i postignute pozicije pretpostavljala sam svoju budućnost.
"Dvadeset osam godina, sa prekidima", dodala je i nastavila da se obzire i pozdravlja. Naglo poskoči, pritrča umazanom Džou, sa salvetom poče da ga briše kao jednogodišnje dijete umrljano oko usta, pri tom nije prestajala da govori: "Hani, šta si uradila mala moja bleso..., bleso jedna..." pri tom nije zaboravljala da se obzire i prati sva događanja u sali, a kada je osjetila da je mnogo pogleda na njoj privukla mu je tjeme glave, poljubila ga dva puta i nastavila: "Moj dobri buco. Vidite, Dane, kako mi je lijep moj Buco. Znate, kad je bio beba majka ga je zvala Buco, on je sav hepi kad ga tako zovem", kaza, još jednom poljubi ga u čelo i vrati se objedu i osvrtanju.
"Koliko dugo pazite gospodina Džoa?" opet iz mene izleti praktično i upotrebljivo pitanje, jer ja sam opterećena ipak sobom, susreta imam malo, pa i iz ovoga poznanstva želim izvući što više.
"Nekoliko mjeseci", kaza i objasni: "Znate, mi smo u braku, mi se volimo... Kad ste vi iz Staroga kraja?" zbrzala je i pri tom nije se unosila u ono što je govorila.
"Dva mjeseca", poslušno odgovorih.
"Radiš li što?" upita strogo kao da je sudski istražitelj. Presta i da me persira.
"Ništa! Ne znam engleski jezik, ne znam ni šta bih mogla ni gdje bih mogla da tražim posao. Izgubila sam se u ovoj ogromnoj zemlji..." sva unesena u ono što sam govorila, gotovo da nisam ni primijetila da mi je glas klizio i sučelio se sa suzama.
"Ja ću ti pomoći...!" prekide me gospođa Patricija, pa iz skupocijene kožne tašne izvuče komadić papira, i napisa dodajući: "Evo ti moj broj telefona, javi se sjutra."
Za ova dva mjeseca boravka u Americi ovo mi bi prva konkretna ponuda pomoći, pa joj se zaista obradovah, iako nisam naročito povjerovala i da će doći do njenog ostvarenja. Ipak, nešto mi se dogodilo ovoga dana, pa sam u povratku bila vesela.
Uslijedila je noć na glavu bez sna. Stalno su mi se smjenjivale slike iz dnevne crkvene sale, u kojima su stršili par Zorića, Džo i Patricija. On se nije oglašavao a stalno se smijurio u mome pravcu, uporno isticao dobrodošlicu i pokazivao dobronamjernost. Suprugu je zagledao kao da je opčinjen, vedri mu i oblači, prosto ona mu je izvor života. Utrkivao se izrazima lica da pokaže da u njegovom životu sve počinje i završava njom. Bezazlen je i na svoj način mio – nemoćnik, u toj besanoj noći, postao mi je i blizak.
Gospođa Patricija, u tim noćnim mislima, samo bi na tren pojavljivala se i nestajala, na sve načine bila mi je neuhvatljiva za smještanje u jadan od miljea; fizički, psihološki, moralni... A ona mi je važnija. Ona, a ne on, može biti od pomoći. Kad bih je srela u nekoj drugoj odjeći moguće ne bih je ni prepoznala, jer što je u sjećanju sve je vezano za nakit i dijelove platna. Čak ne znam da li je visoka ili nije, a sva je prilika da jeste. Da li je fizički lijepa, ni na to ne bih znala odgovoriti.
Nikad ranije nisam ovako vjerno popamtila sitnice kao što su mi svježe oko nje. Znam kada je skinula dlaku sa čipkaste kao mlijeko bijele kragne, inače vrlo skupocjene vezene bluze. Sjećam se i kad je salvetom pobrisala nešto na pantalonama, koje su mi se nametnule kao što sam se divila sličnim u jednom pariskom modnom salonu. Podigla je i bič i uočila sam kosu na punđu, koju nije mogla tako lijepo da počešlja svakodnevna frizerka.
Na vratu se u više navrata bavila masivnim i jedinstvenim zlatnim lančićem, na kome je visio broš sa dragim kamenom. Voli da se poigrava prstima, na kojima su opet uočljivi prstenovi ručne, pretpostavljam da su arapske izrade.
Čudesna neka žena, to je sve što sam izvukla iz te duge besane noći.
Svitanju sam se obradovala kao što nisam odavno. Nestrpljivo sam očekivala deveti zvon zidnoga sata, kada ovdje ima smisla služiti se telefonom.
"Halo! Ovdje Danica, ona od juče..." nisam mogla da umirim podrhtavanje grla.
"Halo! O vi ste, Dane!?" baš kao i juče otprve pokaza dobru volju, što u meni podiže nadu u kakvu pomoć, nastavila je: "Baš mi je drago da ste se javili..." kao da nije umjela da se zaustavi, govorila je bez predaha: "Nemojte da brinete, sve će biti dobro", a onda je umirila glas. "Svi smo u početku bili izgubljeni kao i vi. Bez znanja engleskog jezika, bez novca i posla. Evo mene!? Došla sam sa mužem u Ameriku, bitanga jedna, pijanica, zamajavao me... Oslobodila sam ga se, neka ga nosi đavo. Imala sam težak život, ali sada ja imam moga hanija, moj Buco, vidjeli ste juče kako je sladak, kako je on meni dobar..."
"Zaista je divan gospodin Džo", uspjeh da uzvratim u trenu dok je napravila predah da ga poljubi. Poljubac se toliko oglasio iz slušalice da me podsjetio na poljubac majke u dupence tek okupane bebe. Gotovo da sam se nasmijala.
"A, ne znate vi njega", nastavila je monotonim glasom: "NJega vole svi. Je li tako, hani? Naročito od kad sam ja sa njim. Voli me. Ne dopušta mi ni pet minuta da se udaljim. LJubomoran je. Ako! Malo me nervira zbog toga, ali neka. Svuda ga vučem sa sobom. Vidjeli ste juče. Priznajte, bio je najčistiji i najobučeniji. Vidjeli ste kako mi je bio lijep. Vidjeli ste kako ga zagleduju one namiguše..."
"Gospodin Džo je veoma simpatičan", opet uhvatih tren da se uključim u razgovor.
"Znate šta, Dane. Do slijedeće nedelje smisliću nešto i za vas. Budite bez brige. U nedelju opet dođite u crkvu. Imate li prevoz?"
"Mogu doći, ako..." zamucala sam.
"Vi ste visokoobrazovana i pametna žena", nastavi: "Vidi se to na vama, vi ćete se snaći. Uzmite neku staru osobu i čuvajte je. Za početak to je dobro. Besplatan stan i hrana i plata dvije hiljade dolara mjesečno. I sve to možete štediti. Imam ja za vas jednoga bogatog Jevrejina... Ja, jezik, vi ne znate ni riječi engleskog... A hani, hani!" nastavio je prigušen glas koji nije upućen meni: "Šta si uradio? Upiškio se!?. Šta, ukakio...!? Izvini Dane, moram ga oprati... Vidimo se u nedelju", kaza i prekide vezu.
Svakog jutra i predvečerja izlazim i bauljam pasadenskim samoćama, već me neki prepoznaju i pozdravljaju: poštar, čistač parka, vozač smeća i trojica homlesa. U apartmanu gospodare samoća i teške misli, koje počinju da zabrinjavaju i nagovaraju na suludosti. Nigdje svjetla, ni zrake iz daljine, propalo je sve, a unučad, siročići... Ali ne, o njima ne, ne dam mislima da provale na tu stranu, stranu bez ustave, ophrvaće me, privesti nemani nervnog sloma. Nigdje svjetla, ni zrake iz daljine...
Eto, u takvo moje stanje pojavila se mrsna ispružena ruka gospođe Patricije, koju sam objeručke prihvatila i snažno prigrlila. Ta ruka je u mojim očima postala čarobni štapić i pratilac večernjih lijeganja i jutarnjih razbuđivanja. Sve do sljedeće nedjelje i odlaska u crkvu u San Sava. Da li će se Bog danas smilovati na mene? pitala sam se, i molila se. Zašto bi pomogao Bog ženi iz naroda u kome se Bog piše malim slovom i sahranjuje u prazan grob? Tek sam u logorima počela da vjerujem u NJega, a i to je bilo lažno, privremeno, tek koliko je trajala neposredna opasnost. Naučili su me u ranom djetinjstvu da je bog laž, jer istina su Marks, Lenjin i drug Tito. U moje vrijeme bio je i drug Staljin, ali on je prestao da bude to, 1948. godine. Učiteljima sam vjerovala djetinjski nepokolebljivo.
Osvanuo je i dan službe, Petar se pobrinuo da jedan vjernik (koji ne zna ni jednu srpsku riječ), po imenu Majkl, usput navrati i poveze me u crkvu, u koju stigoh sa nejasnom tremom. U hramu je manje naroda nego je bilo prošle nedjelje, očima sam brzo pretraživala ali Džoovih invalidskih kolica nije bilo. Dok je prota Vasilije pjevušio biblijske poruke, uz snažnu i vještu podršku hora sa galerije, ja sam se stalno osvrtala prema ulazu, ali Zorići se nisu pojavljivali.
Iako mi danas nije ni do koga i ni do čega, osim do gospođe Patricije, unutrašnjost crkve je suviše snažno postavljena da bih mogla da joj se ne divim. Sve površine na zidovima i svodu živopisane su. Više stotina je ikona i kompozicija, i što je za mene velika neobičnost, zastupljeno je više stilova, autora i kvaliteta. Na ikonostasu je slikarstvo vrhunskog svjetskog dometa i otprve asocira na najbolje radove velikog slikara Paje Jovanovića. Koji mjesec kasnije raspitaću se i potvrditi, ikone su zaista njegovi zadnji radovi, radio ih je iza devedesete godine života, u Beču.
Zaokupljena živopisima nisam ni osjetila da se liturgija izvukla iza polovine, i kad se pobojah u izostanak Zorića, širom su se otvarala crkvena vrata i na njih ugurivana invalidska kolica i na njima gospodin Džo.
Gospođi Patriciji ništa ne može promaći, bila sam suprotno od nje, ali ona me je odmah uočila i prstima ruke to dala na znanje.
Poslije liturgije sreli smo se pred crkvom i pozdravili ljubljenjem u lica. Čučnula sam da bi mogla razmijeniti riječi pozdrava sa Džoom, a Patricija to iskoristila:
"Hani, sad ću ja, popričaj malo sa gospođom Danom..." kaza i nesta kao da ju je obrisala beogradska košava.
Do desetak minuta Patricijja se pojavila sa dvije žene, pedesetogodišnjom Mici i šezdesetogodišnjom Rozi, upoznala me je s njima.
Par Rozi i Mici za mene je neobičan. Gospođa Rozi odaje utisak osobe koja o sebi ima previsoko mišljenje, i kao da insistira da i drugi trebaju da misle o njoj isto tako. Obučena je veoma skupocjenom odjećom, ali na njoj skladnost nije uvjerljiva. Koliko je gospođa Rozi visoka, snažna i prkosna, za toliko je gospođa Mici nježna, skromna i ljupka. Dok sam ih posmatrala, mlađa, plavuša i pomalo koketna Mici, stavljala mi je ruku na rame i govorila:
"Vi ste, Dane, osamljeni, pođite s nama, mi ćemo vam praviti društvo."
"Idemo u salu na ručak", dodala je starija, ozbiljna i dobro odnjegovana gospođa Rozi, te me ona uze ispod ruke i povede.
Sahatak vremena, koliko je proteklo do ručka, ove dvije gospođe nisu prestajale da govore, presreću, došaptavaju, predstavljaju me i na sve načine koriste vrijeme i prostor, koji su od značaja u njihovom načinu života. Kupile su i za mene tiket za ručak, da bi završili za stolom, za kojim su već počeli da objeduju Patricija i Džo, te još jedan par staraca, koji se predstavio kao gospođa Elizabet i gospodin Dvajt. Oni ne znaju srpski jezik. Rozi je tek koju riječ znala srpskog jezika, jedan od roditelja vodi joj porijeklo iz Dalmacije, pa se razgovor za stolom vodio na engleskom jeziku, i naravno u njemu nisam mogla da učestvujem. A obraćali su se i meni, bilo mi je neprijatno, ali sam klimala glavom i smijala kad su se smijali i oni.
Patricija je iskoristila priliku da kaže neku o meni, što je njih petero propratilo sa po nekoliko sažaljivih osmijeha. Nisam ništa razumjela, ali uvjerena sam da je govorila lijepo o meni, da bi završila sa napomenom da mi je nužna početna pomoć. Iza toga privodili smo ručak kraju, tek uz po neku riječ, a onda se gospođa Patricija podiže obraćajući se suprugu Džou:
"Hani, tebi je dosta za danas..." onda se obratila svima: "Znate, njega zamaraju veliki prostori i žamor ljudi", dok je govorila uzimala je i zabadala metalne papuče na kolica, pa na njih Džoove noge, zatim priđe meni i došapnu:
"Pođi sa gospođama Mici i Rozi, a mene nazovi večeras oko sedam", kaza i odgura Džoa prema izlazu iz sale.
Ubrzo smo se i mi podigli, njih četvoro je glasno razgovaralo sa ljudima oko nas, čas na jednu čas na drugu stranu okrećući se, a ja sam nijemo stajala i osjećala se nelagodno kao i svaki uljez.
"Ju imati vremena tu dej?" obratiće mi se gospođa Rozi.
"Imam", ponovih i na engleskom, bojeći se da me nije razumjela, a ona nije ni kanila da me sluša, da imam vremena podrazumijevala je. "Ju ići u moja dom na jedan drink. O.K.?" kaza i propusti me da prođem ispred nje.
"O.K." uzvratila sam.
Domalo bili smo u prelijepom i preskupom automobilu, kojim je upravljala gospođa Rozi. Mici i Rozi govorile su nešto na engleskom jeziku, da bi, nakon što smo prešli koju milju, obratila mi se gospođa Rozi:
"Ovdeka je San Marino ( San Marino) i moj kuća."
"Divan je grad", uzvratih.
"Ovo je najskuplja erija u Los Angelos kauntiju", nadoveza gospođa Mici i nastavi: "Vidjećeš kakav ima menšen. Procjenjuje se na preko sedam miliona dolara..."
Da li kuća, pred kojom smo se zaustavili, vrijedi koliko je rekla gospođa Mici ili ne, to svakako ne znam, ali da se radi o ogromnom bogatstvu nema sumnje. Prostor oko zamka, na kome se ističu umjetnički oblikovani stubovi i kipovi životinja, veličine je najvećeg fudbalskog igrališta, i sav je ugrmljen i zatravnjen, sa nepreglednim alejama raznolikog cvijeća.
Kratko smo šetali, da bi mi obje u isti mah pokazivale i ukazivale na sve sadržaje bogatstva, i završile sa velikim bazenom za plivanje i vodom u njemu, koja je pomamno tekla i talasala se na vreloj kalifornijskoj pripeci.
Da sam predratna Danica ovu ljepotu doživjela bih u punom sjaju, ali moje glavne misli progone drugi nagoni i ne dozvoljavaju da se opustim i uživam. LJepota i bogatstvo Rozijevog doma prije me onespokojuju nego dojmljuju, u meni je presnažna huka pobuna i strahova za egzistencijalno danas i sjutra, ništa u meni i oko mene nije kako bi trebalo da je, sve je na nesigurnim nogama koje klecaju kao magarcu u lađi i nemirnoj vodi. Šta ću ja ovdje, kao da sam dovedena na mjesto gdje se presuđuje siromaštvu, presuđuje mojoj sorti.
"Gospođa Rozi je veoma bogata, ona ima više bildinga sa preko pet stotina apartmana..." glasno govorila je Mici, sa očitom namjerom da njoj podilazi a mene impresionira. U jednom trenu poge se prema mome uhu i došapnu: "Ovaj menšen naslijedila je od trećeg muža."
Gospođa Rozi nas napusti i zamače na sprat, a onda se pojavi domarica, učtivo nas pozdravi i stavi nam se na uslugu. Sjeli smo u gostinjski "mali" kutak. Opredjelile smo se za šampanjac i vodile lagan razgovor, koji se pretočio u moje predstavljanje, kao da je radila po nečijem nalogu. Mici se raspitivala o meni, insistirala je na dosta detalja, a naročito o mojoj vezi sa komunistima. Da sam bila u kojoj drugoj prilici, svakako ne bih odgovorila na neka od pitanja, ili bar ne bih na način na koji sam odgovorila – poslušno i lažno.
"Mnogo si iskrena i malo naivna za ovaj svijet", poluglasom će gospođa Mici, pa nastavi nešto glasnije:
"Ne govori im da si univerzitetski obrazovana, ove stare kuje to ne vole. One sve vrijednosti iskazuju dolarima, neobrazovane su i zbog toga iskompleksirane, i ne vole one koje imaju ono što one nemaju..."
"Pa kad me pitaju..." pobunih se.
"Ne! Kaži da imaš samo srednju školu haj skul ( high school) , i da si radila kao buk kiper ( book-keeper), na primjer.
"Buk kiper!?" kazah upitno.
"To je kod nas knjigovođa", pojasni i nastavi: "A ne, kaži da si bila nurs (nurse), bolničarka, to je najbolje..."
"Ne znam to da radim..." pobunih se još jednom i pomislih da bi me odmah razotkrili kad bi mi dali takav posao.
"Ama ne!" zaskoči me gospođa Mici: "One su glupače da bi te razotkrile. Da bi opstala ti moraš nešto da radiš. Šta možeš raditi bez znanja engleskog jezika? Šta?" zaćuta, probode me očima i dopita: "Zaista, šta?"
"Nemam ideju", iskreno uzvratih.
"Da ispomažeš neku staru osobu", reče i potvrdi: "Jedino to. A i tu ima problema, ne znaš taj prokleti engleski jezik. Onda, ta osoba morala bi da zna srpski jezik, a to je već teže naći."
"Ja na svakom koraku imam te manjkavosti i prosto ne vidim kako bih mogla da što zarađujem", iskreno kazah u trenu kad je u mene provalila malodušnost. Nastavila sam: "Ne znam engleski jezik, nemam vozačke dozvole ni automobil, nemam novaca ni za kakav početak..."
"Svi smo mi počele kao i ti", zaskoči me i ukori: "Ne smiješ se predavati, ima načina..."
"Aj em sori ( I am sory)", prije nego se pojavila oglasi se gospođa Rosi, koja se u međuvremenu osvježila i preobukla. Potom je grubim glasom pozvala djevojku, te na nju podviknula, prigovarajući joj zašto pred nama nije već, pa je nabrajala neke engleske nazive hladnih predjela i napitaka. Kad se djevojka udaljila otpočela je razgovor sa mnom, a gospođa Mici se dala na prevođenje.
Ponovila su se gotovo sva pitanja koje mi je već postavljala Mici. Kada odgovori nisu bili po volji prevodioca, ona ih je mijenjala u moju korist, osjetila sam to iako nisam razumjela riječi. U praksi imala sam mnoge razgovore sa strancima, radila sa više prevodilaca, i stekla sam osjećaj kad je prevod dosljedan a kad improvizuje. Neki prevodioci vole da prevode odgovore kako bi ih oni kazali, ili pitanja kako bi ih oni postavili, i uporno su dosljedni u tjeranju svoga. Gospođa Mici je upravo takav prevodilac, na sreću u moju korist.
"Ju dobra karakter", direktno mi se obratila gospođa Rozi i posavjetovala: "Dis Amerika, ju morati mijenjati sebe."
"Ovo je surova zemlja, hoće da vam kaže gospođa Rozi, pošteno se ne može živjeti, a vi ste prepošteni", ovako bi to i da prevede gospođa Mici.
"Vama bi dobro bilo da njegujete staru osobu, koja ima da vam da besplatno stanovanje i platu", Mici prevede riječi gospođe Rozi, koja je za kraj razgovora o meni zaključno dodala: "Budite bez brige, strpite se, imaćemo mi nešto dobro za vas."
Mada se gospođa Rozi trudila da bude dobra domaćica i da mi ugodi, i mada joj je u svemu tome gospođa Mici bila pri ruci, ja nisam nogla da se opustim i da bar to jedno poslijepodne budem srećna. Osjećala sam se sputano, kao da je sve na meni tijesno i u meni hladno, sjedila sam nemirno i Boga molila da što prije napustim tu, zaista, prebogatu i gostoprimljivu kuću. Obradovala sam se kad se gospođa Rozi oglasila poslednji put:
"Budi dobra, gospođo Mici, odvezi dragu gošću njenoj kući. Usput, zapiši joj podatke, adresu i broj telefona."
"Ja nemam..." htjedoh reći da nemam telefona, ali me pogledom presiječe gospođa Mici, koja će mi kasnije reći, kad smo sjeli u automobil:
"Naivna si. Kako žena, teška koju desetinu miliona dolara, može i da pretpostavi da neki normalan Kalifornijanin može biti bez telefona. Kako?"
"Nisam se sjetila dok me vi niste pogledali", počeh da se branim.
"Surova je ovo zemlja za karaktere naših shvatanja. Moraš se mijenjati, čim prije to bolje po tebe..." iskrenost i dobronamjernost joj je izvirala iz svih pora, naklonjena mi je, i kad bi htjela da to prikrije ne bi mogla.
Gospođa Mici je na svaki način na mene ostavljala utisak snažne, samostalne, raznolikim tonovima obojene ličnosti, u kojoj ipak povremeno prorade nekadašnji odgoji dobrih starih škola. U mom slučaju proradilo je sve lijepo u njoj, uvjerena sam i imala potrebu da joj to i kažem.
"Hvala vam gospođo Mici", dok je pristajkivala pred moju zgradu počela sam da joj se zahvaljujem, počela sam bila odlučno ali sam se i ušeprtljala, nikako da steknem povjerenje u sebe, nastavila sam neuvjerljivo: "Vi me prihvatate kao iskrenog prijatelja, hoćete da mi pomognete, znate, to me ganulo..."
"Jesam!" odmah uzvrati i objasni: "Vi me podsjećate na moju pokojnu majku. Dobricu nad dobricama. Mnogo me je voljela i ulagala u moj karakter. Sirota nije imala sreće, umrla je rano... U najvećoj bijedi..." zasuzi i na čas izgubi osjećaj orijentacije, ali ga povrati nakon brzog ispravljanja automobila koji je bio već i udario u ivičnjak. Domalo mirno nastavi: "Prirasli ste mi srcu, trudiću se da vam pomognem, mada ni moja pozicija nije naročita, imam ja tu neki problem, ali..."
Dovezla me je do ulaza u zgradu. Pozvala sam je onako radi reda:
"Hoćete li da svratite, da vidite gdje živim?"
"Hoću!" uzvrati bez razmišljanja, iznenadi me, zaključa automobil i pođe.
U apartmanu, u kome nisam imala ama baš ništa čime bi mogla da je počastim, ostali smo oko četiri sata, u toplom razgovoru, dosjetkama, sjećanjima... suzama.
Popisala je moje generalije, ustala je, poljubila me i pošla. Ispratila sam je do automobila. Sjela je, zapustila motor, spustila staklo i doviknula:
"Pamtiću ovaj dan. Hvala ti, Danace. Ne brini, biće sve dobro. Doći ću po tebe, možda već sjutra."
LEŠINARKE – glava4.
Prvi susret sa ženom i njenim bogatstvom, iz vrha "američkog-dolarskog" društva, u meni je više pobudio misli i pitanja za razmišljanje nego što me je opčinilo bogatstvo. Gospođa Rozi živi sama u menšenu koji ima: dvadesetak soba, tri po veličini i luksuzu različita salona za prijem gostiju, bogatu biblioteku i još bogatiju galeriju, šest garažnih mjesta, kuću za poslugu, tenisko igralište, ogroman bazen... Bogatašica živi sama u prostoru koji bi bio sasvim dovoljan i za tridesetak nagodne čeljadi. Sama!? Usamljena!? Da li i ustravljena od utvara i realnih razbojnika? Koji nagoni svrdlaju u njoj za gluvoćom i samoćom? Da li bih i ja poželila onakve dvore, nameće se misao. I bih i ne bih, smijem se i razmišljam, zaista da li bih voljela imati takav zamak. Čitav sjutrašnji dan razmišljala sam o smislu života u prelijepoj, prevelikoj i prebogatoj kući, koja je u civilizacijskom središtu, ali i na osami svake vrste. Razmišljam o kući koju i jesam i nisam vidila. Juče su zaposjedale druge misli, njima do kuće nije bilo, a evo sada bi i o tome. Čak me sile da ponovo idem tamo i u miru zagledujem je. Tuđu kuću!? A opet zašto i ne bih, i dobro je, biće malo više šetnje, pa ona mi i treba.
Kao i obično, u vrijeme pojave prve izapodnevne svježine, krenula sam u šetnju, i pod bistrinom misli o jučešnjoj posjeti, okrenula sam Katalina avenijom prema San Marinu. Južni dio Pasadene, već iza prvog bloka od Kalifornije bulevara, predivan je, ali ono što naročito opčinjava je zelenilo. Sve vrste iz biljnog svijeta koje mogu opstati u Južnoj Kaliforniji na okupu su u San Marinu, ali i na jugu Pasadine; palme, crnogorično i bjelogorično drvo (prašumskih veličina), žbunovi, cvijeće, trava, ptice i ozon. Omamljena sam tišinom bez saobraćaja (tek po neki automobil promili bešumno), mirisom šume i pokošene trave, i naročito pjesmom jednog slavuja, koji kao da me je pratio, stalno se oglašavao pedesetak koraka ispred mene, i baš u trenu kad uspjem da ga ugledam on poleti ka sljedećem drvetu. Dopješačila sam do kraja Katalina avenije, zaobišla sam Umjetničku akademiju i spustila se u uvalu, u kojoj su se sustigle sve kalifornijske ljepote. I ranije sam šetnjom dopirala dovde, jer baš tu je kuća zemljaka i jednog od najbogatijih Amerikanaca, i bivšeg predsjednika jugoslovenske vlade, gospodina Milana Panića. Sjela sam na zidić preko puta njegovog menšena i posmatrala ogroman, više desetina miliona dolara vrijedan Panićev kompleks. U njemu već dugo niko ne živi, do u jednoj pomoćnoj kućici, u pozadini menšena, jedan bračni par Meksikanaca koji održava imanje. Na trećem spratu, u jednoj od soba, uočih neke pokrete, to me zaokupi pa se zasjedoh. Sahatak vremena gledala sam i jedva odgonetnula svrhu neobičnih pokreta siluete koja se samo nazirala, žena je oprašivala odijela, njih tridesetak, zaključila sam. Za čitavo vrijeme ove predvečernje šetnje, po očekivanju, nisam susrela niti vidjela čovjeka, po ne znam koji put osjećala sam neprijatnost od bezljudnosti. Odmorna i osvježena krenula sam pored Panićeve kuće ka jugu, gdje sam pretpostavila da je kuća u kojoj sam bila juče, i već nakon što sam prošla nekolike, isto tako bogate kuće, doživiću zbunjujući pa preplašujući događaj.
Ovdje automobili prolaze rijetko, svi su skupocjeni, bešumni i spori, pa je bio takav i jedan koji je pristizao od pozadi, i na kojeg nisam obraćala pažnju, kao ni na one koji su prolazili ranije. Međutim, ovaj automobil je usporavao vožnju i imala sam osjećaj da će se zaustaviti na mjestu gdje me sustigne, a kad me je i sustigao, i kad sam shvatila da se i zaustavio, znatiželjno zakrenula sam glavu i... Pritrčavao mi je policajac, i još dok nisam ni shvatila šta mi se događa, zavrnuo mi je desnu ruku (gotovo da mi je izvalio rame), postavio lisice i ugurao u automobil. Tek sam uspjela da se uplašim u automobilu (bez unutrašnjih kvaka), kad sam ugledala crnoputog neizglednog mladića sa rukama na leđima. U policijskoj stanici zadržala sam se samo koji minut, kratko "saslušana" sam i upozorena da se više ne ponašam "opasno". Opasno!? ostaće da odzvanjaju šerifove riječi. Sljedećeg dana razmišljaću o susretu sa šerifom i policijskom stanicom, i uz sve svoje jade smijala sam se zamišljajući kako bi se zabavljali prijatelji u Starom kraju kad bi saznali: "Sa lisicama na rukama, na Divljem zapadu, drugarica direktorica Danica Prstojević, sa lisicama na rukama, privedena je u – Sheriff's office."
A tamo, kad malo dublje razmislim, dospjela sam sasvim naivno, a možda i opravdano, razmišljaću dugo o ovome. Sa obadvije strane trotoara, na ogromnom prostoru, ispred velelepne kuće, opčinile su me cvijetne ljepote, obimom i obiljem, urednošću, svježinom i skladnošću, spontano sam prišla jednoj ruži penjačici koja me je podsjetila na ružu ispred moje kuće, u mom gradu... Prišla sam joj i pomirisala je. Prišla sam i pogela se i prema cvijetu koji me je podsjetio na naš bosiljak, nesvjesno sam se pogela i otkinula grančicu i mirisala je, bio je bosiljak, mirisala sam ga zagledana u cvijetnu ljepotu, mirisala i zamišljala svoju mladost i bogatu prošlost. Mirisala sam u opčinjenom stanju, i ko zna do kad bi to trajalo da nije bilo nekog telefona i policijskog poziva i – brzog odziva.
Dva dana po "obračunu" sa šerifom u moj apartman banula je gospođa Mici. Pozvonila je na ulazna vrata, otvorila sam ih i izišla pred nju. Utrčala je zadihana:
"Požuri! Molim te, trebaš mi na dva sata", rekla je i potrčala nazad, osvrnula se i dodala: "Požuri, ostavila sam uključen automobil."
Kad sam pristigla i sjela u automobil bila je kratka:
"Pričuvaćeš dva sata jednu staricu, koju njeguje moja prijateljica, i zaradićeš dvanaest dolara, šest dolara po satu. Ništa naročito, tek da budeš prisutna."
"Biće mi to prva zarada u Americi", uzvratih smješkajući se.
"Samo polako, biće toga. Važno je da hoćeš da radiš, da se ne libiš bilo kog posla, ali i da ćutiš. Nije te briga za pravdu i nepravdu, gledaj sebe i svoga posla..." očito me na nešto upozoravala u što nisam mogla proniknuti, ali nisam ni pripitivala. Shvatila sam i prihvatila da i inače moram biti obazriva i ćutljiva, naročito poslije susreta sa šerifom. A ćutanje mi i neće biti teško, bar tu mi ide na ruku neznanje engleskog jezika.
Došli smo u Arkediju ( Arcadia), pred kuću osrednje veličine, pred kojom se uskoro pojavila žena srednjih godina, predstavila se kao Ani, povukla me za ruku, bio joj je to i pozdrav i poziv da uđem.
"Stara gospođa ima maniju gonjenja", govorila mi je Ani a gospođa Mici prevodila: "Ona radi sve sama, ne traži pomoć, jedino ne smije da je sama. Sjednite u dnevni boravak, na ovu fotelju, gledajte televiziju i ništa više."
Čim me je ugledala starica se osmijehnula i dala mi na znanje da zna za mene, da je saglasna i da sam dobro došla. Ima nekako mio izraz lica, podsjetila me je na naše starice, pa sam se i ja na taj način osvrtala i smješkala se. Uzvraćala je svaki put.
" You are refugee!? (Vi ste izbjeglica)", kaza poslije otprilike pola sata.
" Yes, I am refugee (Jesam, ja sam izbjeglica)", uzvratih zadovoljna što znam šta me je pitala, i više što znam da odgovorim na engleskom jeziku.
" Do You like juice? (Volite li sok)", kaza do desetak minuta, ali je ne razumjeh.
" I don't understend (ne razumijem)", odgovorih i izrazom lica pokazah žaljenje.
Starica se podiže, povuče me za ruku i dovede do frižidera, otvori ga i pokaza na sok.
"A sok, pa i kod nas se kaže đus", zaboravih se i zapričah.
Tako je počeo i protekao moj prvi četvoročasovni nadničarski dan, u kome sam sa staricom dosta napričala, što pomoću riječnika a što pomoću ruku i olovke kojom sam crtala.
Kako su Mici i Ani kasnili, ja sam se više oslobađala, starici dodavala sitnice, i spontano počela da čistim prozore, koji su bili posve prljavi.
Ani se mnogo izvinjavala zbog kašnjenja, više meni nego gospođi, dala mi je novce i ispratila me do pred kuću. Za njom se gegala i starica, i ona da me isprati i obaspe osmjesima, a na kraju će mi reći, po prevodu gospođe Mici:
"Gospođa želi da dođete jedan dan i da joj temeljito očistite kuću. Ona je već vidjela da vi to znate, kaže da ste joj očistili neke prozore."
"Kada mogu doći?" upitala sam a Mici prevela.
"Sjutra, ako možete?" prevela je Mici.
"Vrlo rado, ako gospođa Mici može da me preveze?" predložila sam.
"Ani će doći po vas u devet sati", kazala je starica i dodala: "Neka Ani zapiše vašu adresu."
"Koliko ti je Ani dala?" čim je pokrenula automobil, kao radoznala djevojčica, pitanje je zbrzala gospođa Mici.
"Ne znam. Sada ću da pogledam", rekoh i izvadih novce iz tašne u koju sam ih bila ubacila. Brojila sam: "Jedna dvadesetica i jedna petica. Dvadeset i pet dolara."
"Poštena je!" uzvratila je Mici i nastavila: "Sjutra ti je pedesetka."
"Bilo bi to mnogo", uzvratila sam.
"Toliko je to ovdje, a pogotovo kad starka vidi kako radiš. Znaš, ovdje te poslove rade Meksikanke, a one nemaju našu kulturu i osjećaj za čistoću, pa kad ovi vide naš posao ponese ih to i plate dobro. Amerikanci cijene rad. Do njih je samo teško doći, a kad već napraviš pravi odnos, vrlo su jednostavni i pošteni u odnosima sa slabijim od sebe. Upamti, sa slabijim od sebe!"
Čim sam ušla u apartman, dvadeset i pet zarađenih dolara stavila sam na pod i sjela do njih, posmatrala sam ih i mislima plovila po svim životnim neravninama. Bože moj čudne sudbine, moja djeca, unučad...! Ne o tome, samo ne o tome, poludim, poludim...! Poskočila sam, i uskakanjem pod hladan tuš, još jednom uspješno sam utekla od živih i neprbolnih rana.
Kao što sam jednom mjesečno spremala svoj stan, tako sam sjutri dan pristupila kući starice i učinila mnogo posla, i premorila se, jer je kuća veća nego je bio moj stan bar tri puta. Starica me je uhodila na svakom koraku, kao da bi da mi ukrade zanat. U početku mi je to prisustvo bilo neprijatno, a kasnije, zbog njenih bezazlenih osmijeha, bilo je drago. Povremeno smo razmjenjivali po koju misao, smijale se i dan činile ugodnim. Pokazivala sam predmete oko sebe a ona im govorila engleska imena, tako da sam taj dan naučila dvadesetak riječi, naučila sa pravilnim akcentom, koje ću slijedećih dana utvrđivati.
Starica mi je platila pedeset dolara i kazala da joj ovako ubuduće radim svakog drugog petka. Potpuno sam je razumjela, mada je sve to rekla na engleskom jeziku.
Čim sam pristigla u Ameriku potražila sam način da se putem telefona javim svojim, ali to će ispasti toliko komplikovano kao da sam prispjela u neprohodnu planinu Kozaru. Jednostavno ne znam kako se može telefonirati ako se ne koristi kućni telefon. Prva pomisao bila je da pođem na poštu, kao što se to radi kod nas. Na pošti takva usluga ne postoji ni kao pojam. Bila sam uporna sve dok se nisam uvjerila da oni odista, u pošti, ne imaju ni telefone ni kabine.
Iza toga potražila sam hotel, kao što sam činila dosta puta po svijetu, krenula sam Los Robles ( Los Robles) avenijom i nabasala na hotel Hantington ( Hantikton), stala sam u red ispred recepcije, te uz dosta muka i dobru volju recepcionara, koristeći skromno znanje francuskog jezika, iskazala sam želju.
Gospodin mi je objasnio da mogu u tu svrhu koristiti telefon hotelske sobe, a kad sam kazala da nisam hotelski gost, izveo me je u hol i pokazao na niz telefonskih aparata. Okretala sam brojeve i dobivala instrukcije da okrenem operatora na broj devet, toliko sam razumjela. Operator me je upućivao na sobni telefon...
Onda sam izvršila napad na ulične telefonske govornice, ali ni tamo nije išlo, jer mi se stalno javljao glas automata i davao uputstva koja nisam razumijevala. Ulični aparati ne imaju opciju za međunarodne pozive. Dugo mi je trebalo da dođem do ovoga otkrića. Konačno došla sam i do prevoda automatskih instrukcija. Nisam postala puno pametnija, jer bi posredni poziv preko govornice bio toliko komplikovan da bi odustao i rođeni Amerikanac. Jedina opcija kojom bi se mogla poslužiti je da ona tamo strana snosi troškove, a to svakako u mom slučaju nije bilo realno.
Naročito ova potreba navela me je da uvedem telefon. Uz pomoć gospođe Mici, koja mi je poklonila stari telefonski aparat, i izvršila telefonsku narudžbu, jer ja to još uvijek ne umijem, uvela sam i telefonsku liniju. Telefon će znatno mijenjati moj način života. Putem njega sam mogla da razgovaram sa Petrom i njegovim, sa gospođom Mici, sa gospođom Patricijom i sa još nekim osobama koje sam upoznala. Češće ću čuti i glas svojih unučadi, i bivaće to moja najveća američka radost. Okretala sam i pričala, pozivali su i mene. I taman kad sam se malo privikla na telefonska ćaskanja, protekla su tri dana a moj aparat nije zazvonio, a svi koje poznajem imali su moj broj, pa sam se u jednom trenu zapitala da li ikako aparat ima zvono. I baš tada se oglasio. Gotovo sam potrčala da se javim:
"Halo! Je li to gospođa Dana?" prepoznala sam glas gospođe Patricije i iskreno se obradovala.
"Jesam, ja sam gospođo Patricija", požurila sam da potvrdim.
"Bi li mogla da zamijeniš jednu moju prijateljicu, koja čuva jednu staricu..?" odmah je dodala.
"Bih!" uzvratila sam ne časeći.
"Ali da znaš, starica je malo nezgodna, vrlo joj je teško ugoditi..." upozorila me je i vjerovatno želila da razmislim, prije nego prihvatim.
"A moram nešto da radim..." izletjelo je iz mene.
"Treba tamo ostati pet dana, i spavati?!" dodala je.
"Pa, ako treba..." saglasih se, ali osjetila sam neku nejasnu nelagodu.
"Platiće te trideset i pet dolara na dan!?" saopštila je gospođa Patricija i očekivala odgovor.
"Dobro", prihvatila sam i pomislila, stotinu sedamdeset i pet dolara je pravo bogatstvo, a ono se bez muke i ne može imati.
Ta druga starica, gospođa Helga, sušta je suprotnost prvoj. Čim me je vidjela dala mi je na znanje da me ne podnosi, i da mi ništa neće tolerisati. Za ovaj zaključak nije mi bilo nužno naročito znanje engleskog jezika, ni dugo vrijeme.
I moj prvi utisak o njoj veoma je nepovoljan. Dok sam razgledala gdje bi se raskomotila i odložila nešto stvari koje sam donijela, ona me je odmah spopadala i naređivala nešto što ja nisam razumijevala. Odzvanjala je kuća od njenih prijetnji. Uživala je u mojim nelagodnostima i nesnalaženju, i naročito oko nesnalaženja uzrokovanog engleskim jezikom.
Od prvog susreta sa kalifornijskim kućama, nosim misao o vrlo niskom standardu gradnje, pomanjkanju ideja i prljavštini prozora, oluka, krovova... Kuća gospođe Helge i gora je od opšteg utiska. Imala sam dovoljno vremena da razmišljam, razgledam i poređujem sa evropskim. Ova je građena od dasaka prije pedesetak godina, održavanje joj je neodgovorno, na više mjesta ispucala je daska i potpukla. Rijetke i slabe kiše, prevelik smog i velike vrućine, učinile su je prljavom, neizglednom i neprimjerenom eriji u kojoj je. Desetak godina prozori nisu čišćeni sa vanjske strane, i ne liče ni na što meni poredivo. Iako trosobna kuća više ima unutrašnjeg prostora nego kod nas petosobna.
Starica i kuća dobro su usaglašeni, pomislila sam nakon što sam shvatila da neće nikakav odnos sa mnom, ako nije u izravnoj vezi sa zadacima koje mi je grubo izdavala.
Pored dosade i nedobrodošlice, u ovome domu smetao mi je jak vonj, nisam mogla da mu odredim izvor, pa sam ga dovodila u vezu sa ukupnom prljavštinom zdruga kuća-stanar. Zbog njega sam često izlazila vani, ali kako se primicalo vrijeme počinka vonj me je razdraživao više.
Na razum gospođe Helge starost je vidno nasrnula, a posljedice se očituju na upornom "uljepšavanju i podmlađivanju." Dvadesetak puta dnevno mijenja garderobu, samo gornji dio, i svaki put dolazi da mi naglasi: " This is beautiful (ovo je lijepo)." U početku sam negirala i pokušavala da joj pomognem, ali nakon što me je nekoliko puta naružila i jednom čak i odgurnula, počela sam da joj povlađujem: " Very, very beautiful (vrlo-vrlo lijepo)."
Pred ponoć, tog prvog dana kod starice Helge, kada je najavila da će na počinak, pomogla sam joj oko priprema u kupatilu, jer je dala na znanje da će da se okupa. Počela je da se skida i ja sam izišla. Zahtijevala je da je okupam. Iako nevoljno, jer ona je fizički jaka i sposobna da sama obavlja sve poslove lične higijene, pristupila sam joj i okupala je kao bebu. Ružno je i govoriti o tome, ali ona je uporno zahtijevala da joj radim i neprimjerene radnje. Uz svu viku i prijetnje ostala sam na nivou pristojnosti. Ni sjutra mi to nije oprostila, zahtjevala je isto i svih sljedećih večeriju. Voljeli smo se sve manje i jedva smo izdržale naručeno "zajedništvo." Sa radošću dočekala sam čas isplate.
Nije mi platila koliko mi je obećala gospođa Patricija.
"Vi ste predložile po trideset i pet dolara na dan, a ja sam rekla ne, davno sam vam rekla da neću da plaćam ove gadure preko trideset dolara!" grmilo je iz nje dok je brojila stotinu i pedeset dolara.
Trebala mi je čitava sedmica da se oslobodim osjećaja mržnje koju je starica iskazivala prema meni. Možda, pomišljala sam, da nisam prošla logorske strahote, i u njima stalno bila pod teretom mržnje, možda gospođu Helgu ne bih ni doživjela ovako loše. Teške su američke kore hljeba, gorke su i njihove mrvice, po ne znam koji put zaključila sam.
Ovakvim zaključivanjima doprinosio je još jedan osjećaj, koji se ponavljao svakog devetog dana u mjesecu, kada sam išla na velfer da primim socijalnu pomoć.
Sedam-osam kilometara pješačenja Lejk ( Lake) avenijom sjeverno do Vašington ( Washington) bulevara, gdje se nalazi velferska ispostava kojoj pripadam, zamorili bi me i zadihana stala bih na začelje desetak puta izlomljenog reda, koji nadzire dobro naoružan policajac. Tu, ispred pet šaltera, odstajala bih sahatak vremena posmatrajući stotinjak siromaha, a i oni svi zagledali su mene. Pedesetak je afro Amerikanaca, dvadesetak Meksikanaca, pa Vijetnamaca, Korejanaca, Armenijaca, Rusa, Bosanaca, Indijanaca... Kao da su na pozornici, svjedočim na desetine predstava, nakaza, umobolnika, narkomana, umišljenika, neurotika, razularene djece... Ja sam dio ovog miljea, istina je koju pečataju papirnati bonovi za hranu i dolari za kiriju, koje ću domalo preuzeti kao milostilju "jedine svjetske supersile."
Kad sam prvi put stala, u ovaj tugom zaogrnut red, užasnula sam se i zapitala: "Zar si, Danice, baš na ovo spala?" Na tren su se predstavile sve slike moga doratnog života, i srećno djetinjstvo, i skladna i bogata porodica, i obrazovanja i znanja, i putovanja (i ono u venecijanskoj gondoli), i novac kojim sam mogla pribaviti gotovo sve što sam poželjela, i prirodne bosanske ljepote... Zašto je morao rat, zašto smo svi osiromašili...?
Mi smo zdrav, obrazovan i vrijedan narod, mi umijemo da stvaramo bogatstva i stvorimo ih, ali kao valjda niko tako, umijemo i svakih dvadesetak godina da povedemo rat i srušimo sve što smo namakli.
Zašto tako radimo? pitam se i gledam sebe u nama takvima – u ljudskom talogu.
Kad sam prvi put došla po socijalnu pomoć i stala u red bijede doživjela sam i još jednu neprijatnost. Sve oči zatečene sirotinje čudesno su me zagledale. U meni su, očito je, jednoglasno vidjeli neobičnost, koju jedino ja nisam mogla odmah da prepoznam. Neobičnost je moja odjeća, odgonetnuću, ona koju sam dobila u srbijanskom Crvenom krstu, u njoj ja sam napadno lijepo obučena, neprimjereno za mjesto na kome sam. Svi su se čudili, šta tako "bogato odjevena" gospođa traži među sirotinjom. Kasnije, prosto sam imala problem kako da se "nagrdim", i prilagodim mom novom jatu za dane preuzimanja milostinje.
Po preuzimanju novca i bonova, oprezno sam izlazila na prometnu Lejk aveniju, jer uokolo stajali su i očima probadali sve neizgledni i sumnjivi crnoputi ljudi, kod nas bi ih nazvali uličarima. Oni su u većini muževi ili ljubavnici žena koje će se ubrzo pojaviti sa dolarima i bonovima, o koje će se otimati, tući, bježati i pozivati u pomoć policiju ili ljubavnike. Da bi što manje ovoga novca stiglo u ruke preprodavača droge, velferovi zakoni dozvoljavaju samo suprugama da preuzimaju socijalnu pomoć, a nikad i supruzima. Zbog toga je u velferovim prostorijama samo ženska, a oko zgrade muška sirotinja. Uz veliku subjektivnu nepriajtnost i objektivnu opasnost, provlačila sam se između muške suludosti, i izdvajala na čistinu širokog trotoara, okretala na lijevo i žurno Lejkom udaljavala se, i dugo ne bih prestala da se zakrećem, sve u strahu da me ko ne zaskoči.
Taman sam se bila oslobodila ružnih podsjećanja na petodnevni život sa staricom Helgom, i taman sam se bila poželjela novog poslića kad je zazvonio telefon.
"Halo!" javila se gospođa Patricija.
"Halo, kako ste gospođo?" uzvratila sam.
"Dobro, a kako ste vi? Žurim odmah da pređem... Treba čuvati jednu staricu u Monroviji ( Monrovia)... Tri dana... Mislila sam da predložim tebe, pa sam te nazvala... Bi li, ti?"
"A moram raditi nešto", izletilo je iz mene prije nego sam i počela da razmišljam.
"Doviđenja, nazvaću te kasnije", reče i prekide vezu.
Treća starica je potpuno senilna žena, senilnija je i od gospođe Helge. U naravi joj je snažna sebičnost, koju je pokrivala dok je um bio svjež, a sada se sve to razgolitilo do prostote kakvu prije nisam vidjela. Uz sve to izgubila je i osjećaje srama. Posebno je ogavna jedna njena navika, nastala po gubljenju osjećaja za kontrolu mokrenja, stalno je bila mokra, i stolica na kojoj je sjedala bila je mokra, a izlaz je tražila u trpanju toalet papira u gaće. Uzela bi desetak komada papira dužine jedne stope, pa zgužvala u grudve i trpala među noge.
Dok se starica kretala papir se cjepkao i valjao u vrlo neobične grudvice, okvašen i stalno trljan, pretvarao se u smrdljive komadiće, koji su svakim korakom ispadali i zabjeljivali prostoriju. Vonj je u početku podsjećao na onaj iz konjušnica, amonijak, ali odmicanjem dana i porastom kalifornijske žege, sve snažnije grizao je nosne sluznice.
Starica je jela i pripijala stalno i sve do čega je dolazila, iza toga bi joj crijeva nenajavljeno proradila, obično prije nego bi stigla do toaleta, pa je...
Nije se libila da se skida do kože bilo gdje da se zatekne, a malo-malo pa bi podizala haljinu, povijala gaće, da bi vadila mokar i podvlačila suv papir. A odmah iza toga uzimala bi za predmete, posuđe, jelo i piće.
Ima nagon da stalno okrivljuje koga, izmišlja da joj je učinjeno zlo, i da joj ne daju da jede, da danima već ništa nije jela...
Naročito uživa da priča ispraznosti. Često ponavlja kako je pametna i nezaboravna, a po čitav dan hoda po kući tražeći predmet koji je maloprije odložila, ili ga još nije ni odložila, drži ga u ruci.
Kad sam prvi put shvatila staričinu upotrebu papira, bila sam iznenađena da joj ko ranije nije pokazao pelene za stare osobe sa problemom mokratnih kanala. Ovdje ih nazivaju gard ( guard), već sam ih vidjela u prodavnicama. Pomislila sam da o tome popričam s njom, ali mi se ispriječila, pored njene teške ćudi, i jezička barijera. Ali kada sam u kupatilu ugledala pozamašne zalihe garda, započela sam o tome. Nasrnula je na mene govoreći kako ona nikad nije stavila papir u gaće...
Ne prestaje da govori i o svojoj ljepoti, koja je još uvijek, "iako je sredovječna žena", zavidna, i "stalno joj udvaraju neka gospoda."
Šta bi bilo sa ovom staricom da je bez novaca? pitala sam se dok sam je posmatrala. Ima mnogobrojnu porodicu, ali je zbog zajedljivosti odavno u zavadi sa svima.
Upoznavajući američko društvo, sve više iznenađivala sam se raspadu porodice. Posve je postalo uobičajeno da svi žive odvojeno, stari na osamama svojih bogatih kuća, sredovječni u novim brakovima, a dvadesetogodišnjaci u iznajmljenim apartmanima. Već sam susrela ljude koji i ne znaju gdje im stanuju sin ili kćerka, čuju se jednom-dvaput godišnje telefonom, i to je sve, ili ni toliko. Stare osobe sa narušenim zdravljem, naročito invalidi, žrtve su ovako postavljenog društva, i većina ih završi odbačeno u onim neizglednijim staračkim domovima. Cijena prebivanja u tim domovima, samo na prvi pogled izgleda iznenađujuće raznolika, ali kad se svemu tome uđe pod kožu postaje logično, i različito je onoliko koliko je i sve drugo ovdje različito. Preko Mici zanimala sam se generalno za te mjesečne cijene, i saznala da se kreću dosta iznad prosječnih američkih zarada, i iznose od oko dvije hiljade dolara do iznad deset hiljada. Pristojni starački domovi su preskupi, koštaju više od prosječne američke zarade, pa je jasno koliko staraca i može završiti život na pristojan način. O ovome sam razmišljala uz ovu zlovoljnu staricu ali i tužnu njenu starost.
Stotinu dvadeset dolara me brzo povratilo i smirilo, tako da mi je četvrti posao, kad sam pozvana, bio gotovo očekivan.
Dovedena sam u pristojnu kuću u Las Tunasu ( Las Tunas), da jedan dan budem pri ruci osamdesetgodišnjem starcu. On je dobar čovjek, pomoću vokera kreće se, ali, upozorena sam, kad ide na toalet treba mu pomoći:
"Znaš Dane, gospodinu moraš biti od pomoći kad ide na toalet. Treba mu pomoći pri skidanju i podizanju pantalona i gaća", dodala je gospođa Patricija (koja me je uvela i u ovaj posao), nakon što mi je saopštila da ću dobiti pedeset dolara i nakon što sam već bila pristala.
"Ne znam... Ne znam hoću li moći... Gadi mi..." počela sam da se izvlačim i tražim načina da odustanem a da ne povrijedim gospođu Patriciju, do koje mi je neprocjenjivo stalo.
"A šta bi ti htjela gospođo Danace Prstojević..." presiječe me i naruži kao što čini seoski kočijaš kad zasikće na nemoćno sipljivo kljuse.
"Gospođo Patricija, nemojte da se ljutite, ali meni se to toliko gadi da..." počeh molećivo, ali iz nje se obruši avet:
"A što si to ti bolja od nas 'lešinarki'... Gadi ti se... Ja mogu da perem usranče i da pri tome budem sreća, a ti ne možeš da skineš i obučeš čiste gaće. Pa da, mi smo ne školovane a ti si akademski građanin... E pa..." nije prestajala da nabraja i vrijeđa.
Prekinula je vezu, a ja sam ostala sa slušalicom u ruci zamišljena i zagledana u prazne daljine. Gadi mi se sve to do neprebola, ali moja zbilja je i gora. Taman navikla na dolare i osmislila život, a onda najednom apsolutna praznina.
Da li sam i koliko pogriješila?
Misli su se rojile po glavi, sabirale i oduzimale, analizirale pojave žena tipa Patricija, Ani, Mici... i mene među njima. Na čas mislim da ipak nije moje to da radim, da se unizim toliko, a onda zaskoče suprotne pomisli i pitaju me, ako je starcu nužna takva pomoć onda je neko mora i pružati. A ko je taj neko? E, na to pitanje nikad prije nisam dolazila. Taj neko je čovjek sa takvom profesijom. To spada i u područje humanih poslova, a ja od toga pravim čudesa.
Usred tih misli, možda dva sata kasnije, oglasio se telefon. Nisam kao do sada reagovala na prvu zvonjavu. Slušalicu sam nevoljno podigla.
"Halo!" jedva sam prevalila preko jezika.
"Dane, Bog s tobom, šta si to radila?" istinski je bio zabrinut glas gospođe Mici.
"Ništa nisam uradila, gospođo Mici..." počela sam sa pola snage ali i odlučna da ne dam na sebe, nastavila sam: "Ja ne mogu da vadim i uvlačim onu ..." i u tom trenu prisjetila sam se prvog logorskog silovanja. Siledžija nije bio mlad, mučio me je razbojnik na stotinu načina sa onom stvari. Užasnuta sam, gotovo kao i one kobne noći, gotovo kao da sam opet u logoru, boli me sve, ponajviše ranjena duša. Rasplakah se.
"Idi, ludo jedna..." u moju svijest jedva dopirao je Micijev glas i grohotan smijeh: "Pa ti tu stvar..." tek sa okrajkom svijesti razumijevala sam šta govori: "Pa valjda čovjek mora da se mokri, ako je nesposoban da to obavi sam, mora mu pomoći neko, ta nećemo ga valjda ubiti zato što ne može sam. To je svakodnevan posao medicinskog osoblja, to je profesija, zanat, to smo mi... A šta je tvoj zanat od koga misliš da živiš?"
"Ja bih, ali ne mogu..." počeh da se savladavam i objašnjavam.
"Ti si stvarno nepopravljiva luda", kaza, nasmija se, pa ozbiljno nastavi: "Uzmi taj posao, izdrži dan kao što smo svi izdržavali..."
"Dobro!" nevoljno saglasila sam se.
Mici će doći po mene i odvesti me u Las Tunas, a starac, gospodin Karol, dočekaće me kao da sam mu gost. Sve tri starice kao i gospodin Karol originalni su Amerikanci, nisam imala sreću da me dopadne ko moga porijekla i jezika.
Ovim povodom razmišljala sam o prvim našim doseljenicima, neobrazovanim i nepismenim ljudima, bez znanja i jedne engleske riječi, pitam se na kakve su tek oni nailazili nevolje. Morala bih biti srećnija nego sam, u velikoj prednosti sam nad tim sudbinama, ja još mogu da učim i radim...
Dobrodošlica gospodina Karola ulila mi je dodatnu snagu i za učenje jezika. Razumijevali smo se preko svih mojih očekivanja. Po tome sam zaključila da je starac obrazovan čovjek.
Još ranije uočila sam da se sa obrazovanim ljudima, i sa malim znanjem engleskog jezika, nekako uspijem sporazumjeti, ali sa neobrazovanim nikad i ništa. Razmišljala sam o tome i shvatila da je i engleski jezik, kao i naš i drugi jezici, živ i pun riječi latinskog i grčkog porijekla, da je u svim savremenim jezicima dosta već internacionalizovanih riječi, i da se sa ljudima, koji njih znaju, lakše može sporazumijevati.
Kad vam obrazovan čovjek kaže jednu riječ, a vi je ne poznajete, on će vam izgovoriti drugu..., ili će vam pojam opisati, i biti uporan sve dok ne shvatite šta je htio da vam kaže. Neobrazovan čovjek vam kaže tu prvu riječ, ako je niste razumjeli, on zavrti glavom i ostane na tome. Sa druge strane, kad vi kažete pogrešnu riječ za neki pojam, intelektualac vrlo brzo shvati vašu grešku, upozori vas i ponudi odgovarajuću riječ, i strpljiv je sve dok se ne razjasnite. I, naravno, poseže se za internacionalnim riječima, što uprošćuje sporazumijevanje.
Od svih Amerikanaca sa kojima sam imala dodir, jedino sam sa gospodinom Karolom uspjela da se potpuno sporazumijevam. Mnogo se zanimao za Rat u Bosni i moju sudbinu. On nikako nije mogao da shvati da i Srba ima progonjenih, njega informišu da su samo Srbi "nevaljali momci" i da ih treba kažnjavati. Kasnije će malo da se koriguje, govoriće kako mu smetaju u američkoj politici krajnosti, kao da nema sredine, sve je u ekstremima, po njoj je čitav svijet na dva sučeljena pola: – dobri i loši momci. Gospodin Karol zapitkivao me je sve šire i dublje o ratu na Balkanu, ali sve u cilju kao da rasvijetli srpske zločine, koji u njegovoj glavi prosto ne mogu da nađu mjesta, koliko sam ga razumjela sa mojim ubogaljenim engleskim jezikom. Naročito me sumnjičio kad sam mu odgovarala da o zločinima i zatvorima, o kojima on govori, ja. Sa zanimanjem je preslušao i moje patnje, koje sam imala samo zbog toga što sam Srpkinja, ali nije ni prikrivao da u moju priču nije povjerovao. Rekao mi je: "Oprostite draga gospođo, vi ste veoma simpatični i zanimljivi, ali ja u vašu priču o logoru u Dretelju, hrvatsko-muslimanskom, gdje kažete da su vas mučili, nažalost, ne mogu povjerovati i ne vjerujem vam. Srbi su zločinci, a ne oni drugi, pojasnio je svoje uvjerenje." Bilo nam je vrlo ugodno. Za ovoga čovjeka radila bih i bez novca kad bi mi materijalne mogućnosti to dopustile.
U vrijeme prvog bavljenja toaletom, stari gospodin mi je dao na znanje da mu je vrlo neprijatno što mora zamoliti za tu pomoć, tako da mi ga je bilo zaista žao, i toj pomoći sam prišla sa manje neprijatnosti. U ponovljenim slučajevima bilo nam je lakše. Gospodin Karol je bolestan od neke čudne bolesti, koja mu je potpuno uništila funkciju šake.
Kod ovoga starca ostala sam četiri dana, jer žena koja ga je čuvala bila se obratila ljekaru i mislila izostati jedan dan, a izostala je četiri. Već četvrti dan starac za mene nije bio "muškarac", već čovjek-invalid, kojega sam njegovala, i kako je on dobar čovjek, sve one neprijatne radnje oko njega činila sam pažljivo i sve sa manje gađenja.
Zaradila sam dvije stotine dolara. Više od toga, baš u ta četiri dana, osjetno sam se obogatila engleskim jezikom, preko usana prvi put lako su mi klizile rečenice, obogatila sam i fond fraza, i dogodilo se ono što su mi oko jezika više njih nagovještavali, počela sam "razmišljati na engleskom jeziku." Izgleda, četvoromjesečni, svaki dan desetočasovno uporno učenje jezika, i već mnogo naučenih riječi i fraza, te veoma darovit učitelj gospodin Karol, sustigli su se u pravo vrijeme i na moju sreću.
Sljedećih dana još sam pojačala sa učenjem. Uporno sam pratila neke dječije televizijske serije, koje su se reprizirale, i koje nisu bazirane na puno riječi, što je bilo baš za moje potrebe. Gotovo u jednom danu osjetila sam napredak znanja engleskog jezika, i to mi je davalo dodatne snage da istrajavam. Počela sam redovno da pratim vijesti, i tamošnji siromašan riječnik je po mojoj mjeri, a jedan događaj, koji se vrtio na vijestima, podsjetiće me i na moje slijetanje u Los Anđeles, od koga je proteklo, baš danas, četiri mjeseca, o tome sam razmišljala kada je zazvonio telefon.
"Halo", prepoznala sam glas gospođe Patricije, koja me nije nazivala iza one neprijatnosti koju smo imale.
"A vi ste, gospođo Patricija", potrudila sam se da pokažem obradovanost njenome glasu.
"Je ste li gospođo navikli da perete ...?" ujede kao kuja iznad napadnutih kučića.
"Pa, navikla sam..." počeh pomirljivo u nakani da je ne jedim.
"Ima jedan stari... Treba ga prati najmanje jedan mjesec..." ujedala je vrlo prostačkim riječima, vrijeđale su me duboko, ali ona je jedina osoba koja nešto i nudi, to stalno imam na pameti, pa povijam rep i trpim.
"Je li kolika invalidnost?" upitah.
"J... se! Hoćeš li ili nećeš za hiljadu i dvije stotine dolara?" nastavila je u istom prostačkom stilu.
"Hoću!" uzvratila sam, jer je ta suma najednom snažnija od svih mojih osjećanja.
Drugi starac nije bio dobar čovjek, shrvale su ga bolesti i učinile krajnje razdražljivim i zajedljivim. Nije štedio ni sebe ni druge, napadao me je i sa i bez povoda, nije imao srama kada je od mene zahtijevao raznovrsne pomoći, pa i one najružnije.
Ovaj starac u meni razvio je jedno drugo ponašanje, koje do tada ni kao klica nije u meni postojalo. Nestao je osjećaj stida prema dijelovima tijela drugih ljudi, potisnut je i osjećaj gađenja i samilosti. Taj starac je za mene postao predmet moga rada i ništa više ni manje.
Osposobila sam se da radim sve poslove i oko bolesnih i neurednih i zajedljivih ljudi. Finansijski se stabilizujem.
Vratila sam Petru dugove.
Naprosto, nakon šest mjeseci, postala sam nova ličnost sa ušteđevinom od $1,040.
LEŠINARKE – glava5.
"Ovo je Rozi", javio se glas nakon što sam podigla slušalicu
"Ja sam Dana", boja glasa odala je moje iznenađenje.
Bez suvišnih riječi saopštila je da će u njenoj kući u San Marinu, u sljedeći petak naveče, biti skup ljudi, parti ( party) kako se izrazila, pa bi željela da dođem i ja, da budem njen gost, a usput da što i pomognem. Gosti su članovi društva "Drage dede", dodala je i napomenula da joj je za tu veče naročito važno da i ja izgledam "zanosno."
Ovo je bio povod da prvi put u Americi ozbiljnije razmišljam o svom izgledu i odijevanju. Odlučila sam da na sebe potrošim dvije-tri stotine dolara. Do sada sam često bivala po prodavnicama, ali ti odlasci bili su motivisani isključivo skraćivanjem vremena, da nečim ispunim samoću. Nisam već bila nešto poželjela, tako da sam zatečena nespremnom za kupnju.
Poći ću samo u dvije prodavnice, odlučila sam, u "Mejsi" ( Macy's) koja je za vrhunske kupce, i "Ros" ( Ross) za kupce sa najmanjom kupovnom moći. Kad se modeli u renomiranim prodavnicama demodiraju ili spadnu na minimalne zalihe, uklanjaju se iz prodavnica i prodaju na veliko, gotovo kao otpad, a kupuju ih drugi tipovi prodavnica, kao što je "Ros" i prodaju po nekoliko puta sniženim cijenama. U "Mejsiju" ću doći do spoznaje koji su modeli aktuelni, i poslije takve potražiti i kupiti u "Rosu."
Vrlo sličnu haljinu od $255, koju sam vidjela u "Mejsiju", u "Rosu" sam platila $78. Slično sam prošla i sa bluzom, tašnom, cipelama...
Prvi put sam pošla i do frizera, te i kosu dovela u sklad sa zamišljenim frizurama uglednih dama, među koje ću se umiješati.
Jedna od rijetkih američkih stvari koje mi se dopadaju je odnos prema ogledalima, to pomislim svaki put kad se primaknem jednom od više njih u apartmanu, i svi su toliko veliki da se može vidjeti čitava figura. Pred polazak na taj moj prvi parti, još jednom stala sam pred ogromno ogledalo i počela da se gledam "tuđim" očima.
Uska duga haljina miš boje, čiji su vrhovi korzeta isječeni u obliku ružinog cvijeta, podsjetili su me na prelijepu haljinu i isto tako dražesnu manekenku u jednoj pariskoj modnoj priredbi. I tamošnju ljepotu upotpunjavao je divan i ogroman svileni šal, koji pada sa ramena do cijelih bokova, a naprijed tek do pola grudi.
Sivo-crne svilene niti ispreplele su se, sjaje se naslanjajući se na ljepotu misterioznih boja, uske krvavo-crvene niti poigravaju se i sa bojama pozadinske tame, pobjeđuju ili odaju vatru, želju za lijepim i želju za vječitim životom. Poslije iskustva sa logorom i smrću, zašto ne vatru ljepote i vječit život?!
Cipele, crne, salonke sa visokom potpeticom i izoštrenim otmenim vrhovima, u kompletu sa malom crnom tašnicom, najskuplje su me koštale, ali im nisam mogla odoljeti, jer shvatanja sam da obuća odlučno upotpunjuju sliku žene.
Dobro pogođena imitacija biserne ogrlice, i naušnica sa po jednim biserom, odlično pristaju postavljenoj toaleti.
Tečnim pa kamenim puderom uspješno sam pokrila bore stečene u logoru. Mojim napućenim usnama karmin otvoreno crvene boje oduvijek je pristajao, pa i sada.
Uspjele su i sjene od lagano nanešenog rumenila, zaključujem buljeći u to veliko dobro osvjetljeno ogledalo. I onda zaustavila sam se na nekad "neodoljivim zelenim očima", kako su govorili oko mene, te zaključila da one, tu preda mnom, ni danas ne broje godine i ne traže korekcije, u njima i dalje zvone bljeskovi u sudaru sa sjajem ljepote.
Oko kose sam najviše dvoumila, ali i sa njom sam zadovoljnija uz ovo ogledalo nego sam bila uz ono kod frizerke, vjerovatno je u pitanju ukupan utisak sa toaletom. Drago mi je da sam izabrala srednji skromni klasični paž sa uvijenim i izvijenim krajevima.
Uz svu skromnost, zaključila sam da je moj izgled na nivou večeri i klijentele, koja će se okupiti u raskošnom dvorcu gospođe Rosi u San Marinu. Tako zadovoljna samouvjereno sam uvježbavala nekadašnje gizdave korake i opštu kretnju, za koje sam mislila da su nepovratno izbrisani iz mojih manira.
Mici, koja je došla po mene, čak "nije htjela" da me poveze, šalila se i govorila: "Ti nisi gospođa po koju su me poslali, za tebe su pozlaćene kočije, princ..."
Na sličan odnos naišla sam i u dvorani u koju sam graciozno umarširala, osjetila sam iz pogleda svih koji su me vidjeli, pa mi je to dalo snage i da se tako održim čitavu veče. A veče, parti...!?
Tek dosta kasnije shvatiću pravi smisao skupa na kom sam se zatekla. Bila je to poluprivatna večera gospođa Rozi i Džejn, ova posljednja tim povodom doputovala je iz Čikaga. Veče je najavljena kao parti društva "Drage dede." Gostiju je bilo stotinjak i odavali su nivo boljeg američkog društva.
Jasno su se ocrtavale dvije skupine gostiju. U prvu, onu elitniju, spadali su poznate ličnosti: političari, glumci, advokati, biznismeni i slobodne dame, među koje su smjestili i mene. Drugu grupu sačinjavali su bračni parovi, bogati starci i ne baš ugledne supruge.
Pored večere i kratkih umjetničkih tačaka, skup su pozdravili i reklamirali se predsjednik društva "Drage dede", predstavnik agencije "Veseo starac", advokat i domaćice.
Ubrzo sam shvatila da je glavno pitanja večeri prikupljanje donacija za društvo "Drage dede." A moja uloga bila je da koketiram i prinosim koverte i preuzimam čekove za donacije. Praktično, bio mi je zadatak da se smijurim oko staraca dok su nagovarani da potpišu ček.
Za organizatore veče je bilo uspješno, prikupili su, koliko sam mogla da procijenim, oko osamdeset do devedeset hiljada dolara. Prikupili i nije prava riječ, bliža je oteli, jer su starci toliko zaskakivani da se nisu ni mogli odbraniti sve dok ne bi potpisali ček na iznos koji im je "predložen."
"Dane, je li moguće da ste to vi?!" u jednom trenu, iza leđa, začuo se glas gospođe Patricije. "Divno izgledate", kaza i zaleti se da me poljubi, a učinila je to tako, i zato, da sam ostala pod utiskom da je željela da mi obriše sjenu sa lica.
"Kako tek vi lijepo izgledate večeras", uzvratila sam očešavši se o njeno uvo. A imala je na sebi sve nivoe "Mejsija", i zaista izgledala je pristalo.
"Svrati malo do našeg stola, želim da te upoznam sa nekom gospodom, a i Džo želi da te poljubi. Nemoj to da mu uskratiš, znaš, voli on to", govorila je koketno zvjerkajući na sve strane.
Društvo gospođe Patricije sastojalo se od pet bračnih parova, a ni jedan brak nije bio stariji od tri godine, saznaću još te večeri. Pored para Patricija & Džo i Elizabet & Dvajt, koje sam upoznala ranije, predstavnjeni su mi i parovi En & Mark, Margaret & Ričard i Barbara & Tom. Svi starci su u devetim decenijama života, a njihove supruge mlađe su po tridesetak godina. One su čavrljale a oni se odsutno smješkali i pogledivali na časovnike.
Društvo "Drage dede", shvatiću još te večeri, sastoji se od grupa od po pet bračnih parova, kao osnovne ćelije društva, kakva je i Patricijina grupa. Svaka grupa ima prvu ženu, koja je odgovorna za grupu, a sve te grupe u ovoj eriji čini društvo, za koje je odgovorna gospođa Rozi. A sva društva, na najširem planu, čini društvo "Drage dede", koga vodi gospođa Džejn, a pomaže se agencijom "Veseo starac", koledžom, advokaturom...
Kad su "poreznici", tako sam počela da nazivam one što iznuđuju donaciju, tim od pet žena (među njima sam bivala i ja), došli do Patricijine petorke, nastao je tajac. Predloženo je starcima da napišu i potpišu čekove po $2,000. Starci su obamirali nakon što bi čuli to što im se predlaže, a supruge su ih odmah zaskakale i nagovarale da postupe po prijedlogu, jer tako večeras postupa sva "prava" gospoda.
"Hajde, hani, potpiši, nemoj da me sramotiš", prva je bila gospođa Patricija. Poluglasno šaputala je na Džoovo uvo. On je kolutao očima, očito je prevaren i doveden pred gotov čin, da je za ovo znao pozivu se ne bi odazvao, govorio je njegov začudan izraz lica.
Stari ljudi su škrti, a stepen škrtosti raste sa približavanjem grobu, nigdje se to tako dobro ne vidi kao na donatorskim priredbama, a večerašnja je zacijelo najdonatorskija. Starce sam gledala u lica, ona su blijedila i grčila se, postajala gotovo plačljiva. Svi su domalo iza potpisa uzimali tablete za smirenje, koje su im supruge držale u pripravi.
"Polako... Mnogo je to novca", nespretno počeo je da se otima zatečeni gospodin Džo.
"Hajde, ludo mala, ne brukaj se..." sada već tiše šaputala je Patricija, poljubila ga, pa iz tašne izvadila već ispisan ček, na koji je Džo sa velikim naporom i ganutost naškrabao potpis.
Slično je bilo i sa preostala četiri starca, odupirali su se, snebivali, supruge ih ubjeđivale, i na kraju su potpisivali i ostajali tužni. Patricija se miješala i u ostala četiri slučaja, nagovarala starce i ponašala se nadređivački, što me iznenađivalo, jer se doimalo neukusno pa i bezobzirno.
U ovo društvo navraćala sam više puta te večeri, ako bi i bila duže odsutna pojavila bi se gospođa Patricija i uz čavrljanje i kikot odvukla bi me tamo, i svaki put bi nagovorila Džoa da me poljubi.
Svaka od gospođa uspjela je da mi prepriča svoju biografiju i da naglasi kako joj je suprug bogat čovjek, ali i bolestan i da će ubrzo ona naslijediti bogatstvo. Sve su opsjednute dolarima koje će naslijediti i prosto ne mogu da o tome ne govore. I svaka mi je šapnula na uvo da ima na umu "jednoga starca" za mene, ali i da moram biti u dobrim odnosima sa gospođom Patricijom i da učim engleski jezik.
Centralna ličnost večeri bila je domaćica Džejn iz Čikaga. NJena uloga, ako nije vlasnik društva, ostala bi mi posve nejasna. Žena je sedamdesetih godina, ali krepka i vitalna, djeluje kao poslovna žena koja zna šta hoće i može. Uspjela je doći do više od polovine zvanica, većini znala je ime i ponešto o njima, ugodna je u razgovorima i rado susretana. Iznenadila sam se kada me je oslovila:
"Vi ste tako dražesna, gospođo Dane."
"Hvala vam", uzvratila sam sa izrazom iznenađenja.
"Ja na vas svakako računam, nama trebaju tako snažne i lijepe..." govorila je i već se usmjeravala sljedećoj osobi.
Gospođa Džejn je zbunila zaslađenim poslovnim glasom, i dok sam se mučila da u glavi prevedim to što je rekla, ona je već bila kod drugog stola sa istom poslovnom ljubaznošću.
U dva mjeseca iza ove večere, pored već uhodanog posla zamjenjivanja i čuvanja starica i staraca, zbiće mi se važne stvari. U svim tim događajima začetnik i učesnik bila je gospođa Patricija.
Dva puta bila sam na partiju Patricijine grupe, po jednom kod bračnih parova Barbara & Tom i En & Mark, i oba puta su bili prisutni svih pet bračnih parova. Uz bogatu gozbu, ta druženja su imala i neke dodatne ciljeve kojima nisam u to vrijeme mogla da doskočim, ali sam uočila da se u neko vrijeme supruge izdvajaju i okupljaju oko gospođe Patricije, a mene su koristile da zabavljam starce i držim ih podalje od njih. Iza drugog partia, kad sam se već navikla na to društvo, osjetila sam da je gospođa Patricija ponovo ljubazna prema meni, i da me uvažava sve uvjerljivije, mada me nije nazivala telefonom da bi ćaskala sa mnom. Zadnjim pozivom otpočela je kao da bi i to, ćaskala, tako mi se učinilo, a neće biti tako:
"Kada misliš da polažeš vozački ispit?" otpočela je tim riječima.
"Ne znam... Nisam razmišljala... Nemam ni automobila..." smušeno sam govorila, jer o tome još kod mene nije bilo pomisli.
"Trebaš to položiti. U razbacanoj Kaliforniji ne može se raditi niti živjeti bez automobila. Znaš, ja više ne mogu da ti pomažem na ovaj način, jer sve što imam da ti ponudim pretpostavlja se vožnja ..."
"Pa dobro..." prekidoh je.
"Da li si ranije vozila?" zapita gotovo strogo.
"Vozila sam dvadesetak godina", odgovorila sam.
"Počni obuku već od sjutra", gotovo da je naredila.
"Kako...?"
"Imam instruktora, poslaću ga sjutra u jedan", zbrza i prekinu vezu.
Obuka je značajno zakinula od moje ušteđevine, plaćala sam po 40 dolara na sat, ali nakon tri sedmice imala sam vozačku dozvolu i nije mi bilo žao. Još toga dana, kad sam položila i bila pod ushićenjem, oglasio se telefon.
"Ovdje gospođa En!" javio se glas koga čujem drugi-treći put preko telefona.
"Kako ste gospođo En?" uzvratila sam nakon prvog iznenađenja.
"Nazvala sam da vam čestitam na dobijanju vozačke dozvole, ali gdje je automobil?"
"Nemam ga!" uspjela sam da kažem.
"O tome smo malo govorile gospođa Patricija i ja, i razmišljale kako da vam pomognemo. Složile smo se da nagovorimo par Barbar i Tom, da njihov drugi automobil prodaju vama, naravno po prihvatljivoj cijeni. Znate..."
"Ali ja nemam novaca za to..." prekinula sam je.
"Kakvih novaca!?" prekinu i ona mene. Znate, oni imaju nov automobil koji vozi ona, a on bi iz nostalgije htio i dalje da vozi onaj stari. Gospođa Barbara misli da on više nije sposoban da vozi, ali u to ne može da ga ubijedi, pa misli da je najbolje rješenje da ga nagovori da prodaju taj automobil..."
"Pa ako je tako, ako neće da košta mnogo, i ako me mogu pričekati za jedan dio..." otpočela sam i po glavi premišljala koliko bi to sve moglo da košta, i da li se u to smijem upustiti.
"Nemoj da brineš, sredićemo to, još sjutra", kaza i prekide vezu.
I zaista sjutra sam preuzela "mercedes" u izvanrednom stanju. U ugovoru je stajalo onoliko dolara koliko sam imala u ušteđevini, pa sam se zapitala, kako ove gospođe znaju baš u deset dolara moju ušteđevinu kad o tome ni s kim nisam govorila. A znale su!?
Ima događaja koji na neočekivan i neobičan način obogate život čovjeka, a da i nije svjestan da je on, taj događaj, sam po sebi to bogatstvo. Evo i mene u jednoj takvoj zbilji, po imenu – Las Vegas (Las Vegas). Toliko sam se puta susrela sa pojmom kockarskog džina – Las Vegasom, putem knjiga, filmova i razgovora sa zanimljivim ljudima, toliko sam ga fetišizirala da prosto ne mogu da povjerujem da sam ga i dokučila. A ukročila sam po sred njega u punom kockarskom zamahu, doputovala sam najskupljim američkim automobilom, sa jednom od najbogatijih žena svijeta, i odsjela u nadaleko znanom hotelu "Edžcalibuar", što je kraće od – mač kralja Artura.
Kad smo pristizali ovom kockarsko-ugostiteljskom hramu osjećala sam se kao djevojčica koju je opčinio, od roditelja zgodno izmišljeni, princ, pa bi da ga zagleda sa svih strana. Ogromna građevinska tvorevina doima se tek kao pozadina prelijepih srednjevjekovnih kula, mostova, hodnika i uvrnutih stepeništa, kakve poznajemo sa razglednica ili romanopisanih srednjevjekovnih plemićkih zamkova. U pročelju je ogroman mač kralja Artura, koji svojom masivnošću simbolizuje svu veličinu američkog kockarsko-ugostiteljskog božanstva, te čudesne zelene fabrike bisera – milijardi dolara. I oko četiri hiljade luksuzno opremljenih hotelskih soba mogu da ponesu namjernika, ali kad se ulazi u suteren te čudesne "mamipare", i susreće sa koju hiljadu naprava za kockanje (mašina za proizvodnju novca), zaboravi se sve, misli su samo jedne – kockarske. Svi koji dođu kockaju se, svi, i naročito oni koji su do Las Vegasa mrzili kocku, kockarnice i naročito kockare. To je Las Vegas.
A i utisci u dolasku veoma su snažni, bilo da mu se pristiže vazduhom ili kopnom. Od Los Anđelesa do Las Vegasa je oko četiri stotine milja, sedam-osam sati vožnje, koja će mi takođe ostati u dugom sjećanju. Nije ovo putovanje slično ničemu od onog što sam do njega imala. Las Vegas je smješten u sred pustinje države Nevade, a oko njega na stotine kilometara nema: života, vode, trave, zvijeri... Pustinja i žega su jedine istine koje ostaju duboko urezane u pamćenje. Desetinama kilometara pred nama i iza nas pokazuje se, od ljudskih tragova, samo crnilo, asfaltirana traka naše putanje, oko koje se mota vreo vazduh, i obrušava na čovjeka i mašinu. Pratili smo automobilski termometar koji stalno snima spoljnu temperaturu, i uočavali natpise pored puta: "Isključite klimu u vašem automobilu", koji su se pojavljivali kad bi termometar pokazivao preko 110 Farenhajtovih stepeni (43 stepena Celzijusa). A temperatura se najduže zadržavala na 116 stepeni (47 stepeni celzijusa), i tada, sa isključenom klimom u automobilu i otvorenim svim prozorima, osjećala sam se kao u sauni u kojoj nema kiseonika. Zapljuskivanje zavjesa vrelog vazduha je još jedan doživljaj koji se bez pustinje i ne može doživiti, pa ni pretpostaviti, to je neko čudesno dinamično toplotno nasrtanje na čovjeka, koje i jest i nije neprijateljsko. I kad vas pustinja ophrve i pomislite da više nikad nećete vidjeti zelenilo i vodu, ukazuje se to čudesno nebesko ognjište – Las Vegas.
Las Vegas je, viđeno u dolasku i odlasku, staklena botanička bašča, u kojoj raste obilje zelenila i cvijeća, vode teku, svjetlost caruje i ptice pjevaju. Iznutra gledano, Las Vegas je hram arhitekture i primjenjene umjetnosti, te izobilja bogataške moći i mladalačke ljepote. Ovdje život ima smisla samo uz kocku, takav utisak stiče se dok se posmatraju čudesne kockarske naprave, i još čudesniji svjetski osobenjaci koji nužno gube vjerujući da se jedino tako dolazi do bogatstva.
Na ovom putovanju nabasala sam i na još jednu neobičnost. Zatečena krajnjom neizglednošću pustinjske ogromnosti, nakon tri četiri sata vožnje iz Kalifornije ka Nevadi, u sred nedobrodošle pustinjske bjeline, na granici dvije države, presreli su nas: carinske masivne kapije, neizgledne zgradice i uniformisani ljudi. Kontrola automobila je stopostotna, potpuna i brza. Ovdje, najpoljoprivrednija zemlja svijeta, Kalifornija, koja proizvodi trideset milijardi dolara hrane, presijeca uvoz hrane – brani se od uvoza poljoprivrednih štetočina (crva). Na debelim stablima po Pasadeni, ranije, uočila sam čudesne male napravice u obliku kućica, u kojim su cjevčice sa hranom za muve, u koje se muve uvlače i ostaju zarobljene. Sve te muve kupe se i nose u poljoprivredne institute, gdje se prave analize o muvama prenosiocima jaja od štetočina. Za muve, prenosioce tih jaja, istražuju se specijalne vakcine za sterilizaciju, koje se iz poljoprivredne avijacije prskaju po kalifornijskom beskraju.
Život me je vodio i navodio na mnoge ljudske staze i bogaze, jedino nije na kockarske, kojima ni na koji način nisam bila sklona, pa o modernom kockanju znala sam manje i od prosječnih ljudi. Gospođa Rozi gurnula mi je u ruku 500 dolara: "Idi i kockaj na automatima", dodala je. I zaista, u trenu dodira sa tim novcem (a i on me je dopao od kockarske ruke), i u meni se podgrijala želja za kockom – prvi put ta želja. Kockaću i ja ovoga puta, dvojbe nije bilo u meni, ali odlučila sam da pratim gospođu Rozi, koju ću kasnije oponašati, ali na nižem kockarskom nivou (sa manjim ulozima). O dvonoćnim lasvegasovskim kockarskim dogodovštinama mogla bih pisati godinama, ali neću, drugi su to već napisali bolje nego bih umjela ja. Na kocki dobivala sam i gubila, na kraju od onih pet stotina dolara manjkala je polovina. A gospođe Rozi i Mici, kakav je njihov saldo. Kriju. Mici mi nije bila zanimljiva, a gospođu Rozi pratila sam sa odstojanja. Po mojoj procjeni izgubila je tridesetak hiljada dolara, a razgovor oko sreće, u povratku, trajao je kratko.
"Mala, kako si prošla u obračunu sa Las Vegasom?" gospođa Rozi je započela obraćajući se meni.
"Polovično!" uzvratila sam kroz osmijeh.
"Polovično? Zar može i to", dodala je sa znatiželjom.
"Može", potvrdila sam i dodala: "Pola dobila i pola izgubila, sve u svemu pola dobila."
"Sad tek ne razumijem", kaza.
"Od pet stotina dolara koje ste mi dali izgubila sam pola, ostalo mi je pola, to je ono što sam – dobila", pojasnila sam.
"A tako", nasmijala se gospođa Rozi, pa dodala nakon što smrče u licu: "Ja sam na nuli, tek možda koju hiljadarku u plusu sam", kaza i okrenu na Mici.
"A ti kockaru, šta si uradila ti?"
"Ja, zna se, dobila sam mnogo viskija i izgubila snove..." Mici je govorila sa granice sna.
Tek sam naveče, po dolasku u Las Vegas, odgonetnula smisao mog dolaska i poziva za "kockarnicu." Ove dvije žene imaju neke svoje odnose u zajedničkoj hotelskoj sobi, koje podupiru obilnim dozama viskija, pa su u povratku nesposobne da voze, i zbog toga sam im bila potrebna ja. Za neki ozbiljniji razgovor, prilikom povratka, nisu bile sposobne, i jedino što bi se tu moglo smjestiti bio je ovaj:
"Znaš šta mala?!" nenadno otpočela je gospođa Rozi i nastavila: "Ti bi morala da pohađaš neku školu i stekneš diplomu."
"Kakvu diplomu?" iznenadih se.
"Diplomu za bolničarku", uzvratila je.
"Ne znam engleski jezik da bih mogla pratiti nastavu", počeh da govorim.
"Kakav jezik?!" zagalami. "Znaš, naše društvo hoće da radi samo sa stručnim osobama. Jer, zamisli, da se što dogodi pacijentu kojega njeguješ a nestručna si. To je vrlo opasno, rodbina može da te tuži – tebe, ali i naše udruženje... A ovdje su otštete toliko visoke da se toga ne bi riješila dok si živa." Tako će početi sa mojom američkom edukacijom.
Školu koju sam upisala je privatni koledž, vlasnik joj je, ako sam dobro shvatila, čikaška gospođa Džejn, a većina profesora su po pozivu, ali najviše su nas obučavali asistenti, pet gospođa iz Patricijinog društva, gospođe: Patricija, Elizabet, En, Margaret i Elizabet, te gospođe Rozi i Mici. Školarina košta $6,200, knjige $730, ali sve to nije važno i ne moram da platim ako nemam ili ne uspijem da je završim ili mi osoblje koledža ne nađe posao. A završiću je i naći će mi posao od koga će biti igrarija otplata školarine, već to znam, već umijem dobro da se obavjestim.
Nekako tri-četiri sedmice iz Las Vegasa, popunila sam aplikaciju (prijavu), obavila testiranje, potpisala ugovor o kreditu, učlanila se u društvo "Drage dede" i potpisala neke obaveze prema agenciji "Veseo starac."
Prva predavanja na koledžu obavljena su u jednoj od sala za sastanke agencije "Veseo starac." Sedam nas je žena na prvom levelu. Predviđeno vrijeme studiranja je devet mjeseci, 36 junita u 3 kvartala.
Sedmicu dana trajala su predavanja gospođe Džejn i gospođe Rozi. Gotovo da ih ništa nisam razumjevala dok su pričale, naročito se odnosi na gospođu Džejn. Pomagale su se slajdovima i tablom, te metodom grafičkih interpretacija, crtanjem i prikazivanjem dijagrama. Šest žena pored mene malo su obrazovane i predavanjima su i opčinjene i zastrašene.
Dobile smo po pet knjiga, o higijeni, hitnoj pomoći, anatomiji, psihologiji starih ljudi i metodici rada sa starim osobama.
Dijagrami kojima su nas prepadale tičerke lako sam shvatila čim sam prelistala knjigu o psihologiji starih osoba. Radi se o poznatim hiperbolama, gdje su apcise, u svih dijagrama, godine života a na ordinatama, od dijagrama do dijagrama: moć uočavanja, pamćenja, zaboravljanja, razdražljivost, kontrola nad postupcima... Oba kraka, u svim hiperboličnim dijagramima, završavaju asimptoski.
Da je čovjeku do učenja iz ovih knjiga ima se šta naučiti. Čitala sam ih kao što se čita roman, naravno koliko mi je dozvoljavala snažna jezička barijera, ali sam osnovne poruke razumijevala i obogaćivala svoja nevelika znanja iz predmeta studija.
Vježbe sa asistenticama, za razliku od predavanja, bile su posve korisnije, praktičnije i drugačije postavljene. Prvo predavanje i praktičan rad bili su u staklenoj bašti bogatog bračnog para Margaret & Ričard.
Starci su okupljeni oko jednoga stola, nas sedam studentkinja oko drugog, udaljenog da nas ne mogu prisluškivati. Starci su se bavili bombonicama, čokoladicama, kolačićima, čitali novine, dozivali svoje supruge, šetali sa vokerom, kolicima ili samo na nogama, ili molili da ih vode kućama.
Dok je s nama radila jedna, ostale asistentice su se bavile starcima ili sobom. Prvo nas je preuzela domaćica gospođa Margaret. Predstavila ju je gospođa Patricija:
"Ovo je nastavak vašega školovanja i ovaj dio sastojaće se od više seminara. Cilj je da vas obučimo u praktičnim radnjama sa starcima. Asistentice, koje će na ovome raditi, su gospođe: Margaret, En, Barbara, Elizabet i ja. Sve smo završile ovaj koledž, i imamo bogato iskustvo iza sebe. Započeće gospođa Margaret, iskusni medicinski specijalist, koja iza sebe ima pedesetak starih osoba." Odvažnim izrazom lica, u kratkom predahu, gospođa Patricija izmitraljirala nas je pogledima, pa nastavila: "Specijalnost joj je psihologija starih osoba i njihovo podvođenje pod poslušnost", a onda se naklonila prema Margareti i dodala: "Preuzmite katedru, uvažena gospođo."
"Starci spadaju u odrasle ljude, a uistinu djeca su", gospođa Margaret otpočela je odvažnim glasom, i nastavila: "Većina je već senilna, razdražljiva i načeta sa više bolesti, i u pravilu stalno žale se na nepravdu koju vide samo oni. Pričaju predugo i uvijek o stvarima koje sagovornike ne zanimaju. Žele sve da znaju, svuda zavuku nos..." govorila je i govorila, kao da je tužilac na tek otvorenom sudskom procesu, da bi predavanje završila uzviknuvši: "Većina staraca su nepopravljive tvrdice. Upamtite, nepopravljive tvrdice!"
Gospođa En predstavljena je kao specijalista agencije za istraživanje potreba staraca. Ona je otpočela ovako:
"Ja ću da vam govorim o 'medijima' naše profesije – o bogatim starcima", kaza, sjede na stolicu i nastavi posve tihim glasom: "Mi smo profesionalci i radimo za profit. To je osnovna naša vodilja. Mi nismo humanitarna organizacija koja se bavi svim socijalnim pitanjima starih osoba, mi smo se specijalizovali samo za dio toga, a glavninu prepuštamo državnim socijalnim programima i drugim humanitarnim društvima, crkvama..." zastala je da bi nas potpuno animirala, nastavila je: "Mi se bavimo pitanjima bogatih starih muškaraca, i na najhumaniji način činimo da im starost bude lijepa, da je odžive u sreći novog ljubaznog kruga, gdje stvaramo volšebnu sliku života. Jedino mi, u Americi, imamo program: 'Toplota doma'." Nastavila je da govori o slabim stranama hotelskog života staraca, o staračkim domovima, bolnicama i sluškinjama. Završila je podignutim glasom: "Naša deviza je: Samo brak može utopliti dom i starost učiniti dostojnom čovjeka."
Gospođa Barbara predstavljena je kao specijalista za pronalaženje "medija" – bogat, star i nemoćan starac, kako je ona definisala taj pojam. Dugo je govorila da bi rekla: "Dakle, naše društvo i njegova agencija pronalazi, obrađuje i ubjeđuje 'medije' da prihvate našu pomoć u cilju uljepšavanja zadnjih godina života." Nastavila je, nakon što je sačekala da prestanemo da se migoljimo na neudobnim pletenim baščenim stolicama: "Postoje u osnovi dvije kategorije osamljenih bogatih staraca. Prva je ona koja ima brojnu porodicu i povezani su. Ta kategorija nije predmet naših interesovanja, prosto iz razloga što se o njima ima ko da brine i brine se. Druga grupa ili nema nasljednika ili ih ima a nisu dobro povezani, bitno je da rijetko komuniciraju. Moja specijalnost je da pronalazim takve osobe i uspostavljam prve kontakte..." Nastavila je da govori o slučajevima iz prakse i neprilikama koje je imala oko toga. Završila je: "Naše je, društva 'Drage dede' i agencije 'Veseo starac', da obezbijedimo medij i da ga vama, budućim medicinskim stručnjacima, stavimo na daljni tretman."
Došao je red i na voditeljku seminara, koju je predstavila gospođa Elizabet:
"A sada je na redu naša doajenka gospođa Patricija. Ovaj koledž završila je davno. NJena specijalnost je, i tu je prosto nenadmašna, u psihološkom prepoznavanju naravi staraca i prilagođavanju njihovim naravima. Ima metode kojima starce prosto plijeni i privlači kao magnet. Ono što uspiju druge naše članice za godinu dana, ili nikad ne uspiju, ona to obavi za svega jedan mjesec. Sada će demonstrirati savršen rad sa nepokretnim starcem, koji bez tuđe pomoći ne može da koristi toalet. A onda nam se obratila gospođa Patricija:
"Stare osobe su nepovjerljive, a starci su i vrlo stidljivi. Prvi je korak da ih oslobodite stida i da u vas steknu povjerenje, da se potpuno familizujete, o tome posebno govoriću slijedeći put. To je ključna faza..." govorila je sa prekidima, nastavljala je:
"Sa starcima, napominjem, govorim samo o onima koji nužno trebaju tuđu pomoć, kad ste sa njima u bilo kom fizičkom kontaktu, morate stalno da govorite. Bilo šta. Najbolje je da im tepate kao majka bebi. Da im tepate ili majčinskim tonom ružite. A ponekad i da se izvičete..." Osvrnuvši se prema gospodinu Džou, koji se premoren klatio u pletenoj baščenoj fotelji, nastavila je:
"Sad pratite svaku moju riječ i svaki pokret. Naročito obratite pažnju na to kako se može dokraja iskoristiti snaga starca, kako ću jednom rukom da prenesem gospodina Džoa sa stolice u kolica, a on je težak preko dvije stotine paunda. Povešću ga na toalet, proći ćemo pored vas, a onda slijedite nas i pratite tamošnje radnje", ustala je i pokrenula se.
"Hani!" povikala je prema gospodinu Džou, koji je zatečen na granici sna. Lijeno se okrenuo i nasmijao joj se.
"Šta radi moj Buco, zaspao, jesi li zaspao ludo jedna mala... Jesi li se upiškio... Sad ću ja da vidim jesi li bio dobar dječak..." govorila je i prilazila, a kad mu je prišla na dohvat i ruku podvukla, nastavila je: "A dobar si bio moj mali dječak, nisi se..." zastala je kao da je jako iznenađena.
"A šta je ovo hani, kao da nešto ovdje ima, ti si muškarac... Jesi li ili se to meni samo čini... Ha, ha, ha... Nema, ja se šalim ti si samo dječačić... Idemo na toalet. Pripremi se, hani..." reče nakon što kolica privede od vrbova pruća pletenoj fotelji, odmjeri udaljenost, primače ih još za koji inč i zakrenu za koji stepen. "Jesi li spreman hani, tako?!" Desnom rukom pomjeri mu kilu. Kila je i sa naše udaljenosti bila uočljiva i došlo bi do velikog bola da nije tako postupila, pomišljala sam. Lijevom rukom, uz kičmu, čvrsto je stegla pojas pantalona i pripremila se za podizanje. Usput je stalno govorila:
"Hani, jesi li spreman, tako, tako, e sad, sada..."
I zaista se tih stotinjak kilograma mase na bezbolan i jednostavan način nađe u kolicima. Meni bi, pomislila sam, ako bih ikako i uspjela da ga prebacim, trebalo dosta vremena i snage koju ne znam da li bih imala.
"Vidite kako je dobar moj Buco... On je dobri dječak... On se nije ubrljao. Moj dobrica..." nabrajala je, vozila ga i usput ljubila u čelo, "pogledajte gospođe, moga dobrog mužića, moga dobricu Džoa... Sad će on da piški i da vas zavodi... Sada ćete da vidite..."
Kada ga je uvela do toalet šolje, zaokrenula je kolica, još jednom pomjerila mu kilu, uhvatila za pojas i malopređašnjim postupkom prebacila ga na šolju. Otkopčala mu je pojas, pomogla mu da se podigne koji tren i koji inč, i vješto svukla ga je, nije prestajala da govori: "Tako, nećeš se ti popiškiti na pantalone... Je li tako... Nećeš ti isprljati pod pa da tvoja Patricija mora da briše i muči se..."
Nakon povratka ka fotelji iz koje je pošao, rukom je pokazala da se okupimo oko njih i usput govorila je:
"Hani, dušo... Ovo su moje dobre prijateljice, koje uče za medicinske sestre. One vole stare osobe, one hoće da uče i da pomažu... One će sada da pomognu tebi da pređeš iz kolica u fotelju. One se tek uče. Ti si moj dobri Buco... One znaju da si ti dobrica, pričala sam im. Pokaži im da si dobar dječak, pomozi im da ti pomognu..." usput pokazala je prstom kojim redom da pođemo, bila sam prva na redu.
"Hajde gospođo Dane, pomozi mom Džou da pređe u fotelju, čvrsto uhvati za pojas i čekaj moju komandu. Ti, hani, uhvati se za rukohvate fotelje i kolica. Tako... Dobro je... A sad pripremite se, na jedan dva i sad... Počinjem, jedan, dva, sada!
Nisam uspjela, starac se zaglavio nogom ispod točka kolica i tijelom između fotelje i kolica. Pritrčala je gospođa Patricija, jednim zamahom vratila ga u kolica, pričekala da se smiri i odmori, te pozvala sljedeću studenticu.
Ni jedna od nas nije uspjela da od prvog pokušaja prebaci gospodina Džoa. Izmorile smo ga, ali je starac uz snažnu podršku gospođe Patricija istrajavao. Ni iz drugog pokušaja nismo uspjele, a tada se starac već zamorio.
Gospođa Patricija nije preokretala raspoloželje, jednako je govorila umiljatim glasom, Džou je tepala a nama upućivala blage prekore. Uz neprekidno govorenje muža je povezla do automobila i jednim zahvatom prebacila ga na suvozačko sjedalo.
"Sljedeći seminar biće za dvije sedmice", rekla je nakon što je sjela za volan.
LEŠINARKE – glava6.
Paklena vrućina satjerala me u apartman, u kome se, zbog dosade, samo po sebi, osjećam posve uznemireno. Provrtila sam se po dnevnom boravku i premišljala ne bih li se mogla čime zabaviti, razbacivala sam misli i poglede na sve strane, da bi ih zaustavila na gomili papira.
Čudno je koliko su u stanju Amerikanci da vas zasipaju papirima, razmišljala sam gledajući u tu gomilu, gdje bi čovjek očekivao jedno pismo biće ih tri, a gdje je dosta jedan list biće ih pet. Najefikasnija svjetska kapitalistička ekonomija, ni po čemu toliko ne liči na socijalistički siromašni milje koliko na jalovinu državne administracije. I ovdje, gledano iskustvom ekonomiste, administracija se razgoropadila, i već svojom kritičnom masom nasjela je na društvenu grbaču, koja izdržava zahvaljujući samo pomoći baš od te administracije, koja je do tehničkog savršenstva razvila mašineriju za grabljenje poreza, taksa, kako ih ovdje nazivaju. Ovakvo razmišljanje nametnulo mi se dok sam prevrtala i zagledala preko stotinu listova: napomena, opomena, upozorenja, naredbi, ponuda... Devedeset posto od toga ne znam šta je i da li će mi trebati. Do sada se u njih nisam naročito ni unosila, kao kasnije ću uz pomoć nekoga oko jezika, ali papira se već toliko nakupilo da više nema smisla držati ih nerazriješenim. I krenula sam nekim nesigurnim kriterijumima da ih dijelim na gomile – za smeće, i – čuvati i dalje. U odabiru bivala sam nesigurna, i po nekoliko puta jedan papir prebacivala sam iz gomile u gomilu.
Zadržala sam se na zadnjem pismu iz njujorške centrale IOM-a, kojim me opominju, već po ne znam koji put, da kasnim sa otplatom karte kojom sam preletjela okean. Čitajući: ukupan dug $650, mjesečna rata $18, do sada otplaćeno $60..., uočih datum ulaska 23.09.1997., pa" baš danas je godina dana kako sam kročila na američko tlo. Sjedila sam na podu prekrštenih nogu i gomilom papira u krilu, pa se opružih i legoh na leđa, te se prepustih sjećanjima i svođenju računa o onome zbog čega sam došla, šta sam uradila i šta mogu još da uradim.
Nisam nezadovoljna.
Materijalni standard života dostigao je moju početnu željenu mjeru. Unučićima sam već uspjela da pošaljem koliko moja sestra Spasenija misli da je "sasvim dovoljno djeci", imam automobil, garderobu, a i počela sam i da štedim. Ostalo je jedno temeljno pitanje od koga uporno bježim, jer još u meni nije sazrela odluka. Ranije sam mislila da ću unučad dovesti nakon godinu dana moga boravka, snalaženja i obezbjeđenja uslova za njihov dolazak, a sada, kad sam dostigla te pretpostavke, uveliko dvoumim oko njihovog dovođenja. U Srbiji su sa mojom sestrom, Spaseniju vole koliko i mene, pa sam s te strane i dalje mirna: "Imaju svega. Odjevenija su i sitija od druge djece, imaju društvo i srećna su, idu u školu i školicu, vesela su i zdrava, i stalno hvališu se: 'Naša baka Danica u Merici kupila, poslala, napisala, rekla...', prosto ovu djecu ne treba nigdje pomjerati...", kategorična je Spasenija. O američkoj djeci imam neka iskustva i shvatanja, i ne bih želila da i moja unučad budu Amerikanci, to je taj problem. Da li griješim?
Sa američkom djecom počela sam nakon jednog telefonskog poziva gospođe Mici:
"Je li večeras princeza mnogo bizi (zauzeta)?", tako me ona uobičajila oslovljavati iza one večere kod gospođe Rozi.
"Bila sam jako zauzeta ovih dana, ali danas sam već napadnuta dosadom, pa ako mi nudiš kakav posao prihvatila bih ga izatrke", uzvratila sam.
"Ne bog zna što, ali ni dvadeset dolara nije za odbaciti", uzvratila je.
"Baba ili đed?" nadovezala sam se.
"Dijete."
"Dijete!?", ne znam zašto me je to toliko iznenadilo.
"Mladi bračni par ide u kino i treba da im pričuvaš četverogodišnju djevojčicu, slatku malu Moniku ( Monica)."
"U koliko sati?" zapitala sam.
"Odmah, trebala je da dođe neka studentkinja, ali se javila iz daleka, zaglavila je negdje sa automobilom...", objasnila je razlog žurbe.
Otišla sam. Monika je slatka djevojčica, od onih je brbljivica koje se zavole odmah, i ona je prihvatila mene, i nije prestala da mi priča čitavo veče. Zove me Buka. Bila je pošla da nešto donese iz dvorišta, a ja sam joj rekla spontano našu rečenicu: "Vrati se,tamo je mrak i buka." Deset minuta morala sam da joj objašnjavam pojam "buke" kojom se plaše djeca, ali što zbog jezika a što zbog neimanja straha od mraka, Monika je od svega zapamtila ime, kojim će početi da naziva mene. Pri rastanku dugo me je ljubila.
Da pričuvam Moniku pozivana sam još nekoliko puta, a odazivila sam se sa razdraganošću, jer sam zavolila djevojčicu, a ona se i "ugrizla" u mene, i navaljivala na roditelje da me dozivaju i kad sam im trebala i kad nisam. Zahvaljujući Moniki upoznaću još jedan američki svijet, koga ću nazvati prosto svijetom američke djece. U njega se ulazi na ogromne okićene dveri, koji je crtanim filmom započeo Volt Dizni ( Volt Disny) , a unakazili ga i rasprostranili nosioci krupnog biznisa. Satima, danima, mjesecima i godinama djeca (kasnije i čitavi ljudi), bulje u crtane filmove, gdje su omiljeni junaci neprirodni uljezi i nakaze od životinja i ljudi, i tamo se pravi ugođaj kroz haos: lomljavom, kršenjem, krvlju, pištoljima, mačevima, supernakazama, smrću... Mala Monika ne umije da se igra kao što umiju moja unučad, njena zbilja su pištolj, dinamit, otrovana jabuka..., ona još nikada nije bila u prirodi i susrela se sa njenim "rekvizitima", u prirodi od životinja, susrela je samo vjevericu, mrava i muvu. Mačke i psi koje je vidjela, sobni su stanovnici, i ni po čemu ne liče na one seoske, ona kad vidi psa trči mu u zagrljaj i on njoj, ljube se, i samo mogu misliti kako bi prošla sa onim "nesobnim" – prirodnim. U susretu sa mravom i muvom isprepadano trči i traži roditeljsku zaštitu, za vjevericom trči po travi i nastavlja uz drvo, uporno uz drvo (kao u crtićima), pa kad se ozlijedi viče i plače... Kad su iz školice tražili da neki od roditelja pođu sa djecom u zoološki vrt i pomognu oko čuvanja djece, ja sam pozvana i pošla sa Monikom.
Zoološki vrt, koji je smješten sa lijeve strane friveja 134 između gradova Glendela ( Glendale) i Burbanka ( Burbanck), opčinio me je idejom i realizacijom u oponašanju "netaknute" prirode. Ogroman prostor sastoji se od jedne zaravni u čijem je središtu izniklo neveliko brdo. Staze, klupe, prostorije mokrih čvorova, prodavnice... su postavljene po mjeri posjetilaca, ali vrste i broj životinja daleko su ispod tog nivoa. Pa ipak po koji majmun, medvjed, slon, žirafa, koza i čudesnih riba i žaba, kod djece su zazivali asocijacije na junake iz crtanih filmova, i svaki kontakt, koliko je bio moguć, svodio se na to da su djeca pokušavala da stupe u razgovor sa životinjama, nikako ne shvatajući da one nemaju moć ljudskog govora. Iznenađena sam koliko su djeca pokazivala malo zanimanja za stanovnike zoološkog vrta, čak manje i od mene, bake koja je sve te životinja vidjela već mnogo puta, i prisjećala sam se mojih odlaženja u zoološke vrtove Zagreba i Beograda, kad sam bila djevojčica, pa mlada majka sa djecom i kasnije baka sa unučićima. Djeca sve tri te generacije bila su ushićena u susretima sa neobičnim životinjama, i kod svih postojao je osjećaj straha od primicanja, i ni kod jedne pokušaj razgovora, jer je u nama od najranijih dana stvaran i stvoren osjećaj za – prirodan odnos između vrsta. A životinje u zoološkim vrtovima, tako smo ih shvatali, su opet samo životinje – koje žive daleko-daleko od nas. Ova djeca, ovdje u Americi, imaju potpuno pogrešan osjećaj i odnos prema životinjama, on je isključivo naukovan kroz crtane i fantastične filmove, kroz pomjerene svjetove iz glava "pomjerenih "umjetnika." Životinje iz tih svjetova ljudskih su manira, nadrealne su, i životinje u zoološkim vrtovima nisu im dorasle, pa kao manje vrijedne djeci i manje su zanimljive.
Moniku sam pratila na tri rođendana, svaki put bila je pozvana od djevojčica iz šlole, od djevojčica do kojih Monikini roditelji nisu naročito držali i zbog toga su molili mene da pratim njihovo dijete. A meni je bilo veoma zanimljivo i prilika da napravim kontakte. Prvi put pošli smo jednoj meksikanskoj djevojčici, kojoj se rođendan slavio u običnom gradskom parku. Dva ogromna prekrivena parkovska stola, sa klupama, dočekali su nas sa raznorodnim ukrasima, naročito je uokolo bilo mnogo raznobojnih balona, te kesica sa bombonama, čokoladicama, žvakama, raznim sredstvima koja se grickaju, sokovima... U dolasku djeca su donosila poklone i odlagala ih na izdvojen sto, na poklonima je zalijepljena čestitka sa imenom darodavca. Dok su se djeca bavila standardnim parkovskim igračkama i roditelji pozdravaljali, upoznavali i vodili lagane razgovore, pored se razgorjevao ugalj spreman da primi piletinu, i kobasice, koji će do malo mirisati na sve strane. Otprilike jedan sat iza zakazanog sata poziva u park banuo je klovn, koji će jedan sahatak čarolijama razdragati djecu, pa i odrasle. Iza klovna uslijedio je ručak, vrijeme opšteg reda, zauzetosti i tišine. Bez izuzetka, svi prisutni u papirne tanjire tovarili su obilate porcije i jeli sa izraženim apetitom, često pripijajući sokove (alkohol se ne smije piti u parku).
Tri događaja naročito obilježila su ovaj rođendan. Duvanju rođendanskih svijeća prethodilo je okupljanje djece oko ogromne torte i četiri svijeće u njoj, kao i dvadesetak foto-aparata i kamera. Dok su svijeće paljene i kasnije gašene, sva djeca su u glas pjevali poznatu pjesmu "Hepi brdej tu ju..." ( Hepy brday to you). Pjevali su sve dok se nije počela sjeći torta, a tada je nastala utrka ko će prije i više dograbiti torte. Ni odrasli nisu pasivniji, u svemu pratili su djecu. Kad se jedenje torte privodilo kraju otpočinjao je vrhunac proslave – otvaranje poklona. Djeca su se okupila oko stola sa darovima, uz koje je već stajala sljavljenica i njena majka. Kad su se okupili svi, slavljenica je uzimala poklon po poklon, čitala ime darodavca, raspakivala, uzimala poklon i izdižući pokazivala ga svima, pa predavala majci. Svaki od poklona djeca (i odrasli) su propratila aplauzima.
Na podebeloj grani jednog drveta, čim sam došla, uočila sam da visi jedna povelika ali i nesvakidašnjeg izgleda figura polarnog mede. Nisam mu pridavala neku važnost, a pogotovo nisam u njemu pretpostavljala neku upotrebnu vrijednost, pa sam se istinski iznenadila kada su se, iza otvaranja poklona, sa kesicama u ručicama djeca postrojila blizu mede. Prišla je slavljenica sa palicom za bezbol i otpočela snažno da udara po medinom stomaku. Domalo, iz stomaka razasipale su se bombone i čokoladice a djeca protrčavala i kupila ih u svoje kesice, koje će ponijeti kućama. Ne znam ili je rođendan više razveselio Moniku ili mene, taj dan za mene bio je veoma značajan, možda prvi put u njemu , nakon šest godina, bila sam raspoložena bez unutrašnjih stega.
Na sljedeći rođendan odvezla sam Moniku, po instrukcijama koje su jasno nacrtane i objašnjene na papiru poziva, u Burbank i čudesni Travel taun ( Travel town) – Grad putovanja. Udolina udjenuta u međubrđe ograđena je i potpuno izdvojena, tako da kad se ozgo siđe u nju, brzo se zaboravi na okolinu i saživi sa jedinstvenošću prostora, Travel taun, kako ga nazivaju. U dvadesetak hektara zemljišta smješten je muzej američkih željeznicana. Na otvorenom su normalne šine sa desetak tipova lokomotiva i tridesetak vagona, koje posjetioci zagleduju i u koje se znatiželjno uvlače. U dvije zgrade postavljeni su svi razvojni tipovi vatrogasnih američkih vozila, originali, te mnogi eksponati , dokumenti i fotografije iz ukupne istorije željeznica. Tamo su i nezaobilazne prodavnice suvenira, hladnih jela i napitaka, ali i parkovski stolovi i stolice sa roštiljima, gdje će se peći piletina, paliti i gasiti rođendanske svijeće... i pokazivati darovi. Međutim, sve ovo ostaće u sjeni žive željeznice, koja se sastoji od šina koje uokružuju čitav prostor, voza sa lokomotivicom i desetak vagončića za oko dvije stotine putnika, i ono što je na mene djelovalo najsnažnije, željeznička stanica sa svim onim elementima stanica koje smo gledali u kaubojskim filmovima sa divljeg zapada. Željezničari, pištaljke, šalter za karte... (karte koštaju dva dolara), sve je kao u vesternima, i naročito je orginalna muzika, koja me je veoma ponijela i prenijela u neka druga – mlađa vremena.
Treći rođendan bio je u jednoj ogromnoj pasadenskoj sali sa ledom, koja je neobična za kalifornijske klimatske pojmove. Oko rođendana, i ovdje je kao i na bilo kojem drugom mjestu, a ono što djecu dodatno veseli i zabavlja je: klizanje, igranje, padanje i plakanje, koji su stalno u vidokrugu vratolomije na stotine djece, okupljene na nekoliko rođendana. Na ulazu se, za one koji nemaju ili nisu donijeli, iznajmljuju klizaljke i ostala oprema primjerena ledu.
Iako su roditelji vodili Moniku više puta u kuću za dječiju zabavu, Čaki Čiz ( Chuckie Cheese), ona se naročito obradovala kad je dobila jedan rođendanski poziv baš u njemu. NJima je bilo dosadno da idu tamo, pa su pozvali mene, a ja se pozivu obradovala, jer sam od male slušala više puta o Čaki Čizu, koga sam zbog toga poželila da vidim. U samom dolasku bila sam iznenađena pečatom koji sam morala dobiti na dolakticu, ovaj pečat i kasnije ostaće mi zagonetan. Desno su petnaestak veoma raznolikih prostorija za igru, koje su zbijene preko svakog očekivanja i u kojima je djece više nego izgleda da je moguće. Skakanja, sudaranja, uzmicanja, vožnje, gađanje..., muzika i graja toliko su bučni i dinamični da očima čovjek nije u stanju da prati svoje dijete, pa se i sam, prateći i tragajući za svojim djetetom, "zaigra." Lijevo su prostori za nešto mirnije igre i za trgovinu dječijih potrepština. U pozadini je sala sa puno stolova i stolica, koji se iznajmljuju za rođendane, ispred je pozornica na kojoj sviraju i pjevaju poznati likovi iz dječijih filmova. U zakazani minut, slavljenik sa svojim gostima, okupljaju se za iznajmljeni sto, gdje će u naredni jedan sat: primiti poslugu i "naređivati" kada će da jedu, piju, pale i gase svijeću, sijeku tortu, predaju i kupe darove, a u međuvremenu će da ih posjećuju i zabavljaju najpopularniji likovi iz dječijih filmova. Vraćajući se iz Čaki Čiza započeće u mojim ušima, i trajaće danima, čudesni nesklad glasova na desetak jezika (od pjesama, dozivanja, podvriskivanja i plača), preglasna muzika živih lutaka, i elektronska muzika iz izvora na desetine mašina-igračaka. Taj haos bučnih zvukova, koji su mi prenatrpali glavu i neću ih se osloboditi za dugo, upravo je ono u čemu djeca omađijano uživaju.
Monika je u školici proglašena za đaka mjeseca, pa će je majka počastiti odvođenjem u hram dječije radosti –- Diznilend ( Disneyland) . Monika je molila majku da povede i njenu prijateljicu Suzi, a onda će majka povesti mene da joj se, u tamošnjoj očekivanoj gužvi sa dvoje dejce, nađem pri ruci. (Bio je popust nekim povodom i ulaznice smo platile samo po $50). Diznilend je u prikrajku grada Anahajma ( Anaheim) četrdesetak milja daleko od Los Anđelesa, i vožnja automobilom nije nas zamorila. Sve sa čim sam se susrela veličanstveno je. Dočekao nas je ogroman parking prostor sa desetak hiljada automobila, ali rijeka automobila ulijevala se bez zastoja, jer su je kanalisali spretni i nenametljivi redari. Uz parkiralište su tramvajske (ili željezničke) stanice, a vozovi sa dvadesetak vagona pristizali su i odlazili svakih pet-šest minuta, i odvozili do predvorja grada Diznilenda. Pokojni Volt bio je došao u Pasadenu i tražio dozvolu od gradskih vlasti da napravi grad za dječiju radost, a kad je odbijen odabrao je jednu pustinjsku uvalu u Anahajmu i započeo svoje dugo planirano graditeljstvo. Nakon što je iz planina i daljina trasirao i ostvario vodovod riječnih veličina, te izgradio dalekovode za ogromne buduće elektro potrošače, krenuo je u realizaciju projekta snoviđenog grada. Zatekla sam grad kakvog i ne može nigdje biti ovakvog, jer Volt Dizni nije ponovljiv. Svi likovi i svjetovi iz dječije mašte i umjetničkih djela ovdje su na okupu. Dvorci na vještačkim brdima, cvijeće, figure, lutke , kipovi, voda i djeca posjetioci su milje koji čini grad mašte i zbilje. Moja i Monikina interesovanja su saglasna koliko i – luk i voda, i povinjavali smo se njenim željama. Nakon podužeg čekanja u redu ušli smo u čamac koji nas je povezao niz potok i uveo u polumračnu pećinu, kroz koju smo ušli u svijet likova iz crtanih filmova, svijet satkan samo od plesa i muzike. Putovali smo podzemnim svježinama dvadesetak minuta i osvježeni vratili se na kalifornijski čelopek. Išli smo, ulazili i razgledali zamkove svih Diznijevih junaka, sa njima se susretali i posmatrali ih u njihovim poslovima, borbama i igrama, pa smo još jednom potražili svježine i našli je na obalama ogromne rijeke, na kojoj plove najveći prirodni brodovi. Sa nekolike stotine putnika ukrcali smo se na jedan jedrenjak, umorni posjedali smo na putničke podpalubske klupe i prepustili se ugođajima. A njih je na svakom koraku, kako brod doplovi do novog klanca tako nas dočekaju nove slike, sve iz indijanskog života. U početku mislila sam da su pravi Indijanci (ili glumci) na obalama pored kojih smo prolazili, a oni žive i rade ne obzirući se na nas: jašu ili potkivaju konje, lože vatre na ognjištima i kuvaju, muzu krave, kopaju i sade povrće... Dan pun doživljaja i utisaka planirali smo da završimo "Vožnjom u budućnost." Zanimala sam se da li u vožnji ima elemenata strave, koju ne bih mogla podnijeti, i dobila sam odgovor da toga nema u ovoj predstavi. Vožnja vozom otpočela je veličanstveno i bilo takvo sve do kosmičkih prostranstava, u društvu zvijezda, mjeseca i sunaca, poneki meteor proletio bi i viiše je bio zabavan nego što je zaplašivao, i taman kad sam se saživila sa kosmičkim ljepotama, na mene sručiće se bijes svih đavola. Moj vagon kao da je izmakao kontroli sa zemlje, nenajavljeno počeo je da se: uvrće, izvrće, obrće i lomi, te udara i sudara sa svakim i svačim. Na ogromnom sam životnom iskušenju, izudarana po glavi, ramenima, nogama i slabinama, boli me sve, ne mogu više da izdržim, ako bude još jedna krivina ispašću, nestalo je snage u rukama kojima još kao kliještima držim se za rukohvate i molim Boga da završi sa putovanjem u budućnost, a ono krivina do krivine, sve strašnija iza strašne. Ni u nepriajteljskom logoru nije mi bilo teže, i kad se voz umirivao pa zaustavljao u krajnjoj stanici putovanja, bila sam srećnija od dana kada su me pustili iz logora. Danima i danima od bolova hodaću pogrbljeno uz jauk. Ovo mi zaista nije trebalo, danima ću govoriti.
Moja diznilendska priča ovakva je a Monikina posve je drugačija, ona ne prestaje da se smije, čavrlja stalno spominjući meni malo poznata imena: Barni, Snou vajt, Alisa, Sinderela...
Nigdje Monikino zanimanje nije trajalo duže koliko nad bunarom ispred dvorca u kojem živi Pepeljuga, Sinderela ( Sinderela). Oko bunara, i iz bunara, dopirala je Sinderelina pjesma sa ehovima, poznata iz najpopularnije Diznijeve video kasete crtanih filmova. Monika se nadvirivala nad bunar, dozivala princezu i princa, pjevala i isčuđavala se vodi koju je mogla zahvatiti kantom. Satima me je zasipala čavrljavim riječima, u kojima se ponavljala "višing vel", koju ću tek do koji dan odgonetnuti-prevesti kao: bunar zamišljenih želja, ili izvor želja.
Premišljajući – dovesti-ne dovesti svoju unučad, iz tog ugla posmatram razvoj američke djece, njihove prednosti i slabosti. Materijalna prednost je izvan svake sumnje. Djeci, do deset-dvanaest godina, ona koja još mogu da žive u maštovitom svijetu, ovdje je veoma lijepo, jer kao da je sve u ovom društvu postavljeno za dobro djece do toga uzrasta. Kasnije, naglo izbijaju teška sučeljavanja sa realnim i teškim američkim uslovima života, u kojima naročito vidim dva teška pitanja. Opšti strah za fizičku bezbjednost, i hemija u jelima i pićima. Na hemiji postavljena proizvodnja i pakovanje hrane, po mom uvjerenju, ima za posljedicu Amerikance koji su manje sposobni od drugih ljudi na planeti. Premnogo je Amerikanaca fizički degenerisanih, uočavaju se već nakon druge-treće generacije po useljavanju. Svaki dan sam, na neki način, u kontaktu sa jednom od takvih, pedesetogodišnjom Marijom, stanovnicom apartmana uz moj. Teška je oko 110 kilograma i visoka oko 160 centimetara, u kretnji gega se, sekretarica je u jednoj advokatskoj kancelariji i ima platu oko 4000 dolara na mjesec. Živi sama i često je čujem noću kako provjerava da li su joj zaključane sve brave na vratima (pet brava). U slučajnim susretima, u garaži ili praonici veša, javlja mi se srdačno, ali koji put i prođe i ne pogledavši me. Neourotik je i liječi se već dugo, saznaću kasnije, i neki put neće da uzima pilule za umirenje, i tada djeluje potpuno zgranuto i izgubljeno.
Jedne noći Marija je kukala na sav glas i razbudila je mnoge ljude, pri tom dozivala je nekoga po imenu, i molila ga da ne umire. Zapomaganje je potrajalo pet-šest minuta, do pojave prvog od sedam automobila, hitne pomoći, vatrogasnih i policijskih. Bila sam jedina stanarka koja je izišla da bi bila pri ruci, ali shvatiću da mi tamo nikako nije bilo mjesto.
Marijina mačka, zaista, bila je veoma bolesna, i završiće u klinici za životinje i kasnije u mačijem staračkom domu.
Već sam susrela i koju stotinu ljudi srpskog porijekla, saznala sam mnogo o njima, i razočarala se u Amerikance-Srbe. Kao da se utrkuju koji će se prije asimilirati i prikriti slovensko porijeklo, svi uspješni preimenovali su ime i prezime, zaboravili srpski jezik, i uspješno se preoubukli u ljušturu novog naciona. Već i dosta popova srpskih crkava, kojih po Americi ima preko stotinu, ne zna da govori srpski jezik ili ga govori sa naporom, i nosi bijeli okovratnik kao katolički evropski sveštenici. Da bi bili što dalje od izgleda srpskih (pravoslavnih) sveštenika, već većina od njih ne nosi ni bradu – Bože oprosti im. Jedan događaj na mene ostaviće dubok trag.
U onoj prelijepoj crkvenoj sali za ručavanje, jednom prilikom, uočila sam grupicu ljudi, koji su me privukli nekom prirodnom ljepotom, kakvu imaju naši Ličani. Iz radoznalosti prišla sam im na dosluh. Prikupljali su pomoć za "srpsku djecu izbjeglice iz Like". Ganula me je pomisao na tu sirotinju, prisjetila sam se svih ratnih patnji, i na tren bila sam malodušna. I taman kad sam se laćala za tašnu da i ja dam koji dolar, grupi je prišao jedan gospodin, kasnije ću doznati da je iz crkvene uprave, i najurio ih je: "Ovdje mi ne dozvoljavamo da se to radi. Ako se za pet minuta ne uklonite iz crkvenog vlasništva – pozvaćemo policiju". Kazao je, Srbin rođen u Americi, na svom "maternjem" engleskom jeziku, a pobunu, jednog od Srba iz potjerane grupe, nije ni razumio, jer ne razumije srpski jezik.
U jednom telefonskom razgovoru sa sestrom Spasenijom kazaće:
"Ovdje je Jokan-Amerikanac, onaj iz Huma, o kome smo slušali kao djeca..."
"O da, upoznala sam ga", uzvratila sam.
"Ovdje je već dvije sedmice i priča da te je upoznao i da ti je – mnogo pomogao", Spasenija je govorila oprezno, osjetila sam kud to vodi, pa sam joj odgovorila:
"Platio mi je jednom ručak kod crkve – 5 dolara, i jednom sendvič u Mek Donaldu – 3 dolara, i to je za Amerikance zaista – mnogo. I to i jest mnogo, jer ni jedan drugi Srbin nije mi nikad ponudio ni toliko.
Susrela sam mnoge Srbe koji liče na onog gospodina iz crkvene uprave i Jokana, susrela sam i mnoge Amerikance koji liče na Mariju vlasnicu one mačke, razmišljala sam o njima i pitala se da li bi i moji unučići mogli postati takvi. Ne, neće! Neću ih dovoditi, ostaću u Americi i raditi za njih, dok im budem nužna, a onda vratiću se i ja, na tim sam mislima. Zbog toga sve sam podredila učenju engleskog jezika i štednji, i već vjerujem u sebe, vjerujem i u Patricijinu devizu, po kojoj je Amerika ogromna zemlja, za svakoga u njoj ima mjesta, ako je pametan, radan i štedljiv. Upravo tako, osjećam se sposobnom za ovdašnji način života, i ostvariću početni dugoročni cilj, zaraditi dovoljno dolara da mogu podići unučiće i nastaviti solidno da živim u Srbiji. Povratak u Bosnu više nije realan, pa na to više i ne pomišljam.
I sa engleskim jezikom je već posve drugačije, više nemam problema u svakodnevnim potrebama. Završiću i koledž!?
Svaki put nasmijem se pri pomisli na tu moju edukaciju, ali uistinu koledž je i imaću tu tako nužnu američku diplomu, sa kojom mogu zakucati na mnoga vrata, što nije slučaj ni sa polovinom rođenih Amerikanaca.
Već imam poznanika, pa i prijatelja, a splasnula je i nostalgija.
Kao i svaki put kad sam razmišljala o ovim i sličnim pitanjima, misli su se zaustavljale na gospođi Patriciji, čudesnoj pojavi naše vrste. Nisam do sada srela osobu primjereniju poslovici: "I čovjek je i pas je."
U domu gospode Zorića često sam i već ih posjećujem bez, u Americi obavezne, telefonske najave. Tamo sam hrlila u početku isključivo iz koristi, jer gospođa mi dođe kao neki nejasan šef i značajno mi je pomagala, a sada idem i zbog toga što mi je često i prijatno u tom domu, ali tamo je i stjecište raznih informacija koje često i meni nešto znače.
Biografija gospodina Džoa Zorića klasična je. Srbijanski zdrav seljačić, pa pilot jugoslovenske vojske, zarobljenik u Hitlerovoj NJemačkoj, bjegunac i pilot u sastavu Savezničke avijacije, borbe u Africi i emigracija posle uspostavljanja komunističkog Titovog režima.
U međuvremenu, dok je bio na jednoj ratnoj pilotskoj obuci u Americi, upoznao je i oženio Amerikanku, prelijepu Meri. Nije mogao da ima djecu, kao i mnogi drugi muškarci koji su prošli njemačke logore (sterilizacija).
Za četrdesetak godina rada, bez velikih skokova ili padova, pravio je karijeru i novac, tako da je otišao u mirovinu pod imenom milionera.
Džo je kroz život prolazio nošen onim još od majke ponesenim moralom čiste duše, veoma je religiozan, pošten i pravedan, pa je uvijek bio okružen dobrim ljudima i odanim prijateljima. Inspirisao je kućnog prijatelja, književnika Aleksandra, da o njemu napiše biografski roman, koga sam pročitala u dahu, tako da o gospodinu Džou znam sve detalje od rođenja do ove druge ženidbe.
Gospodin Džo je, nema sumnje, na svaki način čovjek najviših ljudskih vrijednosti, koji je još s početka osme decenije života bio jak i zdrav, vitalan i zabavan. Brak sa pokojnom Meri protekao je na najljepši mogući način, sve do duboke starosti i pojave boleština.
Koliko je god zajednički život, dug pola vijeka, to dvoje divnih ljudi bio obasut ljepotama, za toliko im je i starost zagorčana. Gospođa Meri završila je sa nesređenim mislima, naslonio se alkohol, pa skršio delirijum. Zdrav i snažan Džo oboren je u jednoj sedmici. Greškom pri operaciji kičme oduzele su mu se noge, nedugo po tom i govor, i odmah iza te nesreće svom silinom udjenuo se Parkinson.
Dok je Džo bio zdrav bolest supruge nije bila izražena u zabrinjavajućoj mjeri, jer ju je on pazio i svakog trena bio uz nju. U dobroj mjeri uspijevao je da njene konzumacije alkohola svodi na još kako-tako podnošljive mjere, a i periode nervnog posrtanja kontrolisao je i na vrijeme odvodio ljekaru, a kad sve to nije pomagalo smještao ju je u bolnicu. NJegovim zdravstvenim padom gospođa Meri je posrnula i nepovratno sunovratila se u bezdan.
U rodnom Džoovom srbijanskom seocetu, po pristizanju vijesti o ovim obolenjima, u glavi mlađeg Džoovog polupismenog brata Bore, naselile su nemirne misli. Osjetio je da bi mogao dođi do bratovih dolara, i taj crv nije prestajao da svrdla. Kao orao na lešinu obrušiće se na dvoje bolesnika – brata i nevjestu.
"Kako si, brale rođeni?" grlat glas gotovo da je uplašio Džoa, nakon što je jednom prilikom po zvonjavi podigao slušalicu.
"Ko je to?" i pored upornosti Džo nije uspio da prepozna glas.
"Ja sam, brate rođeni...!" bio je još glasniji čovjek koji očito nije vješt telefonskim razgovorima.
"A ko si ti?" uzvratio je Džo i pomišljao da spusti slušalicu.
"Brat Boro. Brale rođeni...!
"A odakle zoveš?" uzvratio je Džo nakon što je shvatio da se radi o Bori, desetak godina mlađem bratu.
"Iz Srbije, brale, iz Srbije zovem..." kliktalo je iz slušalice.
Kad je Džo, davne 1931. godine, pošao iz doma Boro je imao samo tri godine. U sljedećih desetak godina, do Drugog rata, vidjeli su se tek koji put. Kao odrasli ljudi susreli su se samo dva puta, kada je Džo bio u posjeti Starom kraju, prvi put 1962. godine i još jednom prije desetak godina, pa se Džo zaista iznenadio ovome pozivu.
"Kako ste svi tamo?" nakon prvog iznenađenja upitaće Džo, jer je bio pomislio da je tamo umro neko od njegovih, pa hoće da ga obavijeste. Prisjetio se da su ga samo jednom otuda nazvali telefonom, da jave o očevoj smrti.
"Brale, svi smo živi i zdravi, hvala Bogu Milosniku", grmio je glas i nastavljao: "Kako mi je snaja, i kako si mi ti – brale rođeni?"
"Pa sa zdravljem nismo nešto naročito dobro, ali biće bolje..." uzvraćao je Džo.
"Noćas si mi došao na san, i ti i snajka, pa sam jutros mislio o vama", govorio je Boro: "Mislim, kako je mom bratu Džou samome u tuđini, pa mi se ražalilo, i velim, idem ga nazvati. Tek da ti čujem glas i smirim se..."
Iza ovoga razgovora Džo se snažnije vraćao sjećanjima iz djetinjstva, a to su siromaštvo i toplina dobre majke koja je umrla mlada, čairi, šljivici i sve druge šumadijske ljepote, koje ga najednom opet mame, to mu se počelo javljati i prije ovog poziva, od kako se razbolio i primakao životnom prikrajku. Kao da je to sve znao, Boro se još jednom javio usred tih njegovih prisjećanja, do dvije sedmice:
"Kako si, brale!" ovoga puta Džo ga je prepoznao od prve riječi i glas mu je bio prijatan i dobrodošao. Tada je Džo još mogao razgovjetno da govori.
"Ti si, brate Boro!" ushićenim glasom prihvatio je Džo.
"Kako si ti, i kako mi je snaja Meri?" odzvanjao je meden glas.
"Pa, tako, dobro smo..." Džo je nastavio uobičajenu priču koju je imao za ovakve prilike.
"A ovamo se govori da ste oboje mnogo bolesni..., neprebolno!?" iznenadio je po narodnoj: "S neba pa u rebra".
"Pa jesmo..." zbunio se Džo.
"Ne daj se, brale, ne daj...!" podvikivao je Boro.
Gospođa Meri već tada nesigurno je vladala mislima, prisluškivala je razgovor i romorila:
"Idiot jedan. Zar se tako govori bolesnicima...?" jedva se razumijevao njen glas.
"Kakav idiot, draga Meri ?"zaskočiće je Džo: "Ovo je bio moj brat. Sjećaš li se Bore? vidjela si ga dva puta?"
"Idiot!" uzvratila je i pogledala pogledom od koga Džoa u zadnje vrijeme hvata jeza. Taj pogled je prethodnik neartikulisanih postupaka, signal na koji Džo treba da preduzme neke od koraka, a sada je bolestan i polupokretan, nemoćan pred stvarnošću. Nastavila je: "Dobro znam toga bijednika, znam i ogromno imanje koje je dobio sa ženom, sjećam se i njegove najbijednije kućice u selu... Ali ja pamtim i kad sam mu poklonila stotinu dolara da djeci kupi što, a on došao pa mi iskao hiljadu..."
"Draga Meri budi dobra, Boro je moj brat i dobar čovjek, ti griješiš..." svom svojom toplotom Džo je govorio supruzi i odmjeravao stepen njenog posrtanja.
"Ne! Neću da me naziva taj idiot, neću, on hoće da me pokrade...!" grmila je, a on tražio načina da dozove koga od prijatelja, da mu bude od pomoći, ako bude prisiljen da je smješta u bolnicu.
A bio je nesmotren Boro kad je baš onako rekao o njihovim bolestima, kasnije će da se žali Džo. Neće potrajati dugo javiće se Boro i po treći put:
"Brale, evo ja smislio da dođem i da vas čuvam..." Džoa su iznenadile Borine riječi koje su potekle i bez uobičajenog pozdrava.
"Kako da čuvaš, koga...?" spetljao se Džo, ni on nije uspio da pozdravi.
"Pa tebe i snaju Meri... Dok ste živi... Da vas čuvam..." objašnjavao je Boro.
"Hvala ti brate Boro, ali ti imaš svoju ženu i djecu... Ne možeš ostavljati porodicu na duže..." i dalje je Džo smušen, i dalje bi da oslobodi Boru plemenitih bratskih osjećanja i obaveza, koje su najednom u njemu zagospodarile.
"Vama treba njega, a ko će bolje od bratske ruke? Ja ću doći!" Boro je nepokolebljiv.
"Možeš doći u posjetu, da nas vidiš, ali ne moj računati na to da nas ti njeguješ..." Džo je odlučan i jasan.
"Idiot!" zagrmila je Meri, koja je mogla da čuje razgovor, kao što je i Boro mogao da čuje njen povik.
"Bogami, ja vama trebam, čujem ja nju, čuo sam da je skrenula ..." Boro je govorio svoje.
"Boro, molim te, na ovaj način više nemoj da me zoveš!" Džo je kategoričan, ali i uzrujan, jedva je izgovarao riječi. Prekinuo je vezu.
Boro se uporno javljao i nudio pomoć, a Džo je uporno odbijao. U jednom od takvih razgovora Boro će reći:
"Brale, pa dozvoli mi da te bar posjetim, jer ko zna hoćemo li se više ikad vidjeti..."
"Pa, niko ti nije rekao da ne možeš da dođeš u posjetu", Boro je opet spetljao Džoa.
"E..., pa, brale, kad ljetinu unesem u kuću, akobogda, eto me na mjesec dana... samo da se vidimo..." Boro je dosljedno govorio ono što je ranije planirao da kaže. Prošla su samo dva dana da bi se opet javio:
"Brale, trebaš mi poslati pismo zbog američke vize..." opet je govorio bez da je prethodno pozdravio.
"Poslaću ti garantno pismo", prihvatio je Džo, ali Boro je nastavljao:
"Ti znaš našu neimaštinu... Da mi platiš kartu...
"Pa dobro", promucao je Džo, ne rado prihvatio je i putovanje i način na koji to Boro radi, ali..."
"Znaš, rođeni brale, morao bih se malo i pripremiti za taj put, da dođem i da te ne postidim pred tvojim gospodskim prijateljima... Da se pristojno obučem... Da mi pošalješ jednu hiljadarku..." snishodljivo nastavljao je Boro.
"Pa dobro, poslaću ti", obeća Džo u stanju kada se nije osjećao dobro, a i Meri je bila loše, pa je na taj način želio da što prije završi neugodnosti, osjećajući da bi ga Boro mučio sve dok ne bi popustio.
"Ne! Idiot hoće da nas orobi...!" zagrmila je već pobrkana Meri, a Boro čuvši je prekinuo je vezu.
Doputovao je Boro! Od prvih dana stavio je sve u kući pod svoju kontrolu. Meri je bježala od njega, nikad nije htjela da bude u prostoriji u kojoj je on. Iz kućnog sefa vadila je i krila nakite i vrijednosti, tako da im je i Džo više teško mogao da uđe u trag.
Meri i Boro stalno su se svađali, i Boro je uporno nagovarao Džoa da je smjesti u ustanovu za umobolne osobe. Opirao se Džo objašnjavajući da je njoj još mjesto uz njega.
Nakon tri mjeseca, vrijeme posljednih dana roka važnosti povratne karte, koji je Džo očekivao sa nestrpljenjem, Boro je počeo da govori o neodlaženju.
"Nisi nam potreban koliko svojoj porodici. Mi smo bolesni, nama treba posve stručna njega koju ti ne možeš da nam pružiš, čak nas i zamaraš, pa mi i ne pada na pamet da te zadržavam", Džo je bio nedvosmislen i kategoričan, jer sa Borom se nije moglo drugačije.
"Ali brale, ja tebi trebam, ti ne možeš sam..." Boro je nastavljao svoje.
"Molim te, Boro, ne zamaraj me, rekao sam svoje!" Džo je već i oštar.
"Brale, ja ću te čuvati, paziti..." Boro je jednako tjerao svoje.
"Boro! nama treba stručna pomoć, rekao sam ti već, mi ćemo uzeti jednu bolničarku..." Džo je odlučio da stvar sa Borom izvede na čistac.
"Kakvu bolničarku, da te orobi, brale mili...? Ja ću...!" zapomagao je brat, gotovo i zaplakao se.
"Ja te neću!" Džo je odlučan da istraje, čak i po cijenu grubosti: "Ti ne znaš engleski jezik, nisi u stanju ni da pozoveš hitnu pomoć u – nedajbože, ti ne znaš da voziš i ne možeš da me odvezeš do doktora, ti nisi američki građanin, ti ne poznaješ grad..."
"Molim te, brate Džo, pomozi mi, ja sam siromašan, paziću te, ostavi me..." nabrajao je i već uveliko plakao.
Suze su Džoa razoružale, zaplakao se i on, a ovaj mu je priskočio i ljubio ga...
Boro je ostao.
Borino uskakanje u dom Meri i Džoa učiniće da njihovi životi krenu drugim tokovima. Meri se potpuno isključila iz svih kućnih poslova. Dok je imala kakve-takve snage obračunavala se sa Borom i pokušavala da ga potjera iz kuće, a kad u tome nije imala uspjeha potpuno se predala alkoholu, više dana provodila je po bolnicama nego u domu. Kako je Meri više ponirala, Džo je bivao nesrećniji, voli je i žali što nije u fizičkoj moći da joj pomogne, da uspori i ublaži njen pad. Boljelo ga je podmuklo Borino podupiranje njenog strmoglavljivanja, a već i na sebi osjećao je njegovu pesnicu, koja samo što se nije obrušila.
Četiri godine protekle su pod Borinom presijom, nije mu ni padalo na um da se vrati na selo, gdje su ga s prva rado očekivali djeca i supruga, pa onda bivali ljuti, da bi ga kasnije otpisali iz domaćinstva. Na najgrublji način ovladavao je i ovladao situacijom u bratovom domu. Snaja je isključena iz svega i očekuje se njen skori kraj, Džo je oslabio na Borinoj kuhinji i potpuno je postao fizički ovisan o bratu, i njegov kraj se nazire, pa su na redu poslovi oko imovine, zbog koje je Boro i došao. Upoznao je sve Džoove prijatelje i vješto se udjenuo među njih. A za to ima dara, slatkorječiv i simpatičan seljačić, koji je "oličenje" dobrote, i koji je samo iz te "dobrote" došao i na najbolji način ispomaže oboljele brata i snaju. Koji bi to muškarac radio oko snaje to što radi Boro, i kupa je...? Svi ti prijatelji vide samo takvoga Boru, i stiču veća prijateljstva s njim nego su ih imali sa Džoom, i u povremenim nesporazumima među braćom nedvosmisleno drže Borinu stranu.
A prvi veliki nesporazum nastao je oko testamenata. Boro je polagao pravo na svu njihovu imovinu, jer on je žrtva, "četiri godine po dvadeset i četiri sata dvorim..." Sve drskije iznuđivao je novac i Džoa ucjenjivao svaki put kad ga je trebao povesti na toalet ili mu dodati lijek.
Iznudio je testament, Džoov ali i već nesvjesne Meri.
Preostalo je da pomru i da brat Boro završi "humanitarnu" misiju. Već se ovdje i raspituje za žene – građanke, i već ima s njim kontakte.
Umrla je gospođa Meri, u roku po Borinim predviđanjima.
Džo je potpuno oslabio, ne može da govori, pod njegom nespretne muške ruke uočava se zapuštenost tijela i odjeće, vonja u njegovoj blizini i prijatelji sve očitije urjeđuju posjete. Na sve strane žale žrtvu – jadnoga brata Boru.
Dva mjeseca po smrti gospođe Meri, kad se uveliko govorilo i o skorom Džoovom kraju, bez ikakve prethodne najave, Boro doživljava težak srčani udar i operaciju srca sa tri bajpasta.
Sve je vraćeno na početak, Džo je ostao sam, više Boro neće moći da ga njeguje, i njemu treba pomoć, on mora da se vrati u svoju porodicu. Boro, iako se bori za goli život, bori se i za nasljedstvo. On neće nazad na selo, on je ovdje izgubio zdravlje i on hoće da to naplati, njega zanima nasljedstvo, ono je njegovo, poklonila mu ga je i pokojna Meri, i Džo nema pravo da tu išta mijenja. U odbranu priziva sve poznanike, plače i moli. Plače!?
Jedini vjerni svjedok toga vremena je književnik Aleksandar, koji se držao po strani, i koji je jednako dobro stajao i kod Džoa i kod Bore, i koji je imao snage da povremeno ugasi vatru.
Nakon Borinog odlaska u bolnicu, već prve večeri, u domu Džoa okupili su se stari prijatelji doma i vijećali šta im je činiti sa nemoćnim Džoom. Okupili su se sa suprugama, Leonard, Fred i Georg. Oni su nerazdvojni prijatelji pedesetak godina i držali su se kao braća. Sva četvorica su imali put njemačkih logoraša, i trojica od njih nisu mogli da imaju djece, pa su im sličnosti i načini života bili tim bliži.
U postojećem testamentu Džo je dio imovine zavjetovao i njima trojici, pa je čitava stvar zbog toga postala zanimljivija. Budući da su sva trojica stara a Džo težak čovjek, ni dvojica zajedno ne mogu fizički da ga prenesu do toaleta, pitali su se kako da riješe to najpraktičnije pitanje. Ono je gorilo, jer je Džo već molio pomoć.
I najveće kupatilo tijesno je za četvoricu osamdesetogodišnjaka. Leonard, Fred i Georg su se premorili i oznojili radeći oko prve iza Borine pomoći Džou. Nažalost, izostala je uspješna pomoć, poraženog Džoa su vratili umokrenog.
Pored potpune spoznaje dubine Džoove nemoći, i saznanja koliko su i oni nesposobni da pomognu, u tri starca se, na čas, uselio i strah za svoje sjutra. Večeras su spoznali da su samo mislili da znaju šta je staračka nemoć, i vjerovali da se ona može riješiti bogatom ušteđevinom, koju su sva četvorica i obezbjedili. Ključ za starost nije što su mislili, poraženi su, i za starost se treba pripremati na nov način.
Koji?
Ima li ga?
Kao da Džou nije potrebna hitna pomoć, tri starca su desetak minuta ćutali zagledani u tamu svojih daljina. Ovovremenio ih je Džo koji više nije mogao da sjedi mokar.
"Pomozite mi?" promucao je.
"Evo, baš o tome razmišljamo", ne reče istinu Georg, koji je u svim dosadašnjim ozbiljnijim prilikama imao prvu i posljednju riječ.
"Ja sam prljav... Moram da se okupam i presvučem. Mokar sam! Pomozite mi!" Džou je nevolja i on razmišlja samo o njoj, tu i sada.
"Težak si, Džo..." Leonard zausti da dokrajči misao, ali se predomisli i zaćuta.
"Vidio si", ne podižući pogled javi se i Fred: "Maloprije, niti smo spretni niti dovoljno snažni..."
"Ja ti za ovoga nisam", prekide ga Georg: "A ni njih dvojica... Tebi, Džo, treba stručna pomoć..."
"I ja tako mislim", dobaci i Leonard.
"Ne znam šta je rješenje, bolnica, dom..." stidnim glasom, i dalje ne podižući pogled, govorio je Fred.
"Najprije bolnica pa dom za stare ljude", Georg se vratio u ulogu glavnog u grupi, odredio je šta im je da čine.
Džo je slušao i nevoljno ćutao, a onda reći će poluglasjem: "Šta god uradite sa mnom i vaši će tako uraditi s vama, to ne zaboravite", kaza pa zamoli da mu dodaju telefonsku slušalicu. Nazvao je Aleksandra, koji je još uvijek fizički snažan, i sa kojim se Džo već bio sprijateljio gotovo kao i sa ovom trojicom. Obavjestio ga je o Borinoj nesreći i svojoj nevolji, pa ga zamolio da preseli koji dan kod njega i da ga fizički ispomaže.
Aleksandar je pristigao već za tridesetak minuta, i bez ustezanja odmah obavio sve nužne radnje oko Džoa. Ostao je i da spava uz Džoa i bio mu posve pri ruci. On nije vješt poslovima u koje je upao, ali fizički je jak i obavljao ih je, ali i sa Leonardem, Fredom i Georgom tražio trajno rješenje za Džoa.
U isto vrijeme se u širim Džoovim porodičnim krugovima vodio pravi mali rat kako da se Aleksandar eliminiše, plašeći se da bi i on mogao da posegne za budućom zaostavštinom. A Džo ima u Americi nekih ljudi iz porodice koji su se ovom prilikom složno i glasno objavili.
Jednoga dana pojavila se jedna rođaka, te uz podršku i nagovor Georga, Leonarda i Freda, neprikosnoveno stvar podvela pod svoje. Izvela je Džoa iz doma, zaključala kuću, i bolesnika smjestila u starački dom.
Boro je tada bio u bolnici i o svemu tome nije znao.
Džoovim prijateljima je laknulo, problem je riješen mimo njih, ni zašta nisu odgovorni, najednom svi su zadovoljni. Zadovoljni ali i nemirnih savjesti.
Prijatelji su posjećivali Džoa, dogovarali se putem telefona, i u početku bili prisutni, ali kako su dani odmicali posjete su bivale i rjeđe i kraće.
Jednom posjetom Aleksandar ne zateče Džoa u sobi, kasnije će da prepričava, ne pronađe ga ni po hodnicima i salama, pa je pošao do uniformisanih lica da se raspita, pomislivši da je možda odveden na kakvu pretragu. Osoblje doma nije znalo o njemu koliko ni Aleksandar, kojemu to dade povoda da pomisli na najgore, požurio je opet prema njegovoj sobi.
Dočekala ga je tužna slika, žaliće se Aleksandar, tužna čak i za književničku maštu, kako se izrazio.
Džo se zaglavio između toaleta, zida i invalidskih kolica. Umrljan, četiri sata je bespomoćno tako bio, nakon što se izmorio pokušajima izvlačenja. Očekivana rutinska kontrola bolničarke izostala je, bio je moralno skrhan i nesretan.
Da ga vodi kući, bilo je prvo što je rekao Džo kad je došao do snage da bilo šta kaže. Aleksandar ga je smirivao, ali on je ostao uporan. Džo je govorio o svim neuslovnostima doma u kome se našao, umrijeće brzo, upozoravao je Aleksandra i molio da mu ispune želju, da umre u svojoj kući. Aleksandar je te poruke dojavljivao Džoovim starim prijateljima, ali promjene nije bilo, ostalo se pri odluci da je za njega starački dom ipak najbolje rješenje.
Džoov bistar um dobro je ocijenio svoje stanje, odnos prijatelja i rodbine, njihove sukobe interesa i svoj interes, i nije se predavao. Svoju sudbinu, iako u najtežim mogućim ljudskim okolnostima, još jednom odlučno je uzeo u svoje ruke. Potražio je njegovateljicu kojoj nudi stanovanje i hranu, te platu od $1,600 mjesečno. I ubrzo ju je našao – tako je došlo do pojave gospođe Patricije.
Od početka njene pojave do danas, o gospođi Patricijji saznalo se veoma malo, a i ta saznanja nisu pouzdana. Po znanju srpskog jezika, samo po njemu, vjeruje joj se da je srpskog porijekla.
Dok se Džo borio i tražio izbavljenje, u isto vrijeme agencija "Veseo starac" bilježila je zbivanja oko "medij-a" Džoa, te ocijenila da je vrijeme za akciju sazrelo. Kako se radi o komplikovanim imovinskim prilikama, ali i o visprenom starcu, odabrana je vješta gospođa Patricija da se starcu nametne. Iz agencijskih prikupljenih podataka znala je sve što joj je trebalo za početak, a dodatno ona je proučila osobine pokojne Meri, supruge koju je Džo i nakon njenog fizičkog nestanka nastavio da strasno voli.
Za prvi nastup kod "medija" Patricija je odabrala vrijeme izmaka ručka, kada obično Džo ostaje sam u sali staračkog doma, jer jede sa velikim naporom ako nema pomoć, a ovdje je nije imao, i ostaje zadnji. Banula je i sučelice sjela za njegov sto.
"A vidi moga Buce, pa tebi niko neće da pomogne..., baš su bezobrazni..." govorila je i istovremeno viljuškom počela da dodaje zalogaje koje je iznenađeni Džo halapljivo gutao: "Vidi kako mi je dijete gladno... Ne tako dušo, ovako... Vidiš kako ti možeš..." govorila je stara vučica, hranila ga i osmjehivala se.
"Uzmite ovaj kolač", ponudio joj je Džo.
"Ne, pola ja pola vi", dodala je vučica u jagnjećoj koži, ugrizla pola kolača i njemu prinijela ostatak. Džo se smijurio i prihvatao.
"Koji imate broj cipela?" neočekivano zapitaće Džo.
"Osam", uzvratiće ona.
Uslijedilo je sijaset sličnih pitanja, visine, boje očiju, obima grudi, pojasa..., i svi odgovori poklapali su se sa brojevima pokojne gospođe Meri.
"Znao sam da ćete doći, sanjao sam..." kroz suze reći će Džo.
"Kako ste znali?" kao da je znatiželjna zapitaće ona.
"Vas je Gospod poslao da mi budete Meri, vi ste moja Meri, tako ću da vas zovem. Primaknite se, hoću da poljubim moju dragu Meri..."
"Možda me je i poslao?!" rekla je sa koketnim smješkom, poskočila i poturila mu lice, pa nakon što ju je poljubio, dograbila ga je za glavu, privukla i poljubila i ona njega.
"Vi ćete poći sa mnom, u – moju kuću, i njegovati me?" predložio je Džo.
"Zvuči kao ponuda...?" uzvratila je uz kikot kakav imaju poneke žene u punom zamahu klimaksa.
"Da, ponuda je", pritvrdiće Džo.
"Šta dobivam?" moralo se doći do ovoga pitanja.
"Sobu, hranu i $1,600 mjesečno."
"Prihvaćeno! Ja sam Patricija", ustala je i pružila mu ruku.
"Dogovoreno! Ja sam Džo", kao dječačić kad ga hvale, smijurio se nemoćni starac.
"Idemo li odmah?" zaskočiće iskusna Patricija.
"Iz ovih stopa!" prihvatio je Džo: "Ovdje se i nema kome javljati. Idemo! Pozovi taksi!" dodao je.
"Mojim ćemo automobilom", uzvratila je ona, prišla kolicima, uspravila Džoa i pogurala prema izlazu.
"A ključ! Imaš li ključ od kuće?" sjetila se da upita.
"Imam! Čim sam osjetio šta mi prijatelji i rodbina spremaju, dograbio sam dva ključa od kuće i ne rastajem se od njih. Evo, uzmi jedan, a drugi ću još da krijem", i našalio se i mislio posve ozbiljno.
Kao da se nanovo rodio, Džo je u svome domu.
Srećan u svom domu!
LEŠINARKE – glava7.
Aleksandar, pisac romana o Džou, bio je prisutan u svim prilikama vezanim oko Džoovog doma, ali u svim pomućenim situacijama izmicao se, ni na koji način nije dozvoljavao da bude uvučen, mada nije krio da čvrsto drži stranu bolesnog prijatelja Džoa. "Meni je dosta i mojih problema", branio se kad je bivao zaskakivan da podrži jednu od sučeljenih strana, a toga je bivalo sve češće.
A gospodin Aleksandar je, i bez ovoga, zaista, imao čime da se bavi. Šesdesetak mu je godina, umakao je ispred rata i bez znanja engleskog jezika došao je u Ameriku. Teško je učio i one početne lekcije, memorija nije više svježa, u njoj se zadržavalo premalo naučenih riječi, a ni fizički nije mogao kao nekad, pa je teško dolazio i do malih poslića, onih što nisu donosili ni za preživljavanje.
Sa suprugom prao je sudove po restoranima, čistio stanove, a u vrijeme velikih promjena u domu Meri i Džoa, radio je na čišćenju prostorija katedrale, crkve u kojoj je Džo bio predsjednik čak prije četrdesetak godina. Na čišćenju je radio godinu i po dana, bio je zadovoljan sa poslom i platom, ali je za ovu priču zanimljiv zbog toga što je kod crkve upoznao na stotine ljudi, i imao mnogo informacija o ljudima i događajima.
Kao i svi pisci, koje sam poznavala, i Aleksandar je neposredan i lako pravi prijateljstva. Naročito su mu ugodni sabesjednici kod kojih u razgovorima ima mjesta i literaturi, a sa Aleksandrom sam dosta vremena govorila i o njoj. Istinski smo se sprijateljili, nevolje i uslovi života su nam slični, pa smo i imali potrebe da govorimo o istim pitanjima. U zajednička pitanja spadali su i Zorići, par Patricijja & Džo, kako se u tim krugovima ružno nazivaju. Od njega saznala sam pojedinosti koje su se zbivale prije moga dolaska, bio je počeo da piše i drugu knjigu o Džou, nakon pojave gospođe Patricije, ali odustao je i nagovarao mene da to uradim. Poticao me, bio je uporan, objašnjavajući da ću tim znatno da doskočim dosadi, koja nije prestajala da me razdire. I evo, to i činim, ali drugim povodom.
Prvi mjeseci po pojavi Patricije bili su dramatični. Već sljedećeg dana po ulasku u Džoov dom, budući da je Boro bio u rehabilitacionom centru, a Džo je nepokretan, gospođa Patricija je uspjela da razgleda svaki predmet doma, pregledala je sadržaj kućnog sefa i upoznala se sa sadržajima nekretnina i vrijednosnih papira.
Od nekretnina Džo ima kuću sa dvije odvojene jedinice, koju je osiguravajuća korporacija procijenila na oko pet stotina hiljada dolara.
U vrijednosnim papirima nije mogla da se snađe do kraja, iako je u radnom stolu gospodina Džoa dokumentacija pedantno poredana. Ipak, ocijenila je, sa kućom "Džo vrijedi" oko dva miliona dolara.
NJene početne informacije govorile su o većem iznosu, i ona se nadala da ima još toga što sada ne može da dokuči. Ali bila je zadovoljna i sa ovim što je našla.
Kada je naišla na fasciklu testamenata iznenadila se množini, a kad je vidjela mnogo papira i više testamenata, izvukla je sav sadržaj sa omotom i odnijela u prtljažnik svoga automobila, u namjeri da to sjutra kopira i naknadno proučava.
Prvim uvidom shvatila je da su Džoovi nasljednici brat Boro, crkva, prijatelji Leonard, Fred i Georg, te nekolike desetine hiljada dolara gotovine raspoređenih na desetak imena iz starokrajske Džoove porodice.
Već toga trena imala je neprijatelje i prijatelje u "operaciji Džo", kako će se kasnije povjeriti u svojim krugovima. Neprijatelji su svi nabrojani u testamentu, osim imena rodbine, jer je sveukupna njihova težina mala. Svi izvan testamenta dobro su došli.
Boro je protivnik broj jedan i njega mora eleminisati odmah i beskompromisno. Sljedeći protivnik je crkva, sa njom mora mudrovati jer će joj trebati u početnoj fazi, a onda će je eleminisati tako što će Džoa odvojiti od nje. Sa Georgom, Fredom i Leonardom, iako ih ne poznaje, obračunaće se najlakše, jer ništa nije jednostavnije od podbacivanja oglođane kosti među decenijske prijatelje. Ona u tome ima dobra iskustva i to smatra malim pitanjem, ona će to riješiti jednim zamahom, jednim ogovaranjem, jednim – prljavim jezikom.
Ne može da počne sa Borom, odsutan je i još je težak bolesnik, pa će prvi udar učiniti na Džoove prijatelje, Leonarda, Freda i Georga. Trebalo joj je osam dana da stvar izvede do kraja. Četiri dana raspitivala se o njima.
U četvoroparnom društvu Georg je slovio kao najprobojniji čovjek, umio je da se nametne, u pravilu grubošću, vikom pa i fizičkim prijetnjama, ima firmu sa kojom pravi najviše novaca u toj grupi, i ono što je za ostalu trojicu bilo najpresudnije, mada o tome nikad nisu govorili, Georg je mogao da ima i imao je djecu. Ostali su njegovu djecu doživljavali kao i svoju, pa su i ta djeca doprinosila povezivanju grupe.
Za Georga rekli su joj da je netolerantan i ne naročito vispren čovjek, poznaje ona tu sortu ljudi, skloni su da se naljute i na najmanje nepravde, ili što je češće samo misle da su nepravde, i što je za Patriciju još važnije, povodljivi su i olako nasjedaju ogovaranjima.
Fred je zanatlija i, iako u drugoj polovini sedamdesetih, još uvijek je vrlo radan čovjek, njega mnoge stvari ne zanimaju ako se neposredno ne odnose na njega, i on, kao i njegova supruga, obično nisu učesnici ni onih malih nesporazuma među prijateljima. Tolerantni su i spremni su da pređu preko nesporazuma za ljubav prijateljstva. A ako već jednom prekinu prijateljstvo ne vraćaju se. Fred se redovno zadnji izjašnjava, sasluša prvo stav Georga, pa Džoa i na kraju Leonarda, pa tek tada postavlja svoj odnos, i u pravilu kompromisan je. Ne pamti se da se ko iz grupe naljutio na njega.
Leonard je još činom ženidbe stekao početni kapital, koji je strpljivo oplođivao, tako da je težak oko dvije stotine apartmana, kako se to govori u njihovom žargonu. Tvrdica je najnižih strasti, ali predstavlja se kao veliki dobrotvor. On je zaista mnogo novaca poklonio crkvi, ali time nije gubio on, jer je to izvodio tako da mu se taj trošak odbijao od poreza. On se i bukvalno ponašao po očekivanjima gospodina Georga. Leonard je kao predstavnik ove grupe guran u razne forume i uspijevali su da ga izdignu na neke visoke društvene funkcije.
Džo je najpribraniji i najobrazovaniji među njima. On je i najprihvaćeniji za druge grupe, pa je i korišten kao most za povezivanje sa njima, imao je naširoko prijatelja, i znao je gdje i kada treba otvoriti vrata, ako je zatrebalo kome iz grupe. Za razliku od ostala tri bračna para, Džo i Meri su mnogo polagali na stil života, na to trošili dosta više od drugih, ali bili su i bogatiji u saznanjima i zadovoljstvima.
Boro je u ovoj grupi malo-pomalo našao sebi mjesto. Zbog jezičke barijere najčešće nije znao o čemu pričaju, ali je svakog časa donosio ponude i smiješio se ponaosob svakome, svakoga bi kucnuo po ramenu i šapnuo " You good person", pa su ga članovi grupe shvatali kao dobricu koji bi svakome da pomogne i bude pri ruci. I naročito su se divili njegovoj brizi o bratu i snaji, to je odmah zapažao svako ko je ulazio u njihov dom.
Boro je postao poznat i šire i o njemu se govorilo sve više sa naklonostima. Uz pomoć moćnika Georga, kako je volio da ga zovu, na čudesne načine nepismeni Boro položio je vozački ispit. Jedva je čekao dan kad je u crkvi liturgija, da bi vozio brata i snaju – da se pokazuje. A umije da se pokaže, to je nesporno.
Zadnji je dolazio i parkirao tik uz crkvena vrata, to nije dozvoljeno ni invalidima, ali on ih je imao dvoje i tolerisalo mu se. Iz prtljažnika izvlačio je invalidska kolica, izvodio i sjedao snaju Meri, uvozio je u crkvu i sjedao na desni kraj klupe u drugom redu. Sa kolicima se vraćao po brata Džoa i dovozio ga tik do Meri i tu ga ostavljao, a on sjedao je između njih.
U odlasku činio je isto, često je to bivalo i u toku trajanja liturgije, tako da je Borin lik morao uočiti i pamtiti svako ko je dolazio u tu crkvu. A tu crkvu, što češće a što rjeđe, posjećuje preko tri hiljade građana-vjernika.
Dakle, zaključila je Patricija, treba se riješiti Georga i grupa će se raspršiti kao pljeva na vjetru.
Georg ima sestru staricu, koja se nije udavala, jer ima, kako je doprlo do gospođe Patricije, neku fizičku manu. Znalo se za tu njegovu sestru, ali od prijatelja niko je nije vidio. Iz toga saznanja napraviće nešto, povjerila se prijateljici, koja joj je obećala "prljav jezik."
Već druge nedelje po useljavanju kod Džoa, Patricija će ga povesti u crkvu i u salu na ručak, jer je on to činio svake nedelje u zadnjih pedesetak godina, i zna da će biti centralne ličnosti. Zbog Džoa koji se dugo nije pojavljivao, zbog simpatičnog ali i tragičnog Bore, ali i zbog nje. Džoa je dovela na nivo veoma urednog čovjeka, a na sebe navukla je najljepše što je ostalo iza pokojne Meri, a toga je bilo i za desetak probirljivih dama, govorili su poznavaoci.
U crkvi, a naročito pred ručak i u toku ručka, kako je Patricija i očekivala, koja stotina ljudi nije skidala poglede sa Džoa pa i nje. Šaputali su zagledajući ih. Prije ikoga, baš oni, napustili su salu: "Nije mi dobro Džou", rekla je Patricija i izvinula se ljudima koji su sjedili za njihovim stolom.
Džo nije kao do sada sjedio za stolom sa Leonardom, Fredom i Georgom, to se odmah uočilo i pitalo zašto. I našao se "obavješten" jezik, onaj podmetnut od Patricije, koji je ispričao za jednim stolom:
"Džo se naljutio na Georga, posvađali se."
"Zbog čega oni da se posvade?", morao je zapitati prvi kome se to kaže.
"Čim je umrla pokojna Meri, Georg je Džou predložio da oženi njegovu sestru, bogalja..."
I priča je krenula kao žuto lišće niz planinsku jesenju rijeku. Bilo je i onoga što ni Patricija ne bi umjela da smisli, a išlo joj je na ruku. "Potura mi bogalja kakav sam i ja", nadodalo se da mu je na ponudu sestre uzvrati Džo.
"Vidim, najednom svi se okreću prema meni i zagleduju me..." kasnije će da se žali Georg. "Kakva laž, kučkin sin... On tako o mojoj sestri... NJemu da je dam... Volio bih je ubiti... Sreća njegova pa ovo nisam čuo dok je bio ovdje, ubio bih ga kao pobješnjelog psa", odjekivala je sala od rasrđenog Georga. Smirivali su ga Leonard i Fred, ali u njemu mira više nikada neće biti, zamrziće Džoa.
Već sledećeg dana Georg je nazvao Džoa, i ne dajući mu vremena da kaže bilo šta, sasuo je paljbu, nazvao ga kučkinim sinom, i rekao da više nikad neće da čuje za njega, i da mu neće doći ni na sahranu...
Kasnije to će da ponove Leonard pa Fred, a iza njih zahlađivaće odnosi i sa drugim prijateljima, iako se odnosi neće tako grubo prekidati.
Od ulaska Patricije u Džoovu kuću do povratka Bore iz rehabilitacionog centra preostale su tri sedmice, koje ona mora dokraja iskoristiti. U tom periodu Džoa mora nepovratno vezati za sebe.
Džo je za pet sedmica provedenih u staračkom domu doživio premnogo neprijatnosti i bezizlaznih situacija, potpuno doživio napuštenost i odbačenost, pa je sva razmišljanja upravio ka pitanju kako što bezbolnije da preživi do skončavanja.
Uman čovjek, kad ostane bez osnovnih fizičkih sposobnosti da nosi život, nužno dođe i na želju da što brže dođe i kraj.
"Do tvoje pojave ja sam mogao da gledam samo u lice smrti", suznih očiju razotkrivao se pred Patricijom: "Molio sam Gospoda Boga da me uzme, da me preseli u vječno stanište. Prizivao sam ga i podsjećao da sam toliko zavrijedio, da sam čitav život NJemu bio odan, pošten, iskren, radan, pričešćivao se i ispovijedao, postio... Ali kao da ni Gospod nije imao vremena za mene... A nisam više mogao da živim... Svaki dan unečišćen a svjestan, može li biti išta pogubnije za čovjeka. Nisam mogao doći do toaleta, a pokušavao sam zadnjim damarima... Nisam imao čime ni da se ubijem, Bože me oprosti, to nikad i ne bih učinio...", Džo se ispovijedao njegovateljici kao da je u crkvenoj ispovijedionici. Znajući kolike su njegove potrebe da sve to iz sebe nekome izriga, Patricija je oponašala krajnje ganutog prijatelja i pustila ga da govori. Nastavljao je:
"I onda jedan san i u njemu moja Meri, obećala je da će se vratiti i pomoći mi, jer pomagao sam i ja njoj... Čim sam ugledao tebe znao sam da mi je to učinio Gospod Bog", govorio je Džo već na grudima njegovateljice Patricije, one prve noći kada je ona prešla u bračni krevet da spava pored njega.
"Biće dobro moj Buco, biće dobro. Tebe će da pazi tvoja Meri..." govorila je i golom podlanicom brisala mu suze. A on ridao je kao preplašeno dijete kad je izgubljeno pronašlo i osjetilo roditeljske grudi.
Mnogo kasnije, na jednom od serije seminara, na našeme koledžu, kad je bila tema specifičnosti staraca, gospođa Patricija je vrlo uvjerljivo i za sve nas neobično govorila o seksulanosti starih muškaraca, i ponavljala da je svoje hipoteze, baš tako se izrazila, primijenila i dokazala na slučaju gospodina Džoa.
"Muškarci su proizvođači jedne specifične mase, koja služi za oplodnju", to je izrekla kao da niko od nas o tome ništa i nikad nije čuo, te kao da se radi o nekoj stvarnoj proizvodnji, fabričkoj na primjer. Sačekala je da o tome počnemo stvarati svoje nove slike, i kad je zaključila da ih već imamo, nastavila je sugestivnim glasom: "U tijelu muškarca postoji skladište za taj proizvod, i ono je, kao i svi fizički pojmovi, ograničenog obima. Muškarac je u normalnom stanju samo dok je to dvoje u skladu", važno je zaključila, pa podigavši glas, zapitala nas:
"A šta se događa kada se ta posuda napuni a proizvodnja nastavi?"
Zaćutala je i prepustila nas razmišljanjima. Dok smo svaka ponaosob pokušavale da odgovorimo na njeno pitanje, ona je išla od jedne do druge, probadala nas snažnim ispitivačkim pogledom i mimoilazila. Nastavila je:
"Šta se tada događa sa psihom muškaraca?" upitala nas je pa se još jednom svakoj unijela u lice i dodatno došapnula: "Šta?" Sve smo zanijemile i čekale njen odgovor.
"Polude! Starci polude!" uskliknula je i nastavila: "Tada muškarci polude, na umu im je samo misao o načinu izbacivanja suviška te mase. U tome stanju spremni su da učine mnoge gluposti, koje svakako nisu dio njihove opšte ličnosti. U ekstremnim slučajevima, kad su mlađi, i da siluju, i da usmrćuju... Uostalom, nadam se, sve ste bile u prilici da vidite tako poludjele muškarce, koji postaju potpuno normalne osobe tek – kad se isprazne. Međutim, kod staraca postoji i dodatni fenomen", rekla je, osmotrila nas, i kad se uvjerila da je pratimo pažljivo nastavila je:
"Svi starci već imaju taj balast, kao teret nose ga godinama, a usahle su fizičke i biološke poluge kojima se vršilo pražnjenje. To je osobit naboj koji u svakom trenu pritiska i mori, i starost čini nesrećnom, jer bez prestanka žulji i opominje da je blizu kraj života. A ko se to ne plaši kraja života, proste smrti? Do rasterećenja više i ne može doći, starci su toga svjesni, ali nisu i moralno snažni da želju o pražnjenju obuzdaju. Pražnjenje, u njihovim sjećanjima, zadržalo se u pojmu seksa, oni imaju fizičku potrebu da se isprazne, ali i pogrešno shvatanje da je to potreba za seksom, da je rješenje u mladoj i zgodnoj ženi. Svi oni sanjaju o njoj i stide se tih misli", još jednim pogledom provjerila je našu pažnju, uvjerila se u nju pa nastavila:
"Ništa u životu staraca nije toliko značajno kao rasterećivanje prenapregnutog spremišta te mase, i kad jednom uspije postići rasterećenje, sve drugo mu sklizava u drugi plan, i porodica, i dijete i unuče, i imanje, i patriotizam... Spreman je sve da podredi još jednom pražnjenju, još jednoj mladoj ženi, i da odbaci porodicu, i da povede rat ako je državnik... Znamo za većinu staraca da su čudaci, ali i ne pomišljamo da je u pitanju taj prirodni fenomen", napravila je predah da bi još uozbiljila glas:
"Ona žena koja je u mogućnosti da starcu ispusti tu masu, u stanju je da od njega dobije sve što on posjeduje. Upamtite, to je ključ koji svakoga starca nepovratno baca na koljena."
Uz samo njoj znane vještine i napore, gospođa Patricija je kod gospodina Džoa isprovocirala orgazam, pohvalila se, probudila osjećanja produžene mladosti i seksualne iluzije, i on je postao njen rob, u povjerenju povjeriće mi Mici.
Osamdesetogodišnjak ponovo sa ženom spava u bračnom krevetu, bali joj po dojkama i sanjari o velikoj i neponovljivoj ljubavi, a juče je mislio o kraju svojih bioloških i životnih funkcija i dodvoravao se smrti!? Gdje su krajnje granice sreće ako nisu u ovome krevetu, nije prestajao da se pita samrtnik gospodin Džo. On je posve nov čovjek, tek je stasao za istinsku ljubav i pravi život, on za sve to još ima snage, on to želi i hoće, on će da pobijedi i dvije teške bolesti. Istina je da to još niko nije uspio, ali nije ni imao takvu ljubav pored sebe, vrijedi uložiti i najveći napor za ljubav gizdave žene, iluzija je potpuno rasplinula u Džou.
Živnuo je, kako bi to rekao naš čovjek u Starom kraju, on uporno ustaje i hoda držeći se za zidove, namještaj, balkonsku ogradu..., salijeće doktore... Do koji mjesec će i kilu da operiše. Poslije operacije već sjutri dan vratio se kući, a Patricija je svo vrijeme presjedila uz njega, priznao je, ljubomoran je i plaši se da je ne "povali" ko u njegovoj odsutnosti.
Patricija je Džoa ljubila pri svakom kontaktu, tepala mu i tvrdila da će on potpuno prohodati, progovoriti, zaigrati i seksualno "proraditi."
Dok je bio pod prevlasti te iluzije Džo je u sve to vjerovao, uporno izvlačio se iz invalidskih kolica i pokušavao da prohoda, mnogo puta pao i ozlijedio se, ali nije prestajao da vjeruje u pobjedu nad bolestima, nije prestajao da vjeruje u snagu kojom može da zadobije i održi ljubav jedne žene.
Kupao se dnevno dva puta, obnovio je skupocijenu garderobu i pred svijet izlazio u posve pristojnom izdanju. Fizički se zaista osjećao mnogo bolje nego godinu prije, pa je i za objektivne posmatrače doživio preporod, povratio se, kako se govorilo, uz obavezno napominjanje da je to zasluga gospođe Patricijje. To je njena pozicija koju je od početka planirala da dostigne.
Džo više nije mogao ni da zamisli da živi bez nje. Zaljubio se i voli je kao što je volio svoju pokojnu Meri, i duboko je uvjeren da je Patricija inkarnacija gospođe Meri, nose istu odjeću, spavaju u istom krevetu, koriste istu opremu, navike... U tako postavljene odnose "dvoje zaljubljenih" pojavljuje se neželjeni treći, Boro se vratio iz ustanove za rehabilitaciju. Zgranuo se gledajući stalna ljubakanja brata, "sa jednom nogom u grobu", i neke "lake žene", kako se izražavao, a i sam nervozan i skrhan, ni dva dana nije mogao da to posmatra mirno, pa je krenuo da brata prizove u pamet:
"Mili brate, šta će ova 'laka žena' u našoj kući?"
"Boro, budi pristojan i ne vrijeđaj! Ja volim Patriciju i ona voli mene!" kao pijevac nad jatom mladih kokoški, razgoropadio se Džo.
"Ona je 'laka žena', mili brale, došla je da nas posvadi i orobi...!" zapomagao je Boro.
"Opet ti kažem, ne zloupotrebljavaj gostoprimstvo...!" oštro je upozorio Džo.
"Brale mili, ona je 'laka žena'..." insistirao je Boro.
Boro ima dosta prijatelja i oni dolaze da ga vide poslije teške operacije. Sve posjete pretvorile su se u napad na zaluđelog brata i profesionalnu "laku ženu", koja, kao u inat nije prestajala da ga ljubi i tepa mu, pred svim tim gostima.
"Moj dobri Buco! Šta bi on bez svoje Patricije? Pogledajte ga kako mi je lijep... Pogledajte kako je čist. Ko ga ne bi volio? A oni ga spratili u starački dom da umre..." nabrajala je i ljubila ga, a gosti se snebivali i odlazili kućama da čim prije telefoniraju i prepričavaju . Ovo čudo se širilo poput srednjevjekovne kuge.
Kako se Boro zdravstveno podizao tako je više tražio pomoć od prijatelja i poznanika, u obračunu sa bratom i "lakom ženom", i to postavljao sve paničnije. Sa "lakom ženom", on je samo tako oslovljava, u stalnoj je prepirci i svađi, ali kako je ona i obdarenija riječnikom i brzinom jezika, dovodila ga je do bijesa i većih doza lijekova, pa i posezanjem za fizičke obračune.
Patricijja mu je prostor u kući ograničavala sve više, smjestila ga je u udaljenu sobu, ni telefon mu nije dopuštala, pa se iskradao i išao u komšiluk da telefonira, ali da i komšije priziva u pomoć. Najviše se uzdao u preduzimljivog gospodina Georga, i nije se prevario. Nazvao ga je:
"Šta da radim, moj rođo Georg?!" plačni glas Bore uznemirio je već povrijeđenog prijatelja.
"Ubij đubre!" bez dvoumljenja uzvratio je Georg.
"I ja sam to mislio, ali ne smijem đavola ubiti, ubio bih i sebe", rasplakavši se više, jedva je do Georga dopirao Borin glas.
"Ubij đubre! Ja ti to kažem!" grmio je Georgov glas u membranu slušalice, pa naglo presahnuo prekidom veze.
Razgovor je vođen iz komšiluka, i u povratku nije uspio da se oslobodi Georgovog nagovora da ubije uljeza, i da bi naboj bio veći, dočekala ga je Patricija:
"Ideš po komšiluku da sazivaš svijet i blatiš brata..."
"A ćuti 'laka ženo', ako te dograbim..." pomamio se Boro.
"Dograbi, pseto jedno, pa ću da zovem policiju i zatražim da te deportuju u tvoju zemlju. Ti si bez zelenog kartona", uzvratila mu je ispriječivši se na pragu vrata.
"A koga ćeš ti deportovati 'laka ženo', bjelosvjetska...!" Boro je grmio grlom i omahivao pesnicom.
"Tebe kučkin sine!" grmila je i ona hvatajući se u koštac.
Džo je pokrenuo kolica prema izvoru graje, ugledao je brata i voljenu u gušanju, dodatnom snagom požurio je u namjeri da ih razdvoji, ali oni su se gurkali i omahivali, da bi se samo on, Džo, u jednom trenu, našao bespomoćan na podu.
Nakon uspostavljene tišine Boro se sklonio u sobu, Patricija se izgubila u drugoj sobi, Džo je i dalje bespomoćno batrgao na podu pored vrata dnevnog boravka, i glasom koji nije mogao doprijeti ni do koga, prizivao i molio. Domalo, sa spakovanim koferom u ruci, nad uplakanim Džoom pojaviće se Patricija:
"Žao mi je, moj dobri Buco, ali ja sam ovdje progonjena, idiot hoće da me ubije... Ja odlazim..." poljubila ga je i kročila prema izlazu.
"Ne! Ne! Neeee!" zapomagao je Džo uz zastrašujući krik, koji bi ganuo i najtvrdokornijeg muškarca.
"Mili moj... Ja tebe volim... Ali..." govorila je, "plakala" i podizala ga u kolica.
"Ne napuštaj me!" jedva se čuo njegov vapaj.
"Neću, ljubavi, neću... Voli tebe tvoja Patricija... Ali, tvoja Patricija je zaplašena žena, on je ubica, ubica..."
"Vodi me u sobu, vodi...!" molio je i kukao potpuno izgubljen Džo.
Odbacila je kofer i dograbila ga, te izljubila podižući ga u kolica, koja je povukla prema spavaćoj sobi i bračnom krevetu. Izvukla ga je na krevet i prislonila se uz njega. Tražio joj je grudi, te nad njima kao da su majčine, neutoljivo plakao i molio da ga ne napusti tako bespomoćnog. "Plakala" je i ona.
"LJubavi, ja tebe volim, ali ja ovdje ne smijem ostati... Ubiće me...!" plačan glas smoždavao je nepokretnog iluzijom ljubavi opčinjenog muškarca, koji nije u stanju da zaštiti svoju ženku.
"Ostani, molim te...!" bio je to njegov poslednji vapaj.
"Mi se volimo!. Ti moraš da me zaštitiš... Mi se moramo oženiti!" između "ridanja" tek povremeno oglašavao se glas povrijeđene i "nezaštićene" ženke.
"Vjenčaćemo se!" uzvratio je Džo.
"Vjenčaćemo se!" podviknula je Patricija.
Sahatak vremena Džo je balavio Patricijjine grudi i ridao, kao što plaču gladne bebe kad neishranjene majke ne mogu da ih nahrane. Prepustila mu se ženka...! Omuškuje ga...!
Džo je najsrećniji mužjak svoje vrste, a Boro nariče za njim, sažaljavajući ga kao bespomoćnog jadnika.
Čitavu noć Boro nije mogao da dokuči san, pa se neispavan, po svanjivanju i bavljenju u klozetu, ponovo vratio u krevet. A i gdje bi drugo, kad nigdje nije dobrodošao, nego u svoje selo, u koje nikad doći neće ako ne postane bogat.
Brat i "laka žena" ustali su i piju kavu, ranije nego to obično čine. Prvi put njega ne zovu na jutarnje kahvenisanje, razmišlja o tome, i krivo mu je i drago, jer jutros ne bi mogao da otrpi da pored sebe gleda" ženu-probisvjeta".
Boro je čvrsto zaspao.
Kad se probudio Džoa i "lake žene" nije bilo u kući. Nisu se vratili ni kasnije, kako su po Borinom mišljenju morali, zbog Džoovih navika i umora. A kada je pala i noć uspaničio se. Latio se telefona i krenuo da obavještava prijatelje i znance o nestanku brata.
"Ona 'laka žena' odvela ga negdje!" panično je dojavljivao. "Pomagajte rođena braćo!" molio je.
LEŠINARKE – glava8.
Gospodin Džo je sve vrijeme iza smrti gospođe Meri u posebnim i stalno novim uslovima života. Za tri mjeseca premnogo se događalo oko njega da bi bolesnik, kakav je on, mogao sve to prebroditi sa stalno zdravim mislima i racionalnim ponašanjima. Imao je dilema, kolebao se i imao potreba da se savjetuje sa iskrenim prijateljima, ali su oni, kao po dogovoru, izmigoljavali iz razmjena misli o njegovim nevoljama. I u mislima ostao je sam i osjećao se kao natruo stari hrast na uzvisici izloženoj grmljavinama i rušilačkim planinskim vjetrovima.
Istina je, ovih dana Džo živi u iluziji zaljubljenosti u ženu, ni njemu posve jasnoj mješavini likova pokojne supruge Meri i vragolaste njegovateljice Patricijje, pa ipak odluku o ulaženju u drugi brak nije donio bez dubokih premišljanja, i naročito odluku nije donio naglo, i sinoć, kako misli samouvjerena Patricija. Bez obzira na povremene padove, koji su uslovljeni fizičkim nesposobnostima da živi sam, umno je zdrav i svjestan, i pouzdano je znao da će uskoro doći do ispostavljanja zahtjeva za brakom, jer sva Patricijina ponašanja ukazivala su na to. Lomio se kao "Isus na krstu", da ili ne brak, baš tako se izrazio u jednom dosta kasnijem razgovoru sa gospodinom Aleksandrom. Nije mu bilo lako oskrnaviti pokojnu Meri i njihovih preko pedeset godina braka. A ženidba tri mjeseca po njenoj smrti zaista skrnavljenje je te ljubavi.
Zazirao je od osuda prijatelja i poznanika, koje će nužno uslijediti. Istinski je vjernik i nije mogao da ne pomišlja i na sud Pravednika. I sve zbog "lake žene", kako već na sav glas razglašava brat Boro. A i brat mu je na savjesti, ipak, kako-tako, njegovao ih je četiri godine, teško se razbolio a on ga odbacuje. I sve zbog "lake žene?!"
A sve bi to moglo da bude i drugačije postavljeno, kad bi ko htio da sasluša bolesnog Džoa i ljudski razumije. On je pred neprobojnim zidom, bez izbora, smrt ili ovo kako radi. Da je samo smrt u pitanju, lakše bi donosio odluke, njega je istinski strah golemih muka koje će nužno uslijediti i trajati do posljednjeg daha.
Svjestan je koliko mu njegova imovina opredjeljuje sudbinu, i da su zbog nje uz njega "voljeni" brat, kojega do nedavno nije ni poznavao, i još "voljenija žena", koja je zaista iz neke "čudne porodice", kako će se dosta kasnije izraziti pred gospodinom Aleksandrom.
Džo je popustio pred olujom pohlepe i prihvatio Boru za njegovatelja, iako se to kosilo sa svim njegovim tadašnjim shvatanjima. Već tada osjećao je stepen Borine pohlepe, a i znao je koliko će mu biti uskraćeno od moguće njege uz nesposobnog čovjeka, ali i nadao se da će biti nadoknađivana toplinom bratovljeve prisutnosti, pa je i prihvatio da imovina nakon njega i dopadne u njegove ruke, jer u tome ima i prirodnosti.
Boro ga je razočarao prerano, premnogo je želio da pomru brzo, i učinio je mnoge nepravde nemoćnoj Meri, od kojih nikako ne može da mu oprosti što ju je tukao. Nesrećan je što se razbolio njegov brat, tim prije što se zatekao kod njega, ali mu nije žao što će da ga ostavi bez nasljedstva. Tako prljavo nasrtati na tuđu muku i nije moglo proći bez Božije kazne, Džo je vjernik i duboko vjeruje da je to NJegovo djelo.
Uz svu muku koju je imao sa Borom, Džo se bio pomirio da skonča i uz takvoga njega, jer mu život i tako nije obećavao. Međutim, umiješao se Gospod i onesposobio Boru za njegovateljstvo. Žao mu ga je jer Boro nije kriv za to, ali nije kriv ni Džo, koji bez pomoći drugih ne može da živi, a mora da živi, bez obzira koliko dugo će život da traje. I Bori trebaju nježna ruka i topla riječ, a on ima gdje da ih potraži, uz suprugu, kćerku i sinove, koje nije ni spomenuo za četiri pohlepom oblaćene godine. A gdje Džo može da je nađe? Preostalo mu je samo jedno utočište – imovina, uz Patriciju ili neku drugu "laku ženu." Džo je tu samo sredstvo, dobro mu je to znano. Živiti ne može dugo, tek koliko "lakoj ženi" treba vremena da ovlada imovinom, a do tada će ga ona njegovati – trebaće joj živ i koliko-toliko izgledan. A poslije, poživi li preko toga biće mu "kao Isusu na krstu", Aleksandru povjeriće svoje misli.
Patricija!?
"Naivan je Boro kad je mislio da ja ne znam sa kakvom osobom imam posla", u tom dosta kasnijem razgovoru sa gospodinom Aleksandrom, otvaraće se Džo. Kao što je znao Borine ciljeve isto tako znao je i Patricijine namjere, a naročito je bio svjestan koliko se njih dvoje dobro prepoznaju i zaziru jedno od drugog. Vrlo ga je ljutila jedna Borina izjava, kad je rekao da je ta žena došla da IH orobi, ne da orobi Džoa, već da IH orobi, on se ustvari ponašao kao Džoov staratelj i vlasnik njegove imovine. Nakon kolapsa sa srcem, kad više Džoa nije mogao ispomagati, čak ni odvesti do toaleta, o tome nije govorio kao otvorenom Džoovom životnom pitanju, a nije prestajao da govori o tome ko će biti nasljednik. Džo se sve više osjećao samo kao sredstvo u rukama dva gramzljivca.
A novac!?
Meri i Džo, kako im se primicala starost, češće su govorili o njoj, ali ni u najcrnjim vizijama nisu pretpostavljali ono što ih je dopalo – najtužniji oblik nemoćne starosti. Napravili su ušteđevinu i koristiće je za putovanja sve dok god budu mogli zajedno da hode, po njihovim planovima to je bio glavni smisao budućih staračkih dana. Napisali su poodavno testamente, "da ih smrt ne pretekne", zbog onog koji ostane zadnji.
Po umiranju zadnjeg, što pretekne, pokloniće crkvi, rodbini i prijateljima, sve su napisali poimenično i u procentima. Kad dođe do potrebe da im treba njegovatelj, usaglasili su se, pronaći će mlađu porodicu, besplatno im ustupiti jedan apartman i jednom od njih davati solidnu mjesečnu platu. I onda pojavio se Boro i sve to izokrenuo. I onda razbolio se Boro i pobrkao i sebe i onog posljednjeg iz testamenta – Džoa.
U nastaloj situaciji svi su za Džoov novac zabrinutiji od njega, a jedino on zna sve istine i sve pravde. Štedio je za starost, on će i da ga potroši u starosti, jer je to, nažalost, njegov jedini izlaz, na tim je mislima. Sada, kad više ne može bez velikog novca otići ni do toaleta, za nj više nije prvo pitanje kome će da plaća, ili ko će biti nasljednik, njegovo pitanje je kako da što bezbolnije život privede do Pravednika.
A Patricija!?
Za Džoa ona je isprepletena od svih pređa i svih boja, ali za toliko i umije više od drugih, vješta je oko bolesnika koliko to iko može biti. Za mjesec dana preporodila ga je, udahnula mu moral i fizičku snagu, objektivno on je znatno boljega stanja nego prije dvije godine. Upravo tako mu je prije dva dana saopštio i ljekar: "Sa vama, gospodine Džo, događa se fenomen. Objektivni pokazatelji vašega zdravlja pokazuju oporavljanje, i planiram da vam oborim terapijske doze... Gledano i objektivno i subjektivno, vi ste na nivou od prije dvije godine, što je za vaše bolesti, u mojoj praksi, nezabilježeno."
Patricija umije da priđe bolesniku sa svih strana. I nesvjesno Džou se nameće poređenje nje i Bore, jer ga je on ubijao neprovarljivim pasuljom i premasnim kobasicama, a ona ima desetine recepata vrlo ukusne ali i dijetalne hrane koja mu godi. Kad je god trebao poći na toalet hvatala ga je panika od Borine nezgrapnosti i prostakluka, a uz Patriciju sve neprijatnosti prošle su prvih dana. Dirnula ga je njena toplina, koju nije imao već desetak godina, od kako se razboljela pokojna Meri. Zna Džo, Patricija to posmatračima predstavlja kao da je ljubav, zna i da svi znaju da je to podvala, zna i za njenu uobrazilju da je kod njega stvorila iluziju o ljubavi, ali zna i ono što nikoga ne zanima, a to je da je njemu u toj iluziji veoma ugodno i živi pristojan period života. Ima u njemu i neke ljubavi prema ovoj ženi, u kojoj još uvijek vidi i dio svoje Meri. Svjesno i polusvjesno i on podupire tu iluziju, jer je i u njegovom interesu.
Dokle će da mu bude "dobra", koliko može da traje iluzija..., na koje vrijeme ga je programirala?
Ovo su Džoova prava pitanja a ne novac, jer njega svakako neće moći ponijeti pri seobi u vječnost, u koju nepokolebljivo vjeruje. Na ovo pitanje nema odgovore, kao što ih nemaju ni milioni staraca u Americi, a panično traže ih. Ali nešto od toga Džo ipak pouzdano zna.
Uz "laku ženu" živjeće duže nego bi bez nje.
Uz "laku ženu" ostatak života biće mu ljudskiji nego bi bio bez nje.
I ono najosjetljivije pitanje, kad "laka žena" ostvari svoje ciljeve, iako ga bude ubijala, učiniće to na način koji on neće spoznati, niti će ga ikad i iko otkriti. Ugaziće i u smrt kroz iluziju sreće.
"Usput, u svemu bogata i racionalna zemlja Amerika", u jednom od čestih razgovora sa gospodinom Aleksandrom reći će gospodin Džo, "ima najsiromašnija rješenja za stare i iznemogle. Starci su nezaštićeni...!"
Gospođa Patricija je, lakše nego se i sama nadala, došla do Džoovog pristanka na brak. Vjenčanje će obaviti bez pompe, bar još dva mjeseca ne želi da to saznaju Džoovi poznanici, jer joj ogovaranja ne idu u prilog dok traje borba sa glavnim nasljednikom. U svemu jedino joj je Boro tvrd orah, pretvrd čak i za njene iskusne žvalje, pogan jezik i tvrde zube.
"Šta misliš hani?!" nakon što je ispred njih postavila jutarnju kafu, te poljubila ga, mednim ustima otpočela je raznježena nevjesta i nastavila: "Šta misliš hani da pođemo u Las Vegas, i tamo da se vjenčamo?"
"Las Vegas!?" istinski se iznenadio Džo.
"Znaš hani", očekivala je njegovo iznenađelje i spremila je objašnjenje: "Ovdje bi izgubili koji dan dok bi razriješili formalnosti, papire... U Las Vegasu dovoljne su samo vozačke dozvole. A hani, brak treba i proslaviti, pobjeći od zlih očiju i jezika. Zabavljaćemo se u kockarnicama. Imaš mene, ti si srećković, oprobajmo se i na kocki u paru – Zorića!?" nabrajala je, podizala se, ljubakala ga i sjedala sučelice, ali svaki put tako da mu isuče gole iznadkoljenice, u koje on nije prestajao da gleda i misli samo Bog zna šta.
"Daleko je?!" prošaptao je.
"Možeš ti hani, možeš. Pa ti si mladoženja!?" kikotala je, poskakivala i ljubakala ga: "Hani, ja sam uzbuđena nevjesta!"
"Avionom...?!" pretpostavio je.
"Ne, idemo automobilom!" dočekala je odlučno.
"Ne znam hoću li moći da izdržim, ali O.K.", pomirio se gospodin Džo.
"Hani!" doviknula je i nastavila sa svojim planom: "Imaš li nekog prijatelja u Las Vegasu?"
"Pa rekla si da je bolje da smo tamo sami", gotovo prijekoran bio je Džo.
"Zbog svjedoka", objasnila je.
"Imam", nakon kraćeg premišljanja odgovoriće Džo.
"Kako mu je ime?" zapitaće sljedeći svoj plan.
"Treba baš odmah, ne može da sačeka!?" opet je promrsio Džo.
"Zbog telefonskog broja i adrese, treba odmah."
"David Karlson, kad već hoćeš odmah!" poluljutito izrecitovao je Džo i nastavio: "David mi je dužan pet hiljada dolara, već pet-šest godina. Možda nije zgodno zbog toga, ali ne mogu da se prisjetim još kojega prijatelja u Las Vegasu."
"O.K.", zapisivala je Patricija.
Sjutradan, po dolasku u Las Vegas, Patricija se javila svojoj poznanici, obavjestila je o novom braku i zamolila da joj bude svjedok pri vjenčanju, što je ova prihvatila bez zapitkivanja. Sa Džoovim prijateljem-svjedokom nije bilo po očekivanju.
"Je li to kuća gospodina Davida Karlsona?" nakon što se Patricija predstavila kao operaterka hotelske recepcije, zapitala je.
"Da, na telefonu je David", uzvratio je glas.
"Naš gost, a vaš prijatelj, gospodin Džo Zorić, želi da vas pozdravi", rekla je i Džou ugurala slušalicu.
"Alo, Davide, kako si?" jedva da se mogao razumjeti, promucao je Džo.
"Žao mi je Džo zbog tvoje Meri, primi saučešće!" uzvratio je gospodin David i nastavio: "Kasno sam saznao za njenu smrt da bih pristigao na sahranu."
"Hvala lijepo", zaplakao je Džo i glas oborio do nečujnosti. Patricija ga je ošinula po rebrima.
"Kako si ti Džo, kako Parkinson...?" David je požurio da promijeni predmet razgovora.
"Dobro sam, tako..."
"Možeš li sam o sebi?"
"Ne..!" Džoa su opet skolile suze.
"Pa kako..., kako se ispomažeš? Čuo sam i za Borinu tragediju", prekinuo ga je David tek shvativši koliko Džo govori teško.
"Pazi me jedna dobra prijateljica. Ime joj je Patricija. Ona je zdrava i bez srestava za život, a ja sam bolestan i ne mogu bez njene pomoći, pa dogovorili smo se da se vjenčamo." Najednom Džoa je grlo poslušalo, govorio je razgovjetnije i dovoljno glasno.
"Da se ženiš!? A pokojna Meri još se nije ni ohladila...!" zagrmio je glas iz slušalice.
"Polako, Davide, da ti objasnim", još uvijek smirenim glasom nastavio je Džo.
"Ti si poludio!" i dalje grmio je David: "Ko je ta žena, od kad je poznaješ?"
"Mjesec dana!" snishodljivo odgovorio je Džo.
"Pa ti si stvarno skrenuo pameću, kako te nije stid da se ženiš? I ne možeš da izdržiš ni godišnjicu pokojnice. Biće da je ljubav prevladala..?!" podrugivao se prijatelj.
"Nije, Davide, to, ovdje se radi o humanom braku." Džo je i dalje bio smiren, što je Patriciju prijatno iznenadilo. Nastavio je: "Vjenčaćemo se sjutra, ovdje, u Las Vegasu, pa sam te nazvao kao starog i dobrog prijatelja, da mi budeš svjedok i kum."
"Sram te bilo! U tom zlodjelu – ja neću da saučestvujem", izgalamio je gospodin David te prekinuo vezu.
Ovome i ovakvome razgovoru prethodila je jedna drugačija telefonska priča, obavljena koji dan prije. Svodeći bilans Džoovih finansija Patricija je naišla i na neke papire i imena dužnika. Prepisala je imena i dugove, te dala agenciji da se raspita o dužnicima i razlozima nevraćanja, te da ih podsjeti na obaveze.
Agencija je obavila rutinski razgovor i sa dužnikom Davidom Karlsonom, koji je tu akciju shvatio kao predtužbu, povrijedio se zamjerajući Džou, zašto ga nije prethodno nazvao i pokušao da naprave dogovor. I najednom taj Džo u Las Vegasu, ženi se i njega poziva za kuma.
Pretpostavivši da je Las Vegas izabran zbog tajnosti vjenčanja, jer se toga ovdje već nagledao, gospodin Karlson ne časeći podigao je slušalicu i nazvao Georga, da to provjeri, ali i da ga eventualno i obavjesti o ovome.
Georg je vijest dočekao kao poslasticu, uljepšala mu je dan, i ni on nije časio, počeo je da okreće telefone koje je znao na pamet. Prvo je nazvao upaničenoga i ojađenoga Boru, koji je sada postao njegov štićenik.
"Boro!" kao kad se dozivaju čobani s brda na brdo, vikao je Georg.
"A ti si brale rođeni, Georg. Ima li ih igdje?" zapomagao je Boro.
"Ima Boro, ima! Eno ih, provode se u Las Vegasu. Znaš, ovdje mu nešto ne valja sa potencijom..." i dalje je vikao Georg.
"Odvela ga 'laka žena', pomagaj, brale rođeni..." Boro je plakao.
I kao iza jesenjih proloma oblaka, kad potoci gromoglasno zakotrljaju kamene oblutke, na sve strane odzvanjali su telefonski zvukovi i javljali o još jednom braku "leša i lešinarke."
Za tri dana, koliko su "mladenci" boravili u Las Vegasu, nisu prestajali da ih uznemiravaju telefonske prijetnje, podsmijesi, psovke...
Već sljedeće večeri, u Georgovom domu, upriličena je večera, na kojoj su pored Leonarda i Freda sa suprugama, bili i poznati advokat Brajan Vilijams, te neuropsihijatar Stiv Popov, i oni sa suprugama. Dok ih je Georg sazivao, već tada je rekao sve što misli da kaže i večeras, ali on voli da govori pred ljudima od ugleda, ne krijući da za sebe misli da od njega niko i ne može biti ugledniji.
"Okupili smo se da spriječimo jedan zločin", otpočeo je probadajući advokatove oči, i nije prestao dok gospodin Brajan Vilijams nije klimnuo glavom. Okrenuo se doktoru specijalisti, pa ponovo zagalamio:
"Svi znamo Džoovu bolest i njen stepen, neuračunljiv je čovjek, i taj brak moramo poništiti", ni ljekara nije prestao da probada sve dok i on nije klimnuo glavom, nastavio je: "Podići građansku parnicu za poništenje sklopljenog braka u stanju mentalne nesposobnosti jednog od učesnika, u ovome slučaju Džoa. Gospoda Brajan i Stiv su stručnjaci, oni znaju kako se to radi, a nas trojica znamo da to košta, i mi ćemo to finansijski pokrivati do kraja. Moramo zaštiti našeg bivšeg prijatelja", zaključio je Georg, pa prozvao Leonarda i Freda da i oni kažu svoje, da potvrde ono što je postavio on.
"Svakako, pametan čovjek ne bi mogao da uradi ovo što radi Džo, zaista Džo nije pri svojoj. Slažem se u svemu sa Georgom", požurio je da se izjasni gospodin Leonard.
"Ja poznajem Džoa preko pet decenija, cijenio sam ga jer on je to zavrijeđivao", kao i uvijek smireno i sporo govorio je gospodin Fred, nakon predaha nastavio je: "Već nekoliko mjeseci kao takav taj čovjek više ne postoji, u pitanju je druga ličnost i karakter, u pitanju je bolestan čovjek koji nije svjestan svojih radnji i odluka, i saglasan sam da ga treba zaštititi i brak proglasiti ništavnim, jer je brak motivisan isključivo pohlepom drugog bračnog učesnika."
"Ne zaboravimo još jednog nemoćnog čovjeka", čim je završio Fred ustao je i pridodao Georg. Jedino je Georg ustajao kad je govorio, ne samo u ovoj prilici, goropadan po svojoj konstituciji imao je potrebu da je često naglašava, pa je i ovo neprimjereno ustajanje podređeno tome.
"Moramo zaštiti jadnoga Boru", odmah je prihvatio Leonard.
"A to svakako", potvrdio je i Fred.
Boro je već prosuo mnogo suza u telefonsku slušalicu, ali je glavni svoj udar ostavio za kasnije. U dosluhu je sa Georgom i radi uz njegovu saglasnost, a zna i za akciju koja se vodi preko ljekara i advokata. Džo je savjestan i veoma odgovoran brat, razmišljao je Boro, ali on je i iznad svega religiozan i sklon da se plaši Božije kazne, iz toga je i njegovo mistificiranje crkvenih ljudi, čim hijerarhijski važnijih za toliko više. Najviši mu je živi čovjek ovdašnji episkop. Boro o crkvenim ljudima ima potpuno drugačija shvatanja i iskustva, on ih zna kada su pored komunista prolazili na prstima, pa i episkopi. Za Džoa ovdašnji pop veći je nego za Boru svi episkopi svijeta zajedno.
Samo mali prekor episkopa za Džoa bio bi dovoljan da promijeni svoju odluku, i da najuri tu opasnu ženu. U to je duboko uvjeren prepredeni srbijanski seljak Boro. A njemu nije teško doći do episkopa, nije mu teško ni muški zaplakati, nije mu teško ni episkopovu dobrotu i vjeru u ljude upregnuti u svoja kola. On je sposoban za sve, nadmudrivao se sa komunistima i izvježbao za sve situacije. U tom pravcu usmjeriće svoje akcije.
Po povratku iz Las Vegasa, na kućnom pragu, svježi bračni par dočekao je razbješnjeli Boro.
"A gdje si moj rođeni brate? Uđi, brale, u svoj dom i dobrodošao. A ti, 'laka ženo', da se nisi usudila da ga pređeš... Ubiću te kao zeca."
Preplašen dočekom, premoren od putovanja, a već kasni i sa lijekom, Džo se bespomoćno klatio u invalidskim kolicima koje je preuzeo Boro i grubo, koliko je i sam traljav, udarajući o štokove vrata, ugurao ih u dnevni boravak, pa sjeo pored njih i na sofu.
"Šta uradi, rođeni brate?" zapomagao je čupajući objema rukama bujnu i potpuno sijedu kosu.
"Smiri se Boro, smiri..." sa granice svjesnosti smogao je snage da smiruje Džo.
"Laka žena rođo, laka žena uništi nas, laka žena rođeni brate Džo..." plač sedamdesetogodišnjeg Bore raspukao bi i aranđelovački kamen granit a kako neće bespomoćnog Džoa, kojemu se najednom ide u klozet, protjeralo ga i naprijed i nazad, kako se to kaže, ali ni to neće da povjeri bratu koji je u naletu bijesa...
"Molim te, Boro, idi u svoju sobu i ostavi nas na miru", smogao je snaga da kaže mirno.
"Laka žena nas posvadi, rođeni brate. Govorio sam ti..." stizala je suza suzu.
"Rekao sam ti, Boro, ostavi nas na miru", a onda pokušao je da podigne glas: "Ako se ne povučeš u svoju sobu pozvaću policiju!?"
"Zar tako sa rođenim bratom koji je izgubio zdravlje njegujući tebe i tvoju ženu, zar tako nezahvalni brate...!" nabrajao je ali i povlačio se u sobu, pri tom nije prestajao da čupa kose.
Povukao se Boro, ali ne pred prijetnjom Džoa, on se zaplašio Patricije koja se nije pojavljivala, pa je zaključio da je već dozvala neku od svojih prijateljica i prepričala svoju nevolju, te zatražila eventualnu policijsku zaštitu. Usput, Boru steže u grudima, podsjeća na predinfarktne bolove, uplašio se od toga, te odustao je od odlučne borbe koju je isplanirao i bio započeo.
Do koji dan, prije Patricija pa Džo, doznaće za tužbu o poništenju braka, koju vode bivši Džoovi prijatelji, sa advokatom i neuropsihijatrom, ali i uz pomoć crkve. Uznemirila ih je ta vijest.
Patricija se ponaša kao Džoova supruga, to daje na znanje svima i napasno zahtijeva da se tako ophode prema njoj, i ko neće tako u njenoj kući ne može imati mjesta. To se odnosi na sve pa i na Boru, kojemu je već rekla da neće više da ga gleda u "svom domu."
Boro je ratoboran i istrajava uz nagovore i pomoć mnogo ljudi, ali u kući u kojoj živi usamljen je i odbačen, sa prijetnjom praktične i istrajne Patricije, da će uz pomoć policije biti najuren tamo odakle je i došao. A on nema papire američkog građanina, on je samo turista u Americi. Turist četiri godine? i zaista dovoljan je samo jedan poziv i on će da se nađe na aerodromu. Opsijeda poznanike i istrajava, a najviše očekuje od episkopa, sa kojim se već čuo, i koji mu je obećao pomoć, obećao je da će primiti na razgovor njih dva brata bez prisustva te žene, što je Boro i molio.
Džo je nesrećan. Najviše ga bole priče po kojima je oskrnavio postelju mrtve Meri, izdao je i onespokojio njen grob, jer je prigrlio drugu ženu prije nego se prva i ohladila, a usput novoprigrljena je i "laka žena." Te priče naročito dopiru od ljudi bliskih crkvi, pa i sveštenih lica, što njegovu savjest dovodi do nespokoja i pobune. On sve čini da uspostavi kakve-takve odnose sa crkvenim ljudima, ali sve pokušaje, još u začetku, presijecala je Patricija. Ona jest za te veze, ali da ih pravi isključivo ona.
Patricija ima odveć neprilika, čak i za njena bogata životna iskustva. Džo je nervira zbog prevelike vezanosti za crkvu i tamošnje ljude, i mora da ga smiruje. On će biti miran samo ako se vjenča u crkvi, to mu je postala opsesija, stalno poziva ljude i moli ih da se u ime njega za to izbore kod popova. Bilo kojeg od njih. Obećava i pomoć crkvi, velike donacije, samo da umiri savjest i okaje grijeh. Shvativši koliko je opterećen crkvenim vjenčanjem i ona će početi na tome ozbiljnije da radi, i ona da nudi novac, uvjerena da se sa njim može riješiti svako pitanje u Americi.
Iz crkvenih krugova stižu negativne povratne vijesti o mogućnosti vjenčanja i Džo je nesretan i na nov način bolestan.
Preko Georgovih glasnogovornika do Patricije dopiru tvrdnje da je sudija već presudio o poništenju braka, pa je i lavica teško ranjena.
Boro sve to zna, oblizuje se, likuje i prijeti da će fizički uništiti bratovog ubicu, "laku ženu", kako je uporno naziva.
Javno mnenje je potpuno na Borinoj strani, zgražava se nad zlodjelom bjelosvjetske žene, koja je iz koristoljublja nasrnula na nemoćnu bolesnu braću, koju mora, to javno mnenje, da uzme u zaštitu. Od Džoa i Patricijje svi odreda okreću glave. Ne samo da im niko neće da sjedne za sto u crkvenoj sali, već im i uskraćuju mjesto i u polupraznoj sali, sa izgovorom da su popunjena sva mjesta.
Crkveni ljudi šalju jasne i tvrde poruke da o vjenčanju ne može biti govora prije nego prođe godišnjica smrti prethodne supruge.
O slučaju Džoa i Patricije, u gradu, govori se više nego o ljubavnoj aferi američkog predsjednika Bil Klintona i Monike Levinski, a događaju se u isto vrijeme.
LEŠINARKE – glava9.
Sedamdesetogodišnji Boro, iako polupismen, vrlo je vispren i umije dobro da se postavi i u najkomplikovanijim situacijama. Kad nema znanja za situaciju, on se smijuri i pokušava da dokuči koje je od iznešenih stavova bliže da se prihvati od većine, pa se dodvorava njegovom tvorcu i klimajući glavom uporno potvrđuje da je uz njegovo mišljenje. Čini to toliko uvjerljivo da zaista na sabesjednike ostavlja utisak mudra čovjeka, koji zna predmet razgovora, ne voli da se miješa ali jasno staje na stranu pametnijih.
Nikad nije pušio i pio, nije se ni preguljivao od rada, ali je siromaštvo nosio teško i prve bore pokazuju znake starosti. U ove četiri godine on je dobio koji kilogram, tek toliko da zategne seljačku zdravu kožu i izbriše one prve bore. O odijevanju, kad je tek došao, brinula je snaja Meri, a ona je po tome decenijama prepoznatljiva, nakupovala mu je odijela, obuće i veša, i sve to za nivo gospode, kakvi su inače bili ona i Džo, a i Boro to mora biti, jer će se sa njima pojavljivati svuda, tako je radila i govorila u periodima boljeg zdravstvenog stanja.
Iznadprosječno visok, sa gustom i valovitom sijedom kosom, te uvijek elegantno obučen, uz skupocjen automobil Cadillac, brat gospodina Džoa, uz simpatičan i uvijek blagonaklon izraz lica, gospodin Boro se izborio za mjesto uglednog i dobrodošlog čovjeka, naročito se to odnosi na vjernike okupljene oko crkve svete Trojice.
Posljednjih dana o njemu se mnogo govori, svi ga žale, zbog teškog obolenja, ali i više zbog nepoštenog odnosa bogatog prema siromašnom i bolesnom mlađem bratu, kako će se govoriti. Nakon vjenčanja i prvog nedeljnog dolaska u crkvu, taj odnos će se iskazati u tome stepenu da će se Džo i zaplašiti. Već tu će da plače, a Džo od smrti supruge Meri inače ima često nagon za plakanjem. Ni jedan od prijatelja i poznanika, kod crkve, nije htio da se pozdravi s njim. Decenijama su se utrkivali ko će prije da mu pruži ruku i potapše po ramenu, a sada nije mu se javio ni onaj zadnji. Starcu je pucalo srce i nije imao snage da pogled podigne sa točka invalidskih kolica.
Boru su salijetali na sve strane, svako je želio da mu stisne ruku i izrekne riječi podrške, gurali su se oko njega i činili sliku kakve gledamo oko slavnih sportista i filmskih zvijezda. Oni koji nisu u taj čas bili oko njega govorili su o njemu, ponavljali njegove riječi, dodavali i oduzimali, a sve to iznad ušiju brata invalida.
"Hvala vam braćo i sestre, hvala, i pomozite mi da zaštitim zaluđelog brata", suznih očiju Boro je ponavljao riječi koje je odmjeravao gotovo čitavu prošlu noć, a ovdje se još i potrudio da ih i Džo čuje koji put.
Džou je bio najteži onaj tren kada je vidio okupljene Georga, Freda i Leonarda sa suprugama, koji su veselo kikotali i podsmjehljivo gledali u njegovom pravcu. A oni su bili prosto opijeni svojim uspjehom, jer omalovažavanje koje mu se događa pored crkve plod je njihovih zamisli.
Gospođa Patricija imala je valjanih razloga da se dodatno pripremi za prvi nastup poslije vjenčanja. Iako više nije ni znala šta ima od garderobe, dokupila je neke sitnice i za sebe i za Džoa. Svojoj garderobi pridodala je ozbiljnije tonove, primjerene izglednoj gospođi uz neizglednog muža.
Džo je zaista uočljivo popravio fizički izgled, dobio je i na težini, naravno, sve zaslugom nje i "ženidbe", pa je htjela specijalnom masažom i puderisanjem lica, te garderobom svježijih tonova da njegov napredak istakne i prikaže i većim.
Prvi nedeljni crkveni ručak naumila je da postavi kao predstavu, sa glavnim ulogama vaskrslog Džoa i nje uz njega. Premnogo je vjerovala u sebe i podcijenila je dejstva zaprški svojih protivnika. Doživjela je težak poraz.
Najveći lom stigao je od njezine nade, organizovanih njenih prijateljica, sa kojima je računala da će joj priskočiti u odlučnom trenu i preokrenuti javno mnenje. O tome se sa njima juče dogovorila preko telefona. One su i bile pošle da se tako ponesu, međutim, zatečene su silinom odbojnosti prisutnih vjernika, pa su prvo oklijevale, očekivale su da će odbojnost prema Patriciji splasnuti, a kako se tako nije dogodilo odlučile su da joj čak i ne priđu. Skrivale su se iza grupa i ostavljale je samu na sceni, praveći se da je nisu još ni vidjele.
Shvativši potpunu odbačenost, prevrtljiva Patricija je odabrala način na koji će se oduprijeti nepravdi koja joj se čini, kako misli i kako će da govori ona. Vidjevši da će pored nje naići starica od ugleda, priskočila joj je u susret i htjela je na prepad da iznudi bar jedan, ali važan, pozdrav.
"Kako ste gospođo Lucia...?" razdraganim glasom presrela ju je Patricija.
"Sklonite mi se s puta – nedostojna ženo!" uzvratila je stara dama i ne pogledavši je.
"Prilježnice!" pridodala je povijena baka, koja se skoro nije ni vidjela iza gospođe Lucie.
"Prilježnice! Laka ženo! Lešinarko...!" zapljuštali su naoštreni jezici, očito su upućivani iz jata Borine režije.
"Mislila sam da će Džo presvisnuti", kasnije će da se jada gospodinu Aleksandru, koji je sve to gledao iz prikrajka i bio jedini koji je prišao Džou, pozdravio se i leđima ga štitio od ponižavajućih pogleda. Dohvatio je ručke kolica i Džoa poveo u crkvu, dovezao do mjesta gdje je gospodin Džo sve prethodne godine bio na liturgijama i sjeo je uz njega. Gospođa Patricija im se pridružila i sjela s druge strane Džoa. Kad je služba završila, Aleksandar je povezao Džoa u salu za ručavanje, te kolica priveo jednome stolu gdje su sjedile samo dvije nepoznate osobe. Ali čim se Aleksandar okrenuo, one su ustale i promijenile sto. Nije bilo ličnosti koja bi od stida mogla, toga dana, da sjedi za stolom za kojim su Zorići, Patricija i Džo.
Džo je tih dana prosto nesretan čovjek, nemirne savjesti i pun stida, povjerava se Aleksandru koji ga ne napušta, upinje se da dokaže da nije kriv u mjeri opšteg ponašanja prema njemu, jer oni ne znaju njegove istine i nevolje, a tuđe laži prihvataju kao poslastice. Salijetao je gospodina Aleksandra i prosto ga premarao stalno ponavljanim riječima.
"Hoće li htjeti pop da me ispovjedi i pričesti?" Džou je ovo pitanje bilo najvažnije tih dana, i Aleksandra je pripitivao na način kao da baš on o tome odlučuje.
"Hoće i mora!" uzvraćao je Aleksandar, a ni sam o tome nije znao koliko ni Džo. Prije će biti da je znao manje, ali tako je govorio da bi ga smirivao. Džou to nije dovoljno, nastaviće da dopituje:
"Zašto misliš da mora?
"Nije pop Tvorac ni apostol, nije crkva njegova, on je samo činovnik crkve..." Aleksandar je bio uvjerljiv i Džo je počeo da se opušta.
Poduprt ovom podrškom, Džo će jednog dana da telefonira i razgovara sa sveštenikom. Pitao ga je, direktno, da li će da ga vjenča. Dobio je nepotpun odgovor, ali sveštenik je napomenuo da se ogriješio ženidbom prije godišnjice smrti prethodne supruge, kao i grijehom življenja u nezakonitom braku, jer nije se vjenčao u crkvi. Džoovo vjenčanje može odobriti samo episkop, pop je još i ostavio nadu. Pored vjenčanja Džo je i više opsjednut ispovijedanjem i pričešćem, i ono malo ljudi koji su još i htjeli da se čuju sa njim, morali su da govore samo o tome. Ne spava i ne jede, naglo i osjetno slabi, to će mnogo da zabrine gospođu Patriciju, istinski se zabrinula i od moguće njegove smrti, a ona još ni jedan cilj nije ostvarila. Upriličila je razgovor u troje, uz Džoa pozvala je i Aleksandra.
"Popovi hoće novac, podižu cijenu", Patricija je bila kategorična.
"Vjenčanje se uvijek i plaćalo, pa zašto ne bi bilo i sa ovim", ne časeći uzvratio je Džo.
"Ako traže mnogo?" uvivši jezik i glas, Patricija je otvorila novo pitanje.
"Dati im koliko traže, daćemo crkvi a ne ljudima..." Džo je opet i bio brz i jasan.
"Treba 'podmazati' episkopa", ona je išla dalje.
"Gospođo Patricija, ne prelazite granicu pristojnosti, ostavite episkopa na miru..." presjekao ju je gospodin Aleksandar i time štitio Džoa, koji nije bio u tom trenu sposoban da sve odvaže bez snažnog učešća emocija.
"Moramo se izboriti za našeg Bucu, moga dobricu i dobrotvora ..." poskočila je prevrtljiva Patricijja, govoreći ljubila je Džoa, koji je već bio ovlažio oči. "Molićemo vladiku da odobri da nas pop ispovjedi, pričesti i kasnije vjenča", dodavala je i oklijevala da na Aleksandra prenese glavne obaveze oko svega toga. On je samo radnik na čišćenju crkvenih prostorija, neuporedivo najniži u hijerarhiji, ali je znala da on tamo ima ugled čovjeka kojemu je dostupan pristup svim ljudima oko crkve, pa i onom iznad njih, episkopu.
"Bi li ti mogao da razgovaraš...?" nije mogla dugo da taji naum.
"Ne!" Aleksandar je osjetio namjeru u začetku i presjekao ju je prije nego je dokraja i izgovorena. A mislio je drugačije, učiniće pokušaje koji nisu primjereni njegovom mjestu, on poštuje Džoa i saživljen je sa njegovim patnjama.
Patricija će krenuti odlučno u osvajanje crkvenog vrha, koristiće sva sredstva koja ima, Džoov novac i bivši ugled, te svoju prepredenost.
Da popovi i vladika neće da ispovide ni vjenčaju Džoa, govori se na sve strane i opravdava. Patricija u krilu drži telefonsku slušalicu od jutra do večeri i doziva. Uspjela je da je saslušaju neki važni ljudi, kako se hvalisala. Jedan od njih, Vladimir Braun, zaista je nekada bio ugledan i uspješan poslovan čovjek, ali su ga godine oborile i gurnule u prikrajak, blizak je episkopu i bavi se nekim perifernim crkvenim pitanjima. On je dao gospođi Patriciji nade, čak je prihvatio i da dođe na jednu od večera kod njih.
"Ako ćete, gospodine Džo, da vam episkop dozvoli da se pričestite i vjenčate, prethodno trebate da pomognete jednu humanitarnu akciju, štampanje jedne knjige", pri kraju večere ovako je gospodin Vladimir Braun zaključivao razgovor o gorućem problemu doma.
"Jeste li razgovarali o ovome sa episkopom, i je li on ovo traži od mene?" za svaku sigurnost Džo je želio da to razjasni.
"Razgovarao sam i ovo je njegovo što govorim", potvrdio je gospodin Vladimir.
"Ja nikad nisam zaobilazio donacije, barem je to vama poznato gospodine Vladimire", prihvatio je Džo.
"Platićemo!" pritvrdila je i gospođa.
"Napišite ček na $10.000 za štampanje knjige!" uslijedio je Vladimirov zahtjev.
"Nemamo sada toliko gotovine", uskočila je Patricija u strahu da bi Džo prihvatio i tako neplanirano visok iznos.
"Daćemo donaciju, ali to što tražite mnogo je", nije se dao pomesti Džo, razmislio je i dodao: "Pa kakva je to knjiga i koliko će da košta kad njegovo preosveštenstvo misli da ja sa tim iznosom trebam da učestvujem?"
"Nisam ja rekao da to traži episkop", iznenadila je prevrtljivost na putu lapljenja nekad moćnog i poštenog Vladimira.
Sjutridan Džo je telefonirao Aleksandru i zamolio ga da navrati, jer mu treba u jednoj stvari, kako se izrazio.
"Da li da dam episkopu $10.000 da me pop ispovjedi i vjenča? –Džo će zapitati Aleksandra, čim je ovaj došao i sjurio se u fotelju.
"Nikako!" Aleksandar je bio kategoričan, dodao je: "Ti si Džo pametan čovjek i čudim se da možeš i da pomisliš da tebi, ovoga puta, oko toga može pomoći novac. To je pljačka za koju, više sam nego siguran, episkop i ne zna." Aleksandar je zaista bio uvjeren da je tako ispostavljen zahtjev velika podvala. Dodao je:
"Usput da ti kažem, zaista je slučajnost, prije koji dan bio sam prisutan kada je episkop dao privatnu donaciju za tu istu knjigu i tome istome Vladimiru. Nije mi bila želja ni namjera da prisluškujem taj razgovor, nametnut mi je, slušao sam Vladimirovo objašnjavanje o potrebama te knjige i novca za nju.
U Džoovom domu nepodnošljivo je od istrajne svađe brata i supruge, i na Džou je da to presiječe. Pozvao ih je na razgovor i zatražio tolerantnost. Otpočeo je:
"Patricija, moraš da shvatiš da je Boro moj brat, da je on do sada ovdje bio po mojoj volji, i hoću da prema njemu uskladiš odnose dok je u ovome domu", izrekao je, otpuhnuo pa se okrenuo prema bratu:
"Boro, ti znaš način na koji si ušao u moju kuću i koliko sam se tome odupirao. A pogotovo protiv tvoga ostajanja bila je pokojna Meri. Ti dobro znaš koliko si pokojnoj Meri nanio zla, koliko ga i meni nanosiš sada, i znaš koliko sam bio tolerantan prema svim tvojim pohlepama i ispadima", gospodin Džo je zadovoljan svojom odlučnošću, pa će zaključno: "To ćemo da zaboravimo i večeras ćemo da pričamo kao braća. Budi objektivan i odgovori nam. Možeš li ti mene njegovati?
"Ne mogu, bolestan sam i ja", mirno je odgovorio Boro.
"Dao sam ti dosta i novca, je li tako?"
"Pa o tome ne bih večeras." Boro nije želio o tome pred Patricijjom, koju još uvijek shvata i tretira kao stranu osobu.
"Ti treba da ideš svojoj kući i svojima, ženi i djeci. Pored onoga što si poslao u Stari kraj i potrošio ovdje, ti ćeš ponijeti i solidnu ušteđevinu od pedesetak hiljada dolara, koje tamo ne možeš potrošiti dok si živ", Džo je stamen i pun vjere u sebe i svoju odlučnost.
"Ja tamo nemam gdje ići, ovo je moja kuća – ovo je tvoja i moja kuća, ja sam ovdje ostavio život i ovo je moje iza tebe..." Boro nije mogao više da se suzdrži i rekao je, sa malo riječi, sve svoje misli.
"Boro, šta ti to znači ' iza mene', ti me već sahranjuješ...?" Džo je i dalje miran ali i nepopustljiv.
"Pa mislio sam nakon tebe, kad ti umreš, stariji si..." Boro se malo pokolebao.
"Boro, vrijeđaš me. LJudi umiru a ne umiru godine", znajući Borinu prepredenost Džo je odlučan i ne odstupa.
"Brale rođeni, istjeraj ovu 'laku ženu' iz kuće, osramoti nas, začarala te...!" Boro bi i da zapomaže.
"Ovdje, osim nas dvojice, prisutna je i – moja supruga, i hoću da to poštuješ a ne da vrijeđaš", Džo uporno postavlja sve na svoja mjesta.
"Kakva supruga, brate Džo, ona je prilježnica koja je došla da zavadi i orobi braću...!" Boro upravo neće to.
"Ama ko je 'prilježnica'?!" planula je Patricija.
Uslijedila je svađa i guranje, da bi se nekako i dogovorili, pozvaće gospodina Aleksandra, te uz njegovo prisustvo i pomoć nastaviće razgovor. Odmah je Džo dohvatio slušalicu i okrenuo Aleksandrov broj, te ga za sjutra pozvao na partiju šaha. Šah je bio važna spona u odnosima njih dvojice.
Kasnije je Aleksandra nazvala i Patricija, ali da ne znaju njih dvojica, te se napričala, sa glavnim naglaskom da nju hoće da ubije Boro, a da je od takve mogućnosti prepadnut i Džo.
Boro ga je nazvao iz komšiluka i tražio da dođe i zaštiti njega i zaslijepljenoga brata Džoa.
Gospodinu Aleksandru bilo je krajnje neprijatno da se miješa u odnose to troje ljudi, ali je smatrao da mu je moralna obaveza da se odazove, tim prije što je znao da ga uveliko uvažavaju i Džo i Boro. Nakon što su se okupili i sjeli za sto, Džo je prepričao sinošnji razgovor i zamolio posredovanje. Odmah se nadovezao Boro.
"Brale Aleksandre, pomozi zavađenoj braći među koje je banula'laka žena', da ih zavadi i orobi."
"Pod istim krovom ne može moja supruga i moj brat", suznih očiju nastavio je Džo: "Mene mora neko da ispomaže. Ako ne može brat, a – ne može, onda ostaje jedino supruga. Brat treba da se vrati svojima..."
"Nigdje se ja ne vraćam!" kategoričan je Boro.
"Nećeš da ideš, je li?!" podvrisnula je Patricija.
"Ti da ćutiš!" koliko ga je mogao ponijeti glas pokušao je da podvikne Džo.
"Zašto da ćutim? Ovo se tiče mene", nije ućutala, nastavila je: "Neće ćutati tvoja supruga pred nasilnikom!" ustala je i podviknula: "Ti se plašiš jer fizički ne možeš da se suprostaviš, i on to koristi, prijeti i tebi i meni. Ja ću da mu se suprostavim, bijedniku..." okuražena Aleksandrovom fizičkom zaštitom nastavila je: "Pozvaću policiju, kazati da nas maltretira i zahtijevati da ga deportuju u njegovu zemlju. On nema papire, on živi ilegalno u ovoj državi..."
"Ama koga ćeš ti deportovati prilježnice bjelosvjetska, lešinarko prokleta..." poskočio je Boro i ustremio se na nju.
"Zvali ste me gospodo, i ti Džo, i ti Boro, i ti gospođo Patricija!?" Aleksandar je podigao glas, pa mirnije nastavio: "Gospođo Patricija i gospodine Boro, zašto dok govorite skačete na noge, valjda za razgovore trebaju glave i um a ne noge i pesnice, i policija..." predahnuo je i odlučno nastavio: "Pozvali ste me kao prijatelja. Nerado se odazivam na ovakve načine, ali došao sam i hoću i da čujete šta o svemu ovome misli vaš prijatelj." Okrenuo se prema Bori:
"Boro, ti si bolestan čovjek i nisi u mogućnosti da njeguješ brata. To je činjenica i od nje se ne može pobjeći. Džo je ovisan čovjek i bez njegovatelja ne može, i ovo je činjenica. On ima suprugu koja ga može njegovati, i zbog toga je, na ovaj način i u ovim prilikama, i ima..."
"Kakva supruga rođeni Aleksandre. Prilježnica! 'laka žena'!" prekinuo ga je i zapomagao Boro.
"Prilježnica i može biti samo žena, a ne muškarac", Aleksandar je namjerno izokrenuo stvari.
"Prilježnica, kakva žena, ona je samo 'laka žena'!" siktalo je iz Bore.
"Slušaj Boro, ako misliš da se razgovara s tobom, moraš poći od istine, a ona je da je Džo oženjen čovjek, pa ova njegova supruga bila ili ne bila prilježnica, ali da je Džoova supruga to je sigurno istina." Aleksandar ga je oštro pogledao i kanio da nastavi, ali Boro je poskočio na noge i podviknuo:
"Poništen je njihov brak!"
"Neće biti poništen, ali iako bude, bar do tada se ponašaj kao gost bračnog para Patricija &Džo!" oštro je i postavio i izgovorio Aleksandar.
"Pa i ti kao i oni, protiv mene?!" poluglasno i poraženo će Boro.
"Ako ovaj bračni par saglasno zahtijeva da napustiš njihov dom, ti moraš i da ga napustiš." Aleksandar je nedvosmislen: "Usput da ti napomenem, ti si bolestan čovjek i tebi je potrebna toplina tvoga doma, koga si stvarao četiri decenije. Ti moraš da ideš u svoje gnijezdo, i tu nema nikakve dvojbe da će se to i ostvariti. Milom ili silom, nagodbom ili prisilom. A naročito po tebe bilo bi dobro da je po dogovoru." Ovim se Aleksandar potpuno izjasnio oko Bore, koji se konačno primirio, pa je Aleksandar mogao da nastavi mirnije:
"Slušaj Džo, makoliko da smo prijatelji, reći ću ti i neprijatnih stvari. Nažalost, Boro mora da se vrati kući, tu smo oba saglasni. Ali nismo saglasni u načinu na koji treba da ide. On ne treba da ide zato što tako hoće gospođa Patricija, koja se ovdje tek pojavila. On treba da ide zbog toga što su prestali razlozi zbog kojih je bio ovdje četiri godine, a to su da je bio u fizičkim mogućnostima i htio je da njeguje bolesnog brata. On to više ne može zbog svoje bolesti. To je razlog. I razlog je što ti hoćeš takvu odluku, jer ti si donio i onu kad si ga primio u kuću. Dakle, Boro treba da ide, ali Boro mora biti i pravično obeštećen. Imaš i trebaš da ga pošteno obeštetiš."
"Brale rođeni, hoće da me potjera sa pedeset hiljada dolara, za četiri godine..." opet Boro nije mogao da ne govori. Dodao je: "Jeli to pošteno, koliko bi ja mogao...?"
"Koliko je pošteno?!" upitao se i Aleksandar. "Koliko je pošteno, pošteno da ti kažem ja i ne znam. Ali ću da ti kažem ovo što znam. Ja radim za malo više od hiljadu dolara mjesečno. Radim teško. Kad pokrijem stanovanje i hranu možeš i sam izračunati šta bih mogao da uštedim za četiri godine. Iz ovoga se može zaključivati i o drugoj strani poštenja. Ali o iznosu neću da govorim, jer ne znam koja bi suma bila pravična. To Džo zna bolje i ja bih to prebacio na njegovu savjest, samo na njegovu. A u Džoovu savjest ne sumnjam." A onda se Aleksandar obratio gospođi Patriciji, koja je iznenađena njegovim jasnim i odlučnim stavovima:
"A što se tiče gospođe Patricije stvari vidim ovako. Ova dva mjeseca pazila je Džoa na najbolji mogući način, i vrlo sam sretan da Džo takvu pažnju uživa. On se preporodio, mnogo je boljeg fizičkog i psihičkog stanja nego je bio prije nje. To je nepobitna istina, koju jednako znamo svo četvero. Ako nastavi da se ovako ponaša, budite sigurni, Džo će biti najsrećniji starac na ovoj planeti. A hoće li nastaviti biću toga svjedok, pratiću je i štititi interese svog prijatelja i dobrog čovjeka", zastao je kao da se dvoumio da li da nastavi, nastavio je:
"Boro će reći, primirila i dodvorila se 'laka žena', dok ne dograbi radi čega je došla. Ta opasnost realna je, ali Džou je lijepo uz nju i dajmo joj šansu da dokaže ono što obećava, da će ga dokraja paziti stručno, savjesno i nježno, i sa ljubavlju prema dobrome starcu. Ja kažem dajmo šansu njoj, a mislim da šansu dajemo Džou, koji vjeruje u ovu ženu, i hoće da ide u taj rizik. Uostalom, pošteno govoreći, Džo i nema, ili bar sada nema boljeg rješenja. Iskusio je starački dom, bio sam mu svjedok i zbog toga sada mislim ovako, bili su svjedoci i svi drugi njegovi prijatelji, koji tada nisu mrdnuli ni prstom da bi mu pomogli, a sada na sva zvona zvone na uzbunu, u horu traže zaštitu gospodina Džoa, a istina je da brinu oko Džoove imovine..."
Ovakvim Aleksandrovim stavovima ni jedna strana nije zadovoljna, Džo ne misli da je Boro zavrijedio više nego mu je on odredio, Patricijja misli da Bori ne treba dati ništa zbog neprijateljskog ponašanja prema Džou i njegovoj supruzi, a Boru ništa ne zadovoljava osim da se Patricijja izjuri iz doma, jer on nikako nju ne može da doživi kao bratovljevu suprugu, za njega je ona samo prilježnica i uljez.
Na učestale molbe gospodina Džoa i gospođe Patricije, preko posrednika, da ih episkop primi na razgovor, te još snažnijih pritisaka Borine strane da primi na razgovor braću Džoa i njega, te da ih izmiri, episkop je obavio konsultacije sa najstarijim sveštenikom, protom Zaharijem, na kojega je takođe već bilo dosta nasrtaja sve tri zainteresovane strane. Usaglasili su se po svim pitanjima, pa su dogovorili da njih dvojica zajedno razgovaraju sa braćom – bez prisustva te žene.
Ni taj sastanak nije mogao bez neprilike, na sastanak došla je i nezvana gospođa Patricija, braneći taj čin Džoovom nesposobnošću da govori. Nije joj dozvoljeno da ostane i ona to episkopu neće oprostiti.
Zanimljiv je bio i prethodni dogovor prote i episkopa, episkop je mislio:
"Džo je bolestan i nemoćan čovjek, pa i ako radi nešto što se kosi sa zakonima svetih otaca, mi moramo da ga razumijemo i da mu kao istinska braća po vjeri oprostimo, naravno, ako pokaže istinsko pokajanje. NJega možemo ispovijediti i pričestiti."
"I ja mislim tako", saglasio se prota, koji je poznat po tome da je rijetko na liniji više hijerarhije.
"NJene pobude i djela nisu u skladu sa hrišćanskim učenjem", nastavio je episkop i dodao: "Ja mislim da joj treba uskratiti pričest, sve dok se ne uvjerimo da je postigla pokajanje."
"I po mom je tako", i drugi put saglasan je prota Zaharije.
Kad su došli na pitanje vjenčanja, koje su odbili odprve, zapodjenuli su razgovor o gospođi Patricijji, ženi koja je banula u njihovu parohiju i eparhiju, i o kojoj ništa nisu znali.
"A možda, vaše preosveštenstvo, i griješimo prema toj ženi. O njoj ništa ne znamo a osuđujemo je, a ozbiljni ljudi tvrde da Džoa pazi veoma dobro."
"Pazi dobro, to je istina, ali dokle će?" sa protinim mišljenjem nije bio saglasan episkop.
"Ja kažem da ne znamo o ženi!?" u proti je proradila potreba da spori stav više hijerharhije, veoma drži do episkopa ali i više do svojih mišljenja.
"Seljačko si dijete kao i ja", kao i uvijek, tiho i odmjereno, nastavio je episkop: "I dobro znaš kako je teško potkovati ždrijepca, i koliko ljudi treba da ga pridržavaju. A šta misliš koliko bi tek bilo teško ždrijepca potkovati na ledu?"
"E nisam ti o tome mislio do sada", grlato nasmijao se prota i nastavio: "Mogu samo zamisliti na što bi to ličilo."
"A možeš li pretpostaviti, Bože me oprosti, kako bi bilo sa potkivanjem đavola i još na ledu?" episkop je nastavio šaljivo.
"E, tu bi bila nemoćna i federalna policija", i prota će se našaliti.
"E, vidiš, moj prijatelju i brate po Hristu, žena o kojoj govorimo, bila bi u stanju i sama da potkuje đavola na ledu."
Prota Zaharije dugo će nositi ove figurativne episkopove riječi, i to će mu biti motiv da tu ženu posmatra i prati vizijama koje drugi nisu imali.
Sastanak braće kod episkopa protekao je na najbolji način. Usaglašeno je da Boro ide svojoj porodici sa sto hiljada dolara.
Uslijedio je još jedan sastanak na kome je uporno istrajavala gospođa Patricija. Episkop, opet sa protom Zaharijem, odazvao se i čak posjetio njihov dom. Uz svu pažnju koju je iskazala domaćica, nije mogla a da se ne upetljava, ona nije bila zadovoljna sa sporazumom braće: "Ja mu ništa ne bih dala kad je takav", ponavljala je, pa je i te večeri započinjala oko toga.
"Sestro Patricija!" smireno je počeo episkop: "Braća su braća, ako su se braća tako dogovorila onda je vaše da to poštujete..."
"Nije zaradio te novce, njemu nije do brata već do novaca", prekinula je preosveštenog.
"A do čega je vama, draga gospođo, do ljubavi, možda?!" mirno, nastavio je episkop.
"Ja volim moga Buca..." opet ga je prekinula, rekla i zakikotala se.
"A voliš ga, a!?" zagrmio je bas prote Zaharija.
"Volim!" – ona će i glasnije.
"Pa gdje nađe njega, ovako bogata, bolesna i stara? Kako ne nađe mene, ovako stasita, i ne zaljubi se u mene?" grmio je protin bas.
"Vi ste oženjen čovjek. Sramota. Nisam ja 'hvatalica'. Sramota, oženjen i još pop", nije se dala povrijeđena Patricija.
"A ti si ona što je na ledu potkovala đavola?" u bradu promrsi prota, baci pogled na episkopa, kojemu su ove riječi i namijenje, pa zaćuta.
Džo je ispovijeđen i pričešćen, gospođi Patricijji to pravo uskraćeno je. Vjenčanje nije odobreno, i neće se razmatrati dok ne prođe godišnjica pokojne Meri. Džo je ovim događajima primirio savjest, i nastavio da se oporavlja.
Uskoro Džo je isplatio brata Boru, dao mu je usaglašenih sto hiljada dolara, u domu organizovao mu oproštajnu večeru, na koju se odazvao i episkop, te poželio mu dobro zdravlje i dug život.
Boro je otputovao na Džoovo zadovoljstvo i Patricijjino oduševljenje. Konačno eleminisala je glavnog nasljednika, i napasti od stalne fizičke prijetnje, ali je već do dva sata siktala, jer je otkrila da je Boro ponio i sve važne Džoove papire, testamente i popise vrijednosnih papira i imovine.
Sa Borom u Džoovom domu bila je neprekidna grmljavina, siktale su prijetnje i fizički nasrtaji i njegovim odlaskom nastao je spokoj, zavladao je red i mir, i ljubav koju je gospođa Patricija "izdigla do Platonske." Džo više nije umio da se odmara ako nije glavu oslanjao na Patricijine grudi ili krilo, a ona ga mazila, češkala i neprestano ljubila. Zaista, Džo se preporodio i ima sve ono što sanjare svi ljudi na planeti – ljubav i bogatstvo.
Treba razumjeti bolesnog Džoa, kad se toliko obradovao miru u kući. NJegov brat je takav strah bio udjenuo u njegovu suprugu, da je postojala realna opasnost da se ona pokupi i ode nekome drugome starcu, možda i mlađem i bogatijem. Džo misli da je osjetio kod nje to kolebanje i istinski se plašio.
U nasrtajima Boro je prijetio i Džou, koji put podizao i pesnicu, a dovoljno je samo jednom da je spusti na to krhko tijelo. Plašio ga se Džo, uvjeren da je Boro u stanju učiniti takvo djelo, jer ga je već gledao dok je tukao pokojnu Meri. Više od ovoga straha u njega se naselio jedan mnogo teži.
Džo je vjernik ali i veoma sujevjeran čovjek. NJegovi izvori strahova su noćni naseljenici, duhovi, vještice i vukodlaci. Od susreta sa vukodlakom i stresa koji je doživio kod Tošinog bunara, bio je dječačić, nikad nije mogao da se oslobodi te napasti koja je nastavila da ga mori u snovima. Snovi su odrastanjem urjeđivali, ali se stareći i obnavljali, a kako je onemoćao i ostao bez mogućnosti da se koristi nogama, a od vukodlaka kod Teodorovog bunara spasio se baš brzinom nogu, snovi ga dovode do ludila. Što je po njega najgore, malo spava i u onim mrklim noćima polusnen stalno ga zaskače vukodlak, a prethode mu doskakivanja duhova. Danju je svjestan da su to tlapnje, ali noću razum ne može da ih nadvlada i Džo ne može da se ishrvava. Vukodlaka iz djetinjstva vidio je, i po drugi put, neposredno pred Borin odlazak, od tada ga ne smeće s uma, i čak ni na koji minut nakon što padne mrak, ne smije da ostane sam u kući. Boro se tada na to smijao, a gospođa Patricija se bila brinula, jer više nigdje nije mogla poći bez njega, čak ni do najbliže prodavnice.
U gluvo doba, tik iza pola noći,tada, zaista se nešto moralo dogoditi u domu Zorića. Najavilo se nejasnim zvukovima, uslijedilo je olujno zavijanje, protrčavanje, njihanje, škripanje i obaranje namještaja i lupanje vratima. Džo se rasanio, premirao je od straha i jasno je vidio vukodlaka. Patricija je isto vidjela da se nešto pokreće, a Boro je vidio duha.
Po razdanjivanju stan je bio u svekolikom neredu, nigdje ništa nije ostalo na svome mjestu. Ukućani su satima sjedili u strahu i nevjerici. Ni tablete za smirivanje nisu pomagale. Svo troje su prepričavali šta su vidjeli i kako su doživjeli noć, te gonetali uzroke i posljedice. Boro je istrajavao na svom objašnjenju fenomena.
"Bio je to duh pokojne Meri, koja ni u grobu nema mira. Došla je da nas opomene da iz njene kuće, i njenoga kreveta, izbacimo prilježnicu..."
Džo je pretpostavku, već od prvoga sumraka, uzimao kao mogućnost i drhtao pred naletom noći, i moguće ponovne posjete duha.
I Patricija se uistinu uplašila, pored nje je nepokretan muž i razbojnički raspoložen djever, koji je u stanju da je pomete sa duhom. Jer duh je njegova podmuklo pripremljena zamka za Džoa, on je znao za tu Džoovu opsesiju iz djetinjstva.
Po odlasku Bore Džo se počeo oslobađati i te duboko u psihu zabodene utvare.
"Hvala Gospodu Bogu kad se riješismo onog napasnika", danima nije prestajala da ponavlja gospođa Patricija. "Sada smo sami, ja i moj Buco", priskočiće da ga poljubi bez obzira ili su sami ili ima ko, pa nastavljati: "Je li tako, hani? Bogami, paziće tebe tvoje ženče..."
Baš u to vrijeme Aleksandar je pisao zadnje glave romana inspirisan bogatstvom života gospodina Džoa. Kako je roman na srpskom jeziku već u začetku bio osuđen na malen tiraž i uži krug čitalaca, jer Aleksandar nije mogao da ga napiše i objavi na engleskom jeziku, predložio je Džou da pomogne knjigu u visini troškova štampanja, koje je procjenio na oko pet hiljada dolara. Džo se nije izjašnjavao mjesecima, da bi po pojavi gospođe Patricije, i uz njenu saglasnost, prihvatio da otkupi dvije stotine i pedeset knjiga, po cijeni od dvadeset dolara, što je visina pretpostavljenih troškova o kojima je govorio gospodin Aleksandar.
U nastaloj kućnoj tišini došao je red na čitanje rukopisa, koga je pisac donosio kako je završavao koju glavu, ali Džo već tada jedva je mogao da čita i kratke novinske članke, a gospođa Patricija nije mogla da mu pomaže jer je stalno nervozna, kako je govorila, prigovarajući na Borino prisustvo. U romanu kao što je bilo i u životu, mladi zaljubljeni Džo svoju Meri naziva ženče, a kako Patricija u svemu "želi" da liči na prvu njegovu suprugu, od njega zahtijeva da i njoj tepa, da je zove "ženče".
"Hani, je li lijepo tvoje "ženče"?" rekla bi mu svaki put kad bi nešto dodala od garderobe, promijenila frizuru ili lak za nokte, i obavezno sjedala mu sučelice, da on ima dobar pregled njenih koljena i 'dubina'."
U mjesec dana po Bori, Patricija je preokrenula sve u kući, zamjenila je spavaću sobu, namještaj..., zamijenila je i prostoriju dnevnog boravka:
"Znaš hani, mi se volimo, mi hoćemo svoj život..." a Džo se na sve to smješkao i uživao u pažnji koje mu nije nedostajalo.
I dio kuće, apartman koji su izdavali, došao je na red. Izbacila je zatečene stanare. Kako su tu živjeli desetak godina i sprijateljili se sa Džoom, najprije su bili iznenađeni, htjeli su da razgovaraju s njim, a kad im to nije bilo omogućeno, razočarano su se pokupili i odselili.
"Zašto ih diraš, oni su dobri?" već iza prvog nasrtaja na njih prigovoriće Džo.
"Ponašaju se preslobodno i znaju previše o nama. Ja neću niko da se miješa u tvoj novi život. Je li tako, hani? Mi hoćemo svoj i samo svoj život. Zar nam nije lijepo? Vidi ga kako mi je lijep moj mali Buco..."
U apartman uselila je jednu staru damu, ali je i nju prvom prilikom potjerala, sa obrazloženjem da i ona pokušava suviše da saznaje. Džo nije mogao da pronikne u prave razloge tih njenih akcija, ali nije pravio veća pitanja.
Od dana ulaska u Džoov život hladila je odnose sa svim kućnim prijateljima i poznanicima. Već nakon pola godine njihov dom niko više od starih prijatelja i poznanika nije posjećivao, čak se nisu ni javljali telefonom, izuzev dvojice od njih, pisca Aleksandra i brokera Majkla. Ali su kuću sve češće posjećivale Džou nepoznate osobe, Patricijini prijatelji i rodbina, kako ih je predstavljala.
I sa Aleksandrom i Majklom imala je manje obračune, ali oni su jedini iz ranijeg poznanstva sa kojima nije insistirala na razlazu, kako je nazivala vrijeđanje pa najurivanje kućnih prijatelja.
Majkl je decenijski Džoov broker, koji vodi i zna svu njegovu finansijsku istoriju, i znatno utiče na kvalitet njegovih vrijednosnih papira. Patricija je htjela prebrzo da uđe u sve to, insistirala je da joj Majkl napravi inventuru lotova, ali po navici on je želio da to radi isključivo uz Džoovu saglasnost i prisustvo. Džo je još imao snage da ga podrži, a ona će da iskaže ljutnju prema obojici. Ipak, još se nije usuđivala i da ga udalji, još nije ovladala, za nju, komplikovanim dokumentima od vrijednosti.
Sa gospodinom Aleksandrom bila je zavatrila iz posve drugog razloga. Nakon što je isčitala osamdesetak posto rukopisa romana o Džou, počela je da se suviše nameće, da zahtijeva i sadržajne izmjene, i posebno zahtijevala je da se i njoj nađe prostora u romanu. Pisac je od početka zamislio da roman završi sa smrću supruge Meri, jer se čovjeku poslije osamdesete i ne može događati nešto što bi pisca moglo da inspiriše, pa je to odbio i na taj način obrazložio.
U svakom sljedećem razgovoru podizala je stepen zahtjeva da joj se nađe mjesta u romanu.
"Knjigu sam postavio prije tvoje pojave, gospođo Patricija, priča završava sa navalom boleština na dvoje staraca, gospođu Meri pa gospodina Džoa. Ja nemam inspiracije da pišem o ljepotama života koji se sunovraćuje. Tebe tu ne može biti, mora ti to biti jasno!" Aleksandar je bio dosljedan i kategoričan.
"Znam, gospodine Aleksandre, ali mi plaćamo tu knjigu, ona je naša..." i ona je ostala dosljedna.
"Poštovana gospođo Patricija, upamti ovo što ću da ti kažem. Knjiga će biti napisana kako je i zamišljena, biće i objavljena u roku koji sam obećao, bez obzira na finansijske prilike. I naročito upamti, knjigu pišem ja, ja sam autor, i knjiga je moja. A da li ćete ispoštovati ugovor, istina usmen je, da otkupite dvije stotine i pedeset knjiga, to je stvar tvoga morala. Napominjem tvoga lično, i moj odnos sa Džoom zbog toga neće se promijeniti. Preživjeću i bez otkupa i sa otkupom, ali ne bih mogao preživjeti kad bih napisao roman po tvom diktatu..."
Teško se mirila da je nema u knjizi, iako je periferno i pomenuta, i to će Aleksandru da pamti, ali ga još neće potjerati iz kuće kao što je učinila sa svima ostalim, jer on joj je još trebao kao čovjek koji radi u crkvi, i preko koga kani da ostvari neke od svojih ciljeva.
I pored upornih pokušaja nova supruga nije mogla Džoa da odvrati od crkve, shvatila je da to i neće moći, a crkva je njoj opasan protivnik, jedan od nasljednika iz testamenta koji je podigao tužbu protiv nje i njihovoga braka. Ta tužba može srušiti temelje njene građevine, pa joj je Aleksandar dragocjen kao jedini most sa neprijateljski raspoloženim crkvenim ljudima, kako ih je doživljavala. Pošlo joj je za rukom da Džoa odvede u advokaturu i potpiše novi testament, po kome je glavni nasljednik ona. U prethodnom Boro je nasljeđivao polovinu, u novom eleminisan je. Isključeni su i trojica bivših prijatelja. Crkveni visoki procenat sveden je samo na jedan od dva apartmana kuće, ali je baš zbog toga ljuta, jer djeljivoj kući drastično pada vrijednost.
"Kakvoj crkvi..." nasrnula je na Džoa i rasplakala ga.
"To je moja obaveza koju sam naslijedio i ne mogu ispod toga", branio se i brisao suze. Oko Džoa je premnogo otvorenih pitanja, sve teže im doskače, ali se ne miri, i u tom lomu došlo je do nove njegove osobine, ako ne i bolesti, veoma olako zaplače.
"Žao mi je Džoa zbog nepravde koju mu čini crkva. Je li tako, hani", u svakom kontaktu sa gospodinom Aleksandrom, a bilo je to gotovo svakodnevno, gospođa Patricija započinjala bi priču, doskakivala da poljubi svog Bucu i nastavljala: "Mogao bi i ti Aleksandre da pomogneš."
"Kako bih ja mogao da pomognem? Ja sam tamo samo običan čistač", pobunio bi se Aleksandar.
"Znam, ali tamo drže do tebe, uprava, sekretar, a ni episkop nikada nije prošao pored tebe a da se ne zaustavi i porazgovara", nastavljala je.
Gospodin Aleksandar je, tom prilikom, prestao da govori o tome, ali je potaknut da razmišlja kako da na efikasan način u crkvene krugove unese istinu o čistoti Džoove duše, nesrećnosti što ga ljudi ne razumiju, i istini da je veoma dobro pažen u domu, da je ovisan čovjek ... On je to i činio u svakoj prilici, prilika je bilo svakodnevno a on umio je i da ih koristi, znao je koje ličnosti prave javno mnenje pa je na njih uticao, tako da je uskoro Džo bivao srećniji, nisu se više od njega masovno okretale glave, a poneki od starih prijatelja već bi se i rukovao s njim, smjerno zaobilazeći ruku gospođe Patricije.
U domu bračnog para Zorića konačno je krenulo, Džo će od nedelje do nedelje da prepričava i spominje imena svih koji su mu se javili i pružili ruku, i živio je za jednu ruku više koja će se prijateljski ispružiti već sljedeće nedelje, već razmišlja i o stolu za koji će sjesti i mogućim prijateljima koji će da mu se pridruže. Patricija je zadovoljna zbog smirivanja Džoa, koji joj do tada prosto nije dao živa mira. Ocijenila je da je konačno postigla planiranu početnu poziciju za postavljanje svojih aktivnosti, za uvođenje Džoa u paukovu mrežu agencije i društva.
Za tri sedmice izredali su se gosti, bračni parovi Elizabet & Dvajt, En & Mark, Margaret & Džen i Barbara &Tom, te gospođe Rozi i Mici, svi odvojeno, i na kraju napravila je i prvi parti u tome sastavu. Gospodu Majkla i Aleksandra držala je van toga. Ona je veoma zadovoljna, uspijeva i Džoa da drži u dobrom raspoloženju, nova poznanstva prikazuje mu kroz iluzije koje osvježavaju i uljepšavaju život.
Upravo u vrijeme kad je gospođa Patricija mislila da je postigla glavne ciljeve, naročito onaj o otupljivanju crkvene oštrice, i saznanja, u koji ju je odranije uporno ubjeđivao gospodin Aleksandar, da crkva nije ni učesnik a kamo li začetnik tužbe o razvodu, na bračni par Džo & Patricija sručiće se oganj nebeski.
Čovjek koji dosljedno radi za Boru i još upornije protiv Džoa je Georg. On je za Boru zaista učinio mnogo. Još ranije izdejstvovao mu je zdravstvenu zaštitu i omogućio besplatnu operaciju koja je koštala oko devedeset hiljada dolara. Odazivao se na sve Borine pozive za potrebe prevođenja, on ga je i odvezao na aerodrom i ispratio za Srbiju. On je preuzeo i obaveze da će sve Borine interese zastupati u Americi, i on se tako i ponaša, on je začetnik one tužbe o poništavanju braka i nove o poništavanju novoga testamenta.
Kad je Georg poveo Boru na aerodrom, nije prešao ni jednu milju, zapitaće:
"Sa koliko te novaca ispratio brat?"
"Vjeruj mi da ne znam, moj dobri Georg", uzvratio je Boro i dodao: "Pred ulazak u automobil gurnuo mi je u džep ovu kovertu. I baš kanim da je otvorim." Iz džepa izvadio je bijelu poveću kovertu, odbucao rub, izvadio novčanice i, uz svjedočenje Georga, izbrojio hiljadu dolara.
"Pu! Sram ga i stid bilo!" zgranuo se Georg i pljunuo u pravcu volana.
"Prevari me brale mili, prevari brat rođeni... 'Laka žena' nije dala..." Georgu je bilo mučno gledati bolesnoga Boru, koji je plakao kao nezaštićeni dječačić.
"Pseto, i on koliko i ona", dodao je Georg.
"Šta da radim, moj rođo? Ostavio sam ovdje zdravlje! Stid me praznih ruku poslije četiri godine... Ko će me ovakvoga i bez novca? Pomagaj, mili Georg!" govorio je i nezaustavljivo plakao do kraja odbačeni i prevareni ranjeni brat.
"Nazad!" podviknuo je Georg: "Nećeš za Srbiju, nećeš, ja ti ne dam... Dobićeš svih sto hiljada ili mene neće biti..." Grmio je Georg, usporavao automobil i omjeravao mjesto za zaokret.
"Nemoj moj rođo, nemoj! Vozi me, ja više u onu kuću ne bih mogao ući, gadi mi se i pomisao na to..." Boro nije prestajao da roni suze: "Kad bih banuo na ona prokleta vrata, istoga trena, doživio bih još jedan infarkt... Vozi na aerodrom, mili brale!" zapomagao je koliko ga je grlo moglo ponijeti.
"Dobro, učiniću ti po volji, iako bih volio da ne moram", gotovo da je i Georgu kanula suza.
"Vozi me ali ne zaboravi me", plačući zamuckivao je Boro: "Javi episkopu za moju najnoviju nesreću, kaži da Džo nije održao obećanje dato njemu, prevario je i mene i njega. I izgonjajte mi moje novce, otjerajte prilježnicu, ja sam orobljen čovjek..."
"Hoću prijatelju Boro, hoću, izgonjaću svaki tvoj dolar ili se ja ne zvao Georg", tim riječima završen je razgovor, pa su do aerodroma prećutali, Georg ljut do bijesa a Boro nije prestajao da jeca i plače.
Sa svih strana obrušavale su se bujice osuda i prijetnji, ovoga puta više su usmjerene prema Džou nego prema Patriciji, jer od nje se i nije očekivalo bolje. Prekinute su i najtananije niti sa svim poznanicima, telefonski pozivi osuda nadovezivali su se, bilo je i onih koji nisu poznavali ni Džoa ni Boru, prosto zvali su da osude postupak. Veza sa spoljnim svijetom spala je na jedinku, gospodina Aleksandra, koji se baš tada među crkvenim krugovima tvrdo i glasno stavio na Džovu stranu. Zbog toga je imao sve više neprijatnosti, ali i on je bio preduzimljiviji.
Intelektualci koji bježe ispred ratova, a stariji su ljudi i ne znaju engleski jezik, po useljavanju u Ameriku doživljavaju svaku vrstu padova, a prije svega onaj egzistencijalni – materijalni. Ni na koji način ne mogu da rade ono što znaju da rade, intelektualne poslove, za fizički rad fizički nisu sposobni i nisu u stanju da zarade ni za najosnovnije životne potrebe – hranu i spavanje. Pa ipak svi započinju američki život fizičkim radom, i nadom da će proraditi u svojoj struci, a u tome gotovo niko nije uspio, ali njihova životna i radna iskustva ipak isplivavaju, i većina ih završi sa srednjeplaćenim poslovima, profesija koje ne zahtjevaju ozbiljnije fizičke napore. I u svim kasnijim fazama značajan je onaj prvi posao, sa kojim se počelo, jer u Americi se sva zoposlenja svode na preporuke prethodnih poslodavaca. Aleksandar ni u čemu nije imao drugačiji put, pa iako je fakultetski obrazovan i bogat radnim iskustvima, zaposlenje na čišćenju crkvenih prostorija shvata kao dar s neba, i morao je da se stalno bori za njega, jer objektivno oko crkve bilo je dosta ljudi koji su se nametali za taj posao. Crkva je, iz ne posve jasnih razloga, često mijenjala radnike na ovim poslovima, i realno je bilo očekivati da će i Aleksandrova smjena jednom doći na red. On se pribojavao otpuštanja, a kad se to počelo i pripravljati, on je to osjetio u začetku, uvjerio se da mu neki od ljudi oko crkve zapržaju čorbu. Zbog toga je podigao stepen čišćenja, i baš u vrijeme kad je najbolje čistio, i kad su sve prostorije bile čistije nego ikada od postojanja te crkve, kako su govorili objektivni posmatrači, baš tada je počeo da prima opomene, one uopštene, koje govore da uprava nije zadovoljna sa njegovim radom.
U početku samo otac Atanasije nije ga prihvatio sa dobrodošlicom, svi ostali bili su mu naklonjeni i poslije godinu dana sa većinom se sprijateljio. A ono grešaka što je Aleksandar i napravio na poslu, napravio ih je baš u području njegovoga rada – u crkvi, a ne u ostalim mnogobrojnim prostorijama crkvene opštine.
"Aleksandre, molim te, očisti karpet ( carpet) u crkvi – otac Atanasije ( father Atanasie)." Jedne subote, kada nije bio dan čišćenja crkve, Aleksandar je na oglasnoj tabli u kuhinji našao ovu poruku. Kako je već ranije vidio da je u crkvi bila neka aktivnost, nakon što su crkvu napustili svi, u skladu sa praksom koju je inače imao, otišao je u bogomolju i prekontrolisao čistoću. Neznatno je imao posla, završio ga, te se vratio u školu da tamo dovrši započete poslove, i po povratku zatekao je ovu poruku.
Aleksandar nije znao šta znači engleska riječ karpet ( carpet). Subota je, ostalim je neradni dan i nema koga da upita. Pomislio je da je u pitanju jedan od desetine predmeta u oltaru, kojima inače nije znao nazive ni na srpskom jeziku, pa se zaputio u oltar, kad tamo nije bilo prljavštine ponovo je kontrolisao salu crkve, ali nije naišao na prljavštinu iz poruke. Tek kad je došao kući i pogledao u riječnik saznao je da riječ karpet znači tepih.
Prisjećao se svih tepiha u crkvi, i ostao je uvjerenju da su svi čisti i onakvi kako ih je očistio u četvrtak. Međutim, kad je u ponedeljak došao na posao i požurio da pregleda crkvu, bio je iznenađen, sam sebi se čudio kako je mogao da ne vidi toliko đubra na tepihu i dijelu patosa ispod predzadnje crkvene klupe.
Očekivao je i bio je spreman da primi riječi prekora, ali do toga nije dolazilo, i evo sada, toliko mjeseci kasnije, stiže optužba ispostavnjena prljavim jezikom.
"Rekao sam mu jednom da očisti karpet i nije htio da posluša", otac Atanasije požalio se Aleksandrovom šefu.
Drugi događaj zbio se još u početku Aleksandrovog zaposlenja. Na krugu susreo je oca Atanasija i nakon što su se pozdravili, otac je rekao Aleksandru da pođe u crkvu i ispusti vodu iz krstionice.
Aleksandar je poznavao samo male i siromašne crkvice, u prvi mah bio je opčinjen crkvom svete Trojice i njenim bogatstvom, u kojoj je prvi put vidio dosta novih predmeta. I krstionica je spadala u one koji su ga impresionirali.
Po rastanku odmah je produžio u crkvu i uputio se ka krstionici, sa ciljem da ispusti vodu, i eventualno očisti je. Ne malo iznenadio se kad je krstionicu našao praznu. Prva pomisao bila je da to i nije krstionica kako je mislio do tada.
Uputio se drugoj posudi sa vodom, naravno znao je i za nju, za razliku od prve ova je pokretna, te zaključio kad nije ono onda ovo mora biti krstionica. Uz napor podigao je posudu sa dvadesetak litara vode, iznio je iza crkve i vodu prolio na travu. Pošao je da je opere i tada uočava da je na njoj ugraviran natpis: " HOLY WATER." Znao je da je "water" voda, a drugu riječ je odgonetnuo po smislu i dobro pretpostavio da je prolio SVETU VODU.
Aleksandar ni o svetoj vodi nije znao mnogo, znao je da se osvješćava jednom godišnje i da je vjernici piju za dobro zdravlje. Nije ga bilo strah od posljedica koliko mu je bilo neprijatno zbog skrnavljenja svetinje. Zaista se zabrinuo i počeo da razmišlja i o neprilici koju će, možda, imati i sveštenik crkve. U taj čas naišao je direktor crkvene škole gospodin Makarios, koji je dobar i komunikativan čovjek. Aleksandar ga je zamolio da uđe u crkvu i pokaže mu krstionicu. Sve se razjasnilo u trenu.
"Iako nisi rukopoložen, ti si završio škole za sveštenika, bi li mogao pomoći da ponovo osvetimo vodu?" ne baš sa sasvim čistim mislima zapitaće ga Aleksandar.
"Ne, to može obaviti samo rukopoložen sveštenik", ne časeći uzvratio je Makarios, malo razmislio i dodao: "Vidim da ti je teško, ali znam da si to uradio u ne znanju, i ne boj se zbog toga."
"Može li se donijeti malo svete vode iz druge crkve, i pomiješati?" zapitao je Aleksandar gotovo pripravan da krene odmah. "Sveta voda treba svaki dan", dodao je.
"Može, ali ne bih to savjetovao. Treba reći ocu Atanasiju", direktor se potpuno opredjelio za to rješenje.
Iako obavješten o slučaju otac Atanasije nije posvećivao vodu, posuda je stajala prazna. Aleksandar je o svojstvima i ulozi svete vode već saznao sve i zbog toga brinuo se sve više.
Sveta voda u crkvi stoji godinu dana, sveta je i ne može se pokvariti, pa je ljudi uzimaju kroz čitavu godinu i piju kao lijek. Kako je koji vjernik prilazio praznoj posudi, tako je Aleksandra hvatala nelagoda i sram.
Tek do pola godine prota Atanasije osvještaće vodu, toliko čekanje Aleksandra je upućivalo na nenaklonost prema njemu. Pa ipak ni za ovaj grijeh nije mu prigovarano.
Treći Aleksandrov događaj na poslu zbiće se neposredno po prolijevanju svete vode. Još kad je tek počeo da čisti crkvene prostorije uočio je ozbiljan problem oko čišćenja tepiha od kapljica voska sa svijeća, i kapljući i taložeći desetljećima, voštane mrlje prljavštinom dominirale su na svim prostirkama. Intelektualac nije mogao odoliti izazovu, i nije prestajao da razmišlja o mogućem tehničkom rješenju uklanjanja tih voštanih mrlja. Čak je obišao desetak crkava u Los Anđeles regiji, s ciljem da vidi kako se tamo s tim iznose. Bio je iznenađen spoznajom da niko nije našao prihvatljivo rješenje, kod svih prostirke su na isti način prljave. Neki su tvrdili da se mrlje mogu čistiti peglajući na poseban način. Aleksandar je i to oprobao i već u prvom pokušaju ustanovio, tanka platna mogu se od voska čistiti peglanjem, a kod debljih vosak se topi i dublje prodire u tepihe i ćilime. Kad je pronašao pravo rješenje smijao se dugo, jer još jednom pokazalo se, sva dugo tražena rješenja za velike probleme, uvijek jednostavna su rješenja. Ovo je ispalo veoma jednostavno, feniranjem otopi se voštana mrlja, usput pored nje zagrije se i porozni papir ili spužva, kojim se otopina voska prosto usiše. U jednom danu uklonio je sve voštane mrlje, koje su bilo kad nastale u crkvenim prostorijama. To čišćenje, očito, podiglo je opšti utisak o čistoći crkvenih prostorija. A kako je to bilo u vrijeme kad se Aleksandru prigovaralo na održavanje čistoće, požurio je do prote Atanasija, da ga o tome obavjesti – pohvali se. Božiji sluga nije se ni udostojio da to pogleda, zaskočiće:
"I treba da čistiš! Crkva je prljava!" izgovorio je to ljutito i pošao da se udalji.
"Ono što je moje da čistim veoma je čisto", uzvratio je Aleksandar i dodao: "Molim vas oče, pokažite mi bar jednu stvar koja nije čista, a moje je zaduženje." Aleksandru je ovo bio prvi put da prigovori, bilo kome oko crkve.
"Ne, to ću prije da pokažem tvome šefu!" grubo je uzvratio protojerej Atanasije i otišao.
Aleksandar je otišao u crkvu sa namjerom da je dodatno pregleda, u cilju da se još jednom uvjeri u stvarno stanje čistoće, pa i pored pedantnog zagledanja svih crkvenih detalja, ostao je u uvjerenju da je njegov dio zaduženja zaista obavljen na najbolji način, pa je prigovor doživio kao još jednu potvrdu nenaklonosti sveštenika.
Neposredno iza ovog događaja biće sakupljeno osoblje odgovorno za čišćenje crkve, predvođeno šefom i ocom Atanasijem, pokazivane su im nečistoće, jednako su naruženi svi, jer crkva mora biti čista, i svi moraju biti odgovorni za cjelinu. Aleksandrovom dijelu posla nije bilo zamjerke, a bilo je prljavih drugih dijelova crkve.
Za jedan detalj ipak bio je odgovoran, radilo se o maloj površini automata za električna crkvena zvona, sa mnogo dugmadi, i on iz straha da ne pokrene zvona, nikad sa nje nije skidao prašinu. A prašine je bilo primjetno. Sjutri dan, po ovoj inspekciji, u osam ujutro, čim je došao na posao, Aleksandar je krenuo u oltar da obriše tu prednju stranu automata, ali i dalje strahujući da ne pokrene zvona.
Čim je dotakao automat zagrmila su tri zvona u tornju, prolamala su naselje San Sava. Nije znao kako da ih zaustavi, zabrinuo se, istrčavao je pred crkvu ne bi li domamio pomoć, povirivao i naročito prema neposrednom domu oca Atanasija.
Zaplašen, prvo što mu je palo na um, bio je roman Dobrice Ćosića, i u njemu slikovito opisana crkvena zvonjava, kojom su Srbi pozivani na mobilizaciju za rat protiv Austro-Ugarske, pa je zamišljao sijaset naoružanih ljudi iz San Sava, koji će početi da dotrčavaju na brijeg, pred crkvu, odazivajući se ratnom zovu. Konačno, dosjetio se električne sklopke, pritrčao joj i isključio eletričnu struju u čitavom crkvenom kompleksu. Stala je zvonjava, a on je onda očekivao priliku oca Atanasija i riječi kojima ga udaljuje sa posla.
Zaposleni još nisu bili došli na posao, otac Atanasije baš te noći nije spavao u svom domu, a episkop je mislio da serviseri popravljaju zvona, tako da o toj zvonjavi niko i nikad nije govorio.
Svi ovi događaji bili su davno i nisu razlog naglog hlađenja odnosa crkvenih ljudi prema njemu, zaključivao je Aleksandar i sve više vjerovao da je pravi razlog njegov pozitivan stav prema odbačenom bračnom paru Patricija & Džo, i početna nedobrodošlica oca Atanasija. Naročito nisu bili raspoloženi prema njegovom pisanju knjige o Džou, uvjereni da je predmet radnje sadašnjost. Aleksandar je doživljavao i ovakve nasrtaje:
"Tvoje je da čistiš a ne piskaraš...!" jednom prilikom izazvao je gospodin Georg, koji ništa tako slatko nije potcjenjivao kao intelektualne izazove.
"Ja pišući i 'čistim'!" uzvratio mu je Aleksandar i ostavio ga da premišlja šta mu je rečeno.
"Čujem da pišeš knjigu o mom bivšem prijatelju!?" drugom prilikom zaskočio ga je gospodin Leonard. "Nemoj, slučajno, da negdje mene spomeneš!"zazvučalo je kao prijetnja.
"Zar ti, gospodine Leonard, zaista misliš da bi se o tebi i mogla pisati kakva knjiga?!" Aleksandar, posebno njemu, nije htio da ostane dužan.
Kako je na Džoa više padalo osuda, tako je Aleksandar sve upornije širio obrnute priče, i u tome imao znatnog uspjeha, ali i osjećao je oko sebe sve više hladnoće, koju je vodila odgovorna grupa iz crkvene pozadine. Kako nije bio dovoljno pripremljen teren za izbacivanje Aleksandra sa posla, odgovorni iz pozadine su ga odložili do pojave već najavljene knjige, računajući da će njen sadržaj dati dovoljno povoda za to.
Aleksandar je osobito držao do jednog od članova crkvene uprave, gospodina Mateja, koji je ozbiljan, pravičan i cijenjen čovjek u svim grupama, visoko kotira i kod episkopa. Jednom prilikom, pri slučajnom susretu najgrublje je nasrnuo:
"Mislio sam da si mudriji čovjek. Iznenadio si me koliko uporno braniš ono što je za osuđivati. Mislim na slučaj Džoa i Bore. Ne samo što ćeš zbog te greške da izgubiš posao, izgubićeš i prijatelje, a malo ih je koji su za kratko vrijeme stekli prijateljstava kao što si to bio uspio ti. Mene si već izgubio!" izrigao je gospodin Matej i već bio pošao da se udalji.
"Prijatelji, koje ću izgubiti zbog toga što se povode lažima, i nisu bili vrijedni mog prijateljstva", Aleksandar je htio snažnim riječima da zadrži Matejevu pažnju.
"Ovdje se jedino ti služiš lažima!" podviknuo je Matej i nastavio: "Jedino ti pričaš da je Džo obeštetio Boru sa sto hiljada dolara, i izraz je tvoj, a svi nepobitno znamo da mu je dao samo jedan postotak od toga. Od tebe, takođe, dopiru lažne priče o Borinom nepoštenom ponašanju, a svi znamo da se radi o naivnom i krajnje poštenom čovjeku. Ti podržavaš i onu bjelosvjetsku prilježnicu i lešinarku..."
"I ti si mene iznenadio", Aleksandar nije podizao ton, smjerno da Matej ne bi okrenuo leđa prije nego čuje bilo što: "Shvatao sam te kao čovjeka od riječi i argumenata, a pokazuješ se kao čovjek sa isključivo paušalnim tvrdnjama. O slučaju nemaš ni početne informacije a zaključuješ tvrdo."
"Šta imaš na umu?" prihvatio je Matej.
"Ako želiš da čuješ čovjeka koji je svaki dan u tome domu, koji zna sve od pokojne Meri, pa preko Bore i Džoa do Patricije, moramo se naći na drugom mjestu i popričati o tome."
Našli su se i nastavili razgovor. Aleksandar je počeo od početka, te prepričao nasilni Borin dolazak u Džoov dom. Prepričao je sve užase koje je pokojna Meri doživjela od njega, pa i batine. Onda je počeo da govori o jednom događaju, naglasio je da ga prepričava prvi put.
Telefonirao mu je bračni par koji Matej ne poznaje, a dobri su prijatelji i sa Aleksandrom i sa Borom, i zamolili Aleksandra da odmah dođe do njih. Aleksandar se odazvao. Na kućnom pragu zatekao je uznemirene supružnike. Ne časeći domaćin je počeo da priča o njihovom nesvakidanjem događaju, koji ih je dao u brigu, jer ne znaju kako da ga razriješe. I on i supruga mislili su da je najbolje da se posavjetuju sa gospodinom Aleksandrom, koji je blizu svemu tome, a ne bi htjeli da se o tome priča. Onda je domaćica nastavila da govori, juče je otišla kod Džoovih da se pozdravi, jer danas putuje za Beograd. Kad je ustala i pošla kući, kao što je činio i svaki put prije, pritrčao je nasmijani Boro, šaptao joj:
"Ispratiću te do automobila, mila sestro... Kako bih volio da sam na tvom mjestu, da omirišem našega vazduha, ali vidiš kako je, Meri umire a i Džo je blizu..." držeći je ispod ruke nije prestajao da govori, sve dok nisu došli do garaže, onda je on utrčao i istrčao iz nje, pa pružajući joj paketić nastavio:
"Rodiše mi se unučići, sestro mila, ni vidio ih nisam. Učini mi uslugu, dobra ženo, ponesi im po dvije-tri čokoladice, koje sam spakovao u ovaj paketić. Nećeš me odbiti, ne dao Bog."
"Neću te odbiti da je i više, toliko bar za prijatelja mogu da učinim", uzvratila je ulazeći u automobil.
Pakujući se jutros, i omjerajući gdje bi sa paketićem, koga je držala u ruci, najednom domaćici sa težinom paketića bilo je sumnjivo, pozvala je muža i rekla da to ne mogu biti samo čokoladice. I muž je iskazao sumnju. Poduže su razmišljali, da bi dogovorili, paketić će raspakovati, pogledati sadržaj i opet zapakovati, jer ona druga strana i ne može znati kakvo je bilo početno pakovanje. "I evo šta smo našli", kazala je zabrinuta domaćica, otišla je u sobu i donijela otvorenu kutiju od dječijih cipela.
Zlato!?
I Aleksandar se iznenadio vidjevši pred sobom pedesetak zlatnih predmeta: zlatnika, prstenova, ogrlica..., sve u težini jedan do dva paunda, kako je u tom trenu procijenio. Kroz glavu proletjelo mu je mnoštvo misli i slika, ali mu se jedna nametnula, i kad se god spomene Boro ponovi mu se. U sadržaju bila su i tri okrvavljena zuba sa zlatnim krunicama.
– Šta da radimo? – Aleksandra zapitaće domaćica.
– Šta da radimo? – zapomaga je i domaćin.
– Sa ovim ne smijem na carinu! – gotovo panično dodala je ona.
– Pa eto vam rješenja! – baš u tom času Aleksandaru je sinula ideja – ti gospođo idi bez paketića u Beograd, a ti odmah sa aerodroma, kad ispratiš nju, pođi do Bore. Malo posjedi, pa kada pođeš i njega izmami vani. I onda mu kaži da su američki carinici, detektorom, iz torbe izdvojili paketić i raspakovali ga. I kaži da su ti suprugu jedva pustili preko granice, i da su ti jedva vratili paketić... I zaplaši ga, kaži da je ona morala da kaže ime prijatelja čije 'čokoladice' nosi.
"Aleksandre, da li je istina sve to što si ispričao?" sa nevjericom upitaće Matej.
"Ovo je bio samo prvi dio priče o zlatu, " odgovorio je Aleksandar i nastavio: "Gotovo da bih za Borine prilike i našao neko razumijevanja da se nije dogodio drugi događaj. Napominjem, Boro ni sada ne zna da ja znam za ovo zlatno putešestvije. Ovo je važno za razumijevanje događaja koji će uslijediti. Iduće sedmice po vraćanju zlata, banuo sam u Džoov dom, kao i obično nenajavljen, i bio iznenađen tugom koja ih je uogrnula. Da Meri nije bila tu pomislio bih da je tuga zbog njene smrti, jer joj se već primakla na dane. Toliko su bili opsjednuti nečim da mi ni jedno nije uzvratilo pozdrav. Nisam mogao proniknuti u uzrok, ćutao sam. Do koji minut, suznih očiju, oglasio se Boro. Prosto je nevjerovatno kako je taj čovjek u mogućnosti da zaplače kad god mu je to potrebno:
– Nevolja nas snašla, brate Aleksandre. Nevolja! Orobljeni smo!
– Pokrali jadnu Meri. Izgleda u bolnici... – tužnim glasom dodao je Džo.
– On! On! On! – ponavljala je gospođa Meri sa granice razboritosti, i prstom ukazivala na Boru.
– Neki bolničar, stalno ga spominje... – dopunio ju je Boro.
– Već tri dana, svaki dan, idemo u bolnicu i pretražujemo sve kutke kuda se kretala ili mogla da kreće, ali zabadava... – Džo je govorio više za sebe.
– A znate šta mi je palo na um? – gotovo oduševljeno podviknuo je Boro, podiže se sa stolice, da bude uvjerljiviji, i nastavi: – Kažu da bolnice imaju sefove za dragocjenosti, možda je jadnica, dok je još bila pri svijesti, tražila i pohranila tamo.
– Može to biti – saglasi se i Džo.
– Hajdemo! Odmah u bolnicu! – i dalje oduševljen idejom predložio je Boro. Zakrenuo se prema meni i dodao: – Pođi i ti s nama, pođi brale, pomozi...
Poznavao sam svaki nakit koji je gospođa Meri nosila u posljednje vrijeme, zapamtio sam i većinu iz paketića, pa sam zapitao šta je sve gospođa imala od nakita na sebi kad je pošla u bolnicu, i utvrdio sam da je to sve već u Borinom paketiću.
Iako se gospođa Meri zaista već rastavljala od razuma, ipak oko nakita pokazivala je neku svijest i voljno je ustala da ide da ga traži. Zaboljela me je takva Borina igra, a naročito me je povrijedio njegov poziv da i ja blesam sa njima. Odbio sam da pođem, ne baš dokraja učtivo.
Polazili su a ja sam se borio sa sobom, žao mi je bolesnice, a opet nisam mogao da se odlučim i Bori stanem na put, da pred najavljenu smrt unesem još jedan nemir. Otišli su u bolnicu.
"Tu priču, kažeš, znaš samo ti i taj neimenovani bračni par?" Matej je bio ganut pričom, ali je i dalje tražio dokaze.
"Ovako ispričano znam samo ja. A sada ću da ti kažem i treću priču." Aleksandar je nastavio mirno: "NJu već zna više ljudi, zna sva Džoova rodbina, pa čak možda je doprla i do Bore.
"Kako ona počinje?!" sa granice vjere i podsmijeha zaskočio ga je gospodin Matej.
"Treća priča nema početka, ima samo kraj", uzvratio je Aleksandar istom mjerom: "Jedna Borina i Džoova rođaka iz Starog kraja, koja je ovdje bila u posjeti, prenijela je paketić 'čokoladice-zlato' u Beograd, ali i ona bila je radoznala i otvorila ga, pa ćutala koliko je kao žena mogla da ćuti, a kad više nije mogla izdržati, raspričala se po Beogradu. Priča je već preletjela okean, ovdje se već rasplinjuje.
"A sto hiljada dolara?" Matej je za kraj ostavio glavno pitanje.
"A konačno i to?!" nasmijao se gospodin Aleksandar i nastavio: "Za ovo očekivano pitanje pripremio sam i vjerodostojan dokaz", rekao je pa iz čepa izvadio fotokopiju izvještaja budimpeštanske banke o potvrdi prijema $100,003.52 od ovdašnje banke, sa imenima pošiljaoca Džoa, i primaoca Borine kćerke iz Beograda.
"A šta je hiljadu dolara, za koje znamo sigurno da postoje?" Matej je imao samo još to pitanje, ali smatrao ga je nezaobilaznim.
"U pohlepi nikad zasit Boro", i dalje smirenim glasom govorio je Aleksandar: "Kad je već izvršena uplata, premda je u džepu imao i oko pet hiljada dolara gotovine, još jednom iz njega nasrnula je niskost, dan prije polaska obratiće se Džou:
– Pa brale rođeni, daj mi nešto gotovine za puta, da djeci mogu kupiti čokoladu... – Tako je došlo do tih hiljadu dolara, koje je Boro mogao da pokaže i zavara Georga, ali i da zavara i sve vas", završio je Aleksandar.
Iza ovoga razgovora, gospodin Aleksandar gotovo i da nije bio u potrebi da brani Džoa, jer su to nastavili da čine drugi, oni kojima se posve vjeruje.
Džo i Patricija ponovo su za nedeljnim crkvenim stolovima imali društvo, i najavljivalo se vrijeme potpunog preokreta u njihovu korist. Džo je ponovo postajao srećniji, a gospođa Patricija lepršala je i trčkarala na sve strane da prepričava kako je njen Džo na putu da prohoda...
Imovina i organizacija crkvene opštine u San Sava je na najvećem stepenu koji je dostignut kod Srba, i u Starom kraju u svijetu, za to su zaslužni dva-tri sposobna čovjeka iz crkvene pozadine, oni znaju sve i djeluju uvijek pravovremeno. Uticaj čistača Aleksandra nije im jasan i odlučili su da ga preventivno uklone. Gospodin Aleksandar ih je preduhitrio i sam odstupio. Posrećilo mu se, ubrzo je uspio da dođe do novog posla o kome je sanjario i smatrao ga vrhom svojih ambicija u Americi. Primljen je za menadžera velikog apartmentskog kompleksa.
LEŠINARKE – glava10. će kružiti
"Hvala Gospodu Bogu kad se riješismo onog napasnika", danima nije prestajala da ponavlja gospođa Patricija. "Sada smo sami, ja i moj Buco", priskočiće da ga poljubi bez obzira ili su sami ili ima ko, pa nastavljati: "Je li tako, hani? Bogami, paziće tebe tvoje ženče..."
Baš u to vrijeme Aleksandar je pisao zadnje glave romana inspirisan bogatstvom života gospodina Džoa. Kako je roman na srpskom jeziku već u začetku bio osuđen na malen tiraž i uži krug čitalaca, jer Aleksandar nije mogao da ga napiše i objavi na engleskom jeziku, predložio je Džou da pomogne knjigu u visini troškova štampanja, koje je procjenio na oko pet hiljada dolara. Džo se nije izjašnjavao mjesecima, da bi po pojavi gospođe Patricije, i uz njenu saglasnost, prihvatio da otkupi dvije stotine i pedeset knjiga, po cijeni od dvadeset dolara, što je visina pretpostavljenih troškova o kojima je govorio gospodin Aleksandar.
U nastaloj kućnoj tišini došao je red na čitanje rukopisa, koga je pisac donosio kako je završavao koju glavu, ali Džo već tada jedva je mogao da čita i kratke novinske članke, a gospođa Patricija nije mogla da mu pomaže jer je stalno nervozna, kako je govorila, prigovarajući na Borino prisustvo. U romanu kao što je bilo i u životu, mladi zaljubljeni Džo svoju Meri naziva ženče, a kako Patricija u svemu "želi" da liči na prvu njegovu suprugu, od njega zahtijeva da i njoj tepa, da je zove "ženče".
"Hani, je li lijepo tvoje "ženče"?" rekla bi mu svaki put kad bi nešto dodala od garderobe, promijenila frizuru ili lak za nokte, i obavezno sjedala mu sučelice, da on ima dobar pregled njenih koljena i 'dubina'."
U mjesec dana po Bori, Patricija je preokrenula sve u kući, zamjenila je spavaću sobu, namještaj..., zamijenila je i prostoriju dnevnog boravka:
"Znaš hani, mi se volimo, mi hoćemo svoj život..." a Džo se na sve to smješkao i uživao u pažnji koje mu nije nedostajalo.
I dio kuće, apartman koji su izdavali, došao je na red. Izbacila je zatečene stanare. Kako su tu živjeli desetak godina i sprijateljili se sa Džoom, najprije su bili iznenađeni, htjeli su da razgovaraju s njim, a kad im to nije bilo omogućeno, razočarano su se pokupili i odselili.
"Zašto ih diraš, oni su dobri?" već iza prvog nasrtaja na njih prigovoriće Džo.
"Ponašaju se preslobodno i znaju previše o nama. Ja neću niko da se miješa u tvoj novi život. Je li tako, hani? Mi hoćemo svoj i samo svoj život. Zar nam nije lijepo? Vidi ga kako mi je lijep moj mali Buco..."
U apartman uselila je jednu staru damu, ali je i nju prvom prilikom potjerala, sa obrazloženjem da i ona pokušava suviše da saznaje. Džo nije mogao da pronikne u prave razloge tih njenih akcija, ali nije pravio veća pitanja.
Od dana ulaska u Džoov život hladila je odnose sa svim kućnim prijateljima i poznanicima. Već nakon pola godine njihov dom niko više od starih prijatelja i poznanika nije posjećivao, čak se nisu ni javljali telefonom, izuzev dvojice od njih, pisca Aleksandra i brokera Majkla. Ali su kuću sve češće posjećivale Džou nepoznate osobe, Patricijini prijatelji i rodbina, kako ih je predstavljala.
I sa Aleksandrom i Majklom imala je manje obračune, ali oni su jedini iz ranijeg poznanstva sa kojima nije insistirala na razlazu, kako je nazivala vrijeđanje pa najurivanje kućnih prijatelja.
Majkl je decenijski Džoov broker, koji vodi i zna svu njegovu finansijsku istoriju, i znatno utiče na kvalitet njegovih vrijednosnih papira. Patricija je htjela prebrzo da uđe u sve to, insistirala je da joj Majkl napravi inventuru lotova, ali po navici on je želio da to radi isključivo uz Džoovu saglasnost i prisustvo. Džo je još imao snage da ga podrži, a ona će da iskaže ljutnju prema obojici. Ipak, još se nije usuđivala i da ga udalji, još nije ovladala, za nju, komplikovanim dokumentima od vrijednosti.
Sa gospodinom Aleksandrom bila je zavatrila iz posve drugog razloga. Nakon što je isčitala osamdesetak posto rukopisa romana o Džou, počela je da se suviše nameće, da zahtijeva i sadržajne izmjene, i posebno zahtijevala je da se i njoj nađe prostora u romanu. Pisac je od početka zamislio da roman završi sa smrću supruge Meri, jer se čovjeku poslije osamdesete i ne može događati nešto što bi pisca moglo da inspiriše, pa je to odbio i na taj način obrazložio.
U svakom sljedećem razgovoru podizala je stepen zahtjeva da joj se nađe mjesta u romanu.
"Knjigu sam postavio prije tvoje pojave, gospođo Patricija, priča završava sa navalom boleština na dvoje staraca, gospođu Meri pa gospodina Džoa. Ja nemam inspiracije da pišem o ljepotama života koji se sunovraćuje. Tebe tu ne može biti, mora ti to biti jasno!" Aleksandar je bio dosljedan i kategoričan.
"Znam, gospodine Aleksandre, ali mi plaćamo tu knjigu, ona je naša..." i ona je ostala dosljedna.
"Poštovana gospođo Patricija, upamti ovo što ću da ti kažem. Knjiga će biti napisana kako je i zamišljena, biće i objavljena u roku koji sam obećao, bez obzira na finansijske prilike. I naročito upamti, knjigu pišem ja, ja sam autor, i knjiga je moja. A da li ćete ispoštovati ugovor, istina usmen je, da otkupite dvije stotine i pedeset knjiga, to je stvar tvoga morala. Napominjem tvoga lično, i moj odnos sa Džoom zbog toga neće se promijeniti. Preživjeću i bez otkupa i sa otkupom, ali ne bih mogao preživjeti kad bih napisao roman po tvom diktatu..."
Teško se mirila da je nema u knjizi, iako je periferno i pomenuta, i to će Aleksandru da pamti, ali ga još neće potjerati iz kuće kao što je učinila sa svima ostalim, jer on joj je još trebao kao čovjek koji radi u crkvi, i preko koga kani da ostvari neke od svojih ciljeva.
I pored upornih pokušaja nova supruga nije mogla Džoa da odvrati od crkve, shvatila je da to i neće moći, a crkva je njoj opasan protivnik, jedan od nasljednika iz testamenta koji je podigao tužbu protiv nje i njihovoga braka. Ta tužba može srušiti temelje njene građevine, pa joj je Aleksandar dragocjen kao jedini most sa neprijateljski raspoloženim crkvenim ljudima, kako ih je doživljavala. Pošlo joj je za rukom da Džoa odvede u advokaturu i potpiše novi testament, po kome je glavni nasljednik ona. U prethodnom Boro je nasljeđivao polovinu, u novom eleminisan je. Isključeni su i trojica bivših prijatelja. Crkveni visoki procenat sveden je samo na jedan od dva apartmana kuće, ali je baš zbog toga ljuta, jer djeljivoj kući drastično pada vrijednost.
"Kakvoj crkvi..." nasrnula je na Džoa i rasplakala ga.
"To je moja obaveza koju sam naslijedio i ne mogu ispod toga", branio se i brisao suze. Oko Džoa je premnogo otvorenih pitanja, sve teže im doskače, ali se ne miri, i u tom lomu došlo je do nove njegove osobine, ako ne i bolesti, veoma olako zaplače.
"Žao mi je Džoa zbog nepravde koju mu čini crkva. Je li tako, hani", u svakom kontaktu sa gospodinom Aleksandrom, a bilo je to gotovo svakodnevno, gospođa Patricija započinjala bi priču, doskakivala da poljubi svog Bucu i nastavljala: "Mogao bi i ti Aleksandre da pomogneš."
"Kako bih ja mogao da pomognem? Ja sam tamo samo običan čistač", pobunio bi se Aleksandar.
"Znam, ali tamo drže do tebe, uprava, sekretar, a ni episkop nikada nije prošao pored tebe a da se ne zaustavi i porazgovara", nastavljala je.
Gospodin Aleksandar je, tom prilikom, prestao da govori o tome, ali je potaknut da razmišlja kako da na efikasan način u crkvene krugove unese istinu o čistoti Džoove duše, nesrećnosti što ga ljudi ne razumiju, i istini da je veoma dobro pažen u domu, da je ovisan čovjek ... On je to i činio u svakoj prilici, prilika je bilo svakodnevno a on umio je i da ih koristi, znao je koje ličnosti prave javno mnenje pa je na njih uticao, tako da je uskoro Džo bivao srećniji, nisu se više od njega masovno okretale glave, a poneki od starih prijatelja već bi se i rukovao s njim, smjerno zaobilazeći ruku gospođe Patricije.
U domu bračnog para Zorića konačno je krenulo, Džo će od nedelje do nedelje da prepričava i spominje imena svih koji su mu se javili i pružili ruku, i živio je za jednu ruku više koja će se prijateljski ispružiti već sljedeće nedelje, već razmišlja i o stolu za koji će sjesti i mogućim prijateljima koji će da mu se pridruže. Patricija je zadovoljna zbog smirivanja Džoa, koji joj do tada prosto nije dao živa mira. Ocijenila je da je konačno postigla planiranu početnu poziciju za postavljanje svojih aktivnosti, za uvođenje Džoa u paukovu mrežu agencije i društva.
Za tri sedmice izredali su se gosti, bračni parovi Elizabet & Dvajt, En & Mark, Margaret & Džen i Barbara &Tom, te gospođe Rozi i Mici, svi odvojeno, i na kraju napravila je i prvi parti u tome sastavu. Gospodu Majkla i Aleksandra držala je van toga. Ona je veoma zadovoljna, uspijeva i Džoa da drži u dobrom raspoloženju, nova poznanstva prikazuje mu kroz iluzije koje osvježavaju i uljepšavaju život.
Upravo u vrijeme kad je gospođa Patricija mislila da je postigla glavne ciljeve, naročito onaj o otupljivanju crkvene oštrice, i saznanja, u koji ju je odranije uporno ubjeđivao gospodin Aleksandar, da crkva nije ni učesnik a kamo li začetnik tužbe o razvodu, na bračni par Džo & Patricija sručiće se oganj nebeski.
Čovjek koji dosljedno radi za Boru i još upornije protiv Džoa je Georg. On je za Boru zaista učinio mnogo. Još ranije izdejstvovao mu je zdravstvenu zaštitu i omogućio besplatnu operaciju koja je koštala oko devedeset hiljada dolara. Odazivao se na sve Borine pozive za potrebe prevođenja, on ga je i odvezao na aerodrom i ispratio za Srbiju. On je preuzeo i obaveze da će sve Borine interese zastupati u Americi, i on se tako i ponaša, on je začetnik one tužbe o poništavanju braka i nove o poništavanju novoga testamenta.
Kad je Georg poveo Boru na aerodrom, nije prešao ni jednu milju, zapitaće:
"Sa koliko te novaca ispratio brat?"
"Vjeruj mi da ne znam, moj dobri Georg", uzvratio je Boro i dodao: "Pred ulazak u automobil gurnuo mi je u džep ovu kovertu. I baš kanim da je otvorim." Iz džepa izvadio je bijelu poveću kovertu, odbucao rub, izvadio novčanice i, uz svjedočenje Georga, izbrojio hiljadu dolara.
"Pu! Sram ga i stid bilo!" zgranuo se Georg i pljunuo u pravcu volana.
"Prevari me brale mili, prevari brat rođeni... 'Laka žena' nije dala..." Georgu je bilo mučno gledati bolesnoga Boru, koji je plakao kao nezaštićeni dječačić.
"Pseto, i on koliko i ona", dodao je Georg.
"Šta da radim, moj rođo? Ostavio sam ovdje zdravlje! Stid me praznih ruku poslije četiri godine... Ko će me ovakvoga i bez novca? Pomagaj, mili Georg!" govorio je i nezaustavljivo plakao do kraja odbačeni i prevareni ranjeni brat.
"Nazad!" podviknuo je Georg: "Nećeš za Srbiju, nećeš, ja ti ne dam... Dobićeš svih sto hiljada ili mene neće biti..." Grmio je Georg, usporavao automobil i omjeravao mjesto za zaokret.
"Nemoj moj rođo, nemoj! Vozi me, ja više u onu kuću ne bih mogao ući, gadi mi se i pomisao na to..." Boro nije prestajao da roni suze: "Kad bih banuo na ona prokleta vrata, istoga trena, doživio bih još jedan infarkt... Vozi na aerodrom, mili brale!" zapomagao je koliko ga je grlo moglo ponijeti.
"Dobro, učiniću ti po volji, iako bih volio da ne moram", gotovo da je i Georgu kanula suza.
"Vozi me ali ne zaboravi me", plačući zamuckivao je Boro: "Javi episkopu za moju najnoviju nesreću, kaži da Džo nije održao obećanje dato njemu, prevario je i mene i njega. I izgonjajte mi moje novce, otjerajte prilježnicu, ja sam orobljen čovjek..."
"Hoću prijatelju Boro, hoću, izgonjaću svaki tvoj dolar ili se ja ne zvao Georg", tim riječima završen je razgovor, pa su do aerodroma prećutali, Georg ljut do bijesa a Boro nije prestajao da jeca i plače.
Sa svih strana obrušavale su se bujice osuda i prijetnji, ovoga puta više su usmjerene prema Džou nego prema Patriciji, jer od nje se i nije očekivalo bolje. Prekinute su i najtananije niti sa svim poznanicima, telefonski pozivi osuda nadovezivali su se, bilo je i onih koji nisu poznavali ni Džoa ni Boru, prosto zvali su da osude postupak. Veza sa spoljnim svijetom spala je na jedinku, gospodina Aleksandra, koji se baš tada među crkvenim krugovima tvrdo i glasno stavio na Džovu stranu. Zbog toga je imao sve više neprijatnosti, ali i on je bio preduzimljiviji.
Intelektualci koji bježe ispred ratova, a stariji su ljudi i ne znaju engleski jezik, po useljavanju u Ameriku doživljavaju svaku vrstu padova, a prije svega onaj egzistencijalni – materijalni. Ni na koji način ne mogu da rade ono što znaju da rade, intelektualne poslove, za fizički rad fizički nisu sposobni i nisu u stanju da zarade ni za najosnovnije životne potrebe – hranu i spavanje. Pa ipak svi započinju američki život fizičkim radom, i nadom da će proraditi u svojoj struci, a u tome gotovo niko nije uspio, ali njihova životna i radna iskustva ipak isplivavaju, i većina ih završi sa srednjeplaćenim poslovima, profesija koje ne zahtjevaju ozbiljnije fizičke napore. I u svim kasnijim fazama značajan je onaj prvi posao, sa kojim se počelo, jer u Americi se sva zoposlenja svode na preporuke prethodnih poslodavaca. Aleksandar ni u čemu nije imao drugačiji put, pa iako je fakultetski obrazovan i bogat radnim iskustvima, zaposlenje na čišćenju crkvenih prostorija shvata kao dar s neba, i morao je da se stalno bori za njega, jer objektivno oko crkve bilo je dosta ljudi koji su se nametali za taj posao. Crkva je, iz ne posve jasnih razloga, često mijenjala radnike na ovim poslovima, i realno je bilo očekivati da će i Aleksandrova smjena jednom doći na red. On se pribojavao otpuštanja, a kad se to počelo i pripravljati, on je to osjetio u začetku, uvjerio se da mu neki od ljudi oko crkve zapržaju čorbu. Zbog toga je podigao stepen čišćenja, i baš u vrijeme kad je najbolje čistio, i kad su sve prostorije bile čistije nego ikada od postojanja te crkve, kako su govorili objektivni posmatrači, baš tada je počeo da prima opomene, one uopštene, koje govore da uprava nije zadovoljna sa njegovim radom.
U početku samo otac Atanasije nije ga prihvatio sa dobrodošlicom, svi ostali bili su mu naklonjeni i poslije godinu dana sa većinom se sprijateljio. A ono grešaka što je Aleksandar i napravio na poslu, napravio ih je baš u području njegovoga rada – u crkvi, a ne u ostalim mnogobrojnim prostorijama crkvene opštine.
"Aleksandre, molim te, očisti karpet ( carpet) u crkvi – otac Atanasije ( father Atanasie)." Jedne subote, kada nije bio dan čišćenja crkve, Aleksandar je na oglasnoj tabli u kuhinji našao ovu poruku. Kako je već ranije vidio da je u crkvi bila neka aktivnost, nakon što su crkvu napustili svi, u skladu sa praksom koju je inače imao, otišao je u bogomolju i prekontrolisao čistoću. Neznatno je imao posla, završio ga, te se vratio u školu da tamo dovrši započete poslove, i po povratku zatekao je ovu poruku.
Aleksandar nije znao šta znači engleska riječ karpet ( carpet). Subota je, ostalim je neradni dan i nema koga da upita. Pomislio je da je u pitanju jedan od desetine predmeta u oltaru, kojima inače nije znao nazive ni na srpskom jeziku, pa se zaputio u oltar, kad tamo nije bilo prljavštine ponovo je kontrolisao salu crkve, ali nije naišao na prljavštinu iz poruke. Tek kad je došao kući i pogledao u riječnik saznao je da riječ karpet znači tepih.
Prisjećao se svih tepiha u crkvi, i ostao je uvjerenju da su svi čisti i onakvi kako ih je očistio u četvrtak. Međutim, kad je u ponedeljak došao na posao i požurio da pregleda crkvu, bio je iznenađen, sam sebi se čudio kako je mogao da ne vidi toliko đubra na tepihu i dijelu patosa ispod predzadnje crkvene klupe.
Očekivao je i bio je spreman da primi riječi prekora, ali do toga nije dolazilo, i evo sada, toliko mjeseci kasnije, stiže optužba ispostavnjena prljavim jezikom.
"Rekao sam mu jednom da očisti karpet i nije htio da posluša", otac Atanasije požalio se Aleksandrovom šefu.
Drugi događaj zbio se još u početku Aleksandrovog zaposlenja. Na krugu susreo je oca Atanasija i nakon što su se pozdravili, otac je rekao Aleksandru da pođe u crkvu i ispusti vodu iz krstionice.
Aleksandar je poznavao samo male i siromašne crkvice, u prvi mah bio je opčinjen crkvom svete Trojice i njenim bogatstvom, u kojoj je prvi put vidio dosta novih predmeta. I krstionica je spadala u one koji su ga impresionirali.
Po rastanku odmah je produžio u crkvu i uputio se ka krstionici, sa ciljem da ispusti vodu, i eventualno očisti je. Ne malo iznenadio se kad je krstionicu našao praznu. Prva pomisao bila je da to i nije krstionica kako je mislio do tada.
Uputio se drugoj posudi sa vodom, naravno znao je i za nju, za razliku od prve ova je pokretna, te zaključio kad nije ono onda ovo mora biti krstionica. Uz napor podigao je posudu sa dvadesetak litara vode, iznio je iza crkve i vodu prolio na travu. Pošao je da je opere i tada uočava da je na njoj ugraviran natpis: " HOLY WATER." Znao je da je "water" voda, a drugu riječ je odgonetnuo po smislu i dobro pretpostavio da je prolio SVETU VODU.
Aleksandar ni o svetoj vodi nije znao mnogo, znao je da se osvješćava jednom godišnje i da je vjernici piju za dobro zdravlje. Nije ga bilo strah od posljedica koliko mu je bilo neprijatno zbog skrnavljenja svetinje. Zaista se zabrinuo i počeo da razmišlja i o neprilici koju će, možda, imati i sveštenik crkve. U taj čas naišao je direktor crkvene škole gospodin Makarios, koji je dobar i komunikativan čovjek. Aleksandar ga je zamolio da uđe u crkvu i pokaže mu krstionicu. Sve se razjasnilo u trenu.
"Iako nisi rukopoložen, ti si završio škole za sveštenika, bi li mogao pomoći da ponovo osvetimo vodu?" ne baš sa sasvim čistim mislima zapitaće ga Aleksandar.
"Ne, to može obaviti samo rukopoložen sveštenik", ne časeći uzvratio je Makarios, malo razmislio i dodao: "Vidim da ti je teško, ali znam da si to uradio u ne znanju, i ne boj se zbog toga."
"Može li se donijeti malo svete vode iz druge crkve, i pomiješati?" zapitao je Aleksandar gotovo pripravan da krene odmah. "Sveta voda treba svaki dan", dodao je.
"Može, ali ne bih to savjetovao. Treba reći ocu Atanasiju", direktor se potpuno opredjelio za to rješenje.
Iako obavješten o slučaju otac Atanasije nije posvećivao vodu, posuda je stajala prazna. Aleksandar je o svojstvima i ulozi svete vode već saznao sve i zbog toga brinuo se sve više.
Sveta voda u crkvi stoji godinu dana, sveta je i ne može se pokvariti, pa je ljudi uzimaju kroz čitavu godinu i piju kao lijek. Kako je koji vjernik prilazio praznoj posudi, tako je Aleksandra hvatala nelagoda i sram.
Tek do pola godine prota Atanasije osvještaće vodu, toliko čekanje Aleksandra je upućivalo na nenaklonost prema njemu. Pa ipak ni za ovaj grijeh nije mu prigovarano.
Treći Aleksandrov događaj na poslu zbiće se neposredno po prolijevanju svete vode. Još kad je tek počeo da čisti crkvene prostorije uočio je ozbiljan problem oko čišćenja tepiha od kapljica voska sa svijeća, i kapljući i taložeći desetljećima, voštane mrlje prljavštinom dominirale su na svim prostirkama. Intelektualac nije mogao odoliti izazovu, i nije prestajao da razmišlja o mogućem tehničkom rješenju uklanjanja tih voštanih mrlja. Čak je obišao desetak crkava u Los Anđeles regiji, s ciljem da vidi kako se tamo s tim iznose. Bio je iznenađen spoznajom da niko nije našao prihvatljivo rješenje, kod svih prostirke su na isti način prljave. Neki su tvrdili da se mrlje mogu čistiti peglajući na poseban način. Aleksandar je i to oprobao i već u prvom pokušaju ustanovio, tanka platna mogu se od voska čistiti peglanjem, a kod debljih vosak se topi i dublje prodire u tepihe i ćilime. Kad je pronašao pravo rješenje smijao se dugo, jer još jednom pokazalo se, sva dugo tražena rješenja za velike probleme, uvijek jednostavna su rješenja. Ovo je ispalo veoma jednostavno, feniranjem otopi se voštana mrlja, usput pored nje zagrije se i porozni papir ili spužva, kojim se otopina voska prosto usiše. U jednom danu uklonio je sve voštane mrlje, koje su bilo kad nastale u crkvenim prostorijama. To čišćenje, očito, podiglo je opšti utisak o čistoći crkvenih prostorija. A kako je to bilo u vrijeme kad se Aleksandru prigovaralo na održavanje čistoće, požurio je do prote Atanasija, da ga o tome obavjesti – pohvali se. Božiji sluga nije se ni udostojio da to pogleda, zaskočiće:
"I treba da čistiš! Crkva je prljava!" izgovorio je to ljutito i pošao da se udalji.
"Ono što je moje da čistim veoma je čisto", uzvratio je Aleksandar i dodao: "Molim vas oče, pokažite mi bar jednu stvar koja nije čista, a moje je zaduženje." Aleksandru je ovo bio prvi put da prigovori, bilo kome oko crkve.
"Ne, to ću prije da pokažem tvome šefu!" grubo je uzvratio protojerej Atanasije i otišao.
Aleksandar je otišao u crkvu sa namjerom da je dodatno pregleda, u cilju da se još jednom uvjeri u stvarno stanje čistoće, pa i pored pedantnog zagledanja svih crkvenih detalja, ostao je u uvjerenju da je njegov dio zaduženja zaista obavljen na najbolji način, pa je prigovor doživio kao još jednu potvrdu nenaklonosti sveštenika.
Neposredno iza ovog događaja biće sakupljeno osoblje odgovorno za čišćenje crkve, predvođeno šefom i ocom Atanasijem, pokazivane su im nečistoće, jednako su naruženi svi, jer crkva mora biti čista, i svi moraju biti odgovorni za cjelinu. Aleksandrovom dijelu posla nije bilo zamjerke, a bilo je prljavih drugih dijelova crkve.
Za jedan detalj ipak bio je odgovoran, radilo se o maloj površini automata za električna crkvena zvona, sa mnogo dugmadi, i on iz straha da ne pokrene zvona, nikad sa nje nije skidao prašinu. A prašine je bilo primjetno. Sjutri dan, po ovoj inspekciji, u osam ujutro, čim je došao na posao, Aleksandar je krenuo u oltar da obriše tu prednju stranu automata, ali i dalje strahujući da ne pokrene zvona.
Čim je dotakao automat zagrmila su tri zvona u tornju, prolamala su naselje San Sava. Nije znao kako da ih zaustavi, zabrinuo se, istrčavao je pred crkvu ne bi li domamio pomoć, povirivao i naročito prema neposrednom domu oca Atanasija.
Zaplašen, prvo što mu je palo na um, bio je roman Dobrice Ćosića, i u njemu slikovito opisana crkvena zvonjava, kojom su Srbi pozivani na mobilizaciju za rat protiv Austro-Ugarske, pa je zamišljao sijaset naoružanih ljudi iz San Sava, koji će početi da dotrčavaju na brijeg, pred crkvu, odazivajući se ratnom zovu. Konačno, dosjetio se električne sklopke, pritrčao joj i isključio eletričnu struju u čitavom crkvenom kompleksu. Stala je zvonjava, a on je onda očekivao priliku oca Atanasija i riječi kojima ga udaljuje sa posla.
Zaposleni još nisu bili došli na posao, otac Atanasije baš te noći nije spavao u svom domu, a episkop je mislio da serviseri popravljaju zvona, tako da o toj zvonjavi niko i nikad nije govorio.
Svi ovi događaji bili su davno i nisu razlog naglog hlađenja odnosa crkvenih ljudi prema njemu, zaključivao je Aleksandar i sve više vjerovao da je pravi razlog njegov pozitivan stav prema odbačenom bračnom paru Patricija & Džo, i početna nedobrodošlica oca Atanasija. Naročito nisu bili raspoloženi prema njegovom pisanju knjige o Džou, uvjereni da je predmet radnje sadašnjost. Aleksandar je doživljavao i ovakve nasrtaje:
"Tvoje je da čistiš a ne piskaraš...!" jednom prilikom izazvao je gospodin Georg, koji ništa tako slatko nije potcjenjivao kao intelektualne izazove.
"Ja pišući i 'čistim'!" uzvratio mu je Aleksandar i ostavio ga da premišlja šta mu je rečeno.
"Čujem da pišeš knjigu o mom bivšem prijatelju!?" drugom prilikom zaskočio ga je gospodin Leonard. "Nemoj, slučajno, da negdje mene spomeneš!"zazvučalo je kao prijetnja.
"Zar ti, gospodine Leonard, zaista misliš da bi se o tebi i mogla pisati kakva knjiga?!" Aleksandar, posebno njemu, nije htio da ostane dužan.
Kako je na Džoa više padalo osuda, tako je Aleksandar sve upornije širio obrnute priče, i u tome imao znatnog uspjeha, ali i osjećao je oko sebe sve više hladnoće, koju je vodila odgovorna grupa iz crkvene pozadine. Kako nije bio dovoljno pripremljen teren za izbacivanje Aleksandra sa posla, odgovorni iz pozadine su ga odložili do pojave već najavljene knjige, računajući da će njen sadržaj dati dovoljno povoda za to.
Aleksandar je osobito držao do jednog od članova crkvene uprave, gospodina Mateja, koji je ozbiljan, pravičan i cijenjen čovjek u svim grupama, visoko kotira i kod episkopa. Jednom prilikom, pri slučajnom susretu najgrublje je nasrnuo:
"Mislio sam da si mudriji čovjek. Iznenadio si me koliko uporno braniš ono što je za osuđivati. Mislim na slučaj Džoa i Bore. Ne samo što ćeš zbog te greške da izgubiš posao, izgubićeš i prijatelje, a malo ih je koji su za kratko vrijeme stekli prijateljstava kao što si to bio uspio ti. Mene si već izgubio!" izrigao je gospodin Matej i već bio pošao da se udalji.
"Prijatelji, koje ću izgubiti zbog toga što se povode lažima, i nisu bili vrijedni mog prijateljstva", Aleksandar je htio snažnim riječima da zadrži Matejevu pažnju.
"Ovdje se jedino ti služiš lažima!" podviknuo je Matej i nastavio: "Jedino ti pričaš da je Džo obeštetio Boru sa sto hiljada dolara, i izraz je tvoj, a svi nepobitno znamo da mu je dao samo jedan postotak od toga. Od tebe, takođe, dopiru lažne priče o Borinom nepoštenom ponašanju, a svi znamo da se radi o naivnom i krajnje poštenom čovjeku. Ti podržavaš i onu bjelosvjetsku prilježnicu i lešinarku..."
"I ti si mene iznenadio", Aleksandar nije podizao ton, smjerno da Matej ne bi okrenuo leđa prije nego čuje bilo što: "Shvatao sam te kao čovjeka od riječi i argumenata, a pokazuješ se kao čovjek sa isključivo paušalnim tvrdnjama. O slučaju nemaš ni početne informacije a zaključuješ tvrdo."
"Šta imaš na umu?" prihvatio je Matej.
"Ako želiš da čuješ čovjeka koji je svaki dan u tome domu, koji zna sve od pokojne Meri, pa preko Bore i Džoa do Patricije, moramo se naći na drugom mjestu i popričati o tome."
Našli su se i nastavili razgovor. Aleksandar je počeo od početka, te prepričao nasilni Borin dolazak u Džoov dom. Prepričao je sve užase koje je pokojna Meri doživjela od njega, pa i batine. Onda je počeo da govori o jednom događaju, naglasio je da ga prepričava prvi put.
Telefonirao mu je bračni par koji Matej ne poznaje, a dobri su prijatelji i sa Aleksandrom i sa Borom, i zamolili Aleksandra da odmah dođe do njih. Aleksandar se odazvao. Na kućnom pragu zatekao je uznemirene supružnike. Ne časeći domaćin je počeo da priča o njihovom nesvakidanjem događaju, koji ih je dao u brigu, jer ne znaju kako da ga razriješe. I on i supruga mislili su da je najbolje da se posavjetuju sa gospodinom Aleksandrom, koji je blizu svemu tome, a ne bi htjeli da se o tome priča. Onda je domaćica nastavila da govori, juče je otišla kod Džoovih da se pozdravi, jer danas putuje za Beograd. Kad je ustala i pošla kući, kao što je činio i svaki put prije, pritrčao je nasmijani Boro, šaptao joj:
"Ispratiću te do automobila, mila sestro... Kako bih volio da sam na tvom mjestu, da omirišem našega vazduha, ali vidiš kako je, Meri umire a i Džo je blizu..." držeći je ispod ruke nije prestajao da govori, sve dok nisu došli do garaže, onda je on utrčao i istrčao iz nje, pa pružajući joj paketić nastavio:
"Rodiše mi se unučići, sestro mila, ni vidio ih nisam. Učini mi uslugu, dobra ženo, ponesi im po dvije-tri čokoladice, koje sam spakovao u ovaj paketić. Nećeš me odbiti, ne dao Bog."
"Neću te odbiti da je i više, toliko bar za prijatelja mogu da učinim", uzvratila je ulazeći u automobil.
Pakujući se jutros, i omjerajući gdje bi sa paketićem, koga je držala u ruci, najednom domaćici sa težinom paketića bilo je sumnjivo, pozvala je muža i rekla da to ne mogu biti samo čokoladice. I muž je iskazao sumnju. Poduže su razmišljali, da bi dogovorili, paketić će raspakovati, pogledati sadržaj i opet zapakovati, jer ona druga strana i ne može znati kakvo je bilo početno pakovanje. "I evo šta smo našli", kazala je zabrinuta domaćica, otišla je u sobu i donijela otvorenu kutiju od dječijih cipela.
Zlato!?
I Aleksandar se iznenadio vidjevši pred sobom pedesetak zlatnih predmeta: zlatnika, prstenova, ogrlica..., sve u težini jedan do dva paunda, kako je u tom trenu procijenio. Kroz glavu proletjelo mu je mnoštvo misli i slika, ali mu se jedna nametnula, i kad se god spomene Boro ponovi mu se. U sadržaju bila su i tri okrvavljena zuba sa zlatnim krunicama.
– Šta da radimo? – Aleksandra zapitaće domaćica.
– Šta da radimo? – zapomaga je i domaćin.
– Sa ovim ne smijem na carinu! – gotovo panično dodala je ona.
– Pa eto vam rješenja! – baš u tom času Aleksandaru je sinula ideja – ti gospođo idi bez paketića u Beograd, a ti odmah sa aerodroma, kad ispratiš nju, pođi do Bore. Malo posjedi, pa kada pođeš i njega izmami vani. I onda mu kaži da su američki carinici, detektorom, iz torbe izdvojili paketić i raspakovali ga. I kaži da su ti suprugu jedva pustili preko granice, i da su ti jedva vratili paketić... I zaplaši ga, kaži da je ona morala da kaže ime prijatelja čije 'čokoladice' nosi.
"Aleksandre, da li je istina sve to što si ispričao?" sa nevjericom upitaće Matej.
"Ovo je bio samo prvi dio priče o zlatu, " odgovorio je Aleksandar i nastavio: "Gotovo da bih za Borine prilike i našao neko razumijevanja da se nije dogodio drugi događaj. Napominjem, Boro ni sada ne zna da ja znam za ovo zlatno putešestvije. Ovo je važno za razumijevanje događaja koji će uslijediti. Iduće sedmice po vraćanju zlata, banuo sam u Džoov dom, kao i obično nenajavljen, i bio iznenađen tugom koja ih je uogrnula. Da Meri nije bila tu pomislio bih da je tuga zbog njene smrti, jer joj se već primakla na dane. Toliko su bili opsjednuti nečim da mi ni jedno nije uzvratilo pozdrav. Nisam mogao proniknuti u uzrok, ćutao sam. Do koji minut, suznih očiju, oglasio se Boro. Prosto je nevjerovatno kako je taj čovjek u mogućnosti da zaplače kad god mu je to potrebno:
– Nevolja nas snašla, brate Aleksandre. Nevolja! Orobljeni smo!
– Pokrali jadnu Meri. Izgleda u bolnici... – tužnim glasom dodao je Džo.
– On! On! On! – ponavljala je gospođa Meri sa granice razboritosti, i prstom ukazivala na Boru.
– Neki bolničar, stalno ga spominje... – dopunio ju je Boro.
– Već tri dana, svaki dan, idemo u bolnicu i pretražujemo sve kutke kuda se kretala ili mogla da kreće, ali zabadava... – Džo je govorio više za sebe.
– A znate šta mi je palo na um? – gotovo oduševljeno podviknuo je Boro, podiže se sa stolice, da bude uvjerljiviji, i nastavi: – Kažu da bolnice imaju sefove za dragocjenosti, možda je jadnica, dok je još bila pri svijesti, tražila i pohranila tamo.
– Može to biti – saglasi se i Džo.
– Hajdemo! Odmah u bolnicu! – i dalje oduševljen idejom predložio je Boro. Zakrenuo se prema meni i dodao: – Pođi i ti s nama, pođi brale, pomozi...
Poznavao sam svaki nakit koji je gospođa Meri nosila u posljednje vrijeme, zapamtio sam i većinu iz paketića, pa sam zapitao šta je sve gospođa imala od nakita na sebi kad je pošla u bolnicu, i utvrdio sam da je to sve već u Borinom paketiću.
Iako se gospođa Meri zaista već rastavljala od razuma, ipak oko nakita pokazivala je neku svijest i voljno je ustala da ide da ga traži. Zaboljela me je takva Borina igra, a naročito me je povrijedio njegov poziv da i ja blesam sa njima. Odbio sam da pođem, ne baš dokraja učtivo.
Polazili su a ja sam se borio sa sobom, žao mi je bolesnice, a opet nisam mogao da se odlučim i Bori stanem na put, da pred najavljenu smrt unesem još jedan nemir. Otišli su u bolnicu.
"Tu priču, kažeš, znaš samo ti i taj neimenovani bračni par?" Matej je bio ganut pričom, ali je i dalje tražio dokaze.
"Ovako ispričano znam samo ja. A sada ću da ti kažem i treću priču." Aleksandar je nastavio mirno: "NJu već zna više ljudi, zna sva Džoova rodbina, pa čak možda je doprla i do Bore.
"Kako ona počinje?!" sa granice vjere i podsmijeha zaskočio ga je gospodin Matej.
"Treća priča nema početka, ima samo kraj", uzvratio je Aleksandar istom mjerom: "Jedna Borina i Džoova rođaka iz Starog kraja, koja je ovdje bila u posjeti, prenijela je paketić 'čokoladice-zlato' u Beograd, ali i ona bila je radoznala i otvorila ga, pa ćutala koliko je kao žena mogla da ćuti, a kad više nije mogla izdržati, raspričala se po Beogradu. Priča je već preletjela okean, ovdje se već rasplinjuje.
"A sto hiljada dolara?" Matej je za kraj ostavio glavno pitanje.
"A konačno i to?!" nasmijao se gospodin Aleksandar i nastavio: "Za ovo očekivano pitanje pripremio sam i vjerodostojan dokaz", rekao je pa iz čepa izvadio fotokopiju izvještaja budimpeštanske banke o potvrdi prijema $100,003.52 od ovdašnje banke, sa imenima pošiljaoca Džoa, i primaoca Borine kćerke iz Beograda.
"A šta je hiljadu dolara, za koje znamo sigurno da postoje?" Matej je imao samo još to pitanje, ali smatrao ga je nezaobilaznim.
"U pohlepi nikad zasit Boro", i dalje smirenim glasom govorio je Aleksandar: "Kad je već izvršena uplata, premda je u džepu imao i oko pet hiljada dolara gotovine, još jednom iz njega nasrnula je niskost, dan prije polaska obratiće se Džou:
– Pa brale rođeni, daj mi nešto gotovine za puta, da djeci mogu kupiti čokoladu... – Tako je došlo do tih hiljadu dolara, koje je Boro mogao da pokaže i zavara Georga, ali i da zavara i sve vas", završio je Aleksandar.
Iza ovoga razgovora, gospodin Aleksandar gotovo i da nije bio u potrebi da brani Džoa, jer su to nastavili da čine drugi, oni kojima se posve vjeruje.
Džo i Patricija ponovo su za nedeljnim crkvenim stolovima imali društvo, i najavljivalo se vrijeme potpunog preokreta u njihovu korist. Džo je ponovo postajao srećniji, a gospođa Patricija lepršala je i trčkarala na sve strane da prepričava kako je njen Džo na putu da prohoda...
Imovina i organizacija crkvene opštine u San Sava je na najvećem stepenu koji je dostignut kod Srba, i u Starom kraju u svijetu, za to su zaslužni dva-tri sposobna čovjeka iz crkvene pozadine, oni znaju sve i djeluju uvijek pravovremeno. Uticaj čistača Aleksandra nije im jasan i odlučili su da ga preventivno uklone. Gospodin Aleksandar ih je preduhitrio i sam odstupio. Posrećilo mu se, ubrzo je uspio da dođe do novog posla o kome je sanjario i smatrao ga vrhom svojih ambicija u Americi. Primljen je za menadžera velikog apartmentskog kompleksa.
LEŠINARKE – glava11.
Ratar o sjemenu pšenice koje sije zna onoliko koliko mu je rekao prodavač sjemena, a istinu će znati prilikom žetve, po narodnoj: "Kako si posijao i požnjećeš." S Borom se dogodilo upravo tako, gotovo sve laži koje je sijao oko Džoa razgolićene su. Džoa dobro njeguje nova supruga, prepoznaje se po njegovom opštem stanju, i narodnoj da se žena prepoznaje po muževljevoj košulji – izgledniji je i življi nego lane. Tužba o poništenju braka povučena je nakon što je Džoov ljekar posvjedočio da se radi o potpuno normalnoj osobi koja može sama da rasuđuje, pa i donese odluku o sklapanju braka. Episkop se uvjerio da je Džo održao obećanje dato njemu oko obeštećenja Bore. Objavljen je i Aleksandrov roman inspirisan Džoovim životom, koji nije tretirao sadašnjost i nije nikoga izazvao. Sve je ovo doprinijelo da su se Džou vratili većina prijatelja oko crkve, a i Georg, Fred i Leonard prestali su da ga direktno uznemiravaju.
Započeo je period mirnog Džoovog života, u kome će i gospođa Patricija doći do daha i nastaviti sa prekinutim aktivnostima oko nasljedstva. Džo se zaokupio knjigom i stalno insistira da mu je Patricija dočitava, a želi i da čuje svaku okolo izgovorenu riječ o knjizi, a o njoj se dugo nije izjasnila ni jedna grupa, a pogotovo se ne oglašavaju crkveni ljudi, ni prijatelji ni neprijatelji, Džo se tome čudio, razgovarao je sa Aleksandrom.
Glavnom junaku romana ovo je prva knjiga, a piscu je deveta i za njega ništa oko knjige ne može biti iznenađenje. On zna da, u ovoj i sličnim sredinama, ni jedna intelektualna vrijednost nije blagonaklono dočekana, pa kako bi i ova knjiga, i zna da će se dugo čekati dok se o njoj izjasni jedna od grupa, a sve ostale će horski iza nje.
Knjiga nije ni mogla direktno izazvati koga, pa Aleksandar nije ni očekivao grube napade, a Džo se i toga plašio. Kad je Aleksandar pomislio da će se i završiti sa ignorisanjem knjige, oglasio se gospodin Bela, čovjek najvećih intelektualnih potencijala u široj sredini, poznati pisac i slikar. On je knjigu ozbiljno tretirao i dao primjedbe književne naravi. Iza njega nije se usudio niko da se obruši na knjigu i autora. Uslijedila su blijeda oglašavanja grupa, zamjerke glavnoj ličnosti romana, po onoj – piscu nije kazao sve.
Ipak, knjiga je podigla Džoov ugled, pomogla je da splasne odbojnost prema njemu i njegovom novom braku, a ono što je najvažnije za njega, dodatno mu je osmislila ostatak života, postala predmet stalnih razmišljanja i komunikacija sa ljudima iz različitih grupa.
Da je Džo doživio potpunu rehabilitaciju bilo je očito, ali u njemu je ostao strah i sumnja i da nije. Nastupao je dan kušnje. To je parastos, godišnjica Merine smrti. Pozvao je mnogo prijatelja, neuspjeh je ako ih bude ispod pedesetak, njegovo je razmišljanje. Na dan parastosa odziv je bio preko svih očekivanja. Stotinu četrdeset i dvije osobe bile su na ručku. Džo je konačno umiren i sretan, a Patricija će odziv shvatiti kao konačnu i neopozivu svoju pobjedu.
Dva mjeseca po mome ulasku u Ameriku i periodu potpune izgubljenosti, dok su me još zvali samo rođenim imenom Danica, kada sam prvi put došla u crkvu i prvi put susrela gospođu Patriciju, bilo je to četiri sedmice prije parastosa pokojne Meri, kada se gospođa Patricija već sigurno osjećala među vjernicima crkve. Svemu ostalome biću stalni svjedok, a naročito oduševljenju iza dana parastosa.
U godini dana poznanstva i kasnije druženja sa gospođom Patricija dogodile su mi se sve dobre stvari, studiranje na koledžu privodim kraju, uštedila sam koju hiljadu dolara i postigla standard života kakav sam i sanjala dolazeći u Ameriku. Dosljedna odluci o štednji još stanujem sa one dvije Meksikanke, uz dosta tjeskoba. Počela sam da razmišljam o preseljenju u garsonjeru, koju sam već i bila počela da tražim, ali prisjetila sam se da o tome valja porazgovarati sa gospođom Patricijom, koja se sve više ponaša kao neki moj nejasan šef, ili staratelj, i naljuti se na svaki moj postupak koji nije aminovala ona.
"Razmišljam o preseljenju u neku garsonjeru", kao uzgred spomenula sam joj.
"Dane! Garsonjera...!?" začuđenje je bilo lažno i znala sam da mi nešto sprema. Nastavila je: "Ti si intelektualka, imaćeš i američku diplomu... Tvoj nivo je bogata kuća..."
"Patricija! Pretjeruješ..." počela sam sa respektom prema njenoj ljutnji.
"Dane, neću o tome danas, nazvaću te za koji dan, ja ili neko drugi", tako je započeo događaj koji će temeljno preokrenuti moj američki način života.
Bio je u toku jedan od rijetkih perioda kada čitave dvije sedmice nisam zaradila ni jedan dolar. Nije me zbog toga hvatala panika, zahvaljujući ušteđevini, ali je bio povod da se lično ozbiljnije bavim traženjem posla. Ni omirisati nisam mogla pristojan posao, to me nije mnogo iznenadilo, ali mi niko nije ponudio ni onaj najjednostavniji, čak ni onaj od koga se ne bi moglo ni preživjeti. Da nisam ušla u šemu tih žena, "lešinarki", kako se povremeno pojavljuje taj izraz, ja bih ostala nepopravljivo sirota, sve više sam u to uvjerena.
Kad sam prvi put čula riječ "lešinarka", bila mi je ogavna i pomisao da ću i ja postati članica takve grupe žena. Radeći to što sam radila, međutim, sve više sam se primicala toj sorti, a možda sam već i postala dio nje. Počesto sam razmišljala i o izrazu i suštini "lešinarki". Na jednom od predavanja zapitana je gospođa Rozi: "Zašto nas neki nazivaju "lešinarkama"?"
"Naše društvo se specijalizovalo za starce, koji su bogati i prikrajčenoga života", objašnjavala je gospođa Rozi: "Praktično, zanimaju nas bogataši od kojih se može brzo naslijediti to što imaju. Riječ je o bolesnim starcima, koji su već poprimili boju mrtvaca i liče na leševe. Još u začetku ove ideje neka je od naših žena rekla da joj treba jedan 'leš', nazvali su je 'lešinarka', a ime se proširilo i na sve nas koje se bavimo tim poslom."
Očekujući najavljeni poziv gospođe Patricije, ili nekog drugog, kako je najavila, imala sam više ozbiljnih razmišljanja o svojoj američkoj budućnosti, i ni u jednom nisam mogla da se poistovjetim sa ženom udatom za "lešinu." Razmišljanja je bilo na pretek, jer je sve više dana proticalo bez očekivanoga poziva. Pomišljala sam da nazovem i pitam Patriciju, da je molim za kakav posao, ali i odustajala sam, bojeći se kakve uvrede i poniženja.
"Alo, Dane!" po drugi put kako sam u Americi nazvala me je gospođa Rozi.
"Alo, gospođo Rozi!" nisam krila radost.
"Hajde, dušo, skokni malo do mene", bila je kratka.
Znala sam da je u pitanju posao, svakako briga o nekom starcu, jer su svi ozbiljniji posljednji moji poslovi bili s njima. Ali zbog toga ne treba da me direktno poziva ona, pa sam pretpostavila da je u pitanju duži period čuvanja, ili ozbiljnija zarada, ili premal novac a dug period, ili... ali svakako je neka specifičnost. Nisam mogla da obuzdam navalu radoznalosti i uzbuđenja.
Pored gospođe Rozi zatekla sam i gospođe Patriciju i Mici, te gospodina kojemu ne znam ime, ali znam da je visoki predstavnik društva "Drage dede." Dočekali su me kao da sam ličnost koja znači više od onoga što jesam. Pročavrljali smo i počastili se, a onda je taj muškarac započeo o mom predmetu.
"Gospođo Dane, o vama znamo samo lijepe stvari i mi želimo da postanete specijalista u našeme društvu. Zbog toga smo vas pozvali."
"Nisam sigurna da razumijem šta mi nudite", više sam zadovoljna kako sam to rekla na engleskom jeziku, nego šta sam rekla.
"Nudimo vam radno mjesto specijaliste za njegovanje starih i bolesnih muškaraca", pojasnio je.
"U nekoj ustanovi!?" pomislila sam i zapitala.
"Zavisi od situacija, u ustanovi ili u kućama staraca", dodao je.
"Imam li platu i beneficije?" usudila sam se da upitam.
"Za početak, plata je $2,000 mjesečno i zdravstvena zaštita", odmah se izjasnio.
"Za početak?!" iznenadila sam se.
"Da, za početak!" potvrdio je i dodao: "A kasnije po procentu."
"Kasnije?!" gotovo da sam uzviknula.
"O tome kasnije, pričaćemo kasnije", uzvratio je uz osmijeh te nastavio: "Da li prihvatate posao koji vam nudimo i pod rečenim uslovima?" bio je decidan.
"Prihvatam!" požurila sam da odgovorim, jer imala sam na umu ponuđenu platu kojoj je alternativa $0.
"O.K.!" rekao je gledajući u mom pravcu, onda se okrenuo prema gospođi Rozi i dodao: "Mislim da sam završio sa mojim dijelom. Izvolite, preuzmite gospođu."
"U ovome času imamo jedan hitan posao", nadovezala se gospođa Rozi i nastavila: u San Pidru preuzeli smo obavezu da njegujemo jednoga starca. Star je devedeset godina, nema klasičnih bolesti, bolest mu je jedino starost. Nije agresivan, nije senilan, ali kao i svaki star čovjek dosadan je i mnogo izvoljeva. Taj posao, složili smo se u društvu, povjerićemo vama. Da li prihvatate posao?" upitala je gospođa Rozi i sačekala da odgovorim.
"Na koje vrijeme?" upitala sam i odmah pomislila da je pitanje suvišno.
"Neodređeno vrijeme", uzvratila je.
"Ne razumijem?" istrajavala sam i opet pomislila da nisam trebala.
"Samo dan, ako vas ne prihvati gospodin Viktor. Ili do kraja njegovog života ako se bude vezao za vas", uzvratila je gospođa Rozi te upitala dosta oštro: "Možemo li računati na vas?"
"Možete!" uzvratila sam nakon što sam razmišljala koji tren.
"O detaljima razgovaraćete sa gospođom Mici", zaključila je gospođa Rozi te se obratila njoj: "Pođite u drugi salon i dogovorite detalje."
Gospođa Mici je prijateljski započela razgovor, objasnila mi da već sjutra treba da se preselim u kuću gospodina Viktora, i da preuzmem svu brigu oko njega.
"Ko je Viktor?" sa njom sam govorila bez ustezanja.
"Ne znam ni ja. Znam podatke do kojih je došla agencija."
"A to su!?" dodala sam.
"Devedeset godina, to već znaš. Zdrav, ali mu je starost život svela na samo jedan tanan konac. Težak je oko $4.000,000 dolara. Ima djecu koji su se potpuno otuđili, i koji su od njega povukli svoje novce, tako da prema njegovoj imovini ne pokazuju agresivnost. Kuća je ogromna i u njoj živi sam. Žene koje su ga njegovale nisu ostajale dugo, nisu umjele sa njim, nisu razumjele njegove potrebe, iako one nisu velike", predahnula je pa nastavila: "Viktor je intelektualac i ne može da se oslobodi potrebe da se tako i tretira. Uz sve banalne poslove oko starca, Viktoru treba i intelektualac za svakodnevne razgovore. On je čovjek sa širokim znanjima, i vrlo teško mu je ugoditi jer pretpostavlja njegovateljicu sa takođe širokim znanjima. Mislimo da jedino ti imaš ta znanja, ali i spremnost da ispuniš njegova očekivanja, završila je dobronamjerna Mici.
"Liči na mnogo dobar posao!?" rekla sam sa primjesom ironije u glasu.
"Jedan je od najboljih koje sam susrela", prema meni Mici je strpljiva i iskrena.
"Zašto ga nisi uzela ti, kad je tako dobar", primakla sam joj se u lice i vragolasto došapnula.
"Ti izazivaš, sumnjičiš mene!?" osmijehnula se: "U ovome poslu ne treba biti osjetljiv i tašt. Ovdje se radi o plati američkih intelektualaca, a kad pređeš na procenat, onda će zarade biti..."
"Ne uzimaj k srcu, šalila sam se", požurila sam da joj to naglasim.
"A zašto ja ne uzimam ovaj posao, reći ću ti. Može tebi to izgledati smiješno, ali istina je. Nisam sposobna. Ne znam šta je to loše što starci vide u meni, ali je provjerena istina da me ne vole. U desetak slučajeva ni jedan starac nije htio da sarađuje više od jedne sedmice, jednostavno zahtijevali su da idem iz njihovih domova. To je istina o meni, a tebe prihvataju svi i brzo, gotovo kao gospođu Patriciju."
"Znači da je Patricija ideal 'lešinarki'!?" rekla sam bez ironije.
"Da, ideal je. Zadnjih godina njene zarade su za respekt", i gospođa Mici je rekla ozbiljno.
"E pa slušaj draga gospođo Mici, ni za milione ne bih radila ono što radi ona", uzvratila sam sa osjećajem nekog snažnog balkanskog ponosa, ponajviše onog iz srpske epske pjesme.
"A slušaj ti draga gospođo Danice, zapitaću te – iskreno. A šta to radi gospođa Patricija a da ne spada u profesionalne poslove medicinske njegovateljice?"
"Gadi mi se!" uzvratila sam.
"A šta ti se gadi?" prekinula me je i oštro uzvratila.
"Pa, naprimjer, ono ljubakanje", gotovo da sam promucala, shvativši da pametujem o onome što nije moja briga.
"Praviš mi se velika čistunica", iznervirana pecnula je gospođa Mici.
"Pričala mi je da je nekoliko puta ... Patricija... Ogavno mi je i reći! Gadi mi se. Fuj! Nema to nigdje na svijetu..." obrušila sam se i ja povrijeđeno. Prekinula me je:
"Ti si još naivno-blesava. Nema nigdje na svijetu, pričaš gluposti. Ima, ima draga gospođo. Svakoga minuta na hiljade žena to rade za dvadeset, čak i za samo pet dolara. Rade to po javnim kućama i mimo njih. Rade to svakome namjerniku, prljavku, pijancu, drogerašu, bolesniku..." govorila je Mici sa granice ljutnje, nastavila je mirnije:
"Ni one nisu rođene da budu kurve, pogotovo ne tako niskog standarda. I one su nekad bile naivne i dobre djevojčice, možeš li da zamisliš kroz kakve su životne izazove morale da prođu, da bi radile to što rade. I gdje je tu gospođa Patricija. Ona to radi, ako i radi, samo jednome čovjeku, još i mužu, radi to gospodinu koga je prethodno okupala... A zašto i to ne reći, radi za velike novce."
"Nemoj više o tome, molim te!" gotovo da sam zapomagala.
"Neću, nisam ja ni započela, već ti..."
"Kad preuzimam posao i kako?" nastavila sam pomirljivo.
"Posao, kao što su ti već rekli, preuzimaš sjutra. Gospodin Viktor je područije gospođe Patricije i pođi kod nje, već te očekuje."
Dok sam parkirala automobil, iz Džoove kuće izlazio je broker Majkl. Susreli smo se i pozdravili. Nije bio naročito učtiv i to me iznenadilo. Valjda je i sam pomislio da je trebao biti koju nijansu pažljiviji, povratio se dva-tri koraka i šaljivo upitao:
"Znate li, gospođo Dane šta su vukovi?
"Znam, mislim da znam", odgovorila sam i osmijehnula se.
"Šta?" vragolasto mi se unio u lice i dopitao.
"Vukovi su zvijeri", odgovorila sam kao đače prvače.
"A znate li od koga su nastale te krvoločne zvijeri, vukovi?" gospodin Majkl je bio i dalje ozbiljan, kao srednjoškolski profesor na početku školske godine.
"E to već ne znam", uzvratila sam još ne pretpostavivši na što cilja.
"Vukovi su nastali od vaše prijateljice, gospođe Patricije!" rekao je i prijeteći stisnuo zube.
"Nemojte tako o gospođi", rekla sam tiho, glasom koji nije odobravao ali nije ni suprostavljao.
"Uništava me", dodao je ljutito i udaljio se.
Ne poznajem osobu na čijem se licu tako snažno ocrtrava unutrašnje raspoloženje kao što je kod gospođe Patricija. Zatekla sam je u žestokoj ljutnji, lice joj je bilo ispjegano crvenim kružićima, jagodice okoštale, vrat natekao a oči neartikulisano zvjerkale su.
"Gdje si do sada!" podviknula je i ne odgovorivši na moj pozdrav.
"Nisam mogla ranije", uzvratila sam pokornim glasom.
"Sjedi! Nemam puno vremena. Svakog časa treba da dođe gospodin Kristifor, a ovo đubre usralo se", reče i pokaza na Džoa koji se sklupčao, kao da je pokušavao da se uvuče u što nezamjetniju čahuru.
Gruba je prema gospodinu Džou, i to vidim prvi put. Posebno je bila gruba dok ga je vukla u mokri čvor, a i tamo je vikala nazivajući ga pogrdnim imenima.
Razlog ovakvoj ljutnji mora da je golem, zaključila sam i povezivala sa malopređašnjim izdanjem gospodina Majkla, ali i hrpe papira na stolu ispred mene. Gledala sam u papire i pokušavala proniknuti u smisao sijaset brojeva. Jedan papir, koji je pisan Patricijinom rukom, ponajviše mi je govorio. Pretpostavila sam da je to popis stokova koje je broker Majkl, na neki njen način, trebao sa Džoa da prebaci na njeno ime, i da to nije želio da prihvati Džo, a kad ga je već bila prisilila, broker se suprostavio i odbio da izvrši kriminalan nalog.
"Šnjuhaš!" Patricija izroni, prigovori i ponovo nesta.
Džoa nije dovela u dnevni boravak, ali je sa njim završila, bilo je očito po riječima koje je nabrajala. Nekoliko puta je ulazila i izlazila, i dalje krajnje ljuta, u jednome prolazu grubo je pokupila sve papire i naramkom prenijela ih u kuhinju.
Neizgledno obučena, nepočešljana i nenašminkana, podsjećala je na onu vrstu žena koje nazivamo muškobanjama. Prvi put joj posmatram stas, grudi i kukove, posmatram je kao ženu, i nalazim da zaista pri sebi nema ni one minimalne ženske konstitucije, koju je u svim dosadašnjim prilikama veoma vješto pritajivala primjerenim odijevanjem. Svaka žena, gubljenjem fizičke izglednosti, gubi uvjerljivost i opštu sigurnost. Na Patriciji se to naročito ocrtavalao ovom prilikom. Sjela je preko puta i konačno se posvetila meni:
"Izvini, molim te, iznervirala su me ona dva idiota:"
"Ništa, ništa... Ne može čovjek uvijek biti ni raspoložen", uzvratila sam, a ona koji tren poluizgubljeno ćutala je i gledala u pod.
Džo je kažnjen, u sobi je, i stid ga je od mene. Patricija izgubljeno bulji u pjegu od kafe na tepihu. Neprijatno mi je i molim Boga da završi sa mnom, i da što prije napustim ovaj kao groblje zamukao dom.
Patricija je neobična pojava, pomislila sam i na posve nov način posmatrala sam je. Žena je koja se lako uočava i pamti. Visočija je od žena sa kojima je u doticaju, i tu fizičku osobinu umije da iskoristi kad joj zatreba. Svaki put kad se sjedne s njom, makoliko da je dugo poznanstvo, otkrije se na njoj neki ranije neuočen fizički detalj. U pravilu, svi ti naknadno uočeni fizički nedostaci obaraju onaj opšti pozitivni prvi utisak o njenoj fizičkoj izglednosti.
Sjedi preko puta mene i djeluje posve izgubljeno. Neprijatno mi je svjedočenje nekom njenom porazu, nestrpljiva sam i to iskazujem nesvjesnim pokretanjem nogu. U jednom trenu osjetih da sam nagazila na neki predmet. Ne očekujući bilo šta na tepihu, spontano sam bacila pogled dole. Slika predmeta, koju sam ponijela iz toga pogleda, zaokupi me neobičnošću. Oblika je trapeza ili papirnatog zmaja, koji podižu djeca, sa naglašenim bočnim uglovima, veličine je stopala snažnog muškarca. Prva pomisao bila je da je u pitanju suvenir, i da sam ga ne znajući oborila sa neke od polica oko mene. Suvenir čega? zapitah se. Razgledah sve uokolo ne bih li vidjela još što slično. Pogled preleti i po čitavom podu, i zaustavi se na istom takvome predmetu, na Patricijinoj nozi. To je njena papuča!? I tek tada uočila sam neobično stopalo njene druge, bose noge. Članci palca i maloga prsta toliko su veliki da takvo što prije nisam vidjela, i shvatila sam da stare papuče i moraju biti takve kako su se i oblikovale. Začuđujuće je kako ta žena uopšte može da navuče cipele, a tek kako može da hoda u njima. Pomislih i na njenu vještinu i uspješnost u prikrivanju tog naglašeno izraženog fizičkog nedostatka.
Još nije mogla da ovlada sobom, a trudila se, bilo je očito. Podiže pogled prema meni i zausti da mi se obrati, ali odusta, još nije spremna. U trenu odustajanja uočila sam još jedan njen nedostatak, koji sam ranije tek naslućivala.
Oči su joj neznatno razroke, ali je taj nedostatak nagrđuje tek kada je u neprilici i gubi samopouzdanje, a gubi ga naročito kad se služi lažima. I evo, tu razrokost pokazuje i sada, svjedoči nekom teškom svom položaju.
"Izvini, zaista nemam vremena... Svakog časa treba da dođe gospodin Kristofer, a vidi me, moram se pristojnije obući..." nervozno je nabrajala, kolutala razroko, da bi prešla i na ono zbog čega sam tu:
"Imaš sreću, dopao te je gospodin Viktor. Bićeš zadovoljna. Ti umiješ sa tom vrstom ljudi, koji su pametni a nisu senilni, i ne izvoljevaju mnogo. Pet žena smo mu podmetali, sve goru od gore, da bi tebi pripremili teren, po onoj, hvala Bogu da ste mi jednom našli normalnu njegovateljicu. Jedna od tih žena bila sam i ja, samo dva dana po dva sata, ali život sam mu zagorčala za godinu. Sjutra ćeš poći sa gospođom En, ona će ti biti pri ruci dva dana. Znaš, njen muž Mark je po našim procjenama pri kraju, smjestili smo ga u bolnicu, vratićemo ga iduće sedmice i onda on neće moći dugo. Zbog toga gospođu En možeš koristiti koji dan za sve što misliš da ti može biti od pomoći..."
"Znači da se spakujem, kao za seobu?!" upitala sam.
"Da, seobu!" potvrdila je.
"A ako me najuri taj Viktor?" dodala sam.
"To se ne može desiti", kategorično je uzvratila.
"Ipak!?" insistirala sam.
"Ništa ipak! Ali, ipak, ako se dogodi preselićeš kod drugog starca..." spremno je odgovorila.
Oglasilo se zvono, gospođa Patricija je poskočila, utrčala u sobu, povratila se i doviknula mi:
"To je gospodin Kristofer, molim te primi ga i pravi mu društvo dok se bar malo ne upristojim."
Upoznala sam gospodina Kristofera ranije, znala sam da se bavi trgovinom novca, ali nisam ni sanjala da je broker u agenciji "Veseo starac." Prvi put sjedim sa njim i nasamo razgovaramo. Elegantan, obrazovan i vrlo prijatan čovjek, kako se od mladog brokera i očekuje, pored uobičajenih početnih razgovora našao je za potrebno da i mene pokuša animirati sa proizvodnjom novca, kako se izrazio.
Umije da pretpostavi kolika mi je ušteđevina, iako mala prišao mi je kao što prilazi i milioneru, pa iako sam ekonomista, a možda baš i zato, lako me je ubijedio da dođem, nekom prilikom, u njegov biro, ili će on doći kod mene, da bi taj moj novac stavili u "oplodnju"... Obećala sam da ću se odazvati.
Upoznala sam gospodina Viktora, po mojoj evidenciji, dvanaestog starca po redu. Kao i svi visoki ljudi, a Viktor je visok preko šest stopa, i on je dobroćudan čovjek, dosta bistrog uma, a ono što je donio prvi nalet senilnosti, kod njega se ispoljava u obliku simpatične naivnosti, koja više zabavlja nego nervira..
Kao što i moraju, dvoje nepoznatih i osamljenih ljudi, prve dane proveli smo u razgovorima koji su vodili upoznavanju. Viktora je dirnula moja nedavna prošlost, jer ako se zanemare knjige i filmovi, on se prvi put susreće sa istinskom tragedijom i živim tragičarem.
I starčev život imao je događaja koji mogu da zaokupe znatiželju, tim prije što gospodin Viktor ima dara da lijepo govori i oslikava događaje. O prvoj supruzi, drugoj, djeci iz prvoga, pa drugoga braka, govorio je bez naboja i pretjeranih emocija, ali ono što posebno imponuje, njemu je svako od njih jednako lijep i drag, ali i istovremeno i udaljen, jer ga ne posjećuju, ne nude pomoć ali i ne traže je za sebe. Pomogao ih je sve podjednako, i ni zašta mu ne prigovaraju, što je prava rijetkost u američkom društvu, kazivao je.
Viktor nije krio da je zadovoljan sa mojim radom. Promijenio je dosta njegovateljica, ali one nisu imale dušu koju osjeća u meni, govorio je i zahvaljivao mi se. Kako je vrijeme odmicalo vjerovao mi je više i ponašao se sa manje ustezanja. A u osnovi stidan je čovjek, mogao je fizički da obavlja radnje oko sebe i nije dozvoljavao da sam blizu njega kada se bavi ličnom toaletom.
Imao je malo prijatelja i već sam ih upoznala u prve dvije sedmice boravka. Nakon mjesec dana upoznala sam mu i rodbinu koja se nalazi u Kaliforniji. Znali su za mene, putem telefonskih razgovora sa Viktorom, on me i hvalio, tako da sam i sa njima koji su dolazili uspostavila tople odnose. "Pazite ga dobro, vidjećete, deda je dobar čovjek..." ponavljali su.
Od svih starica i staraca koje sam do sada pazila Viktor je najlaganiji za njegovanje, mada je najstariji po godinama. On je danju rijetko trebao pomoć, a uz to tolerantan je, tako da sam mogla da idem iz kuće kad i kud sam željela. Ako koji dan i nisam izlazila prisjetio bi se da mi kaže da pođem i da se prošetam.
Noću nije bilo tako. Čim se najavi mrak u njega se uvlači nesigurnost i strah od usamljenosti. Često me je dozivao, a u nemirnijim noćima čak svakih par minuta, da se uvjeri da nije sam. Lijekove je uzimao svakih dva sata, danju bez moje pomoći a noću sam morala da mu ih dodajem. Gospodin Viktor ponekad ima, opet isključivo noću, ozbiljna gušenja, pa sam morala da ga obilazim i eventualno priskačem sa kiseonikom.
Noći su mi uz gospodina Viktora prerastale u moru, mnoge su protekle bez sna, iza njih sam bivala iscrpljena i nervozna, tako da sam počela da gubim i na težini i na trpeljivosti. On je to primjećivao, izvinjavao se i žalio me, ali se tu nije moglo što promijeniti.
Oslabila sam i počela da se pitam šta da preduzmem. Sve više sam pri misli da ovako neću moći dugo. Počela sam ozbiljno da razmišljam i o povlačenju.
Jedne noći, potpuno iscrpljena od snenosti, jedva sam se odazvala na njegov zov. Pogledala sam na sat i vidjela da su dva iza ponoći, vrijeme i da mu dodam lijek. Samo što je popio lijek i ja počela da se udaljavam, on me uobičajeno dozva, povratila sam se i pomilovala ga po glavi govoreći:
"Pustite me bar malo na miru, dragi gospodine."
"Oprosti Dane, oprosti, znam, žao mi je... Strah me je!" uplašenim glasom šaputao je.
"Ne bojte se, tu sam..." govorila sam i sjedala na krevet.
Kad sam se probudila bila sam ne malo iznenađena. Spavala sam na njegovom krevetu neprekidno osam sati. Iznad glave čekala me je kava, koju je skuvao gospodin i nježno prinio, da mi pokuči tu prijatnost.
I sljedeće noći sjela sam i zaspala na Viktorovom krevetu, i slijedeće, i slijedeće... I tako sam počela da spavam na Viktorovom krevetu, ali i da živim nekako sve familijarnije s njim. Nismo imali nekih posjeta.
Sa moje strane, ako tako mogu da kažem, prvi su me posjetili Zorići, koji su došli sa gospođom Rozi. Bio je to ugodan dan, gdje su se sprijateljili Viktor i Džo. Nalazili su zajedničke teme i razgovarali dugo.
Ne dugo po tome posjetili su me parovi, odvojeno, Elizabet & Dvajt, Margaret &Džeik te Barbara & Tom. U svim tim prilikama Viktor se osjećao prijatno i kasnije mnoge pohvale izrekao je za starce koje je upoznao.
Možda sam sa gospodinom Viktorom bila dva mjeseca kada me je nazvala Patricija i predložila da Viktor i ja napravimo parti za njih, misleći na četiri bračna para koja je po jednom upoznao Viktor.
Gospodin Viktor oduševio se kad sam mu predložila da – jednom, na ručak pozovemo ta četiri bračna para, o kojima je on povremeno govorio. "Odlična ideja", uzvratiće Viktor.
LEŠINARKE – glava12.
Navikla sam na gospodina Viktora i on na mene. Materijalno sam ovisna o njemu i meni je silom prilika uz njega, ali na sreću lagan je za ugoditi mu, bezazlen je i u svemu zadovoljan, nagodan, kako se kaže u mom kraju, tako da mi život postaje sve snošljiviji, a ponekad mislim i da je ispunjen sa pristojnim sadržajima. On ne može sam i pokazuje srećnost da sam baš ja uz njega, život uz mene njemu je lijep, često to ističe, i vjerujem da tako misli.
Sredinom i krajem mjeseca daje mi čekove od $1,000 i $1,500, $500 više od dogovorene mjesečne plate, čime i nedvosmisleno iskazuje stav prema mome radu. Zanimljivo je, ni jednom nije prokomentarisao tu nagradu. Nije dozvoljavao da trošim svoj novac, ni jednoga dolara, čak me povremeno i kontrolisao, zahtijevao da mu donesem zadnji izvještaj sa mog štednoga računa.
Nakon pet mjeseci boravka kod gospodina Viktora uštedjela sam $12,500. Stalno to imam na umu, ja sam bogata žena, i ne mogu da to ne vežem za gospodinovu dobrotu. Srcem brine za mene i imam snažnu potrebu da mu to uzvraćam. Gotovo da sam zavoljela tog dobrog čovjeka.
Gospodina Viktora nisam zavoljela na način kako to pokazuje Patricija prema Džou. Nisam ga poljubila ni jednom, niti mi takvo što pada na pamet, niti bih to mogla i kad bi to tražio od mene. Ali ja volim tog dobroćudnog starca, koji ima široko srce i plemenitu dušu prema svim ljudima. Nisam čula da je za nekoga rekao da je nevaljao. Ono što mogu da činim za njega je da mu starost bude što snošljivija, i to činim sa iskrenošću i svom dobrotom koja u meni postoji. Pristojan je život uz gospodina Viktora, to je misao koja mi se sve više nameće u mojim osamama.
I druženja, koja su sve češća, sa bračnim parovima Patricija & Džo, Elizabet & Dvajt, Margaret & Džeik i Barbara & Tom osmišljavaju život i popunjavaju vrijeme. Više od mene, gospodin Viktor ova sastajanja isčekuje sa željom i ushićenjem, naročito od kako su sve te žene posebno sa njim počele da čavrljaju i uveseljavaju ga.
Viktor je bezazlen a one smjerne i pokvarene, često su mu nametale razgovor o meni, "pametnoj, dobroj i postradaloj ženi", kojoj svi treba da pomognu, kako su govorile. A starac se rasplače i traži savjet kako da mi on pomogne više.
Naravno, shvatila sam sve domete njihovih "briga" za mene, koje ne znače ništa drugo do nagovor Viktora da sa mnom napravi "humanitarni brak", da postanem njegov nasljednik.
Lagala bih kad ne bih priznala da me privlačilo njegovo bogatstvo, ali mi se gadila podmuklost "lešinarki", koje su beskrupolozno gazile po ljudskoj dobroti i naivnosti, i koje su pravile sve te sastanke samo da bi pripremile naš brak.
Ono što me je dodatno povrijeđivalo je da pri tome nisu ni pomišljale da čuju moj stav o, mome, budućem braku. Viktor je sredstvo, ali i ja sam sredstvo, to je ona rana koja boli ispod naizgled zdrave kože.
"Svi moji nasljednici povukli su svoje", jednom prilikom otpočeo je Viktor, očito pod utiskom žena koje su ga nagovarale da mi pomogne. Govorio je sporo i sa snažnim osjećanjima: "Ovo što imam imovine, u porodici, saglasno smo ostavili samo za potrebe moje starosti. O tome imamo i potpisane papire", rekao je pa se duboko zamislio, čak desetak minuta ćutao je, da bi nastavio: "Hvala Bogu, moja starost nije teška, za to zahvaljujem Bogu a evo sada i tebi. Želim da nasljediš imovinu koju imam", rekao je i opet zaćutao. Očito se mučio tražeći riječi kojim će da mi kaže ono što je imao kao odluku. Rekao je ne pogledavši mi u oči:
"Treba da se vjenčamo!"
Nisam odgovorila. Nisam odgovorila ni nakon nekoliko puta ponavljane ponude braka, koja se događala u nekoliko dana. Drag mi je novac, uzela bih ga bar iz jednoga razloga, da bezbolno podignem unučad, ali u meni počeo je da vonja osjećaj pokvarenštine, zloupotrebe nemoćnog starca, ali i naročito organizovana prevara koja se ničim ne može dokazati.
Nisam se izjašnjavala, jer još nisam mogla u sebi da odredim prevagu pohlepe i kušnje savjesti.
Za odlaganje odluke nije razlog samo ovo. Oko sebe imala sam premnogo navala da se vjenčam, i od toga me hvatao nejasan strah.
"Pametnjakušo! Šta više čekaš sa tim vjenčanjem?" u jednom telefonskom razgovoru, puna jeda, prigovorala je gospođa Patricija.
"Mi smo kao sve pokvarene a ti poštena...!?" odmah iza Patricijinog poziva telefonirala je i pecnula gospođa Elizabeta.
"Toliko smo se namučile i uložile u tebe, a ti izigravaš neku šiparicu..." nazvala je i naružila gospođa Margaret.
"Koga ti ovdje zamlaćuješ? Mi smo sve prilježnice i lešinarke, a ti si neka čistunica..." kao pas lajala je gospođa Barbara.
"Šta se to, dijete, događa s tobom?" javila se i gospođa Rozi.
U međuvremenu umro je gospodin Mark, u terminu koji je davno nagovjestila gospođa Patricija. Ta smrt na mene djelovala je nespokojno, jer je ličila na dirigovan prestanak jednoga života, da bi grupu, kao peti bračni par, popunio par Dana & Viktor.
Uslijedio je parti kod gospođe Rozi, na kome smo se našli već uvježbanih pet bračnih parova, te gospođe domaćica Rozi i Mici, ali i gospođa Džejn iz Čikaga i već viđeni predstavnik društva, još uvijek gospodin čije ime nisam saznala. Parti je imao za cilj da, sa nas pet žena, predstavnik društva i gospođe Džejn i Rozi održe sastanak. Tu je bila i gospođa Mici sa zadatkom da preuzme brigu oko staraca za vrijeme sastanka.
Sastanku je prethodio razgovor sa mnom.
"Vama je, gospođo Dane, Viktor predložio brak!?" otpočela je gospođa Džejn.
"Da, predložio je", potvrdila sam.
"A vi, kada će te sklopiti taj brak?" pitanje je postavila strogim glasom.
"Ne znam..." otpočela sam ali sam prekinuta.
"Šta je to što vi ne znate?" prijeteći glas iskuljao je iz gospođe Džejn. Dodala je:" Kad vi ne bi znali bilo bi O.K., ali vi znate više nego vam treba."
"Hoćete li se vjenčati?!" umiješala se gospođa Rozi, i ona strogim glasom.
"Pa, da vam kažem istinu..." počela sam i opet grubo prekinuta.
"Vi ste prihvatili članstvo u našeme društvu. Prihvatili ste i posao i radili ste za plaću. Nagovješteno vam je da ćete kasnije promijeniti status i preći na procenat..." strogo poslovno govorio je predstavnik društva. Nastavio je:
"Vi ste od ovoga časa u tom drugom statusu. Ono što putem vas zajednički uprihodujemo, vi lično ili društvo, vama će pripadati u procentima: 20% do prvih $100,000 prihoda, 50% do $1.000,000 i 75% od svih sljedećih uprihodovanih iznosa." Predstavnik nije mijenjao boju glasa, prevrtao je neke papire i govorio poslovno. Završio je riječima:
"Pod prihodom se podrazumijevaju sva primanja, uključujući poklone i nasljedstva."
"Vi, dušo Dane, o ovome treba da potpišete ugovor sa društvom", mekšim glasom oglasila se gospođa Rozi.
Predstavnik je u taj čas pred mene isturio papire koje je do tada prelistavao, bio je to ugovor u dva primjerka. Shvatila sam i da sam u igri kojoj nisam ni vična ni dorasla. Zaplašila sam se, ali sam se trudila da to ne pokažem. Kako da se izvučem, razmišljala sam, ugovor nisam uzimala u ruke.
"Potpišite ugovor!" Podviknula je gospođa Džejn, pa tiho dodala: "Ako ne potpišete, imaćete obračun sa agencijom i društvom, a to vam ne bih preporučila. Premnogo bi, vi, ružnih stvari doživjeli, bojim se i onu najružniju."
Još sam razmišljala koji tren, a onda su mi glavu naselili zastrašujući hukovi, koje sam kao halucinacije doživljavala u logoru Dretelj. Zadrhtala sam. U hukove umiješali su se opasni ljudi iz najave gospođe Džejn, dodatno sam zadrhtala. Zavrtilo mi se u glavi, bila je to najava potpunog gubljenja kontrole nad mislima, užasa koji mi se ponavljao u logoru, morala sam naglo da se pomjerim, pobjegnem iz psiho-tjeskobe, naglo sam se pogela prema ugovoru, potražila mjesta za potpis i uz napor uspjela da potpišem. Jedan primjerak ugovora strpala sam u tašnu, ustala sam i bez riječi pošla prema grupi.
Na sastanku žena koji je uslijedio, a vodila ga je gospođa Rozi, ne znam šta se zbivalo, jer nisam mogla da mislim na bilo što osim na ugovor, i moguće posljedice po mene.
Dva dana kasnije bila sam u Las Vegasu i vjenčala se. Gotovo da je i to prošlo sa pola moje svijesti, kao i testament koji će, pred advokatom društva, opet koji dan kasnije, potpisati gospodin Viktor.
Ma koliko da sam pokušavala da se smirim savjest je ostajala nemirna. Svakodnevno sam razmišljala i osuđivala se.
Dva mjeseca nisam prestajala da se osuđujem, a onda će doći u posjetu gospođa Mici, i kod nas ostati pet dana. U svakoj noći smo se otvarale, a u petoj smo se i veoma rasplakale.
"Nisi za prepoznati po 'udaji'!?" i peckala je i ujedala.
"Nisam!" prihvatila sam odprve, trebao mi je neko kome mogu da odškrinem dušu, nastavila sam: "Nemirne sam savjesti."
"Znam i htjela sam da popričamo, da te malo rasteretim", nastavila je ozbiljno i prijateljski.
"Užasavam se nad ovim što radim. Udala sam se!? Pohlepna..." bez taktiziranja odmah sam krenula u napad na sebe.
"Pretjeruješ!" prekinula me je i nastavila:" Niti si se udala, niti si pretjerano pohlepna, niti koga potkradaš, niti si što i od koga iznudila..."
"Poštena sam, je li!? Nije ti jasno od kud potječe moj nemir!?" nastavila sam u započetom stilu.
"Prije svega nisam rekla da si poštena, jer se milioni nigdje i nikad nisu mogli zaraditi bez prljavština", gospođa Mici odlučila je da me ne štedi, ali nije krila prijateljstvo i dobrotu prema meni, nastavila je: "Ni jedna od žena koju poznajem nije poštenije došla do cilja koji se naziva bogatstvo", zaćutala je i domalo nastavila: "Tvoja jedina nepoštena stvar je – želja da postaneš milioner. Nazovimo to i pohlepom. Po tome si samo jedinka od stotine miliona Amerikanaca koji sanjare da postanu milioneri. I svi oni hodaju uzdignutog čela, i ne pomišljajući da će ih neko zaustaviti i pljunuti im u lice zbog tog, naprotiv. U američkom društvu svak je na cijeni sposobnosti, uticaja, pa i poštenja, onoliko koliko ima dolara, milioneri najviše", opet je predahnula: "Po tome nisi poštenija, ali ni nepoštenija, od većine Amerikanaca. Drugo je pitanje što se u tebi sustižu protivrječnosti starokrajskog još očuvanog morala, i racionalnost tehnološkog društva u takozvanom slobodnom svijetu. Istovremeno možeš da živiš u samo jednom svijetu, odluči se za koji ćeš", rekla je pa me na tren omjerila, a kad nisam uzvratila nastavila je: "Usput da ti kažem i ovo. Novac gospodina Viktora samo je njegov, na njega niko i ne pomišlja da polaže pravo, jer je on davno sve roditeljske materijalne obaveze pokrio na zadovoljstvo svih nasljednika. Pa čije je Viktorovo bogatstvo poslije Viktora? Moj odgovor je – opet je Viktorov, odnosno onoga komu ga je on, u zdravoj i bistroj pameti, svjesno i dobrovoljno – podario. A Viktor je u bistroj pameti, " rekla je i zaćutala.
Te noći sam od gospođe Mici čula premnogo novih pogleda i shvatanja, i zaista sam iza nje uspjevala da mijenjam ponešto i u sebi, uspjela sam i da zabravim savjest, tako da više i ne znam da li je mirna ili nemirna, ali prestala je da me progoni. Kako je Viktor ugodan starac, uspjela sam da se povratim na mirnoću koju sam imala prije braka, i opet mi je lijepo. Nije mi ni dosadno kao ranije. Već umijem da se zabavim televizijskim emisijama, ponešto uspijevam i da pročitam, a najugodnije se osjećam u kuhinji, smišljajući raznolika jela i slatkiše, što dobri Viktor jednostrano shvata i doživljava, jedino kao moju toplotu, brigu i ljubav prema njemu.
Otprilike svakih dvadesetak dana imamo parti grupe, koje osmišljava i vodi gospođa Patricija, svaki put kod sljedećeg bračnog para. Ova druženja prestala su da mi gode i pretvaraju se u neka nadmudrivanja i pokazivanja lažnih vrijednosti. Nakon smrti pokojnog Marka nestalo je gospođe En, niko od nas ne zna gdje je, mada se šaputa o San Francisku i novom braku, koji će se sklopiti u nezaobilaznom Las Vegasu.
*
U grupi je došlo do poremećaja, jasno nam je svima, bar iz jednoga razloga, jer već dva mjeseca nije bio parti. Urjedile su i izdvojene posjete, a urjedili su i međusobni telefonski razgovori. Naročito se promjena uočavala na gospođi Patriciji, koja nas je do tada, kao neki nejasan šef, stalno zivkarala i zakerala.
Nakon što je vješto privela kraju plan o eleminisanju nasljednika (osim crkve), razjurila je sve Džoove kućne prijatelje osim Aleksandra. Džoovog brokera Majkla potjerala je i dovela agencijskog brokera Kristofera, pa više niko Džoov ne zna šta ona radi sa njegovom imovinom, a krenula je u završnicu plana, utjerivanje imovine na svoje ime (ili ime agencije).
Iako prepredena i iskusna, u ovome slučaju gospođa Patricija precijenila je svoje mogućnosti, te prebrzo i smjelo ušla i u ona osjetljiva pravna pitanja, gdje se pretpostavlja više znanja i opreza nego ih ima ona. Pri tom došla je u sukob i sa stručnjacima agencije i društva, koji su je upozoravali na pogreške i zahtijevali da joj njihovi specijalisti pomognu oko dubioznijih pitanja. Prkosno i samouvjereno nastavila je po svom i upala u teškoće i greške.
Kako je gospoća Patricija više zapadala u neprilike tako je i među nas procurivalo više saznanja o njoj. U organizaciji ona je vođa petobračne grupe i ima značajan procenat ostvarene dobiti iz svakoga od naših brakova. Takvu mogućnost počela sam da pretpostavljam poodavno, i kad se to potvrdilo nisam bila iznenađena, čak mi je takvo što i u skladu sa ekonomskom logikom, koja je u mom stilu razmišljanja.
Nisam znala i iznenadilo me je drugo saznanje, postoji godišnji plan ostvarenja prihoda šefa grupe posebno i grupe kao cjeline. Naročito je strogo postavljen finansijski plan šefice grupe, da bi se stalno držala motivacija članica.
Ako šefica podbaci plan za dvadeset posto, ne dobiva procenat prihoda od ostale četiri članice, što su veliki novci. Ako podbaci plan za pedeset posto, gubi sav svoj prihod iz te godine, lični i grupe. A ako podbaci sedamdeset i pet posto gubi svu zaradu koju je ikada ostvarila kroz društvo i agenciju, izbacuje se na ulicu, gdje obično završi kao beskućnik, ili na nerasvjetljen način okončan život.
Naša šefica je potpuno zatajila na ličnom planu. Među nama je kolala tvrdnja da nije ostvarila ni četvrtinu plana. A to je u njenom poslu užasna pozicija, pa nije čudo što se gospođa Patricija zaplašila i omahuje zadnjim trzajima.
Prva njena pogreška, već se govori, bila je u procjeni ukupne imovine gospodina Džoa, koju je napravila prije nego je i došla kod njega. Još veća joj je greška, a za nju je kriva isključivo ona, potpuno pogrešna procjena kvaliteta te imovine.
Ispostavilo se da će imovina, kojom raspolaže gospodin Džo, imati vrlo zamršenu poziciju po njegovoj smrti.
NJegovu kuću, sa dvije odvojene jedinice, istovremeno su gradili bračni par Zorića, Džo i Meri, a drugi Meriini roditelji.
Novac u vrijednosnim papirima je takođe u dvije cjeline, Džoov i Merin na jednoj strani, i njenih roditelja na drugoj.
Kad su roditelji gospođe Meri počeli da osjećaju teret starosti, pozvali su kćerku i zeta i predložili im da naprave četvorostruke testamente. Pošli su od činjenice, jedina njihova nasljednica je kćerka Meri, koja, kao i zet Džo, nemaju djece i direktnih nasljednika, pa su predložili rješenje o nasljeđivanju po kome svi nasljeđuju svakoga, do onog posljednjeg, koji nasljeđuje svu imovinu troje pomrlih, a njega nasljeđuje crkva. I potpisali su takav testament.
Praktično dogodiće se: Džo je ostao posljednji i nasljedio je imovinu troje umrlih, u smislu da je sve njegovo dok je živ, a iza njega sve što preostane naslijediće crkva.
Gospodin Džo nije nikad do kraja razumio onaj početni testament, tada ga nije ni bila naročita briga, znao je da su svi dokraja zaštićeni, pa i on. Tada je on bio još mlad i daleko od pomisli o smrti, pretpostavio je da će stari pomrijeti prije, zaostavštinu uživaće njih dvoje, što će se zaista i ostvariti. A o onome što će se zbivati poslije smrti onog posljednjeg, pa makar to bio i on, zaista, tada ga je tek periferno zanimalo, jer sve je to bilo predaleko od njega, tim prije što neće imati potomstvo.
Gospođu Patriciju su od početka do kraja zavarali prvi i drugi Džoovi testamenti, koje je on pravio iz nerazumijevanja početnog testamenta, po kome je on zaista nasljednik svih, ali je i crkva nasljednik svih njih iza njega, kako Džo nikad nije dokraja shvatio.
Ispostavilo se, uz svu pamet vrhunskih advokata udruženja, Džoova supruga Patricija može povući, u idealnom slučaju, samo četvrtinu imovine koja ima porijeklo iz početnog testamenta.
Suočena sa svojom katastrofom, jer realno gledano to je njen temeljan krah, panično je tražila i prepustila se pravnim ekspertima društva. Otuda su date instrukcije, koje se naslanjaju na ovakvu pravnu logiku: Džo može za života, bez ograda, da raspolaže sa ukupnom imovinom četiri osobe, može čak i da je otuđi, pa i da je proda i prevede u novi vlasnički status. Patricija je spremna da učini svaki korak ka toj realizaciji. Opterećena ovim ona se sve više gubila iz grupe, a mi više saznavali o njoj i njenim planovima, a oni su: kuću će da proda Džo a novac preuzeće ona. Džo će prodati i sve vrijednosne papire, prethodno će zamijeniti staroga brokera Majkla za agencijskog brokera Kristofera, tako da će vlasnici postati gospođa Patricija i agencija. Džo će "podići" i svu novčanu masu u kešu, da bi mogla da je preuzme Patricija.
Za realizaciju plana pretpostavka je obračun sa dvojicom ljudi. Brokera Majkla izjurila je iz svoje kuće, ali iz njegove kompanije, tako da ne može saznavati šta će se događati sa vrijednosnim papirima koje je godinama vodio on.
Oko prodaje kuće vršila je velike pripreme dok nije Džoa ubijedila da mora promijeniti klimu, ako misli još da živi. Ići će u drugu državu, rentati apartman i mijenjati klime, kako budu "odgovarale njemu." Ona će se "žrtvovati" za svoga Buca, iako njoj odgovara jedino Kalifornija, uspjela je da ga uvjeri, ili samo misli da je tako. On je potpuno fizički ovisan čovjek i ne može da se suprostavi. Pod žestokom presijom prihvataće njene planove.
Za izvršenje naročito ove zadnje nakane na put joj može stati samo još zaostali Džoov kućni prijatelj, gospodin Aleksandar, koji je u zadnje vrijeme sumnjiči sve otvorenije.
Aleksandar već nekoliko mjeseci ne radi za crkvu, ali je još na neki način prisutan tamo, još se kod njega raspituju za stanje Džoa, kojega je Patricija već potpuno odvojila i od crkve. Aleksandar joj je smetnja. Udaljiće i njega, odlučila je.
"Džou ne odgovara kalifornijska klima", jednom prilikom lukavo mu se požalila i dodala: "Prodaćemo kuću i rentanti apartman, tamo gdje mu ljekari predlože klimatske uslove."
"Ne igraj se s tim!" odlučno uzvratio je Aleksandar. Bio je oštriji nego je Patricija i pretpostavljala, upozorio je podignutim glasom: "U takvim nakanama spreman sam, svim sredstvima, da štitim interese svog prijatelja."
"Koga ćeš ti da štitiš...? Valjda je važnija supruga..." kao kvočka nad jajima nakostriješiće se gospođa Patricija.
"Slušaj ti, ženo bez ženstvenosti i duše, hoću otvoreno da ti kažem, bez mnogo obzira, prvi put u toj kući zagalamio je gospodin Aleksandar: Poslije Džoa možeš kako hoćeš, ali dok je živ biću njegov živi štit. Džoov interes ni u kojoj varianti ne može biti prodaja kuće u kojoj želi da umre, bar nama dvojema to je rekao dosta puta. Pokušaš li da je prodaš za protivnika imaćeš mene a ne samo Džoa."
Ovaj razgovor slušao je Džo, već ranije osjetio je šta mu se sprema i plakao je iz nemoći.
"Prekidamo s tobom prijateljstvo!" podvrisnula je gospođa Patricija i dodala: "Molim te napusti naš dom. To želimo ja i Džo. Vidi kako drhti, uznemiravaš bolesnog čovjeka... Ilazi iz kuće, ja neću dozvoliti da on umre zbog toga što ga ti uznemiravaš!"
Gospodin Aleksandar dvoumio se kako da postupi, a kad mu je nemoćni Džo dao znak da ipak iziđe, napustio je kuću, sa čvrstom odlukom da Džoovo prijateljstvo nikad neće napustiti. To je i rekao sa praga vrata:
"Džo i ja ne možemo prekinuti prijateljstvo, kako si se izrazila. Upamti to! Sa tobom prijateljstva nikad nije ni moglo biti, pa se nema šta ni prekinuti, upamti i to."
Dok je Aleksandar pun jeda napuštao dom i smišljao kako da stane na put bezobzirnoj ženi, ona mu se našla iza leđa i dobacila:
"Ako prekoračiš prag našeg posjeda zvaćemo policiju, i tražiti da nas zaštiti od – uljeza."
Džo je postao vrlo nesretan gubitkom i posljednjeg prijatelja, na kojeg se još jedino oslanjao. Bio je to povod da nanovo razmišlja o temeljnom pitanju svoje sudbine, Patricijinoj "ljubavi", koju je još jednom pravilno procijenio, ali se fizička nemoć divovski ispriječila ispred svih racionalnih rješenja. Biće da je ta situacija opredjelila da započne sa onim uznemiravajućim pismom policiji.
Kako je gospođa Patricija bolje stajala u društvu i agenciji tako su i naši sastanci počeli bivati redovniji, ali isto tako više nisu bili ono što su bili. Znala je da nas i okupi pa ona zaboravi da dođe.
Na sastancima je govoreno i dogovarano samo o praktičnim pitanjima. Moglo bi se reći da smo pojedinačno, svaka od žena, podnosile izvještaje o zadnjim ljekarskim nalazima kod staraca, lijekovima i dozama, načinu njege, subjektivnom stanju bolesti, te diskusijama i internim poukama i savjetima.
U grupi je smjerno mistificirana djelotvornost jednog tibetskog čaja, kao dostignuće paralelne medicine, po kojoj svi tibetanci doživljavaju duboku starost. Na našim sastancima na tome je, u više navrata, insistirala gospođa Patricija.
Čaj se nalazi u tek malim tibetskim predjelima i ograničenim količinama, pa je vrlo skup i teško se do njega dolazi. Mi smo ga dobivali od agencije preko gospođe Patrice, koja je i davala upustva o načinima spravljanja i upotrebe.
Za čaj pod imenom – tibetanac čula sam prvi put na koledžu, a o njemu je tada uvjerljivo govorila gospođa Rozi. Viktor je tek počeo da ga pije u vrijeme kada sam počela da sumnjičim djelotvornost tibetanca. Do sumnje je došlo sasvim slučajno.
Jednom prilikom, kad smo imali parti kod Patricije, ona nije mogla da se opusti, bila je smušena i nervozna, sve što je dohvatala, imala sam osjećaj, raspuknuće. Bila je bezobzirna i gruba, prema svima, naročito prema starcima.
"Sjednite tamo i nemojte da ustajete!" obrušivši se baš na Viktora, koji je tražio vode, izvikala se i na sve starce.
"Sjedajte! Šta vi čekate...?!" galamila je i na žene, i na mene iako sam već sjedila.
Gospođa Patricija je iz tašne, u jednoj rukoveti, izvadila i bacila na sto više papira, čajeva, lijekova, ključeva... Jedan od papira izdvojio se blizu mene. Više u želji da izbjegnem njen mrk pogled nego što me je zanimao taj papir, počela sam da ga čitam. I čim sam pogledom preletjela preko njega, shvatila sam da je sadržaj na njemu uveliko neobičan.
Na papiru su u prvoj koloni inicijali šest staraca, to nije bilo teško odgonetnuti. U drugoj su razlomljeni brojevi, koje sam domalo shvatila kao dnevne doze tibetanca. U trećoj i četvrtoj su brojevi koje nisam razumjela, u prvi mah pomislila sam da su cijene, ali nije bilo daljnje logike. U petoj koloni bili su prosti brojevi. Vidjevši da gledam u taj list papira, gospođa Patricija me grubo pogledala i još grublje pokupila papire i gurnula ih u tašnu.
Tek uveče, nakon što sam legla, i nakon što sam dugo gonetala sadržaj na papiru, uvjerila sam se i da sam ga razumjela. Peta kolona je mjesec planirane smrti starca, potvrdila sam ga po mjesecu već umrloga Marka. Treća i četvrta kolona su početni mjesec uzimanja novog pakovanja tibetanca, te period uzimanja. Ustravila sam se i iskočila iz kreveta, čak sam razbudila i uplašila Viktora, kojega sam na velike muke tek bila smirila i pripremila za spavanje.
Ubice!?
Nisam mogla da smetnem tu riječ i strah koji sama po sebi zaziva. Viktor je bio zadnji, nisam popamtila datume sa papira, ali smo zadnji ušli u grupu i znala sam da ne može biti prvi u rasporedu umiranja, pa se nisam plašila za ono što sam već učinila, plašila sam se općenito za ono u čemu sam.
Još ranije sam uočila da su u opticaju dva različita pakovanja tibetanca, pa pretpostavljam da je onaj koji pije Viktor, a ponekad i ja, običan čaj, a tek u onom drugom pakovanju je i neki opasan sadržaj.
Koji!?
Po redosljedu uzimanja drugog pakovanje, ponirala sam sjećanjima u pet kuhinja, imaju ga Patricija i Elizabet, i izvukla zaključak da su na redu umiranja njihovih muževa, gospode Džo i Dvajt.
Sa osjećajem i tuge i srama i straha, pratila sam i uočavala zdravstvene padove njih dvojice. Padovi su pravolinijski, istovremeno su i uvjerljivi i nezamjetljivi, zavisi kako ih čovjek posmatra. Prednjačio je gospodin Dvajt, skončavao i skončao osam sedmica iza one večeri kad sam vidjela Patricijinu tabelu. Ponirala sam u sjećanja ne bih li odgonetnula petu kolonu pokojnoga Dvajta, ali ostala sam na pokušajima. Uspjela sam da utvrdim nešto drugo. Odmah po umiranju gospodina Dvajta, u kuhinji gospođe Margaret pojavilo se drugo pakovanje tibetanca, znači da je na redu umiranja gospodin Ričard. Uspjela sam i da ukradem malo od tog čaja.
Uzorak čaja ponijela sam u jednu neovisnu laboratoriju, koja mi je usput da kažem naplatila uslugu skoro pet stotina dolara.
"Moja rođaka umrla je na neobičan način. Mislimo da ju je više mjeseci, sa ovim čajem, trovala jedna druga naša rođaka, zbog nasljedstva", povjerila sam se i dodala: "Treba nam potvrda naše pretpostavke."
Nalaz ugledne laboratorije kategoričan je, čaj je uobičajenih sastojaka i u sebi "ne sadrži toksičnih supstanci."
Imala sam vremena, ali i nagon, da razjašnjavam fenomen umiranja od upotrebe čaja. Ponovo sam krala čaj iz one dvije kuhinje i "proučavala." Našla sam dijelova lista koji me je podsjetio na mediteranski ukrasni žbun oleander. Uspjela sam i u San Pidru da pronađem oleander, ubrala sam grančicu, osušila listove, isjeckala ih i uvjerila se da se radi o istome sadržaju, ili veoma sličnom.
Oleander nisam uspijevala da smetnem s uma. Čak sam nazvala jednu prijateljicu u Republici Srpskoj, koja je prijateljovala sa nadaleko poznatom travarkom Maricom Stević, te je zamolila da se raspita za mišljenje o oleanderu kao čaju. Odgovor je stigao brzo i na šaljiv način:
"Oleander je odličan čaj za ubijanje staraca, ali pod uslovom da im se otkriju noge kad zaspu. A to neće trajati dugo... I nikad i niko neće otkriti ubicu."
Koji dan prije otkrića Džoovog pisma, i ja sam dobila novo pakovanje tibetanca. Nastupile su nemirne noći, u kojima su me progonili ropci staraca na samrti, i profesionalci agencije i društva.
Desetak dana trajala je moja agonija, sve do odluke da počnem da pišem ovu knjigu.
Što se tiče tibetanca i mene, Viktor može bezbrižno da spava, to me je ispunjavalo zadovoljstvom dok sam razvijala ovaj rukopis.
Tokom pisanja, naročito u početku, bio mi je pri ruci iskusni književnik gospodin Aleksandar. Čitao je i lektorisao sve što bih završila, i nije prestajao da me podstiče, usput je i hvalisao moje pero, što sam shvatala kao manir dobrog vaspitanja, ali počesto i povjerovala u njegove sudove. Pisala sam po šesnaest sati dnevno, neprekidno devet sedmica, a sve u želji i nadi da rukopis bude završen prije isteka pismom nagovještenih jedanaest sedmica Džoovoga života.
Gospoda Patricija i Džo nisu odselili iz Džoove kuće, iako su to bili najavili. Kuću su prodali, ali ostali su da rentaju apartman kuće u kome su živili. Aleksandar mi je tako dojavio.
U međuvremenu gospodinu Džou bilo je pozlilo, u bolnici ležao je dvije sedmice, vratio se u apartman, i otišla sam da ga posjetim. Kad smo na kratko bili sami, došapnuo mi je molećivim glasom i veoma iznenadio:
"Hoćeš li razglasiti moje pismo?"
"Hoću!" bila sam ispunjena osjećajem ponosa što sam mogla da mu to obećam.
"Izgleda, moraćeš da ispraviš onu jedanaestu sedmicu", rekao je sa očitom namjerom da se našali, vjerujući da je bolnicom barem nakratko produžio život.
"Mnogo ste bolji poslije bolnice", povlađivala sam mu.
"Ne zbog bolnice, već što više ne pijem tibetanac...!? " još jednom se nasmiješio.
Nažalost, već sljedeće sedmice opet mu je pozlilo, i srce se zaustavilo na putu za bolnicu.
Neposredno iza sahrane gospodina Džoa, telefonirala mi je gospođa Patricija i saopštila: "Hitno moram da otputujem, javiću ti se kad sredim neke stvari."
Gospođa Patricijja nije se više pojavljivala i niko od nas nije uspio da dokuči njeno novo mjesto prebivanja.
*
U rukama držim avionsku kartu za Beograd i veoma sam ushićena. Ispunjenih snova vraćam se unučadima, ostvarila sam cilj boravka u Americi, imam solidnu ušteđevinu, i nenatrunjenu savjest.
Još jednom, prije dva dana, sa Viktorom bila sam u Las Vegasu. Dogovorno "razvjenčali" smo se. Vozila nas je gospođa Mici, koja će nastaviti da "bezbračno" njeguje gospodina Viktora – po mojoj preporuci (odluci).
LEŠINARKE – Kritika Milosava Đalića
Novi roman Danila Marića pod neobičnim naslovom "Lešinarke" nešto je sasvim neobično i drukčije od svega što je ovaj plodni pisac do sada napisao. To je savremena tema moderne, zahuktale i otuđene Amerike, ali i naša istovremeno, koja se događa u našem vremenu, na američkom tlu. Dokle može da ide ljudska bezočnost, podivljalost, pohlepa i dehumanizovano društvo, najbolje se može vidjeti kada se pročita ovaj neobičan roman.
Imajući u vidu roman velikog francuskog pisca Onore de Balzaka, "Sjaj i beda kurtizana", mogli bismo da govorimo uslovno i o novom romanu Danila Marića, kao lajtmotivu za kuriozitet naslova našeg teksta "Sjaj i beda Amerike", s konstatacijom činjenice da u ovome romanu Danila Marića ima nešto od sjaja "kurtizana", renesansnih čarobnih ljubavnica kakve nalazimo u književnim delima velikih majstora naše renesanse iz primorskih gradova – "Dundo Maroje" Marina Držića, zatim dela Gundulića, Vetranovića, Zoranića, Hektorovića, Ranjine i dr.
Danilove "lešinarke" su, dakle, kurtizane, posebnog tipa i kova vezane za moderno društvo u rasulu i raspadu svih moralnih ljudskih vrednosti zarad materijalnih, u kojima su poljuljane humane vrline ljudske, nasuprot davno prohujalih renesansnih i humanističkih vremena u kome je čovek bio i ostao najveća vrednost, za razliku od sadašnjeg koje je sui generis generisano u najboljoj svojoj biti. U tom i takvom društvu nameće se jedan vrlo akutni problem starih ljudi koji se nalaze na samom dnu kloake života. Te stare i bolesne uglavnom onemoćale ljude "čuvaju" i "nadgledaju" posebne vrste žena koje pisac naziva "lešinarkama", tobože brinu o njima ali više o njihovim ogromnim bogatstvima, pretvarajući se u "žene zveri", ophrvane zelenim dolarima i mislima o bogatstvu kakvi su na primer "ljudi zveri" u čuvenom Zolinom romanu "Čovek zver."
Među takav stalež stiže jednoga dana Srpkinja iz Bosne Danica Prstojević koja je posle bosanskog krvavog karakazana živela kao izbeglica u Nišu, i odlučila da odjezdi put Amerike. Međutim, u toj sveopštoj nesreći i neizvesnosti Danicu je ipak pratila i senka sreće. Posle strašnih muka i poniženja koje je preživela u hercegovačkom logoru Dretelj, u njoj je proradio zračak nade da će tamo u toj dalekoj zemlji preko okeana biti bolje i da će naći svoj mir i satisfakciju za sve poraze, duhovne i fizičke, u sopstvenoj zemlji.
Čitav roman raspoređen u 12 glava pripoveda u prvom licu Danica Prstojević pri dolasku u Ameriku, iz San Pidra, u porodičnom domu koji je podigao njen suprug Viktor sa kojim se tek venčala. Roman, tj. njena narativvna solilokvija počinje jednim tužnim pismom starog i onemoćalog Džoa Zorića, naslovljenom Društvu za zaštitu hendikepiranih i ostarelih ljudi. U pismu se iznose zanimljivi podaci da se godišnje u Americi usmrćuje na desetine hiljada bespomoćnih ljudi a da javno mnjenje to ne zna, zločini se ne registruju, ubice se ne gone, ubistva su iz koristoljublja, sa predumišljajem, planirana i organizovana.
Starac dalje kaže da je "ovisan o svom ubici i da se ne pokreće postupak dok ne umre." A smrt mu je planirana za jedanaest sedmica i to se više ne može izmeniti. Upozorava na veoma pritajenu ali i snažnu organizaciju sa desetinama hiljada ubica. Niko od njih još nije provaljen. Deluju u okviru agencije "Veseo starac" i društva "Drage dede." Članovi Društva su iskusne žene, stare između pedeset i sedamdeset godina, uglavnom slabo obrazovane a godišnje neto zarade su im oko 400.000 američkih dolara po članici. Za početak starac navodi istražiteljima i imena ubica iz grupe koja ga okružuje: Patricija, Elizabet, En, Margaret, Barbara i Dana.
I naratorku romana, dakle Danicu Prstojević, nemoćni starac je naveo kao jednu od "lešinarki", ubica starih i onemoćalih lica, što ona sve potanko pripoveda u radnji ovoga romana koja se odvija u prvom licu. Ona nije, dakle, poštedela ni sebe iz kruga posebne vrste zločinaca, što ovome romanu daje pečat originalnosti i autentičnosti, a sve upućuje na činjenicu da se zaista i dogodilo u surovoj stvarnosti Amerike. Međutim, Danica nije ubica kao ostale, ona samo administrativno pripada tom staležu na koji je primorana da bi preživela. Ali se ne libi da kaže da je ipak za nju, intelektualku, fakultetski obrazovanu ženu od karijere u nekadašnjoj domovini, stid što mora da se bavi i takvim poslom. Za razliku od gospođe Patricije koja joj je nalazila posao čuvanja baka i deka, bespomoćnih u svojoj ljušturi egzistencije, koja joj je bila neka vrsta "poslovođe" i koja je eventualni zločinac na kakve upućuje stari Džo u svom alarmantnom pismu, Danica Prstojević je vrlo pošteno i iskreno, sa gotovo ljubavnom brižljivošću bila ktitor i negovateljica starih i iznemoglih osoba. Tako se ona u ovom romanu izdvaja kao pozitivni lik i glavna ličnost romana koja otkriva čitav niz kriminalnih radnji i manipulacija sa starim osobama, u cilju sticanja moći i bogatstva bez i jedne trunke humanosti. Takva je na primer gospođa Patricija kojoj je pisac posvetio veliku pažnju, razgolićujući njenu unutrašnju pokvarenost, egoizam i tvrdičluk do neslućenih razmera. Ona se na primer venča sa starim Džoom Zorićem u Las Vegasu posle smrti njegove supruge Meri, da bi nasledila njegovo ogromno bogatstvo koje je, kao bivši Jugosloven, tj. Srbin stekao u Americi. Tako čine i ostale beskrupulozne žene iz ove grupe, osim Danice, koja štedeći svaki dolar razmišlja o svom povratku u domovinu, što na kraju i ostvaruje.
Gospođa Patricija se ne stidi ni bludnih radnji sa onemoćalim starcem, čineći mu ugodnosti u meri i količini onako koliko to njoj odgovara u njenoj pohlepi i perverziji, na šta želi da uputi i Danicu, ali ova ipak ne pristaje na tako nešto kao žena patrijahalnog i porodičnog tradicionalnog srpskog morala, zbog čega se dve žene i razilaze, radeći i dalje svaka svoj posao na način koji njima pojedinačno i odgovara. Blasfemija koju pokazuje Patricija u svom svakodnevnom ponašanju prema ženama koje su joj podređene zahvata u priličnoj meri ostale "lešinarke" i one vremenom postaju rigidne u gotovo istoj onoj meri kao i Patricija.
Izvanredno je uspeli fleš-bek ovoga romana čija se radnja očituje kroz izuzetno originalnu priču naratora Danice Prstojević, retrospektivno, dakle s pogledom unazad, čestim korištenjem metoda i postupka filmske tehnike jer ona priča neposredno autentičnu i valjanu priču od dana svog dolaska na američko tlo pa sve do avionske karte u rukama na putu povratka u Beograd odakle je i krenula u Kaliforniju. NJena diskurzivna narativna tehnika koju je znalački upotrebio pisac Danilo Marić, najprikladnija je forma pripovedanja za ovakvu vrstu romana, što ga čini izuzetno zanimljivim i uzbudljivim. Važna je tačka u ovom romanu isticanje pozitivnog primera naše žene u svetu koja ne podleže hipokriziji, licemerstvu posebne vrste kome podležu druge žene iz branše "lešinarki". Time je pisac na svojevrsno autentičan način odbranio i naš srpski nacionalni ponos koji ne gubi svoj identitet ni u najtežim situacijama, ni pritisnut tuđinom, što samo po sebi govori da je visoki moral jako pleme srpstva održao kroz vekove.
Nemamo želju da sadržaj ovoga romana prepričavamo i time parafraziramo pisca – neka to ostane pozitivna nepoznanica za čitaoce – ali možemo reći da se na pozornici romana nalazi nekoliko ličnosti srpskog porekla: Boško Jovanović, Petar Bošković, Tina Sarajka, prota Atanasije, Stiv Popov, neuropsihijatar, verovatno pseudonim od imena Stevan Popović i jedan, humanistički najviše nastrojen markantni lik, književnik Aleksandar, koji ustaje protiv "lešinarke" Patricije i remećenja prirodnog, ljudskog, humanitarnog reda stvari, pisac romana o Džou, koji na najbolji način biva rado čitan i prihvaćen od strane srpske čitalačke publike u Kaliforniji koja se najviše okuplja oko srpske pravoslavne crkve Svete Trojice u San Savu. Književnik Aleksandar se ne stidi da otkrije i prizna i svoju tešku izbegličku sudbinu koja ga je snašla u Americi, o čemu nepatvoreno govori naratorka romana Danica Prstojević. On je radio i ponižavajuće poslove iako je fakultetski obrazovan intelektualac, samo da bi održao goli život i na kraju ostvario svoj san – postavljenje za menadžera velikog apartmentskog kompleksa, što je smatrao vrhuncem svojih ambicija u Americi.
Aleksandrova knjiga o Džou Zoriću, američkom onemoćalom bogatašu srpskog porekla, podigla je Džoov ugled, pomogla mu je da splasne odbojnost prema njemu i njegovom novom braku sa Patricijom, a ono što je najvažnije za njega, dodatno mu je osmislila ostatak života, postala predmet stalnih razmišljanja i komunikacija sa ljudima iz različitih grupa. No pisac Aleksandar zbog napisane knjige ne doživljava trenutke sreće poput Džoa kome je namenjena; on zna da u ovoj i sličnim sredinama ni jedna intelektualna vrednost nije blagonaklono dočekana, pa kako bi i ova knjiga, no to je već druga priča o zlosrećnim sudbinama pisaca i njihovih knjiga u svim epohama, društvima i njihovim sistemima.
Pisac ne zaboravlja da spomene ni bračne parove u ovome čudnome poslu lešinarenja, koji drže izvesnu ravnotežu u ravni psihološki delotvorne atmosfere: Patricija i Džo, Dana i Viktor (Danica Prstojević), Elizabet i Dvajt, En i Mark, Margaret i Ričard, Barbara i Tom. NJihov život u svakodnevici dat je u nekolikim potezima torza koji, sam za sebe, takođe, predstavlja dobru priču o ljudskim usponima, padovima i porazima. Zanimljivi su i likovi sa kojima je stari Džo u zavadi, a to su bili njegovi najpouzdaniji bivši prijatelji do pojave lešinarke Patricije: Leonard, Fred i Georg. I to su na izvestan način "jake ličnosti" koje, ukupno gledano, drže nekakvu ravnotežu u ljudskoj nesreći.
Lepa su Daničina sećanja na izgubljeno detinjstvo i zavičaj, data u markantnim slikama: sećala se Tjentišta, planinskog svežeg mirisnog sena i lutajućeg žubora Sutjeske. Tu je sećanje i na Maršala Tita i loženje partizanskih vatri, igranje i pevanje, spomen ploče gde je poginuo Sava Kovačević. Mori je misao o sopstvenoj nesreći: provela je srećno detinjstvo u Bosni u toplom roditeljskom domu. Roditelji su zarađivali dobro, bili su univerzitetski profesori. Danica je završila fakultet, udala se i imala dvoje djece, brak još iz studentskih dana. Bila je veoma stručna u poslu, postala direktor preduzeća sa 800 radnika. I sin i kćerka završili su fakultete, zasnovali porodice i imala je četvoro unučadi. I onda je došao rat, jedne noći su ih sve odveli u nepoznatim pravcima; završili su u logorima a preživeli samo ona i dvoje unučadi. Čekajući u redu za socijalnu pomoć osećala se ponižena u Americi u odnosu na bogatstvo koje je imala u svojoj zemlji.
Dakle, spiritus movens ovoga romana leži u toj autentičnoj priči Danice Prstojević o sjaju i bedi Amerike u životu naših ljudi, njihovim sudbinama na njenom tlu, njihove dogodovštine, scile i haridbe kroz koje su prošli, istrajavajući u svojoj nostalgičnoj ljubavi za domovinom. Ostvarenje te ljubavi za Danicu Prstojević, kroz čiju naraciju je autentični pisac romana Danilo Marić ispričao vrlo zanimljivu priču, došlo je onoga dana i onoga trenutka kada je sa avionskom kartom u rukama čekala da se ukrca u avion za Beograd, koji je predstavljao konačno ostvarenje njene čežnje za ovo vreme provedeno u daljini, u tuđini.
Trstenik, 14. oktobar 2000.
