| kritike od dvadesetak književnika | |
 | KNIŽEVNE KRITIKE Marićevih djela |  |
SAFET SARIĆ o knjizi Ni bos ni obuven
Sastavljena od dvanaest priča, zbirka Ni bos ni obuven doimlje se, zaista, cjelovito i svježe, gotovo kao svojevrsno otkrovenje u podneblju gdje se više pjeva nego pripovijeda.
U čemu je, osobenost i vrijednost ove proze?
Zamišljena kao ciklus priča zasnovanih, uglavnom, na legendarnoj i mitološkoj podlozi zavičajnog, zbirka Ni bos ni obuven afirmiše nekolike karakterističnosti – bitne i za umjetničku njenu tenziju, ali i za kritičko-estetski njen presjek.
Prvo, srećno je pronađena "materija" – srećno Marić i u sluhu i u duhu "nosi" tradiciju Hercegovine, one njegove, bunske i hodbinske, gubavičke i blagajske, humske i bišćanske, dakle, one najpatiniranije i najsadržajnije, najgorče i najljuće, najbogatije i najtajnije. Budući njeno dijete, davno su mu u uhu zabrujala njena zvonka ali i mistična zvona, davno su zapamćene priče koje se nose čitav život kao nešto što je slatko započeto ali nikad do kraja završeno. Ove su priče, dakle, zasnovane na mitološkoj podlozi – na pričama koje pričaju same sebe, nesigurne i ponekad nevješto naivne, sentimentalno savršene i dovoljno gluhe za sva podvrgavanja teoretskim i drugim ispitivanjima. Tek ponegdje i ponekad u ovoj prozi javi se nit ličnog i doživljajnog, ali je i to veoma vješto utkano u mitsku i folklornu fabulu i, vjerovatno, u autorovoj nakani da se još jednom osmisli pomalo paradoksalno "krvno" srodstvo između mita i stvarnosti.
Izabravši "materijal", autor je odabrao i jezik koji mu jedino pogoduje, jezik sočan i izvoran, narodski sirov, jezgrovit i, nadasve, slikovit. Ovaj jezik ne pretenduje na literarnost, gotovo je u potpunosti lišen poetizacije, on je ogoljen do krajnosti. Zato u ovoj prozi svaka riječ funkcioniše elementarno morfološki, nema asocijativnu paradnost ni simboličku univerzalnost. Tako, na kraju, ostaje samo priča kojoj je jedino stalo da se sama "objavi" – bez obaveze da bude "lijepa" i da opčinja. A time njena magija dostiže, podjednako, i iluziju "istinitosti". Zato, u nekoliko slučajeva, gdje bajkovitost i mitologičnost prijete da ugroze ovo prvo, autor, možda i nesvjesno, upliće varijante, mijenja iskaze, zaokreće u svijet doživljenog i ličnog, dakle, "realnog". Zato samo na prvi pogled ima nekoliko priča koje ne odgovaraju koncepciji (takve su Golovina, Kuga, Kletva, pa i Marice) ali, pravo govoreći, i njihovu nosivu konstrukciju čini legenda. Riječ je samo o vještom "uobličavanju". Vrlo često naiđemo na monologe koji potiru granice između akterove i autorove ličnosti. Ponekad ne znamo koji od njih dvojice razimišla, koji je na muci, koji je zainitrigiran i koji od njih preuzima na sebe odgovornost situacije. Inkarnacija je veoma česta, pripovjedači se smjenjuju, ponekad nelogično i nenadano, ali uvijek funkcionalno...
HASAN MERCAN o knjizi Ni bos ni obuven
Zbirka pripovedaka Danila Marića Ni bos ni obuven jeste ispevana lirika o čoveku i kamenu, poema u prozi, duševne poeme o nepresušnom izvoru dobrote.
Uz ove priče moglo bi se kazati: Jedna stvar koja je, do sada, mogla da stane uz bok sa vremenom i prolaznošću prkoseći zaboravu i smrti, umiranju i nestajanju, je – umetnost. Plodovi čovekovog duha pokazali su se trajniji od planina, čvršći od čelika, snažniji od orkana. Ni vatra ni voda, ni zabrane ni progoni, ni kazne nisu mogli zaustaviti emancipaciju bića koju preko zapisa, reči, slike i muzike želimo da poklonimo drugima, kao znak naše prisutnosti, našeg bitisanja, "odnosa" prema životu u koji smo uronjeni. Priče Danila Marića, mereći život vremenom, mere vreme umetnošću. Uspeo je da ono najlepše otrgne od zaborava i u nj udahne očigledni talenat, smisao za lepotu i pronađe univerzalne poruke koje se nalaze u svim njegovim pričama.
Pisac kaže: "Oprostite grijeh i sačuvajte me od patnja u ognju". A ja kažem: Nema tako strašnog suda koji bi ga poslao u pakao i džehenem zbog musafa Ni bos ni obuven, jer su Danilovi grijesi oprani i isprani u vodama Neretve, Jasenice, Radobolje, Posrti, Hodbinske potočine, Bune i Bunice...
MILE BODIROGA o knjizi Ni bos ni obuven
Danilo Marić umije da sačuva dah i patnju minulih vremena i čari narodnog, ali sve to opet zna da uobliči, da pojača dramatiku i splete u grč sudbine.
Marić ne vaja likove patnika, ni mudraca, žalosnih majki, vjernih ni nevjernih. On ih susreće i pronalazi kao zakopano blago. Iznosi ih na svjetlo dana. Spasava od zaborava.
Jezik ovih priča je izvoran i sočan. Rečenica zazvuči kao nešto drago, kao podsjećanje na ono što smo doživjeli pa zaboravili i sad se ponovo s njim susrećemo.
U uvodu ove zbirke Marić se oglasio malo neobično, ali jezikom legendi i u duhu narodnog naratora. To je jedna od glavnih osobenosti ovog ostvarenja.
Ima u ovoj knjizi snažnih legendi-priča, motiva koji su dosad bili nepoznati. Neke od ovih priča imaju u sebi nešto od epsko-lirskog što neodoljivo podsjeća na najljepše likove majki-junaka iz našeg narodnog stvaralaštva...
ASIM PECO o knjizi Doktor lima
Od kad je nastalo urbano naselje na obalama Neretve i Radobolje, nije bilo vremena da djeca toga tla nisu pjevala o Mostaru, o Neretvi, o Bišću i Hercegovini. Toplina našega juga, miris cvijeća, zraka i vode, pa i draž krša, uvijek su mamili ljudsku maštu da sanja i ovjekovječuje ljude i vrijeme. I, što je vrlo značajno, tu su podjednako aktivni svi žitelji toga dijela Hercegovine. LJubav prema rodnom kraju nikada nije mogla biti omeđena nečim što nije rođeno, nečim što je nametnuto i što nikako ne može biti ni mjerilo ljudstva, ni vječno.
Prije skoro čitava četiri vijeka, Derviš-paša Bajezidagić – mostarski pjesnik iz DžVI vijeka, ljepote svoga rodnog grada poredi sa rajskim ljepotama, i ako ima negdje udobnijeg kutka za života, to bi moglo biti samo u raju. Up. NJegove stihove:
Ko bi mogo opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara
Zar se čudiš, srce, što ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskog žara
A to zbog toga što "ne ima na ovome svijetu, ako nema sred bajnoga raja, bistre vode i svježega zraka" kao u njegovom rodnom kraju.
Ta ljubav, prema Hercegovini, kršu i Mostaru, izbija i iz mnogih Šantićevih pjesama. I on poručuje putniku namjerniku ako želi da vidi što nigdje nije mogao vidjeti, neka dođe u njegov rodni kraj koji krase "plava brda, sjajni visi" koje okružuju mirna sela i planinska bistra vrela. Nisu to prazne pjesničke rime. To je slika života. Odvajkada ljubav prema rodnoj grudi išla je i dalje, razvijala se i ljubav prema svemu onome što je okruživalo pjesnika. Tu su udareni temelji bratstva i jedinstva znatno prije našega vremena. LJubav ni tada nije priznavala međe koje su ljudi uspostavili. Makar i ne dolazio do srećnog završetka, ona je tu. Ona je ovakovječena u pisanoj riječi, ili u narodnoj pjesmi.
Šantić je svojoj komšinici Emini podigao velelepni spomenik, svakako ljepši nego što bi joj mogao podići iko drugi, a taj će spomenik živjeti dok živi Šantićevo djelo, dok živi jezik na kome je on stvarao. Sličan spomenik, samo iz narodne pjesničke riznice, imamo Mari sa Bišća polja koja poručuje hercegovačkom paši, Ali-paši Rizvanbegoviću, da ga toliko voli da bi se otrovala ako bi se oženio drugom, iako ne bi pošla za njega ako bi je zaprosio. Vrijeme je činilo svoje, a srce nije prihvatalo te okove vremena.
I nove generacije Hercegovaca, i Mostaraca, pune su ljubavi prema kršu i ljudima sa toga tla. Preda mnom je knjiga malo neobičnog naslova: "Doktor lima". Pisac je mr Danilo Marić, čovjek koji se posvetio tehnici, ali koji nije mogao drukčije odbolovati svoju ljubav prema zavičaju nego je izliti na hartiju. Marić je imao sreću da je pio raznih voda: od Bune i Bunice, koje protiču kroz njegovo rodno mjesto, Kosor, do Neretve, koja sakuplja hercegovačke vode i daje svoju aromu, Miljacke i Morave, a na obalama svih navedenih rijeka, odvajkada, rađaju se pjesnici. Među njima je i autor ove zbirke, autor knjige "Doktor lima". Istina, ovdje, u ovoj knjizi, nema stihova. To su sve prozni tekstovi. Ali se sa svih stranica ove knjige razliježu pjesničke rime. I upravo je taj momenat privukao moju pažnju i natjerao me da progovorim neku o ovoj zbirci.
Zbirka ima dvije tematske cjeline. U prvu, onu važniju, i literarno vredniju, spadaju priče sa prvih stranica: Stole, Doktor lima, Boksitaš, i priče sa posljednjih stranica: Srp, Pred infarkt, Radenko, Džinovsko stablo. U drugu cjelinu spadale bi putopisne reportaže ovdje date pod zajedničkim naslovom: Do Poljske i nazad.
Sve ove priče, i one iz prve i one iz druge skupine, dosta govore o svom autoru. To je, nesumnjivo, čovjek koji zna da odabere motiv, da nam ga plastično opiše i prenese nas u svoje vrijeme i podneblje. Pa, ipak, po mom ukusu, Marić je majstor kratke priče. NJegovi motivi su slika naše svakodnevice, njegovi junaci su ljudi od krvi i mesa na koje nailazimo u svakom selu, u svakom mostarskom sokaku. I upravo zbog toga treba samo poželjeti da nam Marić da što više ovakvih priča. Da ih oplemeni mirisom hercegovačke leksike i da u njima ovjekovječi i svoje vrijeme i svoje zemljake. On to može. NJegova rečenica je kristalno jasna, sintaksički uzorna, a i leksički interesantna. Istina, ja, kao profesor jezika, poželio bih, i molio bih autore ovih priča da malo dublje zaroni u hercegovačku leksiku, da nam iz dubine hercegovačkih brda izvuče što više onih "starinskih" riječi, koje se zatiru, a koje predivno zvuče. Dug je svih nas da sačuvamo od zaborava sve ono što je sklono gubljenju. A riječi koje se prenesu na hartiju, ostaće žive, i korisne.
Od svih priča iz ove zbirke izdvaja se priča Srp. Na onih pet stranica dat je čitav roman. Mada smo mi sličnu fabulu mogli pročitati i iz drugih knjiga, i od drugih majstora pera, ovakvu još ne pročitasmo. A ona je istinita. Uz to – duboko humana. Jer, da se i toga podsjetimo: naša je istorija onakva kakva je. Mi je ne možemo mijenjati. Na početku ovoga prikaza bilo je riječi o ljubavi, i prema kršu i prema čovjeku. To su, takođe, sastavni dijelovi naše istorije. Ali, to je istina, svako cvijeće ne miriše podjednako. Neko može da nudi i opor miris. Ipak, i ono raste na našem tlu. Treba željeti da među pravim, mirisnim cvjetovima ne bude suviše ovoga drugoga, da među cvijećem ne bude odveć korova. U priči Srp data je i druga slika našega podneblja. Ona koja je ostavila crne mrlje na našoj istoriji, ali koja je bila naša stvarnost. Treba imati ljubavini prema čovjeku i prema Zemlji, pa da se od takvih crnih mrlja ne prave "jevanđelja". Danilo Marić je svjestan toga. On je svjestan i težine posla koji obavlja. Zato njegova priča Srp ne poziva na osvetu – život se tu javlja kao glavni presuditelj – nego nudi ljepšu stranu života. Jovo Došlo u ovoj Marićevoj priči izrasta u velikana. Zahvaljujući autorovom peru svi njegovi ožiljci, sve brazgotine koje pričaju o zlu vremenu, pretvaraju se u nešto što se voli. A Jovina veličina, ljudskost, dati su na kraju priče: – Treba oprostiti, zaboravitio. Ali ne radi nekog vanzemaljskog morala, radi nečega na što su ukazivali raniji vaspitači, radi mirenja sa zlom, na što ponegdje danas naiđemo, nego radi naše današnjice i, još više, radi naše sutrašnjice: – Radi one lijepe i nedužne Lucine djece, naše djece, radio svih nedužnih. Oni imaju pravo na život bez mržnje. A i mi imamo pravo na sadašnjost i budućnost, bez prošlosti i ukletog znamenja u krv ogrezlog srpa. LJepše himne ljubavi, himne bratstvu i jedinstvu ja ne pročitah odavno. A na tim temeljima i može opstati naša zajednica, na tim temeljima može se pisati i o glinici i o boksitu, može se pisati o nama, opvakvim kakvi smo.
Mi možemo samo poželjeti da nam Danilo Marić ponudi još više ovakvih slika iz hercegovačkog života, da u hih pretoči i svoje viđenje vremena i svoja viđenja nas samih. Čini mi se da je u tom vidu literarnih ostvarenja šansa našega pisca. Jeste, i putopisi su interesantni, ali više za one koji u turizmu gledaju i nekakav ćar. Ali za književnost ti napisi ne znače mnogo. Naprotiv, priče kao Srp ostaće vrijedan spomenik i piscu i vremenu u našoj literaturi.
I na kraju jedna želja potpisnika ovih redova. Bilo bi dobro kada bi svi pisci davali svojim junacima njihova autentična govorna obilježja. Odavno je znano da je govorna komponenta bitna osobina pri vrednovanju nekih književnih ostvarenja. Podvoditi sve pod naš jezički standard može imati neko opravdanje, ali bi bilo bolje kada bi svi junaci književnih djela nosili svoj vlastiti izraz. Drugačije rečeno, Marićev Jure Cvitković trebalo bi da nosi obilježja zapadnohercegovačke ikavske štokavštine. On bi tek u tom izrazu bio autentičan predstavnik svoga vremena i svoga kraja. Ni taj zahtjev neće biti težak za nekoga ko nam može dati ovakvu zbirku pripovjedfaka. A nauka će mu i za to biti zahvalna.
NEĐO ŠIPOVAC o knjizi Doktor lima
Osnovna konstatacija koja se nameće nakon isčitavanja ovog rukopisa, jeste iskrena i ničim natrunjena želja autorova da ispiše knjigu koja će se razlikovati od drugih, koja će biti opečaćena autentičnim pristupom i vlastitim viđenjem svijeta u kome živi.
Uvođenjem u knjigu takozvane "radničke priče", kakva se danas u nas rijetko piše, ova knjiga bi mogla da izazove interesovanje šire čitalačke publike žanrovskog inoviranja već zamorene novelistike.
Priča Boksitaš zvuči veoma doživljeno, ponegdje patetično, ali ne previše, čitaoca osvaja iskrenošću i ljubavlju prema rudaru koji retrospektivom oživljava uspomene na pedesetogodišnje rudarenje.
Priča Pred infarkt spada među one veoma impresivne i efikasne. Pisana je u prvom licu, duboko protkana osjećanjima bratstva među ljudima i koegzistencije u nesreći koja svakog može snaći u ovom našem ludom vremenu.
Sa puno uživljenosti u temu i sa visokim stepenom identifikacije sa glavnim junakom, a sjajno poznavajući tematiku, ispisana je priča Doktor lima o limaru Saši, koji dvadeset godina radi u Fabrici aviona. Autor je uspio s velikom mjerom upućenosti u nijanse jednog zanata da oslika čovjeka i njegov rad, da stane na stranu ljepote ljudskog znoja i da stvori jedan fini medaljon čiji je "glavni junak" taj obični radnik, o kome zaista imamo malo literarnih kazivanja u kratkoj noveli.
Najbolja Marićeva pripovjetka je ona koja nosi naslov Srp. To je ispovjest žene pred psihijatrom, koji je na liječenje u duševnu bolnicu primio njenog muža. Potresna, duboko proživljena, istinita i bolna priča data je tako suptilno i umjetnički zrelo da visoko natkriljuje sve druge u ovoj svesci. Ovdje je umjetnost, dobro ostvarena, u funkciji humanog.
ALIJA KEBO o knjizi Doktor lima
Za pisanu riječ Danila Marića odmah mogu da kažem da je sretan spoj pripovjedačke vještine i bogatog životnog iskustva. Likovi iz njegovih priča, zapisa, pripovijesti su ljudi od "krvi i mesa" u klasičnom realističkom smislu, pa je razumljivo što su svojim imenom i porijeklom, svojom gestom i zanimanjem, svojim položajem u životu i društvu čvrsto vezani za ovaj prostor i ovo vrijeme. NJegovi junaci jesu ličnosti u čijim mislima, osjećanjima, leksičkom arsenalu, pa i u dijalozima, čitalac prepoznaje sebe, i u tome je njihova autentičnost i njihova ukorijenjenost u ovo tle.
Pred pripovjedačom smo – moderne i u tom modernom prije svega nesputane osjećajnosti koja se oplemenila na tradiciji na kojoj je Danilo Marić gradio svoj neposredni spisateljski dar.
U opisu događaja i zbivanja, Marić se predstavio kao obdaren majstor detalja i pronicljiv posmatrač koga, dobija se utisak, prosto ponesu i zarobe lijepe riječi i primamljivi opisi. Stil njegov je lagan, lepršav i pristupačan, te u najezdi književnog svaštarenja i konfuznosti djeluje osvježavajuće.
Putopisna reportaža Do Poljske i nazad je vjeran, upečatljiv prikaz jednog uzbudljivog putovanja. Mnoge okolnosti i detalji su pojačani tonovima romantike i humora – daju pravu sliku o jednoj radničko-odmorskoj avanturi.
Kroz Grčku i Ajfelov toranj nadahnuti su zapisi koje bi današnje čitateljstvo prihvatilo kao – poslasticu. Napravljeni su sa lakoćom, tečno, s mnoštvom pravih bisera u opservaciji, u saopštavanju viđenog i doživljenog. Vidi se, Marić dobro poznaje i zemljopis i istoriju i politiku, pa su njegova putešestvija vrijedan, autentičan dokument koji sjedinjuje reportersko i literarno.
Moskva – putopis antologijske vrijednosti.
Stole – drama rađanja jedne fabrike, jednog giganta lociranog tamo gdje nikad ništa nije radilo, niti rađalo. Glavni akter priče, Stole, ocrtan je plastično.
Džinovsko stablo je snažna poema, pjesma u prozi, inspirisana imenom, grandioznim djelom i smrću čovjeka istorije i ljudske nade – druga Tita.
NEDŽAD MAKSUMIĆ o knjizi Doktor lima
ASIM PECO o knjizi Mostarska treha
Jedna naša narodna mudrost glasi: "Ko pjeva, zlo ne misli", što bi se moglo iskazati i riječima: "Ko se smije, zlo ne misli". Smisao je, u oba slučaja, isti: veseli ljudi nisu skloni zlu. Onaj ko pjeva, onaj ko se smije, nema vremena da razmišlja o zlu, da drugome jamu kopa. Mostar je, do naših dana, bio takav. To je bio grad smijeha, grad pjesme. Otuda mostarski liskaluci, mostarske trehe. A, kao malo gdje drugdje, Mostarci su se međusobno oslovljavali jedinstvenim nazivom: "raja". Nije tu značenje ove imenice koje joj daje Vuk: die unterthanen, subditi, sa objašnjenjem: "U Turskome carstvu raja se zovu svi ljudi koji ne vjeruju Turske vjere". U Mostaru ova imenica označava članove te sredine, prijatelje, ljude kome se može obratiti u svakoj prilici za savjet i pomoć. Mostarska raja označava (označavala je) stanovnike toga grada na Neretvi koji su imali dosta zajedničkog, bez obzira na, eventualne, razlike između njih. I taj epitet davao je stanovnicima grada na Neretvi neko posebno obilježje. Pa i spremnost za veselje, za humor, za trehu; liskaluke, koji su bili karakteristični samo za ovaj grad i njegove žitelje. Ta osobina davala je Mostaru posebno obilježje. Nepoznato drugdje. I neponovljivo. Takav je bio Mostar do naših dana. Takav Mostar pamte, nose u svojim srcima, svi oni koji su stasali na obalama Neretve, koji su živjeli na prostoru između Huma i Kuka, između Raštana i Gubavice i koji su se ponosili svojim porijeklom sa tih prostora. O tome i takvome Mostaru piše Danilo Marić na prethodnim stranicama. Tu je riječ o ljudima koji su se međusobno voljeli i poštivali. Ali i međusobno šalili. Svi na račun sviju. I bez ikakve zlobe i pakosti. Bez truna mržnje.
Danilo Marić se saživio sa žiteljima grada na Neretvi. Shvatio je njegovu dušu. Osjetio njegov "damar" i ponudio nam ovdje pregršt mostarskih treha, mostarskih liskaluka, bez kojih je bilo nemoguće zamisliti Mostar i Mostarce.
Sa istom ljubavlju tu su priča o Greti i Eni, o Joci Šupljeglavu ili Mujagi Komadini kao i o Jazi, Omi Puci ili Mustafi Badžaku. Svi su oni činili "inventar" Mostara. Svi su oni sastavni dio istorije žitelja sa tih prostora. Autor ovih redaka nosi u sebi, duboko, sjećanje na sve njih. Sve ih je poznavao i svi su mu oni priuštili pokoji radosni i veseli trenutak u životu. Život je htio da su nam se staze razišle. Zato raduje saznanje da je Danilo Marić uspio da sakupi mnoge zgode iz njihovih biografija i da nam je sve to pohranio na prethodnim stranicama. Jeste, naši dani nisu skloni svemu tome. Ali, raduje spoznaja da neće uvijek biti ovako. Doći će bolji i veseliji dani. Zasjaće ponovo Sunce nad ovim prostorima. Ponovo će se oriti veseli pokliči mladih na obalama Neretve. Ponovo će se pričati mostarski liskaluci gdje će neminovni inventar biti Neda i Jure, Vasa Kisa i Oma Puce, ali će se prisjećati i brkatog Joce Šupljeglava i Zvonića i njegovih kola. Nada ohrabruje. Da nije nje, čovjek bi izlaz tražio u bezizlazu.
Danilo Marić je učinio veliki podvig što je sakupio ovih dvanaest segmenata mostarske istorije, istorije Mostara i Bišća. Jest, ima još ovakvih zgoda. Biće korisno ako se i one pokupe. Jer, to je danas sigurno, ako mi to ne uradimo, ako to ne urade generacije koje su danas kadre da to učine, bojati se da će sve te zgode i nezgode nestati sa tim generacijama. A to bi bila šteta. I velika. A kao što je poznato, istorija nastaje na osnovu sitnih detalja. Ovi i ovakvi segmenti čine istoriju Mostara. Oni govore o našem zajedničkom bitisanju na tim prostorima, o našim zbiljama i trehama. Treba to pohraniti "za daleka neka pokoljenja". Biće nam ona zahvalna. Zbog svega toga hvala Danilu Mariću što je sakupio ove trehe i prenio ih na hartiju. Hvala mu i u ime "heroja" njegovih priča i u ime živih Mostaraca, a i u ime onih koji će iz ovoga saznati nešto više o svojim prethodnicima.
MILOSAV ĐALIĆ o knjizi Mostarska treha
"Mostarsku trehu" ne može svako napisati, već samo rođeni Mostarac koji je odrastao na obalama Neretve, koji poznaje njegovu gradsku dušu i šareni hercegovački milje i njegove ljude, vesele, šaljive, radoznale, da uvek izvale neku trehu (smeh, šalu). "Mostar je čudesan, jedini grad koji se smije", poručuje pisac. "Smijalice su mu ulice i sokaci koje naseljava osobita ljudska fela, sve sama raja: liske i trehaši."
Na početku knjige, pre nego pređe na same priče, autor veli: "Srušen je Mostar. Građani su unakaženi, a parkovi izrovani svježim humkama. Mostarci uporno uče pedesetak jezika, u zemljama po kojima su razbacani. Dopala ih Gretina kletva, gleve im došli njeni Šveđani, prokleti da su. Ona je smak prorekla davno, a mi je trehali, mislili da je Greta samo smiješna. Oboren je nasmijani grad. Suze teku razvalinama uličnih smijalica. Hoće li preživjeti liskaluci i trehe? Hoće! Mostar će opet biti Mostar, opet će da se smije. Potka mu je neuništiva plavooka Neretva i nad njom žilavi Stari most."
Pisac počinje knjigu kako je narator u kapetanskoj uniformi dospeo u nišku bolnicu, na neuropsihijatriju zbog nekih psihičkih problema. A on je ustvari zapao u depresiju zbog Mostara i njegove trehe i čežnje za svim tim. Zato ga lekari nisu mogli izlečiti. Zato kad se vratio u Mostar, nestalo je tuge i on počinje veselo da se druži sa junacima svoje knjige i njihovim trehama. I ovoga puta se pokazalo da je priroda iznad medicine. A njegovi junaci po kojima i priče nose imena svi su "mali mudraci" i sve se te priče mogu čitati kao mini romani: Mujaga Komadina, Greta i Eno, Neda i Jure, Omer, Jazo, Sisak Dvokolica, Medan sa kapije, Pinjinica, Mustafa Badžak, Joco Šupljeglav i Ico Voljevica. Tu su sve date njihove sudbine i njihovi životi, duboko ukorenjeni u srce Mostara, svi puni trehe. To su žilavi ljudi hercegovačkog krša koji iznad svega vole svoj grad i svoju Neretvu, ali su uvek spremni da se našale na svoj i tuđ račun.
Danilo Marić se saživio sa žiteljima grada na Neretvi. Shvatio je njegovu dušu. Osetio njegov "damar" i ponudio nam pregršt mostarskih treha , mostarskih liskaluka, bez kojih je bilo nemoguće zamisliti Mostar i Mostarce. Pisac je uspeo da sakupi mnoge zgode iz njihovih biografija, s porukom da će doći bolji i veseliji dani.
MILOSAV ĐALIĆ o knjizi Rika rijeke Drine
Zbirka pripovedaka poznatog pripovedača i romansijera Danila Marića "Rika rijeke Drine" spada u onu vrstu književnih dela koja se lako čitaju i dugo pamte. Očigledno je da su sve ove pripovetke napisane u jednome dahu, što čitaoca primorava da ih ne ispušta iz ruku do kraja, do poslednje rečenice. Sastavljena od 12 pripovedaka različite sadržine, protkane su jednom jedinom niti: borba protiv zla i neskrajnuta misao pobede dobra nad zlim koje se redovno, gotovo u svakoj pripovetci kao crni oblak nadvija nad glavama i sudbinama junaka ove razgovetne i gusto tkane proze. Piščevo majstorstvo oprobano i potvrđeno u desetak do sada objavljenoih knjiga proze, nesumljivo i ovde dolazi do izražaja, dajući mu boju nepatvorenog, markantnog, večnog.
Čitalac se vrlo brzo uverava da je u pitanju pripovetka – zagonetka kao što je zagonetka i sam život ili ljudsko bivstvovanje za čijom tajnom pisac uporno traga. Traganje se ne pokazuje kao uzaludno ne samo zbog toga što je tajna po prirodi stvari neodgonetljiva, već i zbog limitiranih mogućnosti ljudskog uma i sredstava koje su obično na raspolaganju u poduhvatima te vrste. Gotovo svi likovi ove proze čas izgledaju "realni", čas se gube u onom što obično nazivamo snovima, a što je ustvari pojava do čije suštine i smisla ljudski um ne može da dospe. Imamo smenjive istih ili sličnih prizora u različitim vremenskim razdobljima. Mnogi od tih prizora provociraju čitaočevo istorijsko iskustvo i svi oni, bez obzira na mogućnost istorijske verifikacije, izgledaju istovremeno i legendarni i stvarni. Stvarni – ali u kom smislu i u kom značenju? Pisac kao da insistira na tome da ništa nije izmislio – da je sve istinito. Baš takav utisak stičemo čitajući lagano jednu po jednu pripovetku. Stvarnost je maštovita a ona je čudotvornija od mašte koja u delima fantastične literature izmišlja događaje.
No ne mislimo da su događaji u ovoj zbirci pripovedaka izmišljeni. Prepoznaju se tu autobiografski elementi, prijatelji, ljudi i događaji iz piščevog života pogotovu onog koji je proživio u rodnom Mostaru, napete atmosfere neprestanog iščekivanja zla koje se može dogoditi svakoga trenutka kada je zavladao rat u Mostaru, kada su komšije i najbolji prijatelji počeli da se mrze i kada su jedni počeli da prete i ugrožavaju život drugima, tako da su ovi bili primorani u bekstvo i izbeglištvo zajedno sa svojim porodicama. "Svemu što se događa upravlja neka nevidljiva sila, i sve ima svoje vreme", kako bi rekao veliki češki pisac Milan Kundera. Uprkos svim nedaćama, svim nesrećama koje se slažu jedna na drugu gotovo u svakoj pripoveci, oseća se nadmoć ljudskog duha, nad nesrećama i prolaznošću, piščeve opservacije i trajne poruke da zlo treba savladati dobrim. Govor ličnosti ovih pripovedaka, "geste i grimase" (Mirko Božić), podseća na bliske ili dalje starije pisce koji potiču iz ovih krajeva. Jake ličnosti, violentne dinarske gorštačke figure provejavaju ovim svetom napete atmosfere sa pretnjom da se sva zla odjednom razbuktaju i pređu u apokalipsu Pandorine kutije.
Svaka pripovest ima svoj jasno određeni i naznačeni početak i kraj. Poetika, kao bitna odlika svake literature, i ovdje potvrđuje svoje plodonosno načelo da je "poeta kliktaj smrtnoga sa burnoga brijega našega" (NJegoš), da je pisac, kao i u nekim svojim prethodnim knjigama toliko davao sebe i ugrađivao svoju misao u ličnosti svake pripovetke, tako da bezmalo zaplešu pred nama kao pozornici gde svaki lik mora da odigra svoju ulogu. Tako da gotovo i nema u ovoj zbirci sporednih epizodnih likova; jedan, glavni lik kao da je prototip za sve ostale.
Prelepa je priča "Tenica" na samom početku zbirke; narator šeta ulicom Mimoza u Neumu, u kome stanuju bivši državni i partijski moćnici a sada "pogrbljeni umirovljenici". Tmurni ljudi malih intelektualnih sposobnosti prebiraju prošlost u svetlosnim tišinama. Šetač se poverava smokvici da ga je strah od rata, od Haga. Ona pripoveda svoju sudbinu, tešku, sličnu čovekovoj; prži je sunce, biju kiše i vetrovi, brste divlje koze. "Zadovoljstvo je biti od koristi drugima, teško onom ko tu slast nije okusio", kaže ona. "U životu uvijek mora biti nade, u to vjerujem." Kako bi rekao čuveni doktor logorterapije Viktor Frankl "trpljenje ima snagu kao i neko herojsko delo." Otkuda takav razum maloj tenici? Stvarajući čoveka na zemlji Bog mu je dao i razum, radost i mnoge plodove i naslade, ali mu je udenuo i svojstvo tuge da bi imao redovnog povoda za spoznavanje NJega. Golemu tugu mu je smestio u maleno telo. Sve se to isto tako može primeniti i na biljni i na životinjski svet, svet koji nije bez Boga.
Slede dalje potresne priče u ovoj zbirci kao što su "Profesor Guti", "Fuzglav", "Beboubice", "Kap krvi", "Umiranje otakanjem krvi". Profesor guti je uhapšen u popodnevnim časovima zato što je njegova supruga izvršila samoubistvo na svirep način. Susetka je zamoljena da priča o profesoru Gutiju. Profesor je bio poznat čovek, darovit naučnik, njihov brak je bio za primer, satkan samo od ljubavi i sloge. U ovome ratu, u dnevnoj sobi, pred roditeljskim očima, dok je čitao knjigu, njihov sin je ustreljen od snajperista. Nesreća je ušla u njihov život i od tada se profesor sasvim izmenio, donevši odluku o osveti ubicama njegovog sina. Kao naučnik, izumiće specijalni otrov. Ubrizgaće ga u najlepše bombone. Hodaće gradom, zaustavljaće decu, milovati ih po kosi i pitati za ime. Deci sa lovijanskim imenima davaće neotrovane bombone, a onoj sa flatijanskim imenima davaće otrovane bombone. Neka i roditelji Flatijanaca osete njegov bol. Tada je po prvi put spokojno zaspao. Profesor Guti je uveliko podelio otrovne bombone i posio dječiji pomor.
Zarobljenička priča "Fuzglav" govori o fudbalskoj utakmici u opkladu između robijaša i čuvara logora, samo što je glavni nadzornik umesto pravog fudbala odsekao glavu jednom robijašu i njome igrali su utakmicu. Bio je to Bole s kojim je narator nekada osvajao lepoticu Milicu. Ženidba je bila odložena zbog građanskog rata.
"Beboubice" je priča o otmičaru deteta koji roditeljima otima decu i beži. U pripovesti "Umiranje otakanjem krvi" narator je čuvao jednu tajnu koju ovom prilikom saopštava. Tajnu umiranja od otakanja krvi.
"Rika rijeke Drine" svojom tematikom odudara od navedenih pripovedaka, i to je jedna prelepa priča o Drini, baš kao da je sišla sa stranica Kočićeve proze "S planine i ispod planine." U njoj je pisac evocirao vraćanje sećanja na majku i detinjstvo, toplinu roditeljskog doma. A zatim ga java nosi u stvarnost rata. Opisuje zatim Drinu, slično Andriću u romanu Na Drini ćuprija: "Rijeka Drina je milenijumska granica svjetova, religija, plemena i civilizacija. Više je pozobala ljudi nego ih je napojila. Jedino na njenim obalama smrt ima pravo na život, često biva svakodnevica..."
Rat je već počeo, prljaviji je od onih ranije. Ovdašnji mirni ljudi ubrzo će postati ubice, a to je već osećao Dragi, glavni lik pripovetke "Spasonosni srk." LJudi su već naoružani i zgomilani po religijskim čoporima. Dragi je kao dečak gledao kako su mu klali oca, pa evo i njemu se ta opasnost približavala. Odlučio se da beži među poslednjima, da ne padne živ u koljačke ruke.
"LJubica" je priča o devedesetosmogodišnjoj starici koja u Kaliforniji živi 80. godina. Čezne da se vrati u stari kraj, u hercegovački Blagaj i da tamo mirno otpočine. Međutim, zarasli su srpski blagajski grobovi i ona ostaje da počiva u tuđinskoj zemlji.
Takođe, među najbolje priče ove zbirke spadaju "Patrijarhove cipele", "Patrijarh dudova" i "Da nije bilo rata", koje su vrlo upečatljive, imaju didaktički karakter i odlikuju se nepatvorenom orginalnošću zbivanja i vrhunskim pripovedačkim majstorstvom inerpretacije.
Tako su, dakle sve ove pripovetke satkane od same životne zbilje i njih čini sam život, a znamo da je Gijo rekao da je "Umetnost sažet život." Knjiga je pisana nadahnuto, u kojoj ima nešto od tragične prolaznosti, tužnih prisećanja, starosti i mladosti, voća i cveća. Pisac nas, kao i njegova imaginacija, prosto nagoni da se, poput Orfeja, osvrnemo još jednom i nađemo smisla i značaja u svemu onome što je u ovim pripovestima već postalo prošlost, ali prošlost koja opominje da zlo treba savladati dobrim. Danilo Marić se još jednom potvrdio kao talentovani pisac i kao majstor opisivanja detalja i pravljenja celovitih priča od naoko malih stvari i događaja. Ceo ovaj rukopis lirskog mola pripovedanja – iako je pun naturalističkih boja kao da potvrđuje misao velikog poljskog pisca Jaroslava Ivaškijeviča, koji smatra najvažnijim zadatkom pisca – zaustaviti trenutke, učiniti ih neprolaznim. To izvrsno polazi za rukom Danilu Mariću u ovim pripovetkama.
Dakle, takav kazivač uliva poverenje da po tradicionalnim shvatanjima ispriča velike priče i velike sudbine. Da li je pisac uspeo da ovim delom rasvetli jedan mračan trenutak naše istorije, da nas navede na još jedno razmišljanje o čovekovoj dubini i korenima njenoga zla, saznaćemo kad pažljivo pročitamo ovaj rukopis koji zavređuje pažnju čitalaca i kritike. Delo je zaista uspešno izvedeno, moderno književno obrađeno, s tamnim senkama i tonovima, koje bi Knjiga proroka Jeremije ovako opisala: "Žetva je prošla, leto minulo, a mi se ne izbavismo."
VELJKO STAMBOLIJA o knjizi Rika rijeke Drine
Balkanski karakazan neprestano, uz male predahe, vri. Scenario je uvek isti. Kao da ga piše uvek ista ruka. Kada ga osmisli i napiše pronađe pogodne režisere i pogodne protagoniste. Scenario je toliko dobar da se režiseri i protagonisti prosto otimaju za njega, jer, sasvim sigurno, sledi uspeh i slava. Doduše, posao u odabiranju glavnih protagonista je prilično težak jer svi žele glavnu ulogu, ali vešti režiseri i za to imaju rešenje. Scenario je predvidio i audiciju. Na audiciji ne biraju ni po lepoti, ni po dobroti, ni po pameti, ni po talentu jer scenario nije predvideo pozitivne likove. Znaju jako dobro da balkanski karakazan nudi fantastične naturščike – negativce. I nikad se ne prevare, čak i nadmaše njihova očekivanja. Postideli bi se i Jednooki Kiklop i Ugolino, toliko dobro i verno odigraju uloge. Polifemova Pećina, had i pakao zajedno su samo deo literarne mašte koja se obistinjuje u obliku balkanskog karakazana.
A u tom karakazanu mogući su i likovi poput profesora Gutija, koji decu druge vere i nacije truje otrovanim bombonama. Moguć je i lik kapetana Mirse, komandanta logora koji je naterao logoraše i njihove čuvare da odigraju fudbal po život sa glavom jednog od logoraša. Mogući su i likovi koji zakucavaju decu na splav i puštaju ih niz "drinsku vratolomiju". Mogući su i likovi koji uzimaju krv za potrebe transfuzije od nesrećnih logoraša, koji nakon toga umiru. Moguć je i lik Malog koji je naterao svog dobrotvora da izvrši samoubistvo. Moguć je lik Mrkog koji maltretira svog uglednog komšiju samo zato što mu je zet druge vere. Moguće je štošta u balkanskom karakazanu.
"Neću da prećutim: zidovi su prećutali
I srušili se".
Danilo Marić nije mogao prećutati.
"A nisam mogao da ćutim, prosto taj rat je u meni, čuči u grudima kao aktivirana bomba, koja preti da eksplodira i uništi, stalno je očekujem i drhtim, liježem i ustajem sa smrću."
(iz pisma prijatelju Milosavu Đaliću)
Nije mogao da prećuti Ivan V. Lalić, nije mogao prećutati Danilo Marić, nije mogao da prećuti Zdravko Krstanović u zbirci pripovedaka Priče iz Hada: ("na atletsko telo mladića bila je prišivena prelepa plavokosa glava mlade devojke" ). Nisu mogli mnogi prećutati, a literatura će možda probuditi zaspale i oni koji su zanemeli progovoriće.
Dvanaest Marićevih pripovedaka svedoče o balkanskom karakazanu realistički oporo i naturalistički drastično protkano modernim unutrašnjim promišljanjima o čoveku, o prirodi, o smislu života, o drvetu. I možda su priče Tenica i Patrijarh dudova najautentičniji svedoci balkanskih bura, vetrova i oluja. U andrićevskom stilu, most i Drina preuzimaju ulogu svedoka događaja kroz vekove jer čovek ne može toliko trajati, Danilo Marić za svedoka uzima smokvu iz Neuma i dud iz Pećke patrijaršije. I dok je smokva nikla slučajno, dud je u prelepu Pećku patrijaršiju lično rukopoložio Sveti Sava. Bez obzira na rađanje i jedno i drugo drvo paralelno egzistiraju, žilavo i uporno i nesebično nude svoje plodove, hladovinu i zaštitu upravo onima koji su ih najviše ranjavali i skrnavili – ljudima. Nekad su to bile osmanlije, sada njihovi janjičari ili partijski ili državni moćnici a sada pogrbljeni umirovljenici u Neumu. I ne samo Tenica iz Neuma i Patrijarh dudova pored Bistrice već svako drvo, svaki žbun, svaki kamen, svaki čovek, sve što raste, buja, cveta, gmiže i hoda u balkanskom karakazanu ne skončava na normalan i prirodan način. Zlo i mržnja ga skraćuju za glavu, seku mu stablo, pa čak i koren da više nikad ne progovori, da više nikad ne procveta. Ipak, Tenica i Patrijarh dudova opstaju uprkos svemu. Danilo Marić ne gubi nadu, dobro će pobediti zlo. Mora. I zlo će se umoriti. Mirso se veša, jer je shvatio da će nakon odigrane uloge biti zapamćen samo po zlu a scenarista i režiseri će pokupiti slavu. Shvatio je to Mirso kao što je shvatila i žena profesora Gutija koja je, takođe, izvršila samubistvo, jer smrt tolike dece nije mogla nadoknaditi i ublažiti bol za gubitkom sina jedinca.
Tenica i Patrijarh dudova se kao alegorijske priče ipak izdvajaju. Po nadahnuću i umetničkim vrednostima dominiraju čitavom zbirkom pripovedaka Rika rijeke Drine. Ostaje nejasno zašto autor nije bio dosljedan u kompoziciji zbirke. Možda je zbirku trebalo zatvoriti, odnosno zaokružiti na kraju pričom Patrijarh dudova. No, pročitavši kratku piščevu biografiju shvatamo da je u ovoj zbirci utkano mnogo autobiografskih elemenata. Pa se, najvjerovatnije zbog toga, zbirka kompozicijski zatvara sa pričom Da nije bilo rata. U toj priči glavni likovi nakon svega odlaze da žive u Kaliforniji, u Americi, gde danas živi i radi i sam autor. Tako smo u Danilu Mariću iz Mostara dobili još jednog pisca u dijaspori. Violentni hercegovački tipovi napuštaju reku Neretvu i hercegovački kamen da bi "uživali" u blagodatima kalifornijske klime i pitomine.
"Da nije bilo rata, ne bi dopali ove sreće i bogatstva! – kaza Gospođa, pa poskoči da obriše jedno od unučadi, koje ju je glasno dozivalo."
Za gospođu i njenu porodicu nema više "napetog iščekivanja zla", kako u pogovoru naglašava Milosav Đalić, oni su napokon uplovili u luku spasa. Sada su rijeke Buna i Neretva daleko, Mostar je daleko. Ali daleko je i balkanski karakazan, unučići su na sigurnom. Dovoljno za sreću.
Priča pod naslovom LJubica ima sasvim drugačiji tok i drugačiji odnos prema sreći od priče Da nije bilo rata. Najveća sreća za devedesetsedmogodišnju staricu bila bi da otpočine na blagajskom groblju. Nažalost, više ne postoji srpski Blagaj ni srpski grobovi u Blagaju. Novi kraj je sigurniji i blagorodniji ali srce i duša čeznutljivo streme ka starom kraju. Priča Patrijarhove cipele takođe, na simboličan način govori o starom i novom. Nove cipele su lepše i bolje, ali noga čezne za starom.
Danilo Marić je doživio sudbinu svog slavnog zemljaka Jovana Dučića, ne zato što je hteo, već zato što je morao. U scenariju je ipak predviđeno da neko i preživi. I da svedoči. Balkanski karakazan nije sve uništio. Naročito nije uništio sećanja i misao da se događaji prikažu onako kako su se desili. To se i očekuje od umetnika i umetnosti. Umetnost je tu da razgoliti zlo, da mu prikaže ružno lice. Danilo Marić se posvetio tom poslu i sasvim sigurno neće odustati. Istrajaće kao što traju smokve u njegovom zavičaju. Svedočiće kao što svedoči Patrijarh dudova. Hodaće po tuđim zemljama a čeznuće za hercegovačkim kamenom. Žeđ neće gasiti na izvoru reke Bune, ali će zauvek grlo hladiti rečima iz zavičaja.
MILOSAV ĐALIĆ o romanu KOLOVRAT
Roman "Kolovrat" plodnog proznog pisca Danila Marića se markantno uklapa u standardne forme njegovih dosadašnjih knjiga pripovedaka i romana sa psihološkom strukturom koja u ovom delu ima odlike i studioznog realističkog pripovedanja. Književni postupak ovoga romana već od prve strane počinje ispovednom formom, koja sa tokom zapleta i raspleta rasplinjava i rasčlanjava u bezbroj rukavaca modernog narativnog modela, namećući misao o strahotama životnih nedaća i pogubnosti njegova delovanja na psihološku strukturu ličnosti. Naizgled, u ovome romanu nema mnogo likova, ali onoliko koliko ih je deluju ubedljivo, upečatljivo i snažno, sublimirano do te mere da prosto plene svojom osebujnošću i konteplacijom. Svaki je lik precizno iznijansiran, dat u snažnim crtama koje se provlače između Scile i Haridbe romanesknih metarmofoza i poetskog tkiva priče koja pleni koliko nepatvorenošću i originalnošću toliko toplinom i sablažnjivošću ispričanoga sadržaja.
Poput romana "Gospa", najsnažnijeg psihološkog romana Danila Marića, i ovaj rukopis snažnog zamaha pod simboličnim nazivom "Kolovrat", ima takođe crte i manire psihološke proze ispovednog karaktera, koja se odvija na autorovom prepoznatljivom miljeu – užarenom i arhaičnom hercegovačkom podneblju. Glavni lik ovoga romana je divljačni i odurni momak tog hercegovačkog čudnovatog podneblja, iz varošice Blagaja, koga razdire nesrećna sudbina zbog izgubljenog sina a spašava radost pronalaska novog života i njegovog ovozemaljskog smisla odlaskom u Ameriku, čijim je izazovima zadivljen, koji su katarzično dejstvo odmah ispoljili na njegovu labilnu neurovegetativnu strukturu, mada u tom snažnom gorštačkom telu nije živeo onako snažan duh kako bismo očekivali.
A njegova labilna struktura i psihološka narav nestabilne pririode normalno, po Jungu i Frojdu, kao majstorima analize i kompleksne dubinske psihologije, vuče svoje duboke korene iz detinjstva a možda i iz onog kolektivno nesvesnog kao psihološkog sadržaja života predaka od samih početaka. Onda se na takav nesiguran temelj prirodno – i možda najlakše – nakalemi nesreća i bolest. A tog glavnog junaka, Blagajca Gorana Mrkića, upravo to i snalazi: prvo mu se događa nesreća a potom i bolest, od koje ga nije ništa drugo moglo izlečiti nego odlazak u Ameriku i predavanje tamošnjem haotičnom životu koji je u njemu razmrdao sve damare i doveo ga do stabilne psihičke ravnoteže.
Sve je počelo njegovim poslom i prvim radnim mestom u fabrici aviona "Soko" u Mostaru u proizvodnoj hali "Finalizacija." Devetnaestogodišnji mladić je tek završio tehničku školu, prihvaćena je njegova prijava za zaposlenje u tehničkoj pripremi "Finalizacije." Čitava jedna mala studijska analiz prirode ljudskih karaktera data je na samom početku romana a u pogledu neugledne i ružne spoljašnjosti Gorana Mrkića. Ovde se pisac upušta u psihološku analizu ljudskih karaktera dajući njihove precizne karakteristike zlobivosti prema mladom čoveku i njegovom neprihvatanju kao kolege i saradnika, što njega očigledno pogađa tako reći na samom početku života. Život mu se tako narugao od samih početaka karijere koja je kasnije bila ipak uspešna. Jedan citat na ovom mestu daje očiglednu karakteristiku čitave situacije: "Neplivači postaju žrtve prvih kolovrata, nevješti slijedećih, dobri uspijevaju dokučiti obalu, a najgore prođu oni koji su jedva isplivali, ni sami ne znaju kako, čak još nisu sigurni ni da su isplivali, neće to biti nikad, pa čitav preostali dio života provedu u prijetećem potopu koji vide samo oni."
Goran se rodio i živio pod zvezdom gladi, i batina, u strahu, koji ga je čudesno i često izlagao iskušenjima potopa, ali je on kao dobar plivač natplivavao kolovrate. Misli su ga peckale i odvlačile u kolovrat. U njemu je sazrevalo saznanje da je on dečak koga ne vole ljudi. Rođen je pred Drugi svetski rat u siromašnoj porodici, patrijahalnoj, u kojoj se ni porod nije dočekivao s dobrodošlicom. Goranovo detinjstvo je bilo obeleženo golotinjom, strahom, paljevinama i stradanjima svake vrste. Svi su ga šefovi odbijali kad bi ga videli, niko nije hteo da ga primi. Pošto ga sredina nije primila blagonaklono Goran je znao da je rad njegovo najbolje oružje. Tako je i počeo od prvog dana posao konstruktora tehnoloških alata. Pretpostavljeni mu je poturao grešku jer mu nije bio simpatičan, bilo je Goranovo uvjerenje. Proklinjao je svoju sudbinu, svoju grdobu, kao onaj Kvazimodo iz romana Viktora Igoa "Zvonar Bogorodične crkve u Parizu."
Događaj je učinio da se Goran solidno dokazao i popravio u poslu posle jedne greške, postao nepogrešiv i uzor za svakog konstruktora alata. Napredovao je u struci, ali je postao osobenjak posebne vrste, bez društva i devojke. Družio se sa svojim likom iz ogledala kao Dorijan Grej u istoimenom romanu Oskara Vajlda. Danima je uvežbavao i doterivao svoju sliku ispred ogledala. Napokon je pronašao devojku koja je takođe bila izgubljena, a velika je sreća izgubljenih kad se nađu sami. Neđa, zamenik šefa ga je štitio popravljajući mu po neku grešku, učeći ga da je "konstruktorski posao mislen proces, kao šahovska igra." Uspeh u poslu u kome je pravio Goran čuda, zasenio je njegov neizgledan fizički izgled. Zaljubljuje se u devojku Nadu koja je bila siroče, ali zaista neobična devojka; radila je u njegovoj grupi u kojoj je Goran Mrkić posle tri godine službe postao vodeći konstruktor tehnoloških alata. Zbližavaju se na izletu na moru koji je organizovala sindikalna organizacija i više se nisu razdvajali. Uhvatila ga je pod ruku, stidljivog, i pošli su u šetnju. LJubav je konačno i obostrano objavljena, izjavljena i uzvraćena.
Nada je bila devojčica-siroče koju je ratni vihor donio u ovu sredinu kao četvorogodišnju devojčicu, zbunjenu i preplašenu. Nije znala kazati ni ko je ni odakle je. Sklonjena je u dom za siročad – ime dobila zbog izgubljene nade meštana da će se jednom pojaviti njeni roditelji. Ali, za Nadu nije bilo nade. Pošla je u osnovnu školu, zatim u tehničku. Pošto su otpuštali iz đačkog doma decu bez izvora prihoda, ona je našla posao tehničkog crtača u istoj fabrici i pogonu gdje će se i Goran ubrzo zaposliti. Sanjala je o braku, porodici, toplom ognjištu koje nije imala, i o dobrom i radnom suprugu. Goran je bio takav, čovjek njenih shvatanja.
Od večeri prvog sastanka nisu se rastavljali. "Svakodnevno su izlazili u šetnje, priljubljeni, kao da su se branili od spoljnog svijeta koji je ustao protiv njihove veze", saopštava narator u romanu. Goran je imao porodičnih problema o kojima njoj nije govorio, ali je ona naslućivala: on je morao materijalno da pomaže svoju porodicu, da školuje braću a njemu šta ostane, pa su njegovi bili protiv ove bračne veze. Goran je pričao Nadi dogodovštine iz života Hercegovine, Blagaja, legende i mitove koji su se prenosili s kolena na koleno, da bi je zainteresovao za svoj zavičaj. Na red je došla i priča o Greti. To je bila 18-godišnja lepotica Habiba koja je svojom lepotom i izrazom umnogome podsećala na slavnu svetsku glumicu toga vremena Gretu Garbo i po njoj je dobila ime. Govorilo se da je i ona glumica iza koje stoje filmovi, zatim lepota, obrazovanje, pariska moda, slobodno ponašanje i golišavost. To će izazvati pravu pometnju u Mostaru, gradu zara i ferexa. Žene su pljuvale na nju, zabranjivale muževima da je gledaju. Saletali su je jednako momci kao i oženjeni. Prihvatala je Greta samo neke, a brojne odbijala. Usrećivala je povelik broj imućnih Mostaraca. Radila je to kao poslovni čovek. Niko nije znao ko su joj partneri, o njima nije dozvoljavala razgovor. Ali je njena cena vremenom pala. U Nadino i Goranovo vreme živela je Greta u staračkom izdanju. Na svačiju svadbu, pa i na njihovu, dolazila je Greta starica i donosila buket cveća, obično zaželevši srećan i dug brak. Greta je postala mostarski običaj. Goran joj nije dao novac, a ona, Greta, izrekla mu je kletvu: "Imao porod, grdan kao i ti, pa ostao i bez njega, ako bog da!" Nadu je pobedila ta kletva a i Gorana je mučilo sujeverstvo kletve.
Mladenci su živeli opsednuti Gretinom kletvom, a čaršija je prenosi s usta na usta. I upravo od tada, od te Gretine kletve pa nadalje, počinje njihova prava nesreća, kob, očajna igra sudbine, onako kako ih je Greta i prorekla.
Ostvario se najzad dugo sanjani san siročeta – Nada je dobila sina i postala srećna majka. Poslije dvije godine dobili su i kćerku, dali su im imena Mira i Mili. Vreme je prolazilo, deca su rasla, postajala nestašna, počela praviti probleme prvo manje pa sve veće. Mili je počeo nemilosrdno da tuče sestru Miru, tuče su postale sve opasnije, tako da je bila jednog dana pretučena da nije mogla da ustane. I protiv roditelja je dizao glas, postajao sve gori, nemirniji i nepodnošljiviji. I iz škole su stizale pritužbe na njegovo ponašanje. Često je bežao od kuće. Kod prijatelja inžinjera Nijaza Goran je upisao Milog u gimnastičarsko društvo "Partizan", da bi se nečim zabavio i potrošio suvišnu energiju. Ali to ga je samo zakratko smirilo i postajao je opet onaj stari izgrednik. I jednog dana desilo se da Mili nije došao kući. Dešavalo se to i ranije ali s malim razmakom vremena, ali sada je protekao čitav dan i noć a on se nije pojavljivao. Majka Nada je poslala oca Gorana da ga traži. Ovaj je išao svuda po gradu, školi, okolini, kod Nijaza, ali niko nije znao o njemu ništa. Jedan učenik u školi je kazao: "Moji su ga vidjeli na Neretvi. Pošao je da skoči, kažu..." I počele su da kolaju priče da se mali utopio u Neretvi namerno.
Goran od tada gubi svaku volju i interesovanje za život, zapao je u tešku depresiju zbog gubitka sina i od tada više nije imao mira tako da je pomerio pameću. Odlazio je i danju i noću na obale Neretve, u njene pećine, tražio svuda sina, dozivao bespomoćno, padao, lomio ruku, vraćao se unakažen i nikakav ali sina nije nalazio, a godine su prolazile. I trojica braće, sa Slobodanom na čelu, išli su na Neretvu, svi su tražili izgubljenog dečaka, ali bez uspeha. "Smrt povezuje rodbinu, komšije, prijatelje i poznanike. Okupljaju se da razgale tugu ukućana. Brojnost ljudi rastače zlo. Vijekovima ljudi posjećuju ožalošćene, izjavljuju saučešće i kazuju riječi utjehe." Nada se oporavila van očekivanja; slučaj objašnjava sudbinom od koje se ne može pobjeći i to se mora prihvatiti kao svršen čin. Okrenula se svom drugom detetu, devojčici Miri, a Goran je moralno i duboko pao, išao neuredan i nesrećan, iako ga je Nada savetovala da se od smrti okrene životu. Saznavao je od nekih da su mu sina videli u cirkusu u Nikšiću pa zatim u Rijeci, on je zahtevao od brata Slobodana da ga vozi tamo, ali ništa nije urodilo plodom. Jednom je čuo u razgovoru nekih ljudi da su čitali u novinama kako se deca prodaju sicilijanskoj mafiji i odmah je poverovao u to. Spremao se da otputuje u Italiju, na Siciliju, setio se na vojnika od prije 30 godina koji se zvao Đovani Neni i smatrao da mu on može pomoći. Otputovao je, i na njegova glupa i opsesivna pitanja, starac ga je prezreo da nije pri čistoj pameti i da ima iskrivljenu sliku o sicilijanskoj mafiji. Telo deteta nije nađeno ni nakon deset godina. Nije ga napuštala misao da ide i u Ameriku, u NJujork, pošto je od Đovanija saznao da on tamo ima dva sina koji sarađuju sa mafijom. Stiglo mu je pismo s ponudom Đovanijevih sinova da bude njihov gost. Stigao je u NJujork i došao na gostoprimstvo kod inženjera Petrovića.
Dugo bavljenje u NJujorku i filozofiranje na temu života u njemu daje poseban pečat drugom delu romana prelazeći na putopisni manir kao bodeker posebne vrste. Tu se Goran upoznaje sa raznim događajima i postaje sve više veseo i raspoložen čovjek, ni traga od onog izgubljenog u vremenu i prostoru, u Goranu se događalo preobraženje. Prepešačio je u NJujorku preko stotinu kilometara, odjednom kao da mu je život postao zanimljiv i drag. O sinu je razmišljao tako malo da se i sam tome čudio. Razmišljao je samo kako da se što pre dočepa Mostara i da nastavi da živi dragim životom. U ovom delu romana nalazi se pomalo kao namerno isforsirani kriminalistički žanr, sa ubistvima, policijskim sirenama, strahovima, nemirima i neredima kako bi se unelo malo dinamike u monotonu priču Goranovih prenemaganja i bolovanja u NJujorku. Krimi-priča se razvija u više rukavaca, ali srećom uvek sa dobrim završetkom. Iako se Goran naslušao sumnjivih i opasnih njujorških priča, sve je išlo ipak njemu u prilog povratka kući. Od svih putovanja na svetu, najlepši je ipak povratak kući.
U hotelskoj sobi su ga dočekala dva jaka i mlada momka koji su poveli Gorana na aerodrom Kenedi da bi ga ukrcali na avion za Rim. U Rimu je došlo do razjašnjenja brže od Goranovih očekivanja i želje. Sinjor Đovani nije bio učesnik ove igre, nisu ni njegovi sinovi, koji odista žive u NJujorku ali skromno zarađuju radeći kao dostavljači pice na kućne adrese. Igru su vodili drugi ljudi po ideji lokalnog sicilijanskog poštara, koji je jedini čitao Goranova pisma i odgovarao na njih. Zloupotrebljena je njegova naivnost i ljudska nevolja. Odveli su Gorana na ručak u Rimu i vrlo ljubazno se ophodili prema njemu. Pitali su ga o putovanju, podnošenju leta, o utiscima iz Amerike. Jedan od njih je rekao: "Gospodine Mrkiću, podižem čašu u čast dobro završenog posla. Zadužen sam da Vam zahvalim na saradnji. Hvala Vam!" Uručio je Goranu koverat sa nagradom 25.000 dolara i kartu za Dubrovnik.
Ispunjeno je Nadino i Mirino očekivanje, ozdravio im je muž i otac, razmišljao je u dolasku u Mostar. Drhtao je od straha šta mu se sve moglo dogoditi i kako se mogla završiti drama u kojoj je igrao glavnu ulogu. Oslobodio se more za nestalim sinom, ali je zato nastradao u drugoj drami, kao da mu je bilo suđeno da neobično završi život. Tragajući za mužem svoje kćerke Mire od koje je otišao bez objašnjenja, došao je na jedna sarajevska vrata, po nekoj zetovoj staroj adresi, na kojima ga je dočekala još jedna Markova supruga. Kad je pozvonio na vratima se pojavila pedesetogodišnja žena. Uvela ga je unutra, na kafu, kazala mu je da je ona Markova supruga, već devetnaest godina u braku. Imaju i troje djece. Na njeno pitanje zašto ga to interesuje on je odgovorio da je i njegova ćerka udata za Marka, ali je zatim rukom pritisnuo na grudni koš i sa zapomaganjem se srušio na pod. Dokle su stigla kola hitne pomoći, čule su se samrtničke Goranove reči: "Mili, sine, ne daj me...!"
I tako se završio jedan nesrećan život, ali sa njim i snažna životna priča od koje život pravi najbolje romane, pa se pisac Danilo Marić iskreno odužio svojim čitaocima još jednim dobrim i umetnički valjanim književnim delom.
Trstenik, 27.II 2001.
ZUKO DŽUMHUR o romanu VASA KISA
Dugo sam očekivao pisca koji će svojim tekstom sačuvati od zaborava "Život i priključenija" starih mostarskih lisaka i njihove šale, kalambure i kenjčiluke.
I, evo, dočekali smo rukopis romana Danila Marića koji je to očekivanje sjajno ispunio i odužio jedan veliki dug prema Mostaru i njegovim jedinstvenim ljudima – liskama.
Gradove čine podneblje, klima, trgovi, ulice, kuće i žitelji. Ima u svijetu mnogo gradova i sa ljepšim podnebljem, i sa većim i raskošnijim trgovima, i sa bogatijim ulicama, i sa interesantnijim kućama, ali malo je gradova koji su imali, i još uvijek imaju, jednu tako izuzetnu sortu ljudi kakve su mostarske liske.
Mostarske liske su šereti, veseljaci, mudraci, obješenjaci i ljudi vedrog i visprenog duha, u isto vrijeme. Samo Mostar, oduvijek slobodarski grad, u svojim njedrima, na svojim sokacima, Tepi i kafanama, mogao je biti kolijevka i boravište te izuzetne i rijetke fele. Čuven je i po svojoj Neretvi, i po svojoj staroj ćupriji, i po svojoj Banji, i po svojoj Radobolji, i po svojim alejama krošnjastih platana, i po još čemu, ali čini mi se, jedinstven je po svojim izuzetnim žiteljima – liskama, koje su se ko zna kada pojavile, možda i od dalekog nastanka ovog šehera na sjenovitim obalama Neretve. Liske su nastale u ovome gradu; one nijesu mogle doći odnekud sa strane. Jer liska nije ni Stočanin, ni Konjičanin, ni Nevesinjac, ni Trebinjac – nego samo onaj koji je odrastao ovdje i napio se Radobolje, kupao u Neretvi, tumarao po Tepi, akšamlučio na Balinovcu, ašikovao po Brankovcu i kahvenisao u "Neretvi ." Liska nije ni zavidljiv, ni samoživ. Liska je pravi jaran; bistar kao suza, častan i hrabar. Lisku je teško nadmudriti, izigrati, prevariti i, nedajbože, namagarčiti. I silni Hitlerov Treći Rajh, pored svih sijaset neprijatelja u Mostaru, imao je svoje ljute dušmane – mostarske liske.
Liske se šegače i sa Hitlerovom policijom i sa ustaškom bagrom i ubojicama. NJihovo oružje nijesu ni topovi, ni mitraljezi, ni kame, ni puške – njihovo oružje je još ubojitije; artiljerija, avijacija i laka konjica – to je njihov duh. NJime su davali snagu porobljenim i razarali porobljivače. Vodili su po mostarskim sokacima, kafanama i mejhanama svakodnevnu bitku u kojoj nije bilo baruta i dima, ali je bilo visprenosti i smijeha koji je neprijatelja razarao poput najubojitijih rafala.
LJudski duh je strahovito oružje.
Ova knjiga je istovremeno velika i darovito napravljena izložba mostarskog liskaluka, tog nepotvarenog oružja koje treba sačuvati da se ne zaboravi i ne pomiješa sa nečim što nije autentično, što nije mostarsko.
U mirno doba liskana je bezazlena, uspješno se nadmeće i nosi sa sarajevskom jalijom u svemu i svačemu – od fudbala do svakojega rivalstva između glavnog grada Bosne, šeher Sarajeva i glavnoga grada Hercegovine Mostara, šeher Mostara, kako ga je, između ostalih, zvao i njegov pripovjedač Svetozar Ćorović. Međutim, mostarske liske i njihovi liskaluci nisu samo bezazleno mirnodopsko cvijeće. Liske nastavljaju da žive i da se šegače i u veoma opasnim ratnim vremenima kada su se mnogi prepali i kada samo rijetkim, hrabrim i duhovitim pada na pamet da se i sa okupatorom i njegovim hizmićarima može, da najblaže kažem, nadmudrivati, zafrkavati, što bi Mostarci rekli – trehati.
Pored hrabrih ratnika, junačina čuvenog Mostarskog bataljona, ovaj grad na Neretvi imao je još jedan front koji se nikada nije smirivao – front mostarskog duha. NJihovo bojište nije u hercegovačkim planinama i vrletima, po čukama i potočinama; oni svoje svakodnevne megdane sa dušmanima i izdajnicima vode na Musali, po sokacima, kafanama i birtijama. Liske nemaju ni pušaka, ni pištolja, ni strojnica. Nisu ni gladne ni žedne – jedu meso ovnujsko i piju vino žilavku; preko ruke nose mantile a u rukama kišobrane.
Velikim mostarskim pjesnicima, velikim mostarskim junacima pridružile su se i mostarske liske, po narodnosti i Srbi, i Muslimani, i Hrvati, jednostavnije – Mostarci.
Prvostoličnik tih duhovitih ljudi je Vasa Kisa, Mostarac koji je na svoj način zaslužio da se o njemu priče pričaju, pjesme pjevaju i knjige pišu.
Ova Marićeva knjiga pisana je divnim jezikom kakav se govori u Mostaru i u Hercegovini sa mnogim sočnim i žestokim začinima i mirođijama kojima taj jezik obiluje.
Novi, I/987.
VELJKO BOJIĆ o romanu VASA KISA
Vjerovatno, ko nije iz Mostara i bliže okoline, neće ni znati šta znači mostarska liska, premda će se poslije kraćeg upoznavanja sa britkim štivom, uvidjeti da su to gradski šereti, veseljaci, "obješenjaci i mudraci", ali i ljudi koji su našli put da ispolje duhovne kvalitete. Nema tu ništa izvještačeno, iskonstruisano i rafinirano, to je prije odraz u ogledalo jednog mjesta, koje je po tome izgleda izuzetno, kao da se oslikalo u Neretvi.
Pisac kaže, da njegovi junaci, a u to se brzo i mi uvjerimo "šalu uzimaju kao hranu ili piće, bez nje su izgladnjeli ljudi". Zna se gdje će naći publiku, jer je i pored sve skromnosti njima stalo da budu upamćeni i mnogi jesu, kao Vasa Kisa, po kojem i knjiga nosi naslov.
Pri kraju prošlog i početkom ovoga vijeka, Jovan Dučić je pisao o jednom drugom Mostaru, gdje je planula prosvjeta, poezija, uopšte kultura i to se dešava u najvišem sloju, gdje se i stvorila elita, a svijet iz mračnih svratišta, teškog tavorenja pod okupacijom stranih zavojevača, nije diran i nije opisivan. Tražena su visoka nadahnuća, Carski sonet, Emina, Jazavac pred sudom, a "dangube", kako bi rekla elita, ostale su u pećinama i po strani.
Naravno, tu je još bilo feudalno uređenje, ni traga od kapitalizma, a da se ne govori o buržoaziji, pa je vidno siromaštvo realizma, ko se na drugim krajevima svijeta zanimao za ponižene i uvrijeđene.
Zanimljivo je pisac prikazao ljude koji se snalaze svojom pameću da prežive ekstremne situacije, vrtloge i haos, gdje je smrt izgleda kao jedini spasilac. Tu ne pobjeđuje sila, jer je liske i nemaju, pobjeđuje duh, oružje koje rijetko kada omane. Taj duhovit zagovornik, šeret, čovjek osrednjeg znanja i posla, ima mnogo više rješenja i vrata za nuždu nego što sila ima bukagija. Naravno, liske nemaju novaca, sav kapital im je u duhu. U opticaju su sočne priče, koje ih koji put i pečenom jagnjetinom nahrane.
Među tim visprenim zagovornicima skaske, pametar je dovitljiv Odisej, prevashodno pošten, ali uvijek spreman da drugog kareti. On svoja životna načela prilagođava vještini opstanka i to je poteža škola tamo gdje su pomiješane vjere i mentaliteti i to je i ovaj zadnji rat pokazao, pun surovosti i ludila. Liskar zna i da upotrebi grubu šalu, jer u primitivnoj sredini (nije to više ona Dučićeva), ne izgovaraju priče uz šoljicu čaja i u rukavicama, pričaju sočnim jezikom, elementarni, samoživi, puni narodne sirovine, neobrađenih, neproduhovljenih, jer ne mogu da se odvoje od kamena, od pećina, od vina, od sokaka, kujundžija, potkivača, bazala, vlasti koja je zaostala i surova, jer iz takve sredine ne može biti pravedna i uzvišena.
Da se sve to oslika, pisac je morao dobro ugrijati svoje pero i baciti nove plamove na ta mjesta, koja bi bez njega vrijeme pregrnuo pod pijesak, kao što je i knjiga koju imam u ruci. (Danilova kuća je zapaljena 1992. godine, izgorila je sva njegova imovina, a knjigu Vasa Kisa koju mi je dao da pročitam tužna je, nagorjela, i jedini je predmet iz njegovoga doma koji je poslije osam godina dopro do njega). To su potresna osjećanja i sudbine, ne samo junaka knjige već i samog autora, koji je uložio veliko majstorstvo da se nigdje ne vidi i oda. On piše iz velike pozadine i ja sam u mogućnosti da ponešto od ovoga napišem, pošto sam imao sreću da autora lično upoznam.
Baš ta sirova ruda, koju je pisac provukao ispod racionalnog pera, izaziva i privlači, uzdiže i obara, ali uvijek putem nadmudrivanja i podvala, koje se ne čine iz pakosti, koliko iz potrebe za smijehom. Dobijam utisak da je pisac došao na izvor njihove iskonske, elementarne snage i sluša brbotanje, koje nam saopštava bez uljepšavanja.
Sačuvati autentičnost, jer su nosioci radnje živi ljudi, a dati romansko štivo, nije lak posao, jer na neki način to treba da bude i biografija, ne samo dogodovština koje nagone na smijeh. NJihove šale, dosjetke, nadgornjavanje, pisac bilježi i ne izmišlja, on im samo dozvoljava da neumorno govore. Između tih duhovnosti pisac koristi prostor da opiše opšte stanje, atmosferu, strahote rata sa brzim potezima, ali koji ostaju da traju. Po nekada zbunjuje da ljudi imaju smisla za šalu i kad glave padaju, pune se jame i nestaje se preko noći. Neosporno, smiješna zbivanja koji put i učine da se preživi.
Knjiga ove vrste stoji na sopstvenoj osnovi, i nema pomoći od podupiranja od nečijeg prethodnog pisanja, jer su ova zapisivanja jedinstvena i orginalna i po tome djelo čine vrijednim, a naročito opisi pod ustaškom okupacijom. Svakako, Drugi rat u Mostaru je, kao i u ostalom svuda, bio zgusnuo zagušljivu atmosferu, više okupatora i više kvislinga, a jedan pokoreni narod koji teško diše. No liska uspijeva i tu da davori, jer ima mudriju glavu i vidi neka tajna vrata na koja može umaći pred opasnošću, da se spasi, makar da se popne na minaret kao hrišćanin i preživi raciju na šerefetu.
Kao i mnoga djela sa mnoštvom obrta i iznenađenja, ova knjiga ima ih od početka do kraja, premda je protagonista Vasa Kisa uvijek upetljao sebe i neku nemoguću situaciju, kao da je unaprijed smislio da iskuša svoju dovitljivost i naravno, biće neko neočekivano rješenje, koje će možda i njega začuditi. NJegovo ponašanje, jezik i pravičnost prija okolini, koja ga prati, sluša i ponavlja. Tako mit o njemu raste. Bez sumnje, pisac ga je ostavio samog, da bude graditelj sopstvene sreće i sopstvene legende, koja mu uvijek priskoči u pomoć, kad ga ubice satjeraju u ćošak. Pravični ljudi žele da se stave na njegovu stranu.
Taj svijet je, svakako na balkanskom nivou, bez rafiniranosti, produhovljenosti i "jevrejskog humora", to je orginal sa obala te rijeke i to je njihovo.
Roman, ako ga tako zovemo, bez ženske uloge, malo je neobičan, ali se i ne primjećuje, jer ima "atributa", koji se na neki način tiču žene, pa se i to dopunjava. Pisac nije gradio neobičnu formu, a ni fabulu, išao je za nesvakidašnjom pojavom svog glavnog junaka, da ga ne izgubi iz vida, pa je tu i tamo još ponešto opisao, što djelu daje i drugu vrstu vrijednosti. Taj njegov Vasa Kisa svakako je mnogo više zaslužio nego što je postigao, ali izgleda tamo gdje nema novca, elitizma, ljepotica, krađa, droga i vlasti, nema neobičnog životnog uspjeha. Vase Kise nema bez Mostara, a ni Mostara nema bez Vase Kise. Takav čovjek ne bi mogao postojati u Trebinju, Nikšiću, premda se na Cetinju dugo održao Suljaga Radov. I u meni je preživjelo nekoliko njegovih anegdota, a spomenuću jednu, tek da se vidi razlika između šaldžija sa dvora i iz mračne kafane.
"Suljaga, ja hoću da se krunišem za kralja, šta ti misliš o tome?", zapitaće gospodar Nikola.
"Šta će brod u kamenicu", odgovorio je Suljaga kao zapeta puška.
Šaldžija se još nije bio ni ohladio od smijeha na svoju dosjetku, a perjanici su ga izbacili iz cetinjskog okruga. Kasnije će kralj Nikola, obilazeći zemlju sa svitom, naići na siromaha Suljagu pored puta, bosa i u ritama, čuvao je nečije koze.
"Suljaga, ko ti dade to odijelo?", zapitaće kralj.
"Tri riječi, Gospodaru!", uzvratiće Suljaga i ne podigavši glavu.
Taj oštroumni Crnogorac nije bio dvorska luda, bio je pametar i mudrac, ali kod vlasti ni pamet ne vrijedi ako im se dirne u sujetu. Tako i Vasa Kisa plaća svoje račune. Tamo gdje vlada perfidija, licemjerstvo, potkazivanje i podvaljivanje, ne mogu da uspiju liskari. U naše vrijeme lišeni smo ne samo domišljatih građana nego i duhovitih vladara.
Kad se vide ove sličice, a šteta je što se ne mogu sve upamtiti, čovjek željan smijeha, mora se povratiti da ih ponovo čita, a zajedničko im je da su upečatljive i snažne, i da su sačuvane među građanima. To su pojave rijetke, često ne shvaćene šire, jer naginju razonodi kroz sirovi izazov, a osrednji ljudi ne gledaju na život na taj način, oni gledaju kroz lični interes. Mudrac ima druge oči, njegove su zjenice svjetila istine i od toga neće odstupiti ni pod prijetnjom, jer ne bi više bio liska. Pisac je to dobro izveo.
Priznajem, ja nemam dara da pišem prikaz na slična djela, pa se ponašam kao da pišem muzičke note za komad koji sam jednom čuo, kao što neko ne može da upamti deset viceva, tako i ja upamtio sam tek desetak dogodovština iz ove bogate riznice.
Možda će se naći čitalac, kojeg će smetati neka mjesta upotrebe jezika, kao što su i mene smetala, ali se ti ljudi ne bi mogli shvatiti bez te šake u oko. Uostalom, to je tada bilo vrijeme kad je književnost, u Jugoslaviji, pokazivala građansku hrabrost kroz vulgarnost. Ponegdje je Marića okrznula ta grana jorgovana sa Neretve.
Pisac ne dopušta, i pored jednostavnosti događaja i ljudi, da pripovjest padne na pričanje amatera, koji priča radi priče, ali liska je u smislu egzistencije, baš kao neki amater-sportaš, koji nije plaćen iako igra dobro kao i profesionalac, jer on ne traži platu za svoju duhovitost, osim ako može negdje zgrabiti dobar ručak besplatno, i to izgleda opet zbog smijeha a ne koristi.
On tačno zna koliko košta: Riba i po dinar i po, koliko košta pet i po riba? On zna kako da dođe do besplatne vozne karte u vozu, ili kako da umakne ustašama ispred nosa.
Narativ je tečan, siguran, autor se ne zadiše dok izgovara duhovitosti, a sigurno u nekoj drugoj formi, muzičkom komadu ili filmu, odabiranjem najboljih detalja, mogla bi se dati upečatljivija slika. Svjetski humor je u produhovljenosti, a često puta i dat sa vrlo malo materijala, liske imaju svoj rudokop, znaju sve i o žilavci, pa dalje redom. U novoj sredini takvo nešto neće biti moguće ponoviti. Tu se ideologije, partije, podozrenje, vjerska mržnja i svi su upućeni na plač, niko na smijeh, osim ubica. Ipak, dok su se smijali jedni drugima, više su bili ljudi. Nikakva više demokratija, ako je bude, neće moći vratiti Vasu Kisu u Mostar, kao što ni jedna druga uprava nije mogla dovesti na Cetinje drugog Suljagu Radova. Sve biva za vremena. Zadovoljstvo od onoga što je rečeno, jače je od svake opasnosti po život, i to atmosferu čini zgusnutom i bogatom. Pisac je čitaoca stavio da neprekidno očekuje novu buru. I tek što jedan talas zapljusne pećine i kamenje oko Neretve, nazire se drugi, koji se plavim mastilom razlijeva preko stranica i dolazi da očara.
Los Angeles, na Sv. Iliju 1999.
MILOSAV ĐALIĆ o romanu KRIK S JAME
Pročitavši gotovo u jednom dahu novi roman književnika Danila Marića "Krik s jame", odmah su mi se u podsvesti javila dva pisca s istom odrednicom – neobičnom i entelehijskom – "krik", koja gotovo uvek asocira na tragediju: jedno je slavni pisac američkog juga, Nobelovac Viljem Fokner, s romanom "Krik i bes", i naš nesrećni pisac iz Sarajeva, Risto Trifković, koji je spadao među vodeće jugoslovenske prozne pisce u bivšoj Jugoslaviji sa tla Bosne i Hercegovine, s glasovitim romanom "Krik ptičurine." Nažalost, jednog tako divnog humanistu i velikog pisca odneo je ovaj prokleti poslednji rat u Bosni koji nije moglo da izdrži njegovo već oronulo staračko zdravlje. Nasuprot njemu, Fokner je doživio devetu deceniju.
Asocira, dakle, na njih novi roman srpskog pisca, veoma plodnog i darovitog, Danila Marića iz Mostara, koji već nekoliko godina živi i radi u Los Anđelesu, a ako se suočimo i sa činjenicom da je već objavio impozantan broj romana i zbirki pripovedaka dovoljno za sabrana dela, videćemo da imamo posla sa iskusnim piscem od zanata, pravog i autentičnog majstora meditativno-filozofske proze na koju nailazimo u našoj književnosti kod Meše Selimovića u romanu "Derviš i smrt", koji je nedavno od strane dve stotione kritičara u Jugoslovenskoj anketi proglašen za najbolji srpski roman XX stoleća i tako Meša Selimović pomračio je slavu mnogo slavnijih Ivi Andriću i Milošu Crnjanskom. Ima još jedan poetski roman refleksivne provenijencije koji može da podseti naše čitaoce na inventivne romane Danila Marića, a to je roman "Ponornica" nekadašnjeg bosanskohercegovačkog istaknutog pisca Skendera Kulenovića koji je, međutim, mnogo poznatiji po onoj školskoj poemi "Stojanka majka Knežopoljka."
Danilo Marić, lagano kao Mojsije kroz Jerusalim, sudbinski rekao bih, ide za svojim vrednim i zrelim rukopisima, koje piše sve bolje i punije, ide tako malo mudro poguren, kao ono kako je Herman Melvil rekao u "Mobi Diku" da "Bog ide kroz svoje njive i bere svoje kupine." Tako i Danilo sakuplja svoje književne plodove i slaže knjigu po knjigu perfekcionističke proze u neku buduću, dostojanstvenu pomena, Vavilonsku biblioteku.
Tek što se ove godine u beogradskom BIGZ-u pojavio roman "Suzopolje" – Priča o boju na Kosovu, koji je kritika propratila sjajnim komentarima, zatim roman "Ali-paša" koji će se uskoro pojaviti u Danilovom Mostaru, evo pred nama već novog Danilovog romana, "Krik s jame". Taj se rukopis donekle nastavlja na njegovu knjigu pripovedačke proze "Rika rijeke Drine", opsesivno opervažen stradanjima življa srpskog naciona za vreme onog proteklog građanskog rata 1941. godine pa sve do ovog nedavnog u Bosni gde su samo dimenzije različite a platforma stradanja, klanja, ubijanja, bacanja Srba u jame – ista. Normalno je što Danila Marića kao već iskusnog i zrelog pisca opsedaju i prosto proganjaju takve teme jer on je sve to video, doživljavao, slušao ispovesti koje se tako, jedna za drugom rađaju i u ovom romanu, da pisac nije mogao odoleti, već ih je tzv. metodom slobodnih asocijacija, kako bi rekli psihoanalitičari frojdovske i jungovske škole koja je veoma bliska piscu Danilu Mariću, davao nekom svojom hronološkom dokumentarnošću da pričaju, jedni koji su se spasili jama, onima drugima koje sutra možda čekaju jame, da, za svaki slučaj budu spremni. Toliko gnusnih slika monologa o jamama, o stradanju kolektiva, i pojedinaca, potresnošću ispovedanja i pripovedanja, tragikama doživljaja, u celokupnoj svetskoj književnosti slične su samo antičke tragedije. Dakle, čitajući ovaj vrlo uzbudljiv roman koji se ne ostavlja već se čita u jednom dahu, mi imamo utisak da se nalazimo pred nekom antičkom dramom, antičkom helenskom tragedijom Eshila, Sofokla i Euripida; naš pisac se približio autentičnošću, čarovanjima darovitošću svoga pripovedanja zaista velikim piscima svetske književnosti i na autentičan način pokazao svetu, čitaocima, kritičarima, svima ljudima dobre volje da i mi imamo svetu da prikažemo naše "antičke tragedije" sa balkanskim mitom i koloritom koje nam se, kao ukletom narodu, starom istorijskom narodu ponavljaju kroz istoriju kao što se ponavlja smenjivanje noći i dana.
Nije važno kako se ove ličnosti poimenično zovu – da li Solunka, da li Ilka, Ibro, Predrag, Nenad, zločinac Franjo, ili doktor Lukač, svi su oni manje više predodređeni da odigraju sudbonosnu ulogu – mučitelji kao Jude a mučenici kao Isus Hristos. Ima tu elemenata i od stradanja Hristosa, o predodređenosti od strane sudbine za nesreću, kao i onih koji treba da ostanu živi da bi pripovedali o mrtvima. Vrhunsko pripovedačko majstorstvo Danilo Marić je prikazao u opširnom poglavlju o strahu kroz prizmu analitičke podsvesti Frojdove psihoanalize, kada je doktor Lukač zamalo izbegao od ustaškog noža krvoloka Franje Mlinarića skokom u Neretvu, kao što je to bilo u pripovetci "Spasonosni srk" u pripovedačkoj knjizi "Rika rijeke Drine,"samo za razliku što ovaj junak gine kao utopljenik u Neretvi a dr Lukač isplivava na obalu i počinje novi život radom u bolnici u koju mu dovode na lečenje od straha koljača Franju: on hoće uporno da dokaže doktoru Lukaču da ga prepoznaje, ali doktor se vešto brani od tog poznanstva. Danilo Marić iznosi čitavu psihoanalitičku teoriju na primeru koljača i nesuđene žrtve, straha i usuda, u kojoj doktor Lukač nalazi koren i opravdanje za ustaška nedala. Oni se intenzivnim strahom brane od zla koje bi im se moglo dogoditi. Kao odbrambeni mehanizam strah deluje katarzično u trenutku dok masakriraju svoje žrtve jer onda se strah prenosi na žrtve. "On je nesrećan pored sreće drugih, on mrzi srećne, i njihov život, i njihove snove. U prirodnoj borbi da bude u svemu kao i ljudi oko njega, zatočenik mraka odabira bolestan ali u njegovoj podsvesti jedini put izbavljenja, uništavanje srećnih. Kad nestane srećnih zatočenik zla će biti kao i svi ljudi oko njega..."
Doktor Lukač je ovde iznio jedno novo naučno zasnovano poglavlje na temeljima psihoanalize ljudske duše o strahovima i pokoljima i to je ujedno i najveća vrednost i novina Danilovog romana. Te strahove – nalazio je doktor Lukač, ta brđanska deca vuku korenom iz nesrećnog detinjstva kad su se cela priroda i ljudi bili zaverili pored njih i protiv njih a nikakve zemaljske odbrane nije bilo; tu su i prirodne pojave, kiše, vetrovi i hladnoće, glad, usamljeništvo, planinske munje i gromovi, strah od gladi i svi se ti strahovi kasnije u odraslom mladiću izrode u svoju suprotnost, u mržnju i uništavanje drugih – srećnih. Tu leže koreni koljaštva i ustaštva po dr Lukaču i po Danilu Mariću i ovim je roman mnogo dobio na svojoj unutrašnjoj opravdanosti i tenziji.
Treba istaći likove mladića Predraga i Nenada koji su voleli lepe devojke iz svog kraja, Solunku i Ilku. Predraga ubijaju ustaše a Solunka ostaje doživotno sama i skrhana kao Majka Jugovića, kao Brehtova Majka Hrabrost. Pominje se i ubistvo kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića u Marseju i ništa više nije slutilo na dobro. Ovaj je roman u isto vreme i drama kolektiva ali i pojedinca. Nesreće koje opisuje nisu poštedele nikog, pisac sugestivno deluje na čitaoce. Suština romana je autentična i istinita koliko je i sam Bog istina, tvrdi pisac.
MILOSAV ĐALIĆ o romanu SUZOPOLJE
U istoriji nema književnosti – a i danas – mnogi letopisci su pokušavali da daju svoj literarni doprinos Kosovskom boju i, manje-više mahom uspevali. U dalekoj prošlosti su to najbolje i najtrajnije učinile junačke narodne pesme Kosovskog ciklusa naše književnosti srednjega veka, i to u brojnijim svojim delima, dok ih je daleko manji broj bio u prozi od kojih se gotovo ni o jednom danas više ne govori, izuzev možda jednom – "Janičareve uspomene" Konstantina Mihailovića iz Ostrovice. Prvi opis kosovskog boja nalazimo kod našeg srednjevekovnog biografa Konstantina Filozofa koji je živeo na dvoru despota Stefana Lazarevića. NJegova biografija o despotu Stefanu pisana je 1431. godine, dakle samo 42 godine posle kosovskog boja, kada su uspomene na ovaj događaj bile još uvek sveže. Sem toga, on je bio vrlo omiljen na despotovom dvoru, a to znači da je mogao da bude sasvim tačno obavešten o događajima na Kosovu. Zato se i ne može sumnjati u istinitost njegovih navoda. Podaci koje nam je ostavio ovaj biograf čine zametak i pesničko jezgro kosovske legende. Tu je naglašena kletva, a tu se pominje i volja božja kao uzrok poraza. Međutim, nigde se ne pominje Miloš Obilić, ne pominju se Jugovići, nema ni reči o izdajstvu, a još manje od izdajstvu Vuka Brankovića.
Današnji naši savremeni pisci pokušavaju – a dobrim delom i uspevaju – da tu prazninu nadoknade. Ako izuzmemo prelepu antologiju pesama pod nazivom "Žertveno polje Kosovo" objavljenom pre nekoliko godina, možemo izdvojiti svega dva-tri prozna dela koja su dostojno obeležila ovaj događaj. To su romani Miroslava Savićevića "Priča o kosovskom boju" i Dobrila Nenadića "Roman o Obiliću", ali i drama Zvonimira Kostića "Lazar, veliki knez". Svakako su to dela dostojna romaneskne karakterizacije ali neujednačenih vrednosti. Čini nam se da je daleko otišao iznad svih njih, srpski pisac Danilo Marić u svom rukopisu na ovu temu pod naslovom "Suzopolje." Posle desetak objavljenih knjiga pripovedaka i romana iz raznoraznih oblasti ljudske delatnosti i života, Danilo Marić se – da to odmah kažemo – vrlo uspešno, gotovo do samih vrhunskih dometa književnog dostignuća uhvatio u koštac sa starom temom i njenom večnom aktuelnošću – bojem na Kosovu.
Od samog početka njegova priča počinje vrlo zanimljivo da se raspreda, i, kako bi to rekao veliki pisac Gogolj, nit pripovesti počinje da se zapliće", – odmah vidimo da imamo posla sa piscem od znanja i zanata, izvanrednim u svojoj branši. Na samom početku romana, u poglavlju "Vremešna desnica" opisuje se srpska prestonica Kruševac u predvečerje kosovske bitke, situacija na kneževom dvoru, kada se knez Lazar sa porodicom i velikašima priprema da dočeka sina Stefana iz Svete Gore, gde se školovao u manastiru Hilandaru. Dečak je tamo proveo dve godine učeći pismenost, vizantijsku istoriju, književnost, slikarstvo, pa i veštinu ratovanja. Međutim, pisac se vešto prerušio u drugog naratora tako da celu priču govori Jefimija, prva srpska pesnikinja, udovica posle maričke bitke koja se našla na Lazarevom dvoru, a kasnije kao monahinja u obližnjem manastiru LJubostinja. Na jednom mestu ona kaže: "Istina je, sve vam ovo kazujem ja, Jefimija, najtužniji rab božji, i očevidac osmoga vidovdanskoga Kosova, zaista vam se istina kazuje..." Tako je pisac Danilo Marić izabrao dobro poznatu formu "priče u priči" i pripovedanja u prvom licu, što njegov zanat čini vrlo umešnim i delotvornim.
Jefimija tokom svoje priče predoseća velike nesreće, kosovski boj, i žali kneza Lazara i sve hrabre srpske ratnike koji će na Kosovu ostaviti svoje kosti. Ona sumnja u Lazara i njegovu starost, bolest i nesposobnost za odsudnu bitku i da on više nije u stanju da bude čelni konjanik, a njegov sin, knežević Stefan, je maloletan. Susret oca i sina koji je bio dirljiv u njoj izaziva suze sažaljenja. Lazar uporno i izdržljivo vežba svakoga dana da ojača svoje posustalo telo, ali sin Stefan vidi da su mu pokreti isuviše prespori za ratovanje. Pored grada Kruševca i stanja na dvoru, narator opisuje široko kruševačko polje koje vri od lepote i pitomine, zatim se vide Morava i Jastrebac, gde knez Lazar redovno odlazi na vežbanje. Tu je zatim i drugi dirljivi susret majke Milice i sina Stefana, kada je kneginja nemanjićke krvi govorila sinu da on treba da očuva svetorodnu nemanjićku krv.
U poglavlju "Hristos mladenac" knez Lazar je govorio sinu o svojim problemima i dilemama pred sudar sa Turcima, o srpskoj neslozi, o tome kako će ga on naslediti, o zadužbini Ravanici i manastiru LJubostinja. Znao je da su Azijati nezadrživi u svom naletu, Srbiji preti velika opasnost, polumesec kidiše na krst i evropejski križ. "Jedini svedok prohujalog života je zadužbina", rekao je otac sinu. Milici, Jefimiji pa i sinu Stefanu knez Lazar je često prepričavao svoj krvavi san o kosovskoj tragediji.
Poglavlje "Uoči Vidovdana" opisuje Tvrtkovu vojsku i njegove snage, koji se nalazi u dilemama da li da pomogne Lazaru i na kraju odustaje. U ovom poglavlju nalazi se i jedno od najlepših mesta u romanu – razmišljanje 13-godišnjeg Stefana, u pećkoj patrijaršiji, o zlu koje ga čeka, njegovog oca i svo srpstvo. Tada se prvi put zamislio nad svrhom i smislom života. Pisac na sugestivan način pokazuje da ovaj boj nije samo srpsko-turski obračun, nego sudar krsta i polumeseca, Azije i Evrope.
U ovim solilokvijima često se Lazar ispovedao Jefimiji koja je pamtila i beležila: "Moja Jefimija, svedok si, moja Jefimija, sada bi se svako zahvalio na vođstvu. Nije lako biti jedini krivac za daljnji tok Srba i pravoslavlja. Rado bih i ja pobegao iz istorije i odgovornost za narod prepustio nekom drugom Srbinu." Opisuje se tradicionalna srpska nesloga oko komandovanja. Pojavilo se tri komandanta a ne jedan, knez Lazar. Lazar je bio pesimista i uvideo da su sve prednosti na strani Turaka, tako da se osećao već poražen i pre boja. Za Murata je ova bitka bila usputna, cilj mu je bila hrišćanska Evropa. Konstatuje da je Srbima suđeno da vode nametnute bojeve, rađaju junake i slave gubitnike i mučenike. Jefimija pomaže piscu, ona iz poglavlja u poglavlje dobro svedoči, imala je iskustva u tome, bila je svedok krvavoj Marici, pa je sada i svedok krvavog Kosova.
Snažno je izvajan lik igumana Petra koji je carici Milici davao mudre savete za budućnost Srbije, to je već bilo posle sudara dveju vojski i Lazareve pogibije na Kosovu. Od tada je ona počela uspešno da vlada, zna šta hoće i da je sve to "po meri vremena." I zaista je ovaj Petrov i Miličin program postao smisao za sve što će se Srbima dogoditi u kasnija vremena. Brzo podizanje xamije u Lazarevom Kruševcu izazvalo je golemu potištenost svih balkanskih pravoslavaca. Tako su Turci Srbe prihvatili kao najpouzdanije podanike i dostojne saveznike. Srbija je postala vazalna država a na dvoru je Milici glavni vojskovođa bio vojvoda Vukašin, jedan od retko preživelih na Kosovu. Stefana su sve više odvodili na dvor turskog cara Bajazita a Miličina kćer Mileva otišla je u manastir Ravanicu. Zarobljenog kneza Lazara i njegovog vojvodu Vikašina Bajazit je odveo pod šator u kome je ležao mrtav car Murat, i sa Lazarom vodio neobičan dijalog o snazi i veštini srpske vojske kojoj se divio i on i njegov otac sultan Murat. Ali je srpska vojska hendikepirana neslogom, ohološću i borbom za vlast. Bajazit je kao veliki vojskovođa i ratnik ponudio knezu Lazaru podelu vlasti, savez i vazalstvo, ali je knez to odbio opredelivši se za "nebesko carstvo." Onda mu je Bajazit odrubio glavu jednim zamahom pozlaćenog mača, ali je po Lazarevom zavetu poštedio vojvodu Vukašina i sina Stefana. A Vuk Branković se izvukao iz boja, nije mu bilo do saveza kome on nije čelnik. Crkva je izopštila Vuka Brankovića kao izdajnika iz koje se nikada više neće izvući, i umreće u progonstvu u Turskoj.
Stefan je sve više stasavao u hrabrog i veštog ratnika iako mu je bilo svega šesnaest godina. Sa zetovima Đurađom i Vukom učestvovao je u borbi protiv Turaka i dokazao se kao veoma vešt i hrabar ratnik. Dva prelomna događaja su se tada desila: naređenje turskih vlasti da vojvoda Vukašin i Stefan sa oklopnicima priđu turskoj vojsci i da se kneginjica Mileva povede za suprugu sultana Bajazita. Ona odlazi sa pratnjom – i ta slika je veoma snažna i upečatljiva – u kojoj je i brat Stefan, da bude carica i supruga Bajazitova. I od tada postaje sultanija Olivera.
Olivera je na dvoru radila za srpsku stvar; ona je zbratimila muhamedanstvo i pravoslavlje, zavela srpski jezik na dvoru, okupila umetnike iz balkanskih zemalja, sagradila svetosavsku crkvu u kojoj je dala da se naslikaju srpske svetinje, svi vladari od Nemanjića do cara Lazara. Svojevoljno je trpela svoje jade jer je znala da je to voljom sudbine određeno. Sa turskog dvora ona je radila za svoj narod.
Autor zagovara dobro poznatu tezu koju je sultan Bajazit izrekao Stefanu – da Srbe niko ne može pobediti osim sami sebe. Pri kraju romana bio se još jedan veliki i odlučni boj između mongolskog kana Timura i Bajazita. Strašnim oklopnicima komandovao je Stefan Lazarević i Timur nije mogao nikako da ih pobedi. Stefan mu je pružio ruku pomirenja, što je ovaj jedva dočekao. Bajazit je potučen do nogu i Timur je preuzeo svih trista devojaka iz njegovog harema a njegovu caricu sultaniju Oliveru, po dogovoru sa Stefanom, ispratio prema Konstantinopolju, odatle prema Kruševcu, gde je ona otišla u manastir LJubostinju i zamonašila se kao monahinja Magdalena.
Kao i car Dušan, sada i knez Stefan Lazarević u potpunosti shvata da na Evropu treba zaboraviti kao na saveznika. Okreće se svojim potrebama. U hramu svetske kulture napaja se rimskim poštovanjem zakona i reda, i vizantijskim poimanjem viteške časti, poštenja i nauke. Prihvata titulu despota, prvu iza carske, koju i može dodeliti samo car. Za srpskoga kneza i despota krunisao se u Carigradu u 400 godina starom dvorcu Vlaherne. Zatim je satro Turke za sva vremena, proterao ih iz svih svojih zemalja, porušio xamije i izgradio crkve koje su tu i pre postojale. Bio je najmoćniji vitez u Evropi. Nastala je obnovljena i moderno zasnovana država, bogata i jedna od najuređenijih evropskih zemalja. Počivala je na duhu svetosavlja. Po uzoru na Rim postavio je i do kraja primenio zakone o redu i miru. Kod crkve Samodreže podiže postojan mramorni stub kosovskim junacima. Po smrti svoje verenice Helene ostao je dosledan sebi da će se venčati samo jednom, na kraju se venčao sa crkvom. Sagradiće zadužbinu Manasiju, dostojnu najvećih Nemanjića. Vlast će da prepusti onome u kome teče nemanjićka krv, sestriću Đurađu Brankoviću, sinu Vukovom. Nisu ga priznavali njegovi, on se povukao u manastir i napisao značajno književno delo "Slovo ljubve." Stalno je ponavljao reči apostola Pavla: "Meni je život Hristos, a smrt dobitak. Ne živim više ja, nego u meni živi Hristos."
I crkva mu je osporavala zasluženu slavu, pravo oslobodioca. Kao i caru Dušanu Silnom. Crkva je u carstvo nebesko uznosila svakoga srpskoga vladara, osim njih dvojice; caru Silnome ne zaboravi savez sa katoličanstvom, a despotu Visokome sa muhamedanstvom. A i poznata je jedna neumoljiva činjenica u srpskom narodu: on na čudan, gotovo neshvatljiv način ne voli svoje najveće junake pobednike.
Kao što je sultanija Olivera našla utočište u manastiru LJubostinja kao monahinja Magdalena, tako je i njen nekadašnji verenik vojvoda Vukašin, jednoruki junak sa Kosova, takođe u LJubostinji postao monah Joanikije. Po ceo dan je provodio na ljubostinjskoj rečici, jer je ona izlazila da pere rublje. Bez reči su se skriveno pogledali.
"Izgled i skončavanje uzvišene ljubavi, monahinje Magdalene i monaha Joanikija, uz svedočenje rečice LJubostinje, osta godinama da kazuje o širini i dubini Kosova, srpskog Suzopolja."
Jedna od pouka koja se izvlači kao lajtmotiv u romanu jeste čuvena odlika Srba – što se i ovom prilikom pokazala – da nikome vlast tako nije prirasla srcu kao Srbinu. Kosovska tragedija značila je kraj srpske samostalnosti. Srbija je pokušala da se grčevitim, samrtnim trzajima i dalje odupire azijskom osvajaču, ali je sve to bilo uzalud.
U ovoj priči odnosno romanu o boju kosovskom, pisac Danilo Marić nije pisao ni istoriju ni legendu, ali i od jedne i od druge je gradio svoju priču duboko psihološkog karaktera, snažno prodirući, snagom svoje umetničke imaginacije u duše junaka, svih učesnika ovoga romana. Pisac je uspešno istrajavao tamo kada prestaje istorija i kada se otvara vrtlog priče. Ovo delo predstavlja plod neprolazne i trajne vrednosti i u njemu ima nečega od zvuka pramelodije, kako bi rekao naš poznati istoričar Ilarion Ruvarac. A to je roman "Suzopolje", to je krvavo i posvećeno Kosovo polje.
Trstenik, 20. septembra 1999.
MIODRAG PETROVIĆ o romanu SUZOPOLJE
Roman Danila Marića SUZOPOLJE bavi se jednom temom koja je decenijama bila zapostavljana u srpskoj književnosti a koja se danas ne samo rabi nego je, štaviše, postala i vrlo komercijalna. To je ono burno vreme što prethodi prekretničkoj godini srpske istorije (Kosovski boj 1389.) a obuhvata, dakako, i samu tu godinu i njene posledice po budućnost srpskog naroda.
Odmah ćemo reći: Marićev roman, iako nastoji sačuvati osnovne fakte i odnose koji su nam iz istorije poznati, predstavlja pitko romansijersko štivo u kome ima (i to je njegova umetnička prednost) i dosta slobodnih i maštovitih kombinacija. Istina, autor ne remeti osnovne istorijske linije što su jednom zauvek (ili bar za dugo vremena) postavljene, ali on na njih polaže i izvesne imaginativne slojeve narativnih tokova. Tako, na primer, autor pravi pretpostavku da je između sultana Murata i cara Lazara bilo izvesne ratničke igre u smislu hoće li Murat sa svojom ordijom proći kroz Sićevačku klisuru, kraj Niša, ili će udariti na drugu stranu, pri čemu autor pokazuje i dobro poznavanje terena i ponešto od vojničkog znanja što njegovo pripovedanje čini ubedljivim. Poznatu legendu o Milošu K(obiliću) prepravlja u tom smislu što ubistvo Muratovo nije izvršeno na način kako to narodna tradicija prenosi, već je na Muratov šator izvršen udar elitne grupe srpske vojske (danas bi se reklo komandosa) koja je obavila zadatak, pri čemu su svi ili skoro svi izginuli. Što se pak smrti cara Lazara tiče, autor dopušta da je on bio zarobljen, pa kako je odbio da se priključi Bajazitu u njegovom pohodu na Evropu a protiv katoličanstva, smatrajući to izdajom u najgorem smislu, on gubi glavu. Izvesna promena je izvršena i u pogledu lika Kosovke devojke: to nije, kako legenda kazuje, devojka iz naroda, već je to kćerka cara Lazara Mileva koja polazi na Kosovo polje ne bi li našla svoga verenika, vojvodu Vukašina, kasnije to nije niko drugi do Bajazitova žena, sultanija Olivera.
Iako, kao što se iz ovoga vidi, ima u Marićevom romanu dosta izmena fakata (koje je i inače teško istorijski utvrditi), on je ipak istorijski roman (u kojem su od najveće vrednosti njegovi psihološki sadržaji), pouzdan što se opšte atmosfere tiče. Istorijske činjenice služe autoru kao osnova na kojoj stvara autentičnu atmosferu tog davnog vremena. On međutim nije išao ni u kakva istorijska detaljisanja, već je više ponirao u dubinu likova, nastojeći – i to sa znatnim uspehom – da nam predoči šta se dešavalo u dušama glavnih protagonista te za srpski narod odsutne bitke. (Tako ćemo se u romanu susresti sa književno uspelim portretima cara Lazara, carice Milice, kneževića Stefana, Lazarevih zetova Đurđa i Vuka Vuka Brankovića, vojvode Vlatka Vukovića, izaslanika bosanskog kralja Tvrtka, izvesnih sveštenih lica itd.)
Autor ne povezuje likove u jedan sled zbivanja, jer su ta zbivanja poznata već po samoj istorijskoj pozadini. On nastoji da promisli o posledicama koje Kosovski boj može imati po ceo srpski narod, i ne samo po njega. Sudeonici Kosovskog boja i te kako su svesni činjenice da se tu, na Kosovu, ne bije bitka samo za Srbiju, niti samo za Balkan, već za celu Evropu. On ističe nesložnost feudalnih velikaša (na kojem insistira i narodna tradicija) kao odsudnog činioca svega što će se dogoditi. Temeljnim insistiranjem na tome autor pravi aluziju i na naše vreme. To nije saopšteno napadno, ali fluid toga značenja zrači iz celog rukopisa.
Pisac ističe da su Stefan Lazarević i Dušan Silni jedina dva srpska vladara iz roda Nemanjića koja su ostala bez crkvene kanonizacije, jer je prvi – do vlastitog samoosvešćenja – bio isuviše agilan saradnik pobedničkog islama, a drugi – krune radi carske – veoma sklon katoličanstvu na šta Srpska crkva, razume se, nije gledala sa naklonošću.
Inače celim romanom struji tradicija svetosavlja kao onog osobenog činioca koji je vršio i u to doba i kasnije proces etničke i nacionalne homogenizacije.
Roman Danila Marića SUZOPOLJE predstavlja vredan rukopis i mi ga, stoga, preporučujemo...
Niš, 1988.
MILOSAV ĐALIĆ o romanu GOSPA
Roman Danila Marića "Gospa", predstavlja nešto neobično i sasvim novo, i drugačije, u odnosu na sve ostale romane i zbirke pripovedaka koje je napisao; dosežućje napisao; dosežući obale i kordinate transcendentalne umetnosti, obavijajući nas tajnom Jungovog "lavirinta u čoveku", stvorio je posve originalan i izuzetno dobar roman psihološke provenijencije, zadirući, snažnim zamasima psihoanalitičara osebujne vrste u dubine nesvesnog. A to je ono nerazjašnjeno i tamno u nama što se može otkriti samo dubinskom psihoanalizom posebno obučenih psihoterapeuta (bilo da su psiholozi ili psihijatri), u koje zadiru i pisci, ali vrlo retko. No, kod Danila Marića nije ovakva vrsta pisanja duboke psihološke proze slučajna: on se u raznim segmentima, prilikama i prigodama dodirivao psiholoških ravni i detalja i u drugim svojim romanima koji su bili istorijski i društveni a ne psihološki ("Alipaša", "Suzopolje", "Lešinarke"). A ovoga puta se zaista osmelio – neobično hrabro i gotovo stopostotno uspešno – da napiše jedan dobar, isključivo psihološki roman koji u svim svojim nijansama govori o piščevom velikom poznavanju psihologije kao posebnog fenomena u čoveku.
Nije li stara pesma pevala da ko uporno traži ishodiće put. Ovim se želi reći da je pisac tokom svih dugih godina svog uspešnog i rezultantnog bavljenja literaturom, počevši od malih tema i sitnih detalja, do sasvim velikih, snažnih i markantnih, kao što su već pomenuti "Alipaša" i "Suzopolje" – uporno tragao i vežbao ruku spisateljsku za jedan budući psihološki roman, koji je sada grandiozno izvajan u rukopisu "Gospa". "Gospa od uma", kako je svojevremeno naš pesnik Milan Komnenić nazvao umnu Isidoru Sekulić, jednu od najboljih spisateljki koju smo imali u srpskoj književnosti. Tako je uspešno i valjano vajao svoju "Gospu" od veleumnog značenja i Danilo Marić. Ovim romanom je na najbolji mogući način pokazao da je našao svojevrsni putokaz u večnom traganju čoveka za spokojnom obalom, na primeru devojčice Nadice od vremena kada se razbolela od straha, do njenog potpunog izlečenja. To je odavno poznata maksimada veliki deo naših zdravstvenih nevolja dolazi od psihe i od mnogih duševnih muka koje proživljavamo. I poznat je fenomen u psihologiji i psihijatriji – da niko ove muke nije ni izlečio nekim doktorskim principima i metodama do one same, onako kako su i nastale obično su se tako i završavale, spontanim izlečenjem. A to su posebno izraženi fenomeni u čovekovom duhu, nedostupni svakodnevnim terapeutima, nesvesno, koje je čudotvorni fakat ne samo u Frojdovoj psihoanalizi. Toj konstataciji pridružuje se i Dr Viktor Frankl, čuveni psihijatar ali ne psihoanalize nego logoterapije, koji je smatrao da život nikada nije lišen smisla i da su ga ljudi umeli da nađu i u logoru, zatvoru, ili na samrtničkoj postelji. Ima okolnosi – smatra on – koje ne možemo menjati, određivati svoj odnos prema tim okolnostima. I ponekad najstrašnije pretvoriti u trijumf. Takvim "metodom" je lečena i izlečena Nadica – ali i upornim očevim brigama, nastojanjima, pokušajima, upornostima gotovo neviđenim u ljudskim prilikama koje jedan otac samo može ispoljiti prema svome detetu. Kad na kraju romana saznajemo da nije bilo samo trijumf nad psihičkom bolešću (strah je ipak bolest, posmatrana sa stanovišta psihijatrijskog učenja, kako bi rekao naš najveći "straholog" danas, Dr LJubomir Erić, redovni professor psihologije na beogradskom Medicinskom fakultetu), već je to bio i jedinstven primer trijumfa čovekovog nad Zlim u čoveku, nad onim vragom koji se pobeđuje Dobrim, kako je uvek i trijumfovala ta večna biblijska borba između Boga i đavola, u ovom slučaju između dobra i zla.
Roman "Gospa", dakle nije samo istorija bolesti jednog mladog i nevinog bića; ovaj roman je istorija preživljavanja roditelja, često neuspešnog bdenja nad dječjom bolešću, ali i svih onih detalja koji vode ka izlečenju, ka konačnoj pobedi života nad samom smrću, nade i volje nad strahom i neizvesnošću. Ovaj roman je teško prepričati, kao što je to slučaj i sa svim snažnim psihološkim romanima uopšte u istoriji književnosti, što je poznata činjenica. Ko jednom pročita dobar psihološki roman, njegov sadržaj se opire prepričavanju, analizi ne. Kao što psihijatri vešto vrše analizu na Frojdovom kauču, tako i kritičari književnosti vrše analizu psiholoških romana, kako u detaljima tako i u globalu.
Roman počinje gotovo prozaično i konvencionalno, data je jedna obična mostarska porodica u četrdesetim godinama života, koje čine najugodnije životno doba, jer već se dostiglo sve što je za život od značaja, ili se više neće ni dostizati; ljubav, porod, karijera i imanje. Fizička snaga je u zamahu, a um je dozreo do smirenosti, nema više preteranih želja ni stresova. Ovako razmišlja i govori Anđelija, supruga naratora, "u povodu jučerašnje Nove godine i njihovih godina života" (njoj je četrdeset a njemu četrdesetjedna). Sagradili su kuću kakvu su želeli, postigli zavidne karijere, obišli svet, imaju ušteđevinu, uspeli da podignu kćerku Nadicu, "zlatnu nit njihove ljubavi i sreće." S Novom godinom zakoračila je u trinaestu, već je dobijala djevojačke obline, mnogo je čitala, slušala i saznavala, pa ih je često iznenađivala svojom nadprosečnom inteligencijom i višestrukim talentom. Sa ocem, predobrim i lucidnim čovekom, majstorom svoje profesije i velikog životnog iskustva, naratorom romana, porodica živi srećno. Jedne večeri spremaju se otac i ćerka Nadica da odu u posetu Maksimovićima, prijateljima u komšiluku, a Anđeliji se ne ide iz kuće, "iz ove ljepote na onu vjetrušinu... Ko bi se sad hrvao s tim snažnim vjetrom, koji mete sve ispred sebe."
"Pričajući o svom gradu neki Mostarci govoriće vam o obilju svjetlosti, drugi o ranom beharu, treći o modrini i bistrini neretvanskog sliva, četvrti o rukohvatu Starog mosta, a Anđelija kad se god poveo razgovor o Mostaru pričala je o njegovom snažnom vjetru. Ne voli vjetar, naročito ne ovaj mostarski, i činiće sve što može da ne izlazi na ulicu dok duva, a kad se još obruši veleštak, nema te cijene po koju bi je mogla izmamiti mostarska ulica.
Grad se smjestio u nevelik rodnošću izdašan kraški kazan, koga je zamuljivanjem satvorila predistorijska Neretva. On je istovremeno i kapija između dva velika polja, bišćanskog i bijelog, i grudobran za sjeverne i južne vjetrove.
Kad bezdušni kontinentalni vazdušni zamah u Bosni stasa i krene ka jugu, na Hercegovinu, nasrne na mostarsku kapiju, ona se od prve pokori i otvori, nakon čeka uslijedi orkanski vjetar, koji će tutnjati tri dana. Mostarci se uklanjaju i ta tri dana zabravljuju prozorske kanate i kućne kapije, i tek trećeg dana obazrivo izvirivaće isčekujući smirivanje, kada će nastupiti rajska tišina, besprijekorna čistoća ulica i parkova, te kosmička plavet i vidljivost.
Danas je drugi dan godine i drugi dan vjetra, onoga koji umije i da se zametne kućnim krovom i zaustavi voz, i Anđelija nije voljna da se nadmeće s njim, nisam naročito ni ja, ali moramo poći zbog Nadice, njoj se ide, jer nju svake Nove godine, drugog dana naveče, kod Maksimovića sačekuje poklon, biće i večeras. Zbog toga ona i ne pomišlja da bi se od te posjete moglo odustati. I otići ćemo bez Anđelije."
Namerno smo citirali iako poduži ovaj odlomak sa samog početka romana "Gospa" Danila Marića, koji je vrlo simboličan, koliko dekorativan, toliko i smislen, jer od njega sve počinje i njime se sve završava u ovoj čudnoj knjizi, iz njegovog "ogoljelog simbola", strahovite i divlje prirode – kakvu nailazimo u romanima Ive Andrića "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika", a i u pripovetkama "Most na Žepi" i "Rzavski bregovi". I približna je misao Andrićeva izrečenajednom prigodom o ovakvoj divljoj prirodi bosanskih vetrova, reka i planina, da gotovo iz svega toga ne izvire uvek jačina, snaga i hrabrost, kako bismo često puta očekivali, već ovakva gotovo misteriozna priroda često porađa melanholiju, strah, neurozu i mentalne disproporcije kakve se na primer naziru u majci i supruzi Anđeliji, koja ne sme da izađe na surovi mostarski vetar; u velikoj meri se, tu, na samom početku Marić približio Andriću, i melanholijom i naslovom romana ("Gospa" i "Gospođica".) Iz melanholije divljine ovakve prirode nastao je i poznati Andrićev roman "Gospođica" i Marićev roman "Gospa."
I sve ono oko Nadičine čudne boljke što će uslediti tokom gusto tkanom potkom Marićevog psihološkog romana, u tesnoj je vezi sa divljačnom prirodom koju smo opisali citirajući autora, jer neka nevidljiva i gotovo nedokučiva tajna iz pomenutog opisa diskretno najavljuje matricu nečijeg psihološkog nespokojstva koje prerasta u autentični neurotički sindrom duševnih muka i stradanja. Još se jedna tajna da naslutiti: niti je to mogla biti Nadicina majka, i supruga naratorova, Anđelija, jer se ona vešto skriva iza topline i sigurnosti svojih kućnih pokrivača da se ne bi sudarila s opasnim mostarskim vetrom veleštakom i samim tim stvorila odbranbeni mehanizam bilo kakvog sopstvenog poremećaja u mentalnom sklopu; nije to mogao biti ni otac, narator, koji oličava snažnu individualnost, gorštačku prirodu koja je izvukla pozitivne elemente iz strahote okruženog prirodnog haosa i nadogradio svoju robusnu prirodu izuzetnim toposom intelektualne energije promućurna i darovita čoveka kome niko ništa ne može, kome je ovakav svet između ostalog darovan i kao izuzetna inspiracija za gusta literaturna i psihološka promišljanja. Orkanski vetar, njegova stihija i tutnjava prirodno će iz svoga bića, svoga porekla i gorkog korena napasti ono što je neodoljivo nežno, krhko, plemenito, maleno, sićušno, nesigurno u svojim odbranama unutrašnje strukture koja je još labava i neoformljena u tim godinama, a to je malena Nadica. Pred njom, i u njoj se otvorio ponor u duši kao kod nekih junaka Dostojevskog, jer nju ovakva priroda nije učinila čvrstom, stamenom i otpornom kao njenu majku i oca, već je to nežno biće bilo predodređeno da podrhtava, kao "vejka na vetru" (Blaže Konevski), da poprima tajanstvene šumove i pojave iz surove prirode i neprijatnog okruženja u negativnom naboju, jer prag krhkosti njene svesti bio je vrlo podložan svim negativnim utiscima i uticajima života koji se pred nju postavio kao džin u ogromnoj veličini.
U čemu su se ogledale te negativne komponente koje je ona tako rano poprimila i kojima nije mogla da se odupre u svojoj svesti – bolje reći u nesvesnom njenom sadržaju – odmah se takođe naglašava na početnim stranicama romana. Kada su pristigli do zgrade u kojoj stanuju Maksimovići, popeli se na četvrti sprat i pozvonili na ulazna vrata, poduže su čekali da im otvore. Nadica se zagledala u vrata susednog stana a i otac je posmatrao pregledno stubište i razmišljao o stanarima osluškujući njihove glasove. U trenutku kad je pogledao u pravcu Nadicinog posmatranja susednog stana, pričinilo mu se da su kroz nevidljive otvore vrata dopirali mrak i slab izvor veštačke svetlosti, grobna tišina i zadah truleži. Otac se pitao šta je toliko privlačilo da netremice gleda u ta tajanstvena vrata. Bila je isključena iz njegove prisutnosti i snažno zaokupljena nečim ili nekim iza tih vrata. Nije reagovala na očeve primedbe šta vidi u tim vratima; povela je nem razgovor sa sobom iza vrata koje je pokazivao njen izraz lica. Uspostavila se fluidna veza kroz drvena vrata i ocu naratoru se nametnula misao o mnoštvu nedokrajčenih pitanja. On je pojmio da ona nekog vidi iza zatvorenih vrata i od njega se plaši. Tražila je potvrdu na njegovom licu nečega što je samo ona videla. Otac je prvi put video svoje dete hipnotisano iza vrata, sa devojčicom se događa nešto nesvakidašnje i do sada nepoznato za njega. Dva puta je pozvao a ona ga nije čula. Ona više nije skidala pogled s tih vrata, koja su i njega zainteresovala. Zijo je otvorio vrata i oni su ušli kod svojih prijatelja koji su i sami primetili neke promene u Nadicinom ponašanju. Na njeno pitanje ko stanuje iza susednih vrata Zijo je izbegao da da bilo kakav odgovor. Na tim vratima nije bilo pločice sa natpisom imena stanara kao na drugim vratima. I na očeva uporna pitanja ko tu stanuje, prijatelj Zijo je izbegavao da da bilo kakav odgovor. Naratoru je bilo nepojmljivo da ne poznaju stanare preko puta, to je nemoguće, pa mu je i ta činjenica govorila da se radi o nekom neuobičajenom tajanstvu, tako da je sumnjama otvarano sve više prostora. Prijatelj krije neku tajnu a narator je mislio da već godinama nema nikakvih tajni među njima. Život je, dakle, u suštini ipak nedokučiv i nikad se ne zna šta se iza brda valja, jer su nepoznati putevi Gospodnji. Mislima je probadao prepreku zida iza koga stoji tajna. U mašti je dočaravao raznolike, realne i fantastične situacije. Nadica je kazala da misli da je to duh. Celo veče im je neplanirano prošlo u nagađanjima koja nisu predvideli: ko je tajanstvena stanarka, zašto ne izlazi, zašto nikog ne prima, zašto je niko ne poznaje, zašto živi tajanstveno usamljena? Odmah su se usaglasili da to mora biti žena jer muškarci ne umeju da budu tako tajanstveni. "Ali, čika Zijo, mene je strah!" kazala je Nadica. "Volela bih je vidjeti..." Narator je zaključio: "Neka ucvijeljena i razočarana nemoćna žena. U svakom slučaju nije dobrog zdravlja, jer se tako ne ponašaju zdravi ljudi." Domaćica Vesna je smatrala da je u pitanju "njen zavet, djevojka razočarane ljubavi, religiozna fanatična osoba." Nekim osećajem Vesna pretpostavlja da "u stanu neprekidno gore svijeće, da je stan pun ikona, kipova i svetih knjiga. Ne prestaje se moliti Bogu, spava na kolenima, nekim ritualima okajava svoje grijehove, ili proklinje nekog ko je uništio njenu sreću." Na ispraćaju, pri izlasku, svih šestero su se više bavili izazovnim vratima nego pozdravima.
A tim "izazovnim vratima", i onim što je u maloj Nadici izazvalo strah od njih, baviće se autor čitavim tokom romana, kroz osmišljenu priču naratora, lagano, psihoanalitički, rečenicu po rečenicu, poglavlje po poglavlje dok ne dođe do kraja romana u kome su se obistinile sve ove sumnje u tajanstvenu ličnost s početka romana. Autor je to činio zaista vešto kroz dobro izabranog naratora koji je jedino bio i moguć u ovom psihološkom tekstu, to je otac porodice koji se uhvatio u koštac sa velikom nesrećom a pisac sa velikom temom – preokupacijom Andrića i Kjerkegoga – temom straha i teskobe u mentalnoj strukturi jedne osobe, u ovom slučaju maloletne Nadice. Na kraju romana otac i spasava Nadicu od prevelike psihičke boljke, a na početku romana mala Nadica iznosi ocu čudesan san kako je napala veštica u snu a otac je spasao; tako se i simbolično, u duhu Andrićevih mostova večnosti, povezuju početak i kraj romana: početak bolesti i kraj njenog izlečenja zahvaljujući očevim nadčovečanskim upornostima i naporima pod krilima Gospe iz Međugorja, koja čini i konac dela, a "konac delo krasi", kazao je pisac Jon Golsbordi.
U umjetnosti ima neka izvorna tajna, kao i stvarna mesta za čuđenje. Nadicu su počeli da pritiskaju sve veći i veći strahovi, noćne more, priviđenja veštica, strah od njih i onih tajanstvenih vrata. Otac se jednako mučio sa detetom, zamišljao u svojoj svesti razna tajanstva i čudne pojave koje su se javljale u njegovoj okolini, u njegovoj mladosti i detinjstvu koje je upoređivao sa Nadicinim mukama. Iznosi priču 70-godišnjeg Stojana Dorića, da ga je noću davila veštica obema rukama, čime se uklapa i u tajanstvenu legendu o nekadašnjoj vezi između lude Jele i toga Malopoljanina, Stojana Dorića. Narator se prisetio Stojanove priče od pre trideset godina u trenutku kad se nadica noću budila od straha veštičijeg pojavljivanja. Dogodila se smrt veštice koji je čitav kraj dočekao sa oduševljenjem. Time je narator potrkepio svoju misao o veštici, koju su videli on i dete, i da im je u tome pomogao vetar, nemirna noć, snovi, i neobična sugrađanka. Saznaje i priseća se priča i o drugim vešticama, što znači da je okruženje bilo takvo da je malu Nadicu skopčalo u svoje veštičje kandže. Verovanja su se širila a odlaženje vračaricama po ozdravljenje bila je redovna pojava. Odlazilo se Svecu Podostrog i Gospi u Međugorje. Ili pak, hodžin zapis. Hodža je obično gledao i čitao u ćitab, čime je tumačio sudbinu nevoljnika koji su ga posećivali. Govorilo se i o prokletstvu, da njegov život traje do devetog kolena, pa je narator i o tome razmišljao. Verovalo se za one koji su prokleti da im je i dom uklet. Kažu, to je jedina nagodba Boga i đavola. U ovome romanu data je jedna takva izvanredna parabola o đavolu, sve u znaku da se nađe neki lek za malu Nadicu.
Dok su majka i otac na poslu, devojčica je ostajala sama u stanu, što je opet bio razlog više da se nađe u nemilosti đavolih sila. Nadica je zvala oca na poslu zbog prevelikog straha koji je osećala zbog one posete Maksimovićima. Strahovala je sada da je veštica u ormanu. Otac je odvraćao od misli na veštice, ali ona mu je donela jednu knjigu iz ormana kućne biblioteke koja se zvala "Svijet zagonetnih sila", u kojoj se govorilo o zračenju energije, o bioenergiji. Znači, da nije mislila o vešticama samo u spoljnjem svetu i okruženju, već ih je tražila i u literaturi, no to je činila njena podsvest. Na ovim mestima u romanu toliko ima reči i rečenica o vešticama, toliko sujeverja ličnosti koje uobličavaju roman, toliko mitoloških premišljanja, tako da nas podseća na knjige naših antropologa (Čajkanović, Zečević, Trojanović, Đorđević) o mitološkim bićima srpskih predanja, pominjući čak i srednjevekovne utvare. I otac biva opsednut vešticama i strahovima od njih kojima je bila pogođena njegova Nadica. Ona mu je govorila o strahu od King-Konga, Drakule, vukodlaka, gatara i drugih likova iz filmova punih jeze koje je gledala. Paralelno čitamo dva narativna toka o vešticama: jedan s kćerkom Nadicom u krugu, i drugi sa mnogobrojnim sličnim primerima iz okruženja. Roman dobija obrise tajanstva i sav je zaogrnut misterijom nedokučivih sila kojima su slaba ljudska bića okružena danonoćno. Autor se ne svrstava na njihovu stranu, ali daje sliku, mentalitet i kolorit podneblja koje se nije uspelo otrgnuti od ukletosti.
Iz bitke uma i bezumlja Nadica ipak izlazi poražena. Strah je potpuno ovladao njenim bićem. Narator daje autentičnu konstataciju: verovanje u veštice i slične besmislice je nesvesni dio čoveka koji je putem gena donesen iz dubine prošlosti. To nasleđe je uspavano na rubu pameti i podmuklo čeka svoju priliku. Kad je u pitanju ljudska psiha, na tom području svaka greška može biti nesaglediva i nepopravljiva. Strah je osobito ljudsko svojstvo, nepredvidive veličine i razvoja, učesnik i podstanar svesnog i nesvesnog bića. Na mnogim ljudima ostaju trajni ožiljci. Samo onaj ko to nosi i ima ne uspeva videti ožiljak psihe. Ti ožiljci vremenom očvršćuju pa oblikuju drugačije ličnosti. Strah je toliko ovladao narodom, da je postao patološki pojam, izgubljenost bića. I sam narator, sećajući se strahova iz detinjstva, napominje da je i do danas u njemu ostao strah od babe kučibabe, sve do momačkih dana. U Nadici je već postojala predispozicija za strah, koja se pojačala i pojavila u punom obliku od one posete Maksimovićima i onih tajanstvenih vrata. Da je duh čovekov ranjiva materija kao i telo, znamo još iz najranijih paganskih vremena, prvo iz mitologije i religije, pa zatim narodnih priča i narodnih pesama, iz umetničkih dela i narodne književnosti. Puno je slika basmi, religioznih verovanja u onostrano. Zatim krik Nadicin u noći: "Vještica! Pomoć! Tata! Kuku meni...!"
Život je složena pojava sa bezbroj tokova. Svaki je u nekoj verovatnoći da postane glavni tok, povede i u život i u smrt, i u neželjeni zločin. I kad ga čovek čini svesno, čak iako je zločinac, on zaplovi onim tokom koji vodi u mirnu savest, nađe opravdanje. Čovek je u prirodi nejako stvorenje. Autor je analizirao psihoanalitički poreklo i pojavu Nadicinog straha; dete je opsednuto strahom poznatog izvora – tajanstvenom ženom. Izrodio se u duh koji vidi i koji je progoni, deluje samo u uslovima samoće i u zatvorenom prostoru ili mraku. Čim napusti kuću i osvane dan, napusti je strah. Lečenje kod prijatelja psihijatra nije moglo pomoći. "Složen je ljudski mozak, neuhvatljiva psiha", trudio se da ga uveri psihijatar i time objasni svoje neznanje. Na ocu je ostala roditeljska odgovornost i obaveza da reši problem. Da li je to tajanstvena osoba učinila svojom voljom, i naučno nepotvrđenim čulom psihe, ili je to samo izmislila Nadicina podsvest? Ako je u pitanju njena podsvest onda i rešenje mora biti tamo, i treba ga tražiti s njom, rezonuje otac. Rotitelj mora i može i ono što nauka još ne ume. Mora objasniti sadržaj izvora Nadicinog straha, pa iz njega izvući pouke. Jer podsvest je samo uspavana svest, seća se da je negde pročitao. Pa onda mora pomoć detetu usmeriti u pravcu razbuđivanja svesti i uspavljivanju podsvesti, sve do onog ravnotežnog stanja. A za to je morao održati veru deteta u oca, jedinom prostoru u kome su svest i podsvest u ravnoteži. Nadica je verovala u telepatiju, bioenergiju, duhove, predosjećaj, slutnju, prokletstvo – pitala je oca da li i on veruje. "Ne", odgovorio je, "ja verujem u Boga, i kamo sreće, dijete, da svi vjerujete u Boga, onda ne bi bilo ni duhova..." Strah je jedno od urođenih osobina čovečanstva. "Činjenica je da svaki čovjek posjeduje svojstvo straha", govorila je Nadica ocu. Ona prepoznaje i razume svoje stanje, ali ne ume da ga se oslobodi. Narator razvija čitavu teoriju o strahu i njegovom poreklu od nastanka. Strah vodi neprekidnu borbu sa razumom. U borbi između razuma i podsvesti, razum ipak postaje vrhovni gospodar svog tela i duha.
Otac upoređuje svoje detinjstvo sa njenim; kuća je bila puna čeljadi, retko ispod deset, a pojam dosade nepoznat. Detinjstvo u zajednici je bio stožer životnog smisla. Život se odvijao po volji prirode, na otvorenom, pred ljudima, životinjama i biljkama. U tim okolnostima nije moglo biti mračnih svetova, ni samotnjaka, jer oni nastaju u osamama. Čuvanje krava, briga o njima, društvo psa, vernog Putalja, čobanovanje, insekti, zmije, ptice... sve ga je osvežavalo, pa za gluposti nije imao vremena. Promena godišnjih doba, vreme, nevreme, tuča sa čobanima, okruženje kamenja, izvora hladne vode, drveta, rosna trava, hlad, pećina, pomrčina – ono što bi se danas reklo "filozofija življenja." Ovakav život ne poznaje jalove misli, a ako se ipak pojave, na njih se okomljuju sva čeljad, i ne okanjuju se dok ih ne satru. Današnja civilizacija je napravila velike lomove, materijalno i obrazovno naglo obogatila čoveka, ali ga je usamila i olenjila. Detinjstvo srozano do samotnosti, u bogatim i skučenim prostorijama, od hladnog betona i metalnih zidova. Narator razvija čitave eseje o ljudskoj civilizaciji, kulturi, otuđenosti ljudi i dece u modernom društvu, životinjskom i biljnom svetu. Ovo doba je uspelo da razvali sve što je nasledilo, ali još nije vaspostavilo svoj kulturni poredak, pa visi na suvoj grani. U svemu tome, dakle, on vidi i slučaj svoga deteta.
Nadica je pitala oca o Gospi iz Međugorja – kao koincidencija o tome da će je baš ona izlečiti na kraju svih muka i neuspeha. Ona se ukazivala kao Majka Božja. I njemu se ukazala Gospa u mladosti, sećao se i pričao je detetu. Mnogi su tada verovali da je Gospa došla s ciljem da opomene i upozori na komunističku vlast. I na njihovoj kući se pojavila Gospina ukazanija. Izgledalo je da se dečija bolest otegla u nedogled i otac je bio na velikim mukama. Poseta kod psihijatra Neđe nije pomogla; ovaj čovek nije u ravnoteži, jer i najsnažnije ličnosti baveći se dugo psihijatrijom, postaju osobeni ljudi, o tome je imao iskustvo. Ni poseta psihoanalitičaru Mrkalju nije dala zadovoljavajuće rezultate jer se i on, već u penziji, posle dugo godina bavljenja psihijatrijom poistovetio sa svojim pacijentima. Došli su do psihijatra Zlaja, ni on nije pomogao, verovao je u bioenergiju i predložio je da devojčicu odvedu bioenergetički Džuni u Moskvu. Otac se odlučio i na taj korak. Prijem kod Džune mu je zakazao prijatelj iz Mostara Momo Škoro, predstavnik "Energoinvesta" u Moskvi. Od Džuninih očiju i pokreta ruku sve se odjednom promenulo. Trenutno, Nadica se oslobodila straha, ali to je kratko potrajalo. Sledi priča o prijatelju Ameru, inžinjeru koji je zapao u teško depresivno raspoloženje. NJega i Nadicu otac vozi kod hodže u Fojnicu, po zapis. Amera je preporodio ali sa Nadicom i dalje nije bilo dobro.
Slučaj se polako razmotavao kao beskrajna i mučna traka. Svi putevi Nadicine bolesti vodili su na vrata one tajanstvene žene. O njoj je sve znao Andrija, poznanik, koga je narator i ranije pominjao, ali je on odbijao svaku saradnju o tome. Ipak, na to ga je naterao izlečeni Amer, sva trojica su se sastala u hotelu "Bristol" na obali Neretve. Andrija je ispričao, vrlo nelagodno, čudesnu svoju ljubavnu priču sa Jasenkom, dok je bio momak prije dvadeset godina, ženom svoga prijatelja koji o tome nije znao ništa a oni su se tajno sastajali i voleli. Mala gluvonema Snježana zatekla ih je u roditeljskoj postelji i obe su zanemele, doživele šok. Jasenka je sama sebe kaznila, dospela do duševne bolnice a kad se oporavila, brak se raspao: ona je uzela dete kod sebe, ali je ono omrzlo, odbacilo. Ona se sasvim uvukla u sebe, odbacila je spoljni svet, ali i Andriju. Zavetovala se Bogu i Svetoj majci Mariji da je neće videti ljudsko oko niti čuti ljudsko uvo, sve do groba. Andrija se oženio i dobio devojčicu. Iza tih zatvorenih vrata Jasenka je zaista uticala na Nadicu. Andrija je to znao i obećao da će pomoći. NJemu je prepušteno da organizuje susret između Jasenke i Nadice.
Za osamnaest godina, koliko je trajao Jasenkin zavet i nepomaljanje iz stana, poručivala je stalno po svoje dete i dozivala Snježanu koja je imala već dvadeset pet godina i bila je ugledni ekonomista. Andrija je molio da oprosti majci i pomogne jednoj devojčici iz Mostara. Priča da joj je majka pomerila pameću, Snježanu je duboko ganula. Snježana se povjerila Andriji da je čula kako je neka gluvonema devojka iz Italije progovorila u Međugorju, na dan Gospe. Sanjala je Sveticu, koja je mamila u bespuće planina i obećavala joj. Odlučila je da na dan Gospe dođe i potraži NJenu milost. Majci oprašta sve, ali neće joj prići. No poziva i nju da dođe u Međugorje. Tamo treba odvesti Nadicu i suočiti je sa Jasenkom, poručio je Andrija. Dogovorili su susret u Međugorju na dan Gospe. Onda je narator ispričao legendu o nastanku Hercegovine i Međugorja. Ukazala se Gospa ovdašnjem siromašnom i izmučenom narodu. Deca su odlazila u susret majci Božijoj, gospi Mariji. Pridružiće im se mnogi Hercegovci, Jugosloveni, Evropljani, i sa svih kontinenata. Sledećih godina, Međugorje će posećivati hiljade vernika zemaljske planete.
"Pošli su na dan Gospe: Snježana sa ocem iz Zagreba, Jasenku će dovesti Andrija, sa Nadicom su Amer i njen otac. Posle četiri sata puževog hoda, uspinjanja, žedni i onemoćali, dospeli su do zbornog mesta, table za Molitveni prostor. Temperatura je bila 40 stepeni C, na usijanom Križevcu. Na delu je masovno rađanje blaženstva. Čudesna je bila atmosfera susreta hiljade napaćenih duša sa njom, Gospom. Ćerka i majka su se počele dozivati: "Majko, majko"; "Dijete, dijete!" Punim zamasima zagrliše se tela. Bolan krik Nadice zaori se iza njih: "Tata, tata, tata!" U trozagrljaju se nađoše zabrađena majka Jasenka, Nadica i Snježana. Tek se tu, i tada, neverovatno ali istinito, razrešio čvor troje paćenika. Sledeće godine, na brdu Križevac, pored table Molitvenog prostora, susrela su se po drugi put, izlečene – posestrime, Nadica i Snježana. Jasenkine suze radosnice svedočile su njihovom zagrljaju.
Kraj je izvanredno dat i simboličan, koji je tako vanredno i zamišljen od strane autora. Dogodilo se kao u legendarnom Lurdu, gradiću u francuskim Pirinejima koje je od polovine XIX veka bilo jedno od najpoznatijih hodočašća katoličkog sveta u koje naročito dolaze teški bolesnici u nadi da će biti čudesno isceljeni. Snažne su ličnosti u ovom romanu, zato su i našle sebi spasenje, snažne onako kako bi Isidora Sekulić rekla – "snažne ličnosti deluju kao priroda... celinom u celine." Pisac je napisao svoju životnu knjigu, u onom smislu i značenju u kojem govori teoretičar književnosti Alber Tibode, kad tvrdi da postoje knjige koje su matične ćelije dela nekog pisca. Zato se ovoj knjizi treba vraćati iznova tražeći u kockicama od kojih je ona, poput zgrade, stvorena, živu potvrdu da su najveće, najznačajnije pobede one koje duh postigne, igrajući se svakojakim mogućnostima koje mu je Svevišnji darovao.
Okosnica ovoga romana je u bogatoj psihološkoj praksi doživljavanja, odakle i potiču junaci ove proze. Otuda je i njihovo opažanje stvarnosti drugačije od uobičajenog pojma ponašanja ličnosti u jednom romanu. Marićevo literarno uneobičavanje postignuto je vrlo jednostavno i uverljivo: on je promenjenoj stvarnosti jednostavno dozvolio da progovori svojim jezikom, sopstvenim, raskošno bogatim i koloritnim, u čemu je i najveći deo njegove tajne gledanja na svet. Marić je dozvolio svom tekstu da se osvedoči kao autentična proza posebnim govorom psihički opterećenim ličnostima i zamašnom narativnom snagom. Ako ova energija vodi u fatalna ishodišta uslovno rečeno, ili se bar očekuje da ona budu takva, pisac i to dozvoljava, bez igranja uloge dežurnog moralnog biofilnog skretničara. Ovakva piščeva neutralnost moralizatorske i dušebrižničke vrste čini ga vrsnim piscem koji ume fabulu da kroji iznutra, iz logike samih duševnih stanja. To je bitna odlika koja potvrđuje stvaraoca od talenta, ali i od savladanog pripovedačkog umeća. Pisac je ovde samo medij kroz koga progovaraju snažne sile duše, on je njihov provodnik kroz jezički izraz, a ne zaludni čuvar i navigator svesti.
Lepa priča o iskorenjivanju zla u čoveku uklapa se u Gogoljevo zamišljanje zla kao demonske sile koja nema korene u ljudskoj duši. Zavesa je strgnuta sa sveta stvari. Zlo želi da se približi savršenstvu dok dobro želi da se pozabavi rugobom i kaljugom da bi ih preobratilo. Spasavajući na kraju romana svoje egzistencijalno ugrožene ličnosti, uprkos pređašnjem životnom putu, iskustvu i promišljanju o trošnosti svih ljudskih stvari, pisac nas uči da možemo jednom kao neminovnost usvojiti i od prirode naučiti, da se radujemo. To što pisac ispisuje svojom rukom je volja jednog višeg smisla koja se ispoljava kroz božanski duh. Zato ćemo mu na kraju rado dopisati lucidnu poslanicu Jovanovu iz Novog Zaveta: Obraćajući se dvanaestorici apostola Hristos reče: "Duh je ono što oživljava!"
NUSRET OMERIKA o romanu ALIPAŠA
Sa književnim djelom Danila Marića, trenutno jednog od najistaknutijih srpskih književnika u dijaspori, imao sam priliku da se upoznam dalekih osamdesetih godina kada je ovaj vrsni pripovjedač stidljivo i polahko (kucao na vrata( literature.
Za razliku od većine svojih savremenika, koji su ostajali na fonu savtremenosti, Marić se, bez imalo straha i suzdržanosti, smjelo i odvažno, vraća u prošlost i historiju, koja je živjela u nama i umirala s nama, psihoanalitički i visoko literarno. I to onu koja se ticala nas i naših pradjedova, bez patetike, suza i neoromantičarskih emocija, postižući tako univerzalne vrijednosti i originalnost pripovijedanja. Tako je poslije više knjiga pripovjedaka i romana, nastao i roman (Alipaša(; proza visoke umjetničke vrijednosti u kojoj je Ragib Gosto veoma sugestivno i impresivno ispričao filozofiju života čuvenog prvog i poslijednjeg hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, ali i svoju. Da li slučajno ili ne, tek u tišini Zelengore, počinje mučenička ispovijed Alipašinog age skrhanog bolom i tugom na zalasku života, čije bolne percepcije otkrivaju dualizam njegovog psihofizičkog bića zasnovanog na filozofiji Kur(ana i istini koja narušava sve principe logičkog poimanja stvari i događaja. Interesantno je da su priče, njih dvanaeset, ispričane u prvom licu, i veoma vješto isprepletene i složene u mozaik romaneskne strukture, da je narator tragičnost likova gradio na trostrukoj izražajnoj osobenosti kompozicije romana kao modelu života zasnovanog na epsko-lirsko-dramskom obliku određenom pripovjedačevom tajnovitom sposobnošću kreiranja historijskih događaja i ličnosti. I onda, kada naratoru biva najteže, on će se direktno obraćati svome Allahu tražeći pomoć, po čemu ovaj roman pored historijske podloge ima i (vjerski( karakter, mada mu to nije namjera. Ovi kur(anski ajeti, kojih je u romanu dosta ne oduzimaju mu ništa od ljepote; naprotiv, toku pričanja daju karakter visoko stilski oblikovane literature.
"Alipaša" je roman pomalo i epski i lirski i dramski, i historijski i psihološki, ali jednostavna i lako čitljiva priča o tragičnoj sudbini Alipaše i onih koje on na bilo koji način vlasti doticao. Čvrst kao kamen iz koga je ponikao, lukav i neuhvatljiv, mudar i neprdvidljiv on živi i kreira život i vlast po vlastitoj mjeri. Oni koji se ne pokoravaju takvom pravilu moraju biti likvidirani ili bespovratno sklonjeni. Jer vlast je vlast. Sve je to teklo do dolaska Omer-paše Latasa i njegovih askera u Hercegovinu kada je silni Alipaša prevaren i ubijen. Drugi dominantan lik u romanu, filigranski iznijansiran, neiskvaren i životan jeste Ragibova kćerka Fatka koja skončava na najtragičniji mogući način nakon što joj za vrijeme velike suše u Hercegovini Alipašini askeri podmeću kopile ne bi li po ko zna koji put slomili starog Ragib-agu. I tu nije kraj; ni za Ragib-agu, ni za Fatku, priča se nastavlja kao koncentrični krugovi slično onima iz 1001 noći, uvijek emocionalno nadahnute, maštovite, nepredvidljive sa lirskim okvirom i egzistencijalnim bolom koji se živi kao elegija, kao tragično osjećanje nekadašnjeg života i svijeta.
Ovaj roman egzistencije, koji ima svoju katarzu, i gdje je sjećanje početak i završetak svega u romanesknoj slojevitosti, ispričan je, mada ne uzbudljivo, jezikom i stilom dramske doživljenosti, gorčinom ljudskog postojanja u svijetu mraka i svjetlosti, sjećanju i zaboravu, tuzi i bolu svekolike doživljenosti sudbinskog stradanja čovjeka u svijetu koji živi ali ga ne razumije.
Zato će ovaj roman Danila Marića, kao veza ljubavi i smrti, nesretnog čovjeka i prirode, naći put do svih onih koji žele obogatiti vlastiti duh pričama natopljenim patnjom, stradanjima i radošću.
Mostar, 2.3.2001.
MUGDIM KARABEG o romanu ALIPAŠA
"Grđi san od mučnijeg...
Sazrijevao strah...
Ožeže je dragost...
Ova tanka vlast još će tančati...
Omera stima na pučini polumjeseca...
Umorne oči prepustih neretljanskoj modrini...
Muške misli podvraćene pod tanko platno dimija...
Sreću ne treba na sunce iznositi...
Mene Amin klesao ko grabovo drvo...
Arapin mislio da je svu pamet pokusao što se napio Radobolje, još on ne
zna na kakvu je šumu nabasao, grab ozeleni kad misliš da se osušio...
Zlo i dobro se dodiruju, kao komšijska vrata...
Munje razgolićuju suhu mrklinu...
Dunuše snopovi Alipašinih ovonjalih misli...
Nije lako potrefiti pravu stranu kao ni u mutnoj vodi čakiju..."
Mogao bih tako citirati recenice do u beskraj, jer ih ima na svakoj strani knjige. Mislim da je najveća vrijednost Alipaše, taj za mene još ne doživljeni sklop riječi, originalnih, rijetko ili nikad ranije slušanih, njihovu simboluičnu i misaonu akustiku u kazivanju određenog psihološkog, datog ili usudskog stanja, simbioza hercegovačkog tla, podneblja, pejsaža, jezičke tradicije i pomalo zaboravljene riznice u kojem se događa radnja ili duševno vrijenje, sklop riječi uzetih iz prirode i zivotnim iskustvom izbrušenog ljudskog uma – razmišljanja, koji kratko, škrtošću riječi ali bogatom ornamentikom kazivanja, britko i zasićeno odslikava trenutak i beskrajno trajanje događanja, osjećanja, predviđanja, paćenja, rijetkog radovanja.
Recenzent Miloslav Đalić upoređuje Alipašu, odnosno Marića, sa Mešom i Andrićem i kaze da je kvalitet isti. Lično smatram da je u Alipaši ta simbioza rijeci i ocrtavanja određenih stanja prevazišla i Mešu, i Andrića, i Sijarića. Nisam naišao ni u jednom procitanom romanu takvu zasićenost rečenica inače malobrojnim riječima, slikovitim, sočnim, koje, u originalnom izboru i redosljedu, govore tako mnogo, tako pitko, tako izražajno i izvorno.
Mesa i Andrić su, međutim, dramatičniji, uzbudljiviji, šireg raspona u svakoj recenici i pasusu, oni se gutaju jer se u njihovim romanima smenjuju uzbuđenja, isčekivanja, iznenađenja, nepredvidljiva predviđana i neočekivani raspleti.
Alipaša otkriva pero koje poznaje psihu ljudi, vrijeme i okolnosti zbivanja radnje, istancanost ljudskih preživljavanja pogotovo u vremenima – nevremenima, prospekt običnog čovjeka, njegovog govora i duševnih profila. Ona je zbog toga literatura izrazitog, originalnog kvaliteta, jedan sasvim novi vrutak na hercegovačkim spisateljskim izvorima, koji svakog novog proljeca izbijija na razlicite načine. A u literaturi dati nešto novo, čak samo sadržaj i oblik jedna kapljice, znaci pravi podvig.
Materija koju autor obrađuje – Alipasa Rizvanbegovic i njegovo vrijeme, uokvirena je nagovještajima propasti Osmanlijske carevina i dolaskom velikih promjena, usađena u burne hercegovacke tokove, autorovo proučeno poznavanje svih tih zbivanja i njegova sposobnost da ih na najbolji nacin isčita i "preprioča", bili su pogodan okvir za jedno daleko obimnije djelo, u dva-tri toma. U prvom dijelu knjige, gotovo dokraja, dominira sudbina jednog čovjeka – patnika, i njegove kćerke, a Alipaša je ostavljen u mizansceni, kao sjenka koja se kreće po pozornici poput glumca u sporednoj ulozi. Njegov uspon, njegova slava, njegov pad i pogibija, dati su u krokijima, nabačeni, ne ostavljaju utisak koji se mogao postići opširnijim opisom cijele "priče". Bilo je izvanrednih povoda za dublju dramatiku, za veća uzbuđenja čitaoca, sa nestrpljivim isčekivanjem nove strane, novog događaja itd. Posađivanje Alipase na magare, njegova pogibija, njegov odlučujući napad s leđa na Gradašćevića – sve je dato u krokijima, "u letu".
Znam da je autor pošao od čovjeka – pojedinca smještenog u okvir jedne od mnogih bura hercegovačke istorije, u kojoj je čovjek morao da strada. Dakle lična drama, drama pojedinca. Ali ona je mogla da se smjenjuje sa jednim širim prikazom toka događaja. Znam da je takav zahvat možda tražio i malo drukčiju koncepciju knjige, daleko više stranica pa i troškova. Svejedno, volio bih da je uradio tako, uvjeren da je Marić mogao od cijele materije napraviti jedan herceghovački, tolstojevski Rat i Mir, jer to pokazuje onih dvjestotinjak ispisanih stranica romana.
Mislim da je recenzija Đalića preopširna, time je izgubila na efektnosti, ali se slažem gotovo sa svakim retkom ocjene, izuzev onih hiperbolisanja prilikom upoređivanja sa najvećim veličinama jugoslovenske i BiH književnosti. I Omerika je efektno osvijetlio suštinu romana.
Smeta mi ono Danilo Marić – srpski pisac. Bio bih presrećan da je napisao: Danilo Marić, Srbin, pisac bosanskohercegovačkog podneblja, koji poznaje dušu Bosne, bolje rečeno korijenje i krošnju Hercegovine, koji je čak ušao duboko u suštinu i duh Kur'ana – vjere kojoj ne pripada, primjenjujući njene norme efektno i poučno u tokove svakodnevnog života, u složene spletove ljudske psihe – duše. A to se moze postici samo pod nebom BiH, jer i Alipaša je čedo bosanskohercegovačke tradicije, mentaliteta, duha, kao sto su Seobe Crnjanskog isčilile iz srpske tradicije i duha, u kojoju je Danilo umočene do tjemena, koju je izrazio, u Alipaši, bolje neko iko prije njega. Ovo ne posmatram sa nacionalne osnove, vec iz ugla realnosti, onog što stvarno jeste i što se ne može mijenjati. Danilo je trebao zamoliti recenzenta da napise – bosanskohercegovacki Srbin. Jer drukcije je reci Karabeg Mugdim, muslimanski ili bošnjački pisac iz Čigaga, a drukcija je odrednica Karabeg / bosanskohercegovacki novinar iz Mostara ili Čikaga. Ja bih bio srećan da si recenzentu napomenuo: stavi – Danilo Marić, pisac herceghovačkog duha, nerva i podneblja, Srbin po nacionalnosti, jer ono srpski pisac ne stoji ni po kojoj dimenziji, izuzev što si rođen kao takav, bez svoje zasluge, ali si odljuljan, podojen, podignut na kršu hercegovačkih naselja i prirode, a u tvojoj literaturu, u svakoj riječi, teku medni sokovi tog podneblja.
Ali ovo posljednje samo uzgred, nije uopšte bitno za ocjenu Alipaše.
U svakom slučaju, Danilo, napisao si dobru literaturu, izvrsne atmosfere, duboko porinute u ljudsku pishu, u vrijeme, u okoliš, u kolotečinu istorije i svakodnevnog življenja i ja ti od srca čestitam.
MILOSAV ĐALIĆ o romanu ALIPAŠA
Istaknuti srpski prozni pisac u dijaspori Danilo Marić, posle nekoliko veoma zapaženih knjiga pripovedačke proze i romana, napisao je još jedan rukopis, svakako vredan izuzetne pažnje kao i sve ranije knjige; to je lucidni istorijski roman "Alipaša, prvi i poslednji hercegovački vezir." Ovim svojim romanom Danilo Marić se domogao visokih literaturnih dometa, dostigao najsavršeniji izraz svoje romaneskne poetike, čime je sebi obezbedio zapaženo mesto u novijoj istoriji savremene srpske književnosti.
Sve što je u ovome romanu ispričano na vrlo sugestivan i umetnički uzbudljiv način doima se majstorstva Meše Selimovića u romanu "Derviš i smrt" ponajviše, a delimično i romana "Tvrđava." Isti jezik, isti stil, slična tematika i egzistencijalna problematika u "Dervišu", čitaoca stavlja na probe i iskušenja da na momente trezveno razmisli čita li ovo Mešu Selimovića ili pak Danila Marića. Čitava priča, koliko tragična toliko i zanimljiva potkom svoje filozofske podloge odvija se u prvom licu kao što je i Selimović u liku Ahmeta Narudina odslikao u prvom licu takođe jednu izuzetnu sudbinu i veličinu, impresivan primer čojstva i junaštva.
U romanu Danila Marića, sitnim vezom gotovo filigrantskog kazivanja, kao narator koji priča čitavu priču pojavljuje se Alipašin aga Ragib Gosto, koji nas odmah od prve rečenice uvlači u duboko filozofsku i tragičnu priču samog naratora Ragiba tako i njegovog gospodara Alipaše.
Sve je u duhu vrhunske filozofije Kur'ana: mudrost, znanje i istina. Sve to izvrsno poznaje i saopštava čitaocu glavni junak Ragib aga koji je tajnovito upućen u sve stvari, kao sveznajući pripovedač, kao i sam Bog. On o svemu što mu se u životu dešava – a dešavaju mu se sve bolne i tragične stvari – stavlja na prvo mesto i služi životu i njegovim tajanstvenim zamkama onako kako to Alah zapoveda, a Alah je dobri bog koji nikad ne greši već svima sudi podjednako po istom aršinu i zasluzi. I on, Ragiba aga, pati velike muke zemaljske za rad onih nebeskih. U njega ne možemo čak ni jednog trenutka posumnjati jer on je pravednik, čovek izuzetne vere u smisao onoga što čini i čemu se, vođen Alahovom rukom, neminovno predaje. On je onaj sveznajući pripovedač usmenog narodnog kazivanja a ne pisac kako bi se u prvi mah moglo pogrešno pomisliti i protumačiti.
Ragib aga priča kako je sve u životu izgubio, ubiše mu dva sina Alipašini ljudi, za njima ode i hanuma, ali im ni to nije bilo dovoljno te kidisaše na lepoticu Fatku, njegovu jedinicu, da je osramote i obeščaste i tako što pre dotuku i Ragib agu, mirnog, poštenog i smernog čoveka koji je nekada bio veliki saborac i prijatelj Alipašin, ali koji se dobrovoljno odrekao vlasti pod krilom obesnog silnika Alipaše, otkazujući mu druželjubivost na bojnome polju i u prljavoj igri zakulisnim radnjama i raznim perverzijama i podmuklim mahinacijama koje je sprovodio da bi se održao na vlasti kao prvi vezir Hercegovine. Misleći kako da spase i sačuva svoju kćer jedinicu, on se obraća Alahu: "U tvoj kantar nisam sumnjao!" Fatka se razapinje, razdire između dve tragične prilike, dva momka, Zaim-age, sina poginulog silnika Smail age Čengića, dakle Zaima koga voli i s kojim biti ne može i Omera koga njen babo hoće. Njeni monolozi, duga obrazloženja i sumnje su preveliki za njenu pomućenu svest razapetu između zla i gorega, i ona se opredeljuje za Zaima jer, kaže, "izvini, babo, ja biram, na mlađima svijet ostaje!"
Ovde dolazi do punog izražaja naratorovo veliko životno iskustvo, poznavanje života u svim njegovim tajnama i nijansama, visoke politike koja se odvija na dvorima Alipaše. Stiče se prvi utisak prilikom čitanja ovog rukopisa, kao da se roman razviajo postepeno paralelno sa Kur'anom, iz stranice u stranicu, i sa njegovim mudrostima neprevaziđenim, sa Kur'anom u jednoj a olovkom i beležnicom u drugoj ruci. Roman je prepun mudrih citata iz Kur'ana, svuda tamo gde "nit romana počinje da se zapliće", kako bi rekao Gogolj, i gdegod se koja prilika ukaže u zapletu i raspletu pojedinih događaja i priča. Citati iz Kur'ana ne prekidaju priču niti je veštački nadograđuju, naprotiv daju joj zamajac svrsihodnog kazivanja koje se kao u večnost produžava. Izvanredno je dato poglavlje o silovanju devojčice Fatke, kroz mudrost iskupljivanje greha. I ovde se misao Ragib agina podudara sa Ahmetom Narudinom Meše Selimovića: filozofija im je ista, misli identične. Dok Selimovićev Narudin tuži za mrtvim bratom, Ragib tuži za kćerkom Fatkom koju su Alipašini krvnici pokušali da kidnapuju i siluju. Alah Milosnik! Često mu se obraća u svakoj nesreći, tražeći pomoć i razumnu reč. Povremeno narator priča sa filozofske distance: "Kao da i sada gledam tu sliku..."
Ovaj roman koji za podlogu ima istorijsku potku i predstavlja u suštini istorijski roman psihološke prirode, čime se pisac svrstava u plejadu, malenu ali vrednu, pristalica psihološkog realizma kakav je i njegov istorijski roman "Suzopolje." Ponegde se ispravljaju na pripovedački način istorijske činjenice i događaji iz vremena turskog sultana i Alipaše, velikog hercegovačkog vezira, pa se i na ovaj način pokazuje, kao i u nekim drugim književnim delima da istorija nije uvek učiteljica života. Junaštvo i čojstvo koje nas je održalo, provejava munjevitim bljeskovima sa gotovo svake stranice. Alipaša je hercegovačka guja, strah i trepet za sve oko sebe. Postizao je uvek pobede lukavstvom, dovitljivošću, u koje niko nije mogao proniknuti. Ugledao se na mnoge velike vladare, između ostalih i na Herceg Šćepana koji mu je bio uzor. Svima je pokazao kako se mudro, uporno i lukavo treba boriti za život, a isto tako se treba boriti i za smrt. Na momente narator nas stalno podseća kako je ovo jedinstvena i jednostavna priča o tragičnoj ljudskoj sudbini, o dobru i zlu, o osveti i mržnji, o tome kako se teško stiče a lako gubi vlast u slučaju Ragib age, – o tamnim ponorima u ljudskoj duši, kao u najboljim stranicama Andrića i Selimovića. Alipaša je bio hrabar junak, ali usto i mudar, da je svim zamkama uspešno odolevao i izbegao jer su mnogi hteli da ga liše života. Njegova veština vladanja, života i borenja bila je urođena, tako da mu niko nije mogao doakati dugi niz godina njegove despotske vladavine. Više se znao boriti oružjem uma nego samim oružjem; to se vidi i na primeru kako je vešto uspevao da sačuva glavu od sablje Omer-paše Latasa.
U zanimljivu priču narator uvodi i Njegoša, vladara, pesnika i vladiku brđanskog. Prema tom crnogorskom čojstvu i junaštvu, Alipaša je gajio iskrenu toplinu, a iznad svega prijateljstvo i dužno poštovanje prema Njegošu. Njegoš je već bio narušenog zdravlja, stalno kašljucajući zbog neizlečive bolesti. Istakao je Alipašine zasluge za red i mir, blagostanje u pašaluku, za hrabro držanje u vreme naleta Bošnjaka i Stamboličana; ponavljao je reči hvale za pašino držanje do reči iz njihovih ranijih međusobnih razgovora i pisama, poštenje, hrabrost, vladarsku mudrost i očito iskazanu ljubav prema narodima svih vera. A i paša se nije libio da izrekne najveće pohvale na račun brđanskog vladara. Veličao je um koji uspeva da malom narodu oskudnog oružja zapisuje veliku istoriju. Razgovarali su i o zdravlju, jadali za svoja već vremenom i nadošlim godinama nevesela stanja; zatim je Alipaša govorio o neumitnom slabljenju Turske Imperije, o nasrtajima Austrije, o stanju nedozrele Bosne, o stvaranju nove države od Hercegovaca, Crnogoraca i Bošnjaka. Vladika je kazivao kako je vidio Rusiju, Austriju i Italiju, pa je govorio ne samo o ujedinjenju naroda već i o ujedinjenju svih Slovena, a ti glasovi su dopirali iz Beča, Beograda i Zagreba. Tako su se dva vladara čvrsto dogovorili da zajednički nastupaju u odbrani svojih zemalja.
No ovo bi bila samo epizoda u čitavoj građevini romana. Glavna je ipak priča Ragib age o njegovim kaznama i nesrećama i na kraju o trijumfu radosti i veselja. Za vreme Alipašinog vakta Zelengoru ne naseliše ljudi, osim šestero čobana sa šest carskih stada, šest torova i velikom kolibom. Jedne večeri iznenada je dojahao starac konjanik, da bi se nadisao čistog svežeg vazduha, i izlečio. Međutim, nije to bio razlog njegove posete, već sasvim drugi: tražio je među čobanima jednog koga je zagledao najduže. "Rado bih baš tebi ispričao osobitu priču, ako si voljan da je čuješ", rekao mu je. "Rado ću slušati", reče čobanin, "inače godinama govorim samo sa bravima." Starac je otpočeo priču kako je bio niko pa vlast dobio. Kratko vladao pa opet postao niko.
Ispričao je tom čobaninu veliku i istinitu priču kako je proživeo čitav svoj život, kao i Alipašin, kako je na kraju ostao sam i ponosan. Najzanimljiviji je deo priče od trenutka kada je od sultana stigla vest o unapređenju Smail age za pašu. Ali dvojici paša u maloj Hercegovini nije bilo mesta. Alipaša je skovao plan da ubije Smail agu Čengića i postavio mu je zamku, no ovaj ga je preduhitrio i umakao. Ali kasnije je izgubio glavu, zaverom Alipaše i vladike Rada. Čim je video da je glava Zaim age Alipaši bila potrebna, starac je hteo da spašava Fatku od udaje za Zaima. Sirotica je rasla bez majke. Otac je hteo da je uda za Omera koji je ludio za njom, koji je bio viđena i poštena soja. Alah je odlučno na strani strpljivih. Oni koji veruju Alahu, on će ih na pravi put izvesti i darovati im svoju milost. Ragib se olako zamerio silnom veziru i nije došao na Bunu, na dženazu otančaloj vlasti. Zato je Alipaša hteo da mu se osveti: ulovio je njegovu Fatku, poručio mu i pripretio da će je udati u Gacko. "Samo na Sudnjem danu ćete dobiti u potpunosti zarade vaše, život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje", zabeležen je ovde citat iz Kur'ana. Zatim je rešio da ide na Bunu, ali Fatki nije dao: "Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš." Ona je mislila na Zaima a babo na Omera. On je zbog straha otišao na Bunu; starost je gora od bolesti, osećao se nemoćnim. Priseća se njihovih druženja iz detinjstva, kad su orgijali i razne nestašluke pravili. Poslati su u Stambol, predali ih jednom rođaku, da uče medresu. Nije izdržao, žudnja za hercegovačkim kamenom ga slomila, vratio se u Stolac, napustio Aliju. Aliji se posle izgubio svaki trag, govorilo se da je i do sultana dogurao. Kad je bezvlašće ovladalo Hercegovinom, jedno jutro Alija Rizvanbegović osvanu u Stocu. Okusio slast vlasti, došao da zavlada bar stolačkom nahijom i najposle postane veliki hercegovački vezir. Kad se nije pokoravao volji Alipaše, uskoro Ragibu dva sina otrovaše ribom, a najmlađeg Mešu utopiše u Bregavi, tako je razglašeno. Kao da se šejtan uvukao u njegovu sudbinu. To je bila osveta ili podvala. Ubijaju ti decu da bi ubili tebe. Vlast imati pa ostati prosjak – teško je. To je ona poznata narodna kletva "Dabogda imao pa nemao!" Ali tešio se mišlju da svaka vlastodržačka sila može kako hoće ali ne može dokle hoće. Bog digao ruke od Hercegovine: glad i neimaština, gladna i neuhranjena deca na svakom koraku, očaj i tuga roditelja. U tim sušnim godinama narod se pitao – kome je više stalo do ovakve vlasti, jer od nekadašnjeg velikana ostala je samo vlast po svaku cenu. Srdžba Alahova se razlila Hercegovinom. Traži mudrog i sposobnog vladara, kao nekadašnjeg Alipašu. Svako vreme traži svog Alipašu. Vlast je slast koja oslepljuje i jake i mudre, pa kako ne bi starca natovarenog olovom. Sažaljevao je u tim vremenima Ragib Alipašu koji je mnoge glave odrubio, okružio se kočijašima umjesto umnim ljudima i čini zlodela. Podmetnuli mu silovanje kćerke Fatke od strane Zaima, da bi ga dokusurili. Ragib sumnja da su naručili silovanje. U Božji kantar nije sumnjao, a ubili su mu tri sina, za njima je otišla i hanuma, a evo sada kidišu i na jedinu kćer, Fatku. Kadkad pravda mora pobediti i zlo satreti.
Onda nailazimo na priču u priči: očev, babov monolog nastavlja Fatka, u kome žali babove muke, tuguje za Zaimom i prezire Omera. Zatim se naizmenično prepliću monolozi oca i kćerke. Čudna je sprega vlasti i nedela, vezane su pupčanom vrpcom. Zahvaljujući Kur'anu i pokojnoj hanumi, nije ogrezao u zločine koje redovno prati vlast, a bio im je na domaku. Poštenje je najvrednije blago koje je Alah pokučio insanu, govorila mu je hanuma za života. Zato Ragib nije ni mogao biti drukčiji u vlasti, zbog čega se i zamerio Alipaši. Kad je Zaim aga došao i oteo Fatku, stari Ragib aga je jurnuo za njim i kidisao. Spasio dete a krvniku rasekao rame preko cele ključne kosti. Na ovom mestu traktat o kurvi i silovanju dat je ubedljivo i sugestivno, čime psihološka drama romana znatno dobija na intezitetu radnje i kvalitetu moralnog čina. Ragib je sumnjao da sve od Alipaše potiče, nepredvidivi je hercegovački vezir, uvek nekom spasilac a nekom dušmanin.
Sve je na ovom svetu satkano od sreće i nesreće, jedna je od bitnih poruka romana. Dodirujući se suprotnosti, kao obale Neretve. U nesretnika udenuti klicu sreće – delo je najveće. A Kur'an poručuje: "Oni koji budu vjerovali i dobra djela činili, doista čekaju bašte uživanja, u njima će vječno boraviti."
Još jedna poruka: sreću, ipak, ne treba na sunce iznositi.
Silni Alipašini vojnici najzad uhvatiše Fatku dok još nije znala o čemu se radi, a nađe se uvezana među čvorovima debelog užeta. Nasadiše je na konja pa odvedoše na Bunu. Tom Alipašinom zloćom započe Fatkin kraj; proglasili su je za kurvu jer su kod nje našli podmetnuto dete, pripisujući to kopile njoj u greh. Ragib je pošao u zatvor gde je bila zatočena njegova Fatka; kad je sišao u podrum zatekao je dete premlaćeno i izmučeno. Pred ocem je morala priznati da je kurva da bi njegov život sačuvala jer su pretili da ga ubiju.
Rekapitulacija života i stradanija naratora ovoga romana Ragib age Gosta naznačena je u ovim rečima: "Prvi dio života započeo sam rađanjem, drugi kad sam u mejtef kročio, treći kad sam se ženio, četvrti kad sam sina dobio, peti kad sam s Alipašom na vlast sjeo, šesti kad sam blagodeti s vlašću izgubio, sedmi kad su mi sinove otrovali, osmi kad sam bez hanume ostao, deveti kad sam ludio, deseti kad sam silovanje i čerečenje doživio, jedanaesti kad sam se iz Runa povratio i dvanaesti kad sam juče u ovu planinu dojahao. Već sam ih deset prepričao – evo jedanaestoga."
Odlučio se na onaj najteži odlučujući korak: skinuti glavu Alipašinu, poravnati sve dugove. Stare kosti zagrejao, okupio sve ljude od ugleda, za nekoliko noći projahao Hercegovinu, posetio sve ugledne i poštene begove i upriličio zbor. Na čelo je progurao junaka Hamzu koji je takođe pretrpio zulume od Alipaše. Obratio se i Omer-paši Latasu za pomoć. On i njegovi jedva dočekaše, odrediše šejtanu crni petak, rodiše katul-ferman. Istovremeno i sultan je strogo naredio – Omer-paši Latasu, ili Alipašinu glavu ili njegovu. Skender beg je uhvatio Alipašu i njegovog sina na prevaru i poslušao naredbu sultana da Alipaša postane sužanj. Osamariše neko ćoravo i ušljivo magare, pa mu na sapi posadiše već osamdesetogodišnjeg starca Alipašu, na pola gola na ciči zimi. Sinu mu Hafiz-paši dadoše da vodi magare. Namestili su mu glavu tako na sapima, na prolazu kroz Kujundžiluk, da glavom udara o svaki stepenik. "Evo vam, gledajte u koga ste se uzdali!" – vikao je Omer-paša Latas da bi Alipašu ponizio a sebe uzdigao. I to mu bilo malo te nared
i jednom vojniku da ga "nehotično" ubije. Ubiše ga na Dobrinju, sahraniše kao istinskog velikana u džamiji u Banja Luci.
Ragib aga razmišlja kako nije trebalo tako postupiti sa velikim Alipašom, nije on tako zaslužio, golemom junaku i čoveku dostojnom najvećeg poštovanja. Trebalo je razdvojiti veličinu Alipaše od Alipaše kao kočijaša. Narator kaže: "Insan ne završava tamo gdje misli da mu je kraj, već gdje mu je suđeno, gdje mu je On odredio. Tamo gdje misli da mu je kraj može zametnuti klica novog života."
Sestra Zejna kod koje je Ragib Gosto koji priča ovu priču, zanoćio, donese mu radosnu vest: Alipašin sin Hafiz-paša je poručio Ragib agi Gostu Alipašin amanet da do Ragiba dođe ova kazanija: "Ragib aga me slomio, u Stambol je hodio, glavi mi dohakao. Bio mi je jaran i ostao, a i dušmanin postao. Nije se razumio u vlast, nije me mogao pratiti, razišli smo se na prvoj raskrsnici. Da me je slušao bio bi sretan, ne bi iskusio sve te jade. Prepatio je za tri junaka, godinama sam ga udarao po tvrdoj pači, ne bi li se dozvao pameti. Nije išlo, mislio je da se vlast može pošteno nositi. Uništio me! Ali i danas mi je Ragib aga najveći prijatelj. I tebi je, sine moj, Hafize. To ne zaboravi! Kad ti najviše prigusti, pa te ostave svi, idi njemu. Kad sam mu već toliko kidisao životu, a nisam ga mogao opametiti, odlučio sam da ga ipak ne dotučem kao zmiji glavu. Ostavio sam jednog sina. U Bregavi se jednog dana udušilo jedno gurbetče, bi to povod da mi padne na um to što sam učinio. Ukradoh Ragib aginog sinčića Mešu, te dadoh da se razglasi da se udušio. Zatim momčića poslah za čobanina na Zelengoru. Kaži mu neka pronađe sina na Zelengori, neka zasniva novi život, neka se raduje unucima."
I tako je Ragib aga pošao put Zelengore da traži sina Mešu među čobanima. Našao ga je na Zelengori, zagledao u njegove oči koje su bile najumilnije, na majku, i prepoznao ga. Na kraju kaže: "Znam, mili čobanine, ako Bog da, sine moj, umorio sam te dugačkom pričom jer ne bih drugčije nikad mogao sinu čitavu sudbinu njegovu kazati, ne bi za sav život ovoliko saznao. Nije lako u čovjeku četvorogodišnje dijete prepoznati."
Eto, to je čitava priča koju je pisac Danilo Marić namenio naratoru Ragib agi, od koje je sačinjen sam roman. Zatim su na Ragibovom konju, niz strminu Zelengore, jezdila i pevala dvojica jahača. Njihovoj sreći i Zelengora je bila mala.
*
U prvom redu tu je: koncentracija na unutrašnji život ličnosti. Danilo Marić u ovom romanu kao da nas vraća nekim bitnim svojstvima umetnosti modernog romana. Akcentujući značaj i sećanja za ljudsku ličnost, on u stvari varira jednu drevnu istinu o ljudskom biću čija je svest jedini istinski intenzivni život, onaj koji nadilazi svet materijalnih datosti i pokazuje neku vrstu unutrašnje neutaživosti subjekta. Čovek je lomljiva, krhka biljka, senka senke, – potrebno je nešto oštrije oko neprijatelja da bude pretvoren u prah iz koga je i sazdan – ali, na drugoj strani, isti taj čovek poseduje neočekivanu snagu misli, duh jedinstva sa drugim ljudima, svest o cilju za koji se može (i vredi) žrtvovati bez ostataka. Unutrašnji život čoveka u kojem se stiču i prelamaju, osvetljavaju, senzacije, misli, sećanja, ponovna prelaženja životnog puta, svojevrsna je mogućnost umnožavanja, bogaćenja životnog procesa. Ono što spolja izgleda kao jednostavno, jednostruko, linearno, bivajući plen unutrašnjeg života, postaje složeno, mnogostruko, višesmerno.
Jedno biva mnogo, duh koji prodire u svet, koji ga poznaje, istovremeno produhovljuje i usložava proživljene životne oblike. Čovek nije samo ono što se može videti na površini ispoljavanja – ako smemo reći, kao senzorijalna datost; on je i bezmerna mreža unutrašnjih pokreta, zastoja, zaokreta, lebdenja između žuđenog i stvarnog, zamišljenog i datog. Duh koji se kreće, koji obleskuje nad stvarima, senzacijama, misao čiji se bezglasni hod vidi samo kao čipkasti svetlosni trag, kao palucanje mirijada senzacija, svesti koja se strelovito pali i gasi, taj duh, čijem se prostiranju nikad ne može odrediti tačni smer i jasan put, zahteva od umetnika vrhunsku osetljivost, izoštrenu imaginativnost, nesebičnu radoznalost.
Danilo Marić ispoljava visoku meru umetničkog sluha za složenosti psihičkog života junaka. Refleksivnost koja čini da vidimo probleme u procesu, grananja relativnosti, mreže svesti koje nastoje da zahvate i ono što izmiče racionalnom, treperenja emotivnosti, lirizam duha koji se – često uzdržan – cakli nad životnim oblicima, – sve su to osobine kojima se roman "Alipaša" pruža ka onoj visokoj sublimnoj poeziji misli i ritmičke lepote. Nije li u rečenicama ovog izuzetnog poetskog romana prisutna velika dramatska složenost na relaciji duh i čin, misao i bivanje, moral i postojanje? I nisu li u ovom romanu već prisutne one Tolstojevske spone misli u kojima se delo iskazuje kao životni proces, umesto izdvojenih maksima o životnom procesu?
Ako bi se htelo, za potrebe preglednosti u analizi, precizirati koji su dometi ovog Marićevog romana, šta to delo znači u sklopu Marićevog kretanja ka izrazu, jedan mogući odgovor bi mogao biti: "Alipaša" je roman izvrsnih atmosfera u kojima dominira laka strepnja, pred novim mogućnostima života; taj roman, dakle, u izvesnom smislu, zaokružuje i dovršava jednu etapu u razvitku velikog pisca (kako ga je nekada nazvala već pokojna profesorka književnosti, doktor književnih nauka i univerzitetski profesor Razija Lagumdžija). Možemo samo da potvrdimo da je pokojna profesorka i poznata kao književni kritičar, bila u pravu. Ostavila je negde zagubljenu recenziju, i nama u amanet da se samo kritički složimo sa onim što neminovno stoji pred nama i što moramo reći za najnoviji roman koji je nastao kao četrnaesta knjiga vrednog pisca Danila Marića. Ta prethodna sva književna dela koja je napisao, bili su samo jedna razvojna etapa u pripremama majstora za novi, presudan skok ka velikom kraljevstvu izraza.
Ali, neophodno je reći i to: po jednom starom opažanju, ptica i kad ne leti pokazuje da ima krila, pa se samim tim moglo reći da su i prethodni romani i knjige pripovedaka Danila Marića, katkad sa krilima na zemlji, mogao sugerisati svoje buduće mogućnosti. Duh je to jedne ispitivačke, lucidne, senzibilne prirode, koja svet vidi kao zamršenu igru složenih značenja i podsticaja među tim značenjima, pred kojim se pokretljivo jedinstvo egzistencije ne ukazuje kao snop linija uperen u jednu tačku, već kao mnoštvo mogućih mreža koje se istovremeno razlistavaju i skupljaju, zavisno od ugla iz kojeg svet posmatra grananje životnih fenomena.
To je roman egzistencije, sa filozofskom šemom i pozadinom, roman egzistencije, pre svega, po tome što je drama misli koja se napreže da obujmi svet i tragičnu jedinku u tom svetu i kojoj i svet i jedinka ipak izmiču u složenosti svojih tokova, podsticaja, metamorfoza i značenja. Roman egzistencije ovo delo je i po tome što zahvata u tajne primisli i misli ličnosti u momentima kada je ljudska sudbina u neodređenim mogućnostima konfiguracije. Ovaj roman je ispovest čoveka koji je doživio mnoge gorke istine, kojima se um bogati, ali ne osigurava čovekov osećajni svet, usložava ali ne isceljuje. Na prvom mestu tu je osećanje sveopšte povezanosti ljudskih činova u svetu. U tragičnoj viziji ljudi pokazuju solidarnost ili opreznost, dok neko u nevidljivoj koloni "opasnih" ne povuče taj nagli, neoprezni trzaj, a onda se njihova mržnja okreće prema takvom čoveku koji predstavlja mogućnost otežavanja njihove vlastite sudbine. Groteska je u tome, diskretno ironično iskri se misao pisca, što ljudi misle da se njihov položaj olakšava kad jedan od njih, fizičkim prestankom, nije više u lancima. Ironija je u tome: što naša zabluda rađa tuđu nesreću i što se čovek, makoliko bio pronicljiv, oprezan i lukav, na kraju krajeva, sam zaplete u sopstvene zamke i umire u kljusama koje je spremao drugim ljudima, kao što je to u ovom romanu glavna ličnost Alipaša.
Slućeno, drago, od zamki zaštićeno mesto nije našao glavni junak. Senka ogromnog pauka koji ispreda mreže kismeta, sudbine, nadnela se nad čitav njegov životni put. Nalik na tiho dejstvo antičke "volje stvari", neumitnosti koja ljudima određuje jedan ili drugi put, u životnoj putanji Alipaše mogu se nazreti i pročitati slojevi i struje sudbine za koje bi bilo više nego nepristojno tvrditi da predstavljaju piščev sistem mišljenja, još manje kakvu doktrinalnu šemu sudbine ili fatalnosti. Poezija tragične vizije postojanja, kojom je ispunjeno ovo delo, ne izrasta iz racionalizovane misli o životu i njegovim protivnostima, već iz odnosa situacija, iz viđenja životnih izvora i struja koje se sudaraju, ostvarujući tim sudarima (i klijanjima) protivnosti dijalektiku dešavanja, onog što nam omogućuje da ovo delo vidimo kao vez umetnosti nasuprot filozofije rasprave o ljudskoj sudbini.
Ako je književnost svest o životu, ako je ona umnožavanje, bogaćenje svesti o životu – to znači i svesti o nesreći, o jadu ljudskom i tragizmu – ona pomaže postepenom uspravljanju života, otkrivanju represivnih elemenata u njemu, ono što, u konačnoj liniji, predstavlja otrgnuti i životu suprotstavljeni motiv i cilj. Danilo Marić je likom Alipaše i romanom o njegovoj putanji samo produbio i na novim likovima pokazao plodnost misli o delu kao antisudbini, osvešćenju. Potvrđujući još jednom tačnu misao o piscu čiji zadatak nije inventar fakata, nego invencija, ne pedagoška briga za njegov izgled pred svetom, nego za njegovu istinu o svetu. U tom smislu, ovaj rukopis preporučujemo izdavaču za objavljivanje.
Trstenik, 16.03.2000.
VELJKO BOJIĆ o romanu VULE YELICH
Pisac Danilo Marić uložio je velik trud da napiše roman o jednom emigrantu, ograničen na njegov lični život i vrijeme koje je svojom tragičnošću za srpski narod dalo ton čitavoj knjizi. A vrijeme je gotovo čitav dvadeseti vijek.
Budući da je i sam žrtva najnovijeg rata u Bosni, pisac je prišao djelu sa svježim mislima, žalostima i stradanjima, pišući opširno i uvjerljivo, što bi neko drugi imao znatno više muke da to prikaže na taj način. Jedan književni talenat stavio se u službu izgnanih saosjećajući s njima, jer je i sam postao dio njih, i uzdigao je zajedničko stradanje na visoku književnu visinu. Bolje se gotovo i nije moglo prikazati to što je prikazano.
Djelo je bogato uzbudljivim događajima i životnom stazom jednog seljačića iz zabiti, sirotinje, stanovnika seoskog mlina i staje do pilota-lovca, borca u odbrani Beograda 1941, do sagovornika sa kraljem, patrijarhom, predsjednikom vlade i drugim znamenitim ljudima.
Pisac nije događaje preuveličavao i kitio, dovoljno je bilo da priča šta je jedan narod preživio i jedan njen vojnik, logoraš i bjegunac iz Hitlerovog logora, koji je pokazao vitalni duh i hrabrost da se nađe na slobodnoj teritoriji i stigne u ratno vrijeme do Amerike, gdje se i oženio.
Danilu Mariću je pošlo za rukom da stvori orginalno djelo, puno zanimljivih situacija, koje se lako čita i brzo pamti. Samo jaka volja pisca, svježe žrtve rata, mogla je svoj talent tako da iskoristi, opiše daleke događaje povezujući vremena.
Teško da se može u jednom kratkom prikazu i pomenuti sve krošta je prošao osamdesetogodišnji junak ove romansirane biografije, ali pisac je sa pravim smislom i književnim opravdanjem ocrtao najsnažnije događaje, koji prestavljaju širu sliku i neminovno se nameće ne sudbina jednog čovjeka koliko sudbina naroda iz kojeg potiče. Pojedinačno je učinjeno opštim, postignut je cilj umjetnosti. Razgovor o seobama i egzodusima Srba se nastavlja, kao da se jedna ista knjiga ponovo čita.
Ovo djelo, posmatrano kao šire platno iz istorijske perspektive, obezbjeđuje autoru ime sjajnog posmatrača i slikara sudbina, koji je na upečatljiv način dao ovaj roman kao opomenu, da će svako nepametno rađenje imati svoje tragične posljedice, ne samo za jednu nesposobnu upravu već za čitav narod.
Iskusan pisac Danilo Marić nije se izgubio u beznačajnostima, premda zna da oslika detalje i učini radnju zanimljivom, bez romansijerske slobode za izmišljenom fabulom, ljubavnim zapletom i dramatizacijom događaja, jer se on drži biografije jednog emigranta, gdje je brzo i sam ušao u taj nepoznati život i istakao njegove vrline i mane. Događaji su osvijetljeni, bilo da su bili uzvišeni ili su značili padove oko raskola, uspjeha ili propadanja u biznisu, gdje može da se prepozna emigracija i kvalitet njenog života. Djelo je svjedočanstvo vremena, jer je nosilac radnje bio u burnim događajima i dao svoj doprinos.
Stil pisca je ujednačen, ozbiljan, lako se prepoznaje pripovjedač koji ne dopušta da ga materija nadraste i da pliva u nepoznatim situacijama. On sigurno vodi svoj brod, odabira i dočarava, kako ih je i život nametao, ali ipak tu čovjek-emigrant ostaje kao uspješan borac protiv više vrsta zala sa kojima se suočio i nije dozvolio da bude pobijeđen.
U liku Vula Jelića, nosioca radnje, pisac je prepoznao samog sebe – emigranta i suočio se sa novom materijom i nepoznatim okolnostima, ali je ostavio poruku i postigao cilj.
Pisac se pokazao kao radoznali istraživač. Mora da vidi šta je tabu emigrantskog života, šta mu je tuga i sjaj, jer to je ono što i njega na široj skali očekuje. Bez te radoznalosti i poniranja u zamračene događaje teško bi mogao da napiše tako dobru knjigu. Imao je smisla da odabere i teži prema savršenstvu, pa spisateljske strasti dočaravaju ono što bi mnogima, koji su prošli kroz sličan životni mlin, ostalo nepoznato. Te specifičnosti imaju posebnu vrijednost.
Ne treba očekivati da je ovaj roman-biografija napisan kao ispovjest glavnog junaka, jer nije u tom stilu zamišljen, a i ispričan je u trećem licu, gdje je pisac glavni posmatrač događaja. On pravi svoje veliko tkanje i odabira, donosi zaključke i modeliše, ali ne prenebregava događaje i ne zapostavlja glavnog učesnika koji je svuda prisutan, i to pojačava i kvalitet i vjerodostojnost.
I ranije je bilo pokušaja da se od emigrantskog života u Americi napravi dobro književno djelo, sa zanimljivim biografijama ili izmišljenim, ali rijetko je gdje sa toliko jednostavnosti, čovjeka iz naroda, koji se uzdiže do mnogih zanimljivih i neobičnih situacija, pisac uspio da napravi taj kvalitet, uspješan uzor viđenja života i smisla umjetnosti.
Treba pročitati ovo djelo i vidjeti čovjeka i njegovu sudbinu, koji ništa nije predvidjeo ili planirao, a našao se na tri kontinenta nošen kao list sa grane, ali ispunjen vjerskim osjećanjem i siguran u pobjedu dobra nad zlom.
U knjizi ima tridesetak originalnih fotografija od ranog djetinjstva iz Beograda, Londona, Kaira, Južne Afrike i Amerike, gdje se junak kretao i sretao ljude od uticaja i značaja.
Los Angeles, aprila 1998.
MIODRAG PETROVIĆ o romanu VULE YELICH
Pre nego što sam počeo da čitam vaš roman: VULE YELICH – roman o Amerikancu-Srbinu, malo sam posumnjao da nećete uspeti da ispričate jedan stvarni život, život jednog jugoslovenskog avijatičara, a onda – mislio sam – ne poznajete krajeve u koje ćete smestiti radnju romana. Ali sve sumnje su pale u vodu čim sam pročitao prve stranice romana.
Prosto sam bio začuđen kako vam je pošlo za rukom da opišete seoski život Jelićeve porodice u onoj promajnoj vodenici. Taj odeljak romana, sve do dolaska malog Vuca u Požegu, dostojan je najlepših stranica naše realističke proze. I drugi odeljci života Vula Jelića (školovanje, vazdušne bitke nad Beogradom, zarobljeništvo, a naročito probijanje grupe zarobljenika prema Rajni) ispričani su s jednakom darovitošću. To je knjiga koja bi ovde mogla da izazove pažnju, osobito stoga što je ova strana medalje, u komunističkoj propagandi, prikazivana s odsustvom svake istinitosti.
S mnogo akribije (mene je to posebno interesovalo) pisani su delovi romana o sukobu naše Pravoslavne crkve i američke episkopije.
S dubokom istinitošću takođe je prikazan dolazak Vulov u zemlju i njegovi kontakti s policijom.
Sve je prikazano s poštenom istinitošću. Ali, to nije sve. Vi ste uspeli da toj priči – tipičnoj za hiljade i hiljade naših ljudi – podarite nesvakodnevnu zanimljivost, tako da se priča čita s velikim zanimanjem.
MILOSAV ĐALIĆ o romanu LEŠINARKE
Imajući u vidu roman velikog francuskog pisca Onore de Balzaka, "Sjaj i beda kurtizana", mogli bismo da govorimo uslovno i o novom romanu Danila Marića, kao lajtmotivu za kuriozitet naslova našeg teksta "Sjaj i beda Amerike", s konstatacijom činjenice da u ovome romanu Danila Marića ima nešto od sjaja "kurtizana", renesansnih čarobnih ljubavnica kakve nalazimo u književnim delima velikih majstora naše renesanse iz primorskih gradova – "Dundo Maroje" Marina Držića, zatim dela Gundulića, Vetranovića, Zoranića, Hektorovića, Ranjine i dr.
Danilove "lešinarke" su, dakle, kurtizane, posebnog tipa i kova vezane za moderno društvo u rasulu i raspadu svih moralnih ljudskih vrednosti zarad materijalnih, u kojima su poljuljane humane vrline ljudske, nasuprot davno prohujalih renesansnih i humanističkih vremena u kome je čovek bio i ostao najveća vrednost, za razliku od sadašnjeg koje je sui generis generisano u najboljoj svojoj biti. U tom i takvom društvu nameće se jedan vrlo akutni problem starih ljudi koji se nalaze na samom dnu kloake života. Te stare i bolesne uglavnom onemoćale ljude "čuvaju" i "nadgledaju" posebne vrste žena koje pisac naziva "lešinarkama", tobože brinu o njima ali više o njihovim ogromnim bogatstvima, pretvarajući se u "žene zveri", ophrvane zelenim dolarima i mislima o bogatstvu kakvi su na primer "ljudi zveri" u čuvenom Zolinom romanu "Čovek zver."
Među takav stalež stiže jednoga dana Srpkinja iz Bosne Danica Prstojević koja je posle bosanskog krvavog karakazana živela kao izbeglica u Nišu, i odlučila da odjezdi put Amerike. Međutim, u toj sveopštoj nesreći i neizvesnosti Danicu je ipak pratila i senka sreće. Posle strašnih muka i poniženja koje je preživela u hercegovačkom logoru Dretelj, u njoj je proradio zračak nade da će tamo u toj dalekoj zemlji preko okeana biti bolje i da će naći svoj mir i satisfakciju za sve poraze, duhovne i fizičke, u sopstvenoj zemlji.
Čitav roman raspoređen u 12 glava pripoveda u prvom licu Danica Prstojević pri dolasku u Ameriku, iz San Pidra, u porodičnom domu koji je podigao njen suprug Viktor sa kojim se tek venčala. Roman, tj. njena narativvna solilokvija počinje jednim tužnim pismom starog i onemoćalog Džoa Zorića, naslovljenom Društvu za zaštitu hendikepiranih i ostarelih ljudi. U pismu se iznose zanimljivi podaci da se godišnje u Americi usmrćuje na desetine hiljada bespomoćnih ljudi a da javno mnjenje to ne zna, zločini se ne registruju, ubice se ne gone, ubistva su iz koristoljublja, sa predumišljajem, planirana i organizovana.
Starac dalje kaže da je "ovisan o svom ubici i da se ne pokreće postupak dok ne umre." A smrt mu je planirana za jedanaest sedmica i to se više ne može izmeniti. Upozorava na veoma pritajenu ali i snažnu organizaciju sa desetinama hiljada ubica. Niko od njih još nije provaljen. Deluju u okviru agencije "Veseo starac" i društva "Drage dede." Članovi Društva su iskusne žene, stare između pedeset i sedamdeset godina, uglavnom slabo obrazovane a godišnje neto zarade su im oko 400.000 američkih dolara po članici. Za početak starac navodi istražiteljima i imena ubica iz grupe koja ga okružuje: Patricija, Elizabet, En, Margaret, Barbara i Dana.
I naratorku romana, dakle Danicu Prstojević, nemoćni starac je naveo kao jednu od "lešinarki", ubica starih i onemoćalih lica, što ona sve potanko pripoveda u radnji ovoga romana koja se odvija u prvom licu. Ona nije, dakle, poštedela ni sebe iz kruga posebne vrste zločinaca, što ovome romanu daje pečat originalnosti i autentičnosti, a sve upućuje na činjenicu da se zaista i dogodilo u surovoj stvarnosti Amerike. Međutim, Danica nije ubica kao ostale, ona samo administrativno pripada tom staležu na koji je primorana da bi preživela. Ali se ne libi da kaže da je ipak za nju, intelektualku, fakultetski obrazovanu ženu od karijere u nekadašnjoj domovini, stid što mora da se bavi i takvim poslom. Za razliku od gospođe Patricije koja joj je nalazila posao čuvanja baka i deka, bespomoćnih u svojoj ljušturi egzistencije, koja joj je bila neka vrsta "poslovođe" i koja je eventualni zločinac na kakve upućuje stari Džo u svom alarmantnom pismu, Danica Prstojević je vrlo pošteno i iskreno, sa gotovo ljubavnom brižljivošću bila ktitor i negovateljica starih i iznemoglih osoba. Tako se ona u ovom romanu izdvaja kao pozitivni lik i glavna ličnost romana koja otkriva čitav niz kriminalnih radnji i manipulacija sa starim osobama, u cilju sticanja moći i bogatstva bez i jedne trunke humanosti. Takva je na primer gospođa Patricija kojoj je pisac posvetio veliku pažnju, razgolićujući njenu unutrašnju pokvarenost, egoizam i tvrdičluk do neslućenih razmera. Ona se na primer venča sa starim Džoom Zorićem u Las Vegasu posle smrti njegove supruge Meri, da bi nasledila njegovo ogromno bogatstvo koje je, kao bivši Jugosloven, tj. Srbin stekao u Americi. Tako čine i ostale beskrupulozne žene iz ove grupe, osim Danice, koja štedeći svaki dolar razmišlja o svom povratku u domovinu, što na kraju i ostvaruje.
Gospođa Patricija se ne stidi ni bludnih radnji sa onemoćalim starcem, čineći mu ugodnosti u meri i količini onako koliko to njoj odgovara u njenoj pohlepi i perverziji, na šta želi da uputi i Danicu, ali ova ipak ne pristaje na tako nešto kao žena patrijahalnog i porodičnog tradicionalnog srpskog morala, zbog čega se dve žene i razilaze, radeći i dalje svaka svoj posao na način koji njima pojedinačno i odgovara. Blasfemija koju pokazuje Patricija u svom svakodnevnom ponašanju prema ženama koje su joj podređene zahvata u priličnoj meri ostale "lešinarke" i one vremenom postaju rigidne u gotovo istoj onoj meri kao i Patricija.
Izvanredno je uspeli fleš-bek ovoga romana čija se radnja očituje kroz izuzetno originalnu priču naratora Danice Prstojević, retrospektivno, dakle s pogledom unazad, čestim korištenjem metoda i postupka filmske tehnike jer ona priča neposredno autentičnu i valjanu priču od dana svog dolaska na američko tlo pa sve do avionske karte u rukama na putu povratka u Beograd odakle je i krenula u Kaliforniju. NJena diskurzivna narativna tehnika koju je znalački upotrebio pisac Danilo Marić, najprikladnija je forma pripovedanja za ovakvu vrstu romana, što ga čini izuzetno zanimljivim i uzbudljivim. Važna je tačka u ovom romanu isticanje pozitivnog primera naše žene u svetu koja ne podleže hipokriziji, licemerstvu posebne vrste kome podležu druge žene iz branše "lešinarki". Time je pisac na svojevrsno autentičan način odbranio i naš srpski nacionalni ponos koji ne gubi svoj identitet ni u najtežim situacijama, ni pritisnut tuđinom, što samo po sebi govori da je visoki moral jako pleme srpstva održao kroz vekove.
Nemamo želju da sadržaj ovoga romana prepričavamo i time parafraziramo pisca – neka to ostane pozitivna nepoznanica za čitaoce – ali možemo reći da se na pozornici romana nalazi nekoliko ličnosti srpskog porekla: Boško Jovanović, Petar Bošković, Tina Sarajka, prota Atanasije, Stiv Popov, neuropsihijatar, verovatno pseudonim od imena Stevan Popović i jedan, humanistički najviše nastrojen markantni lik, književnik Aleksandar, koji ustaje protiv "lešinarke" Patricije i remećenja prirodnog, ljudskog, humanitarnog reda stvari, pisac romana o Džou, koji na najbolji način biva rado čitan i prihvaćen od strane srpske čitalačke publike u Kaliforniji koja se najviše okuplja oko srpske pravoslavne crkve Svete Trojice u San Savu. Književnik Aleksandar se ne stidi da otkrije i prizna i svoju tešku izbegličku sudbinu koja ga je snašla u Americi, o čemu nepatvoreno govori naratorka romana Danica Prstojević. On je radio i ponižavajuće poslove iako je fakultetski obrazovan intelektualac, samo da bi održao goli život i na kraju ostvario svoj san – postavljenje za menadžera velikog apartmentskog kompleksa, što je smatrao vrhuncem svojih ambicija u Americi.
Aleksandrova knjiga o Džou Zoriću, američkom onemoćalom bogatašu srpskog porekla, podigla je Džoov ugled, pomogla mu je da splasne odbojnost prema njemu i njegovom novom braku sa Patricijom, a ono što je najvažnije za njega, dodatno mu je osmislila ostatak života, postala predmet stalnih razmišljanja i komunikacija sa ljudima iz različitih grupa. No pisac Aleksandar zbog napisane knjige ne doživljava trenutke sreće poput Džoa kome je namenjena; on zna da u ovoj i sličnim sredinama ni jedna intelektualna vrednost nije blagonaklono dočekana, pa kako bi i ova knjiga, no to je već druga priča o zlosrećnim sudbinama pisaca i njihovih knjiga u svim epohama, društvima i njihovim sistemima.
Pisac ne zaboravlja da spomene ni bračne parove u ovome čudnome poslu lešinarenja, koji drže izvesnu ravnotežu u ravni psihološki delotvorne atmosfere: Patricija i Džo, Dana i Viktor (Danica Prstojević), Elizabet i Dvajt, En i Mark, Margaret i Ričard, Barbara i Tom. NJihov život u svakodnevici dat je u nekolikim potezima torza koji, sam za sebe, takođe, predstavlja dobru priču o ljudskim usponima, padovima i porazima. Zanimljivi su i likovi sa kojima je stari Džo u zavadi, a to su bili njegovi najpouzdaniji bivši prijatelji do pojave lešinarke Patricije: Leonard, Fred i Georg. I to su na izvestan način "jake ličnosti" koje, ukupno gledano, drže nekakvu ravnotežu u ljudskoj nesreći.
Lepa su Daničina sećanja na izgubljeno detinjstvo i zavičaj, data u markantnim slikama: sećala se Tjentišta, planinskog svežeg mirisnog sena i lutajućeg žubora Sutjeske. Tu je sećanje i na Maršala Tita i loženje partizanskih vatri, igranje i pevanje, spomen ploče gde je poginuo Sava Kovačević. Mori je misao o sopstvenoj nesreći: provela je srećno detinjstvo u Bosni u toplom roditeljskom domu. Roditelji su zarađivali dobro, bili su univerzitetski profesori. Danica je završila fakultet, udala se i imala dvoje djece, brak još iz studentskih dana. Bila je veoma stručna u poslu, postala direktor preduzeća sa 800 radnika. I sin i kćerka završili su fakultete, zasnovali porodice i imala je četvoro unučadi. I onda je došao rat, jedne noći su ih sve odveli u nepoznatim pravcima; završili su u logorima a preživeli samo ona i dvoje unučadi. Čekajući u redu za socijalnu pomoć osećala se ponižena u Americi u odnosu na bogatstvo koje je imala u svojoj zemlji.
Dakle, spiritus movens ovoga romana leži u toj autentičnoj priči Danice Prstojević o sjaju i bedi Amerike u životu naših ljudi, njihovim sudbinama na njenom tlu, njihove dogodovštine, scile i haridbe kroz koje su prošli, istrajavajući u svojoj nostalgičnoj ljubavi za domovinom. Ostvarenje te ljubavi za Danicu Prstojević, kroz čiju naraciju je autentični pisac romana Danilo Marić ispričao vrlo zanimljivu priču, došlo je onoga dana i onoga trenutka kada je sa avionskom kartom u rukama čekala da se ukrca u avion za Beograd, koji je predstavljao konačno ostvarenje njene čežnje za ovo vreme provedeno u daljini, u tuđini.
Trstenik, 14. oktobar 2000.
NOVAK ŠOIĆ o knjizi DOKTOR LIMA
ASIM PECO o romanu ALIPAŠA
Danilo Marić: "ALIPAŠA - prvi i posljednji hercegovački vezir", Društvo pisaca BiH – podružnica pisaca HNK, Mostar, edicija "Rondo", urednik Alija Kebo, Mostar 2001.
Naš narod kaže: Bez muke se sablja ne sakova; Bez muke se pjesma ne ispoja. Mi bismo mogli dodati: Bez muke se knjiga ne napisa, bez obzira na to o kakvoj je knjizi riječ: da li je u pitanju beletristika ili je u pitanju neka naučna oblast. Svaka od tih grana nauke zahtijeva od onoga ko se lati pisanja knjige mnogo neprospavanih noći, mnogo truda i, na kraju, mnogo umijeća.
Preda mnom je knjiga Danila Marića sa naslovom koji je stavljen na početak ovoga priloga: O Alipaši Rizvanbegoviću. Moram priznati da nisam sposoban da cijenim djelo sa takvim naslovom. Prvo, nisam istoričar da bih mogao o djelu govoriti sa istorijske tačke, da bih, tj., pratio radnju kao istoričar. Drugo, nisam kritičar književnosti da bih djelo mogao posmatrati sa te tačke gledišta. Zato ću ja o ovome romanu Danila Marića nešto reći kao jezički stručnjak, tj., reći ću nešto o jezičkoj komponenti ovoga romana.
Moram priznati da je Danilo Marić izabrao veliku i tešku temu za svoj roman. A da bi se, koliko-toliko, približio vremenu pisanja, on je morao da se približi i jeziku toga perioda. On je i pokušao da to učini. Ako izostavimo citate iz Kur'ana, koji bi trebalo da radnji cijelog romana dadu svojevrstan pečat, tu se daje i leksika koja bi trebala da odslikava leksiku onoga vremena, tj., leksiku devetnaestog vijeka sredine koju čine glavne ličnosti romana, a to su, prije ostalih, Alija Rizvanbegović, Ragib Gosto i njegova kćer Fatima-Fatkica. I u tome je Danilo Marić uglavnom uspio. Ali ima ponegdje i ogrešenja na koje ću ja ukazati, da ih otkloni, ukoliko dođe do novog izdanja.
1. U romanu se redovno piše: džennet, džehennem, što odgovara izvornoj formi tih turcizama (t. cennet, cehennem). Udvojne suglasnike piše i kod ličnog imena Muhammed, kada se misli na "Muhammeda sveca". To takođe, odgovara izvornom obliku. Ali, uvijek piše Alah, mada je u originalu Allah (v. kod Škaljića, Turcizmi u srpskohrv. jeziku, Sarajevo, 1965.)
2. U romanu nalazimo i: gaireta (str. 22). Škaljić ima: gajret (gairet, garjet) od t.gayret; melem (str. 23). U govoru kraja čiji je predstavnik Ragib Gosto, je: mehlem. Tako je i kod Škaljića: mehlem, melem, tur. melhem i merhem, vulg. mehlem. Mi smo tu riječ primili kao "vulg."; duvankesu, ali: duhana (str. 25,45), ali i: duvaništa (str. 43) duhana (str.45), duvanskim, duvan (str.161, 162); malukat (str. 134) Škaljić ima: mahluk (s.v.). Kod nas ovaj turcizam znači: nejako stvorenje, nejaka životinja; alal; mu sablja (str. 135). U govoru muslimana je, po pravilu, halal. Škaljić ima halal (alal); vajda (str. 130). Kod naših muslimana je samo fajda, što odgovara t. fayda: banu na Bunu (str. 44). Naš turcizam glasi bahnuti, od tur.gl. basmak, koji ima "između ostalog" značenje "iznenada se pojaviti" (Škaljić); ajte kući, u govoru hercegovačkih muslimana je hajte, od tur. haydete; matul. je (str. 83). Kod nas je matul, tur. matuh "senilan", te hehte = hefte (str.120,194); imbretila (str. 124) = ibretila, t. ibret = "primjer, uzor, pouka, uputa" (Škaljić).
Kad se upotrebljavaju ovakvi turcizmi, onda je potrebno u svim primjerima navoditi isti oblik. Ovako se ne zna da li je to oblik koji pisac daje glavnoj ličnosti, ili je to korektorska omaška. A u roman ovakvog jezika takve omaške nisu potrebne. Tim prije što u nekim primjerima imamo izvorne, to će reći standardne, forme kakve danas nalazimo u Hercegovini, ili onom tipu govora kakav nam daje Marić u svome romanu.
3. Kod Marića nalazimo i: alahimanet (str.29). Kod nas je: alahemanet. Tako je i kod Škaljića (s.v.). Ovdje je redovno: bez baba, grehoto babova (str.28), baba bih srećnim učinila (84). Centralnohercegovački govor ima samo promjenu ove, i ovakvih, imenica po tipu imenica ž.r. na – a: babo-babe, prema tome i prisvojni pridjev je samo babin.
4. Ovdje je redovno: u kahvani (53), kahvana (54), skuha kahvu (99). Oblik kahvana nije hercegovački. Tu je oblik kahva u upotrebi za kafanu – kahvanu i za kafu – kahvu. U Mostaru se ide: u kahvu da bi se popila: kahva, ili je tako doskora bilo. Prema tome je i u vremenu o kome piše Marić bilo tako. Sumnjam da je i tada bilo: kahvana, u značenju: prodavnica, gdje se pije kahva. Istina, Škaljić ima: kahvana, od tur. kahvehane. Ne znam gdje je ovaj oblik bio u upotrebi.
5. Oblik meleci., od sing. melek (meleci razrepršali, 108) gramatički je ispravan, kao potok – potoci, ali nije u hercegovačkim govorima običan. Tu je meleć – meleći, rjeđe: melek – meleći.
6. Tu nalazimo i oblik: hilne (str.41). U našem narodu postoji oblik hinle od t. hile.
7. Pišući ove redove prisjetio sam se jednog razgovora sa I. Andrićem kad se pojavio roman M. Selimovića "Derviš i smrt". Tom prilikom Andrić je rekao da je Bosna težak zalogaj za pisca. Uz to, da je on doveo literaturu do praga Bosne, a da je Meša ovim svojim romanom uveo literaturu u Bosnu. Svakako je tu mislio i na jezik. A u tom jezičkom segmentu važan udio imaju i turcizmi. D. Marić je ovdje pokazao da zna i život i običaje naših muslimana, ali da mu je još uvijek ta materija, jezik, strana. Jer ne može se staviti u usta jednom hercegovačkom muslimanu rečenica: "Sestru Zejnu ne vidjeh čitavo proljeće, iskreno se obradova musafirima, skuva kahvu... (str.99). U taj segment govora junaka ovoga romana, svakako, dolazio je: skuha kahvu. Istina, i ovdje, kao i u drugim slučajevima, greške se mogu pripisati i korektorima.
8. Za mene je nov i oblik toponima Hrtiješ (str. 66), iz Hrtiješa (118), pod Hrtiješom (170). To je moje rodno mjesto. Moram priznati da mi taj oblik nije potpuno jasan. Upravo, nije mi jasna njegova etimologija. Nailazimo na oblike: Ortiješ, koji je i danas standardni oblik, Hortiješ, Ortiješ, Hortiš, Rtiješ, Rtiš. Biće mi drago ako mi D. Marić, ili neko drugi, pomogne u pronalaženju etimologije ovoga toponima.
9. D. Marić je rođeni ijekavac, ali ijekavac centralnohercegovačkog tipa, tj. nije klasični ijekavac. Zato se ovdje nailazi i na odstupanja od klasične, to će reći standardne, ijekavštine. Ja ću ukazati na neke primjere:
najbijesniji (78), krv zvijersku (79), ništa vrijednije (19), korjen (23), svijetlost (117).
Redovno nailazimo gl. Prilog vremena sadašnjeg u obliku: vidjeću: (str. 29, 67, 71). Ovaj oblik i u standardnom ijekavskom glasi: videći (nastaje od 3.l.mn.prezenta: vide i nastavka – ći).
10. Ima nedosljednosti i kod ijekavskog jotovanja:
malu đecu cvijeljeli (30, 86), niđe (48) ćepalo (27), ućerasmo (44), jer će me naćerati na krv (71), domaćin doćera volove (45); pored: ukletog djeteta (88), satjeralo (88), djevojčica (10), zapodjenuli (16), vidjeće i tvoje (27), i djecu (43). U govoru koji ima đecu, po pravilu, ima i đevojka, koji zna za oblik doćera, po pravilu, zna i za saćerali ... Jotovanje ovih suglasnika vrši se, skoro, bez izuzetka, i kad se daje taj govorni tip, onda treba ići ka dosljednosti.
Sa ovim ne idu i suglasničke skupine: pje, bje, mje, vje; da je ovdje davan i jezički obrazac kakav je mogao da bude tipičan za Smailagu Čengića, to je drugo pitanje. Tamo se jotuju i usneni suglasnici.
11. Jedna od tipičnih osobina bosanskohercegovačkih muslimanskih govora, i danas, a tako je, po svoj prilici, bilo i juče, jeste upotreba foneme h. U tim govorima je očuvana ova fonema u svim položajima u riječi gdje joj je po etimologiji mjesto. Čak se u nekim glasovnim skupinama javlja i gdje je ne bismo, po etimologiji, očekivali.
U ovom romanu često se mjesto h javlja sugl. v, što se za govor sredine o kojoj je riječ ne može ni danas reći.
gluvih (23), duvankesu (25), duvaništa (43), duvan (143), gluvo doba (80), skuva kahvu (98), suvu mrklinu (116), gruva po tjemenu, suve drenove klinove (119), nezgruvanu glavu (145), gruvale (168), suvodolske kule, duvana (161); iako i duhana (25).
Tu nalazimo i druge supstituante foneme h:
mj. h javlja se – j: Vidojića (83), mj. Vidahića):
mj. h javlja se sugl. l: matul (83). Škaljić ima matuh od tur. matuh (s.v.).
Često se i ispušta ovaj suglasnik: malikat (134). Škaljić ima mahluk, pl. mahlukat, od tur. mahluk; banu na Bunu (45). Banuo je (145, od tur. "basmak", Škaljić), obrvavao se (obhrvati 128), džabaljebaviše (44), manitom (=mahnitom, 130), alal (=halal, 135), melem (23).
Marić ima skoro redovno grupu rv-, mada je u govoru redovno hrv: rvao sam se (55), rvali se (67(, iako: hrđobetno (26).
Ovo su neke od osobina pisane riječi D. Marića koje se bez velikog napora mogu otkloniti, ili prema standardnom uzusu, ili prema govoru sredine iz koje je glavni pripovjedač ovoga romana, Ragib Gosto, na čemu bi kvalitet romana, u jezičkom pogledu, svakako dobio.
12. Ima u ovom romanu Danila Marića čitava pregršt narodnih mudrosti na koje svakodnevno nailazimo, ali nikad ovako sakupljene. Ja ću ukazati i na neke od njih da bih pokazao kako se i u umjetničkoj književnosti mogu lijepo koristiti narodne umotvorine:
Okolo kalajli, unutra belajli (9); Zlovolja me skolila, zdrav zub pokrenula (10); Potočić žubori do raskrsnice – kuda u miran tok (15); Šejtani su kolo zapodjenuli (16); Pasaj se insana kad te ne gleda u oči, kad bulji u obuću – znaj da mu je dokundisalo (17); Neplivač zagazio u maticu da je pregrađuje (19); Stabla čupaju manji vjetrovi (19); Što je vlast tanja (,) to brže saznaje nevažne stvari (20); Žensko ko žensko: duga kosa (,) kratka pamet (21); Bolje popa vezati (,) nego se za njim natezati (21); Jadan je insan kad su u njemu dvojica (22); Sila Boga ne moli (23); Razgovor gluvih (23); Dva uma sa dva druma (23); Čudni su umovi – ni jedan isti; Putevi orlova i vrabaca se ne presijecaju (23); Za moju pamet (je) otrov, za njenu melem (=mehlem, 23); Dvojica Zaima ne mogu u jednoga (23); Lijepa riječ je kao lijepo drvo; Kor(i)jen mu je čvrsto u zemlji, a grana prema nebu (23); Iman – stiman, pitan – mitan, kršan – ljubljen (26); Život traje duže od plamena ljubavi (26); Jaka grmljavina je bez kiše, krupom završi (27); Starosti gora od bolesti, a mladosti prođe u ludosti (31); Tukle se jetrve preko svekrve (31); Nek se radi i vinograd sadi, nek čekić kuca i nek puška puca (45); Dabogda imo pa nemo (56); Gurbet se veseli zimi pred njim je ljeto; Ni zlo ni dobro nisu besmrtni; Rađanje, življenje i umiranje su pojedinačna stabla jedinstvenog drvoreda; Svaka vlastodržačka sila može kako hoće, ali ne može dokle hoće (58); U Hercegovini kad zasuši (,) gorivo može biti samo kamen ili čovjek (62); Fukaro i Bogu si teška (63); Svako vrijeme traži svoga Alipašu (63); Ko pod drugim jamu kopa (,) sam u nju pada (63); Sila Boga ne moli (65); Kušat ne može sa rogatim (66); Dva bez duše, jedan bez glave (67); Insan se ženi kad je najbijesniji (!), a žena je čovjeku najpotrebnija kad je najslabiji, kad ostari (78); Insan je vrijedan dok je jak (102); Što kuma donijela, kuma i pojela (103); Žena i vlast se milom ne daju (103); Vlast i žena se na daju milom (104); Sreću ne treba na sunce iznositi (108); Braća su braća dok im je živ ćaća (130); Čudan je Hercegovac, svoj je, i na svom i na tuđem, ne prizna nikom da je iznad njega (188).
Možda ima još ovakvih mudrih iskaza. A i ovi, kao i citati iz Kur'ana, jasno kazuju da je Danilo Marić rođeni pjesnik, da njegovao misao teče nekim nevidljivim pjesničkim tokom. Uz to on je i vješt pripovjedač. On je u stanju da u roman, od nekih dvije stototine stranica, tako uklopi i sve citate iz Kur'ana i sve ove narodne mudrosti, i, što je vrlo važno, da sa svim tim blagom raspolaže kao nečim što pripada njemu, njegovoj spoznaji i saznanju.
13. Rječnik, koji se daje na kraju ove knjige, potvrđuje, skoro sve, naprijed navedene osobine. I, što je važno, izdavač tu naglašava da su to osobine autora, jer je on smatrao da se tako govorilo "u mostarsko-stolačkom lokalitetu u prvoj polovini devetnaestog vijeka." Pošto to nisu osobine savremenih govora čiji bi predstavnik trebalo da bude glavni pripovjedač ovoga romana, Ragib Gosto, a ni kraja odakle je on, Opine, sigurno je da nisu bile osobine govora centralnohercegovačkog tipa ni vijek i po ranije. Uz to, ima u Rječniku ogrešaja i o značenju nekih riječi. Ipak, trebalo bi da se ima pri ruci, da se konsultuje Rječnik turcizama Škaljića, a nije suvišno, naprotiv, da se imaju i drugi rječnici. Pogotovo kad se piše o ovakvoj temi, i o ovakvim ličnostima. Rječnici su piscu, svakom, jedno od glavnih pomagala. Tako je bilo ranije, tako je i danas.
MILOSAV ĐALIĆ o zbirci kratkih priča
Do sada smo znali Danila Marića kao romansijera, izuzetnog proznog pisca sa velelepnim romanima, jednog od najboljih srpskih pisaca u dijaspori, a sada ga otkrivamo i kao izuzetnog majstora kratke proze, kratkih priča antologijskih vrijednosti, sa kojima bi se ponosila svaka književnost u svetu a posebno srpska. Možemo ih slobodno istaći i nazvati kao male priče velikog romansijera.
Ova skazanija na narodnu su pravi a i autentični lirski medaljoni Danila Marića i put do njih, preko velikih romana proizašlih iz njegovog pera, nimalo nije lak. Ove priče su kao izbrušeni dijamanti, rukom majstorovom, da nikoga ne ostavljaju ravnodušnim pri njihovom naročito ponovnom čitanju jer se od prve ne otvaraju. Bajke kao narodne umotvorine u usmenoj obradi i interpretaciji vaskrsavaju davno zapretanu strast za pomnim skupljanjem narodnih umotvorina, što je u bogatoj srpskoj književnosti najbolje uradio otac nove srpske književnosti Vuk Stefanović Karadžić, zbog čega ga je slavila kulturna Evropa na čelu sa velikim piscima Johanom Voltangom fon Geteom i Grimom.
Iz ovakvih tradicionalnih književnih vrednosti pisac Danilo Marić ipak polazi od ličnog individualnog diskusa, originalnim kazivanjima raznih dogodovština na temu ljudskih oneobičavanja, doživljaja, iznenađenja, zapleta, raspleta, tužnih sudbina i događaja. Vrhunske značajke mita, legende, bajke, humora, satire, ironije, groteske, prisutni su na stranicama svih ovih priča, sa markantnim dinamičkim događajima i zbivanjima. Radnja ovih priča je zgusnuta i nabijena kao dinamit do te mere da prosto puca od čitateljskog zova i interesovanja za čari usmenih pripovedanja. Da posebno naglasimo da ovo nisu narodne bajke lakonski prenete u književnost na usmene narodne tradicije, već su umetnički obrađene i oblikovane veštom spisateljskom rukom Danila Marića koji je svakog trenutka pokazivao umeće i znanje šta hoće sa ovim pričama i kakve dalekosežne poruke im daje.
Piščevo majstorstvo i zapaženo pripovedačko umeće nameće misao o njegovom poreklu iz Hercegovine u kojoj se oduvek negovala lepa usmena reč, bajka i legenda, koja se vekovima prenosila s kolena na koleno. Priče se čitaju sa interesovanjem i znatiželjom, u traganju za njenim plemenitim porukama, i kao u kamen uklesanim, kao što to možemo videti u jednoj od naših najlepših zbirki pesama "Kameni spavač" hercegovačkog savremenog pesnika Maka Dizdara.
Sada za Danila Marića možemo da konstatujemo da se pokazao kao veoma razuđen pisac jer se uspešno ogledao u dužim i kraćim romanima, pripovetkama i novelama a sada i u sasvim kratkim pričama koje je ujedno i najteže pisati. Ove male priče naročito pokazuju da su imaginacija i mašta pisca postigle zavidan nivo da zadovoljavaju sve kritičarske i čitalačke ukuse. Jednostavnim i delatnim postupkom pripovedanja kako u prvom tako i u trećem licu Danilo Marić iznova aktuelizuje kauzalni odnos između stvarnog života i književnosti, što nije samo narativna fikcija već autentični dramski naboj i iskaz.
Ova zbirka kratkih priča ima svoje nazive, vreme radnje, sa motivima legendi koje su nastajale na jugu Evrope u periodu između 1170. do 1950 godine, otprilike. Tako je pisac preneo čitaoca i sebe u staro drevno vreme kad se gotovo nije ni znalo za priču već samo za njenu orkestriranu boju i zvuk pramelodije.To je svojevrsno oživljavanje prošlosti koja je ostala zapretana daleko za nama, a ove priče su samo simbolični znak da se oduvek pevalo, snevalo, pričalo i da na početku svega beše Reč. Priče kao što su Mitar i kašika, Otac u vreći, Blagajski zmaj, Granica pravde, žena i đavo, Glogov štap, Striženo-košeno, i druge, su nešto što nam je najbolje podarila ova knjiga, da se setimo naših predaka i njihovih priča, njihovih prošlih života i naših sadašnjih uživanja u čitanju i tumačenju ovih priča.
Primetna je izrazita tajanstvenost kao suština pojave u ovim pričama, pa se na mah posetimo engleskog pesnika šelija koji je pisao da su "dan i smrt deca tamne noći", kao što su to i u pričama Danila Marića. šeli je pisao da poete nisu samo "zakonodavci sveta", nego su i graditelji sveta. Ko ume lepo pričati, taj može svet sagraditi. To je slučaj i sa načim piscem – on ne ruši nego gradi, u tišini, i pisac može slobodno reći: Tišina je moja otadžbina. Ne treba voleti samo neprolazne stvari, jedna je od poruka ove knjige. Na ovoj našoj planeti neprolazan je život; čovek dolazi do uverenja da je sinteza sveta samo u večnosti materije, a ne u večnosti pokreta, materija od koje su sazdane Danilove priče. Duh može da bude i pokojna snaga, a svaki atom materije je i deo kosmosa i deo haosa, i živi, i ne pita šta bogovi osuđuju a šta odobravaju. Večna kazaljka Danilovog sata uvek otkucava vreme koje je njemu najbolji saveznik, kao i njegovog dela.
Veliku važnost u ovoj knjizi priča imaju slike atmosfere i slike pejzaža. Ovim se literarnim sredstvima predstavlja ton i vrsta doživljaja. I uvek su ti doživljaji puni, sa naglašenim tonom, ili jeze, ili patnje, ili nemog očajanja, ili straha beznađa, izgubljenosti, bespomoćnosti ili nemira. Priče su pune psihološkog naboja i elemenata duševne strukture. Pisac veoma drži do toga da je važna sama priča kao oblik trajanja jedne realnosti, u čemu priča može da posluži i kao podsticaj za traganje, kako bi pisac našao neku unutrašnju stvar koju treba misaono raščlaniti.
Pisac nameće stav šta je za čoveka dobro a šta rđavo koje nije metafizičko već empirijsko pitanje, koje se može rešiti analizom svake ponaosob njegove priče-bajke, njihovih priroda i delovanja izvesnih okolnosti na njihovo ponašanje unutar njihovih životnih zbivanja. U predočavanju razornih sila prirode pisac je želeo da unese jednu skoro neizbežnu crtu moderne literature, da svest o tragičnom suprotstavi vedrini ljudske realnosti. On nije želeo da prosto negira lepotu i smisao postojanja.
Kao oni akordi kojima se završavaju Betovenove simfonije, i za koje se uvek pitamo zašto ih je kompozitor pomno želeo, i šta je odvratilo od toga da ih unese više, one ne zaključuju jedan razvoj koji je u toku. Pisac je već iscrpeo sve mogućnosti, no trebalo bi takođe da jedan metalingvistički način omoguće slanje jednog signala ciljne poruke, dobijenog uokviravanjem završne faze u sistem, koji je već jednom bio tu, tonovi koji su za sve vreme trajanja prenosa emisije doprinosili boljem isticanju nijansi njihovim moduliranjem na više načina.
U svakom slučaju pred nama se nalazi jedna dobra zbirka priča zrelog i izgrađenog pisca, kome svakako treba posvettiti pažnju, ne radi zabave nego radi čitalačkog uživanja, kao što se uživa u svakoj plemenitoj materiji duhovne prirode.
U Trsteniku, 28. februara 2006.
Milosav Đalić,
književnik, Profesor književnosti i srpskog jezika
RADOMIR SMILJANIĆ o romanu PALATA IZNAD BEL KANJONA
Kada je knjževniku Danilu Mariću uručeno
VISOKO INTERNACIONALNO PRIZNANJE
AKADEMIJE IVO ANDRIĆ
za poseban doprinos u stvaralaštvu srpskog naroda u otadžbini i rasejanju i iskazivanja u doživljaju srpske sredine i sredine zemlje u kojoj autor živi
DANILO MARIĆ
za roman
PALATA IZNAD BEL KANJONA
BESJEDA
Radomira Smiljanića, predsjednika Akademije Ivo Andić
Izgleda da nam je danas berićetan dan što se tiče srpske književnosti.
žiri je stao na stanovište, a ja se kao potpredsjednik žirija i te kako slažem, da smo u romanu Danila Marića, PALATA IZNAD BEL KANJONA, ako mi je dopušteno da kažem, do sada malo poznatom u književnim krugovima, pa i u književnim krugovima njegove matice zemlje Srbije, da se dogodilo nešto vrlo značajno za srpsku književnost, da je to jedno pravo obogaćenje, smatram da je to stvarno obogaćenje, pogotovo onog žanra u srpskoj književnosti koji se bavi porodicom, dakle, to je ono što se zove opštim imenom porodični roman.
Čudno je da u zemlji zadruga i zadrugara sa 30, 40 i 60 članova, i gdje se živjelo sasvim intenzivnim porodičnim životom, familijarenjem, da nismo sve do Dobrice ćosića, našeg giganta, dobili veliko djelo koje o jednoj porodici, u ovom slučaju porodice Katić, koja je naravno, preimenovana i predstavlja više njih. A onda imamo tu nešto sporadično kod Isakovića, još kod nekih pisaca, ali nigdje nismo uspjeli da dobijemo masovniji porodični roman kao što su to naprimjer dobili Nemci, Francuzi... Mi ustvari tek sada dobijamo jedan razuđen roman, jedan snažan roman o porodici Dragana đurkovića, izbeglog političkog emigranta, koji se potucao od nemila do nedraga po ogromnoj Americi, povezuje konce, povezuje ljude... tu se pojavljuje jedna scena poklanjanja vrlo skupog sata, koja nama čitaocima izgleda čudesno, ali kada malo dublje zagazimo u taj roman, vidimo koliko je bilo važno da se povezuju, da taj neki skupoceni sat, kojim počinje ovaj ekspozicija ovoga romana, taj skupocjeni sat postaje kao neka amajlija, nešto vrlo značajno, što djeluje povezujuće, i to je delovalo na druge ljude, da ono što imam ja treba da ima i moj brat Srbin u tuđem svetu.
Dakle, to je taj porodični roman, to su ti odnosi u porodici, to su ti odnosi među porodicom, to je to srpstvo koje se drži, ne da i opstaje u tuđem svetu, na tom dalekom, trusnom, teškom terenu u Americi, gde se prolazi samo strahoviotim radom i strahovitom neprikosnovenošću u međuljudskim odnosima, i gde je, naravno, pored Srba, mnogo još drugih naroda, sved od Meksikanaca do Portorikanaca.
U pravoj studiji romana Danila Marića, "Palata iznad Bel kanjona" datoj na kraju knjige, koju je napisao akademik Neđo šipovac, izdvajam ovu zaključnu rečenicu:
" Nedoglednim prostranstvima Amerike naš pisac se kreće suvereno i mi čitaoci u njemu imamo sigurnog i potvrđenog vodiča na sve četiri strane ove zemlje – snova miliona nesrećnika cijele planete. U tome smislu Marić utemeljuje posljednje poglavlje porodičnog romana o Draganu đurkoviću i njegovoj sudbini, priče koja je, bezmalo, pripravljena za filmski scenario i TV dramu u usponima, padovima, porazima i zadivljujućim podizanjima jednog političkog emigranta, koji je, bez igdje ičega, osim velike želje, osvojio Ameriku, kao bogatu ljubavnicu i izdašnu prijateljicu u plodnom znoju lica svoga." (Neđo šipovac).
Mislim da je za ovu priliku dosta, s napomenom da će se o ovom romanu tek govoriti. čestitam i ja sa svoje strane i u ime žirija, našem velikom i značajnom piscu, ovdje afirmisanom Danilu Mariću.
VELJKO STAMBOLIJA o romanu KRIK S JAME
Danilo marić, KRIK S JAME, roman, osvrt
Naturalistički oporo Danilo Marić nas uvodi u hercegovački pakao. Danteov "Pakao" ima devet krugova, Danilov hercegovački ima tristopedeset krugova, tristopedeset paklenih jama. Danteov "Pakao" je alegorijsko-metaforička fikcija, hrišćanska mitologija, Marićev pakao je stvarnost. U Danteovom "Paklu" su grešnici, u Marićevom paklu-jamama su nevini ljudi: djeca, žene, starci, muškarci u najboljim godinama, u punoj snazi. "Božanstvena komedija", hrišćanska mitologija, dopušta postojanje čistilišta i raja, u Hercegovini nema ni čistilišta, ni raja, samo pakao.
Ko je tvorac tog hercegovačkog pakla? Koja ga je sila smislila? Ko je mitologiju preselio u stvarnost.
Danilo Marić će pokušati da odgovori kroz priče onih koji su se ipak uspjeli spasiti – izjamiti. Saznaćemo da su tvorci ljudi, a sila koja njima upravlja mržnja. Autor se neće samo zadržati na opisu strahota, ići će i dublje od mračnih i jezovitih dubina hercegovačkih jama, ići će u mračne i jezovite dubine ljudske duše – istraživaće uzrok(e) tolike mržnje. U pomoć će pozvati nauku, prije svih Frojda, u liku doktora Lukača. Može li nauka, hladno i stručno, objasniti zločinca koji je zaklao i u jame bacio stotine ljudi, samo zato što pripadaju drugom plemenu? Ljudski razum, pa dakle i nauka, ovo teško mogu objasniti. To su pokušali i neki Marićevi prethodnici, kao npr. Vuk Drašković, ali tajnu iracionalne mržnje nisu do kraja razgolitili. Možda je najbliži bio čuveni psihijatar i narodni tribun iz Knina akademik Jovan Rašković. Ali i Jovan Rašković vrši analizu iz perspektive naroda-žrtve kojem pripada. Nema analize (ima je u smanjivanju žrtava) sa strane onih i onoga naroda iz čijih redova je strašni zločin klanja i bacanje u jame izvršen. A možda je i iluzorno očekivati od divljaka da takav civilizacijski iskorak napokon i uradi. Divljak poput vuka i dalje ide za mirisom krvi, one krvi sa hercegovačkih jama:
"Sva ustaška zvjerstva prati gromoglasno podvikivanje, kričavost i psovanje, koje je potsvjesno preuzeto od zavijanja vukova, rike volova, laveža pasa... kričanja noćnih grabljivica, a sve u činu napada na žrtvu. Upadom u tor vukovi pokolju čitavo stado a ponesu samo po jednu ovcu. Dubok je strah domaćina od pomora stada, potpunog uništenja njegovog blaga. Iz tog i takvih strahova iskopilio se način ustaškog zlodjela. Pravljenje grupe i vezanje Srba je stvaranje potpune bespomoćnosti, kao stada u toru. Zatim mučenje i pomor, pa pljačka nakita, zlatnih zuba i drugih vrijednosti, potiče iz straha od neimaštine. Po zlodjelu vuka seljani se dižu na hajku, osvetu, a ustaško klanje srpske djece nije ništa drugo nego strah od osvete, da u budućnosti nema ko da se sveti. Vrlo je zanimljivo koliko ustaški pokret želi i uspijeva prikriti svoje zločine, to podsjeća na postupak zvijeri, poslije zlodjela, koja bježi duboko u divljinu, da zametne trag."
Teorija o čovjeku-vuku krvniku-divljaku koji kolje čitavo stado a odnosi samo jednu ovcu, autor, s pravom, dosljedno prati do kraja romana:
"Danas Srbi iz jama vade kosti nevinih, a pogledaj na drugoj strani, istovremeno, jamarima se podižu velelepni spomenici. Ustaške grobove osvešćuju i visoki crkveni veledostojnici. Opet truju krijući ustaška zlodjela. Truju tvoga sina, dijete su već i zatrovali do mjere da mu ni roditelji, kakav si ti, nisi u stanju pomoći."
Žrtva i zločinac, Solunka i Franjo, jedno pored drugog nakon pedeset godina. Franjo sa ustašama zaklao je 23-je Solunkinih ukućana, Solunka silovana od komšije Hamida i godinama zatvorena u trapu za krompir, ponovo zajedno i ponovo kreću sa iste tačke. Franjin sin će nastaviti strašni "posao" koji nije završio on, Franjo. I opet će se javiti osvetnici. To strašno hrvatsko-srpsko klupko nikako da se razmota, da se rasklupča, razmrsi.
Jedno selo tri plemena, tri naroda, tri vjere a jedna kultura i jedan jezik. Toliko sličnosti i toliko potrebne različitosti i toliko neprimjerene mržnje. I zločina. I osvete. Mnogo za jedan vijek, previše za jednu civilizaciju, mnogo i previše za ljudski rod. Ova civilizacija je dozvolila da joj divljak zabije nož u srce, da joj siječe grkljan, da je baca u jame, da joj skrnavi hramove, pali kuće. Kao da su odbranbeni mehanizmi civilizovanog čovjeka zatajili, kao da je civilizacija izgubila imunitet. Ovu civilizaciju optužuju "Krici sa jame." Krici sa hercegovačkih jama, krici iz Jasenovca, krici iz Jadovna, krici iz glinske crkve, iz čemernice, iz Gospića, iz Medačkog džepa, Pakračke poljane, Bratunca... zasad su ostavili ravnodušnim civilizovanog čovjeka. Divlji čovjek-vuk opet je poklao "stado". Civilizovani čovjek ćuti. Boji li se on divljaka ili ga možda želi pripitomiti? Divljljaka-vuka još niko nije pripitomio. I ova civilizacija ponavlja grešku prethodnih, prepušta jedan dio svoje civilizovane teritorije divljem vuku. Zaboravlja činjenicu, divljak ima tendenciju da divljinu proširi. A da se zaista radi o krvoločnom divljaku svjedoče i tragovi koje ostavlja iza sebe. Svjedoče kosti.
Čitajući ovaj roman uočavamo da se Danilo Marić književno nije samo opredjelio za sam čin klanja i zatiranja jednog naroda, on pokušava pronaći i uzroke, pokušava objasniti. Treba naglasiti da ne amnestira ni osvetnike. Zločin je zločin. Autora zanima zločin kao strašni neljudski čin. Pokušava da otkrije korijene iracionalne mržnje kroz slijepu poslušnost izvršitelja, naglašavajući da se glavni tvorci nalaze u nekim drugim centrima. Veliki Mozak Zla je obično negdje daleko, nevidljiv i nedohvatljiv i za žrtvu i za slijepg zločinca izvršitelja. Taj Veliki Mozak Zla je slijepim izvršiteljima dao monstruozne upute, plan, studiju, elaborat kako se riješiti nepoželjnog plemena. I to je, jednostavno, stvarnost koja se u pravilnim vremenskim razmacima ponavlja.
Veliki Mozak Zla nije odustao od plana. Franjin sin nastavlja "posao" koji je započeo Franjo, a prije njega njegov otac Miško Mlinarić. šta da radi žrtva? Ima li žrtva uopšte ikakve šanse da izbjegne plan Velikog Mozga Zla? Minimalne. Male i skoro nikakve, jer ova civilizacija još uvijek nije spremna, još uvijek nije na tom stepenu razvoja da se zaštiti od Velikog Mozga Zla.
Roman “Krici sa jame” je upozorenje ovoj civilizaciji u kojoj paralelno žive Veliki Um Dobrote i Veliki Mozak Zla. Ima li veliki Um Dobrote uputu, plan, studiju, elaborat kako da se zaštiti od suparnika? Ako ga i ima nije tako dobro razrađen kao onaj što ga je razradio Veliki Mozak Zla.
Strukturalno i kompozicijski roman "Krici s jame" je građen na osnovu priča “sretnika” koji su se izjamili. Njihove priče djeluju surovo naturalistički. Zbunjuje možda njihov skoro čisti književni jezik, ali treba znati da je koljevka srpskog književnog jezika Hercegovina. Autor je realistički vjerno, bez mnogo filozofiranja, prikazao sudbinu nedoklanih ljudi. Slično sudbini Ljubana Jednaka, jedino preživjelog iz pokolja u glinskoj crkvi, u romanu Slobodana Selenića "imor mortis", kao i u pjesmi "Suvišna pjesma" Stevana Raičkovića, koja je inspirisana svjedočenjem Ljubana Jednaka sa suđenja Andriji Artukoviću. Danilo Marić roman kompozicijski omeđuje savremenim zbivanjima. Početak vađenja kostiju velikomučenika iz jama i susretom sestre Solunke i preživjelog-odjamljenog brata Sretena, koji pedeset godina nisu znali jedno za drugo i kraj – razgovor Solunke i ustaškog koljača Franje, koji je nakon robije postao "ugledni" i bogati građanin Njemačke a zatim nove-stare Herceg-Bosne.
Danilo Marić nije ni pokušao da traži korijene zla u čitavom narodu. On ga traži u načinu života hercegovačkih gorštaka. A taj je život od malih nogu skopčan sa strahom od ujeda psa, od uboda volovskih rogova, od buke i mraka, od samoće u divljini. Veliki mudraci, u ona biblijska vremena, dolazili su iz pustinje. Veliki zločinci dolazili su sa brdovitih i planinskih područja. Veliki mučenici, kao i velikomučenički narodi, rađali su se na raskršću velikih puteva, na razmeđu velikih carstava, u sukobljavanju velikih ideologija. Razmjeri mučeništva onih koji su poklani i bačeni u hercegovačke jame su biblijski, možda za stepen i veći. Ono što muči autora je i to što su se potomci mučenika odali idolpolonstvu. Nisu odoljeli čarima zlatnog teleta. Zbog toga su ove velikomučeničke istine dragocjene za pokolenja koja dolaze. Možda će se oni znati suočiti sa istinama nad istinama, porukama srpskih mučenika koji su nadrasli biblijske.
Na kraju, umjetnik je taj koji nema pravo da prikrije zločinca i da ne imenuje žrtvu. Danilo Marić nije prećutao hercegovački pakao i zbog toga je poput Dantea morao napustiti zavičaj. Dante je bio veliki protivnik indulgencija, Danilo Marić, takođe, ne priznaje otkup grijehova. Zločin ne mož i ne smije prikriti ni jedan crkveni velikodostojnik, ni jedan pravi hrišćanin.
NEĐO ŠIPOVAC o roma PALATA IZNAD BEL KANJONA
KRAJ JE NA KRAJU, A KRAJ JE U BESKRAJU
Danilo Marić, PALATA IZNAD BEL KANJONA, roman
1.
Najstarija srpska književnost započela je biografijama i hagiografijama, žanrovski rečeno – porodičnim romanima, ili spjevovima o najznačajnijim rodonačelnicima dinastijskih kuća, najizraslijim pojedincima iz kraljevskih i kuća velikih srpskih župana itd. Bila su to i "žitija svjatih", odnosno životopisi hrišćanskih svetaca, a njihovi autori, sljedstveno tome, bili su hagiografi. Manastiri, a najprije najstariji i najpoznatiji naš manastir Hilandar, bili su rodna mjesta hagiografija, čiji su tvorci bili – kaluđeri, posvećeni spisateljskom pozivu i manastirskoj disciplini, koja je vavijek tražila radni aktivizam, fizički i duhovni, poslušnost i odricanje od dobara svetovnog života. Sveti Simeon i Sveti Sava su prve ličnosti iz domena hagiografija, dva sveca, otac i sin, srpski, hilandarski monasi iz vladarske porodice, od kojih je Sv. Sava i pisac djela o životu i prikazanjima svoga oca, Sv. Simeona Mirotočivog.
Biografija je, za razliku od "žitija svjatih" opisivanje života pojedinca, neovisno od socijalnog ranga i društvenog sloja, životopis koga piše životopisac, sa manje ili više slobode u opisivanju, sve do fotografskog prikaza ličnosti kojoj se posvećuje. Ovaj književni žanr je najpostojaniji u istoriji književnosti, uspješno je pretrpio pomodnosti koje je nanosilo vrijeme, modernizmi, oprečni smjerovi, avangardne umjetničke aosocijacije, posebno XX vijeka i post-modernizam. I ne samo da se biografski književni žanr održao, nego je postao veoma popularan, i kod nas i u svijetu. O značajnim istorijskim ličnostima Vožd Karađorđe, knjaz Miloš, vojvode i druge vojskovođe i junaci iz oslobodilačkih ratova, znameniti naučnici i umjetnici, državnici, hajduci i kraljice, kurtizane i heroine, diplomate i špijuni, bundžije i teroristi, zločinci i imperatori, carevi i mazgari, sve do seoskih knezova, lovaca i samoubica... ispisane su hiljade knjiga, među kojima su bestseleri savremene evropske i američke književnosti. Danilo Marić, prozni pisac iz Mostara, okušao se u romansijerskoj formi osamdesetih godina prošlog vijeka, skrećući pažnju šire javnosti romanima o lokalnim ličnostima rodnog grada i Hercegovine (Vasa Kisa, Ali-paša Rizvanbegović Stočević...), osobenom duhovitošću, dobrim jezikom, karakterističnim za ljude sa lijeve obale Neretve, i plodnošću koja impresionira. Kada se mislilo da je početkom poslednje decenije XX vijeka ustaški izgon Srba sa Neretve zaustavio rad i mostarskih pisaca, Marić se oglasio iz daleke Amerike sa više objavljenih romana, a evo, sada, i sa rukopisnim životopisom o svome savremeniku iz Amerike Draganu đurkoviću. I njegov slučaj afirmiše znamenitu poslovicu da su Hercegovci neuništivi, da su se po cijelom svijetu naselili, ali se nisu raselili – sada je Srba iz Mostara više u Nevesinju, nego što ih je u rodnom gradu, javljaju se iz Australije, Kanade, Kalifornije, "Divljeg Zapada" , Nijagarinih vodopada, Latinske Amerike, a o evropskim državama da i ne govorimo. I njegov "glavni junak" đurković pripada korpusu "Srba iz dijaspore", ali posve drugačije nomenklature.
Kao iskusan pisac visoke spisateljske imaginacije i intelektualnog lukavstva, Marić svoj roman o Draganu đurkoviću ne piše po principu "od rođenja pa do kraja" , odnosno od prapočetka porodične loze pa do nedoglednog rasejanja. Put "od kolijevke pa do groba" ovdje počinje velikom, luksuznom, bogatom krsnom slavom "ime Miljića iz Arkedije" , koji je "ragulj oko koga se rado okupljaju saplemenici" . Tu pisac daje "urističke informacije" o Arkediji, gradu u mreži "osamdesetak koliko ih ima u Los Angelesu".
Društvo za slavskim stolom, koje je "veoma drago" , čini mala galerija odabranih ličnosti, čije opise pisac svodi na nužnu mjeru, izuzev jednog od najznačajnijih Vasojevića i Moračana u Americi, književnika i slikara Veljka Bojića. Tako čitalac stiže da upozna i "tihe gospođu i gospodina, Milinu i Dragana đurković", pa i dr Pricu, bivšeg šefa kabineta Biljane Plavšić u Banjoj Luci. Ulazeći i u beznačajne detalje, koji nemaju uticaja na tok glavne, magistralne priče, pisac zaobilaznim putem, u prvom licu jednine, a ne u trećem, što bi bilo primjerenije žanru, pripovjeda život centralne ličnosti.
Iz opisa slavskog stola saznajemo i "četničku orijentaciju" đurkovića, prvo preko njegove "vojvodske" brade, a potom i iz ispovijesti. Pisac, čak, zapaža sličnost između svoga junaka i četničkog, tragičnog, đenerala Draže Mihajlovića. Za tim svečanim ručkom u piscu se rađa ideja da bolje upozna i opiše Dragana đurkovića, čiji je život "jedan od onih neobičnih". Male neobičnosti iz njegovog života rečene su već tu, "na licu mjesta", kao i priča o "dva vrana gavrana", pa neka sahrana, sve do "Kosovske rezolucije" sa Kongresa Sabora srpskog ujedinjenja i srećnog časa kada glavni junak postaje pjesnik, autor inspirativne, i nimalo naivne pjesme Umirući Srbi. Priča najavljuje doista zanimljivu ličnost među tamošnjim Srbima, tako da je pisac pripremio čitaoca za takvu odluku – da ta ličnost bude opisana u njegovoj knjizi.
Pisac to nije rekao, to smo rekli mi u njegovo ime, jer je pred nama porodični, biografski roman o Draganu đurkoviću, čija porodica i u "kolektivnom pamćenju" nosi "crnogorsko porijeklo", u što vjeruje pola šumadije, dvije trećine Hercegovine, cijela Romanija i Bosanska Krajina, pa i dobar dio Like, Slavonije, Dalmacije, Banije, Korduna, Bosanskog i Mačvanskog Podrinja itd, što istorijski izvori poriču. Ali, o tome nije riječ u romanu. Pođimo, dakle, od početka, da bismo strpljivo, kao pisci hagiografija, odričući se svetovnih ugođaja, primicali kraju, koji je od početka udaljen nebrojeno milja.
2.
Poput autora viktorijanskih romana o zagonetnim ličnostima koji raspaljuju maštu usidjelica, umišljenica, pa remete snove uvijek dokonih dama u salonima u kojima dremaju džukelice i radoznalci gladni uzbudljivih kazivanja, Danilo Marić svoju književnu skasku o đurkoviću započinje pričom o njegovim roditeljima, seljakanjima, seobama u smislu Miloša Crnjanskog, nepredvidljivim sudbinskim susretima, razdvajanjima porodične loze, njenim grananjima u Bosni i Mačvi, rađanjima, umiranjima i prepoznavanjima, nakon filmskih peripetija, u prekookeanskim skitanjama trbuhom za kruhom i podizanja roditeljskog doma u nekoj od američkih, srpskih, pravoslavnih sredina.
"Galerija likova" na pominjanoj krsnoj slavi kroz roman se spliće i raspliće, tako da ovdje nije ispričana pripovijest o Dragom, odnosno Draganu đurkoviću, nego i o mnogim manjim pritokama i ličnostima koje su mutni i smutni putevi rasputivali i splitali na neočekivanim mjestima. Među njima glavni junak iskače od rođenja do one trpeze. Iz odabrane galerije portreta glavna ličnost romana je izabrana postupkom veće vrednosti, autentičnosti, neobičnosti, životopisa ispunjenog nezamislivim obrtima, od roditelja nevoljenog, prekobrojnog i neželjenog dječaka, preko njegovog "njunder Kiind" djetinjstva i dječaštva, smrtnog stradanja, uzbudljivog podizanja, usvajanja i odbacivanja, školovanja i neugasle, stalne, sanje o bjekstvu iz komunističke, Titove Jugoslavije u "slobodni, zapadni svijet", pri čemu je dječak stalno mislio na – Ameriku kao označitelja toga svijeta i njegovog bogatstva. Psihološki više nego materijalno i dokumentaristički oslanjajući Draga na rojalističko-četničku tradiciju, njegovo mladenačko svrstavanje uz "čiča-Dražu" od prvih vijesti o đeneralu i njegovim borcima, pa preko suđenja i streljanja četničkog komandanta, Dragan je na njegovoj strani. Privrženost četničkim idealima raste u uslovima učvršćivanja nove, partizanske vlasti zasnovane na jednoumlju, ideološkom totalitarizmu, proganjanju i čistkama svega što nije pripadalo "proleterskom, klasnom" kultu tvoraca boljševičkog, ateističkog internacionalizma, masovnim streljanjima i žigosanju potomaka "buržoazije i neprijateljske, petokolonaške, izdajničke reakcije", u koju je dopao i đačić Dragan đurković. Sa takvim " stidnim" biljegom on će se provlačiti kroz cijelo svoje školovanje, uvijek se ističući nekim znamenjem koje će mu, uz Božiju milost, omogućavati da se kreće prema sanjanom idealu – emigraciji u nikad dosanjanu Ameriku.
Opečaćeno dijete, od majčine utrobe do inkvizicijskih metoda uništavanja u ranim jadima života u porodici koja ga se željela otarasiti, preko usvajanja kod plemenite bake i djeda, uzbudljivog školovanja u šapcu, Beogradu, Sarajevu preko lukavog prikradanja strogo čuvanim YU granicama i gradovima nedaleko od njih – Mariboru, Rijeci, Sušaku, gorkih razočarenja i ponovnog vraćanja u crvenu Srbiju. Tom Sojer, da ga tako nazovemo, stiže do turističkog putovanja u Austriju, gdje njegova srećna zvijezda sija punim sjajem i osvjetljava mu staze i bogaze susjedne Njemačke, a potom i ljubljene USA, u kojoj ga kratkoročni domaćin ostavlja na stanici samog, uz usklik: "Pred vama je Amerika, uzmite je, vaša je!" Doživljavamo iskušeničko prodavanje njegove velike, momačke snage i zapadanja u nerazrešive nevolje, karakteristične za zemlju bezdušnog kapitalizma i indiferentnog odnosa prema nevoljniku i nesnalaženju.
Danilo Marić svoj roman-hroniku života realnog junaka po imenu i prezimenu Dragana Durkovića nije postavio u klasični ljetopis, niti dnevnik koji se piše iz dana u dan, knjigovodstveno i pedantno. Ni Mark Tven ni njegov, naš pomenuti Tom Sojer, nestašno literarno čedo, nije činio tako, ili nije dosljedno tragao za dnevničarenjem, skupljanjem i zbrajanjem podataka, ali naš pisac, američki Mostarac, ili mostarski Amerikanac, kao i njegova glavna ličnost, pišu izuzetno zanimljivu priču. Ta priča, doista, i zaista, hrani našu znatiželju, iz stranice u stranicu, od glave treće do glave posljednje, na kraju koje je čitaocu ostavljeno da sam dopiše kraj, jer je učestvovao u rađanju romana kao aktivan sapatnik.
Roman ima istorijski prosede – može se čitati kao čitanka dva svjetska rata, raznih društvenih uređenja, pada rojalizma i stvaranja boljševizma sovjetskog tipa, sa cijelom aparaturom policijsko-upravnog arsenala koji ne prašta ni onda kada izmišlja, kao Danajci kada donose darove. Ni cjelovečernji film, ni TV serija u više epizoda teško da bi mogli sintetizovati vrlo slojevitu građu iz romana-biografije, koji se pred našim očima razmotava u neslućene razmjere. Osnovno obilježje i pisca i glavnog junaka su iskrenost, čak i onda kada nisu u pravu, jer ni preko željenog trans-atlantskog okeana ne cvjetaju samo ruže, i tamo čovjek u znoju svome stiče hljeb svoj nasušni, a poslodavac je u ulozi autokratske države koja sisa krv svojih podanika.
Književnik Marić se začuđujućom lakoćom uspješno nosi sa zamkama koje po pravilu nosi ovaj vid romana – smislom za psihološko sjenčenje i umjetničko opravdavanje događaja, maksimalno i imaginarno uživljavanje u razvojne faze glavnog junaka, dragocjeno poznavanje istorijskih fakata u matičnoj zemlji i bijelom svijetu kroz koji prolazi njegov junak, korektnost u vaspostavljanju distance prema đurkoviću, eliminisanje svojatanja i povlađivanja, iako ostaje primjedba na pripovjedanje u prvom licu, koje romanu višestruko škodi, jer u prvi plan stavlja pisca, a ne njegovog (zlo)srećnog heroja, a kao poseban kvalitet izdvajamo stil i jezik, od ranije poznat u djelima ovog pisca.
Deskripcija je u djelu na zavidnom nivou, posebno ona koja se odnosi na opisu geografije i specifičnost Mačve. O njoj kao da kazuje glavom i bradom Jovan Cvijić, Mačvanin, najveći srpski antropogeograf, u sadjejstvu sa Jankom Veselinovićem i slikarom Milićem od Mačve, ljudima-umjetnicima koji su proslavili ovaj kraj zemlje Srbije, koji krasi Drina i Sava, bogatstvo i ljudi koji su uzdigli povjesnicu svoga naroda kroz vijekove. U Dublju se Marić osjeća kao u Bogetiću, na junačkom Ceru kao u vodoplavnom Podrinju, na savskoj drevnoj galiji kao na lozničko-šabačkoj kočiji, čezi iza koje se sa nebeskih polja uzdiže prašina koja nam zasljepljuje oči.
I opisi slovenačkih, podalspkih krajolika, kvarnerskih laguna, Rijeke, Opatije i Lošinja, beogradskih velegradskih arhitektonskih divota u sjaju znamenitih ulica što nose imena kneževa i kraljeva iz tragične srpske istorije Karađorđevića i Obrenovića, potom i visinskih austrijskih Alpa kroz koje njegov junak krči tunel prema susjednoj Njemačkoj i žuđenoj slobodi u "slobodnom zapadnom svijetu", pa i opis toga dalekog, bogatog ali i otuđenog američkog carstva koje želi da vlada ne samo pojedincem, nego i cijelim svijetom, pa i njegovom užom srpskom otadžbinom u beskrajnoj daljini, svi ti opisi su sistematični. čovjek koji ih piše, slikar koji ih riše, i sam je čestica toga svijeta, i onoga u zlu napuštenog u zavičajnoj prikrajčenosti, i ovoga koji se kosi sa potpunim pravom svojatanja atributa slobode i zaštitnika skulpture koju je likovni monograf kraljevske kuće Karađorđevića, Ivan Meštrović, izdjelao u njujorškoj luci kao simbol novoga svijeta.
3.
Očinski slijedeći svoga Dragana kroz sve peripetije njegovog burnog života, saosjećajući s njegovim trpljenjem, duševnim i fizičkim bolima, izvanredno ga izvlačeći iz stupica u koje nerijetko upada i u ranim i u poznijim godinama nestašnog djetinjstva i razuzdane mladosti, Marić ga ne prepušta sudbi hudoj na nemilosrdno čerečenje, nego ga vodi u njegovu luku spasa, nikad dosanjanu Ameriku, koju su četnici, njihovi sljedbenici i bližnji nosili u srcu kao frojdovsku prestonicu duše, srca i punog stomaka. Marić, dakle, kao biograf ne ostavlja svoga đurkovića na milost i nemilost maćehe sudbine. Ne, on ga stavlja uvijek, i iznova, ili blizu prijateljske ruke pomoćnice, ili neočekivanog spasitelja na neljubaznoj zemlji, a najprije Spasitelja na nedokučivim nebesima. I kada se razočarava organizacijom srpske emigracije, a posebno četničkih grupa o kojima je sanjao kao o oslobodiocima od komunizma u rodnoj zemlji, njega usrećuje prekrasna djevojka Milina, pa ženidba s njom, braku na dar djevojčica "na oca" razboritošću, pa odlazak u – Holivud i novi život u novoj, i sve više oslobađan dogmi djetinjstva i mladosti.
I ispravljanje slike o Americi kao eldoradu slobodnih i uspješnih ljudi kod glavnog junaka teče uz neskrivene grčeve, ali rusoovska logika o privatnom kapitalu njega ne opterećuje ni toliko koliko je neizvjesno sjutra kao pravilo igre života u ovoj zemlji evropskih avanturista, indijanaca, kauboja, šerifa, ubistava, opšte nesigurnosti i neuporedive ljepote, neizmjernog bogatstva i privlačnosti. Dragan đurkovic je u Marićevom romanu skiciran kao prototip nezadovoljnog Evropljanina, koga Amerika ne rasterećuje donesenih dilema, već guta svojom filozofijom života, sticanja i namicanja. U takvim okolnostima čovjek je ostavljen onoga časa kada izgubi posao, koji se, ionako, gubi često zbog ogromne konkurencije i bankrota čak i čuvenih privrednih giganata sa više hiljada zaposlenih. Kult porodice, i crkve, stvara takva sredina kao polazni posljednji smisao čovjekove misije na zemlji. A srećan brak sa bogatom porodičnom kućom, pretpostavka je ugleda, uz dolarsku knjižicu, i položaja u krugu suplemenika, bogomolja i nacionalnih udruženja.
Dragan đurković je, kao većina njemu sličnih egzilanata, čovjek koji svoj američki šator razapinje tamo gdje se bolje zarađuje, pa je, u tome smislu, Karl Marks bio u pravu kada je izrekao onu poznatu maksimu da je "proleterova domovina cio svijet", dakle – ne samo Amerika. Socijalni bunt u takvim sredinama usmjeravaju dobro organizovani sindikati, sa pravilima ponašanja koja radnici moraju da uvažavaju, a što prihvata i naš, odnosno Marićev pobornik seoba ka suncu bolje zarade u velikom, bogatom svijetu punom sirotinje i ranjenih duša koje traže kap ljubavi i mrvu razumjevanja. Pošteni srpski mladić, gurnut u ralje u kojima preživljavaju maštoviti i srećni, u ovom romanu ponekad izigrava svoga dvojnika, čije lažne "papire" stavlja u svoje ruke da bi prokrčio put do boljeg radnog mjesta i većih primanja. Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje...
Nevjerovatne životne i radne transformacije, posljednji porodični dom u Holivudu, raslojavanje porodice, političke i vjerske pretumbacije u Jugi, Americi i svijetu, kubanska kriza, Rankovićev stečaj i obezvređivanje UDBE, odlazak u rodno Dublje i povratak u USA "bez problema", raskolništvo u SPC i Draganovo zauzimanje za američku, usamljenu srpsku pravoslavnu crkvu, koja ne pripada ni jednoj strani u podjeli interesa, smrt i sahrana sirotog kralja Petra II Karađorđevića, Draganov paranoični, mukli osjećaj beznadežne ostavljenosti i "pobačenosti", zatvaranje životnog kruga i radnog vijeka u izobilju i razočaranju – to je siže samoga kraja romana D. Marića o Draganu đurkoviću. Primjećujemo, ne bez primjetnog zadovoljstva, da sve teče kako treba. Ovaj književni rad veoma lucidno, kroz sudbinu glavnog junaka, daje presjek života srpske političke emigracije, u Americi, koja svoje poslovično nejedinstvo okončava u opštem rasulu i to veličanstvenom sahranom Josipa Broza sa preko 180 delegacija iz cijelog svijeta. Mnogi su Srbi u USA tada postavili pitanje svrhovitosti svoga političkog opredjeljenja, zasnovanog, uglavnom, na neizlječivoj mržnji prema titoizmu i borbi protiv Brozovih komunista. Neukrotiva stvarnost sada ih je pobijala u tom uvjerenju, i to na vrlo argumentovan način, ne samo Titovom smrću kao svjetskim događajem, nego i njegovom jedinom posjetom Americi, kada su viđeniji srpski politički emigranti privođeni od CIA i upozoravani na "dolično" držanje i ponašanje za vrijeme Titovog boravka u Americi. Radilo se o "prijatelju Sjedinjenih Država", koje su desetinama godina pružale gostoprimstvo njegovim krvnim protivnicima i rušiteljima boljševičke Jugoslavije, Titove tvorevine i doživotne samovolje.
Pisac, i sam u Americi u prinudnoj, zakašnjeloj, ekonomskoj, izbjegličkoj emigraciji nakon građanskih ratova u posljednjoj, nesrećnoj YU kaže: "U svim YU emigracijama, posebno u srpskoj, smrt J. B. Tita je pokopala mnoge političke planove, planirane oružane pobune nezadovoljnog naroda da sruši komunistički sistem. Naravno, uz pomoć 'slobodnog zapadnog svijeta'. čin Titove sahrane je bio njihova najveća negacija. Milioni ljudi su iskreno plakali, a najviši predstavnici oko 180 država došli su da isprate 'kosti velikana svjetske nesvrstane politike'. Gdje sam ja protraćio trideset godina emigracije, o kakvoj borbi i protiv koga sam razmišljao?" – pitao se Dragan potpuno razočaran. "Sve je propalo!"
Osjećanje praroditeljskog grijeha, koje je ponio iz najranijeg djetinjstva, Kain i Abvel, majka svih majki Eva, kojoj se kao pramajci divio, uzbuđuje i raspomamljuje njegovo osjećanje skrajčenosti, zavitlanosti i sudbinske promašenosti, naročito nakon rastanka sa majkom, koja se vraća u Dublje iz američkog sinovljevog doma, u kome ostaje Dragan sa ocem Racom, ali ne zanavijek, jer nesreće idu ruku pod ruku. Porodica se raslojila, bolno, a njegova, sa ljepoticom-ćerkom, doživijava kulminaciju sreće udajom za srpskog biznismena. "Adamovi i Evini geni" u Draganovom letu kroz prostor i vrijeme, dvije kategorije kroz koja se spliće i raspliće svaki ljudski život, ostaju samo dio njegovih nesanica i gubljenja u kružnici zadate nam skončanosti. Penzionisanje, bolesti i smrti u porodici, javljanje prvih i zadnjih boleština pri kraju jednog relativno srećnog života (zlo)srećnog seljačeta iz Dublja zagubljenog u ravnicama daleke Mačve ispod Cera i žalostivo isanjane kuće na toj slavom ovjenčanoj planini, prve duševne tegobe i ruka-pomoćnica supruge-bolničarke, stožera porodice, molitve i život uz crkvu kao vječnu i nezamjenljivu saputnicu, majčina smrt u Dublju, naprasni očev odlazak "da zemlja iza njega ne ostane nerješena..."
Marić posjeduje vanredno razvijeno osjećanje vezanosti čovjeka za zemlju. Impresivan je njegov opis Draganovog razmišljanja o zemlji-očevini i o zemlji u Americi, taj opis pripada klasicima američke novije književnosti, Knutu Hamsonu i "mirisu zemlje" kao smislu nad svim drugim smislovima:
"Moja zemlja, ta misao se uvijek vrtila u njegovoj glavi, jer se bez vlastite zemlje plaši starosti. Počinje da osjeća i toplotu kalifornijskog tla. Zemlju natapaš znojem i krviju, oplemenjuješ radom, ona vraća tu ljubav svojim plodovima, ljepotom i sigurnošću – govori Dragan sam sebi. Osjeća i bistro vidi – zemlje mora da ima koliko i 'prvi sin'. Definitivno, on sam pred sobom ne smije da nosi i trpi biljeg 'drugog'. čovjek, koji je vezan za zemlju, ima neko istančano, bezimeno čulo kojim zemlju osjeća kao dio sebe. Kad alatkom obrađuje zemlju, kad hoda po njoj, kada je navodnjava, sadi biljke ili bere plodove, kad leži na njoj, kad po njoj pada kiša ili je grije sunce, čovjek je osjeća kao sopstveni puls. Ritam godišnjih doba, putem zemlje, kao da se preslikava u njega, on je i na takav način zadojen njom. Starost je na pragu, a ta potreba ne slabi, već je sve snažnija, podsvjesno narasta."
Kroz ovakav doživljaj zemlje pisac najavljuje vraćanje zemlji njegovog glavnog junaka. To je učinio umjetnički ubjedljivo i opravdanim književnim sredstvima, gdje starost i smrt smjenjuju fizički i duhovni aktivizam mladosti i zrelosti, kao što jesen i zima zatiru ljeto i proljeće koje su smjenili prirodnim putem nastajanja i nestajanja svega na zemlji kao pozornici čovjekovog rođenja, smrti i života koji se stalno obnavlja i vječno traje. Tako "mačvanska zemlja" postaje isto što i "kalifornijska zemlja", a njegov vječni "dom na vidikovcu" svejedno je – bio na Ceru ili ovdje u Kaliforniji, pogotovo od kada je "dopao prve starosti" i ponude za njegovu kuću "od milion i šest stotina hiljada dolara, što je, pored ušteđevine, dobro pokriće za njegove snove."
4.
Nedoglednim prostranstvima Amerike naš pisac se kreće suvereno i mi čitaoci u njemu imamo sigurnog i potvrđenog vodiča na sve četiri strane ove zemlje – snova miliona nesrećnika cijele planete. U tome smislu Marić utemeljuje posljednje poglavlje porodičnog romana o Draganu đurkoviću i njegovoj sudbini, priče koja je, bezmalo, pripravljena za filmski scenario i TV dramu u usponima, padovima, porazima i zadivljujućim podizanjima jednog političkog emigranta, koji je, bez igdje ičega, osim velike želje, osvojio Ameriku, kao bogatu ljubavnicu i izdašnu prijateljicu u plodnom znoju lica svoga.
Na kraju romana pisac nam saopštava dugo prikrivanu tajnu – ime romana PALATA IZNAD BEL KANJONA, klanca "na kraju svijeta", doskorašnjeg staništa Indijanaca, najljepši predio pod nebeskom kapom, netaknuta priroda, podalje od ljudskih očiju. To je posjed – Dragana đurkovica, kojega sa te "rajske" zemlje pokušava da otjera čudovišna zmija, mitološko biće, biblijska utvara, pred kojom Dragan uspjeva da zadrži samopoštovanje i vjeru, pozajmljenu od sveca sa ikone, sukobljenog sa sličnim izazovom. Dragan pobjednički likuje na glavici Bel Kanjona. Pisac ga posljednjim namazima kičice ovjekovječuje kao pobjednika dobra nad zlom:
"Vjerovao sam u porodicu, a ona me je uporno odbacivala i, konačno, odbacila. Ni ar djedovine nisu mi priuštili. Vjerovao sam u Kralja. On je iznevjerio i sebe, i svoje dijete, svoj narod i – mene. Vjerovao sam u svetosavsku srpsku pravoslavnu crkvu. I ona me je izdala, dijeleći se na moje oči, a ja znam da je Bog jedan. Vjerovao sam u četnike, a doživio sam da mi dva puta porade o glavi, podmećući mi komunizam od koga sam jedva utekao. Bio sam nepokolebljivi vojnik Otadžbine. Ona i danas srlja ispod crvenog barjaka i niže poraze. Izdala me i ona. Najistrajnija je bila moja vjera u "slobodni zapadni svijet". Nažalost, on se izopačio, fabrikuje laži koje su dovele do bombardovanja moje male domovine od strane osam stotina miliona najbogatijeg i najnaoružanijeg zapadnog svijeta. Podlo me je izdao taj voljeni "slobodni zapadni svijet". Svi u koje sam vjerovao izdali su me i odbacili. Meni treba novi početak. Od mojih nada ostali su još sunce i zemlja. Sunce i nije niko mogao da mi zastre. A zemlju? Desetinama godina tragao sam za parčetom svijeta u kojem ću se osjećati sigurnim i našao sam ga u – Bel Kanjonu. Bel Kanjon je moj bastion, nazvao sam ga – Moja otadžbina!"
Kraj priče!
Fabula finita!
To je bila priča-roman Danila Marića o Amerikancu srpskog porijekla Draganu đurkoviću. Kazivana je od početka, ali ne do kraja, mislimo – od rođenja, ali ne do smrti, nego do pobjede glavnog junaka nad osjećanjem smrti, straha, ugroženosti, skrajčenosti, ostavljenosti i nezaštićenosti. Taj strah u psihologiji nazivaju onim najopasnijim – egzistencijalnim, koji, na kraju prerasta u – panični, strah od blisko-prijeteće smrti. Pisac je svim sredstvima književne umjetnosti opravdao takvu novozavjetnu nadmoćnost života nad smrću, vaskrsom čovjeka nad aždajom, koja nas ište kao što zlo podriva dobro i stropoštava ga u ambis. Dovodeći svog glavnog junaka u veoma teška i neizvjesna iskušenja, istražujući njegovu žudnju za slobodom u nedosanjanom zapadnom svijetu, on ga je oslobodio ropskog straha i učinio posjednikom vlastite volje za egzistencijom u netaknutoj prirodi, makar ona bila i na samom kraju svijeta. Utoliko je njegova pobjeda svjetlija i moralnija, a osjećanje posjedovanja ljepote, za kojom čezne sve što živi u vodi, vazduhu i na zemlji, inspiriše na početak i onda kada se primakao kraj. To je onaj kraj koji otiče u beskraj Bel Kanjona.
Možda je pisac mogao odabrati tzv. zatvorenu kompoziciju, pa priču završiti za onim svečarskim, slavskim stolom, za kojim je ona započeta. Priča bi bila filmičnija, takvim patosom bi razveselila čitaoca, razvedrila mu dušu zdravicama izrečenim na krsnu slavu u domu bogatog američkog Srbina koji drži do vjere i običaja. Ali, Marić se priklonio težem i rizičnijem, ispostavilo se trijumfalnijem kraju, insistirajući, kao i na više mjesta u knjizi, na biblijskoj pobjedi moralnog zakona nad provalijama nakupljenog zla, koje nas vreba kao što satana u sačekuši nalazi čovjeka nespremna za borbu do kraja. Uporni pisac je u stopu pratio svog upornog heroja, koji to ime zaslužuje po ukupnoj sumi prinosa svojoj veličanstvenoj ne više samo hrišćanskoj slavi, nego panteističkoj pobjedi jedinke na sveopštem vašaru taštine i ljudske ugroženosti. Time ovaj roman dobija obrise figure zatvorenih značenja, koje se dorađuju u svakoj glavi na poseban način. I mi čitaoci smo, zacijelo, u toj stvaralačkoj ulozi piščevog saradnika sa najboljim namjerama.
Palata iznad Bel Kanjona je dragocjeno, ne samo književno, štivo u našoj modernoj literaturi. To djelo pripada i američkoj i srpskoj književnosti, podjednako negirajući ili afirmišući i u jednoj i u drugoj zemlji ljudski obraz kao najsvjetliju tačku planete. Univerzalnost djela je upravo u tome što svako nalazi pomalo sebe u srpskom političkom iseljeniku Draganu đurkoviću, koji, na kraju, ne traga za političkim slobodama, nego za slobodom kao svečovječanskim simbolom ljudske alijenacije.
U Beogradu, o Vaskrsu 2004.
DIMITRIJE JANIČIĆ o romanu PALATA IZNAD BEL KANJONA
Istorija srpske književnosti počinje svoje trajanje biografskim delima, gde junaci behu uglavnom vladari. Do danas se taj izbor širio, i pred nama je roman Danila Marića, "Palata iznad Bel Kanjona", pisan o "običnom" čoveku. Marić se već uspešno ogledao u ovom
književnom rodu, romanom o američkom Srbinu, koji je dobro primljen.
Novi njegov roman govori o dječaku iz mačvanskog sela, čiji životni put, lutanja, stradanja, traženja smisla i životne svrhe, političke nedoumice, ranjivost zbog nedostatka roditeljske ljubavi, vera i razočarenje u autoritete, stešnjenost pravilima ponašanja, rušenje tabua, vraćanje iskonskim vrednostima kao jedinim životnim orjentacijama, borba za dostojanstven život, u kome novac nije sve ali je veoma bitan uslov, vera u političke autoritete, kao i vera u božje namesnike na zemlji – hrabro je razgolićena, a osnovna je poruka da dosledna vera u sebe i svoje sposobnosti uz srpsku upornost, a pomalo i inat, vodi ka ispunjenju životnih želja i ciljeva – to su poruke ove uzbudljive priče o životu Dragana đurkovića, odbačenog seljačeta iz okoline šapca, a danas uglednog građanina i stanovnika eksluzivnog naselja u blizini Holivuda.
Koliko je Dragan đurković naš junak? Da li ova priča dokazuje sposobnost srpske nacije da se uspešno nosi sa životnim nedaćama, ili pokazuje njen pustolovni duh, žeđ za avanturama i borbu za uspeh iz inata? Stari su govorili: "čovek snuje a Bog određuje." Govorili su i: "Pleti kotac gde i otac." Dragan nije prihvatio ni jednu od ovih mudrosti. On je bio uveren da široki svet pruža mnoge mogućnosti, a stvar je čoveka, njegove volje i želje, njegove upornosti i doslednosti, postavljenog cilja – da sve to promeni, uprkos svim životnim vetrometinama koje su ga pogađale. Sirotinjsko detinjstvo, a i bez ljubavi, postalo je podsticaj za nadprosečne rezultate, bila je ona životna so koja daje snagu čoveku da se probije u prve životne redove, i ostvari svoje snove.
Nažalost, i snovi se menjaju – na kraju ostaje samo zemlja, majka hraniteljica, samo nas ona ne izdaje, ona nam vraća ono što u znoju lica svoga u nju ugradimo. Velike ideje, borba za ideale, idoli – sve to polako prekrije prašina nataloženih razočarenja, čovjek se vraća svome izvoru i uviru, prah smo i u prah ćemo, a jedina mu je svetinja ono što je učinio da život njegove dece bude bolji od onoga koji je on živeo, da ih sačuva od svojih lutanja i razočarenja. Hoće li im to biti usluga ili će ih to gurnuti u prosečnost, to je već tema neke druge knjige.
Roman: "Palata iznad Bel Kanjona" započinje prvim susretom autora sa Draganom đurkovićem, a onda se širi kao sećanje glavnog junaka, odnosno naracija autora o Draganovim životnim stazama. Iz tih susreta rodila se želja da se zabeleži ova uverljiva priča. život Dragana đurkovića sam po sebi je uzbudljiva pripovest koja tka uzbudljiv roman. Piščeva inventivnost i veština pripovedanja samo su začin koji ovo čitalačko "jelo" čini ukusnijim, prijemčivijim, dublje doživljenim. Napori glavnog junaka da "izbije na površinu", da stvori sebi sve što nije imao a smatrao je da zaslužuje, srž su romana. I poruka: može čovjek i iz želje da se dokaže, iz inata, ne dozvoljavajući da ga razočarenja savladaju i vrate u prosečnost. Glavni junak zbog tih osobina zaslužuje divljenje, a bez te note divljenja teško da bi autor uspeo da stvori ovakvu pripovest.
Ponekad su u priči zbivanja i ličnosti crno-beli, "dobri i loši momci", što u životu i nije baš tako, a nije ni u mnogim Marićevim pričama koje sam pročitao. Ovakav osjećaj se ponese iz delova u kojima se raspreda o našim politikama.
Autor piše čistim, jasnim, srpskim jezikom, upotrebljavajući i neke izraze koji već polako tonu u zaborav, tako da i sa te strane knjiga predstavlja osveženje. Priča teče tečno i uverljivo. Kompozicija je dosta čvrsta, a povremeni "izleti" u snove i prisećanja glavnog junaka predstavljaju nadahnute pasaže koji je čine uverljivijom. Dok je glavni lik kroz sukobe sa okolinom i samim sobom, ocrtavanjem njegovih moralno-psiholoških osobina, kroz praćenje njegovih promena, razvoja i sazrevanja, detalje ponašanja i odnosa prema drugima, dat dinamički, kompletno i uverljivo, sporedne ličnosti date su tek ovlaš, u naznakama i samo onoliko koliko je autoru bilo potrebno da bi mogao jače istaći neku osobinu glavnog junaka.
Specifični su uslovi nastajanja ovog romana, i za autora i za glavnog junaka. Autor je, kao i junak njegove knjige, sticajem okolnosti, morao pod stare dane da stiče novu domovinu. Zato je i tema bila bliža, pa je tim bolje shvaćena i obrađena. To usmerava na interes određene grupe čitalaca, ali knjiga ima i sve one karakteristike dobrog štiva za širi čitalački krug, zbog čega je toplo preporučujem. Inače, kod nas nema dovoljno literature o tim ljudima iz dijaspore, iz rasejanja, o Srbima u stranom svetu, pa je ovo vredan doprinos toj tematici u našoj književnosti.
Beograd, februara 2004.
DIMITRIJE JANIČIĆ o knjizi MISTERIOZNI KUM
Danilo Marić, Misteriozniu kum, rukopis priča, oko 210 stranica
Bio jednom..., ovako obično počinju priče iz davnih vremena, kad se pisalo malo a besedilo mnogo.
Ova priča počinje drugačije: Postoji jedan vremešni pripovedač zove se Danilo Marić koji zna mnoge stare priče, zna ih pripovedati starinski ali i pisati za savremenog čitaoca, a sabrao ih je i savremenim čitaocima podastro u zbirci pod naslovom Misteriozni kum.
Marićeve priče su nastale u dalekom hercegovačkom kršu, u siromašnoj zemlji, u vreme drugačijem od današnjeg, kada su svi starci od reda bili mudraci i odžakovići. Te starine, od kojih su do nas doprle ove priče, živele su u svekolikim nevremenima, bez poznavanja: radija, televizije interneta, mobilnih telefona... Nisu putovali ni videli tuđi svet. A i kud bi i kako kad nisu imali ni puteva, ako se ne računaju oni puteljci kuda su se jedva provlačili tovarni konji. Pa ipak, te starine, znale su da pričaju lepe priče. Te priče bile su svojevrsni usmeni univerziteti, na kojima su podizali svoju decu i unučad, a i starcima su bile uteha za životne tegobe. Njihove priče su bile okađene zlatnom prašinom mita, iz njih je istakalo iskustvo sedih glava i pouka mudraca, nije to bila psihologija, pedagogija ni sociologija, a opet je bilo sve to zajedno. Te priče su starije od ovih nauka, u njima su sve te nauke, rudnik za bistro oko radoznalosti, udžbenici koji su napojili i u život izveli mnoge generacije.
Naši gradovi su kao – klisure ulica koje nebo zaklanjaju, tek krpice plavog neba proviruju između vrhova solitera. A tamo negde, u beskraju neba, tamo negde živi šapat vode, grgolji bistro oko izvora, tamo negde šum lipovog ili hrastovog lišća šapuće uspavanku, tamo negde su staze mrava, oblaci u liku vitezova i prelepih devojaka koje lutaju beskrajem plavetnila, tamo negde postoji jedan drugi svet, tamo negde neke vešte ruke rezbare maštu, tamo negde vetar zna neobične priče, tamo negde dečak iz zabačenog sela vidi vile i zmajeve, neviđene svetove, tamo negde devojčica - ružno pače, veze svileno platno i posipa ga zlatnim prahom svoje neiscrpne mašte, šalje poruku svome princu, tamo negde...
Iz tog čudnog sveta, tamo negde preko okeana, zalutao je ovaj večiti dečak, Danilo Marić, koji sada kroz maglu godina, kroz mrežu nevolja što ih je život sručio na njega, hiljade kilometara daleko od svoga detinjastva, izvlači iz sećanja zlatnu pređu priča koja, eto, povezuje zmajevo stanište na izvoru Bune i široke pejzaže Severne Karoline, jer tkanju njegovih priča ne smetaju okeanske dubine i nebeski beskraj, ne mogu da ih prekinu snažni orkani i ledene kiše, prenose ih oblaci, vetar, svetlosni zrak, jer one vide Breg svetlosti u mraku životnih nevolja, one su Nada iz Pandorine kutije.
Ne vide se iza njih gruba brkata lica nevoljama izbrazdana, vetrom i suncem spečena, žuljevite ruke koje poput prolećnjeg lahora umeju da miluju svilenkastu kosu unuka čije radoznale oči upijaju poput žedne zemlje bajkoviti svet mašte. U tom svetu, spečenom zemljom i stenovitim vrletima lutaju sveci, iz bučnih planinskih izvora izleću zmajevi, siromašni najmlađi sin ženi se pricezom i postaje car, đavo beži od zle žene, vreme se zaustavlja, a princeza Mileva nalazi svoga princa Vukašina. Ljudi zle sreće ne vide očigledno, a oni srećne ruke, postaju carevi zetovi i žene se princezama lepoticama.
Takve su to priče.
U njima prepoznajemo Danila Marića iz vremena bosonogog hercegovačkog dečaka, koji je umeo da sluša starce, one mudrace i kućeviće koji i nisu imali šta da mu poklone osim lepih reči, koje su uverljivo zvučale u večerima uz treperavi plamen sa ognjišta. Taj dečak se, eto, posle decenija, kada je i sam postao seda glava i sedmostruki deda, odlučio da nam pokloni ono najlepše što je iz svog siromašnog detinjstva ponio u izgnaničkom prtljagu, zavežljaj priča iz jednog sveta koji nestaje i gotovo da je i iščezao.
Priče Danila Marića Misteriozni kum nisu one koje nam slikama i riječima prikazuje čarobna kutija koja vidi ceo svet, jer u njoj nema one čari i topline koju su starci poklonili tome hercegovačkom dečaku očiju raširenih od radoznalosti, koji je posle toga video ceo svet, pa se opet vratio svome izvoru, siromašnom hercegovačkom kršu, uveren da baš u tim pričama stanuje nešto što nikakve čarobne kutije u bogatom otuđenom svetu ne mogu pružiti.
I zbog toga Marićeve kratke priče, koje su ispričane jezgrovitim laganim stilom, onim koji se najteže postiže u prozi, ali zato čita u dahu, deluju osvežavajuće. Ove priče su napisane jednostavno bez onih velikih ali i bez suvišnih reči, a tako je i trebalo, jer oni koji su ih u svoje vreme smišljali spartanski su se izražavali, sa neočekivanim zapletima i obaveznom u slatku oblandu uvijenom porukom-poukom, pa su ovi Marićevi medaljoni topli i jezgroviti, interesantni i uzbudljivi, vredni čitanja i prečitavanja.
Beograd VI-2007
DIMITRIJE JANIČIĆ o knjizi VELJKO BOJIĆ – prećitani umjetnik
Danilo Marić, Veljko Bojić – prećutani umjetnik , istraživanje, rukopis, oko 430 stranica
Napisati knjigu nije lako. Napisati knjigu o piscu i teže je, kad se pored čitalaca pretpostavlja i sud kolege pisca, a kako je tek teško mapisati knjigu o prijatelju piscu, kad se od autora očekuje uloga objektivnog sudije, koji stvaralaštvo prijatelja tretira objektivno i dokumentovano, ne uzmičući od zamerki i kritika, ne potpadajući pod emociju koja svakog potegne da o prijatelju govori samo dobro, da ga ne bi povredio, naći u svemu tome pravu meru – to je teško postići i mnogi su se u sličnim prilikama spotakli.
Danilo Marić je napisao knjigu o svom savremeniku, svom vrlom prijatelju, književniku i slikaru Veljku Bojiću. Napravio je kritički presek njegovog stvaralaštva, ispričao biografiju, uvrstio svoje i tuđe radove o Bojiću, napisao iskrene prijateljske reči i napravio presek književno-kritičkih radova o ovom istinskom umjetniku. Sve je to ujednačio, opremio, stavio među korice i, eto, knjiga je pred nama.
Sadržaj knjige je teško podijeliti u stroge cjeline, pa ipak autor je sve podveo pod tri poglavlja. U prvom su dati podaci o autoru: biografija i bibliografija, te poglavlja čiji naslovi već govore o sadržaju: Bojić iz bliza, Bojić samoizgnanik, Bojić o koje čemu, Bojić o jednom svom djelu, Bojićeve posvete, te kritike D. Janičića i M. Matarić, i na kraju Bojić na engleskom i po raznim časopisima. U drugom opisano je svih 28 Bojićevih knjiga, hronološki, gdje susrećemo kritike dvadesetak književnih kritičata, među kojima: Bećkovića, Ćupića, Mihailovića, Lukovića... Treći dio knjige govori o slikarstvu Veljka Bojića, gdje je Danilo Marić sebi postavio kao glavni zadatak popis što više Bojićevih radova, kojima se već gube tragovi, kada ni Bojić više ne zna pobrojati svoja djela i kad im je uveliko počeo gubiti tragove.
Veljko Bojić, slikar i književnik, govornik i savremenik, rođen je u Lipovu kod Kolašina, a već pola veka je u dalekom Los Anđelosu, gde je postao autor više stotina slika i tridesetak knjiga: proze, poezije i drama, čovek koji neumorno još stvara, i Marić ga je prikazao svestrano, dokumentovano i raznoliko.
Nije lako, čak i u ovako obimnu knjigu, kakva je ova sa preko 430 stranica, sabiti široku i svestranu stvaralačku ličnost kakav je Veljko Bojić, intelektualac renesansne obrazovanosti, nespornog talenta, izuzetne širine, čovek koji svakom novom knjigom priredi iznenađenje, pa u tako širokom stvaralačkom opusu postoje zamke pored kojih se lako izgubiti i zalutati, nasreću Marić je sve njih izbegao.
Iako sam pročitao samo elektronsku verziju rukopisa knjige VELJKO BOJIĆ – prećutani umjetnik, zaključujem da je Danilo Marić uspešno ostvario svoju nameru i napisao dobru knjigu o jednom snažnom umjetniku, koji je, zaista, neopravdano prećutan od savremene kritike. Treba reći da je ova knjiga zbog toga važno priznanje za Veljka Bojića, ali i korisna za čitaoce, pogotovo za one koje je uplašila Bojićeva opširnost, da mogu na manjem prostoru lakšim putem prošetati kroz Bojićevo stvaralaštvo. Knjiga je važna za mlade čitaoce iz dijaspore, koji ne znaju dobro srpski jezik, jer se u knjizi pojavljuju i neki tekstovi na engleskom jeziku, kao i podaci o onom što je i gdje napisano o Bojiću na engleskom jeziku. Knjiga VELJKO BOJIĆ – prećutani umjetnik ima, i vremenom će sve više imati, važnost za književne kritičare i istraživače, jer su dobili presek šezdesetogodišnjeg stvaralaštva srpskog pisca, poznatog i cenjenog u dijaspori i prećutanog u domovini, koji će kadtad dobiti ugledno mesto u srpskoj i crnogorskoj književnosti. Ova knjiga će u sadašnjosti najviše pobuditi pažnju kod prijatelja Veljka Bojića i poštovalaca njegove umetnosti, jer očekuju da kroz nju mnogo svestranije sagledaju široku stvaralačku ličnost svoga uglednog prijatelja i pisca.
Očekuje se da ova njiga privuče pažnju i u Bojićevoj domovini, jer je toliko cenjen u dijaspori, a tako prećutan u domovini.
Gospodin Marić je u pisanju ove knjige uspio da održi pravu meru, jer ga sa glavnog toka nisu odvukla osećanja prijateljstva prema junaku knjige, i nije ga štedeo od zamerki i kritika. U oceni umetnika pokazao je objektivnost i uzdržanost, ostavljajući konačne sudove nekim, budućim generacijama ljubitelja i istraživača teorije književnosti.
Ova knjiga nije biografski roman, a Marić u toj oblasti ima dobra iskustva, nije ni književno-kritička studija, iako toga u njoj ima dosta, nije ni likovna kritika, iako su date ocene Bojićevog likovnog stvaralaštva, nije ni zbornik radova, iako sadrži radove i Bojića i više drugih autora, ova knjiga ima od svega toga ponešto, a čitalac će spontano, posle njenog čitanja, uvjeren sam, i sam reći: Evo dobre knjige o dobrom piscu! Svakako, ovo nisu konačni sudovi, o Bojiću će se, siguran sam, imati još mnogo toga reći. I kada i on i mi odemo u sećanje.
Lično, sa punim ubeđenjem izdavaču i čitaocima preporučujem knjigu Danila Marića, VELJKO BOJIĆ – prećutani umjetnik, koliko zbog uspešno napisane knjige toliko i zbog ubeđenosti u stvaralačku vrednost Veljka Bojića, čije knjige izuzetno cenim.
A kada se dva dobra sastanu, rezultat ne može biti loš.
Dimitrije Janičić
Beograd, april 2008
; JO BUTTERWORTH o knjizi MISTERIOZNI KUM
Danilo Marić, Misteriozniu kum, rukopis priča, oko 210 stranica
Osjećala sam se vrlo opušteno i uživala sam čitajući predivnu Marićevu zbirku priča: "The Mistic Best Man"” (Misteriozni kum). Iako sam sve priče čitala u dahu, više od drugih ponijele su me: Kraljeva vjernost, Majčin nos, i posebno Pupak. Sigurna sam da će, kao što sam i ja, uživati svaki čitalac ove divne knjige, jer Marić je obdaren pripovjedač i veliki majstor kratke priče.
I felt very at ease while reading Maric's brilliant, over-the-top, compilation of stories; The Mystic Best Man. Even though I had read all of the stories in one breath, more than others moved me the stories: The King`s Unfaithfulness, The Mother''s Nose, and Navel. I amconvinced that any reader will, as I had, take profound pleasure in these breathtaking stories, simply because Maric is a gifted and exceptional story-teller and a grand master at short stories.
Charlotte, July 2007
ZLATKO SERDAREVIĆ o knjizi MISTERIOZNI KUM
Danilo Marić, Misteriozni kum , priče, Catawba, Charlotte 2008, latinica 230 stranica
Čitajući zbirku priča Misteriozni kum autora Danila Marića stiče se utisak da pisac ima akcentiranu potrebu za uspostavljanjem dijaloga sa minulim vremenima, onim dalekim kada su legende nastajale i dobom kada ih je pažljivo slušao od pripovjedača iz uže porodice. Zašto takva potreba u današnjem vremenu kojeg karakteriše elektronika, vladavina mas medija, zatim sve vrste društvenih i ličnih devijacija, osvajanja zemalja pod isprikom različitih vidova zaštite ljudskih prava i sloboda itd.
U osnovi, čovjek je, zbog nemogućnosti da otkrije određene prirodne zakonitosti i istakne nataložena iskustva i mudrosti, imao potrebu da stvara i prenosi legende, nadnaravne pojave, o kojima je ovdje riječ, postale su refleks mistifikacije pojava i neznanja kao odlučujućeg parametra.
Legenda, ma koliko da poprima karakteristike fikcije, ponekad, u osnovi, barem jednim njenim dijelom, ima istorijsku utemeljenost, spoj istorijskog i izmišljenog čini je zanimljivom i prijemčljivijom.
Zašto, dakle, sada legende u ovoj zbirci priča, koju su kritičari obasuli epitetima ističući jezgrovitost piščevog jezika, postignutu pripovjedačku atmosferu i oslikavanje pejsaža. U odgovoru na ovo pitanje krije se ustvari suština problema.
Danilo Marić se poslije silnih bjelosvjetskih putešestvija, na koje je bio prisiljen zbog posljednjih kataklizmičkih događaja na prostorima Jugoslavije, iskušenja, nedoumica, susreta sa nepoznatim ljudima i običajima, nakon spoznanja i izoštravanja adaptivnog nagona i umijeća, ponovo vraća svom izvorištu, svom rodnom Mostaru, Buni i Bunici. Kroz ove priče čujemo eho nekadašnjeg usmenog pripovjedača koji je u mlađanom Danilu budio znatiželju za nepoznatim svjetovima.
Čuveni, poznati i priznati naučnik Jovan Cvijić okarakterisao je dinarskog čovjeka – dakle i Hercegovca – kao prirodno vrlo inteligentnog pronalazeći odgovor na to pitanje. Naime, on tvrdi kako svako dijete u krševitim krajevima postavlja pitanje šta se nalazi iza obližnje planine: I kad se popne na nju i ugleda drugu planinu, ili brdo, u njemu se budi još veća znatiželja i tako u nedogled, tad se u njemu pokreće mašta i sam na osnovu priča starijih počne stvarati sliku tog nepoznatog svijeta. Intenzivno maštanje i složene slike pokreću mozak koji je neprekidno aktivan.
Danilo Marić se ovom knjigom priča, u čijoj osnovi su legende i mitovi, vratio iz tih dalekih svjetova shvatajući da je sve napisano i rečeno, da su iskustva predaka toliko bogata da predstavljaju konstantu čija se forma mijenja a suština ostaje ista. Kako drugačije objasniti priču o čobaninu koji svojima šalje tuđe preklane ovce putem ponornice na izvor Bune u Blagaj i biva na kraju i sam pogubljen. Pouka za sva vremena – U tuđem malu ne traži sreću.
Nadalje, Danilo Marić ima potrebu da skrhan beskompromisnom borbom i trkom za egzistenciju na Zapadu, u kojem se popriličito ne poštuju neke ljudske vrijednosti, pronađe duševni mir upravo u zavičaju za koga ga između ostalog vežu ove priče. Kao plod te ljubavi prema zavičaju mi smo dobili ukoričene priče koje su time spašene od zaborava, a s druge strane, onaj stari dobroćudni narator je davno isčezao ali je ostao trag zapisan na stranicama ove vrlo zanimljive i korisne knjige.
Vile i vukodlaci, zle žene, opaki carevi, zmajevi sa nekoliko glava, kučibaba, đavo, čudotvorci i rayne nemani vraćaju sa stranica ove knjige upozoravajući nas kako i današnjim svijetom vladaju potpuno identične sile u drugom obliku.
Marić pripovijeda čistim hercegovačkim jezikom, jednostavnim postupkom, ubjedljivo i jasno ne ostavljajući nas u bilo kakvim nedoumicama. Iskristalizovane poruke imaju univerzalno značenje – krađa se kažnjava, opakost ustuknjuje pred dobrotom, zlo pred ljepotom duše, gramežljivost pred skromnošću.
Ako bi posegnuli za početke vremena u kome su legende nastajale, to bi nas odvelo u 12. vijek što jasno implicira zaključak da se narodna mudrost brusila vijekovima kako bi se legenda iskristalizirala.
Danilo Marić je poput smionog iskusnog pripovejadača reducirao priču i ogolio je do same srži ostavljajući samo njen sukus kako bi se pokazala u punini njenog značenja. On time ne podilazi čitaocima oslobađajući priče nepotrebnim kićenjem nego isključivo zato što prepoznaje bit a to je umjetnost. I stari Mimar Hajrudin je izgorio u umjetnosti skidajući sa mosta sve suvišne mase kako bi postigao eleganciju koju svi prepoznaju premda je ne znaju objasniti.
Svaka od 32. Marićeve priče ima svoju tajanstvenost i mistiku ali i odgovore bez obzira na svu složenost događaja kojeg opisuje.
Ovo je neobično lijepa knjiga. U njenoj običnosti prepoznajemo neobičnost.
Napomenimo da je knjiga, istovremeno i kod istog izdavača, objavljena i na engleskom jeziku pod nazivom: The Mystic Best Man
Mostar, 9. jula 2008
(U parku Alekse Šantića autor je pročitao ovaj tekst kao riječ promotora knjige.)
; ILIJA ŠAULA predstavljanje književnika DANILA MARIĆA
Danilo Marić, Predstavljanje u Filadelfuiji
Večeras smo se okupili u sali pored srpske pravoslavne crkve u Filadelfiji, maloj srpskoj koliniji, da ugostimo književnika Danila Marića i promovišemo njegovu najnoviju knjigu, objavljenu na srpskom i engleskom jeziku, pod naslovima: Misteriozni kum i The Mystic Best Man. Ovo je Marićeva šesnaesta prozna knjiga.
Negdje u dalekim predjelima svijesti emigrantska duša previre po sjećanjima koja bude nostalgiju i stvaraju vapaj za rodnim krajem, poznatim ljudima i stvarima koje su nam sve do skora život značile. U nemogućnosti da dotaknemo stvarnost iz koje smo ponikli posežemo za knjigom, koja je u stanju da nam približi slike i prilike vremena iz kojeg smo izašli i olakša novu sivu svakodnevicu koja nas svojom stranosti pritiska. U jednom takvom magnovanju duše i svijesti zagledan u monitor kompjutera, ispisujem slova urezana u moju memoriju od kad znam za sebe, Kosovo, na ekranu se ispisuje mnogo adresa, podataka i informacija o srpskoj svetoj zemlji, ali me zaokupi jedna pjesnička riječ gdje joj se ne nadah – SUZOPOLJE, i odmah asocijacija na Kosovo i suzama orošeno polje, iznenadih se i više kad shvatih da je riječ o romanu Danila Marića. Ovo je bio moj prvi kontakt sa ovim veoma plodnim književnikom. Kliknuvši mišom na tu poetsku riječ otvori se čitav roman. Čitam. Na okupu je, nema sumnje, spoj uspješnih istorijskih istraživanja i talentovano pero.
Čitajući roman Suzopolje saznao sam dosta meni nepoznatih istorijskih činjenica vremena kneza Lazara i kneginje Milice, ulogu i položaj mlade Srpske crkve, ulogu despota Stefana i srpski vapaj za slobodom u predvečerju gašenja svemoćnog vizantiskog carstva. Autor uvjerljivo oslikava vrijeme i događaje kao da je i sam bio učesnik.
Sljedeći Marićev roman, koji sam takođe pročitao na internetu, Vule Yelich, roman o Amerikancu-Srbinu, opčarao me pripovjedačkom snagom, gdje glavni lik romana, pilot Kraljeve avijacije postaje na američkom kontinentu emigrant za svoj čitav život. Izuzetna životna priča malog siromašnog seljačića iz sela Ježevica u Užičkom kraju, pa sve do kraja njegovog života u Kaliforniji. Roman ne da govori samo o Jelićevim životnim usponima i padovima, već vjerno prikazuje sliku mnogih sličnih života tog vremena, tako da skoro svako ko je okusio vrijeme rata i emigrantski hleb sa sedam kora može sebe da pronađe na stranicama ovog romana. U ovom romanu se vidi jedan uspio istraživački rad koji nas uvodi u raskolničke radnje raskolništva u Srpskoj crkvi među našom emigracijom. Ovo je najargumentovaniji rad među Srbima na ovu temu, gdje svaki čitalac može vrlo dobro razumjeti i pojasniti uzroke i posljedice te nesretne srpske diobe. Bio bi samo ovo dovoljan razlog da svaki naš čovjek pročita ovaj pitak roman.
Roman Lešinarke je priča o starcima osuđenim na samoću u jeseni svog života, kad postaju ovisni od drugim. Često njihov novac i imanja ne pomažu da olakšaju starost, a koji put i zagorčaju je. Ali postoje neke posebne žene iz okruženja, koji prate sve slabosti starosti, pa se na kraju obrušavaju kao lešinari, i nije teško zaključujeti zbog čega je autor za roman odabrao takvo ime.
Palata iznad Bel Kanjona je književno savršenstvo, porodični roman koji prati život Dragana Đurkovića toliko izazvanog sudbinom da je malo jedan roman da se sve to smjesti u nj. Ponikao iz Mačve, sela Dublje, danas je stanovnik Kalifornije u Studio Sitiju, koji još uvijek gradi svoje palate iznad Bel Kanjona pa sve do nebeske Srbije. Sa pravom je za ovaj roman nagrada Akademije Ivo Andrić došla u Marićeve ruke, u ovo će se uvjeriti svak ko pročitata roman.
Hercegovci naročito drže do Marićevog romana Alipaša – prvi i posljednji hercegovački vezir, koji je kao i roman Suzopolje, objavljen na turskom jeziku. Roman vjerno dočarava vrijeme Osmanlija od prije dva vijeka, naročito na prostorima između Knina i Pirota, sa centralnom figurom Ali-paše kad je trebalo biti i čovjek i vuk da bi se preživjelo i opstalo. Na kraju ove knjige dat je i zapažen Marićev rječnik turcizama, jer roman obiluje turcizmima, rječima koje su nam sve manje poznate, ali daju sliku vremena, običaja, jedne drugačije kulture i jezika u vremenu koje je nažalost izmjenilo etničku sliku naših prostora.
Pored 11 Marićevih romana on je jednako poznat i kao pisac priča, kojih ima više od 120, i kroz koje je isprepleten život kroz vjekove na hercegovackom kršu i američkom Zapadu. Priče prate srpsko pleme sve od vremena kuge, bijede, siromaštva, turskog zuluma, austrijske opsade, ratova, komunistickih seljačkih zadruga, samoupravljanja i radnickih putovanja, pa sve do posljednjih ratnih dešavanja i raseljavanja.
Književnik Danilo Marić je stvorio bogat i vrijedan književni opus iz koga će mnoge generacije moći da uče bogatu istoriografiju svog naroda. Od Marića možemo očekivati još dobrih naslova, jer mi je poznato da radi i nove uzlete, donosi nove književne vrijednosti kako uredjivačke tako i stvaralačke.
Marićeva najnovija knjiga Misteriozni Kum (The Mystic best man) prva je autorova knjiga objavljena na engleskom jeziku, premda je po časopisima već objavljen na desetak svjetskih jezika: engleski, ruski, švedski, španski, katalonski, turski, esperanto, francuski i druge.
Knjiga Misteriozni kum sadrži 32 kratke priče, koje su motivisane legendama iz Marićevog rodnog kraja, Hercegovine i nešto šire. Dok čitamo ove priče stalno smo pod utiskom da se pisac nije mučio tražeći motive priča, jer one su prosto naše domaće priče, gotovo da smo se rađali s njima, pri čemu je i autor odabrao prikladan jezik, kakav se ovako čisto govori još jedino u njegovoj Hercegovini. Za priče možemo reći da su pisane kako se najteže piše, jednostavnim stilom, a motivi i naročito poruke, univerzalni su i jednako će ih sa zanimanjem čitati svi uzrasti, od djece do vremešnih ljudi.
Nama je na čast da ova knjiga, objavljena istovremeno i na engleskom i na srpskom jeziku, prvi put se objelodanjuje baš večeras i baš ovdje, u pensilvanijskoj Filadelfiji. A sada ću riječ dati autoru i zamoliti da više kaže o knjizi.
Dobro nam došao, Danilo.
Besjeda prilikom promocije
Philadelphia, 5. april 2008
ILIJA ŠAULA o knjizi VELJKO BOJIĆ – prećutani umjetnik
Danilo Marić, Veljko Bojić – prećutani umjetnik , Charlotte NC, studija, ćirilica 430 stranica.
U Los Angelesu, (u prostorijama crkve Sveti Sava u San Gabrilu), 8 juna 2008. promovisana je obimna knjiga Danila Marića o najvećem izagraničnom srpskom umjetniku, Veljku Bojicu, o kojem se u matici gotovo ništa ne zna. Veljko Bojić (76) živi u Los Angelesu, Danilo Marić (70) u Šarlotu u Sjevernoj Karolini, a knjigu je promovisao pjesnik Ilija Šaula (46) koji živi u Filadelfiji u Pensilvaniji. Promovišući knjigu Ilija Šaula je rekao:
Pred nama je obimna knjiga književnika Danila Marića, pod nesvakidašnjim naslom:
VELJKO BOĆIĆ – prećutani umjetnik.
koju je objavio ugledni američki izdavač “Catawba” iz Šarlora, Sjeverna Karolina.
Danila Marića poznajemo po njegovim pričama i romanima, koje je objavio u 17 knjiga, i u desetinama magazina na desetak jezika. Međutim, malo ih je koji znaju da Marić piše pjesme, drame i književne kritike, a još manje onih koji znaju da je ovo njegova četvrta stručna knjiga. I evo, mene je zapala čast da promovišem jednu od njih, knjigu o Veljku Bojiću, jednu po svemu veliku knjigu, prije svega po autoru i barem toliko po umjetniku o komu je napisana knjiga.
I tako, nađoh se u procjepu između vas i knjige, a zatečen sam u potrazi za nečim nepoznatim, neprikazanim, prećutanim, ali nezaboravljenim. Slikar, književnik, pravnik, analitičar, čovjek iz sjenke, a satkan sav od svjetlosti, punom riječi i punim duhom iskovao je svoje umjetničko ime – Veljko Bojić. Da, gospodin Veljko Bojić je veliki umjetnik i mislilac, u ovo se uvjeravamo već po čitanju prvih desetak stranica Marićeve knjige, koja je nastala nakod desetljetnog istraživanja i onda isklesana rukom vještog majstora.
Čitajući knjigu o Veljku Bojiću upoznao sam njegovih, možda čak i svih stotinu pjesama, i na kraju kao da sam se susreo sa sumrakom snovidjenskog magnovanja u kojem sam susretao sve pjesnike preplanulog uma u povratku iz nedosanjanog sna, kada su nosili po pregršt noći zamotanu u stari novinski papir ispod miške, prikrivajući nešto u toj pregršti. Moja znatiželja je prodrla u zamotuljke i shvatila da je u njima galaksijska, ili je možda svetosavska, svjetlost koja ne da da smrači na – Kosovo je Srbija.
Marićeva knjiga na vrlo impresivan način govori o 28 Bojićevih književnih bisera, i stotinama slika, ali mene, valjda zato što sam i sam pjesnik, najviše su ponijele pjesme, a Bojić ih piše, ne samo u pjesmaricama, njih ima u: romanima, pričama, dramama, pa i na slikama. Čitajući takvog Bojića moje misli svaki put kao da su u povratku s umjetničkog neba zastale na jednom zasjenjenom ostrvu, koje je skladište narodne istorije, a zidovi mu živopisani i ukrašeni Bojićevim platnima i duhom velikog čovjeka, koji ljubav njedri i nesebično preslikava i prepisuje u slike i književna djela. Svjetlost koju rastače spektrom poklanja svim ostrvskim snoviđenim namjernicima.
Bojićeva rodoljubivost isplakana, ili je ispjevana, kroz romane Orlovska gnijezda, Odžakoviće i Neoteta, ili drame Kosorići i Ne gasi mi svjetiljku, ili priču Okrvavljeno proljeće, ili sliku Pasje groblje, i da više ne nabrajam, a moram spomenuti i Princa, su biseri srpske umjetnosti, kakva ne znam da se u ovolikom obimu ikad pojavila prije kod Srba, usuđujem se reći da nije ni kod drugih evropskih naroda. Čitajući Marićevu knjigu o Bojiću, kao da mi je kračala pamet pred velikim djelima, prosto kao da je moja osujećena pamet protutnjala kroz božanski vrt Veljka Bojića.
Koliko sam god, kao pjesnik, želio da me put moga sna navede na baštu sličnu Bojićevoj, nije mi se posrećilo, ali sam barem osjetio na tren sreću kad mi se pružila prilika da kažem koju riječ o ovom velikanu umjetnosti. Uspio sam sebi dočaravati Bojićevu čarobnu svjetlost koja proizilazi iz njegove riječi i kista, iz ogledala umjetnikove duše.
Možda vi koji ste poznavali jednog Veljka Bojića, nevjerujete u ovog drugog koji silazi sa nebeskog traka svakog snoviđenskog sumraka, niste ni primjetili koliki trag umjetničke svjetlosti ostavlja za sobom da rasvjetli pomračene tunele svijesti i donese radost u nova jutra, u ponovna buđenja, povrati zaborave, upali krunu božje svjetlosti i nesebicno sija konjanicima koji kroz noć tutnje sa pobjedama svojih bitaka i donose radost novim rađanjima.
Za razliku od mene, moj vrli prijatelj i kolega po peru, Danilo Marić, imao je sreću i zadovoljstvo da se grije na toj Bojićevoj svjetlosti, da uživa u čarima ogledavanja njegove duše i plemeni svoju dušu i gaji sjećanja kroz Bojićeve pripovjetke i romane.
Iz jednog takvog kosmopolitskog ogledanja iznjedrila se naučna, literarna i stručna knjiga o Veljku Bojiću, koju danas imamo pred sobom ispisanu na 430 stranica, i povjerovao sam Danilu da je za ovu knjigu imao inspiracije i materijala i za desetostruko obimniju knjigu.
Bojić je veliki srpski umjetnik, koji je nepravedno zaobiđen u srpskoj stručnoj kritici. Ova Marićeva knjiga u to će uvjeriti i najnevjernije Tome. I ovdje hoću da kažem, poslije ove knjige, oko Bojića više nikad neće biti kao što je bilo. O Bojiću će se mnogo pisati i čitati, jer će mnogi u Srbiji biti zatečeni uskogrudnošću takozvanih nosilaca srpske kulture.
I, sad se vraćam svojoj poniznosti. Ja koji sam iznikao tamo negdje pored jedne bujadljike, zaklonjen surovošću iza koje nisam mogao dozvoliti ni da provirujem, sebi uzimem za pravo da pišem slovo o Veljku Bojiću, da dotičem svjetlost koja vascjeljuje, da zavaravam samog sebe da sam na Bojićevom putu i da ubjeđujem vas, da sam vam istočio istinu koja se prikrivala ovdje među vama.
Na sreću, ipak, postoji neko ko može i umije da na dostojan način piše i govori o Veljku Bojiću, zasigurno je to naš zajednički prijatelj, Danilo Marić.
Zbog toga dajem riječ njemu da nam vjernije prikaže onog prećutanog Veljka Bojića i da nam navede povod i razloge zbog čega je nastalo ovo fenomenalno književno djelo koje će zasigurno ostaviti pečat na mnogim mladim umjetnicima koji krenu u potragu za svjetlošću koju je Bojić posijao za sobom.
ILIJA ŠAULA o romanu RADOST I TUGA MOSTARSKOG DUHA
Danilo Marić, rukopis romana Radost i tuga mostarskog duha, obim oko 350 stranica.
Uvod
Nije mi promakla nijedna knjiga Danila Marića. Proza, koju piše u emigraciji privlačna je, poučna, i iznad svega čitljiva. Prošao je prognaničkim trnjem i snažno osjeća muku i gorčinu poniženja. U njegovim djelima nema patetike ni paušalnih osuda. Za sve ratne nevolje okrivljuje pojedince u ratu. Izvrgava ih podsmijehu, ali nikad ne zaluta u mržnju i netrpeljivost. Njegova djela su protkana humorom i optimizmom, prognanima znače utjehu, ali i opomenu.
"Svaki rat u Mostaru bio je užasan, a ratova mu nije manjkalo. Sve su ih uvezle bjelosvjetske politike i pretvarile u najkrvavije vjerske obračune. Premda ih istoričari, po nalogu različitih politika, nazivaju: agresorskim, okupatorskim, partizanskim, oslobodilačkim, domovinskim... građanskim” – kaže on. A jedan od Marićevih likova veli: „Ne bojim se ja granata, no se bojim ulaznih vrata."
Autor
Čitanje Marićevih djela, posebno njegova tri romana iz Trilogije raseljenika, u nama razgara klicu zavičajnog duha, koja potom proklijava i vraća nadu. Radnja, forma i teme mu se zasnivaju na pripovjedanju i opisivanju proživljenih događaja njegovih junaka. Lično ih je upoznao u emigraciji, istražujući njihov životni put i svaku stepenicu koju su morali savladati da bi opstali u tuđem svijetu. U ovim romanima, iz svoje sive svakodnevnice, prognanici pronalaze nadu i poruku, da život nije samo provalija, i u padanjima ima mekih prizemljenja, koja kad se padne, ožive uspomene i razvesele duh.
Danilo Marić je vidio mnogo svijeta, pa su i njegova djela obimna i raznolika, prikazuje nam slike svjetskih metropola poput Nju Jorka, Pariza, Moskve, Budimpešte, Praga, Bratislave, Atine, Ciriha, Los Anđelesa, Šarlota, Toronta... Ove slike su realistične, a plasira ih na način da nas iznenadi, zaokupi i veže za svoju narativnu vještinu. Knjige su mu objavljivane u: Mostaru, Nikšiću, Trsteniku, Beogradu, Istambulu, Los Anđelesu i Šarlotu. Na desetak jezika u više zemalja. Ako bismo kod Marića potražili najtananije i najiskrenije prikaze života i vremena nekog prostora, onda ćemo otkriti njegovo srastanje sa Mostarom, naročito Bišće poljem i rijekama uz koje je odrastao i koje je uveo u legende – Bunu i Bunicu. I Mostar, grad njegovih junaka i njegov. Sva Marićeva djela su mostarska, a najnovije, roman Radost i tuga mostarskog duha je najmostarskiji.
Marić je izbjegao iz Mostara 1992. godine. Prvi put mu se vratio osam godina kasnije. Od tada ga često posjećuje i u njemu ostaje sve duže. Pokušava da popravi porodičnu kuću, koja je u garežu, evo već punih sedamnaest godina. Prilikom svih posjeta po gradu je hodao i bilježio ono na što je nailazio. Zaticao je neki novi mostarski duh, drugačiji od onoga koji je ostao iza njega. Drugačiji su uslovi života, mnogo novih ljudi, poslova, ideja, tehnika, pa i prilaza kulturi i baštini. Prva knjiga je, ustvari, priča o duhu visokog ranga, mostarskim liskama, druga o mostarskim srednjašima, trehašima, i treća tretira jednu od posebnih mostarskih fela, uslovno nazvanih ublehaši. U mostarskom žargonu oni su šaldžije niskog ranga i ugleda. Danilo je u njih, ovim romanom, pokušao smjestiti sve nedorasle učesnike u današnjem mostarskom vremenu, iz državne uprave, ekonomije, politike, kulture i socijale.
Danilo Marić je realist. Kao pripovjedača lako ga je shvatiti i pratiti. Pisanje mu prirodno izranja iz stvarnosti. Upravo, tako je i u ovom romanu, gdje prepoznajemo likove sa mostarskih ulica. U njima žive ratne i raseljeničke tragedije, zov rodnog podneblja, misao na povratak. Oni su ovisnici tog neuništivog mostarskog duha. Nije im se lako suočiti sa onima koji su se smijali i kad je Mostar umirao, ali potreba i nagon za suživotom, uz prirodnu inteligenciju i urođeni smisao za humor, pretvaraju se u dobru namjeru. Sve ostalo na putu nagodnosti je rutina.
Grad
Mostar je grad u kojem se osjeća miris juga i dah Mediterana. Jedini u BiH koji može pitati Sarajlije: ? Da li je Sarajevo grad? Oba baštine bogate tradicije, podneblje sa burnom istorijom i originalnim kulturnim nasljeđem. Naselje oko Starog mosta u Mostaru ima dugu gradsku tradiciju, u kojoj su složeni vjekovi različitih nacija, religija, kultura, umjetnika, uprava, ratova, dobrih djela i zločina. Valjalo je sve to prenijeti preko glave i preživjeti, ne bi to mogli jednovalentni ljudi, ni sa istoka ni sa zapada, jer ako su i oni doseljavali u Mostar mijenjali su se i postajali Mostarani. To su ljudi, iznad svega nagodni, širokih pogleda i djela, koji su svoj život svili u mali prostor i razvili originalnu ljepotu ljudskog duha. Danilo Marić je proklijao tim duhom i u njemu ostao, evo i u starosti, bez obzira što su ga strahote rata pokupile i istresle na drugu stranu planete. Od njega se očekivalo da će taj duh prikazati i oblikovati umjetničkim alatom, što je i učinio, poklanjajući svom rodnom gradu, Mostarsku trilogiju.
Mostarski duh je preživio i ponovo stekao puno pravo na život. Gdje su oni koji su sijali zlo radi ličnih interesa, imbecilnih ambicija, pljački i političkih funkcija? Manipulisali sa narodom podmećući svoje svilene koještarije? Mrak je dugo trajao, u njemu su se mnogi izgubili, gubila se i radost grada na Neretvi, čak je i Stari Most sunovratio u rijeku, jer je njegova kaldrma prestala da broji korake vječnog prelaženja.
U momentu kad je Marić čuo zvono za uzbunu u uzavrelom Mostaru, njegov duh se pobunio. Na tren bi zatvorio oči iznad ralja zla, koja su otpočinjala svoj pir. Slijedili su teški snovi u tuđini. U trenucima osamljenosti ređale su se slike mostarskih lisaka, trehaša i ublehaša, koji su činili sve da zasjene mostarsku zbilju. Da ne čuje vrisak zlom sudbinom zatečenih sugrađana, zavaravao bi se u snovima. Ispraćao bi snoviđenja kao djecu sunca u neka konačišta u kojima im neće svitati krvave mostarske zore. U ponoru svijesti mu se izokretale sudbine njegovih sugrađana, zazivale očaj, pobunu i vapaj Svevišnjeg za spas njihovih duša. Zaljubljenik Mostara je doživljavao sudbinu grada kao da ga gleda u kandžama nemani razapetog između obala rijeke. Iz dana u dan Mostar se predavao stratištu, silama zla, koje su zdušno brisale sklad prirode i čovjeka, i pod ruševine podmetale i sahranjivale mostarski duh. Mostar je srušen, do temelja. Mnogi umjetnici su svoje vizije mostarskih razvalina prikazali umjetničkim djelima. Marić, ipak, misli da ga je najbolje prikazala jedna petogodišnja djevojčica, kada je upitala djeda Dušana: „Zašto su ljudi pokvarili ovoliko kuća?”
Likovi
Glavni lik romana, sedamdesetogodišnja Vesna, živi u Kaliforniji, u izbjeglištvu, i svake noći sanja povratak u svoj dom u Kosoru, koji je zapaljen. Noći su njena mora: "Da li će ova noć ikad svanuti, pita se žena koju već šesnaest godina progone vapaji predaka, koji su joj ostavili u amanet kućni prag i grobove." Uz svaku američku jutarnju kafu počinje priču o povratku, koji za njenog muža Petra nije realan, on kaže: "Šta ćemo tamo, kad svi tamo – sanjaju da dođu ovamo." Vesna je uporna, njoj se život izvlači, ne želi ga skončati u tuđini: „Ona se više ne može nositi sa noćnim vapajima svojih predaka.”
U ovom najnovijem Marićevom romanu, nanizane su desetine ličnosti, ali one nisu u prvom planu, nisu opisane na klasičan način. U prvom planu je formalni pristup likovima, život ulice, sa obiljem dosjetki, sitnih podvala, koji put i čemernih, kakvo im je i trajanje. Najveći dio radnje prikazan je dijalogom, ali bez obaveze da se gradi iscrpan dijalog, pa se poruka saopštava lakonski, kroz jednu ili dvije rečenice. Način pripovijedanja je probran od bogatog lokalnog narječja, primjerenog situaciji i vremenu dešavanja.
U romanu Radost i tuga mostarskog duha, poslije svega zla koje je počinjeno, traži se i nalazi put ka suživotu, budućnosti, sreći i radosti. Put je samo jedan, put praštanja, tolerancije i smijeha. Smijeha kao lijeka. Onoga po kojem je vjekovima Mostar bio prepoznatljiv. Zato autor nije impresioniran elitom, glavešinama, gradskim ili nacionalnim, oni su i onako masa za potkusurivanje onih iznad njih. Njegovi junaci su mali, obični smrtnici, oni koje svakodnevno susrećemo na gradskim ulicama. Spontana raja, nabijena duhom, liskalucima, trehama i ublehama. Roman prikazuje devetu notu solmizacije, MO-star, to je zvijezda na vrhu pjevanja. Tuga, jad i čemer preliveni smjehom, provalom duha, provokacijom malograđanštine, ekologijom mišljenja. Svijet sakupljen na vrhu čiode, tamo gdje prestaje pakao i otvara se predvorje na putu ka raju.
Pisac Mostarske trilogije, a posebno romana Radost i tuga mostarskog duha, ne kune i ne proklinje, sudi, ni po babi ni po stričevima. Ne miruje kad treba zaskočiti nepravdu, namagarčiti, kako je govorio Zuko Džumhur, pri tom je oslobođen nacionalne pristrastnosti. Rijetki su danas balkanski savremenici koje krasi ta vrlina. Kod Marića su narodi nebeskog porijekla i on nema pravo da im podmeće nedjela bilo koje prirode. On ne podmeće zločine pojedinaca pod takozvanu kolektivnu krivnju. Po ovom pitanju može poslužiti kao uzor mlađim piscima iz svih etničkih grupa. Naročito Mostarcima, kojima je pametovanja puna kapa, a zla i muke koliko se izlilo i razlilo nad njima u posljednjem ratu dosta im je za naredni milenijum.
Detalji
Evo nekoliko primjera načina na koji Marić najčešće uobličava roman, tematski objedinjujući svoju ideju vodilju, stvara jedinstvo djela, zaokupljajući misao, pažnju i osjećanja čitaoca.
Ljudi ratom zahvaćeni primali su pomoć iz čitavog svijeta, međutim, u pošiljkama je bilo i vrlo sumnjivih kvaliteta, hrane kojoj je davno istekao rok upotrebe. Tako je bilo i sa jednom pomoći u pasulju, koji je bio toliko star da se nikako nije mogao prokuhati. A kad se jedan od korisnika požalio prijatelju, ovaj je od toga napravio ovakvu šalu: "Bolan ne bio, nije to pasulj za kuhanje, Arapi su nam poslali grah za vračanje, a ne za kuhanje..."
Pored ljudskih žrtava, žrtve su bile i sve materijalne vrijednosti, iz toga su cvjetale pljačke, ali i šale osude, kao i u šali jednog franjevca:
"– Jesi li uzimao što u ratu iz kuća od izbjeglih komšija?
– Jesam.
– Pa valja li to?
– Valja, valja, sve je novo, hladnjak, veš mašina..."
U romanu je dat niz šala koje su iznikle iz najveće ljudske bijede, kada su djeca znala presvisnuti od neishranjenosti. Tako je jedan otac donio djeci svinjče i rekao nani da je jagnje da ga spremi djeci da se konačno najedu. A nana zapomagala, donio je svinjče, a podmeće ga pod jagnje, ona to ne može, vjera joj ne da. Otac gladne djece je ubjeđuje da to nije krme već jagnje sa govornom manom.
Na ulici čovjek susreće prijatelja ljekara i žali mu se na zdravlje. Ljekar mu, onako prijateljski kaže da čovjek sa pedeset godina i mora od nečega biti bolestan, pa kaže:
,,– Izaberi bolest i stoički je nosi – ovaj se malo ljutnu, pa zaskoči doktora.
– A koju si ti, doktore, izabrao bolest, prije dvadeset godina, koliko si i stariji od mene?
– Izabrao sam jednu. Malo je dosadna, ali ne boli.
– Koju?
– Perut!"
Ovo su šale koje liječe, zasmijavaju, prepričavaju i dodatno zasmijavaju. Takva šala je i ona, kad za nekog muškarca pričaju da svaku noć spava sa drugom ženom, a nakon čuđenja i zagledanja u neizglednog čovjeka, uslijedi objašnjenje, istina je: „Svaku noć spava s drugom ženom, jer mu je prva umrla." Ili ona, kad su pitali mostarsku lisku kad najviše voli Mostar, a on odgovorio: „Kad odem u Sarajevo".
U fazi kad se ljudi masovno povlače u svoje okvire i neprimjereno ističu svoje, a umanjuju tuđe vrijednosti, nikla je i šala koja to ismijava na čisto mostarski način: „Bog te sačuvao srpskog junaštva, hrvatske demokracije i muslimanskog merhameta."
I dok se političari busaju u prsa kako narod vode u svijetlu budućnost, taj narod ih prepoznaje u pravom svjetlu i smije im se: „Samo nas 80 posto imamo sreću da smo ostali i živimo u svojoj zemlji, Bosni i Hercegovini. Ostali nemaju tu sreću – ali imaju sve ostalo."
Zaključak
Marićev roman, Radost i tuga mostarskog duha, odvija se na više nivoa umjetničkog stvaranja. Prevladava ideja da se kroz humor, ponekad i crni, ispriča istina. Snažne su i pouka i poruka protiv ratnog mahnitluka, data iz pozadine, ali posve prepoznatljiva. Rat je u Mostaru posijao zla biblijskih razmjera, a to se lako ne zaboravlja. Polovina Mostaraca je nestala iz grada, ili su poginuli ili se raselili, ali su doselili drugi i pomješali se sa preživjelim starosjediocima i povratnicima. Opet izjednačeni, koji su valjali i nevaljali, i opet im je kao i prije rata, isti asfalt, voda i vazduh, opet moraju zajedno, nagodno, druge im nema.
A mostarskom duhu nije sudbina da se zatre. I neće dok ima ovakvih knjiga i stvaralaca poput Marića.
Filadelfija, april 2009
