Danilo Marić    


  KOLOVRAT roman u 12 glava  

sadržaj
1. KOLOVRAT – glava 1.
2. KOLOVRAT – glava 2.
3. KOLOVRAT – glava 3.
4. KOLOVRAT – glava 4.
5. KOLOVRAT – glava 5.
6. KOLOVRAT – glava 6.
7. KOLOVRAT – glava 7.
8. KOLOVRAT – glava 8.
9. KOLOVRAT – glava 9.
10. KOLOVRAT – glava 10.
11. KOLOVRAT – glava 11.
12. KOLOVRAT – glava 12.

KOLOVRAT – kritika Milosava Đalić.
KOLOVRAT – biografija autora.


NAZAD na SADRŽAJ      poruka autoru: danilomaric@AOL.com  






  KOLOVRAT – glava1.  

       "Finalizacija" je najljepša i najopremljenija proizvodna hala u fabrici aviona "Soko" u Mostaru. Ulaz joj je izveden na sredini podužnog zida, kako se ne očekuje kod proizvodne hale ovoga tipa, i čim se u nju ukroči ugleda se sav njen sadržaj, a pridošlica, najednom, izložen je neprijatnim pogledima svih stotinjak ljudi koliko ih hala zapošljava. Lijevo su kancelarije tehničke pripreme, ne naročito izgledni aneksi, građeni grubo od željeza i stakla, sa mnogo osvjetljenja nužnog konstruktorima alata, koji se tek naslućuju iza pogolemih i na sve strane nakrivljenih crtaćih stolova. Desno su, takođe, aneksi građeni od željeza i stakla, oni su i još grublji, a služe za skladištenje ulaznih materijala, kojima upravljaju tehničari iz operativne pripreme. Desno po dubini hale je mašinski park, po sredini su radna mjesta bravarsko-limarskih poslova, a lijevo, i po dubini i po širini, su prostori finalnih montaža.
     Devetnaestogodišnji Goran Mrkić je tek završio tehničku školu, njegova prijava za prvo zaposlenje prihvaćena je u tehničkoj pripremi "Finalizacije", službenik iz kadrovske službe doveo ga je i uveo u radionicu, te ostavio uz glavni ulaz, da čeka dok on pronađe nadležnog rukovodioca koji će preuzeti mladog tehničara. Ukročivši u hladovinu sa presnažnih sunčevih toplote i svjetlosti, mladić je na tren zaslijepio, koliko je trajalo širenje zjenica, i nije znao u čemu je, pa je malo-po-malo otkrivao radioničke sadržaje. I dok on nije bio uspio još da vidi ni jedno lice, svih stotinjak zaposlenih njega su već gledali.
     Kad se otvore masivna metalna radionička vrata i najave pridošlicu, u radionicu useli se kao stećak bljeskav snop svjetlosti, koji prosto zazove znatiželju unutrašnjih ljudi, i kao po komandi, istovremeno, svi okreću glave ka ulazu. Godinama se tako osvrću i više nisu ni svjesni da to čine, i tek ako je pridošlica po nečemu poseban, o tome gledanju imaju svijest. A posebnost je kad se pojavi ko iz fabričke više hijerarhije, jedna od nekoliko mladih i siromašno odjevenih fabričkih ljepotica, ili fabrički gost. Kao da je Goranova pojava bila britka komanda, najednom, svi zaposleni gledali su u njega, svi na tren prestali su i da rade. On je za sve njih posebnost; gost je, nepoznat je, i neobičnog je fizičkog izgleda, grdan je, kako i sam o sebi misli i govori.
     Goran Mrkić je svjestan svoje fizičke nedopadljivosti, grdila kako će često da kaže sebi na suprot ogledalske slike, teško nosi taj kompleks, jer gdje god se pojavi zaziva znatiželju i nenaklonost, zagleduju ga i isčuđavaju njegovom neizgledu. Teško je živiti i stalno nositi teret svoje neizglednosti, teško je naročito mladom čovjeku. I ovom prilikom, dolazeći prvog radnog dana u novu sredinu, zamišljao je kako će da ga zagleduju, i koliko će mu biti tegobno podnositi nenaklonjene misli i poglede, ali on će to iznijeti kao i dosta puta ranije, bio je čvrst u vjeri svoje snage, ali ovo sa čim se susreo u radionici po prilagođavanju zenica, sa stotinjak otvorenih usta i začudnih očiju, prevazilazi njegove psiho-kočnice. Nesrećan je na osami, kao ostarjeli i već senilni glumac na pozornici, koji je zaboravio tekst, ne može da ovladava mislima koje se otimaju i rasplinjuju po minulim vremenima i sličnim događajima. Kad je god Goran dopadao ovakvih neprilika – kad ga zagleduje više ljudi, njega skole ružna sjećanja koja je ponio sve od početka života. I sada su ga naselile i blokirale druge misli. Teško mu je, oči su zasuzile čim su progledale i u radionici ugledale sijaset nenaklonjenih pogleda na sebi.
     Makar koliko dobro poznavali neku osobu, neizbrisivo, o njoj nosimo onaj utisak koji smo stekli u djeliću vremena prvog poznanstva. Prvi utisak o ljudima nametljiviji je od svih sljedećih zajedno, čak toliko da bi se moglo reći da ostali služe samo da potvrde, ili dopune, onaj prvi. Dogodi se i da se omane prvim utiskom, ali ne i tamo gdje su svakidašnji ljudi; dobri i veseli, ne naročito ambiciozni, prijatni, nenametljivi, prosječne spoljašnosti, zrelih godina, urednog života, solidnog obrazovanja i osrednjih uslova života. Ne varamo se ni kod onih naročito obrazovanih i potvrđenih stručnjaka, koji, za čaršijske pojmove, imaju samo prividno neobičnu osobinu – nisu znatiželjni za mišljenja čaršijskih ljudi o čaršijskim pitanjima, čak ni o onim koja se direktno odnose na njih. U dobro procjenjene spada i onaj brbljivi dio lošije ljudske fele.
     Malo je ljudi o kojima se redovno stiču povoljni a pogrešni prvi utisci. Radi se o ljudima; drage spoljašnosti, prijatnog govora, vesela lica, nevelika rasta... osobina koje privuku i zavaraju pri prvom susretu, iskažu samo ljepši dio ličnosti, a onaj golemiji ostao je nezamjećen. Znajući osobinu svog povoljnog doimanja, taj mali broj ljudi, nastoji što više poduprijeti tu svoju dopadljivost u prvim susretima, najčešće da bi to kasnije zloupotrebili. Iz ove sorte regrutuju se; ulični xeparoši, lopovi, kriminalci, ubice, glumci, političari, i naročito diktatori.
     Postoji i skupina dobrih ljudi, koji redovno nailaze na prepreke samo zbog ružnih prvih utisaka o njima. Za takve utiske odgovorna je priroda, koja je, oblikujući ih, napravila neku pogrešku, obično na licu. Ili je grubo i izborano, ili uskog čela, ili velikog nosa, ili sitnih očiju, ili bezrednih zuba, ili izražene vilice, ili piskutavog glasa... ili sve to zajedno ili ništa od toga pojedinačno, ali svi oni na okupu čine ružnoću u – prvom utisku. Zbog neizgledne spoljašnosti takvi su unaprijed osuđeni na nedobrodošlicu. Stalno im se nameće odbranaško stanje, pa neki od tih, iako i dobrih ljudi, popustiće pred dugogodišnjim izazovima, i sami će početi da doprinose nesporazumima, pa i ne htijući i ne znajući, počeće da se približavaju karakteru baš onog pogrešnog prvog utiska. Jače ličnosti, svjesne svog prirodnog nedostatka, čine više od ostalih ljudi da svoju dobrotu uzdignu, da marljivim radom i primjerenim ponašanjem u sljedećim utiscima doprinose ispravkama. Oni, u pravilu, postaju vrijedni i stručni na poslu, negovorljivi u društvu, a to što kažu je solidne specifične težine, pa su uvijek saslušavani s pažnjom. Članovi ove zamišljene skupine i ne pokušavaju da se nameću, predvode, pametuju... Obrnuto, nastoje da se provuku kroz život sa što manje ožiljaka. A ne mogu bez njih, jer ima uvijek onih koji ih ne ostavljaju na miru, malo-malo pa im urezuju nove i nove neprijatnosti. Iza svakog takvog ožiljka nove su misli, u cilju da se izbjegne sljedeći, te pitanje kako su mogli izbjeći taj ili neki raniji, pa dugo traže odgovore na: kako, zašto, kad, gdje, s kim, dokle i kud u životu. Oni moraju u mnogim situacijama da razmišljaju o svemu što ih okružuje, i o tuđim mislima; izgovorenim, napisanim ili predočenim na bilo koji način. Proizvod tih stalnih razmišljanja su nova saznanja, nove vrijednosti, a kako oni obično malo govore i rijetko pokazuju te vrijednosti, onda za njih kažemo da su – zatvoreni ljudi.
     Tako nam se događa da godinama radimo i živimo s ličnošću uvjereni da je dobro poznajemo, pa bivamo zatečeni kad joj provirimo pod kožu. A to se može zbiti samo u velikim događajima, kad se izvrću i najdublje duše, iskuljavaju znanja i emocije, kad u dahu nestaju sva dotadašnja uvjerenja, kad se događa – novi prvi utisak. Takvi slučajevi mogu se zbiti samo u onim presudnim životnim zbivanjima, kakvi su prirodne nepogode, smrt, rat... koji na svjetlo dana iznose i ljudska zasjenčenja, koja nisu bila u prilici da se nadmeću u vrijeme onog prvog predstavljanja. Ali kad se te zatamnjene vrline jednom osvijetle, kao velikim sudskim pečatom, u svijest onog ko ih uspije vidjeti, utiskuje se neoboriva presuda – drag čovjek. U ovu skupinu ljudi spada i Goran Mrkić, koji stoji na radioničkoj pozornici, i tužeći, mislima vraća se u djetinjstvo, na one prve spoznaje o svom izgledu koji ljudima nije drag, i koji ih čak i izaziva. On je grdan, njegova spoljašnost, to već zna iz djetinjstva, sama po sebi izaziva ljude. Sijaset je događaja koji su ga uvjeravali i uvjerili u to, a jedan pečatovan ostao je da ga prati kroz život i fizički svjedoči i podsjeća na tu istinu – ne dozvoljava da izmagli iz sjećanja.
     Imao je desetak godina, i na jutrošnjoj radioničkoj pozornici navire to sjećanje, zna da je bio u kratkim pantalonicama i košulji bez rukava, zna da je nekim poslom od kuće išao u nasuprotni dio grada, i zna da je iz daleka uočio gomilu vršnjaka u igri, (pomalo mu liči na ovu situaciju), sve ostalo bilo je nenadno, zastrašujuće i trajalo je kratko da bi popamtio redosljed zbivanja, u sjećanju potpune su samo posljedice.
     "Vidi onog malog!" upirući prstom u Gorana, iz grupe izdvojio se i oglasio jedan dječak.
     "Vidi što je grdan!" odmah se javio i drugi, i on sa ispruženim prstom.
     "Hoćemo li?" bio je glas trećeg dječaka kojega Goran nije ni uočio.
     "Svi zajedno!" i četvrti...
     "Ura, ura, ura...!"
     Sijevale su munje i gruvali gromovi, bljeskale su pesnice, cipele, tvrdi predmeti... Po smirivanju nevremena zaostaće mrak i sijaset polusvjetlucavih zvijezda.
     Vrijeme će vidati fizičke rane, uspjeće da smetne i mlaku crvenu tečnost koja je mlazom iskuljavala iz nosa i usta, i čvoruge na glavi, i rane po licu, i bolove po čitavom izgruvanom životu, zaboraviće sve osim velike i dugotrajne rane na tankom tkivu desne cjevanice. NJu i danas nosi kao otisak usijanog pečata, sličan onom biljegu na butinama krupne stoke. Ožiljak je ostao da podsjeća i opominje, uvijek, i ujutro i uveče, i kad se oblači i svlači, i kad se zagrće i kupa, i kad nesvjesno zavlači ruku ispode nogavice prekrštene noge, i kad gleda film na temu nasilja, i kad čita crnu hroniku, i kad mu je bilo kako ljudski teško, i uvijek kad se pojavi ružno raspoloženje, izroni kao metalna novčanica krupan ožiljak, simbol njegove ružnoće. I ovom prilikom, tu na čudesnoj pozornici, ima potrebu da ruku podvuče pod nogavicu i opipa i blago počeše pečat svoje nesreće.
     Niko, ništa i nikad ne može potaknuti misli koliko glad i strah. Misli gladnog čovjeka uvijek su duboke, a one iz straha ishitrene su i plitke. Tek najsabraniji ljudi u neprilikama uspijevaju misliti sa više razuma, to su oni koji savlađuju i prolome i pljuskove i valove, koji umiju da se odupiru stihiji i nakon brodolama, pa i kod tako razumnih ljudi, pred naletom straha, može da dođe do misaonog potopa. Svakog čovjeka, valjda priroda hoće tako, barem nekad ophrvavao je strah. Kao ni svi potopi ni svi strahovi nisu isti, kao što ni svi ljudi nisu isti plivači, pa se na putu isplivavanja različito namuče. Neplivači postaju žrtve prvih kolovrata, nevješti slijedećih, dobri uspijevaju dokučiti obalu, a najgore prođu oni koji su jedva isplivali, ni sami ne znaju kako, čak još nisu sigurni ni da su isplivali, neće to biti nikad, pa čitav preostali dio života provedu u prijetećem potopu koji vide samo oni. Stalno su okruženi strahom, i čitav život provodiće u nekom isplivavanju. Osim prirodnih nepogoda koje izazivaju iskonski strah, i kod ljudi i životinja, još su dva razloga koji, bez izuzetka, plaše čovjeka – glad i batine. Goran se rodio i živio pod zvijezdom gladi i batina, u strahu, koji ga je čudesno i često izlagao iskušenjima mislenih potopa, ali je on, kao dobar plivač, nadplivavao kolovrate.
     Iza događaja sa vršnjacima ispriječiće se bezdan veći i dublji od svih dotadašnjih, nesavladiv i za plivača kakav je on. Nije nalazio odgovore na brojna pitanja, a tražio ih je i morao je da ih pronađe. Zašto su ga tukli, razbojnički kršili, hoće li opet – zbog kog razloga, može li on što da popravi kod sebe?
     Bujice su slijevale velike strahove u mali prostor bez odliva. Nebroj jasno vidljivih dotoka sunovraćivali su se s visoka u dječačku tjesnoću. To što se zbivalo u mladoj glavi nije bila snena zbrka, koja se razbuđivanjem uređuje i zaboravlja, zrelije je na javi nego u snu. U šumi zbivanja nastajalih u svim dubinama Goranovih uzrasta, mnogo je zajedničkog sa nasrtajem one rulje, razmišljaće i prisjećati se kad mu god bude teško. A teško mu je i jutros na radioničkoj pozornici ispred stotinjak gledalaca.
     Prolaznicu je u leđa pogodila lopta, prisjeća se, žena se grubo osorila na grupu dječaka, ali šamar dobio je jedini on. Zašto samo on, kako da se ne zapita, kako da se ne zapita i jutros, ovdje, na isturenom prostoru radioničkog ulaza.
     Podigla se polovina đaka u razredu kad je učitelj tražio da to učine oni koji nisu napisali domaću zadaću. Na tablu izveo je samo njega. Jedino je on dobio slabu ocjenu. Zašto, kako da se i toga ne prisjeti sada, kada ljudi iz radionice sve napadnije izvlače vratove, i izviruju ka njegovoj ružnoći.
     Tragajući za ukradenim novcem neke učenice, nakon izliva ružnih riječi i teških prijetnji, i nakon što je očima izmitraljirao sve prvačiće, direktor škole prišao je Goranu i izvrši grubu premetačinu. "Nikad nisam ukrao, zašto baš mene, samo mene?" pitalo je dijete.
     Zaustavio se mladić, najveći gradski bojxija, za prsa povukao je Gorana, izvukao ga iz grupe, bez povoda i bez da ga je i poznavao, podviknuo je:
     "Da se pobijemo?"
     "Zašto bih...?" i iznenađeno i zaplašeno promrsio je Goran.
     "Zato što ti bem majku", unijevši se Goranu u lice, vikao je ulični napasnik. Kad bi se u igri roditeljskog doma posvađali i potukli braća i sestra, otac je redovno tukao Gorana, bio ili ne bio kriv. Zašto, sada i to pitanje, uvjeren da ga je otac volio jednako koliko i ostalu djecu.
     Goran Mrkić bezvoljno stoji unutar radioničkog ulaza i pred znatiželjnim radnicima reklamira grdilo, pri takvom je osjećaju i vrlo je nesrećan zbog toga. NJega nikad i niko nije simpatisao. Ni majka, u ovom času pomisao i na tu glupost. Majka je najnježnije i najpoštenije biće od svih koje je poznavao, pa ipak griješila je prema njemu više nego prema drugoj djeci. Jednom prilikom dijelila je smokve, svakom djetetu po tri, na jednom prisjeti se i ovoga događaja. Kad vidje da joj manjka jedna, osvrnula se po dječijim glavama, pa bez treće smokve ostavila je njega, Gorana. Snažni su roditeljski ožiljci iz nepravdi, majčini su neizbrisivi.
     U svim događajima kojih se jutros prisjeća, kad su god ljudi bili u prilici da izdvoje krivca opredjeljivali su se za njega, i ne svaki put sa zloćom, već iz uvjerenja iz prvog utiska.
     Iza uboja od one dječačke rulje, i nakon što se izborio za život, a trebalo je i to, uvijen u bijele zavoje i namazan različitim i uvijek djeci neprijatnim mirisima, onim što podsjećaju na ustajali bolnički zadah, Goran nije tužio na fizičke bolove, muški ih je podnosio, ali je bio nedovoljno jak u borbi misli, koje su ga kao osice peckale i povlačile u kolovrat. Danima iza toga razmišljao je o svojoj pojavi, koja, eto, sama po sebi izaziva. Izmoren mislima pokušavao je pronaći bar jedan prijateljski osmijeh, nekoga – iz prvog utiska. Kad je već bio izgubio nadu, iz tame pomaljao je jedan. Objavljuje se i ovom prilikom, dok iza vrata neplanirano dugo stoji i služi za podsmijehe.
     Bio je dječačić i bilo je ratno vrijeme, i okupacija italijanske vojske. Jedan italijanski oficir dijelio je bombone, svakom djetetu po jednu – Gorana je zaobišao. A tako je želio tu slatku zericu, više i od komada zaboravljenog hljeba. U njemu se tada pokrenuo svaki damar, i pljuvačka, i jezik, i želučana kiselina, i crijeva, i kosa na glavi, i – suza. Plač su vidjele još samo jedne oči, i one suzne, oči postarijeg okupatorskog vojnika koji je sjedio na osami, i koji će ustati po odlasku oficira, tiho otići i domalo povratiti se sa dvije bombone i parčetom čokoladice, koje će dati Goranu – samo njemu.
     Šta li je pokrenulo suzu tog skoro zaboravljenog vojnika, stenjući od bolova ispod zavoja, pitao se ranjeni dječak. Pokušavao se prisjetiti lika tog čovjeka, ali je uspijevao iz zaborava izvući samo oči, blage i vlažne. Koji su razlozi opredijelili oficira a koji vojnika, da se na taj način od toliko dječaka bave sa Goranom, pitao se dječak ispod zavoja, pet-šest godina iza toga događaja, evo pita se i jutros, u jednoj radionici, još pet-šest godina iza toga. Oficir je smjerno pridobivao djecu, Goranove su pomisli, jer niko ne voli da ga mrze djeca, niko pa ni okupator. U Goranovom odbojnom licu prepozna o je mržnju, okupatora su mrzila i ostala djeca, vjerovatno, ali je omraženi prepoznao mržnju samo na Goranovom izrazu. Znači, zaključuje, već tada, sa svojih pet-šest godina, imao je neobičan izgled – ružan. Vojnik je vjerovatno imao sina njegovog uzrasta, pretpostavio je, možda je i našao sličnosti u njemu, željan svoga djeteta u vrijeme kad se ostajalo bez glava – poistovjetio je Gorana sa sinom, gledao ga roditeljskom dušom – kroz suzu. Kad su italijanski vojnici naprasno napuštali selo, taj vojnik došao je da se posebno pozdravi sa Goranom.
     "Pikulino, pikulino...!" dozivao je i suzio.
     "Evo me!" dotrčalo je dijete nadajući se poklončiću. Iznenadila ga je smrknutost vojnika, koji ga je dograbio, pa grlio i ljubio. Goran i ovoga trena kao da osjeća roditeljski stisak toga skoro zaboravljenog vojnika.
     "Italija kapitulirala. Ja ići kući, biti živ. Ti biti veliki, ti doći u moja kuća. Ti doći u: Đovani Neno, Vari, Sicilija. "
     Da, da, sinjor Đovani je jedini čovjek koji je Gorana volio više nego drugu djecu, jedini, zaključuje i još jednom opipava zavoj na glavi. A i on, italijanski vojnik, volio je svoga sina u meni, a ne mene, poče i da sumnjiči ranjeni dječak.
     Tih dana Goran se sve češće povraćao na lik " Đovani Neno, Vari, Sicilija", jedini lik koji je naklonjen njemu, jedini kojega bi želio susresti, zagrliti i poljubiti. Zbilja, kad poraste, otići će da potraži: " Đovani Neno, Vari, Sicilija..." na ovom mjestu misli bi se prekidale, jer kad odraste...!?
     Zašto je baš njega dopalo da nosi teret najružnijeg dječaka, pitaće se suzeći i proklinjući sve svoje stvoritelje. Iza ovakvih dugih i čestih razmišljanja u njemu će dozrijevati saznanje da je on – dječak koga ne vole ljudi. Od takvog zrenja ozbiljno će oboljevati, tražiće melem, vezati ga i za sebe i čovječanstvo, ali melema nije bilo, iako ga je naslućivao u nekoj visokoj i nedokučivoj izmaglici.
     Magla koju Goran jasno vidi podsjeća na bijeli guber kojim se zaogrtao u planinskoj mrzlini, tamo gdje nije dopirao a želio bi da odseli, da naseli planinsku plavet i izmakne od ljudskih pogleda. Taj guber liči i na velešku kapu koja nastaje u vrijeme orkanskih sjevernih vjetrova. Dominira Hercegovinom. Čvrsto priljubljena na tjemenu planine Velež doima se kao u bajci, dobro vidljiva a nedokučiva ljudskoj nozi. Orkanske vazdušne strujnice pokupe sve hercegovačke oblake, iznesu ih na vrh najviše planine, tu ih umijese, pa kao da su od glinene mase, vjetar ih oblikuje u jedinstvenu kao snijeg bijelu kapu, koja ničemu nije slična kao šiptarskom ćulahu na vrh ošišane glave. Ovaj planinski pokrov je jedini pouzdan meteorolog rušilačkog mostarskog vjetra. Nastaje koji sat pred vjetar i za toliko nestaje prije prestanka vjetra. Zbog tog razloga se glave ovdašnjih ljudi često zakreću u pravcu Veleža. Goran želi da dokuči baš tu nedokučivu velešku kapu, da se podvuče pod nju, i za sva vremena ostane nevidljiv – ni lijep ni ružan. Dugo su se borile dječakove misli, dok se jednom nisu i podvukle pod velešku kapu, ali samo one a ne i on, kome je ostalo da pati ispod nenaklonjenih i zapitanih ljudskih pakosti.
     I taj period zrenja završio je kao još jedan ožiljak, ali najveći, mrlja po sred duše.
     Proticale su godine. Goran je dorastao dob kad svaki momčić putem ogledala razgovara sa sobom. Često i dugo vodio je nijeme monologe, analizirao dio po dio svog lica, u njemu tražio odgovore za neblagonaklonost djevojčica i dječaka. Svom ogledalskom izdanju priznavao je da mu je čelo usko, sastavljene krupne obrve, velike uši... ali se nije mirio da su to dovoljni razlozi za ružnoću. Ima tu još nešto što ni ogledalo nije uočilo, tvrdio je prijeteći drugom sebi. Kako je uvjerljivije izrastao u momka sve je zrelije prihvatao neumitnu istinu da njegova spoljašnost odbija ljude, naročito djevojke, pa se i ne htijući počeo zaogrtati poganom osobinom koju običavamo imenovati kompleksom niže vrijednosti.
     U to doba zbiće se i događaj koji će kod njega izazvati malodušnost, ali i sijaset novih pomisli, koje će navesti na neke važne preduzimljivosti. Na igranci bilo je dvostruko djevojaka, pa ipak za ples dame biraju, po njega nije došla ni jedna. Jedino po njega. Dok se odvijala ta igra u Goranu je sazrijevala i dozrela zaplašujuća slika sebe, koje se ljudi plaše i u snu – grdna čovjeka. Probadaće ga oštar bol u grudima, začeo je u onom neodigranom plesu a rasplamsaće na osami, naročito u društvu ogledala.
     Da nevolju ovako ružnog doimanja, Goran bi u svemu ostalom bio osrednji mladić. Rođen je pred Drugi rat u siromašnoj patrijahalnoj porodici, u kojoj se ni porod nije dočekivao s dobrodošlicom. Samo se do Božića u njoj moglo najesti, ali je vladala duboka ljubav među ukućanima, i mudrost starijih.
     Rat je podupirao siromaštvo, žitelje razgonio po zbjegovima, tamo ih prorjeđivao i poturao pred puščane cijevi različitih uniformi, pa je i Goranovo djetinjstvo obilježeno golotinjom, strahom, paljevinama i stradanjima svake vrste. Generacija je koja bi, i da nije bilo rata, pošla u školu kad se završio rat. Ali je zbog njega oskudijevala u olovkama, sveskama, knjigama i bila žrtva dodatnih gladnih godina zbog neuspjele kolektivizacije putem seoskih zemljoradničkih zadruga. Bio je osrednji đak, završio je onoliko koliko se od njega i očekivalo, za mašinskog tehničara. Nevolje nedojmljive osobe pratiće ga za sve vrijeme školovanja, evo su i u danu prvog zaposlenja. Prosto, svi putevi sa njegove raskrsnice zarasli su trnjinama.
     Personalac ga je doveo u radionicu i ostavio da čeka, a on je ušao u kancelariju i obratio se u papire zagnjurenom čovjeku:
     "Šefe! Doveo sam vam jednog ljepotana" , do Gorana su doprle te riječi, britkije i od najnaoštrenije britve. Zadrhta očekujući da budući šef podigne glavu i uputi rafal iz očiju. Pretvori se u uvo.
     "Meni opet kreten, neki", proguraše se riječi kroz procijepe između stakla i metala.
     Šta sam skrivio Bogu pa me stvori ovakvog, već pojavom smrkavam ljude, izazivam podrugljive podsmijehe, nepovjerenje i želju da me odstrane i izguraju od sebe, zaboljelo ga je ni on ne zna po koji put od kako je počeo da traži posao. Znam, ovdje ću čekati dugo, dok se ne smiluje šef, čekaću – grdan. Radnici ne prestaju da izviruju na novog tehničara, osmijehuju se budućem normircu, poslovođi, kontroloru, konstruktoru... Goran to i osjeća i vidi, jer to – boli. S kraja oka vidi i raskalašenu poenterku, koja grimasama lica i očnim kapcima, sa raspojasanim mladim radnicima razmjenjuje prve utiske, ruganjem izaziva nove ubode koji onespokojuju, izbacuju iz ravnoteže kao zabavljača na pozornici dok mu zviždi gledalište. I on mora odigrati predstavu, kao i onaj glumac koji je zaboravio tekst. Igra već tridesetak minuta, s noge na nogu prebacuje masu tijela, glavu podiže, spušta i zakreće, hrve se i sa rukama, čas su pred njim, čas iza, čas u xepu kaputa i pantalona, hrve se sa svačim, i mašinama, i radioničkom bukom, i sudbinom – grdnog čovjeka.
     "Pođi!" konačno i ta šefova riječ.
     Budući rukovodilac povede ga do veće, takođe staklom ograđene prostorije. I on ga ostavi da čeka ispred.
     "Evo ti jednog mladog tehničara", šef se obratio konstruktoru koji je sjedio za najvećim crtađim stolom.
     "Što baš meni – njega?" reče ovaj nakon što proviri na Gorana, malo otćuta pa doda: "Vodi ga nekom drugom, zašto baš meni sve te uvrnute?"
     Niko me neće, grdna, u bradu mrmosio je po bog zna po koji put, stoji i čami iza vrata dok se ne smiluje konstruktor, budući šefčić. A kasno će se smilovati, mračan je tip, neki, i on. Ali što je tu je, stoj i trpi, kad ti je suđeno da si grdan, misli su mladića kojega niko i nikad ne bi rado da ima pored sebe.
     "Šefe, vodi ga drugom, nekom. Volim raditi i za njega nego mu gledati ljepotu. Vidi mu labrnje, bistra ko ponoć. On da bude konstruktor alata? – nikad!" odzvanjale su riječi glavnog konstruktora.
     Zacvokotaše nedovoljno pritegnuta stakla udarajući o grube metalne ramove radioničke kancelarije, zacviliše pred naletima valova kikota mlađih konstruktora i tehničkih crača, koje je predvodio zarazan smijeh ljepuškaste djevojke.
     "Vodi ga odakle si ga i doveo", još jednom će onaj glas.
     Izdrži još i ovo, suđeno ti je da gubiš početne runde, izdrži, hrabrio se mladić na osami. I dobri ljudski putevi imaju po neku teško prohodnu dionicu. U nekih su zadnje, nekih na pola puta, a neki s njima počinju, kao ja, Gorana ponesoše te misli. Najlakše je onima kod kojih su na pola puta, teže na početku, a najteže kad dočekaju već umornog putnika, stara čovjeka, kad je volja za borbom već splasnula, a slika nemoći izoštrena. Dosta vremešnih ljudi, zbog toga, izgubi bitku prije nego je i počela, ili već nakon prvog zadobijenog udarca. Isto tako ima i onih koji ne priznaju poraz bez poraza, koji ne podliježu iskušenju vječito prisutnog napadača, vode borbu svim svojim snagama, prije svega snažnijim razumom, prisjeća se Goran da je ovakvo što negdje pročitao. To su oni starci koji, na opšte iznenađenje, vode na izgled tanak život, a žive dugo i sretno. I pod teretom teških bolesti djeluju svježe, voljni su i dragi su starci. Starost omalodušuje pred naletom bolesti, razgovarala bi samo o boli, nesrećama i umiranju. Zbog toga starost i gubi mlađe sagovornike, pa brzo ostaje na osami, bolesna starost i priče o umiranju. U tom društvu se lako dolazi do opravdanja za strah, Goranove misli su potpuno iselile iz radionice i zbilje. U komšiluku bijaše nesvakdašnji starac, živahan, govorljiv, šaljiv, upitan i svuda prisutan, u ovom času i on Goranu dođe na um. Nikad nije bio sam, prisjeti se Goran razmišljajući pred zatvorenim vratima tehničke pripreme, prisjeti se i da tog dragog čičicu nikad ne vidje u društvu svojih vršnjaka, sad shvata da je bježao od njihovih razgovora – bolestiju. Razgovarajući i sa djecom, i sa odraslim, i sa seljacima, i sa građanima, i sa političarima, bio je vatren, unosio se čitavim bićem. Jednom upitaće Goran starca za tu njegovu neobičnost, naglasivši da je drukčiji od ostalih starih ljudi. Odmah je prihvatio starac i počeo vatreno:
     – Godine, ni bilo koja nevolja, ne daju pravo čovjeku da se prepusti nemoći, da bježi u zaklon pa da od tud opterećuje druge ljude. Bez obzira na staračku dob, svaki čovjek je ravnopravan član ljudskog roda, a koliki, zavisi samo od njega. Oni mali su takvi samo zbog svog shvatanja, mirenja sa mrvicama života, smrti, kako je nazivaju oni. To su oni vremešni ljudi koji život gledaju kroz usku mračnu ključaonicu, čin umiranja. I ja vidim smrt, ali je gledam kroz otvorena vrata, kao i ostale dijelove života. Ja volim sveukupan život, pa i taj njegov dio koji nazivamo smrt, u njeno vrijeme, samo da bol ne potraje dugo...
     Rijetko je Goran, do razgovora sa starcom, razmišljao o smrti. Mlad čovjek misli da to i jest tuđa stvar, staraca nekih, kako je vjerovao. Ali kad je jednom počeo razmišljati o njoj ta misao će se ponavljati. Izgleda da se to događa sa svakim čovjekom u nekoj dobi mladosti. Naviknut da sve pojmove osjeti ili vidi svojim čulima, najednom dođe do pojma kome ne može da zamisli obličje. Blizu mu je a ne vidi ga. Osjeća njegovo prisustvo kao neko čudovište koje proždire ljude. Pri tom se prisjeća mnoštva smrti iz knjiga, filmova i priča starijih koji je poznaju. Na taj način je dopunjuju i čine još strašnijom. Takvu smrt i Goran je nosio u glavi, prituljenu, svoju strašnu smrt. Čekajući pred vratima tehničke pripreme, izložen podsmijesima, na tren Goran poželje smrt koju najednom doživi blagotvornijom od ljudi među kojima se zatekao. Opet se prisjeti starca i njegovih misli, i svoje žalbe.
     – Plašim se smrti, svaki put kad pomislim na nju – povjerio mu se Goran.
     – Svaki čovjek razmišlja o svemu što ga okružuje, prirodno je da je to i smrt – kazao je starac i nastavio: – Svaki se i uplaši u prvom dodiru s njom. Uplaši se i roditeljskog prekora, slabe školske ocjene, prebrze vožnje, ali se zbog tog ne gubi glava, ne prestaje voljeti roditelj, vožnja, ne napušta škola. Prirodno je da se razmišlja o smrti, razumno je da se i poplaši od nje, ali samo poplaši dok je ne upozna, razjasni. Kad je duboko u sebi primi kao sastavni dio života, onda strah ostaje u tijesnom, jer čovjek se plaši samo nepoznatog. Po razgolićivanju smrti prestaje i strah kod razumnih ljudi...
     I ko zna kud bi sve plovile Goranove misli da ih ne poremetiše grubi glasovi:
     "Neću!" "Hoću ja!" oglasi se do tad u crtaću tablu zagledan konstruktor osrednjih godina, koji se naglo podiže, pa krupnim koracima pođe prema izlazu, prekorači prag, ispruži ruku i predstavi se Goranu:
     "Neđo, vodeći konstruktor alata!"
     "Goran!" ispruživši drhtavu i od jada oznojenu ruku promucao je i on.
     "Radićeš sa mnom. Izvoli, uđi!" inatskim glasom dodao je.
     Kročivši na prag tehničkog biroa u Gorana zadrhtao je srčani mišić. Pohrva se sa teretom desetak znatiželjnih pogleda, od budućih saradnika, koji ne žele njegovo prisustvo.
     "Nade! Donesi dvije kafe, za Gorana i mene", Neđo se obrati ljepuškastoj djevojci, onoj koja je maloprije predvodila smijeh. Nađe da je tako najbolje da Gorana, novog tehničara, predstavi saradnicima, ali i da naglasi svoju potpunu dobrodošlicu.


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – glava2.  

       Namještenici koji se zapošljavaju mimo volje uže radne sredine u koju dolaze, bivaju izloženi raznim neprijatnostima u početku rada, traži im se greška i tamo gdje je nema. Svijesni te činjenice uljezi rade obazrivije, prilježnije i odgovornije, u želji da se utemelje radom. U takvim okolnostima dobri postaju najbolji, osrednji postaju dobri, a loši su bez šanse da se zadrže dugo. U razvoju vrijednih i sposobnih mladih stručnih ljudi dobro je da im se dogode ružniji uslovi u početku radnog vijeka, jer će njihove radne mogućnosti doći do potpunijeg izražaja. To bi im se i u drugim okolnostima moglo ali i ne bi moralo dogoditi.
     Kao i svaki čovjek, kojeg sredina nije primila blagonaklono, i Goran je znao da je marljiv rad njegovo jedino oružje. Tako je i počeo od prvog dana posao konstruktora tehnoloških alata. Prikupljao je predmetne knjige pa ih čitao kući, a na poslu marljivo razrađivao sklopove alata i crtao jednostavne radioničke crteže, poslove kakve i dobivaju početnici na radnom mjestu samostalnog konstruktora alata. Imao je već na početku i jedan težak radni poraz, ali on ga nije odvratio od upornosti, nije ga obeshrabrio. Poraz je zabilježen i ostaće da ga prati i opominje. Kontrolor crteža je vratio njegov crtež na doradu, pri tom nije naznačio grešku, a u praksi to inače radi se.
     Prvi Goranovi radni dani proticali su pod nejasnim blagim stresovima i mučninama. Desetak zaposlenih u staklom ograđenoj kancelariji prosto nisu želili sa njim kontakt, nije im simpatičan i eto ga tamo. Po fabrici pukao je glas o novom tehničaru, koji je ružan kao đavo, pa su više njih dolazili, poslom, da vide njega. Zagledivanje bivalo je diskretno, ali bilo je i onih bahatih – u oči, pa je Goran iza svakog od takvih bivao pod sniženim raspoloženjem. Valjalo je otrpiti i po neki prljav jezik, a toga ima u svakoj sredini, pa i u ovoj: Kakav vam je onaj, kao da ga je poplava izbacila... Imate i ljepotana... Bogati živa, grdan li je... Pustite momka, šta ste ga se dopovezali, ta nije on kriv što je takav... Ovakve rečenice, kao oštra sječiva, duboko su se zabadale u Goranovu psihu, pa je utočište tražio u zaklonu crtaće table, i što rjeđem napuštanju kancelarije. Da bi susretao što manje ljudi, prvi je dolazio na posao a odlazio posljednji. Ustajanje zbog odlaženja do kontrolora crteža bilo je neizbježno, i taj čin mu je bio najneprijatniji u radnom dijelu dana. Čim iskorači iz kancelarije već je na njemu desetak pogleda, i već mu je mučno, i već je sniženog raspoloženja, i takav će da se pojavi pred kontrolorom, koji će pomisliti i reći:
     "Jesi li ti mladiću ljut na mene?"
     "Ne, zašto bih!? A zašto me to pitate?" odgovoriće i zapitati Goran.
     "Svaki put, kad si ušao u moju kancelariju, ušao si ljut. Zašto?" objasniće i još jednom upitati kontrolor.
     "Nisam..." spetlja se Goran, zamuca i s naporom dovrši: "Nisam, možda se samo tako doimam."
     Goran sjedi za crtaćim stolom, i prisjećajući se baš ovoga razgovora, okretao je i zagledao odbijeni crtež, pri tom pomišljajući da bi mu kontrolor mogao podmetnuti situaciju koju ima, da traži grešku tamo gdje je nema. Na tu pomisao navodi ga činjenica jedinog crteža na kome kontrolor nije, crvenom olovkom, vidno zaokružio grešku. Zašto taj izuzetak samo u njegovom slučaju?
     Nikom nije lako uočiti svoju grešku, pa eto čak i kad se pouzdano zna da ona postoji, jer, i pored upornog traganja, koji sat vremena, Goran nije uspio da je pronađe. Ili greške i nema, morao je doći i na tu pomisao. Tražiće je sve do kraja radnog vremena, i opet je nije pronašao, pa će crtež smotati i u xepu ponijeti kući. Neće do nje doći ni kući, ali će čvrsto stati uz uvjerenje da greške i nema, prosto, kontroloru nije simpatičan i podmeće mu. Ujutro, čim je došao na posao, sa crtežom ispod miške, uputio se kontroloru, požalio mu se još s vrata, ali ovaj ga neće ni saslušati:
     "Radi, ako znaš da radiš!?" uzvratio je kontrolor crteža i nastavio da radi već započeti posao.
     "Ali, druže..." počeo je Goran da objašnjava kako greške nema, i kako je ona u kontrolovoj glavi, njegovom previdu.
     "Ali, druže, ne može biti samostalni konstruktor alata bilo ko", opet su ga sasjekle kontrolorove riječi.
     "Crtež je ispravan, zašto me mučite!?" Goran je prvi put, kako je zaposlen, dozvolio sebi da povisi glas u cilju svoje odbrane.
     "Napusti kancelariju! Ne gnjavi, ispravi grešku i biće sve kako treba", kontrolor je uzvratio istom mjerom, okrenuo leđa i počeo da se bavi nekim drugim crtežima.
     Bem ti stvoritelja koji me stvori da pojavom izazivam ljude, mrmljao je Goran udaljavajući se. Ima li te greške, upitao se po bog zna koji put. Crtež je jednostavan, obična ploča sa desetak linija i još manje kota, šaputao je gledajući u sliku koju je stalno imao u glavi. Na njemu ne bi napravio grešku ni učenik prvog razreda tehničke škole, uvjeren je i to sebi sasipa u brk. Toliko sam puta prekontrolisao crtež, siguran sam, nema greške. Maltretira me, nije mi naklonjen, mrzi me, neprijatan sam mu, a može mu biti. Da li baš i može, valjda i ovdje postoji malo pravde, meni treba koliko je zrno bibera, sjedajući za konstruktorsku tablu-sto, ljut, nije prestajao da mrmori. Kad bi i postojala ta nesretna pogreška, vjerovatno je kontrolor kod drugog ne bi ni primjetio, odnosno, prijateljski bi ukazao na nju, možda bi je i sam ispravio, što takođe ima u praksi. Meni traži dlaku u jajetu, od svih konstruktora samo meni, razmišljao je dovodeći i kontrolorov odnos u vezu sa svojom grdoćom. A, opet, možda greška i postoji, sakrila se, čeka iza busije, da uskoči kad mi bude najteže, čeka svoj tren, poboja se takve mogućnosti. Ne bih se čudio i da je ima i da se krije, jer sve oko mene je u pobuni, sve je protiv mene. Grešku ovoliko dugo tražiti pa je ne naći, odista, teško je povjerovati da je ima, Goran nije mogao da se stalno ne vraća na to. Da, ali teško je povjerovati i u činjenicu da čovjek sa olovkom – u ruci, pretražuje čitavu prostoriju tražeći baš nju – olovku. Nađe je pa se udari po čelu, može li to biti i kod mene. Da crtež pokažem kome, da pomogne, ili da nacrtam drugi od početka, možda samo skicu. To je najbolje, mogu za koji minut – dobra zamisao, Goran u sebi pomiri misli, pa odbaci sve crteže koje je bio nacrtao, uze sklop alata od kojeg počinje njegov posao, i razradu poče nanovo.
     Bem ti stvoritelja, ovako naivnu grešku ne vidjeti, u istom trenu u obraz udari crvenilo i iz grla procuri šapat. Još ne mogu da vjerujem u ovo. Bode oči – greška! Manjka nula. Umjesto 1000 kotirao 100 milimetara. Ta nesretna nula. Nije to nula, da nije uočena, pogrešno bi odsjekli materijal, upropastili ga, ne bi imali za drugi, ne bi bilo alata, otpreska, kašnjenje, reklamacije kupca... Goran je podbočen i zagledan u grešku koju je toliko tražio. Gotovo da i glasno priča sa sobom, svađa se, shvata sreću što je kontrolor uočio grešku, veliku, mnogo je veća od neprijatnosti koju je doživio. Kako bi tek prošao da je greška prošla sve svoje puteve, možda bi ga izjurili iz fabrike, misli i tamo dosežu.
     Goran dograbi crtež pa pognute glave pođe kontroloru:
     "Našao si je?" dočeka ga kontrolor?
     "Jedva!" uzvratio je Goran i dalje neuspravljene glave.
     "Misliš da ti loše činim?" kaza kontrolor, potapša ga po ramenu i nastavi: "Ne sinko, ovo je za tvoje dobro; bez muke nema nauke, teško onom ko pod starost uči prednje lekcije."
     Događaj je pomogao da Goran bude krajnje obazriv prema svakom obavljenom poslu, sa stanovišta mogućnosti pogreške, pa je samokontrolu veoma razvio, postao gotovo nepogriješiv. Posta to činjenica o kojoj su kontrolori stvarali i širili priče koje su mladog Gorana izdigle u talentovanog i nepogriješivog konstruktora alata. One su izazivale tehničare da povremeno traže njegove crteže, da traže manjkavosti da bi ga osporavali. Kao što u sličnim prilikama biva s ljudima i Goran je postao ponosan na svoje stručne i radne sposobnosti, pa je nesvjesno izazivao kolege, hvalisao se, što mu se počelo uzimati za negativnu karakternu crtu. Vidno je napredovao u struci, i sam je to uviđao, ali o tome su govorili i svi oni sa kojima je sarađivao. Ni na jednom drugom području nije bilo tako, i dalje nije sticao prijatelje, nije imao djevojku, nije se družio ni skim, uistinu sve je više naginjao osobenjaku, kako će većina u radionici da ga doživljava, pa i naziva. Zbog toga zapadaće u povremene depresije, povlačiti na osame i voditi nijeme monologe. Misli će se sve više usredsređivati na djevojke, do kojih nikako nije mogao da dopre. Jedne neradne subote čitav dan ostaće sam u sobi, svo vrijeme družiće se sa svojim likom iza ogledala. Biće to postavljeno kao neki odlučujući boj.
     Znam da nisam ljepotan, ali nisam ni ružniji od nekih koje djevojke ipak prihvataju, šaputao je svom liku ispred sebe. Nije samo lice krivo za to, dođe na tu pomisao, pa poče sve poznanike razvrstavati u dvije skupine – mile i nemile. Danima će, iza toga, na taj način da posmatra i razmišlja o ljudima oko sebe. Proučavao ih je kao što rade istraživači, posmatrao je jednog po jednog, u cilju uočavanja posebnosti. Otkrio je da ima i milih ljudi a ružne su spoljašnosti, čak se o neke takve i djevojke otimaju, za Gorana je to volšebno otkriće. Baš su oni ti koji njega zanimaju, jer zašto i on ne bi mogao postati takav – ružan a mio. Dugo ih je zagledao, i fizičkim posmatranjem i mislenim poniranjem, i došao je do njihove zajedničke niti: Svi ti ljudi, koji su grdni a mili, veseli su i uvijek blago osmjehnuti. Ovo je važno saznanje, jer je iza njega ubrzo shvatio da im je on posve suprotan, nikad nasmijan i stalno mrgodan. Daljnjim bavljenjem tim ljudima doći će i do začuđujuće spoznaje, ti nasmijani i nisu nasmijani, već im osobit izraz lica samo odaje takav utisak. Lažan osmijeh potiče od izraza razvučenih usana, ili zažmirenih očiju, ili zaobljenih jagodica, ili sve to i još po nešto. Prisjeti se da bi i on mogao pripraviti svoj izraz, dopadljiv, neki svoj novi izraz – za povoljan utisak.
     I sam se smijao grimasama u ogledalu, s kojima će se družiti sve češće i duže, osvrćući se da ko ne bane u sobu. U mnoštvu svojih izdanja sve duže zadržavao se na jednom izrazu lica, čini mu se da je milo, pa zaključi da ta kreveljenja i nisu glupa, jer otkrio je zadovoljavajuću masku koju nije teško ni održavati. Zagledao ju je da bi uočio novine na licu, i shvatio da su to, do tada nezamjetljive dvije povijene bore, koje povezuju krajeve nosa i usana. Uočio je i bjelinu vrha sjekutića.
     Danima će Goran vježbati održavanje izraza lica, na kojem imaju da se stalno nameću bore osmijeha i bjelina sjekutića. Uspjevaće sve duže. A kad je pomislio da je riješio svoje životno pitanje, pojavila se potreba provjere, i tako će dospjeti na igranku, tamo gdje ga ne poznaju. Sreći nije bilo kraja, osvojio je djevojku koja mu do juče nije pripadala.
     – Baš ste simpatični, uvijek veseli i nasmijani. Vi ste rođeni pod sretnom zvijezdom – sladunjavo šaputala je mila djevojka, golicajući ga pramenom kose po vratu.
     Nije imao mjere u doživljavanju sreće, veselio se kao istraživač koji je nakon dvadesetak godina upornog rada otkrio novu planetu – naseljenu. Smijao se i tiho i grlato, čitavu noć i dan. I u snu.
     LJudi koji u životu nisu imali velikih stresova, nisu u stanju ni shvatiti koliko duboko mogu doživjeti sreću nesrećni ljudi, naročito ako su još i mladi kao što je Goran.
     Velika je sreća izgubljenih kad se pronađu sami.
     Taman je bilo naišlo vrijeme kad je Goran imao podosta sigurnosti u sebi, a Neđo će ga pozvati da ga naruži:
     – Za ove tri godine naučio si mnogo, postao si dobar konstruktor, bolji od nekih koji rade desetak godina – reći će mu, sad već kolega, Neđo, ali i upozoriti: – Ali manje znaš nego misliš, ti. Trebaš učiti još dosta.
     – Još dosta? – iznenadiće se Goran.
     – Sve svoje konstruktorske snage i umijeća usredsredio si na lepršavost i preciznost papira-crteža, umjesto da se baviš alatom koji će dati vrhunski proizvod. Premalo je to za nivo konstruktora kakvog si sebi već utuvio u glavu – pojasnio je stariji kolega.
     – Pretjerao si Neđo, moje konstrukcije alata su dobre, to je, uostalom, već i generalno mišljenje u fabrici – iako izgovoreno pomirljivim glasom, Goran nije prihvatio Neđino mišljenje. Bio je to prvi njihov nesporazum.
     – Ipak, razmisli. Imaj na umu da ti ovo govori prijatelj – s pola ljutnje završiće Neđo.
     O ovim riječima Goran će dosta ozbiljno razmišljati tek do godinu dana, nakon jednog radnog poraza, najtežeg što ga konstruktor ikad može doživiti.
     Fabrički komercijalista je poduže dvoumio kojem pogonu da povjeri jedan posao, koji je tek ugovorio, i koji nije tipičan za rad u njihovim radionicama. Dvoumeći i otežući dogodiće mu se najbanalnija greška, u dvije radionice poslaće crtež proizvoda, prilog iz toga ugovora, praktično dva puta ispostavio je naruxbu za jedan posao, pa će se u dvije radionice paralelno konstruisati tehnološki alati i po njima proizvesti ista roba, pa će se kod komercijaliste sustići dva računa za tu jednu robu, a u otpremnom skladištu i sustiće se duplirana roba. Proizvod su opruge veličine pedlja, koje neodoljivo podsjećaju na violinski ključ, a služe kao zakačke na mosnicama američkog pontonskog mosta M-4, a ovo su njegovi rezervni dijelovi.
     U svojoj radionici Goran je dobio zadatak oko tih opruga, brzo ga je završio i već zaboravio na njega. Nakon što je komercijalista otkrio svoju grešku, kao što bi učinila i većina drugih ljudi, razmišljao je kako da ukloni jednu poruxbinu i tako prikrije svoju nesmotrenost. Nije mu to bilo teško, ali zagolicaće ga drastična razlika u iznosima računa, i na tome se zaustavio. U prvi mah nije povjerovao u razliku u cijenama na računima ispred sebe, iz dvije radionice, pa će cijene da provjeri i telefonskim putem. Nazvao je obje radionice i dobio potvrdne odgovore, nema greške, cijene su korektne. Iz priloga uz račune, komercijalista je shvatio da je do razlike u cijenama opruga došlo od drastične razlike u cijenama proizvodnih alata. Cijena Goranove radionice je 64 dolara po opruzi, a cijena konkurentne radionice je 7,40 dolara po opruzi. Komercijalisti to bi povod da pozove Goranovog šefa na razgovor. Umjesto odsutnog šefa na sastanak došao je Neđo, koji ga je zamjenjivao. Godinama naviknut da poslove dobija ili gubi zbog kojeg procenta razlika u cijenama, i Neđo će ostati začuđen nad zatečenom razlikom, shvatiće gdje je nastao problem, kazaće da povlači račun i neće ispostavljati novi, da bi time riješio i pitanje komercijalistine pogreške, izvinuo se zboggreške u računanju, te se dugim koracima vratio u radionicu, da što prije dograbi Gorana. Iskoristio je nepažnju komercijaliste i iz priloga uz račune izvukao crteže proizvodnih alata i iz konkurentske radionice, te ih sada raskrilio na svoj sto, prostudirao ih te pozvao Gorana. Otpočeo je ljutito:
     "Nastaviću priču prekinutu lani. Upozoravao sam te da nisi dostigao potreban nivo iz nekih područja ovoga našega konstruktorskoga zanata. Nisi bio saglasan. A evo prilike da se uvjeriš u ono što sam davno uočio kod tebe. Dobro je da ti se ovo dogodilo, da ti sasiječe samouvjerenost i tvrdoglavost. Raspravimo tvoju konstrukciju alata za ovu oprugu. Nacrtano je kao da je spremljeno za izložbu lijepog tehničkog crtanja, nisam kontrolisao, ali siguran sam da greške u kotiranju nema, jer si to kod sebe razvio do savršenstva. Ali događa ti se da se zadovoljiš prvom idejom konstrukcije koja ti padne na um, pa tvoji alati često su nepotrebno skupi. Ovaj alat, alat za opruge mosnica koji si konstruisao, upravo je takav primjer. Tvoje opruge skuplje su desetak puta od opruga iz radionice uz nas, to je neoprostivo. Pogledaj! Napravio si tri robusne štancne za veliku presu. Najskuplji alati za najskuplju mašinu! A vidi šta je uradio onaj tamo konstruktor. Na komadu bukove daske nacrtao oprugu, po unutrašnjoj liniji zakucao čivije i to mu je alat. Klještima stegne kraj žice pa je mota oko eksera, iza zadnje čivije klještima presiječe žicu, i eto jeftine opruge", završio je Neđo, kojega je već minula i ljutnja.
     "Dosta sam se mučio tražeći najjeftinije tehnološko rješenje za ovu oprugu, namučio sam se i bio sam uvjeren i da sam ga našao. A evo šta sam napravio. Stid me, propao bih u zemlju. Bruka, još ne mogu da vjerujem, da se snađem..." zamuckivao je, kao što je kad je bio dijete pred ispruženom šibom blagajske učiteljice Jelene Skočajić.
     "Okani se srama i straha, moj Gorane. Iz ovoga moraš izvući pouku, to želim od tebe. Sreća je pa sam se ja zatekao umjesto šefa, za ovo niko neće saznati, to je moja briga..." vidjeći koliko je Goran pogođen, Neđo požuri da ga smiruje.
     "Hvala ti, Neđo. Ovo ti neću zaboraviti..." pognuto i zahvalno promucao je Goran.
     "Ovo zaboravi, ali zapamti šta ti govori prijatelj Neđo, ti si vrhunski konstruktor, ali koji povremeno ima velikih padova, veoma velikih, o tome razmišljaj i u proizvodnju ne lansiraj alate dok se još koji put ne presabereš oko odabranog tehnološkog rješenja."
     "Shvatam, a evo i vidim", Goran ne može da se oslobodi srama, i Boga moli da Neđo s njim završi čim prije.
     "Maštovit si, ali nisi istrajan u traženju i još boljih rješenja, dakle, više samokritičnosti u fazi izbora rješenja. Samo to", završio je Neđo.
     "Znam, u konačnoj fazi najmanje dva-tri..." Goran kaza da što kaže.
     "Više, i mnogo više. Konstruktorski posao je mislen proces, kao šahovska igra", Neđo ponekad umije da se raspriča, ali do Gorana sve to stizalo je tek u dijelovima: "Nedovoljno je poznavati samo pravila. Ti si od onih igrača koji ne prave previde, dobivaju loveći greške protivnika. To je dobra osobina, ali i nedovoljna za velemajstora. A ti želiš postati to, ti to i možeš. Razlika između osrednjih igrača i velemajstora je u tom što prvi u svakoj poziciji imaju na umu samo koji potez, a velemajstor desetak puta više, i više."
     Goran je o tom nesvakidašnjem događaju razmišljao danima, pred sobom obarao nivo svog konstruktorskog ugleda, i zaključivao da je tek na pragu konstruktorskog stasavanja. Već se na slijedećim poslovima uvjerio u ispravnost Neđinih upozorenja i ocjena.
     Jedan zadatak mu je, kasnije, zadavao glavobolju, dugo je tražio dobru tehnologiju za prednji plašt spoljnjeg avionskog rezervoara za gorivo, posla koji nikad nije dostigao stroge zahtjeve kupca; toleranciju zadanih mjera, obline i glatkoću površine uzrokovanih potrebama velikih aerodinamičkih otpora vazduha. Godinama se radi ovaj i slični poslovi, na njima su se oprobali svi dosadašnji konstruktori alata, pa ni Goran nije mogao izbjeći taj izazov, želio je po svaku cijenu da bar malo podigne kvalitet, a nadao se da će pojeftiniti i proizvodnju, i što je najvažnije, sebi pribaviti ugled najboljeg konstruktora tehnoloških alata, a na ta vrata stidljivo pokucao je već poodavno. Domislio je nekolike ideje, jedna mu se učinila onom koju je tražio, pa se dao u projektovanje pretpostavljenih alata.
     Kao i drugim ljudima, koji dugo razmišljaju o nekom poslu, Goranu dođe na san posao koji ga je zaokupljao tih dana. Smislio je u snu desetine rješenja za alate, a kad se razbudio bio je iznenađen, jer ni jedno sneno nije podsjećalo na one iz dnevnih promišljanja. Ovaj san zaokupljaće ga danima, znatno će uticati na promjenu njegovog odnosa u fazi traženja najboljih rješenja za konstrukciju alata. To što će naročito da ga tjera na novi prilaz u konstrukcijama nije jedno od snenih rješenja, kako bi se pomislilo, već je bogatstvo rješenja, zapravo dosta rješenja koja snenom Goranu nikad ne bi pala na um. Tek iza ovoga sna i razmišljanja njegovim uzrokom, Goran je potpuno shvatio i prihvatio Neđin ukor. Da, da, Neđo ima pravo, ideja nikad nije dovoljno, nikad nisu iscrpljene sve. Od tada voli da kaže: Kad smisliš pametnu, znaj da još nije mudra – razmišljaj još.
     Tog jutra Neđo će ostati u stanju kakvo povremeno ima svaki čovjek, razbuđen iza presnažnog i dobrog sna, i želi da ga zadrži u svježem sjećanju. Rijetki su snovi koje želimo nastaviti, obično su blizu dnevnim zaokupljanjima, vezani za ljubav ili materijalna dobra. U njima nedokučiva osoba sama trči u zagrljaj, gori od ljubavi prema sanjalu, ili siromah namiče goleme novce. S obzirom da im se u snu životne želje ispunjavaju, razbuđivanjem neće da prihvate da je to bilo samo u snu, ne mire se sa preseljavanjem iz snene svjetlosti u dnevnu tamu – neće da se razbude. Zbog toga jedno vrijeme ostaju ni tamo ni amo, stiskaju oči tražeći da potraje san. Koliko je život postignut snom udaljeniji od dnevnog koji slijedi, toliko se sanjalica brže razbuđuje, zaboravlja tlapnju kao nešto očigledno neizvodljivo, a u želji da tamo ostane što duže, opet zatvara oči, svjesno bi da produži život slika koje se velikom brzinom otimaju iz sjećanja. Ima i snova koji su brat i sestra dnevnim zbivanjima, pa im kao i svakodnevnim događajima, po buđenju, ne pridajemo značaj i zaboravimo ih, a i oni, kao da se ne trude da potraju. Ponekad su oni toliko slični doživljenim događajima, da ih, do nekoliko dana, pomiješamo sa zbiljom, pa ne znamo da li su se zbili ili su odsanjani.
     LJudi koji se bave poslovima u kojim je osnova – razmišljanje, a skloni su da sanjaju ono što rade, u snu mogu domisliti i bolje od dnevnih domišljanja. Najčešće nalazi sna su neizvodljivi, zbog pomjerenih rješenja, kao što je let čovjeka snagom svojih mišića, na primjer, a čovjek to sanja od postanka i sanjaće dok traje njegova vrsta. Znamo da čovjek neće letjeti svojom snagom, nikad, ali da nije bilo takvih snova, pomjerenih, on se ni do danas ne bi odlijepio od zemlje, ni tuđom snagom.
     Goranov san je bio sličan dnevnom životu, običan, a nije ga zaboravljao. Ni jedna snena slika nije blijedila. Umivao se a u kadi vidio desetak izoštrenih alata iz sna, ostajale su i za vrijeme brijanja, oblačenja, vožnje, prve kafe... Vidi ih i na crtaćoj tabli, izmiješale se sa crtama na tabli juče započetog alata. Nije mu se dalo da nastavi sa crtanjem, ispustio je olovku, stisnuo oči u namjeri da dovuče jednu po jednu sliku snenih alata. Svjesno je počeo sa onim najpomjerenijim slikama, da ih kao neizvodljive odbacuje brže, da isprazni glavu. Pola dana ostao je na prvoj i ujedno najpomjerenijoj slici, kako je u početko mislio.
     Dijelovi aviona visoko zahtijevnih aerodinamičkih oblina, kojim se tih dana zaokupio Goran, godinama su rađeni zavarivanjem, dubokim izvlačenjem i pritiskivanjem. Napredovanje je bivalo u malim pomacima ka zadanim kvalitetima, a slika iz sna je sasvim drugačije tehnologije, a blizu je dnevne pameti i praktične izvedbe.
     Ma koliko da je slika iz sna izoštrena, i mada se stalno naturala u obliku jednostavnog alata, i naduvavanog plašta, slično duvanju balona, ostajale su nejasnoće koje je trebalo izoštravati. Potpuno je jasna slika gotovog plašta sa čudesno glatkom površinom, željenom oblinom, i tačnim mjerama, ali funkcionalni elementi alata jednako su ostajali mutni. Misli su nasjedale jedna na drugu, zamarale ali Gorana nisu napuštale. S njima je otišao kući, proveo veče i noć. Tek trećeg dana imao je odgovore na sva pitanja koja su se mogla postaviti tehnologu i konstruktoru alata. Crtanje je potrajalo kratko, i alat je lansiran u proizvodnju, po hitnom postupku, pisalo je crvenom olovkom na radnim nalozima i radnim listama.
     Masovna pojava radnih naloga i lista u radionici, sa dopisanim hitno, uvijek je zazivala znatiželju, obično se radilo o specijalnim vojnim poruxbinama (oružja), pa su se radnici i tehničari okupljali i gonetali funkciju budućeg proizvoda. Proizvod koji se pojavljuje sada, sa Goranovim potpisima na crtežima proizvodnih alata, nije odgonetljiv, i sve više je znatiželjnika. Nema komentara, ni dobronamjernih ni zlobnih, znatiželja ižđikava a Goran je postao neuhvatljiv, povukao se u kancelariju i zalegao po tabli i kulmanu.
     Dao je da se tijelo alata odlije iz aralditne plastične smole u oblik valjka sa šupljinom zarubljene kupe. Unutrašnjost je lako obraditi, kao i svaki prost strugarski posao, koji se poslije tokarenja obrusi i ispolira. Istovremeno su pripremani i radni komadi za buduće tip-tenkove, od svih proizvoda, takvih tehnologija, Goran je za probnu proizvodnju odabrao to. Tek oni unijeli su pravu pometnju u radionicu, prosto izgledalo je kao besmisleno, tri lima savijana su i zavarivana u zarubljenu kupu. Ona će se ubacivati u tijelo uređaja, poklopcem i gumenom zaptivkom hermetički zatvarati, pa kroz ventil uduvavati vazduh pod visokim pritiskom. Došlo je do probe i vrha znatiželja. Kao balon, lim kupe se širio i zauzimao oblik paraboloida, po unutrašnjoj površini tijela alata. Lim je toliko snažno nalijegao na unutrašnju poliranu površinu, da je, po isključivanju komprimiranog vazduha i vađenju komada, ukazivao se proizvod kakvog su ga zamislili i naručili vazduhoplovni konstruktor i nadležna vojna komanda.
     Novo tehnološko-konstruktorsko rješenje je na sve načine iznenadilo fabričke stručnjake, nema sumnjičenja, jer ono je zaista revolucionarno, konstruktorski fenomen, a ljudi oko Gorana shvatiće ga na različite načine.
     Naručioci i kontrolori gotovih proizvoda su ostali bez i jedne primjedbe na kvalitet gotovog proizvoda. Ovo se događa prvi put u životu tvornice, prepričavaće se.
     Tehnolozi su rješenje primili kao revolucionarno tehnološko otkriće.
     Finansijski stručnjaci su trljali bradu govoreći da ih je ovaj iskorak u produktivnosti riješio brojnih finansijskih teškoća.
     I proizvodni radnici i administrativni kadrovi su danima govorili o znatno povoljnijem položaju tvornice, koji je uslovio i povećanje nadnica, pri tom se stalno izgovaralo ime mladog konstruktora Gorana Mrkića.
     Raspoloženje koje se stvaralo oko Gorana doprinijelo je da su, prvi put u njegovom ukupnom životu, ljudskost i stručnost stale ispred fizičkog izgleda i utiska njegove fizičke neizglednosti. U tome je, za njega, najveća vrijednost ovoga izuma.


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – glava3.  

       Najsnažnija potreba je kod dvadesetogodišnjaka da se izdižu iznad vršnjaka, pa i ljudi uopšte. Želja je istrajna a predmet isticanja nestalan, snažna mišica, lijepa djevojka, automobil, školska ocjena, sport... Kod onih koji ne uspijevaju ni u jednom od ovih područja, želje isticanja i nametanja postaju sve napadnije, dosađuju nevažnim pričama, koje bi trebale da ih izdignu, a u osnovi su prosto hvalisanje i laž. Baš oni uporni su kod djevojaka, kod kojih je najlakše postići taj uspjeh, jer i one, djevojke, u pravilu mlađe, žive u izmišljenim svijetovima koji se i mogu predočavati samo lažima. Dobri učenici, naročito vrhunski sportisti, već su se iskazali pa su indolentni u društvu sa djevojkama, nikad po svaku cijenu, a ako još u početku dožive neuspjeh, sve manje i manje pokazuju zanimanje za njih, još više okreću se tamo gdje su se već dokazali i dodatno ulažu napore da postignu još više. Uspješni ponašaju se kao da im djevojke nisu važne a stalno ih žele i misle na njih, i zbog njih naročito nastoje da se još više iskažu na tom svom već provjerenom polju. Oni koji uspiju natprosječno, u tom nečem, u djevojačkom društvu postaju krajnje naivni, neiskusni i strašivi od ljepote tih milih vragolanki, strašivi pred željom koju prikrivaju.
     Goran je od onih koji ne pokazuju zanimanje za djevojke, a osjećaju snažnu požudu. Kad se povede razgovor o djevojci, on se redovno izjašnjava negativno, koliko zgodnija toliko lošije. U šali govori mu se da je ženomrzac. Na osami je drugi čovjek, dosta slobodnog vremena provodi maštajući da je sa djevojkama, gotovo sa svakom koju poznaje. Neposredno iza tih sanja donosio je odluke da će pristupiti nekoj od njih, izjaviti ljubav, prvom prilikom, ako je bude već sjutra. Nije prilazio ni jednoj, jer čim se nađe u kakvoj zgodi, osamljen sa djevojkom, u njemu započnu procesi kompleksa koji mu umrtvljuju usne, tvore drhtavicu i specifičan strah – strah od djevojaka. Da, baš tako, u Goranu postoji snažna nelagoda dok je u društvu djevojaka, naročito kad ostane samo sa jednom od njih. Ako se i nađe na toj osami dugo će razmišljati o svakom svom pokretu, svakoj riječi, i svaki put izvodiće zaključak da se ponio djetinje naivno, pa i glupo. Naružio bi se i osudio za ne izgovorene riječi osjećanja. Manje je važno koja je djevojka, siguran je da bi ga neka i prihvatila, ali koja? Kojoj da priđe i šta da joj kaže? Od svih izdvajao je jednu, i po ljepoti i dobroti, veseloći i drugarstvu, odmjerenošću i blagonaklonim odnosom prema njemu. To je Nada, ona djevojka koja je predvodila smijeh u vrijeme njegovog prvog radnog dana. Zaljubio se u nju, ali je osjećanje prikrivao, znajući da je samo jedan od takvih momaka, iz kancelarije, pogona i grada. Čak i kad je na osami, i u toploti postelje, kad je sanjareći smjelo prilazio djevojkama, ni tad se nije udvarao njoj, jer takva ljepotica i nije par njegovoj grdoći, a cijeneći joj čovječnost, dobrotu i bliskost, smatrao je da bi i pomisao na ljubav s njom bilo skrnavljenje te dobrote i ljepote. Za njega ona je tuđa, nekog muškarca, svakako znatno zgodnijeg od njega. Uz sve to, ipak, u njemu je ta želja živila, prituljena, ponekad ju je teško i obuzdavao. Dešavalo se i da požuda izmigolji, iskoprca dok je na osami. Brzo je spraćao obećanjem da će joj nekad pustiti na volju, pa i Nadi će nekad pristupiti kao simpatija simpatiji.
     Prolazile su godine, dozrijevale i za ženidbu, a Goran još nije osjetio čar djevojačkog poljupca. Poboljevala ga je ta istina, svakodnevno i sve jače. Pred sobom je izgledao sve manji i jadniji ženik, pa je i vrijednost djevojaka, koje je dovodio na svoj nivo, obarao iz dana u dan. Prići će jednoj iz prizemlja svoje zgrade koja radi u istoj fabrici u kojoj i on, Vesni, konačno odvažio se. Sa svima je već hrvala po krevetima, zašto ne bi sa njim hrvala u braku, zaključio je prije nego će joj prići. U nemirnoj noći dosmislio je i način prilaženja, odmjerio je čak i svaku riječ koju će joj izgovriti. Naoružan rečenicama iz noći, sjutri dan, u fabričkom krugu, pristupio joj je:
     "Zdravo, Vesnice! Kako si?"
     "Dobro, a ti!? Nešto si danas, Gorane, upitan naročito. Proradila i tvoja mrgoda!?" uzvratila je vragolanka, koja je, suprotno njemu, veoma vična ovoj vrsti razgovora.
     "Sanjao sam te – noćas. Kad te ugledah pade mi to na um", osmijehnuvši se i on će vragolasto. "Kako si me sanjao?" vragolanka će uz zarazan kikot.
     "Ja tebi momak, a ti moja djevojka – zaljubljeni..." Goran nepogrešivo izgovori domišljenu rečenicu iz noći.
     "Kako si mogao sanjati tako glup san?" reče Vesna, pa udaljavajući se izriga bujicu podsmijeha.
     Kao poražen ratnik, Goran je tugovao čitav dan, nesposoban za bilo kakav posao. Sa olakšanjem dočekao je kraj radnog vremena, radovao se krevetu i osami, tamo će o svemu razmišljati, u miru.
     Nije napuštao krevet, ostao je u društvu ogledala i tuge. Gledao je grdnije lice nego ikad prije, pitao ga od kud mu i pomisao da bi ga poljubila neka djevojka, pa makar to bila i Vesna. Stvarno, ima li djevojke na svijetu koju bi moglo privući ovo lice, ponavljao je. Niti ima, niti je više treba tražiti, bi poražavajući zaključak misli iz tih poslijepodneva, večeri i noći.
     Od toga dana sve je manje vjerovao u ljubav, prestajao je i sanjariti da je s djevojkama, odustao je od prilaženja, a želja je, kao u inat – kvasala. Svjestan da ne može imati djevojku, pod pripekom želje, na jednom poče sanjariti samo o ljepotici Nadi. Kad već ne može imati u stvarnosti ni prostu djevojku, onda neka bar u mislima bude diva. Poče je nositi svuda i uvijek, pa u mislima stvori novu, samo njemu dokučivu Nadu, s kojom se druži, razgovara, planira život... vodi ljubav. Nekolike godine života Goran će provesti u nesrećnoj ljubavi. Zašto je nesrećna, upitaće se jednom prilikom, ali nije imao odgovora.
     Goran Mrkić je već u trećoj godini rada postao vodeći konstruktor tehnoloških alata, u grupi koju vodi ima dva konstruktora i Nadu, koja je iskusan tehnički crtač i razrađivač sklopova. A ona je zaista neobična djevojka.
     Sa kim je god Nada u dohvatu i u dobrim je odnosima, i na poslu i izvan njega, često je išla na izlete i tamo stvarala nova prijateljstva. Voli muško društvo, često je u njemu, ali i ona je bez stalnog momka. Takvo ponašanje djevojke Goran ne shvata, ne priznaje da se momci i djevojke mogu družiti a da se i ne vole. Može imati momka po izboru, samo da pokaže prstom, a sama je kao i on, čudio se i prisjećao da je negdje pročitao da i ljepotice mogu biti usamljene. Često je bacao pogled preko svog stola, uživao u pravilnim crtama njenog lica, prćastom nosiću, malim ušima, dugim trepavicama, bistrim i kao šljiva modrim očima, uvijek urednoj kosi, rumenim obrazima, mesnatim usnama iza kojih su pomaljali redni bijeli zubi. Tako bi je slatko poljubio, često je pomišljao i dugo ostajao na toj želji, pa je vremenom i Nada naslućivala gdje dokučuju njegove misli.
     "Daleko si dogurao, mislima!?" jednom ga razbudiše njene riječi.
     "Izvini!" poče da se pravda, postiđen, a kad shvati da izvinjenje nije imalo smisla, osta da rumeni. Na tome je završio razgovor, pa je kasnije gonetao smisao njenih riječi. A one nisu značile ništa više nego što i znače, Goran je bio zamišljen i ona je želila da ga orasploži.
     Nada je sve češće preuzimala i jednostavnije konstruktorske poslove, razradu podsklopova alata, pa je često imala potrebu da poziva Gorana, da pomogne oko zamršenih sklopnih crtežima. Kao i ostali konstruktori odazivao se rado i odmah, te stojeći iznad nje objašnjavao skicirajući sve dok je Nadi bilo potrebno da ovlada nejasnoćama. I ne htijući pogled mu se spuštao na izdašne grudi, nije mogao da ga otrgne sa nježnih krpica kroz koje je tvrdoglavo prodirao. Očaravale su ga, i nije ih smetao s misli, ni danju ni noću, kad bi se god prisjetio Nade prvo na što bi pomislio bile su njene grudi. Možda su baš one bile te koje su Gorana dugo držale u izmišljenoj ljubavi. Često je trebao da joj objasniti ponešto na crtežima sklopova, činio je to zdušno, ali i ostavljao je nejasnoća da nužno dođe do novog poziva, pa je svaki dan bio u prilici da bulji i zaviruje u odškrinuti dio nježnog platna. Naviknuće na taj užitak i svaki put ponadaće se da će baš tog puta pogledom razbucati krpicu, i cjelovito obujmiti najveću izdašnost koju je oblikovala priroda. I kad nije bio iznad tih grudi, družio se s njima u mašti, milovao ih iz potaje.
     U vrijeme tmurnih dana i kišnih noćiju, kad priroda satjera čovjeka među hladne zidove, mrzovolja nadolazi brže i snažnije, Goran je tad umoran, bezvoljan, pa i strašiv, iza je nadolazila nejasna ali snažna ljubomora, pribojavao se da će se Nada podati nekom, nekom ko nije grdan kao on. Iskrsavale bi izmišljene slike, koje su hranile tu bolesnu ljubomoru, koje su preslikavale Nadu u tuđe naručje. Sa pojavom tih pričina javljao se i podmukao bol u grudima, stvaran. Ratovao bi sa suparnicima, i s njom zato što uživa s njima. Mogao bi u nekom trenu postati i ubica, zaključivao je plašeći se sve učestalijih tlapnji. Ali čim razdani, ako još i ulovi umiljat Nadin osmijeh, u njemu nastaje spokojstvo i preobrazba u tihog i bezazlenog momka.
     Sindikalna podružnica je radila na pripremama za jednodnevni izlet u Gradac na moru, pa je povjerenik prikupljao potpise dobrovoljaca, da bi obezbijedio dovoljan broj voznih karata. Navratio je i kod Gorana, koji je kao i obično odbio poziv. Nelagodno se osjeća u takvoj vrsti druženja, ne snalazi se u gomili ljudi, kako je govorio, a ako bi i napravio izuzetak pa pošao, čitavo bi vrijeme bio osamljen, i tužan priželjkivao kraj dana, i patnji. Koliko su se drugi više zabavljali on se za toliko žalostio, njihovu zabavu doživljavao kao inat njemu. Ovog puta se prijavio naknadno po Nadinom nagovoru.
     Opuštena mladost na pješčanoj morskoj obali, uz modrinu nepregledne vode i hladovinu zelenih smokvinih krošanja, prepuštala se bezbrigi, razdraganosti i svakojakoj igri. Mada se u početku Goran teško uklapao, i on je uspio da postane dio te mladosti, da na tren zaboravi na sve nevolje ovoga svijeta. Biće tako zahvaljujući Nadi. NJu su prizivali u svaku igru, a ona je polazeći povlačila i njega, vukući ga za ruku. Nenametljivo uvodila ga je u društvo. Druženje će se privoditi kraju sa smirajem dana, koje je i za Gorana proteklo u duhu nezaboravnog izletničkog događaja, ali su neki momci još zatezali sa okončavanjem već dozrele igre.
     Dvojica mladića, malo pod dejstvom alkohola a malo iz obijesti, počeše zagovarati neku igru sa pravilima koja predviđaju skidanje i posljednje krpice sa tijela. Djevojke ne prihvatiše predloženu zabavu, ni svi momci, ali jedan broj momaka bio je preslobodan, zabavljalo ih je neuvjerljivo djevojačko cvrkutavo odbijanje. Ona dvojica počeše bezobrazlukom naturati igru, a kad se djevojke počeše povlačiti, posegnuše i grubošću. Dograbiše po djevojku, da im skinu kostime. One se opiraše i rukama i sramežljivim krikovima, ali su još vjerovale da grubost neće ići do kraja.
     Goran je stajao po strani, i da je prijedlog prihvaćen on ne bi učestvovao u toj igri, već je bio odlučio, pa na sve to i nije obraćao naročitu pažnju, smišljao je koji razlog da kaže zbog odvajanja, a kad mu se i to učinilo suvišnim, povukao se u hladovinu krošnjaste smokve i sjeo okrenut leđima. Bio je počeo neke druge misli, a onda začuo je krikove napadnute Nade, koji su ga prestravili, okrenuo se i zanijemio ugledavši nabreklu djevojačku dojku, koju je otimajući se pokušavala pokriti podlanicom. Smračilo se u Goranovoj svijesti. Divovskim uvjerenjem u trenutnu snagu suknuo je da zaštiti nemoćnu i nedužnu žrtvu.
     U polasku Goran nije bio pri potpunoj kontroli postupaka, sa nekolika doskoka bio je uz obijesnog momka, otrgnuo je iz ruku žrtvu, pa grubijana, snažnim udarcem u bradu, oborio na pijesak. Uvrjeđeni momak domalo se podigao i u potrebi da odbrani svoju muškost, snažno nasrnuo je na Gorana. Pohrvaše se. I drugi momak, iza leđa, ustrijemiće se na njega. To Gorana dodatno ražesti i zaludi. Tuče se za svoju ženku prvi put u životu, on ne može izgubiti ovu bitku, on je može samo dobiti ili poginuti. A sa tako motivisanim ljudima nikad nije bilo lako iznositi se u bilo kojim nadmetanjima, on, kao da ulaskom još jednoga protiv sebe pridobi dodatnu snagu, u čas vremena obadvojicu svalio je na pijesak. Onda su njih dvojica prestali da pokazuju želju za nastavkom tuče, on ih je okruživao i izazivao da ustaju, a kad se oni i definitivno isključiše iz toga, on se pognute glave poče udaljavati, i odlaziti ka mjestu gdje je zatečen prije ovog događaja.
     Osuđujući sebe za tuču u njemu zahučiće pobuna. Jedino je Nada znala snagu huka u njegovoj duši, koji ga je mučio dok se udaljavao pognute glave, i sjedao na osamu smokvine hladovine. Očekivala je da će pogledom potražiti nju, a kad se to nije dogodilo, bila je zbunjena, možda i žalosna, jer nadala mu se, i bio joj je potreban. U Goranu je veoma snažna pobuna, ljutio se na sebe zašto je prihvatio poziv da pođe na izlet. Zasjeo je u društvo crnih misli. Oskrnavljene su njegove dojke, njegova tajna uzvišena ljubav, napadnuta je – njegova ravnoteža. Bježao bi nekud, trčao bez zaustavljanja, okoti se ta neutoljiva potreba kao žeđ u pustinji. Bježati, ali kud i od koga? Bježati daleko od svih njih, i od Nade. I od dvojice pretučenih momka. Zašto ih je izudarao onoliko, nasrnuše te zapitanosti. Da odbrani djevojku, budio se odbranbeni duh. Od toliko momaka samo on, opet pitanje. Udarao u bijesu kao najgori uličar. Prepričavaće po tvornici i stvarati još jednu ružnu sliko o njemu, a dobro će pristajati uz grdan izgled lica, zaskaču ga misli. Kad se okrenuo u pravcu mjesta malopređašnje tuče, dočekalo ga je novo iznenađenje. Nikog nije bilo u blizini toga mjesta, i plaža ispod Gorana ispraznila se, njega radi, ignorišu ga, pomislio je, jer, istina je neoboriva, sam je samcat. Nema ni Nade, čak ni nje. Misao na misao plasti nove nesreće novim povodom. Sve je udruženo protiv njega, sve. Mir je opet potražio u podnimljivanju i nezaobilaznom promišljanju. On je grdan i nesrećan čovjek, misli su ponovo na tome, činjenice na osami su neoborive.
     Ove misli presijeći će lagan hod iza leđa, odmjeren, odlučan, blag i dobro-došao. Nada, zaključio je i u naletu zadovoljsta osvrnuo se.
     Nada je prilazila noseći dva sladoleda u lijevoj ruci. Desnom dotaknu Goranovo lice, poge se i poljubi ga.
     "Hvala ti", umiljat glas osvježi bubnu opnu.
     "Ništa, ni..." zbuni se momak i povjerova da je ovo samo jedan od njegovih snova, ali ona ponovi i poljubi ga još jednom. Opet glavu ispuniše njene grudi, one iz mašte, neoskrnavljene. Vidje razvedravanje nad napaćenim čovječanstvom, umiranje tame i rast sreće, koja poče zadovoljstvom naseljavati njegovu dušu.
     "Ti si divan drug, drag momak", šaputala je sjedajući do njega. Poljubi ga i po treći put, dok je dodavala sladoled.
     Kao da se na Gorana sručila nepogoda, došlo je do pomjeranja svake njegove koščice. Onda će zadrhtati čitavim tijelom, kao kakva preopterećena mašina. Zaljulja i more pučinom, zanjihaše borovi, prestrojiše crijeva, oduze govor, sluh, vid, moć mišljenja, kad ispruži ruku da dohvati sladoled, ruka zadrhta i ne mogaše da prihvati ispruženi kornet.
     Nada je shvatila hod te drhtavice, nježno je prihvatila njegovu ruku i pomilovala je po prstima, te u nju ugurala sladoled.
     Java će doprijeti i do Goranovih misli, i oglasiti osmijehom, onim dopadljivim iz prikrajka ogledala, i jezik će se razvezati:
     "Šta bi ti da ti nije mene?" podiže desnu obrvu da postigne onaj naročito izvježban – dopadljiv izraz.
     "Ne bih mogla bez tebe", ženka je izustila glasovima koji kao da su nagovještavali ljubavno udvaranje.
     "Misliš zbog konstrukcije alata?" i on uzvrati mednim glasom, oponašajući nju.
     "Zbog ljubavi!" izjasni se Nada, pa ženskim nemirom zatrepća očima.
     "LJubavi!" gotovo da je Goran zakričao.
     Prvi put takve riječi na njegovom uhu, još iz njenih usta, i očiju, da li je java, pitao se ne mogavši povjerovati u to što mu se događa. Prvi put mu se događa užas iz nespokojstva nastalog od sreće, snažno koliko bi bilo da je i od nesreće.
     Opet zanijemi.
     I ona.
     Šutnju su prećutno opravdavali liskanja sladoleda, koji su krili nemoć da kažu što.
     Zbijeni jedno uz drugo, bez oglašavanja i pokreta, ostaše sahatak vremena. Zbijenost ramena i šutnja nastaviće i u vozilu.
     Nada me poljubila, znači li istinsku ljubav, ona što se objavljuje iz noći u noć, te misli ne napuštaju Gorana. Može li to biti istina, začudno zapituje se. Možda je kod nje nastupilo takvo stanje kao posljedica događaja u kom joj je pomogao, trenutno raspoloženje, koje će naglo splasnuti kao što je i naglo nastalo, pribojavao se. Djevojka se nenadno našla u kanxama zvijeri, koja je bila nasrnula da je rastrgne, ranjena žrtva bila je izgubila nadu pa je spašena, poljubila spasioca – zavoljela ga, pokušavao je da Nadi uđe pod kožu. Tako je danas, večeras, a kako će osjećati kad se razbudi, oslobodi ružna sna, hoće li izlapiti ljubav, ovladati sram zbog izliva nesigurne i trenutne ljubavi... Plašio se takvog obrta, pa ni očitu ljubav nije smio primiti snagom kojom je izlivena. Odložiće zaključivanje do kreveta, za njega je noć za velike misli i mudre odluke. Nije mogao izgovoriti ni jednu riječ, jer, činilo mu se, svaka može pokvariti mnogo.
     I Nadaje bila bez volje da govori, u to je bio uvjeren, ali nije bio siguran u razloge. Ako je istina da ga voli, zaljubljena..., plašio se i od pomisli da izgovori tu riječ, onda je razlog ćutnje isti kao i njegov. Ako je njeno stanje posljedica današnjeg događaja, onda se srami zbog nepromišljene i brzoplete izjave. I njoj treba ostaviti vremena; jutro je pametnije od večeri, zaključio je i još jednom opravdao šutnju. Već na stanici, kad se budu pozdravljali, neki njen gest otkriće bar mali dio nepoznanica, nadao se.
     Ne oglasiše se ni na stanici, tiho, jedno pored drugog, iziđoše iz zgrade, pogledaše se istovremeno, a kad on obori pogled ona vragolasto prope se na prste, privuče ga, poljubi i bez pozdrava šmugnu u mračnu uličicu. On poduže osta ispred stanične zgrade, gonetao je poruku iz četvrtog poljupca.
     Goranova noć preispitivanja i nemira potrajalo je do zore. Vraćao je jučerašnje vrijeme, detalj po detalj, zagledao događaje i pokrete, pa ih sučeljavao sa mnoštvom blizanaca iz kancelarije. Uz sve napore, ipak, nije uspio stvoriti jasnu ljubavnu sliku Nade i njega. Hrvao se i u snu, sa istim mislima, ali sa nekim drugim početkom, još mutnijim slikama.
     Da bi koliko-toliko bio spreman za posao, izuzetno jutros, istuširao se hladnom vodom, a zatim obrijao i popio kafu, pa strčao na autobusku stanicu. Čim se zavezeo izgubio je osjećaj vremena i prostora, nastavile su noćašnje misli. Kako će se Nada odnositi jutros, kao juče ili... pitanje je natkrivljavalo tlapnje. Priželjkivao je ljubav, čitavim bićem, ali se i plašio te mogućnosti, ni sam ne zna zašto, a strah je bio zreo. Hranile su ga nejasne neprilike, iznenađenje svih u kancelariji, radionici, šefova, porodica – svih. Takva ljepotica da dopadne u tako ružne šake, kao da čuje iza leđa. LJubomora na svakom koraku, zadirkivanja, omalovažavanja, sve je to lebdilo oko njega i stvaralo nove ožiljke, a njih je već mnogo, za nove sve je manje mjesta.
     Kao da prvi put ulazi u fabriku, ne može da se odluči kojim bi putem krenuo, pa se izdvoji i pođe prvim puteljkom kroz park. Ustručavao se razgovora, još je ostalo malo vremena do susreta sa Nadom, želio je da još razmišlja. Ubrzavajući otkucaji srca kao da su opominjali da se približava kancelariji.
     Sve je proticalo kao i u prethodnim jutrima, ulazilo se, bunovno pozdravljalo, donosile i srkale kafe, postepeno otkravljivale riječi i razvijale razgovor, tih i radan početak dana. Nada se ponašala neizmijenjeno, dozivala je konstruktore, po potrebi i njega. Gorio je od želje da dođe na red, oštrio kradomične poglede, mislima zagnjurivao u platno na nabreklim grudima, koje je jutros i čistije i ispeglanije i nježnije i mekše i prozračnije nego je bilo ikad prije. Domalo su misli vidile samo njih. Dugo je razmišljao dok je bio zagledan u svoj kulman. A kad dođe na red, kad se nadviri, vidje ih u novom izdanju, sakrivene dodatnim platnom, nevidljive i u nastajanju. Sakrivene zbog drugih, pomisli, pa ih zamisli još ljepšim, netaknutijim i zavodljivijim, baš onakvim kakve su kad ih sanja. Oduljivao je razgovor pokazujući na crtež ispred nje na stolu, nadajući se da će ipak doći do odmicanja platna, otškrinjivanja, bar malo. Ne dočeka.
     Sve što je Goran stručno uradio tog dana bila je jalovina, misli su tekle neradnim tokovima. Očekivao je da će se dogoditi što, razjasniti njihov odnos, samo od sebe. Brinula ga je njegova obaveza, kako se ponašati poslije obznažene ljubavi, ozbiljne ili iz trenutka djevojačke slabosti, kako. Te misli su zamagljivale crteže nad kojim je fizički bdjeo. U mislima je postajao sve manji i jadniji. Djevojka mu izjavila ljubav, uvijek to muškarci čine prije, a on nije u stanju ni poslije, nikakav je muškarac, gadio se sam sebi. Često je pogledima krao Nadine izraze lica, nadao se da će mu pomoći nekom novom porukom. Hvatao je i njene poglede, činilo mu se da su oplemenjeni osmijesima, ili mu se samo činilo. Da li ga Nada hrabri, ostalo je otvoreno pitanje. Kako je odmicao dan njeni pogledi bivali su sve veseliji, opet mu se činilo, ali se nije smio osloniti na taj osjećaj.
     Sljedeći dani bili su nalik prvom, Nadini pogledi bili su još topliji, ali on u to nije bio siguran plašeći se da je samo njegova uobrazilja. Lovio je te njene poglede, a kad koji ulovi i presiječe, ona se zbunjeno osmijehne, onda će on satima tumačiti taj novi gest. Dugo je ostao s tim mislima, da bi zaključio da njen osmijeh ne znači ništa do predah pred izvlačenje iz njegove snažne požude.
     Do sedmicu dana, u vrijeme radne pauze, Nada i Goran susrešće se na tvorničkom puteljku. On je bio podigao glavu u znak uobičajenog pozdrava, i bio je naumio da mine, ali ona ga je presrela.
     "Dužan si mi – nešto!?" reče sa primjesom blage ljutnje.
     "Ja, dužan...?" ušeprtlja se Goran.
     "Ti! Dobro znaš da jesi", ona je odlučna, sada i ovdje, hoće da stvari sa Goranom izvede na čistinu.
     "Ne znam, možda... možda doveče...?" govorio je ne mogavši da joj gleda u oči.
     "Dobro! Doveče. U koliko i gdje?", ona je dosljedno uporna.
     "U sedam, ispred Pozorišta", smože snage da kaže.
     "Prihvaćeno! Ćao drug! ", kaza Nada i produži. Ovo drug, u žargonu mladih, znači više od svakodnevnog prijateljstva, i ostaće da se kao eho ponavlja u Goranovoj svijesti.
     Momak u dvadesetšestoj godini izlazi na prvi sastanak sa djevojkom, još i sa ljepoticom. Kako će proteći, hoće li ikako doći do njeg, sanja li, muče ga misli. Drugu polovinu radnog dana proveo je u zamišljanju susreta, smišljanju prikladnih misli i riječi koje treba iskazivati. Zanio se pa i ne zna ni gdje je ni zašto je tu, ni ima li koga u blizini, osjeća se kao kad se ptić prvi put otiska u visine, živi u nekom izmišljenom, ali zasigurno prelijepom svijetu. Čak ni jednom ne pogleda prema Nadi, ni nju nije primjećivao u kancelariji. A i u kratkim periodima zbilje nije bacao pogled na nju, sramio se od neizvijesnosti u kojoj je držao tako milu djevojku. Taj odnos nije zavrijedila, ni od kog, a najmanje od njegove neprilike.
     Da bi doveče bio svjež, legao je čim je došao sa posla. Iza sna je predvidio kupanje i dodatno brijanje. Odlučio se i za sivo odijelo, novo, bijelu košulju, bordo mašnu, sive čarape i crne cipele. Legavši pokušao je mislima dokučiti mladića dobro raspoloženog, pristojno odjevenog i osvježenog snom. Nisam tako ni ružan momak, zaključi smješkajući se zatvorenih očiju. U zavadi sna i očiju, koja potraja, pobijedio je nesan. Badava se okretao tražeći povoljniji položaj, brojao zamišljene ovce, ujednačavao disanje, ali ne dokuči spokojstvo i blažen san. Očni kapci su otežavali, iznurenost dozrijevala, a san se udaljavao. Nervozno će saskočiti sa kreveta, dograbiti novine i na taj način pokušaće da se opusti i odmori.
     Nervoza je bivala sve osjetnija a vrijeme odmicalo je sve sporije i nervoznije. Često je bacao poglede na kazaljke pitajući se zašto se danas kreću tako sporo. U jednom trenu posumnja i u ispravnost časovnika. Ne mogavši više da miruje poče se spremati. To je obavio znatno brže nego je predviđao, i želio. Napustio je kuću ranije nego je imalo smisla, ali on u njoj nije više mogao da se zadrži.
     Na mjestu sastanka bi već u pola sedam. Kao da je nepoznato mjesto, kao da je postojala mogućnost da zaluta, pa poranio da se osigura, stajao je besciljno pitajući se zašto je tu, u to doba. Okrenu u kratku šetnju duž glavne ulice, skrenu u prvi sokak desno, pa u prvu ulicu desno, pa desno i desno, opet se nađe na istom mjestu. Pogleda na sat, i utvrdi da je potrošio samo pet minuta. Ponovi još pet minuta. Kazaljke nikako da doguraju do tog sudbonosnog događaja, pomisli vrteći glavom. Nemir ga napastvuje sve jače, onespokojava i oduzima kontrolu nad rukama i nogama, osjeti podrhtavanje koljena, iza tog se rodi želja da bježi sa mjesta okršaja. Možda bi mu pomogla čaša alkohola, prisjeti se, pa bez premišljanja pođe u najbližu gostionicu.
     "Duplu lozu! LJutu!" reče čim pristupi šanku.
     Goran nije pio alkohol, ni u kojim prilikama, a ovog puta na iskap sasu čitav sadržaj. Odmah poruči još jednu. Piće mu je godilo, a i ubrzo je osjetio njegovo dejstvo, smirivalo ga. Drugo pijuckao je jureći za neobuzdanim mislima. Kad baci pogled na kazaljke u prvi mah nije mogao da povjeruje u njihov položaj, dva minuta iza sedam. Kao poplašen istrčao je na ulicu, tu se prisjetio da nije platio piće, ušeprtlja se, povrati...
     "Zgodan momak, a kasni na prvi randes!?" Nada ga dočeka milim riječima i toplim osmijehom.
     LJepša je nego ikad, pomisli kad je vidje na mjestu gdje se on vrtio maloprije. Dugačka skladno počešljana kosa, umješno našminkano lice, osmijeh i veseloća očiju u trenu ga opčiniše, pa pogled obori na grudi, i tijelo koje je haljina oblikovala u najljepše djelo prirode. Da je drugi tip djevojke, takvo tijelo lice, oči, kosa... postala bi mis svijeta, bio je uvjeren u te misli. Kako da izjavi ljubav takvoj ljepotici? Kako početi? Čim ču njen glas zaboravi na prethodne misli, poče da se brani:
     "Prevari me sat. Svratih na jednu rakiju..."
     "Dobro, ti ozbiljno, a ja se samo našalila..." govorila je prilazeći mu. Skladno njegovom hodu, uhvati ga ispod ruke, zakrenu i nastavi u njegovom pravcu.
     Imao je osjećaj da se s njim događa nešto, mimo volje i znanja, kao da je zahvaćen anđelskim krilima, lebdi u raju djevojačkih mirisa. Iz lijeve ruke, dograbljene, kao iz nejasne hemijske naprave, potekoše mlazevi bezbojnog fluida koji zaposjedoše grudi, glavu, uši i oči, podgrija mu tijelo, pa svom silinom, iz svih krvotočnih žila, ustrijemiše niz grudi i grunuše ka središtu tijela. Otješnjaše gaće, poremeti hod. Nesvjesno zastade, povrati u stvarnost, pogleda u raspoloženu i začavrljalu djevojku, uključi uši.
     "Voliš li me, Gorane?" povjerova u riječi, koje je do sad slušao samo u snu.
     "Volim!" grunu iz njeg, obujmi uzak struk dodajući: "Volim, najviše na svijetu."
     Nema te sile koja bi mogla rasplesti uvezane ruke, niti razdvojiti najednom omekšale usne. U Goranu krenu naelektrisan fluid iz svake ćelije, sabra u dvije skupine pa munjevito sruči ozgo i ozdo, sudari na mjestu gdje se sustižu svi ovozemaljski naboji, nakon čega dođe do iskričavog rasprskavanja.
     Kao da je nagazio na golu žicu pod visokim električnim nabojem, podrhtavalo je Goranovo tijelo. Doći će i do pražnjenja komprimirane energije. Mlazom nabijenim najdražim nasladama izbljuvava drhtava mladost, da uspokojava i hladi vrelo tijelo.
     LJubav je konačno i obostrano objavljena – izjavljena i uzvraćena.


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – glava4.  

       Goran je rođen u Blagaju, gradiću i mostarskom ćorsokaku. Staro je naselje, i sad nosi tragove neolitskog života. Oduvijek je prenaseljeno zahvaljujući izvoru rijeke Bune, najvećem evropskom istočniku. Arheolozima je poznat po Zelenoj pećini, istoričarima po srednjevjekovnom vojvodi, hercegu od svetoga Save, Stjepanu Kosači. Blagajci su blagi ljudi, koliko je blaga i klima njihovog istoimenog grada, ponosni, pa i ako već pet-šest vijekova Blagaj nije glavni grad Hercegovine, tamo se još živi dio onoga vremena, ali veoma skromnije. Još u kolektivnom pamćenju živi vakat stolne moći, episkopskog središta, snažne trgovine, zanatstva i ugostiteljstva, kada su zemljoradnja i stočarstvo bili tek uzgredni. Kako se razvijao i bogatio Mostar tako je siromašio Blagaj, ostajao izvan zbivanja i puteva, pa su se žitelji suštinski okretali zemljoradnji, a sa posne bišćanske šljunkovite oranice nikad koševi žita nisu bili napunjeni. Blagaj je, zaista, jedini grad na svijetu kroz koji ne prolazi ni jedan put, u koji ne navraćaju namjernici, i u kome se nikad ništa značajno ne događa.
     Goran je prvo od petero djece u siromašnih roditelja, koji jedva da imaju imanja i za jedno dijete. Gladan je riječ koju će dijete-Goran izgovariti više puta nego sve ostale riječi zajedno.
     U gradiću sa bunskim vrelom ispod, razvalinama vladarskih dvora povrh, i nadaleko poznatom tekijom, blagajskom djetetu se predaje u naslijeđe sijaset legendi, koje usađuju posebne poglede na svijet. U svijesti tih ljudi i dalje svijetom vladaju zakoni nekih viših sila, po kojima je Blagajac bio velik i mal, i vjeruje u te više sile koje će ga opet učiniti velikim. Vijekovi prolaze ali ne mijenjaju Blagajane. Tihi su, mirni, pošteni, natenane srču kafu u baščicama ispred kafanica, radni koliko da prežive, bez potrebe su da se ističu, nameću, ili mijenjaju što, zadovoljni sa onim šta imaju, ili sve to samo tako vidi čovjek sa strane. Blagajci su zaista dobri ali i na svoj način i srećni ljudi. Blagaj im je duboko u duši, unjedre ga sa kolijevkom i zavole u najranijoj mladosti, i nosiće ga kao neprolaznu vrijednost. Rijetki se otiskuju u svijet, a kad već odu ne vraćaju se.
     Neposredno iza Drugog rata, zbog nemogućnosti života brojne čeljadi na posnom imanjčiću, Goranov otac će se zaposliti kao fizički radnik u Mostaru. Zakupiće dvije sobice u Brkića sokaku u Brankovcu, pa kako je koje dijete dozrijevalo do viših razreda osnovne škole, povlačio ih je u Mostar. Goran je bio prvi. Bez ženske ruke, u mostarskom stanu, pokućni poslovi dopali su njega. Preuzimao je dorastajuću braću, trojicu, bio im spremačica, kuharica i staratelj. Kad se Goran zaposlio otac se povukao u Blagaj, a nejakim njegovim plećima pridodao i sve obaveze oko mlađe braće. On ih je preuzeo sa potpunom odgovornošću, redovno je išao u škole da prati njihovo napredovanje, starao se o ishrani i odjeći. Čim mu se ukazala prilika počeo je i da štedi novac za otkup kućice, taj njegov plan držao je u potaji. Na to ga je potakao otac koji je obećavao pomoć, a kad se do nekolike godine sve to primaklo realnosti, sinu nije imao šta da ponudi. Goran je ipak kupio kućicu, koji dan prije onog prvog sastanka sa Nadom.
     Ratni vior na mostarske sokake istresao je mnogu sirotinju, među njima i jednu zbunjeno-preplašenu četvorogodišnju djevojčicu. Nije znala kazati ko je ni odakle je. Sklonjena je u dom za siročad, na kratko, vjerovali su dobrotvori i nadali se skoroj pojavi njenih roditelja, a kad se uporno nisu pojavljivali, i kad je za njihovu pojavu mogla da se veže samo nada, i dijete će tako imenovati – Nada.
     Ali, za Nadu nije bilo nade.
     Desetak godina iz sirotišta išla je u školu razvijajući se u tihu, nenametljivu, društvenu, ljudskošću obdarenu i ljepuškastu djevojčicu. U vrijeme dok je učila tehničku školu, treći razred, došlo je do radikalnih izmjena zakonskih propisa po kojima su domovi, a ona je stanovala besplatno u đačkom domu, ostali bez izvora prihoda, počeli su i otpuštati djecu, pa je život u njima posta tegoban. Opterećena tim stanjem, jednog dana, pođe da traži posao. Tako će postati tehnički crtač.
     Dok su njene vršnjakinje maštale o ljepotanima, raskošnoj odjeći, provodima, automobilima i putovanjima, Nada je sanjarila zasnivanje porodičnog života, topli kutak, koji nikad nije imala. U snovima je izgradila lik budućeg supruga, običnog mladića, radna, poštena i iznad svega pouzdanog sadruga, pomalo gruba i stroga, jer je negdje duboko u sebi nosila vjerovanje da joj je otac bio takav. U toplom domu sebe vidi kao domaćicu čistunicu, vjernu suprugu i iznad svega nježnu majku. Učiniće da i zidovi njenog budućeg toplog doma zrače ljubavlju, Nadina je konačna vizija.
     Svakodnevni višegodišnji zajednički kancelarijski život pokazazivao je da je Goran čovjek njenih shvatanja. O fizičkom izgledu nije razmišljala mnogo, ali kad je već ugazila u tu ljubav, nije mogla ne čuti prigovore iz njenog društva. Po njima je morala odabrati pristojnijeg partnera. Kad joj navru te pomisli podizala bi pogled do Gorana, nalazila da je odrastao, razvijen, muških kretnji i držanja, a o izgledu lica i toj vrsti ljepote nije imala naročito izoštren sud. Tako biva kod ljudi koji se poznaju dugo, naviknu se na takve kakvi su, znaju da se izgled ne mijenja kao odjeća, pa po njemu i ne vrijednuju, čine to isključivo po osobinama koje se stiču, marljivošću, sposobnošću, iskrenošću, nagodnošću, zajedništvu i drugim stečenim vrijednostima. Nada je u Goranu vidjela te osobine koje je cijenila, po ga je po njima svrstala u grupu prikladnih mladića.
     Od večeri prvog sastanka nisu se rastajali. Svakodnevno su izlazili u šetnje, priljubljeni, kao da su se time branili od spoljnog svijeta koji je i u zbilji bio ustao protiv njihove veze. U početku su govorili jedno drugom da se vole, ubrzo prestali, jer je to bilo očigledno i bez riječi. Brak nisu spominjali, ali su svi dogovori i postupci vodili u nj. Koliko su vjerovali u jutro iza noći toliko su bili sigurni i u njihovo vjenčanje.
     Rodbina i ukućani su očekivali Goranovu ženidbu, dugo mu prigovarali zašto je bez djevojke, pa je računao na prijatno iznenađenje i oduševljenje, koje će uslijediti u porodici. U rodbinu stidljivo je unio tu vijest, ali od oduševljenja nije bilo ni zametka. Ukućani su već bili doznali za njegovu vezu, i da je djevojka bez mane, ali bili su protiv ženidbe, dok ne doškoluje braću. Dvojicu srednjoškoloca on izdržava u svojoj kući, a trećega u Sarajevu, studenta. Pomogne i roditelje. Ako se oženi, ko zna kako će na sve to gledati ona? Goran je uživao u svojoj nesebičnosti, bratu-studentu kupovao je nova a od njega uzimao i nosio iznošena odijela, ovo se po čaršiji prepričavalo i uzimalo za primjer nepatvorene bratske ljubavi. On je istinski uvjeren i saglasan da se u Sarajevu treba oblačiti izglednije, a sada mu i ta žrtva ogadi, nađe da je usamljen, kad njemu treba porodica nema je, krava joj je muzara, i treba samo dok je tako. "A moj život, braćo?", zapitaće ih jednom zgodom: "To je samo moja briga, i vaša da mi ga ogađujete. Bezobrazluk, nesvojski i nesojski, sebično..." boljelo ga je. O tome nije govorio sa Nadom, ne bi ni mogao na taj način. Objasnio joj je obaveze prema braći koje je preuzeo u porodici, te odlučnost da ih obavi. Nada je osjetila i ono šta joj nije rekao, ali hrabrila i podržavala da istraje, smatrajući da ima dužnost od koje čovjek ne smije bježati. "Časna je tvoja obaveza", bila je jasna napominjući da bi i ona sa užitkom pomagala svoje – kad bi ih imala. NJu je, ipak, iznenadila i zaboljela porodična nedobrodošlica. U životu je nije ni navikla, ni u kakvim prilikama, ali očekivala ju je i željela u vrijeme udaje. Taj teret preuzela je kao svoj poraz, ni njoj jasno kakav, ali koji joj je zatamnio bračne planove u koje je neizmjerno vjerovala. I sama će se upetljati u porodične odnose Goranovih, odlučna je, jer tamo je i njena budućnost. Pristala je da pođe u Blagaj, i da tamo na okupu upozna svu kućnu čeljad, ali i zaželjela je da prethodno učini posjetu gradiću, koji dan prije da upozna njega.
     Jedna strana čovjekove ličnosti je u kancelariji, druga u domu, treća u čaršiji... U to su se uvjerili i Goran i Nada već nakon nekoliko sastanaka, shvativši da za bračnu vezu treba cjelovitije upoznavanje i navikavanje. Goran je bio u prednosti, jer je Nada otvorena žena, prirodna, spontano djeluje na pojave, pa se lako i navići na nju. Ona je bila na mukama izvlačeći misli iz njega, njegove ćutljivosti i česte odsutnosti. Nalazila je da je to pojava i kod još nekih Blagajana koje je poznavala. Po tome je zaključila da čovjek naslijeđuje i narav svoga mjesta, jednako kao i roditelja. Iz tih razloga željela je upoznati Blagaj, u kome je bila samo jednom, na nekom pomalo i zaboravljenom đačkom izletu. Navodila je Gorana da priča o svom kraju, a on je to činio poneseno i znalački. Jedan čitav sastanak je protekao u njegovoj priči, čula je dosta, kako je kasnije prepričavala, i tada se prisjećala drage profesorice Nate Radovanović, koja je, jednom zgodom rekla: "Ako voliš svoga muža moraćeš zavoljeti i njegov kraj", a sve što je govorila ta profesorica bilo je sa snažnom životnom pozadinom.
     "U dnu Bišća polja visoko brdo rumenilom najavljuje buđenje dana", počeo je Goran šaljivo, oponašajući turističkog vodiča koji sa ponosom govori o svom kraju. "Na njemu se objavio božiji izaslanik sa nenarodnim imenom Herceg. Zavlada zemljom, pa uz volju Boga sagradi dvore. Ispod njega je kućica u kojoj sam prvi put proplakao. Rumenilo dvora je najavljivalo svanuće, i danas s njega svanjiva", Goran u početku nije vjerovao da Nada želi baš toliko da upozna Blagaj, a kad se u to uvjerio nastavio je i on posve ozbiljno:
     "Idući uzvodno uz Bunu, odmah iza blagajske čaršije, naiđe se na podnožje tog brda i u njemu uklesani tjesnac kojim se probija puteljak do mlinica. Namjernik na tom putu vidi dosta vode u žuboru, brdo i razvaline dvora na vrhu.
     Na kraju puta, u središtu podnožja brda, dočeka mrka pećina iz koje kutlja Buna, a iznad uspravna kamena litica visine nebrojenih metara. U pećinskoj utrobi, nedostupnoj ljudskom hodu, živi dvadesetak vrsta ptica, čiji je cvrkut usklađen s hukom vode i njenim odjecima. Pri vrhu, neposredno oko dvora, kruže ili se sunčaju bjeloglavi orlovi, supi, za druge krajeve izumrle vrste. Pored Hercega i orlova na toj visini živio je i strašni zmaj, koji je kao godišnji danak uzimao najljepšu djevojku iz naseobina Bišća polja. U kamenoj litici, na visini, Herceg je istesao terasicu, tunelom je povezao sa dvorima, da bi na njoj, ispod krošnje košćele, van domašaja ljudi, hladovala njegova miljenica, kćerka i ljepotica Milica, i vezla ruho za neznanog, ali zasigurno lijepog plemića-mladoženju.
     Uz vrelo, koji metar iznad nivoa vode, isklesao je kamenu ploču veličine gumna, na njoj sagradio je ljetnikovac.
     Smjenjivali su se ljeta i zime. Prolazile su godine. Hercega zaboravili...
     Stoljetna košćela obrušila se na ljetnikovac i urušila ga.
     Današnji namjernik na njegovom mjestu naiđe na čudnu građevinu koja mami ljepotom. U narodu je znana od pamtivjeka pod imenom 'kuća Dobrog', učeni vide dvije kuće, nazivaju ih tekija i turbe. Za nju su vezane brojne priče. Po jednoj tu je davno živio, tu je i sahranjen, neki dobri-sveti čovjek. Pomagao je narodu, naročito sirotinji. Bio je dobar, pa ga nazvali Dobri: dobre Bog posvećuje, pa i njega. Dobri su umrli i nisu mrtvi. Svako jutro, pred zoru, ustaju Dobri, umiju se, prošetaju i legnu prije svanuća. I sad je tamo jedna starica koja svako jutro zatekne ispražnjen ibrik, pun lavor i mokar peškir. Ona to pospremi. I sad dolaze do njegovog groba umobolni, kljasti... da ih liječi.
     U vrijeme kad je u pećini živio strašni zmaj dođe red da se žrtvuje i ljepotica Milica. Ni otac-vladar joj ne mogaše pomoći, pomirio se sa kobnom sudbinom. Ona nije. Nije ni lijepi princ, njen prosac. Udariše na zmaja... Tu sahraniše ljubavnike. Po toj priči su to Dobri.
     U neka stara vremena, po jednoj drugoj priči, živio je bogougodnik Sari Saltuk, koji se pročuo po širenju Muhamedove vjere. Bio je sveto lice sa sedam duša, pa je po smrti sahranjen u sedam grobova u sedam zemalja. Blagajski je samo jedan od njih – najljepši. On je Dobri.
     Dobrom se ne mogu približiti nevjernici.
     Prema vrelu projahao je čovjek na bijelom konju, ovu priču pamtili su stari Velagići. Kao i svakog namjernika očekivali su da se povrati i dođe na konak – u samahanu. Čekali ga i sa večerom. Nije se vratio: Naprijed nije mogao proći ni jedan čovjek, pa ni on. A prošao je!? To je mogao učiniti samo svetac – Dobri...
     Ko je jednom vidio vrelo Bune, umotvorio je bajnu sliku. NJu samo smrt može da izbriše. Da li to može i ona...?" Goran je sa ljubavlju prepričavao legende.
     Posmatrala ga je Nada, nije imao osjećaj vremena dok govori, unesio se čitavim svojim bićem u priču, kao da on rađa legende. A smjenjivale se jedna za drugom, svaka vezana za srednjovjekovni zamak na visini, i vrelo Bune duboko ispod njega.
     "Negdje gore u planinama ponire rječica Zalomka od koje nastaje Buna. Ovdje je živio siromašan vodeničar, a gore njegov sin, koji je čuvao brojne ovce bogatog bega. Sedmično je klao po ovcu, pa je ubacivao u ponor, slao roditeljima. Jednog jutra, na Božić ujutro, otac je očekivao da u vrelu izroni ovan, a izronio je sin – bez glave..." Goranove priče ni Nada više nije mogla presjeći.
     "Hercegovina je gorda i nepobjediva. Ni silna Turska nije je mogla osvojiti. Ostala je slobodna i po padu Bugarske, Grčke, Srbije i Bosne. Ali se njom poigraše bogovi. Hercegovom sinu namijeniše najljepšu Mlečanku, pa kad je dovede, ljepoti ne odoli svekar. Kidisa na nevjestu. Sin ga zateče... odmetnu se, priđe Turcima, dođe s njihovom vojskom, i tako Hercegovina izgubi samostalnost. Od tada je Blagaj počeo da gubi..."
     Blagajci su puni takvih priča i vjerovanja, a Goran i naročito, shvatila je Nada i slušala sa pažnjom.
     Koji dan pred vjenčanje Nada je prvi put prekoračila prag Goranove mostarske kućice. Došla je da pomogne u pospremanju. Prilazeći bivala je sve uzbuđenija. Udaje se, i to dočekala, da li je to šta je priželjkivala, u njoj mnoge su misli i pitanja. Na kratkom putu od svega tri uličice proputovala je život. Najduže ostala je u djetinjstvu, prisjetila se i prvog susreta sa pojmom braka. Djeca ga nose iz roditeljskog, njoj nepoznatog, a ona iz nekog filma iz koga sada likovi protiču brzinom vrpce. U društvu je drugarica iz sirotišta, prisjeti se i njih. Zavidjele su nevjesti, zbog bijele vjenčanice, nakita i ponosa koji je zračio iz veselih njenih očiju. I ja ću biti ovakva, kad odrastem i nađem princa, prisjeti se tadašnjih misli. Sjeća se i neizglednog princa, sažaljavala je nevjestu, morala je naći zgodnijeg, kao što će ga pronaći ona, kad poraste. I u filmu je nevjesta išla u kuću mladoženje, ne da čisti kako ide ona, već na bal i na upoznavanje njegovih. Dočekalo ju je raskošno pročelje velelepne kuće, sa travnjacima i cvijećem oko nje. Golemi lusteri i umjetničke slike su dvorcu davali poseban sjaj. Na šta li će ličiti njena kuća, našali se u mislima prilazeći već upoznatoj zelenoj kapiji sa masivnim halkama, i zvonom koje je visilo na njenoj unutrašnjoj strani. Zvuk zvona je rastavi od zamišljanih likova.
     Pokaldrmljeno dvorište, ovdje ga nazivaju avlija, ograđeno je visokim zidom, nevelik prostor, desetak koraka u oba pravca, doima se prijatno zahvaljujući oblutcima kaldrme, mozaično poredani biserno bijeli i kao gar crni neretljanski oblutci, pa zaliveni cementnim mlijekom. Istim kamenjem, uza sva tri avlijska zida, ozidane su sofe za cvijeće, i one su tople za razliku od neizglednog cvijeća. Ona će oko cvijeća, pomisli čim očima obujmi prostor u kojem se nađe. Nasuprot kapiji je hladovik, tek odraslo drvo kajsije, betonski sto sa dvije izdrndane klupe. I njih će urediti ona, pomisli i zamisli taj prostor u novom vrlo privlačnom prostoru za odmor. Tu će ručavati, kafenisati i ljenštariti oslonjena na Goranove grudi. Desno od stola bečilo je betonsko korito sa potamnjelom česmom, sve će ona to zamijeniti, pomisli ali ne uspje stvoriti sliku onog budućeg.
     Iz kuće izađoše dva srednjoškolca, braća pošla da nevjesti iskažu dobrodošlicu. Odjeća i zajapurena lica su potvrđivali da su prekinuli težak posao, i da ga kane nastaviti po pozdravu. Goran ih nagovori da sjednu za avlijski sto, domalo donese kafu, pa zapodjenu razgovor kakav se vodi samo među svojom čeljadi. Tokom ovoga razgovora dopadao joj se Goranov odnos prema i braći i prema njoj.
     "Kuća je mala", počeo je neku vrstu pouke: "Ali kuća ne može biti tijesna ako čeljad nisu bijesna. Vas dvojica ćete preseliti u veliku sobu, a ja ću u malu..."
     Ne reče da će i ona u malu sobu, i to joj se dopalo, bilo bi banalno to reći prije vjenčanja, a podrazumijeva se.
     "Iz male sobe danas treba izbaciti sve stvari na avliju, oribati podove i okrečiti zidove. Već danas, poslijepodne, dobićemo dio namještaja. Naše je unošenje a Nadino da raspoređuje. Vi krečite zidove a Nada će ribati podove..."
     Neizgledna ustakljena ulazna vrata propuštala su svjetlost u veliku sobu, kroz koju se prolazi u malu. Bez prozora velika soba je i kuhinja, i trpezarija, i dnevni boravak i spavaonica djeverovima. Šporet na drva, kredenica sa oskudnim posuđem, sto sa četiri štokrle i dvije drvene sećije su namještaj koji je zatekla. Proviri i u malu sobu pa ne časeći okrenu joj leđa. Zapuhnu vonj, dočeka nered, dvije vojničke krevetine, željezni orman, svijetao ali upljeskan prozor, brojne stvarčice razbacane nasumice. Podovi obje sobe su krajnje prljavi, naročito ćoškovi i dijelovi ispod namještaja.
     Vraćajući se na avliju Nada se prisjeti nekih razgovora iz kojih je saznavala o ovoj čeljadi i prljavoj kući. Kuća bez ženske ruke vonja do na sokak, govorilo se, a i oni su, čeljad, prljavi, neoprani, neumiveni. Komšije im nisu dolazili. Činili su to jedino poštari, koji su i širili ove priče. Mada rijetko, kuća je bivala i prenatrpana. Kad Blagajci imaju poslova u Mostaru ovdje su svraćali na konak. Mogli su kad su htjeli, i ko je poželio. U vrijeme žega i vrelih noćiju čeljad je spavala na avliji.
     Nada izazva Gorana pa mu predloži da uzmu još jedan kredit, za namještaj velike sobe. Imala je drugaricu koja će joj pomoći oko toga. On se saglasio, pa joj je dodao svoju ličnu kartu. Prihvatio je i prijedlog da dovede tri prijateljice koje će joj pomoći oko spremanja.
     Dan uoči ženidbe Goranova avlija se preporodila. Od gluhe kuće u centru grada postaće prolazna, iz nje će dopirati veseloća i žagor koji će izazivati komšije, pa su i oni povirivali nudeći nepotrebnu pomoć. Kreč, voda, krpe za brisanje prašine, čekići koji su zakucavali čivije za vješanje slika, karniša, svježa boja na kapiji i brzi koraci su zajedno davali sliku nove kuće i novog načina života u njoj – sa ženskom rukom.
     Čin vjenčanja je pojava koja zaokuplja više učesnika, mladenaca, kumova, rodbine, komšija i mještana. Služi da se zabave svi, ali i da nahrane unutrašnje zlo – ogovaranjem. Dovoljni su to razlozi da nekolika dana čaršija živi drukčijim životom. Svaka čaršija ima svoje običaje. U njima kao da svaki žitelj ima neku ulogu, a mladenci su samo povod, jer bilo ko da se ženi nosioci glavnih uloga ostaju isti. Godinama u Mostaru glavnu ulogau igra – Greta.
     Iza Prvoga rata u Mostaru se pojavilala osamnaestogodišnja ljepotica Habiba. Pojavom je podsjećala na Gretu Garbo pa po njoj dobi ime, a govorilo se da je i ona glumica iza koje stoje filmovi. Čaršija je ispredala priče o njenoj ljepoti, bečkom obrazovanju, pariskoj modi, slobodnom ponašanju i golišavosti.
     U Mostaru, gradu zarova i ferexa, pojava kao anđeo lijepe i golišave šetačice izazvaće pravu pometnju. Žene je dočekaše kao na oštricu noža, pred njenim hodom pritvarale su kapije, pljuvale iza nje po njenome tragu, zabranjivale muževima da gledaju u nju. Ali, svi žitelji nalazili su način da je vide. Opsjedali su korzo i čekali da naiđe. Dvije ljudske strane joj nadjenuše i dva imena – kurva i Greta. A ona, kao da su joj svi iskazali dobrodošlicu, živila je svoj život, veseo, govorljiv, dostojanstven, i šaljiv. Uvjerena da je obrazovanija od ovdašnjih žena nije zamjerala nikom ništa, niti je obraćala pažnju na ženske izazove, vodila je život kakav je godio samo njoj.
     Salijetali su je muškarci, momci i oženjeni. Prihvatala je samo neke, po nekom svom kantaru, prefinjenom. Brojne je vješto odbijala, jezikom, po mnogim mišljenjima najbržim jezikom u Mostaru. Slušajući je kad ruži koga, čovjek se zabavljao, kao u pozorišnoj predstavi, komediji. Ruženi je pokušavao ali i ostajao na želji da dođe do riječi, pa je odavao utisak glumca koji oponaša nespretnjakovića. Ona je brzo i glasno prosipala bujice književnih rečenica, često začinjenih internacionalnim izrazima, nepoznatim čaršiji. Ruženi je ubrzo shvatao da je u ulozi dvorske lude, zabavljač čaršije, pa učini sve da se izvuče. To mu je teško polazilo za rukom. Ona se iživljavala u tim predstavama. Lovila je one koji joj dobace, uzimala ih za povod komediji koju bi iza tog izrežirala na otvorenoj sceni. Predstave je ponavljala poslije svakih stotinjak koraka njenog puta. Mlađi su je pratili u gomili, na odstojanju dvadesetak metara. U grad izlazila je iz iste potrebe koju je imala i gomila. Gomile su godinama postajale i veće i češće, pa postaše mostarsko obilježje.
     Greta je imala i drugo lice – miljenice. Usrećivala je povelik broj imućnih Mostaraca. Na tom području krasili su je vrhunski kvaliteti poslovnog čovjeka. Niko nije znao pouzdano ko su joj partneri, o njima nije dozvoljavala razgovor, nikad i ni skim. Kao vješt poslodavac uspijevala je da se obezbijedi sa onoliko novca koliko joj je trebalo za njen način života.
     Kao što i biva, brojanjem godina opadala je djevojačka cijena, a Gretu su bile već i ophrvale u vrijeme početka Drugog rata. U to vrijeme i Mostar napadoše sve bijede, naročito glad. Djevojačka cijena je opadala u bescijenje, do posnog ručka.
     U Nadino i Goranovo vrijeme živjela je Greta u staračkom izdanju. Ostao je njen neizmijenjen jezik i gomila djece koja su je pratila. Jezik je postao i poganiji, a gomila još djetinjastija. Odavno svijesna ništavne nove tjelesne cijene, u borbi za goli život, dosjetila je novi način pribavljanja sredstava za život. I opet je zabavan i pouzdan.
     Preuzela je visoku i posve specifičnu ulogu u mostarskim svadbama.
     Pred gradsku salu za mladence, tačno na pola sata prije zakazanog vjenčanja, svakog vjenčanja bez izuzetka, dolazila je starica Greta, sa buketom sviježeg cvijeća, u pratnji gomilice bezazlene djece. Na veoma pristojan način, toplim i biranim riječima, Greta je dočekivala mladence, istresla im pregršte bračnih pouka, pa pružajući buket zaželjela bi srećan i dugovječan brak. Mladoženja i kum, po već prihvaćenom običaju, latili bi se za novčanike i darivali staricu i tako postajali njeni dobrotvori. Rijetko se događalo da Greta ostane bez dara, za kojeg je smatrala da joj obavezno pripada. A kad se to ipak desi, kao da je pokradena, otpuštala bi bujicu raznobojnih riječi, onih koje su imale za cilj da podsjete na neispunjenu obavezu. Ako ni one ne bi pomogle, kao da je gubila razum, zasipala bi pogrdama i kletvama, čak bi mladencima i preprečivala prolaz. Mladoženji je ostajalo da popusti, plati, ili se fizički probije ka matičaru.
     Godinama je dozrijevala Gretina pojava, prerastala i u potrebu, pa se nije ni događalo da ostane praznih ruku, ili je to bilo toliko rijetko da se toga više niko i ne sjeća. O njima bi prepričavali građani i ponavljali: Da bog da da im izdobri. A i mladenci su, pripremajući se za svečan čin vjenčanja, još u kući, odvajali novac: Za Gretu.
     Koliko je Greta postala mostarski običaj govori i stvorena navika, kad se građani raspituju da li je ko vjenčan, pitaju: Je li mu čestitala Greta? ili: Je li bio kod Grete? .
     Pokazivalo se da je Greta znala po licima prepoznati koji će je darivati, čak i koliko. Čim se mladoženja pojavi šapnula bi to vjernim pratiocima – djeci. I njih je iznos zanimao jer im je ona redovno odvajala ustaljeni procenat.
     Kad se pojaviše Nada i Goran, valjda iznenađena ljepotom nevjeste i ružnoćom mladoženje, nije mogla da prećuti, šapnula je dječacima:
     "Grdan li je, žalosna joj majka."
     Mada je još sinoć Goran odvojio i spremio novac za Gretu, dočuvši šta je rekla, minu pored nje, ne dade joj novac. Na opšte iznenađenje Greta ga ne zaustavi. Ne reče ni jedne. Kao da je u dobro režiranom filmu ispao važan dio trake, zbunili su se svi učesnici. Svatovska pratnja zaustavi se i onda zaustaviše se i mladenci, osjetivši da se dogodila neka neobičnost, istrčao je čak i matičar. Do tad neviđena slika brojnih ljudi – u muku. I zgrada, i dvorište, i ljudi se preobraziše u poglede koji sa svih strana uogrnuše Gretu. Ona iskorači, stade pred Gorana, kao da mladu nije ni primjetila, smirenim glasom izgovori:
     "Imao porod, grdan kao i ti, pa ostao bez njega, ako bog da!"
     Riječi su duboko dojmile Gorana, ali uspio je da se savlada i ne uzvrati. Nada je čula Gretinu kletvu i bila je na granici da ustane u Goranovu odbranu, ali su je riječi pokosile kao kobna vijest koja pogađa majku. Kletva je bila prejaka da bi je zaboravila i u vrijeme čina pred matičarom. Odzvanjale su Gretine riječi glasnije od matičarevih. Ponijela je i sliku buketa sviježeg cvijeća koje je podrhtavalo u staračkim rukama, a trebao je da ukrašava Nadine ruke, i dušu. Još jutros znala je kakav će izgledati taj buket, jer bila ju je pozvala prijateljica:
     – Nade, požuri, da ti kažem nešto. Sa balkona posmatrala sam Gretu, išla je od kapije do kapije i molila po struk karanfila, ružu... i dodavala: 'Za lijepu nevjestu'."
     Čitavo vrijeme čina vjenčanja Nada je gledala u Gorana, Blagajca, i na njemu prepoznavala blagajsko sujevjerje. Nije mogao da se oslobodi zvonjave riječi kletve. Povremeno je bivao odsutan, zaboravljao gdje je, a i kad se vraćao, nije uspijevao da se posreći. Gledajući ga i u njoj se gasila radost i sreća koje je danima ushićeno priželjkivala. U jednom trenu, i ne pogledavši je, nekim nejasnim osjetilom Goran u Nadi prepozna stanje, pa pripravi osmijeh koji joj domalo uputi. NJim posla poruku da je sretan i raspoložen, ali ga ona ne primi drukčije od istine, od njegovog jadnog izdanja.
     Mladenci su opsjednuti Gretinom kletvom, a čaršija je prenosi sa usta na usta, sa sijela na sijelo.
     I ne znaju kako je proticalo vrijeme iza vjenčanja, ni kako su pristigli na stanicu, ušli u voz, tek su shvatili da su iz kupea otpozdravljali zavijorenim rukama koje im iskazuju želje za sretno bračno putovanje.
     U hladnom kupeu mladenci sjedili su i ćutali kao stranci. Nisu ni blizu slike kakvu su zamišljali dok su naručivali sobu u hotelu "Marijin Dvorac" u Dubrovniku?
     "Stislo ti se, nešto!? Nisi dobre volje!?" tek negdje oko Čapljine prva će se oglasiti Nada.
     "Jesam! Baš sam srećan, i raspoložen", stegnutog grla Goran je jedva izgovarao ove riječi.
     "Nisi, kaži! Je li Greta...?" znatiželjna je Nada.
     "Pa... nisam miran. Čula si šta reče", prihvati Goran.
     "Jesam. Kao da je važno šta kaže Greta", Nada bi da rastereti njega a ne može ni sebe.
     "Naravno, nije važno", neuvjerljivo će Goran.
     "Ali, ne možeš da smetneš?" dodala je.
     "Ne mogu, glupost, ali ne mogu, nažalost", priznade.
     "Blagajac, sujevjerje!? dopita uz osmijeh."
     "Izgleda da ima toga", kaza pa se nasmija.
     "Opsjednut si glupostima, izrigaj ih pa će ti se povratiti dobro raspoloženje. I majka ti je govorila nešto, opteretila te kao i Greta!? Šta?" najednom je Nada i to pridodala.
     "Da! Dojmilo me i to. Gluposti, znam, ali ne mogu da ne mislim o njima. Prihvatam, u meni je to nešto, blagajsko", prihvati Goran, ali ne bi o tome da govori.
     "Šta ti je govorila?" Nada je uporna.
     "Svatovi su preko kapije otišli desno, trebali su se i vratiti desno, drugim putom. Kazala je da to ne valja", odgovorio je Goran, napravio predah i nastavio: "Onda, kao što si vidjela, nenadno porosi kiša. Ako se naliju svatovi u braku će rositi oči nevjeste, od nevolja nekih, u Blagaju vjeruju i u to", Goran pridoda Nadi i ovo breme.
     "I to ti je rekla!?" iznenadi se.
     "Da, i to", objelodani Goran i pridoda: "Kad smo se vratili sa vjenčanja pomilovala si nekog dječaka na kapiji. Eto, kaže majka, ni to ne valja, donosi nesreću, muškarcu u kući... Gluposti."
     "Da, gluposti su, znam. Ali, upoznavajući tebe i tvoje Blagajane, shvatila sam da ste puni legendi i sujevjerja koje vas opterećuju, s povodom i bez njeg. Dok si to pričao posmatrala sam te i u tebi prepoznavala nejasnu brigu, i strah, zbog tih slučajnih događaja. Da budem iskrena, na tren i ja se zabrinuh... Ali, prevaziđimo to, vratimo se našem veselju..." Nada nije bila pripravna na ovo što joj se događa u prvom danu braka, bila je zatečena ali se brzo snalazila i odlučno ustala je da sve to prejazi.
     "Imaš pravo. Evo, kunem ti se, rasteretio sam se", Goran je iskreno govorio vjerujući u to što je rekao, iako tako neće moći biti.
     Uslijedio je zagrljaj mladalački vatren koji je pobjeđivao sve, pa i glasno drndanje čađavog voza, koji je zmijoliko grabio krivudavom uzanom prugom Popovog ponja. I misli su krivudave, ali i sigurne, kao i stoljetna željeznička pruga, duga četiri sata vožnje do lijepog grada Dubrovnika.


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – glava5.  

       Preporodila se kućica u tihom Brkića sokačiću. Sve češće sa kapije oglašava se ovješeno zvono, da najavi rodbinu, komšije i prijatelje. Gosti kuće izlaziće svaki put uvjerljiviji prijatelji nego su bili u dolasku. Nada ih plijeni veseloćom dočeka, čistoćom i svijetlošću doma, sladunjavošću riječi, nenametljivom ali redovitom ponudom, pa i sobom, ljepuškastom i vragolastom mladom ženom. Preporod je zbunio djeverove, sa naporom su preseljavali iz neprihvatane porodice u ugledan dom brankovačke četvrti, u kojoj ih je prije jedva ko i poznavao. Najednom i njih ljudi počeše pozdravljati pri uličnim susretima, zaustavljati da upitaju za zdravlje. Komšije navraćaju da se posavjetuju o poslovima, djevojke da se raspituju za novu modu, majke da im se pomogne lošem đaku... Bez posebnog dogovaranja kućne čeljadi sve je počinjalo i završavalo sa nevjestom. Nametala se praktičnim znanjima i smirenošću u svakoj prilici. Muškarci nisu dolazili na plahu riječ sa nevjestom, a povremene nesporazume među braćom rješavao je Goran, i to je ona nametnula, ne dozvolivši da bude kakva veza između djeverova i muža. Za takvo ponašanje imala je potpunu Goranovu podršku, koji je sva pitanja rješavao brzo, i strogo, ali ono što je najvažnije za zajedništvo, rješavao ih je. U početku Nada je prigovarala muškarcima zbog neodržavanja svakodnevne čistoće. Cipele, čarape, veš, papire... zaticala je na svakom mjestu kuće. Pospremala je ali i opominjala, i na taj način podizala opšti nivo kućnog reda. I sobe postale su veselije i komotnije. Moderni elementi namještaja planirani su u kancelariji, crtanjem simulirane su razne kombinacije, pa tek onda kupovani i dopremani. I to je pomoglo da su se domaća čeljad osjećala ugodnije, a gosti dobrodošlije. Bilo je mnogo posla za nježnu žensku ruku, u tijesnom i često posjećenom prostoru, ali ga je Nada obavljala voljno stvarajući kućnu toplotu, koju je godinama želila i sanjarila. Povremeno je želila da i ne navrate ljudi, da i djeverovi izađu, da se njih dvoje mogu opustiti i raspojasati za ljubavne igre. Nedostajalo joj je te vrste života, kako zna da kaže Goran.
     Primicao se Prvi maj, dan kad Mostarci masovno idu na izlet, ili na višednevni odmor po okolnim selima, odakle vode porijeklo. Djeverovi se spremaju na nekoliko dana u Blagaj. U tihom sokaku ostaće sami Nada i Goran, tek nakon osam mjeseci od Grete – biće sami, i veseli su zbog toga.
     Uoči Prvog maja zaključali su kapiju, i ne kane je otključavati noć i dan, tako su se dogovorili. Majske ranojutarnje dugačke sunčeve zrake provlače se kroz rijetke grane tek probeharale kajsije, i prošaricom ispod nje, na stolu i stolicama iscrtavaju arabeske u laganim njihanjima, koje Nada pere i posušuje, požuruje da stigne prije nego provre voda za jutarnju kafu, koja se već oglašava šumom. Smješka se planirajući kako da nježnije razbudi Gorana. Ušunjaće se u malu sobu, tiho spustiti na krevet, nadnijeti lice, jedva osjetljivo poljubiti usne, pa ponavljati dok ne progleda. Mučan je iza sna, jutros će ga učiniti drukčijim, napraviće jednom i vedrinu od toga.
     Ne otvarajući oči Goran je osjetio prvi dodir njene toplote, a onda je počeo da se meškolji, praveći se da ne zna za nju. Uživao je u polusnenoj nježnosti, za koju želi da potraje. Ona je prepoznala stanje njegovog bila, i prihvatila je zapodjenutu igru, godila je i njoj. A kad, po njenom sudu, bi vrijeme da je igra doigrana, poljubi ga i strasno i glasno, kao što sudije pištaljkom i energičnim pokretom ruke označavaju kraj sportske priredbe, i ona dade na znanje da je jutrošnjoj igri došao kraj.
     "Umivanje! Pa na kafu! Zalijevam kafu!" oglasi se iskoračivši preko praga.
     "Eto me!" i on je požurio da pokaže nesvakojutranju svježinu duha.
     Kao da je djevojčica trčkarala je po taktu melodije: Kafu mi dragi ispeci, koju je pjevušila. Sa mlinom za kafu u naručju, kao da joj je partner u plesnoj dvorani igrala je, sa mlina skidala je poklopac istovremeno praveći plesni okret, napraviće još četiri okreta, svaki put kad zahvata kašiku kafe i sasipa je u xezvu. Zastade da se zagrije sadržaj, podiže xezvu pa usu ključalu vodu do pod vrh suda. Xezvu povrati na šporet da zakipi do vrha. Odskakuta u pravcu ovala na kojem su već bili filxani i šećernica. Pridoda i filxan sa vrelom vodom, pa po istom ritmu odskakutaće do avlijskog stola. Tu će se umiriti gledajući prema koritu gdje je Goran završavao umivanje. Volila je da ga gleda baš u tom položaju. Obilno je rasprskavao vodu oko korita perući prsa, vrat, ramena, nadlaktice i lice. Štrap je osobito doživljavala, što veći tim više, ni sama ne zna zašto ga je dovodila u vezu sa muškošću, snagom i odmaranjem na maljavim grudima. Kad bi i htjela ona ne bi umjela poprskati toliko dvorišta, perući se, mislila bi svaki put dok se umivala, pa je to muškarcima pripisivala u dodatni kvalitet. Priskoči i iz ruku istrgnu mu košulju, koju je bio prinio da obuče, jer uz kafenisanja će se osloniti na plećate grudi i uživati u mirisu njegovog tijela. Voli sve njegovo, miris tijela iznad svega. I ona se za jutrošnju priliku laganije obukla, tanku spavaćicu rijetkih niti potke, samo nju. Kao izvajano, mlado i čisto tijelo žene, na prvoj majskoj prošarici, u Goranu pobudi požudu, i ljubomoru na dugačke jutarnje sunčeve zrake, i zamišljene poglede kroz zaključanu kapiju, na sve muškarce svijeta. Ne bi mogao podnijeti tuđi dodir na svojoj ženi, skrnavljenje njegove ljubavi, ni tuđi pogled u ovom jutru.
     "Lijepo je kad smo sami", jedva čujno prošapta omirisavši njegove grudi.
     "Divna si jutros, i – zanosna", i on prošapta pomilovavši se sa namirisanim pramenom njene uvijek čiste i mirisne kose.
     Nada je u blaženom stanju, pa iako žene u tom stanju znaju izgledati nezgrapno, Goranova ženka prelijepa je, čak je stomak i uljepšava, zaključuje pitajući se da li je odista tako, ili se to čini samo njemu. Jasno ograničen dio stomaka koji se sa plodom izvukao naprijed, tek toliko koliki je plod, zategnut i pravilan, jedre grudi, sve joj je lijepo, a gravidno stanje pristaje joj kao novoprihvaćena moda.
     "Šta li smo napravili, ja i ti, moj mužiću?" osjetivši kud mu idu misli, nakon kraće šutnje polušaljivo otpočela je ranije osmišljen razgovor.
     "Sin!" reče kao da je pitanje dobio ranije, pripremao odgovor, pa sad treba da ga izloži.
     "Lijepe su i djevojčice!?" nježno će i otegnuto buduća majka.
     "Sin!" on je kategoričan, i ona nije posve sigurna da li je on i dalje u ljubavnoj igri, ili se već uogrnuo u odmjeren govor blagajskog domaćina.
     "Kažem, može biti i žensko", još nije sigurna sa njegovim raspoloženjem, pa je ovo izgovorila sa posve oborenim glasom.
     "Ne! Samo sin", Blagajac je neumoljiv.
     Nije mogla ni sanjati da ovaj poduže planirani razgovor može poteći ovakvim tokom, povrijeđena je. Uspjela je da priguši ljutnju i nastavi samo razumom.
     "Ne može se to poručiti, kao iz trgovine. Dođeš i kažeš, hoću muško", kaza i muža pogleda u čelo.
     "Može! I ne pada mi na pamet da nije sin", nije više bilo dvojbe, Blagajcu je oko toga sve tvrdo.
     "Ne razumijem! Biće to što bude", ljutnju ipak nije mogla stišati do kraja.
     "Sin, samo on", Goran je ostao tvrd i Nadi potpuno stran.
     Odustala je od prepirke, ali se zabrinula zbog istine, muž joj je tvrdoglav i nerazborit čovjek. Još uvijek je pomišljala da bi mogla biti i šala, želi da je to, ali se i pitala kako joj može napraviti takvu nepriliku – narediti da rodi sina. Usloviti!? Zna da sam samo žena, a ne čarobnjak ili kosorski hoxa Rizvanbegović, koji pravi najbolje zapise. Mogu roditi samo ono što je zamentnuto, od nas dvoje. Tvrdoglavost je neosporna, ali je pokušala u mislima da je ne svali samo na nj. Blagajac, prisjeti se legendi i priča svake vrste, i Grete, i majke, i pokislih svatova... Plač joj bi najbliži sadrug stanja, pokuša mu se oteti, ali suze grunuše svom silinom. Nakon prvog odljeva započe smirivanje, ovo su one svatovske prorokovane suze, prve iz niza, pomisli, pa izli i drugi mlaz. Ni sama ne zna kad joj je prestalo mirisati Goranovo tijelo, kad se odmakla od njega, i kad je prikovala pogled za ćošak stola.
     Kao i prazni kafeni sudovi na stolu i supružnici su bili nepomični na hladnim stolicama. Sve bi čovjek prije očekivao od ta dva sužnja nego toplu riječ. Kao oblak prašine udaljavao se ljubavni val, bez nade u povratak, u do maloprije avlijski kikot. I Goran je ljut, i na suprugu, ali ni sebi ne umije da pronađe dovoljno uvjerljivih opravdanja za tu sasvim zrelu ljutnju, a pogotovo nije nalazio one koje mora sasuti njoj u brk. Potreba sasipanja, njoj u brk, izvirila je duboko iz njegovog bila, ni njemu dokučive naseobine. Razum zna za njegov povremen sunovrat naravi, najavi se zlovoljom, nenadno, bez jasnog razloga i povoda, iza toga slijedi mržnja ljudi, prirode, i sebe. Dok traje u stanju je izgovoriti pogrde i najteže uvrede, da udari, da naudi i sebi. Čudno je to njegovo stanje, o njemu je razmišljao često prije braka i nije ga uspio objasniti ni razumjeti. Ne može uticati na to stanje dok je u tom stanju. Kako dođe tako i prođe, pa iza njega postaje dobroćudan, i stidi se zbog takvoga sebe. I ovoga puta, nakon petnaestak minuta, osjeti početak preobražavanja. Dozrijevao je sram zbog postupka, približavao se stanju sabrana i obazriva muža, kakvog je i poznavala Nada.
     "Izvini, Nado, molim te", smože da kaže njen čovjek.
     "Šta ti bi, maloprije?" začuđena je i zaplašena njegova čovječica.
     "Ne znam ni sam", pognute glave i postiđeno uzvratio je.
     "Čudni ste vi muškarci. Sujetni. Sin, nastavak vrste, prezimena..." nabrajala je.
     "Izgleda da je to!?" daleko je i od pomisli da se brani.
     "Stvarno, toliko želiš sina?" zapitaće jer želi istinu oko toga.
     "Reći ću ti istinu. Znam, maloprije sam govorio ludorije. Naravno, vjerovatnoća je jednaka i za muško kao i žensko, ali, vjeruj mi, bilo je to jače od mene. Sin, u malopređašnjim razmišljanjima, dio je mene, nastavljam se kroz njega, potvrđuje moje postojanje, ime... da se ne ugasi ognjište. Nisam mogao ni zamisliti da može biti drugačije. Žensko se rodi i udajom napusti kuću. Ženska djeca gase ognjište. Shvataš li?" Goran je govorio iskrene misli, ali ih ona nije mogla dijeliti sa mužem na način kako to on postavlja.
     "Shvatam, ali ne mogu razumjeti da pametan i savremen čovjek živi u legendi. Opterećuju te pradjedovski geni, blagajski neki, puni mitova i sujevjerja. Moraš živiti u realnom životu, moraš shvatiti da čovjek ne može iz temelja mijenjati prirodu i njene zakone. Ona, priroda, i slučaj u njoj, jači su od čovjeka. Nema načina da supružnici rode muško ili žensko po izboru, bar sa današnjim saznanjima. Na sreću je tako, u protivnom bi se narušila prirodna ravnoteža, izumirala bi vrsta. A i prirodi je do opstanka, ne da se ni ona."
     "Jasno mi je dok o tom razmišljam, drukčije i ne može, ali u meni postoji neki đavo, koprca i govori, ko nema sina..." Goran je zaista govorio iz nekih mitskih svjetova i njihovih nadzora.
     "Žrtva si silnih priča koje su ti govorili nad kolijevkom. Ponio si teret blagajske prošlosti, težak..." i dalje noseći dio malopređašnje žalosti, Nada je izgovarala iskrene misli.
     "Ipak bih volio da bude sin, a valjda će i biti!?" Nada se baš ovim riječima veoma iznenadila, jer one potpuno odslikavaju suštinu njenoga muža.
     "Možda? Ali, grehota je govoriti takvo što, ne željeti dijete koje već kuca na naša vrata. Znaš li kako znaju biti umiljate djevojčice? Pričljive, vesele, a redovno više vole oca..." Nada je želila da u budućem ocu probudi i ono drugo klupko ljubavi i nježnosti. Nastavila je:
     "Tako je neki mlad otac nasrtao na babicu, čak joj naređivao da ona mora poroditi njegovoga sina, muško i samo muško. Babica je grubo dograbila za ruku nasrtljivog budućeg oca i povela ga i uvela u "Specijalno odeljenje", privela ga iznad inkubatora i novorođenčeta bez obadvije ruke, rekla mu je sa pola srxbe: 'I ovome djetetu ime je sin.'"
     "Biće što bude, samo nek nije nakazno. Dijete je dijete, imaš pravo, nema ljudskog opravdanja za drukčije mišljenje", Goran je ovo izgovorio isključivo zbog dubokog dojma iz njene priče, ali i zbog bračnog mira, ona je to osjetila i prihvatila uz napor..
     Nada se opet nađe na Goranovim grudima čineći sve da smetne tragove malopređašnjih povreda, željela je da na najbolji način iskoristi rijetku priliku osame sa mužom. Teško se oslobađala tjeskobe u grudima, ali je naslućivala razvedravanje u sebi, radovala se dugom danu koji se najavio. Baš kad su i posljednje tegobe napuštale njene grudi zapljusnulo je novo, nikad ranije sretano stanje, ono koje remeti utrobu.
     "Stavi ruku, ovdje", povlačeći Goranovu ruku govorila je uznemirena supruga.
     "Pa, šta onda?" iznenađeno će on.
     "Osjetiš li?" prošaptala je.
     "Ne!"
     "Pričekaj malo", protepala je.
     "Pokreće ti se stomak", iznenadi se Goran.
     "Dijete!" reče podigavši desnu obrvu.
     "Dijete?" iznenadi se budući otac.
     "Oživjelo", blaženim glasom će buduća majka.
     "Oživio – sin!"
     "Opet ti!?
     "Izvini, ovog puta samo sam se našalio", Goran kaza istinu, želio je po svaku cijenu da suprugu učini blaženom i veselom, kao što je bila i svjetlost tog mostarskog majskog jutra.
     "Vidiš, i ono se pobunilo protiv tvoje priče. Povrijedio si ga, hoće da ti kaže to. Koprca se kao da bi da ustane..." Nada je već potpuno opuštena i blažena.
     "Izvini dijete, moje, oprosti, " zatepa Goran toplo ljubeći od zatezanja kože uglačani stomak majke. Raznježio se a u tome nije vješt, pa izgleda pomalo i smiješan i zabavan.
     Oživljavanje ploda u majčinoj utrobi prvo je uspostavljanje odnosa između djeteta i roditelja. Ono tim činom najavljuje život, i opominje na roditeljske obaveze. Za oca je to poseban trenutak, potvrda biološkog nastavka, pa taj čin pamti, kod prvog djeteta, kao događaj koji se zbivao u njemu. Goran ga doživi baš tako, kao da se dogodio u njegovoj utrobi, u njemu progovorio je sin, opet sin, došao da potvrdi nastavak života. Oraspoloži se preko svoje mjere, poželi da grli i ljubi, opet bezgranično dragu i milu suprugu. Obasu je poljupcima, dograbi u naručje pa ljubeći ponese u malu sobu. LJubeći je neosjetno sa nje skinuo je i ono malo platna.
     Jedno neusaglašeno pitanje je među supružnicima lebdilo dugo, pa se koji dan iza ovoga događaja otvorilo, bilo je to nakon poslijepodnevnog počinka. Goran će otpočeti dok su još bili u krevetu.
     "Žaliću se na plaću."
     "Nemoj! Nećeš dobiti povisicu, a obogatićeš se novim protivnicima", supruga i saradnica na poslu , Nada, potpuno je obavještena o pitanjima koja je otvorio Goran, ali ona nije potpuno na njegovim mislima.
     "Ne mogu da se pomirim, početnik sa fakultetom više od mene, a još ne zna ni hodati kroz fabriku", Goran ovako govori već poodavno..
     "Čovjek ima fakultet, inženjer je..." ona bi da u njemu stiša pobunu.
     "Ali ne zna raditi kao ja", Goran tjera samo svoje.
     "U socijalizmu je tako, diploma! Možeš ostariti, ali neće te postaviti na rukovodno radno, mjesto visoke stručne spreme, a ono, samo po sebi, donosi plaću", Nada iznosi stav koji je u njoj formiran odavno.
     "A mogu mi davati poslove visoke stručne spreme – najteže. Jer, ja sam najbolji konstruktor." U Goranu, očito je, rasplinula je već ustajala pobuna.
     "Znam, ali kako ne shvataš, takav je pravilnik", Nada ga podsjeti i na društvene norme, koje on stalno zanemaruje.
     "Ima li... mijenjati i pravilnik?" zapitaće oštro.
     "Usvojen je na referendumu, svi smo glasali", i ona će oštrije.
     "Kakav re...?" zagalami Goran.
     "Nagao si, glavom bi kroz zid. Brine me to. Smiju ti se po fabrici, i drugi znaju da to nije pošteno, ali je tako, pomire se. A ti, svoje pa svoje?! Žalio si se komisiji radničkog savjeta, odbili te, i umjesto da stanje prihvatiš kao zdravo za gotovo, ti se ljutiš, žališ, hodaš i ogovaraš ljude po fabrici. Kao da ti je stalo da imaš što više protivnika, izazivaš jače od sebe, a gubiš samo ti. Neraspoloženje već unosiš i u kuću, i u mene..." Govorila je Nada i nije prikrivala ljutnju, nastavila je i ona bučnije: "Uostalom, ko ti je kriv što i ti nemaš fakultet. I tebi i meni? U ovom društvu je to pravda, shvati to jednom, pa ćeš se osloboditi tih tegoba. Znaš, žao mi te, nerviraš se svaki dan. A zašto?"
     "Ne, neću da se mirim sa nepravdom. Moraju plaćati rad. I nama treba novac, ovoliki krediti za namještaj, šaljemo u Sarajevo... Žao mi i tebe, i tebi je teško za..." iz Gorana siktala je srxba.
     "Nemoj mene smještati u to, dogovorili smo se da ću te uvijek podržavati u školovanju braće. Za kredite ne brini, otplatićemo ih a ostaće pokućstvo", Nada je pokušala da sve smjesti na svoje mjesto i u svoje vrijeme..
     Golema ljubav i različiti pogledi na svakodnevicu su osnove na kojima je proticala prva bračna godina. Rijetki su dani u kojima Goran nije bio bar malo ljut. Ona ga je smirivala, shvatajući da je u pitanju narav koju treba svakodnevno odobrovoljavati, a tome su doprinosili i prethodni dugotrajni različiti uslovi života, pa zajedništvo valja usklađivati dugo. Najviše ga je upoznavala kroz postupke prema braći. Na njihove pogreške saspe žestoku srxbu, psovke i prijetnje, čovjek bi pomislio da ih mrzi, a zna koliko je u njemu ljubavi prema njima, i koliko je u stanju žrtvovati za porodicu, pa je kroz baš ta njegova stanja najbolje spoznavala tu njegovu plahu prirodu. I u najvećoj novčanoj oskudici, a pratila ih je zbog velikih kredita, sebe je ostavljao i bez hljeba, ali braći nije smjela manjkati ni olovka. I kad je davao zadnji dinar, njima, ponašao se kao da je pun novaca, da im ne povrijedi ponos. Takav je bio i prema njoj. Nije psovao. Ne spada u one koji suprugu obasipaju cvijećem i poklonima, ni u vrijeme trudnoće, ali nije propuštao priliku da joj donese omiljeno voće i slatkiše.
     "Evo vitamina mom sinu", govorio bi dodajući i ljubeći je.
     "Ili djevojčici", dodala bi svaki put kroz osmijeh da podsjeti na onaj razgovor u dvorištu.
     "Ili njoj", prihvatio bi uzvraćajući osmijeh.
     Nenavikla da je mazi život svaku vrstu njegove pažnje doživljavala je veoma toplo, pa ga je neposredno iza njih volila i strasno želila. Bez Gorana nije više ni umjela pretpostaviti svoj život, niti pomišljati na mogućnost takve praznine. Navikla na njegovu odlučnost pri donošenju potrebnih odluka, činilo joj se da bez njega i ne bi mogla opstati u ovom svijetu. On je osjećao njenu ljubav, i znao kolika je, pa se ponekad pitao čemu da zahvali za svoju sreću. Zbog toga se trudio da obuzda plahu narav, da manje povrijeđuje nježnu suprugu, ali mu se ipak događalo da se ponese krajnje neljudski. Kajao bi se dugo. Upravo se tako desilo i kad ga je zamolila da pođe s njom do ginekologa.
     "Ja kod ginekologa?" grubo je dočekao njen zahtjev.
     "Ne ti, ja ću kod ginekologa. Ti ćeš mi praviti društvo. Znaš, uz tebe se osjećam sigurnije", tiho će Nada da u njemu ljutnja ne ižđika.
     "Ni slučajno, ja kod ginekologa, da mi se smiju?!" bi neumoljiv, ali čim je ona prešla kapiju pokajao se, i po ko zna koji put zapitao se – zašto je takav?
     Vrativši se, tom prilikom, kratko je nosila ljutnju, pa mu saopšti da joj je otkriven visok krvni pritisak, loša krvna slika, te da mora piti neke lijekove. On uzvrati kao da je dijete, ljubio ju je, trčkarao da joj ugodi, da nadoknadi propušteno. Ona to sve prihvati od prve, sa najvećom ljubavlju, uživala je u pažnji, zaboravila je na drskost kao da se nije ni dogodila. Ali je već u slijedećoj prilici došlo do nesporazuma. Nije joj dozvolio da popije propisane lijekove.
     "Ne volim da to piješ. Zbog djeteta", nenadno ispriječiće se.
     "Moram!" uzvratila je sa čuđenjem.
     "Nemoj!
     "Ti si, Gorane, stvarno nekad nemoguć", začuđena je i ne zna kako da postupi.
     "Znaš li kakvo je dijete u onog doktora?" zaskočiće je pitanjem.
     "Defektno, zašto meni to pitanje?"
     "LJekar, pametnjaković, htio da mu žena rodi nad-dijete... Šopao ženu tabletama, te za majku, te za plod..." nabrajao je ljutit budući otac.
     "Polako Gorane..."
     "Zašto polako, sad sebi doktor čupa kose?! Nema zdrava poroda bez majke prirode", Goran je zapjenio, jer on se istinski boji lijekova pred porod: Ono što priroda nakalemi čovjek ne može svrnuti, može samo nagrditi, kaza i nastavi: "Protiv sam da se plod u majčinoj utrobi truje hemijom, veliki je to rizik. Samo prirodno, vitamini – voće i povrće. Piti sokove, kretati se, ne naprezati..." Po ovim pitanjima on je ranije razmišljao, čitao i raspitivao se i ima potpuno formirano mišljenje.
     "Ali, Gorane, kome će ljekari?" i Nada, takođe, ima izgrađen svoj stav.
     "Kakvi ljekari, šta oni znaju? Medicina je toliko uznapredovala da je u stanju utvrditi da ni jedan čovjek nije zdrav, ali mu ne može pomoći", reče Goran, pa ljutito dograbi lijekove i odbaci ih u korpu za smeće.
     Nada zaplaka pitajući se kako baš nju da dopadne tako nerazuman čovjek, i pitajući se da li će ikako moći živiti s njim. Za tren se pokaja što ga ranije nije bolje upoznala, zažali što se i udala za nj. Stislo joj se kao ni jednom do sad kako je u braku, ali nije dalje uzvraćala, tiho se povukla u malu sobu, bacila se na krevet i jezivo zaplaka.
     Kad se isplakala i malo smirila, nekim unutrašnjim osjetilom shvatila je da Goran nije u kući. Prvi put je otišao ne rekavši gdje će, i bez pozdrava, prisjeti se pa poče gonetati njegovu nakanu. Ne mogaše doći do pametne pretpostavke, možda i nije izašao, pretpostavi pa ga poče tražiti u velikoj sobi i avliji, čak je provirila i kroz kapiju. Nije mogla da se pomiri još i sa ovim. Poražena sjede na avlijsku stolicu i nastavi da tuguje.
     Sahatak iza događaja prenu je nenadna zvonjava kapijskog zvona, toliko ju je iznenadila i pojava uglednog ginekologa, u društvu sa Goranom. Ipak, Goran je divan muž, bi prvo šta je pomislila.
     Dugo su ostali u ugodnom razgovoru. Kao uzgred razgovarali su o pitanjima vezanim za trudnoću, o njenom slučaju posebno, da bi na kraju zajednički došli do zaključka po kojem treba uzimati baš one tablete koje je Goran već bio bacio. Po ispraćanju gosta Goran se dugo izvinjavao, mazio suprugu, nosao po avliji čineći dječije gegove, da je više oraspoloži.
     Kako se primicalo vrijeme porođaja, u Nadu se uvlačio strah od poroda, naročito noću. Nenavikla spavati na leđima, taj položaj joj je preporučen, snovi su bivali sve kraći i tegobniji, ustajala je umornija nego je lijegala. Jela je sve manje, osjećala se iscrpljeno, čak je hvatala i nesvjestica. Strah je napadao i danju, u glavi je zagospodarila misao – podleći će pri porodu.
     – Molim te, ne ostavljaj me samu – reći će jednom prilikom kad se Goran spremao da pođe na neki samoupravni sastanak.
     – Šta ti je na jednom, nisi valjda ljubomorna? – polušaljivo uzvratio je Goran.
     – Strah me. Ne idi, večeras! – gotovo da je bila panična.
     – Gluposti!– reče nastavljajući da se oblači.
     – Znam, glupo je. Ali, mene je strah, bez tebe – otvorila se.
     – Ne izigravaj djevojčicu – kaza i pođe.
     Čudni su ti muškarci, drveni, pomisli braneći se od suza koje su navirale. Ima pravo, glup je strah, ali je i bezobzirno ne prići ženi, popričati o tom strahu. A ne, glupost je i odoh. Meni se to ne bi moglo dogoditi, mislim da ne bi. Da ga ogrebe drača trčkarala bih oko njega, a kamoli ženi u mom stanju. Ne razmišlja, i ne pomišlja koliki se strah uvukao u mene, ne primjećuje da sam bez apetita i sna, ili i to smatra prirodnim pojavama koje normalno prate trudnoću. A ako mi pozlije, sama, misli li o tome? Ne, on jednostavno ne misli, a da se desi što nosio bi me na rukama, kao bebu, tepao mi i plakao. Nerazboriti su muškarci, i svojeglavi.
     Nadu je mračenjem zaogrtao sve snažniji strah, čak i protuhe su počele da se objavljuju, u nakani su da joj uguše dijete. Pođe da upali svjetlo na dvorištu, ne smjede izaći na nju. Prisjede na prag, sklupča očekujući neki prepad. Baš kad strah posta bolan u grudima strecnu rezak zvon sa kapije. Na sreću prepozna Goranov hod.
     Razmišljao je o ženinom strahu, početkom sastanka naturila mu se ta misao. NJu je strah, odista, zaključio je. A ja je ostavio!? Nije mogao da se uključi u tekuću raspravu na sastanku. Neljudski sam se ponio, još u njenom stanju, nisam čovjek a još manje dobar suprug, ako to neću biti ovih dana, a kad ću, zapitaće se u vrijeme već zavatrene polemike oko radne discipline. Nekontrolisano se podigao, rekao da ga muči stomak, izvinuo se pa žurno krenuo kući. U usputnoj piljarnici vidio je banane žute kao vosak. Godinama nije bilo takvih, obradova se znajući koliko ih Nada želi.
     "Odkud ti?" izgovori prikrivši dotadašnji strah i navrlu dragost.
     "Kako, odkud?" on se napravi nevješt: "Izašao da svojoj dragoj supruzi kupim 'vitamina'."
     "Vitamina?" obradova se njegovoj dobroj volji.
     "Da, vitamina. Za sina!" otegnu kroz smijeh pružajući zamotuljak.
     Ugledavši banane Nada se đipnu, ovjesi o Goranov vrat. Sjedoše i dugo ostaše držeći se za ruke. Tepao joj je, pričao šale, dražio je govoreći da će roditi djevojčicu, koja će voljeti samo oca, i čitavo to veče činiće po njenoj volji."
     "Gorane!" nenadno će Nada ozbiljnim glasom, koju veče iza onoga događaja: "Reći ću ti nešto, ali ako se nećeš narugati?"
     "Narugati, tako ozbiljnoj gospođi!?"
     "Budi malo ozbiljan. Meni se čini da su trudovi, porod, počeo..."
     "Govoriš... ozbiljno?" prestrašeno je prekinu Goran, on se uvijek plašio tog trena, plašio se te vrste odgovornosti .
     "Mislim, jesu."
     "Koga da zovem, šta...?" Goran je posve zbunjen.
     "Ništa. Bez nervoze. Može i da zavara, naročito kod prvog poroda, tako kažu iskusne žene. Ja ću se polako spremati, a ti uzmi zdravstvenu knjižicu, pa ćemo u laganu šetnju. Neka smo bliže porodilištu. Preporučuje se šetnja neposredno pred porod, dodaju te žene, lakše se rađa, tvrde."
     Činilo mu se da protiče vječnost, i da bi morao dosta brže obavljati sitne radnje koje mu nalaže njegova ženka-porodilja. Požurivao je uporno, ni sam ne zna zbog čega, valjda tako se suprotstavljao svojoj stegnutosti. Kršio je prste hodajući po sobi, prisjećao svih razgovora iz posljednjih dana, kajao se zbog nedovoljno iskazivane pažnje prema gravidnoj supruzi. Bar da je doslušavao žalopojke njenog teškog stanja, crnih snova i strahova, koje je prepričavala. Sad on doživljava sve to, jedno za drugim, teško kao i ona dok ih je prepričavala. Na jednom i on vidi Nadu na samrtnoj postelji. Uplaši ga ta slika koju ne može da smetne, pa se poče braniti riječima koje su požurivale ženu sa trudovima. A ona je bila potpuno drugačija od one koju je gledao zadnjih dana, ni traga nervoze i straha, smirena i blažena, zagledao ju je više puta da se uvjeri u takvu nju.
     "Nemoj se plašiti", izgovori a da ni sam ne zna zbog čega je to rekao.
     "Ne, to je prošlo. Sad treba roditi dijete, nema tu više straha, ni gluposti, valja rađati zdravo. A za to treba snaga, i čitava pamet..." Smireno i nježno izgovarala je Nada, a Goran je jednako drhtao i divio se njenoj snazi.
     Lagano šetajući prema porodilištu govorila je samo ona. Otvorila dušu, kao da on tek sad saznaje o njenom tegobnom životu, pa žali za sve nepravde koje joj je učinio još i on. Tek je ovim razgovorom shvatio koliko je djetetu teško živjeti u sirotištu, i kako je golema želja dječija da upozna roditelje. NJeni nisu preživjeli rat, zna, a ima potrebe da ne vjeruje u to. Sve zemaljske ljubavi utkala je u dijete koje nosi, i one što su za djecu, i za brata, i sestru, i za roditelje, i baku... Sve joj se to sastalo u ovoj večeri, kaza, sklupčalo u bebu koju će donijeti na svijet. Držeći je ispod ruke Goran je osjećao toplinu svih tih ljubavi, osobito onu prema njemu. Kad bi mogao da učini što za nju, da joj pomogne, da pretoči tegobe iz nje, da on preuzme i ponese sve njene tegobe, jedino tada postao bi srećan i rasterećen u ovoj večeri, večeri poroda. Svukao bi i mjesec s neba, kad bi ozgo mogao snijeti zdrav porod, pomišljao je gledajući u pun mjesec koji je ubjeljivao mostarske uokružene strmine. Stigli su do porodilišta, ona je ušla, a on ostao je okamenjen ispred vrata.
     Svu noć Goran je dežurao šetajući oko porodilišne zgrade. Svićalo je a on već dugo stoji iznad bolničkog vratara Vlade Bovana, koji dremucka na izdrndanoj klupi. Kako ove noći može da zaspe vratar, ili bilo ko pod porodilišnim krovom, pitao se i ljutio gledajući u bezizražajno, od sanjivosti podbulo lice. Više i ne zna koliko je puta okrenuo broj porođajne sale. Dosadio babici, na zadnji poziv jedva mu je i odgovorila:
     "Šta gnjavite, stalno. Neće još."
     Prsti su sami grabili po brojčaniku, pa tamo podrhtavali i promašivali cifre. Zamišlja kako je Nadi, koliko se muči, i svaki put želja samo da bude živo i zdravo – obadvoje.
     "Porod je normalan. Dobili ste sina..." bezbojan, služben glas, o porodu obavjestio je oca.
     Kao da su u Goranu dva litra alkohola, istrčao je iz porodilišta i govorio na sav glas. Grabio je nasumice, smijao kao luda... poželje gostionicu. Lutao je zorom kad je sve zatvoreno. Išao je pričajući:
     "Sin, sin, sin... imam sina... sin!"
     Uporno je oblijetao porodilište u koji nisu dali zbog epidemije gripa. Kako može neko zabraniti roditelju da vidi dijete, pitao se opsjedajući debele zidove. Mora vidjeti Nadu, mora, jače je to od svih zabrana i razuma. Odlazio je kući i odmah se vraćao, šta će u njoj bez Nade, a možda njoj treba nešto, riječ, nježna ruka, poljubac...
     Uvukao se u porodilište tek poslijepodne, i tada protupropisno i potajno. Banuo je među porodilje i stao iznad Nade, ne znajući šta bi sa sobom. Pomišljao je i da se prostre na sred sobe, kao pred boginju, od sreće pred blaženim licem, i nabojem ljubavi koja ga je zapljuskivala. Poljubac iskren i čvrst potraja sve dok ne pretočiše ova osjećanja u žedne duše. Klecala su mu koljena i đikala požuda.
     "Od kud vi, tu, druže?" prekinuće ih strog glas dežurnog ljekara.
     Izvlačeći već oznojenu ruku iz Nadine, osjeti u njoj pismo koje ugura u xep, čitaće ga tek kad dođe kući, odluči još u tome trenu, čitaće ga polako na krevetu, njihovom krevetu, u miru, da na osobit način budu zajedno.
     Oči će, zaista, vlagom zamagljivati hartiju sa koje će gutati riječi:
     "Dragi naš – TATA!
     Mi smo dobro i jedva čekamo da budemo s tobom. Kad budeš polazio po nas, a biće to sjutra, ponesi:
     Za mene odjeću iz bijelog zavezaja, koji se nalazi na zadnjem pretincu ormana.
     Za sina je zavezaj, plavi, u vrhu tvog ormana.
     Usput, molim te, kupi, za SINA, jednu benkicu.
     Puno te volimo, TATA, i jedva čekamo da te vidimo.
     Tvoj SIN, i vjerna supruga.
     Mili i Nada
"


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – glava6.  

       Prvi dječiji zov, u brak Nade i Gorana, unio je posve novo raspoloženje, i nove odnose koji su se u potpunosti podredili interesu čeda. Više nije bilo nesporazuma među stalno razdraganim roditeljima, a kad se koji put i objavi Goranova plaha narav Nada ga hvata za ruku i odovodi iznad kolijevke da kaže: "Pogledaj nevinašce, naše dijete, ono je nesrećno kad je tata ljut." Goran bi se u trenu ovladao, sljedeća ljutnja trajala bi kraće, i sve kraće, i gotovo prestao je da se ljuti u kući, a to je za Nadu bio jedini kamen koji je žuljio, evo nestao je i on, i ona je srećna majka i supruga. Konačno, ostvario se dugosanjani san siročeta.
     Već po rađanju beba je bila čista, lijepa, čak i vesela, sin je i mio kakvog su ga roditelji vidili i prije poroda, i kada mu je Goran već bio dao ime – Mili. I djeverovi će bratića dočekati sa istinskom ljubavlju, i oni će se staviti njemu na uslugu, svo četvoro će se utrkivati koje će prije priskočiti i bebi biti od ruke. Svaki dan će barem jedno primjetiti nešto lijepo i novo oko djeteta, a sa prvim gugutanjem, osmijehom, korakom i riječju i bukvalno saživljavaće se. Kad je već i dijete bilo stasalo za one prve igre, Nadin stomak je najavljivao novi porod, koji će se i dogoditi u tišini, gotovo nezamjećeno u sjeni prvog djeteta, rodiće se djevojčica, onako kako je majka i poželjela. Glavna pažnja kućne čeljadi i dalje biće usmjerena prema Milom, ta muško je, ali koji već umije da zasmije, a djevojčica se rijetko oglašavala, posve je mirna i ona u skladu imena koje su joj dali – Mira.
     Ratno siroče, bez roditelja, braće, sestara, rođaka i starih porodičnih prijatelja, Nada je stasavala u vremenu sveukupne izaratne neimaštine, željna svega, siromaštvo je shvaćala isključivo kao lično, uvjerena da su djeca gladna samo po sirotištima – zbog toga što su siročad. U njenu svijest nije ni dopirala pomisao da i djetetu uz roditelje može biti loše, prosto roditelji to ne bi dozvolili, njeno je duboko uvjerenje, koje će ostati kao stamen stožer njene ličnosti, pa sada kad je ona postala roditelj njena je sveta dužnost da oko djeteta čini sve ono od čega nastaje sretno djetinjstvo. Kad je lijepo njenoj djeci, kad se zdravo osmjehuju u onim prvim i najnaivnijim igrama, njeno srce je ispunjeno toplim prelivima, i njeno lice je gotovo stalno u osmijehu, koga najčešće nije ni svjesna. Obilju svježe zasnovanog doma uspješno doprinosi Goran, koji je u svemu postao suprug i otac, baš onakav kakvog ga je Nada zamišljala kroz čitavo siročanstvo i djevojaštvo.
     Srećno djetinjstvo svoga poroda Nada je doživljavala i uživala više od roditeljskog užitka, kroz njihovu sreću doživljavala je i onaj dio toplote svoga neostvarenoga doma iz djetinjstva. Blagodaran život Nadinog i Goranovog doma trajaće koliko ranoproljetni ptičiji poj, u obilju porodične ljubavi i svekolike sreće. Da su što duže uz djecu, i da što više za njih rade i zarade novaca, to je sažeta filozofija njihove životne sreće, koja ne mjeri vrijeme ni pojave, ako neposredno nisu u doticaju sa njihovom djecom.
     Desetak godina će za roditelje Mira i Mili biti najveća zabava koja se može ostvariti na jedinoj zelenoj planeti, u majci više neće biti žudnje za kinom, pozorištem, putovanjem..., sve ona to ima u kući, i više, ali kad za to budu dorasla njena čeda, vodiće ih koliko god oni budu to želili. U miljeu porodične ljubavi i sreće godine će prolaziti, brojiće se samo poradi uzrast svojih čeda, uz najveću sreću proslavljaće rođendane, naročito prve, naročito pete i najsvečanije desete.
     Goranovo djetinjstvo satkano je samo od ružnih prisjećanja, uz siromaštvo i neimaštinu svake vrste, u njemu je najsnažnije sjećanje o zakinutosti za ljubav, njegova je nepokolebljiva misao da ga niko i nikad nije volio ni želio, ponekad čak tako misli i o roditeljima, jer svima bio je nedobrodošao, nesimpatičan, čak bi se moglo reći i ružan dječačić. NJegovo djetinjstvo proticalo je u vapaju za toplom rukom, koja mu je trebala da bi ga pomilovala po glavi, ali te ruke nije bilo, umjesto nje lebdila je batina. Jedino Goran zna sve boli nesrećnog djetinjstva, jedino on zna šta djetetu treba priuštiti da bi bilo i srećno, pa kad je on stekao svoj porod ima snažan nagon da im podari ono što on nije mogao da dokuči. Kao ni Nadi, ni njemu nisu na umu njegove potrebe za kinom, pozorištem..., i on sve to već ima uz svoja zdrava i vesela čeda, i vjernu i zanosnu suprugu. I njegovo vrijeme, zaista, mjeri se dječijim rođendanima, i on, najednom, ima jedan problem sa kojim se sve teže iznosi, ne može dugo bez djece, već mu je dugo i vrijeme neminovnog izbivanja na poslu, pa u povratku i žurbi vidi samo sliku djece koja će, na njegovu pojavu, raširivati ruke i trčati u zagrljaj. Pusta srećo srećna li si, znao bi da kaže dok je sa Nadom usaglašavao potrebe i postupke oko djece.
     Mladi roditelji su u svemu saglasni i nagodni, a kako i ne bi bili kada je ljubav razlivena na sve strane, čak i zidovi njihovog doma opčinjeni su njome. LJubav između Nade i Gorana podrazumijevala se, i služila je kao neprobojna porodična zavjesa u pozadini, kroz koju nije mogla ni nedobronamjerna pomisao.
     U životu ljudi, nekako, najneosjetljivije izvuku se godine dok su im djeca mala, obično se to podudara sa prvom decenijom života prvog djeteta. To vrijeme poklapa se i sa najsnažnijim periodom roditeljsih intelektualnih i fizičkih perioda života, kada se dostignu ili se neće ni dostizati poslovne karijere, kad se napravi ili se neće nikad ni napraviti kapital, to je period kada roditelj premnogo treba djetetu, i to je period kada roditeljima stalno manjka koji sat u danu, i zbog toga taj period života, ali samo na izgled, protrče kao da je trajao tren, a završava najčešće nekim od događaja vezanim za djecu, kada to biva povod za mnoga preispitivanja i osmišljavanja novog pristupa životu, svom i dječijem, prije svega zbog djece. Za roditelje obično tada nastaje životni lom, koji nisu očekivali pa su zatečeni, jer obaveze prema djeci nužno podignute su na veći nivo od njihovih poimanja, to što traže više nije samo djetinje, nije više samo naivno, a nije više ni jeftino.
     Osobito u domu Nade i Gorana vrijeme je proticalo bez potresa, a kad su neke stvari kod djece počele očito da se mijenjaju, oni nisu bili potpuno svjesni promjena i njihove nužnosti, začudno su se pogledivali i ponavljali kao u čudu: Ova naša djeca porasla su... Rastu kao iz vode... Nisu više mala... Zamisli šta je uradio onaj naš mali... Zamisli šta mi reče ono dijete... U tih desetak-dvanaestak godina roditeljska ljubav, sama po sebi, preslikavala se na kućni duh i dječiju dobrotu, u kojoj je, naročito po odseljavanju djeverova, zavladao sklad i tišina, kakve bi poželili svi ljudi planete. Za budućnost djece, roditelji su namakli i materijalnih dobara, dokupili su i proširili kuću u kojoj su započeli zajednički život, kupili su najsavremeniji namještaj, kupili su i jedno parče zemlje u Blagaju i uštedili novaca da na njemu mogu započeti sa gradnjom kuće za odmor. I oni su, po njihovom dubokom uvjerenju, obavili sve obaveze koje se pretpostavljaju kod vrijednih i odgovornih roditelja.
     Svi roditelji, bez izuzetka, zadovoljni su sa onim kako su i koliko učinili oko svoje djece, čak zna iznenaditi velika hvala i onih roditelja koji po opštim mjerilima za svoju djecu nisu obavili ni minimum obaveza. Zna iznenaditi žalopojka i onih roditelja koji su, po opštim mjerilima, obavili i premnogo za svoju djecu, a oni su nesrećni misleći da su morali i više. Nada i Goran, moglo bi se reći, spadaju u ove posljednje, učinili su više od drugih roditelja, ali žao im je što nisu i više, pa o tome koji put i razgovaraju. Ipak, srećni su, jer objektivno gledano, djeci su pružili srećno djetinjstvo i djeca im to uzvraćaju svojim zdravljem i razdraganošću.
     Kod djece, kad ocjenjuju roditeljske učinke, postoji jedan kriterijum koga roditelji nikad ne mogu da shvate pa ni da prihvate. Po tome kriterijumu, zahtijev od roditelja podignut je za koji korak od onih ostvarenih roditeljskih učinaka, uvijek za koji, bez obzira koliko visoko stajalo njihovo ostvarenje. Zbog toga su sva djeca jednako nezadovoljna sa svojim roditeljima, sva za istu razliku nedostignutih koraka, s tim što su ti koraci razlike na posve različitim visinama. Dok bude svijeta i vijeka, djece i roditelja, uvijek će se odnosi zasnivati na nesporazumima nastalih iz razlike pretpostavljenih a ne ostvarenih koraka. U dječijoj svijesti ta roditeljska krivnja jasna je i potpuna, a kod roditelja ne dopire ni u predvorje svijesti. A i kako će biti jasna kad je dijete jednako nezadovoljno sa roditeljskim učinkom, pa bio on, na primjer, na desetom ili stodesetom stepeniku, njihov je zahtjev, na primjer, za pet stepenika naviše, jednako strog i za petnaesti kao i za stopetnaesti. U takvim pogledima, koja su utemeljena u dubine njihovih bila, do pomirenja ne dolazi i ne može doći, pa će iskre da traju, i samo kod jakih karaktera i kućnih odgoja ne raspaljuju se u požar. Ali i kod njih, bez izuzetka, i naročito kod onih najboljih roditelja, dogodiće se osporavanja i povrede, koje će dijete nesvjesno da čini roditelju, i roditelj će te rane teško nositi i iznositi – kao žive rane, one neizlječive, koje će roditelj odnijeti i u grob.
     Taj takozvani sukob generacija, pitanje je svake generacije, i obično to biva kod roditelja koji su puni sebe od zadovoljstva zbog očitih ostvarenja oko svoje djece. Biće to povodi za duboka razmišljanja i pozivanja na razne filozofske postavke, a sve u cilju poravnanja u kući, do kojega neće i ne može doći. Jer dijete, na početku života, umije da gleda i vidi samo ispred sebe, a ono što već ima ostvareno od roditelja, za njega je logična i polazna pretpostavka o kojoj ne treba ni razmišljati, misao je i pitanje zašto nije iznad toga, i ne pomišljajući da se upitaju koliko je roditeljskih napora uloženo do tog nivoa na kome su zatečeni, i odakle započinju da osmatraju i mjere vrijednosti. Sa prvim takvim neprijatnostima roditelji se počinju susretati kad u djecu počnu da useljavaju prvi pubertetski naboji. Ni na koji način još nisu spremni za tu vrstu dječijih problema, i u kratkom vremenu dolazi do velikih nesporazuma i dječijih udaljavanja od nepokolebljive roditeljske ljubavi, koju oni, na jednom, ne vide, ne žele, ne trebaju i nipodaštavaju.
     Mili i Mira imaju po dvanaest i deset godina, sve više imaju prigovora roditeljima oko više pitanja, a iznose ih sve bučnije i nestrpljivije, Mili sve drskije a Mira sve istrajnije. Započelo je svakodnevnim sitnim pitanjima, prigovorima i raspravama, u kojima se sve snažnije ocrtavo prigovor za neispunjavanje nekih osnovnih roditeljskih obaveza, koje Nada i Goran nikako nisu mogli da vide, prije su shvatali da je to atak na njihove dobrote i učinke prema svojoj djeci, a koji dolaze od loših uličnih i školskih uticaja. Sa ovim promjenama prva se susrela majka. Nenavikla na povišen glas u kući, a Mili je i na najblaži ukor uzvraćao lupom i galamom, ona će te prve nesporazume doživjeti poražavajuće teško. Dok još nije ni slutila iz čega i kud to vodi, sve strožije opominjala je djecu, prijetila, pa i laćala se batine (kutlače). A kad je sin počeo uzvraćati krajnje drsko, žestoko vrijeđajući njena osjećanja, prvo se zbunjivala, pa zabrinjavala. A kad je naišla faza i bukvalnog iživljavanja nad sestrom, svakodnevnih tuča iza kojih su ostajale masnice, pa i rane, Nada će se isprepadati, jer osjetiće sve neravnine puta kojim je krenulo njeno dijete. Najteže joj je dok je na poslu, drhti iznad crteža koje i ne vidi, jer je u mislima sa Mirom koju možda baš tada tuče Goran, a ona joj ne može ponoći. Mira je istinski ugrožena, Nada je zaplašena, jer više nije bilo dana a da, po dolasku sa posla, nije zaticala premlaćenu djevojčicu, koja je u golemom strahu šaputala:
     "Mama, tuče me Mili... prijeti da vam ne kažem."
     "Dječija posla. Takvi su muškarčići, prave se važni. Jači je, popusti pa te neće tući", govorila je majka milujući je po kosi, tješila je riječima u koje ni sama nije vjerovala, ali do drugih nije znala kako se dolazi.
     U ovoj, već trinaestoj godini života, Mili se naglo budio i galopirao ka primjerima obijesne i razularene mladosti. Majka je sve manje razumijevala njegove postupke, i sve manje znala kako joj je da postupa. Nesrećna je, misli da je nesrećnija nego je bila ikad u životu. Pokušavala je da u sinu izmjeri stepen strpljivosti, i po tome približavala mu se da bi povela razgovor i posavjetovala. Iznad svega brinula se za Miru, koja je već dostigla zabrinjavajući stepen zaplašenosti, a i objektivno gledano, mala više i nema uslova za normalan život. Na djelu je roditeljska obaveza koja je očita a ne ispunjava se, dijete se mora zaštiti, ali kako. Povremeno još je i uspijevala da sinčića, kako ga još zove, privede razumu i da mu predoči nedjela koja čini, u kojima je on, svjestan svojih pogrešaka, obećavao da će se popraviti. Tokom razgovora sticala je utisak, koji je i nije varao, sin se iskreno kajao, pa odlučivao i obećavao da će se popraviti. Iza tih razgovora bivao je razumniji koji dan, nikad se nije znalo koliko dana, pa kao da u njega ponovo uđe đavo, kako kaže Nada, bez razloga pretuče sestru, i to tako snažno kao da je nadoknađivao propušteno. Zadnjih dana to ponašanje postalo je krajnje zabrinjavajuće, majka se već istinski plaši za zdravlje, pa i život djevojčice. Sve češće molila je šefa da joj dozvoli izlazak iz fabrike, da nenadnim dolascima njegovo ponašanje stavi pod kontrolu. Djevojčica Mira se bezgranično veselila njenim upadima u kuću, i molila da dolazi češće.
     "Neka si došla, i danas je nemoguć", uhvativši mu leđa, već gotovo svaki put Mira je došaptavala majci.
     U podjeli kućnih obaveza Nadine su bile one oko djece, jedino kad ih ne bi mogla obaviti sama Gorana je pozivala u pomoć, a njegovo je bilo pribavljanje materijalnih dobara za porodičnu dobrobit. Imajući na umu Goranovu plahu narav, Nada je koliko je god mogla sama rješavala pitanja oko djece, pa i ove već zabrinjavajuće sinovljeve izgrede, na Gorana ih ne prenosi u punoj mjeri, već tek toliko da otac ne bi bio zatečen i nekom većom manguparijom, kako je to ona tretirala i nazivala. Kad je, jednim od tih dolazaka u kućnu kontrolu, zatekla Miru pretučenu do mjere da se nije mogla ni podići, i dok je dvoumila da li da traži ljekarsku pomoć, a već svjesna da razgovori sa Milim više ne pomažu, odlučila je da se temeljno posavjetuje sa Goranom.
     "Mili tuče Miru, " uz večeru, toga dana, tiho i smireno otpočela je Nada.
     "Znam, takva su djeca."
     Nadu iznenadi ne baš velika njegova zabrinutost za pitanje od koga ona već dugo ne spava. Na tren pokušaće da to u njemu spozna i razumije. Prvo što joj dođe umu je činjenica da je Goran odrastao u domu sa petoro djece, u kome su i morale biti dječije igre i tuče. Ona je bila sama i te okolnosti ne zna ali pokušava da pronikne u njih. Ipak, batine koje dobija Mira, ne spadaju ni u jedno dječije područje, iz toga uvjerenja još će podići nivo ozbiljnosti razgovora, nastavila je:
     "Tuče je svaki dan, bez razloga tuče je, i mnogo. Narastao je, jak je za nju, njegovi udarci nisu više udarci djeteta. Tuče je previše. Moramo zaštiti dijete..." nastavila je posve otvoreno, kako nije bila planirala.
     "Nije mi se žalila. Nije mi se žalila tako ozbiljno", već se i na očevom licu počela ocrtavati zabrinutost, znao je on o ovome više nego je do sada pokazivao, Nada umije da to prepozna na njegovom licu, i prepoznala je.
     "Ne smije dijete ni da kaže. Priprijetio joj je!" dodala je.
     "Dobro, ja ću razgovarati s njim", kaza Goran i na tome završi taj razgovor.
     Goran je prvo pozvao Miru, pitao kako se slaže sa bratom. Dobio je neodređen odgovor. Lice joj je govorilo da ima šta da kaže ali je po Nadinoj, ona ne smije da govori. Sjutri dan razgovaraće i sa Milim, koji od prve kaza da su njegovi odnosi sa sestrom posve dobri. Prepoznavši laž otac će strožije:
     "Zašto tučeš sestru?"
     "Nisam! Vi mene mrzite, naročito majka i ona. NJih dvije lažu na mene, nikad je nisam ni dodirnuo", Gorana je iznenadila sinovljeva suza, koju poznaje kao dušu svoju, na tren ga je rastužila, ali i veoma zabrinula.
     "Dobro, kad je tako, ali nemoj da dočujem da si je udario", Goran nađe da je na taj način bilo najbolje završiti razgovor, iako je bio svjestan da čak ništa nije ni počeo da rješava.
     Mili ne izdrža dugo, svega dva dana, i onda će bijes svom žestinom da iskulja nad Mirom. Tukao ju je nemilice, pesničio, gazo i udarao nogama. Mira će se, uz golem strah, povjeriti majci, ali i zaklinjati je da ne kaže ocu. Opet dođe do razgovora majke i sina, do molbe bespomoćne majke, da brat ne tuče sestru. Nije pomagalo, tuča je učestala, više ni jedan dan nije moglo bez nje. Nada se dosjeti da bi mogao pomoći telefon u kući, pa upregnu sve prijatelje da joj pomognu u zahtjevu za telefonskom linijom, koju je tada bilo osobito teško dobiti u Mostaru. Uspjela je. Jedno vrijeme telefon je bio od pomoći. Ipak, sin se nije značajnije mijenjao, pa se Nada ponovo obrati Goranu, zamoli da i on koji put ode sa posla. Neka Mili zna da otac može banuti u svako vrijeme, govorila je. Goran se nerado prihvatio ove obaveze, prije svega i zbog svoje plahe naravi, jer šta bi on mogao učiniti kad bi zatekao kćerkicu prebijenu, pitao je i sebe i Nadu. Nije dolazio često, a dolaženja je dobro planirao, obično bi se ušunjao u avliju, prikrio, i pratio ponašanja djece. Tako će već u trećem dolaženju biti svjedok bezobzirnog ponašanja sina i bezpovodnog batinanja. Umiješao se. Kao hajduk iz žbuna iskočio je iza sofe, pa osuo pljuskama po Milom. Sabio ga je u ćošak i najstrožije je prijetio za slučaj da još jednom bude nasrnuo na sestru. Nije bilo presudne pomoći, i dalje je zaticao uplakanu kćerku, pa se i on, kao ranije Nada, počeo ozbiljno brinuti i razmišljati šta bi roditelji mogli i trebali preduzeti. Razgovarao je opet sa Milim, opet mu je prijetio, i tukao, ali do sreće u do juče mirnom i toplom domu nije dolazilo. Naprotiv, očito je, Mili biva sve nesnošljiviji. I pored svega toga Goran nije vjerovao da je njegovo dijete već doguralo do stepena koji će upoznati u jednom prisluškivanju prepirke Miloga sa majkom:
     "Mili, smiri se!" nakon podužeg vrijeđanja opomenula ga je Nada.
     "Neću!" Mili je grubo uzvratio.
     "Reći ću te tati!?" dodala je više da kaže nešto, nego što je mislila da prijeti.
     "Reci! ko ga j..." Mili je uzvratio pun jeda.
     "To reći tati!? Ne valja ti to, moj sine", Nada je iznenađena i zatečena riječnikom koji do toga trena nije imao mjesta u njihovom domu.
     "Ko j... i tebe i njega!" zagalamilo je iz svoga – nepoznatoga djeteta.
     Kroz Goranovu glavu protutnjaše višegodišnje slike majke Nade, koja je sa uzvišenom ljubavlju podizala to njihovo čedo. Gleda ih kao da su ispred njega na tekućoj filmskoj traci, prolaze pored njeg, sve ljubav do ljubavi. Uvijek je ta žena-majka bila ispunjena punim ljubavnim nabojem, razmišlja i prisjeća se, kao da je gleda dok kupa dijete staro tri dana. Bojažljiva je. U kadicu sipa vodu, plaši se da nije pretopla, pa joj laktom mjeri vrućinu, dodaje hladne vode, proba i dodaje. Razvija ubrljano nevinašce, pere mu lice, prsi, ručice, guzu, splakuje, posušuje, polaže na leđa, puderiše pregibna mjesta, masira po vratu, okreće na leđa, ljubi u guzičicu, ponavlja više puta, a ne prestaje da tepa i pjevuši. Povija i doji pjevušeći, i sve tako dok dijete ne dokuči slatki san. More toplih riječi izlijevala je nježno prenoseći i polažući ga u krevetac. Još jedno more topline izlijevala je ljubeći nakon što ga legne i pokrije, kada bi zastajala iznad kolijevke, da se još jednom uvjeri u blaženo stanje svog čeda. Koliko je samo puta noću ustala da prekontroliše dojenče, koliko neprospavanih noćiju uz dijete pod temperaturom, kako se teško razdvajala kad je jutrom morala poći na posao, koliko se oduševljavala prvom gugutu, koraku i izgovorenoj riječi, koliko, pita se Goran i čudi riječima koje je malo prije izgovorilo to njihovo, u najvećoj mogućoj ljubavi, podizano čedo. Danima je presjedila uza nj dok ga je naučila da izgovori, tata, ovo prisjećanje ovlaži mu oči, koliko da nauči koristiti nošu, da nauči držati kašikicu... Koliko joj se puta pomokrio u krilo... Sve to učiniti za dijete, pa da joj ono, takvoj majci, vraća uličarskim manirima, i dalje zatečen je Goran. Plela mu je i šila preobuku, vodila u šetnju, kupovala slatkiše, učila plivanje, pisanje, vadila zubiće, i uvijek puna volje i ljubavi prema svom sinčiću, a on njoj... I danas mu je robinja, pere mu, kuva, pegla, posprema posteljinu, čisti cipele, pomaže u učenju... Šta to dijete hoće od majke, pitao se ne snalazeći se pred roditeljskom nevoljom koja ga je najednom tako snažno snašla. Ustao je da presiječe prepirku:
     "Mili! Šta to reče, majci?" podvrisnuo je iako nije bio tako naumio.
     "To, što si čuo", promrmljao je zajapureni dječak.
     "Šta!?" u Goranu je došlo do pobune i misaonog potopa koje ne može da savlada, još ne može ni da povjeruje u riječi koje je čuo posve jasno.
     "To što si čuo", dijete ponovi sad već posve glasno i jasno.
     Kao da je iz Gorana na tren iselio razum, doskočio je i sa obje ruke pljusnuo po dva puta. I sin se isprsi, kao da će uzvratiti, ali uzmače pred očevom snagom, isključivo pred snagom, Goranu je naročito to ostalo jasno. Na oca sasuo je pregršt prijetećih pogleda, okrenuo se pa istrčao na sokak.
     Nada i Goran su ćutali dugo, i Mira koja je sklupčana u ćošku i koja je sa golemim strahom svjedočila nemilom događaju. Više bi volila da sama svaki dan dobiva batine nego da je ovoliko boli roditeljska tuga, kojoj nemoćno svjedoči. Reći će Milome, čim dođe, tuci me svaki dan, i na mrtvo, ali ne vrijeđaj tatu i mamu, njene su pomisli. Oni to nisu zavrijedili, divni su, najdraži roditelji. Šutnja je bivala sve gušća, u njoj je troje ljudi bilo na hiljade kilometara daleko od riječi, i sve dalje koliko je vrijeme proticalo. A potrajaće i mjeriće se gluvonoćnim satima. A sin ne dolazi kući. Ne bi ga ni u vrijeme večere, a godinama su u to vrijeme na okupu svi. Pred naletom žestokog začina tuge, i ukus jela povukao se.
     "Gdje li je?" prvo popustili su majčini misaoni dizgini. Ne bi odgovora, ni glasa, pogleda kćerku pa muža, i opet misao iz nje:
     "Gdje bi mogao biti?"
     "Doći će kad ogladni", sa očitom namjerom da umiri majku i dijete neuvjerljivo će otac.
     Ostali su još dugo u društvu mraka i muka. Goran će se povući u sobu i na krevet, pa će dozvati Nadu, da joj kaže:
     "Pođimo na uobičajeno spavanje." "Nemoj, molim te, pođi, potraži ga", bespomoćno će ranjena majka, ali i njene riječi bile su neuvjerljive, jer nije bila sigurna da je dobro to što predlaže.
     "Ne, bila bi to nepopravljiva pogreška", ne saglasi se Goran, objasnio je: "Ne smije saznati da se mi brinemo ovoliko, zloupotrebiće..."
     "Molim te!" iz Nade progovori sada već odlučan zahtjev.
     "Ako tako postupimo bježaće od kuće kad mu god što ne budemo po volji", upozori je Goran.
     "Imaš pravo. Valjda će doći", Nada je i ovoga puta pokazala da je zaista čvrsta ličnost, smože snage da prihvati to što je nagovarao i njen razum.
     "Doći će, ostavićemo otključano..." zaključi Goran.
     "Dobro", konačno pomiri se ucvjeljena majka, i ubrzo nađe se u uobičajenim izavečernjim poslovima, doći će i do zbunjene djevojčice, nježno će je pomaziti, ali i odlučno reći:
     "Na spavanje. A i ti Gorane, liježi, šta čekaš, treba rano na posao."
     Zabrinuti roditelji dugo su šaputali i prevrtali se po nedužnom krevetu, pitali se šta im je preduzimati, ali su najviše vremena potrošili na osluškivanju, nadajući se da će jednom začuti šunjanje sina.
     "Šta smo skrivili bogu pa nas kažnjava ovako nerazboritim djetetom?" više za sebe prošaptaće uplakana Nada.
     "Ovih dana me progoni jedna misao", više za sebe će Goran.
     "Greta!? Gretina kletva!?" Nada ga dočeka kao zapeta puška.
     "Da! Kletva, baš ona, progoni me", neveselo će Goran otvarajući dušu.
     "Glupost! Ali priznajem..."
     Crkveni sat, sa srpskopravoslavne saborne crkve visoko iznad Brankovca, otkuca i prvi čas zametnutog dana, a odmah iza njega i ostvarenje najveće roditeljske želje u toj noći – šunjanje.
     Goran će danima i noćima razmišljati o ovoj večeri, o postupcima njega i sina, stalno mu je lebdilo pitanje kako je trebao postupiti on, otac. Nije se moglo preći preko onog što je reklo dijete, ali da li ga je trebao udariti? Djetetu se prašta kad griješi, roditelju nije. Neće ga više tući, odluči, a kako će se ponijeti u ponovljenom slučaju, još to ne zna, još će razmišljati, ali neće ga tući. Najbolje je ne vidjeti i ne čuti sve, držaće se i te mudrosti, koliko bude moguće.
     Nada i Goran će, naročito od te večeri, sve svoje podrediti pitanjima oko posrnulog sina. Doznaće da je često u sukobima, pa i tučama, sa vršnjacima. Iz škole su stizale pritužbe na njegovo vladanje, po roditeljskom mišljenju uveličane, jer i škola, kao i dom, moraju imati više strpljenja u procesu vaspitanja tako mladih ljudi. Goran je predočavao sinu koliko sramoti roditelje i bruka sebe, zahtijevajući da popravlja ponašanje, ali od toga neće biti velike vajde. U toku razgovora sa djetetom sve se više uvjeravao da radi jalov posao, jer – mali je zločast. Obratiće se i socijalnom radniku, pa po njegovom savjetu stići će i do ljekara i pedagoga. Obraćao se i povjerljivim prijateljima, i kod svih dobivao slične odgovore i savjete – pubertet. Uporno razgovarati s malim, proći će, to su savjeti. I Nada i Goran, iz svih ovih razgovara, doći će do nevjerovatne spoznaje, gotovo svi roditelji imaju velike probleme sa svojom djecom, gotovo svi su povremeno nesrećni zbog toga, ali ipak njihov slučaj je malo složeniji od drugih.
     "Da li smo i mi imali taj pubertet?" sa pola zbilje Goran upitaće pedagoga, nakon što ga je ovaj savjetovao nekoliko sati.
     Kako se približavao trinaestom rođendanu Mili je postajao sve nesnošljiviji, roditeljski život učinio je posve gorkim. Prestao je da razgovara sa kućnom čeljadi, a nalazio je načine da ih svakodnevno izazove. Lomio je staklariju, prljao stan, odnosio sitnice, jeo tuđe obroke, uzimao tuđe lične predmete pa ih ostavljao neuredne. Iza najmanje ljutnje bježao je iz kuće. LJutito napuštanje doma postao je dio njegovih potreba i pražnjenja. Mili je imao i nekih postupaka koji su privilegija najodgojenije djece. Nikad nije uzeo novac iz kuće, iako mu stoji na dohvatu. Nije lagao. Vladao se pristojno u odnosima sa prijateljima i poznanicima kuće – nije sramotio dom.
     Šta ih snađe, svakodnevno pitaće se već izmoreni i skrhani roditelji. Dugo su raspravljali o svakom novom sinovljevom ispadu, tražili razloge i rješenja koja bi mu mogla pomoći. Dugo su držali do mišljenja da se mali naglo fizički razvio, stasao u prikladnog momčića, odraslijeg od vršnjaka, i da će ovo što ima u njemu on sam uskoro prevladati. U kući mu je dobro, izuzev učenja nema obaveza, a i dobar je đak, pristojno ga odijevaju, pa im ostaje nejasno zašto se baš u kući ponaša tako nabusito. Bili su se počeli baviti i svim njegovim vršnjacima koje su poznavali, i dolaziti do zaključka da su takva i ostala djeca. Nažalost takva shvatanja neće moći živiti dugo.
     Majke imaju čula kojim vide i najtananije nemiri svoga poroda, čak i nemile poglede tuđih ljudi. Nastavnici ne vole Milog, neki ga čak i mrze, osjeća to majka i nosi kao vreo sač nad glavom. Zašto mrze dijete, bilo koje dijete, pitaće se tražeći uzroke u sinu, ali i u svim ljudima koji ga okružuju. I Goran je osjetio da tu ima neobičnosti, potvrđivao svakim odlaskom u školu, pa se i sam opteretio tim pitanjem. O tom nije razgovarao sa Nadom, jer je teško reći majci da joj ljudi mrze dijete. Ne vole ga vršnjaci, nastavnici, a eto udaljava se i od roditelja i sestre. Kud vodi ta osama, s bolom u duši pitaju se roditelji. Nakon jednog teškog ispada Goran će dugo loviti dobro sinovljevo raspoloženje, da bi sa njim poveo razgovor, otpočeo je sa nevažnim pitanjima, da bi u pogodnom trenu nagazio i na bolan žulj, reći će:
     "Izgleda da imaš velikih nevolja, u sukobu si sa mnogima?!"
     "Tata, govorim ti istinu, mrze me nastavnici, i đaci iz razreda. Ničim ih ne izazivam, a mrze me. Izazivaju me. Onda i ja počnem mrziti njih, i tako..." dijete se potpuno otvorilo, poslije dugo vremena, otvorio se pred ocem, i to je govorilo o težini njegovog stanja.
     "Zašto bi neko mrzio dijete, to je samo tvoja uobrazilja?!" Goran je želio da je istina to što on govori, a u duši je snažno gruvala neumoljiva drugačija istina. On najbolje zna šta znači kad te ljudi ne podnose, s tim je rastao, a eto, i sina dopalo je to isto. NJega nisu podnosili zbog toga što je fizički neizgledan. A zašto ne podnose Milog koji je fizički veoma privlačan. A onda u Goranu rodi se pomisao koju nikad prije nije slutio, ljudi ga nisu podnosili, to je istina, ali da li je uzrok tome samo njegovo grdilo, ili je bilo i još nešto, ili je i samo to nešto bilo u pitanju. Možda i Mili ima to nešto, koje je dobio u nasljeđe preko očevih gena. Goran se prisjeća da su za njega govorili da je mutan tip, da je mutan karakter, može li biti da je to i problem kod Miloga, iako je, suprotno od oca, fizički veoma privlačan dječak. Majčin gen ljepuškastog fizičkog izgleda i očev gen mutne ličnosti. Teško tebi pod tim bremenom, moj sine, pomisli otac gledajući u dijete koji mu se, na ovaj način, otvorilo prvi put u životu. Mili je zračio naivnošću, bezazlenošću, djetinjošću, i onim što je osobito zaboljelo oca, nesnalaženjem u svijetu zbilje. Ovaj razgovor za Gorana biće prekretnica u mnogim shvatanjima i odnosima, više će odvajati vremena za sina, nudiće mu svoje društvo. Pomagaće mu oko načina izmirivanja sa djecom. Moliće nastavnike da mu iskazuju više povjerenja. Činiće i sve drugo što može pomoći djetetu. Posebno će se truditi da Milog približi sportu, po dubokom uvjerenju da jedino sport može biti od pomoći u procesu zdravog razvoja kod gradske djece.
     Dvanaestogodišnji Mili već je duboko zagazio putevima koji nisu imali povratni smjer, otac to sve uviđa, naročito ga u to uvjeravaju raspoloženja nastavnika, koji o svom vaspitaniku premalo govore lijepih riječi. Goran je povremeno bivao ljut i na njih, koliko zbog riječi koje izgovaraju za njegovo dijete toliko i zbog mišljenja da u djetetu ima i njihovih vaspitnih grešaka. Imao je nezajazivu želju da im to i saspe u brk, ali se suzdržavao, samo da dodatno ne bi naudio djetetu. Nažalost, u onim mirnijim razmišljanjima vraćao se do ocjene da je problem, ipak, u njegovom djetetu, naročito je tako zaključivao kad je na sebi imao sinovljeve poglede nabijene mržnjom. Nikom ne bi priznao da ga sin mrzi, a sve češće bila je to očigledna istina.
     Gorana su mrzili ljudi, toga bremena nije se nikad oslobodio, ali, sad mu se tako čini, nikad i niko nije ga mrzio koliko ga mrzi sin, tu činjenicu doživljava kao najtežu bol, koja je počinjala i završavala u grudima, sputavala disanje i život. Kad su nailazili periodi sinovljeve ljubavi, po automatizmu i roditeljske sreće, a toga je povremeno još uvijek bivalo, Goran je bivao ganut i doživljavao je tegobe u grudima, isto kao što ih je imao dok ga je sin mrzio. U tim, sve rjeđim časovima međusobne ljubavi, u sinu je prepoznavao volju za životom, potrebu za roditeljskom ljubavlju, činio je napor da i on iskaže ljubav, pa i ovisnost nivoa dvogodišnjeg dijeteta, koje na svaki šušanj trči u sigurnost roditeljskih skuta. U tim trenovima Mili je zračio srećom koja je zazivala roditeljske suze, i očeve koliko i majčine. Čvrsto bi ga priljubio na grudi i pljesnuo po stražnjici. A kad bi to minulo, zavladali bi snažni napadi mržnje, od kojih je Goran obarao poglede, prosto nije mogao da gleda u fizička izobličavanja na licu svoga čeda, naročito očiju koja su se umanjivala, a pogled oštrio i pomjerao ka zvijerskom. Goranu se ponekad činilo da se u djetetu sustižu nejasni geni krvoločnih zvijeri, koji tragaju za žrtvom. Za vrijeme takvih sinovljevih stanja Goran mu je uzmicao iz dohvata, pa i iz vidokruga.
     Dječak se osamljivao i ostaće bez društva vršnjaka. Bježe od njega, jasno je ocu. Ako se i udruži koji brzo se udalji. U kući govorio je malo, a i to nabusito, pa se sve troje čeljadi ustručavalo govoriti s njim, o bilo čemu. Tvrdoglavost se uobličavala i postajala je sve prepoznatljivija strana sinovljeve ličnosti. Nije se saglašavao ni sa očiglednim, uporno dokazivao je da jest ono što nije. Sve je više vremena provodio sjedeći ćutke zagledan u slučajno odabranu tačku, obično visoko na zidu. Zasjedne pa satima bulji u ništa. O čemu li razmišlja, zašto i ko ga progoni, roditeljske su brige. Dok je u tom stanju sa njim se nije moglo sporazumijevati. Nikako. Majku je sve više boljela bola koju nije vidjela prije – odsutnost prisutnog čeda. U njoj je snažan pogon koji je sili da mu pomogne, da nekim čudesima preuzme i ponese dio njegovog tereta – tegoba, da mu je koliko-toliko lakše, nudi mu pomoć, koju on dočekuje na mač.
     "Mili...! Mili...!" obraćala mu se nježno, kao da ga razbuđuje iz duboke jesenje kišne noći.
     "Šta je?" dreknuo bi kad bi se ona najmanje nadala.
     "Nisi raspoložen, nešto!? " dodala bi s pola glasa.
     "Nisam, pa šta!?" nabusito bi uzvratio.
     "Muči li te što!?" ove riječi ranjenog roditelja bile su redovno pomiješane sa zamucanosti i zasuzivanjem.
     "Šta se tebe tiče?" osorio bi se najvoljeniji.
     "Zaboga, zašto se odmah ljutiš?" majka je još imala snage da istrajava u potrazi za melemom.
     "Ćuti, kad ti može biti", okrenuo bi se, strogo je pogledao u čelo, pa naređivački sasuo poglede.
     Tako su završavali njihovi razgovori, ako su se mogli i povesti. Nije mogla uspostaviti vezu sa dječijim sve dužim razmislima. Već na početku razgovora izbijao joj je volju i snagu, prekidao pa ostavljao da drhti u tuzi i roditeljskoj nemoći, a roditeljska nemoć je najubitačnije oružje okrenuto prema čovjeku. Najčešće se događalo da Mili, na prvu majčinu riječ, u pokušaju da razgovara, naprasno poskoči i izađe iz kuće, iza njega ostane snažan prasak ulaznih vrata. Vraćao bi se tek duboko u noć, ali svaki put tiho da ne uznemiri ukućane. Ovaj vid obzira veoma je neobičan, i nikako nije u skladu sa njegovim ukupnim ponašanjem, i roditelji nikad nisu mogli da ga objasne do kraja. Nedolazak kući smatrao je kaznom koju je izricao roditeljima, zasluženom kaznom, pa je zagazivao duboko u noć srazmjerno visini kazne koju je mjerio on, nekim samo njemu jasnim kantarom. Dok ne uđe u kuću roditelji ne mogu zaspati, godila mu je ta njihova muka. U naletima dobrih raspoloženja odavao se, razgolićivao, izbrbljao bi gdje i s kim provodi vrijeme izbivanja, tako da su roditelji svaki put dobro pretpostavljali njegovo mjesto izbivanja. A kažnjavao ih je sve češće i grublje, naročito pri napuštanju kuće, kada je znao nogom da izudara po namještaju, staklariji... Otac se samo u jednoj takvoj prilici zatekao u dvorištu. Nijemo je posmatrao ne znajući šta bi trebao preduzeti. Za takvo ponašanje, tom prilikom, Mili nije imao čak ni vidljivog povoda. Gdje će izbivati te večeri, Goran se naročito bio zabrinuo, pa je donio odluku da ga uhodi. Nazuo je cipele, prigrnuo kaput i otisnuo se niz sokak i noć.
     Sustići će ga pred izlogom "Name", pa će se zakloniti u ulaz knjižare "Pahret." Mili preseli do izloga namještaja, i tamo osta koliko je dovoljno da pregleda svaki izloženi predmet. Preseli do slijedećeg, pa slijedećeg... Kad priđe "Varteksovom" izlogu odijela uočiše ga dvojica vršnjaka, koji su dolazili u susret.
     "Je li ono Mili?" do Gorana doprije glas jednog od njih.
     "A jest, on je", doprije i drugi glas.
     "Zajeban tip!?" opet će prvi.
     "Pederčina..." kaza drugi.
     "Uvijek je sam, niko neće s njim."
     "Ko bi s njim?"
     "Hajde da ga zaj...!?"
     "Hajde!"
     U očevoj glavi dođe do misaonog potopa, sjati se bol i tuga, i mržnja prema dvojici uličara, kako ih doživi. Sjuriće se na njih, pretuće ih, donese odluku i pođe, ali obuzda nagon i ostaće da prisluškuje, jer prisjeti se sinovljevih jadanja – mrze ga ljudi, bez povoda. Očigledno je dijete govorilo istinu, ovo je primjer te mržnje, zaista ničim izazvane. Primače se na rastojanje dobre čujnosti, i zakloni u udubljenje izloga prodavnice cipela LJube Šantića, tako da je u potpunoj sjeni ulične svjetiljke. Izoštri uši:
     "Zdravo, Mili!" javi mu se prvi.
     "Zdravo!" uzvratio je Mili.
     "Gledaš odijela?", drugi će.
     "Dopada mi se ovo, kupiću ga", prihvati Mili.
     "To je za gospodu", ujede onaj prvi.
     "Na koga vam ja ličim?" osmjehnu se pa odvrati Mili.
     "Na pedera", opet će onaj prvi.
     "Ko te j...?!" istom mjerom će Mili.
     "J... ja tebe!" zaprijeti drugi
     "J... mater, svoju..." zagrmi Mili.
     Umiješa se slučajni prolaznik, mladić iz komšiluka, naruži ih i priprijeti da će imati posla s njim ako još jednom napadnu Milog, "mog komšiju", kako kaza. Čim je Goran shvatio da će ih mladić rasturiti pošao je kući. Nije želio da bude viđen. Ipak, ophrvaće ga znatiželja i potrudiće se da ga sustigne taj mladić, komšija.
     "Baš sam sad potjerao dvojicu dječaka, koji su bili nasrnuli na Milog", reče nakon pozdrava.
     "Hvala ti", Goran nađe da je nabolje da tako kaže.
     "A ni onaj tvoj nije zlato!?" dodao je mladić.
     "Dječija posla", uzvrati Goran.
     "Kočoperi se, dobro će ga izbatinati neko", mladić je želio da iskreno i dobronamjerno upozori oca.
     "Savjetujem ga, ali gadne su dječačke godine", reče Goran pa smjerno skrenu priču na fudbal, omiljenu temu brankovačke mladosti.
     Vrativši se kući Goran sjeo je za sto pod kajsijom, pa se prepustio dubokim mislima. Sina progone ljudi, teško tebi moj sine, kao da progovoriše misli. Ponavlja se moja bola, nesrećan je, u vječitom je društvu crnih misli, kao i ja nekad: Kruška pod krušku. Bio sam grdan i patio zbog tog. Odbacivali su me vršnjaci, naročito djevojke. Mili je, za razliku od mene, zgodan momčić, ali zaista zrači nekom odbojnošću, zbog koje i njega odbacuju vršnjaci. Nasrću na nj, a on ni kriv ni dužan. Žao mi ga, Goran je mrmorio, gotovo pripravan da se raskrivi nad sudbinom. Kako da mu pomogne, pita se i tuži. Gdje li je sad i o čem razmišlja? Kome li je sad na meti, ko li ga zaskače dok on bezazleno gleda u izlog, krati vrijeme? Ko, koliko ih je, i gdje su? Teško meni, a tek kako je jadnoj majci, tužnoj i kukavnoj Nadi. Izmijenila se, ne jede i ne spava. Kopni nad svojom mukom. Šta će se događati sa djevojčicom koja sa ovakvim nevoljama ulazi u život? Teško njoj pored takvog brata i izgubljenih roditelja. Utjerao je strah u nju, do kostiju. Tuče je kao stoku, a roditelji se bave samo s njim, i sobom. Tako smo lijepo zasnovali porodicu, prisjeti se Goran bračne i porodične ljubavi, koja na jednom poče nestajati kao neplivač na pučini. Divna supruga i majka, jadnica, i sama siroče, svila je toplo gnijezdo, u nj ugradila čitavu sebe, i kad je očekivala da joj se vrati toplinom iz njega počela je da pecka guja. Živi najružniji život, ne bi ga poželjela ni najvećem dušmaninu, rekla mu je juče baš tako. Mali je nemoguć, a nije kriv, bez rezerve usaglasile su se Goranove misli. Nužna mu je pomoć i mora mu se pružiti, ali kako? Od kuda početi? U njemu su dvojica, dobroćudan mio dječačić i zao i opasan čovjek. Kako ga osloboditi drugog? Kako premostiti zlo pubertetskog doba? Plijeniti ga ljubavlju, da je osjeti bar u porodici. Izgubio je sve naklonosti svijeta, i roditeljsku. LJubav je u nama veća od planine a on je ne vidi, niti je mi znamo iznijeti na njegovu svjetlost. Roditelji smo i moramo pomoći. Kad uspije da se odobrovolji hita u moje društvo, razgovara, dopusti i da ga poljubim. Zatreperi čitavim bićem, poklonio bi mi sve, i mjesec bi svukao. Dok je u takvom stanju voli me neizmjerno. Ima li načina da ga zaustavim u tom stanju? Kako ga izdvojiti iz mraka u kojem posrće, kako ga što duže zadržati u porodičnoj ljubavi i okupiti zdravim mislima. Sport, jedino njim. Uključiti ga u bilo koju sportsku organizaciju, razviti mu tu ljubav, kupiti najskuplju opremu, podstrekavati da tamo ostaje čim duže, da na taj način osmisli život. Na nešto mora potrošiti pubertetsko vrijeme i energiju, poturiću mu nešto mekše, da manje žulja. Jedino se tako može osloboditi samo njemu vidljive tačke na zidu, gore od skorna opanka. Uz nju ostaje sve duže i sve više izobličujući viziju svijeta i života u njemu, Goranove misli su duboko zagnjurene. Upregnuće sve poznanike da pomognu da sin postane sportista, zaključi da je to jedini klanac kroz koji se može provući bez teških povreda.
     Usjedio se Goran na neudobnoj avlijskoj klupi. I zahladilo mu. Htjede poći u kuću, ali odusta prisjetivši se da bi bilo dobro tu sačekati dijete i porazgovarati s njim. A doći će ubrzo, jer isticalo je vrijeme kazne koju je roditeljima izvagao Mili, po ranijim iskustvima zaključio je otac. Najteža kazna, do sada, bila je dolazak u zoru, najveća, da roditelji idu na posao bez imalo spavanja. Nikad neće ostati do jutra, Mili se povjerio sestri, jer ne želi sramotiti kuću, roditelje ni sebe. Mili je od riječi, čvršći od mnogih ljudi, tu osobinu Goran je osobito cijenio i isticao, a to je Milom bilo posebno drago zadovoljstvo, pa ni pokoju cijenu tu očevu vjeru ne bi prokockao. Uz sva divljanja i pogrdne riječi Mili je cijenio i volio oca, u sebi ga izdizao iznad najuglednijih poznanika, ali je isto tako imao neku snažnu unutrašnju potrebu da ga povremeno osporava i omalovažava, izaziva, obara mu porodični ugled (ali ne i društveni), pa je to zdušno činio u svakoj ukazanoj prilici, a ni sebi nije znao objasniti zašto to mora da čini.
     Dok je Goran vodio ove i slične nijeme monologe Nada se po kući oglašavala dodirom predmeta. I nju su morile slične misli, po licu je nagrizala suzna so, rukama ju je odstranjivala i tako nažuljivala nježnu kožu, koja je oticala i izobličavala lijepo lice. Kao da ju je svrbilo i u grudima, izazivalo da se i tamo počeše, a nedostupno je. Nesrećna je, ni za malo vremena ne mogaše da pobjegne od tih i takvih misli.
     Nabadajući na prstima, u očekivano vrijeme, Mili oprezno odškrinu kapiju za podlanicu, koliko je nužno da provuče ruku, napipa zvono, uhvati ga i pridrži da ne zvoni dok otvori, uđe i zatvori vrata. Kad bi na sred avlije dozva ga otac, iz sjenke kajsije.
     "Ima li, dobro veče?"
     "Nema!" Mili promrmlja čim se snađe.
     "Dođi, da popričamo!" otac će oborenim i mekšim glasom.
     "Neću."
     "Dođi."
     "Zašto? O čemu, ja i ti, možemo da pričamo?" Mili prihvati ali još je tvrdo u njemu.
     "Na primjer, zašto se svađaš pred Varteksom?" znao je Goran gdje će ga zaskočiti.
     "Od kud znaš?" iznenađen pitanjem i ponesen znatiželjom, Mili je ipak samo dječak, napravi koji korak ka ocu.
     "Reče mi jedan mladić, tu iz komšiluka", sasvim mekim glasom objasni otac.
     "Šta ti je rekao?" kao i sva djeca, i Mili voli da saznaje šta drugi misle i govore o njemu.
     "Da su na tebe nasrnula dvojica uličara", nakon kraće ćutnje izjasni se Goran.
     Ocu pođe za rukom da sina uvuče u razgovor. Bi mu drago, jer mu već dugo to nije išlo od ruke. Iza bura, kakve su večeras, ako dođe do ikakvih razgovora, obično se pretvore u snošljive, pa i prijateljske. I ove večeri bi tako, u malo vremena Mili se preobrazi u bezazleno dijete puno sreće, a tu sreću otac je prepoznao još u nastajanju, i veoma joj se obradovao. Zašto ljudi mom sinčiću ne dozvoljavaju da duže ostane u ovakvom stanju, zapitaće se njegove misli. Podmeću djetetu, izazivaju, tuku, a ono je nemoćno da se ishrve sa svim tim gadostima, povlači se i druži sa suludom nevidljivom tačkom na zidu, koja ga podmuklo odvodi u porodične sukobe, i sukobe sa sobom, razmišljao je Goran posmatrajući naivno dijete koje je treperilo u plaštu očeve ljubavi i svježini noćne plaveti. Privuče sinčića koji i ne pokuša da se odupre, naprotiv, prikloni se kao umilna maca. Prihvati toplinu očeve ruke koja ga povuče u zagrljaj. Poljubiše se. Goran dozvoli suzi da se razlije niz lice osjećajući je kao melem na ranjenoj duši. Potom uspje da obuzda raznježenost, pa potaknu planirani razgovor o sportu.
     Mili odmah zagrize mamac. Kaza da je i sam razmišljao o sportu, gimnastici, čak je jednom i išao u jedan klub da se upiše, ali ga nisu primili. Otopli oko očevog srca kao da je u ponoć ogrijalo sunce. Prisjeti se obližnje sale, Sokolane, i dobrog prijatelja Nijaza, koji godinama trenira gimnastiku. Sport je prostor u kojem se ne dolazi u sukob sa ljudima, a zahtijeva dosta rada, energije i vremena. Važno je da Mili ima gdje potrošiti višak dana i tu jalovu energiju, Goranove su pomisli. Kaza da ima prijatelja koji će upisati Milog, već sjutra. Razgovarali su dugo o mostarskim sportistima, majka Nada ih je prisluškivala i kupala se u suzama radosnicama, pa će ih pozvati na večeru, baš u trenu kada je visoko iznad njih crkveno zvono oglasilo ponoćni sat. Mili prvi uđe, majci zaželi dobro veče, što nije odavno, a Gorana to potaknu da doskoči i đipne se na izdvojenu debelu granu kajsije. Ovješen zamisli da je na vratilu pa napravi izbačaj, prevrunu se pa saskoči i krenu na zadocnjelu večeru.
     Dječačić je pjevušio umivajući se i spremajući se za večeru, tiho da ne razbudi sestricu a dovoljno glasno da ga čuje majka, da joj oglasi svoju dobru volju, da joj priušti jednu bezbrižnu noć, iza koje će moći ispavana poći na posao.
     Nada je na sto poodavno servirala večere i čučeći iza prozora prisluškivala njihov razgovor. Dugo već nije čula sinovljev poj, zaigra joj u grudima, zatreperi srce, kao da je prijetilo iskakanjem.
     Dok su njih dvojica sjedili za večerom, ona se pripremala za krevet.
     Supružnici će se, ove večeri, zagrliti dodatnom čvrstoćom, poljubiće se toplo i prepustiti se slušanju sinovljeve sreće, slavujske ljepote, ushićenosti nad ushićenostima. Ubrzo ih preuze čvrst san koji već dugo nisu mogli priuštiti.


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – glava7.  

       U toplom Mostaru, gradu razigrane mediteranske svjetlosti, biva februara sa veoma ugodnim vremenom, kao da je usaglašeno sa organizatorima Veležovog fudbalskog turnira, i ljubiteljima najvažnije stvari na svijetu, kada Mostar pod Bijelim brijegom postaje fudbalski hram. Dan se opruži, sunce utopli kamenu bjelinu, zračnost dogura do dvadeset i nekog Celzijuskog podioka, pa nastane omama koja pokreće i izgoni sanjive žitelje iz zimskih skrovišta. Proljetnim izgledom februar, često, zavara nestrpljive bademe, xanarike i kajsije, pa po gradu i okolnim brdima urankom razaspu raspjevane behare. Danas je osvanuo baš tako raspjevan mostarski februarski dan.
     LJenčareći, iza kratkog poslijepodnevnog sna, Goran je kroz prozor posmatrao nabreklu kajsiju. Umivena i jedra kao svježa nevjesta, osmijehuje se iznjedravajući prve ružičaste cvjetove, koji u Goranu pobuđuju sjećanja na prva bračna milovanja u debeloj hladovini ove iste, ali tada još mlade kajsije u dvorištu. Sočni pupoljci na štrkljastim granama, koji ushićeno čekaju da dođu na red beharanja, neodoljivo ga podsjećaju na njegovu mladost, i na još ljepša dva pupoljka, izrasla iz tople ljubavi sa Nadom. Prisjeća se i poletnih planova nastajalih u zagrljajima, i svih životnih ljepota razastrtih po budućim putevima mlađanih supružnika. Ali evo već mjesecima zarastaju te staze, pred porodicom je neprohod. Na mjestima dojučerašnjeg poljskog cvijeća zacrnila je trnjina i glogovo grbavo drveće. Izdvojen na tankoj mladici kajsije, jedan još nejak pupoljak opčini Gorana. Zamisli mu skorašnji cvat, pa na tren opet vidje cvijetnu stazicu, i na njoj sinovljev hod.
     "Spavaš li?" javi se tiho kao nekad, umilnim i jedva čujnim glasom.
     "Taman se budim", i Nada odgovori umilno, nakon što se promeškolji.
     "Nisi ni spavala, ne da ti sin, ni danas!?" blagim glasom, gotovo žalovito će Goran.
     "Jesam, spavala sam bar malo, a ti, nimalo!? Žao mi te, stalno dumaš, mršav si..."
     "Ti si ta! Ne jedeš i ne spavaš, ni..." Goran je izgovorio misli koje ga progone sve češće, Nada je premnogo pala duhom, i ozbiljno brine za nju.
     "Dođe li?" nije mogla da odmah ne započne o sinu.
     "Nije, još je dan. U glavi ti je samo on, pa i kad je dobar nesretna si zbog tog što nije i bolji", želio je da je uvuče u bilo kakav razgovor, da je bar malo isprti jednih te istih misli:
     "Kako je jutros otišao u školu nije dolazio kući", ona nastavlja po nagonu sumornih misli.
     "Bila si na poslu kao i ja, od kud znaš...?" jednako je zabrinut kao i ona, ali on barem pokušava da se stišava.
     "Znam! Svako muško bavljenje u kući žena prepozna, po neredu koje sije u hodu", nasmija se Nada u naporu da i ona ovlada sobom.
     "Doći će! Opterećuješ se bez potrebe. Nego, pogledaj kroz prozor, na kajsiju. Pomamila se. Da popijmo kafu ispod nje, sami, ja i ti, kao nekad!?" Gorana je ta kajsija, njen omamljujući hod ka beharu, bila već ponijela, pa je želio da ponese i Nadu.
     "Hoćemo!" kaza, učini grimasu koja je trebala da znači osmijeh, pa doda: "Ali nikad kao nekad. Za to se pobrinulo čedo naše ljubavi. Hoćemo, popićemo tamo kafu. Vidi, počeo i behar, baš će mi goditi! Idem da je skuham, a ti počisti sto i stolice. Iznesi stolnjak i sjedalice..." nabrajala je.
     Već dugo Mili nije napravio izgred, očito se trudio da bude od koristi i u ljubavi sa roditeljima, posebno sa ocom. Dva mjeseca već marljivo trenira. Svakodnevno se vraćao umoran i znojan, okupao bi se, latio knjige pa uz nju slatko zaspao. Nije imao vremena za gluposti, sve više je blijedila tačka na zidu, koje ranije nije mogao da se oslobodi.
     Goran je otvorio dušu Nijazu, molio da pomogne oko upisa Milog u gimnastičarsko društvo "Partizan." Molio da pomogne njegovom sinu u prevladavanju početne pubertetske nevolje, kako se izrazio. Nije ni mogao naći pogodnijeg vaspitača, Nijaz je slovio kao ugledan inženjer, ali je stekao veću slavu baveći se gimnastikom. Od prve riječi shvatio je nevolju prijatelja i prihvatio da pomogne. Činio je to sa svom ozbiljnošću, kao što je radio i sve druge poslove koje je preuzimao. Milog je u sport uvodio po školski. Počeo je sa zagrijavanjima, vježbama na spravama, vježbama za jačanje mišića, rad sa tegovima iz ležećeg položaja... razgovorima koji uobličavaju karakter sportiste. Čvrst i skladno građen dječak je brzo napredovao, i preko Nijazovog očekivanja, pa to posta dodatni motiv za obojicu da rade i više. Kao što i biva u takvim prilikama, oni su se sprijateljili. Da bi ga više vezao za sebe, i gimnastiku, povremeno je molio Milog da pomogne i oko kakvih privatnih poslića, što je mali zdušno prihvatao.
     Kad dječaci započinju rad u kakvom klubu puni su elana, zavidno posmatraju odraslije koji su uspjeli, pa ih oponašaju. U gimnastici je to naročito izraženo zbog velikih i čvrstih mišica, koje se osobito doimaju skladnošću i snagom tijela na koji ne smiju udariti oni što se olako potuku. Gimnastičari su mirni, ali i opasni u samoodbrani. Dječaci upravo žele to, snagu, zbog nje poletno počnu sa vježbama, ali kad shvate kako sporo rastu mišice, i koliko dugo treba marljivo raditi, većina brzo posustaje, a samo rijetki izdrže do kraja. Znajući za tu dječačku slabost iskusni Nijaz je činio sve da kod Milog ne nastupi razočarenje, a da kritično vrijeme treniranja potraje čim kraće. Provede li Milog kroz taj kritični period kasnije mu neće trebati, jer neće moći bez gimnastike, Nijaz je objašnjavao Goranu, koji se živo zanimao za napredovanje sina.
     Roditelji su pratili svaki dječakov mig, prepoznavali su mu glad, umor, sanjivost, raspoloženje, i svako drugo stanje. Ta stanja prepoznavali su po hodu, pokretu, glasu, pogledu, i mislima koje su ta stanja odavale u prvoj pojavi. Znali su kako se ponaša u klubu i koliko napreduje. Stanje svog poroda roditelji mogu da osjete, i pri najmanjim promjenama, naročito to mogu najbrižniji roditelji, i posebno kad imaju istinske razloge da budu tužni. Mili je postajao smireniji i zadovoljniji, na veliku roditeljsku sreću.
     Okolnosti, koje im je pripravljao nestašni Mili, silile su Nadu i Gorana da počnu da čitaju o psihologiji djece i omladine. Saznaju da dječaci, u godinama njihovog sina, imaju neugasivu žeđ da osporavaju ugled roditelja i nastavnika, da ih uznemiravaju, i osobito da se izruguju njihovim savjetima. Istovremeno imaju uzore u drugim ljudima, kod loše djece su to bokseri, uličari, lopovi, razbojnici i drugi koji žive unovčavajući snagu ili obraz. Povodljivi su i spremni da poslušno slijede i opake ljude. Dobri dječaci obično slijede vrhunske naučnike, umjetnike i sportiste. I oni su, kao i svaka mladost i bezazlenost, povodljivi i poslušni, ali su im uzori različiti. Goran i Nada su osjetili da je Nijaz pred Milim izgradio ugled koji dijete pokušava da oponaša, pa ih je to veselilo do suza radosnica. I njima se osmjehnula sreća, konačno i pravedno, pa su im se izrazi lica povraćali i uveseljavali. Poslije podužeg vremena, ovoga dana, opet su brižni, jer ne znaju gdje im je sin, a iz škole trebao je doći prije pet-šest sati.
     Sumrak je najavljivao hladnoću februarskog mostarskog akšama, ali roditelji su i dalje sjedili na neudobnim klupama, nepomično i ćutke, nošeni teškim mislima. Već su prestali da osjećaju prisustvo jedno drugog, misli su se rasplinjavale sve šire. Zalahori mrzlina, poviše se grane iznad glava, zalelujaše latice behara, pa bjelinom kao snježne pahuljice zasuše po odsutnim glavama. Povratiće se u stvarnost istovremeno.
     "Zahladi! Da uđemo?" stresavši se od hladnoće prvi će Goran.
     "Još ga nema!" Nada je morala odmah da izgovori tu nepresušnu misao.
     "Doći će! Ne brini, opusti se... doći će!" i sam uznemiren smirivao je nju.
     "Dobar je u posljednje vrijeme", reče Nada, zamisli se pa majčinski, kao da miluje bebu-Milog prošapta: "Baš je dobar, osjećajan. Za tobom je lud. I kad je najgori ne može bez tebe. Voli te."
     "Dobar je, a i to dječije, proći će", neuvjerljivim glasom poduprije Goran.
     "Sreća pa ga upisa u to gimnastičko društvo, smiruje ga", napomenu Nada.
     "Nijaz se pokazao velikim prijateljom", Goran je želio da naglasi tu činjenicu.
     "Vala, isplešću mu najljepši xemper", Nada doda misao koju je smislila ranije.
     "Samo da ostane tamo, bar jednu godinu", Goran reče više za sebe.
     "Ostaće, daće Bog", i Nada smrsi u bradu.
     "Nema ni male iz škole", pogledavši na kapiju Goran se prisjeti Mire.
     "Neće još, tek će iza sedam", umiri ga Nada.
     "Žao mi je i nje, jadnice, nije joj lako", Goran će žalopojnim glasom.
     Dok je govorio iz Goranovih već nagovještenih bora zapljuskivali su mlazovi ljubavi prema kćerki. Drugačiji su od onih upućivani sinu, milosniji i plići, ali širi i bliži. Goran je često djevojčicu držao u krilu, kazivao joj pričice, one što zasmijavaju djecu i čine ih razdraganim. Dječija sreća osmišljava roditeljski život, u ocu kao da je stalno bila ta misao. Sve mu se češće javljala potreba da miluje Miru, da nju čini srećnijom i smirenijom. Kad je uspijevao da nju razveseli preporođivao se i rasterećivao briga oko Milog. Poznavajući svog muža Nada je znala da mu je i ove večeri, i baš sada, naišla potreba da pomiluje djevojčicu, da ublaži uznemirenost zbog nedolaska sina.
     "Sad bi je mazio!?" našali se Nada.
     "Draga je i mila!" nije želio da se brani.
     "I ne znamo da je živa. Uči, uredno obavlja obaveze, malo traži, zadovoljna, vesela, pomaže, saosjeća..." Kroz Nadino grlo istakala se roditeljska milost.
     "Kakva razlika od djeteta do djeteta!?" primijeti Goran.
     "Od istih roditelja, istog odgoja..." saglasna je Nada.
     "U savremenim porodicama manjka djece, na svijet se očekuju sa ushićenjem, pa se razmaze." Goran tom činjenicom poče objašnjavati sinovljevo zločesto ponašanje.
     "Naročito prvo", saglasi se Nada.
     "Znaš, Nade, svi današnji roditelji stasali su u neimaštini i gladi. Ratne i poratne. Rasli smo željni svega", kaza, pogleda u suprugu, zamisli se pa nastavi: "Oskudno djetinjstvo nosimo negdje duboko u sebi, pa kažemo ako sam patio ja ne dam da pati moje dijete. Uživajući u njihovom dobru zanemarujući sebe, kroz njih živimo svoje neostvareno djetinjstvo. Neprirodno ih odgajamo, ubogaljujemo zdravu djecu. Naročito je to slučaj, kao što kažeš, sa prvim djetetom, pogotovo sa muškim. Bez obaveza je, sve mu se čini po taman, dodaje jelo i piće, pere i pegla, prostire i podiže posteljina, trči na svaki njegov mig, navikavamo ga da ne radi ni lične poslove, pa, eto, ne zna šta bi od sebe u dugom danu. Izmišlja i smišlja. Dosada je teško breme i za dozrelog čovjeka, za dijete je osobito. Mili je žrtva takvog našeg shvatanja odgoja, prevelike želje da je djetetu dobro", kaza Goran i pogleda u Nadu, očekivao je saglasnost.
     "I drugi roditelji čine tako", ne podrža ga do kraja.
     "Ne prigovaram, ni tebi ni sebi, samo razmišljam, tražim uzroke roditeljskog neuspjeha", kaza Goran, pa doda tvrđim glasom: "Moja Nado, ovo je ipak naš neuspjeh."
     "Pravili smo greške, sigurno, iako ne znam koje su", kaza Nada, povi pogled pa nastavi: "Nema bezgriješnih ljudi, pa ni roditelja. Ali greške dijelim na odgovorne i nesvjesne. Naše su nesvjesno nastajale u obilju ljubavi prema djeci. Činili smo najbolje što smo umjeli, i sada mislim da smo radili dobro, a gdje smo napravili greške, i jesmo li ih pravili, ne znam", unoseći se duboko u ono što govori, kao da izbira kukolj iz žita, sa potpunom odgovornošću za izgovorene riječi, govorila je majka i supruga.
     Kad Goran ne uzvrati ona se zagleda u nj. Ubrzo je shvatila da je on zaplovio na nekim drugim mislima, pa poče da kupi kafene sudove. I ona se osloni o krila neravnih misli, dovuče i sina, pa u stilu vijorova otplovi nemirnim letom, iz jedne u drugu nevolju, sve težu od teže. Tamo su maltretirali sina, pritvarali, tukli i morili. Ne daj bože da bude ono o čemu ti misli majka, prisjeti se često slušane poslovice, pa odluči da sredi misli, da ne misli samo ružno o sinu. Doći će! Poviri na muža, koji je i dalje nekuda plovio punim jedrima, lice mu se grčilo i opuštalo. Jadniče moj, pomisli, žao mi je i tebe i njega, volite se a nikako da nađete zajednički jezik.
     Razigra se ovješeno zvono na kapiji, koje povrati roditelje u stvarnost. Tamo upraviše znatiželjne poglede.
     "Kažite dragička!" na kapiji zaleprša djevojčica Mira.
     "Dragička!" istovremeno dočekaše roditelji očekujući vijest o bratu.
     "Dobila sam peticu...!"
     Nisu ni čuli iz kojeg predmeta, njihove misli nisu bile s njom. Gdje li je čitav dan, samo da je zdrav, govorili su u sebi.
     "Dobila sam peticu, iz matematike", opet se oglasi sretni dječiji glasić.
     "Blago majci. Dođi da te poljubi, majka!" jedva iz Nade izmigolji taj očekivani odziv.
     "Čestitam!" pridoda otac prije nego se ukrca u lađu sa kojom je tek bio pristigao. Samo na čas bio je prekinuo misli. Šta se događa i zašto te nema moj Mili, da li si opet postao zločest. U posljednje vrijeme nisi nas mnogo mučio, a ovog puta za to nemaš ni uzroka ni povoda, Goranove misli pitaju i odgovaraju. Možda je opet pretukao Miru, prisjeti se. Pozva je:
     "Dođi! Da te poljubi tata."
     Djevojčica opet zaleprša, pa se baci u očevo krilo.
     "Jesi li danas vidjela brata!?" upitaće je.
     "Nisam. Zar nije dolazio?" iznenadi se i djevojčica, i poboja da se ne obnovi njegovo ponašanje.
     "Nije dolazio, od kad smo mi kod kuće", požuri da kaže majka, pa da i ona upita: "Možda je i dolazio nakon nastave?"
     "Nije!" shvatajući nevoljne roditelje kategorički odgovorila je.
     "U posljednje vrijeme ako je ostajao javljao se telefonom, da kaže zašto, gdje i kad", nastavi majka, pa upita: "Je li nazivao?"
     "Nije", odgovori već zabrinuta i sestra.
     "Da među vama nije bilo što, da ga nisi izazvala...?" otac htjede da provjeri i tu pretpostavku.
     "Nismo se ni vidjeli, a kamoli svađali. Spavala sam kad je otišao. Tata! Šta je njemu stalno, ja ga nikako ne shvatam?"
     "Takvi su muškarčići, prave se važni", otac odgovori mirnim glasom sa željom da djevojčica ostane neuznemirena.
     "Da nazovemo koga?" prisjeti se majka.
     "Koga?" ne prihvati otac.
     "Ne znam, ni ja", majka se pomiri slegnuvši ramenima.
     "Da i nazovemo koga, ali sramota..." nesigurno će Goran.
     "Imaš pravo, nemoj uzbunjivati, doći će", odlučno će Nada.
     "Žao mi vas, i mame i tate, stalno se brinete, stvarno je bezobrazan. Vi ste tako dobri roditelji, a opet nesrećni..." istinski je djevojčica osjećala svu njihovu nemoć, kao i svoju želju da im pomogne.
     "Zašto, moje dijete? Ne brinemo mi koliko ti misliš, čini ti se, pođi da večeraš", gotovo kroz plač prekide je majka.
     Do Gorana dopirao je kikot djevojčice, koji ga čini srećnim, bar o njoj da ne brine. Nadina je to zasluga, prisjeti se, divna je majka i supruga, po ni on ne zna koji put saglasi se sa tim mislima, pa se prepusti drugim. Gdje je Mali, koga da nazove i pita, gdje da ga traži, zaredaše pitanja.
     Hladnoća i Gorana satjera u kuću. Poigraće se sa djevojčicom, da bar njoj veče učini lijepom, odluči. Započinjao je igre ali ih nije mogao doigravati. Sve je bilo u silu boga. Buljio je u televizor, pokušavao je da se uključi u neki film, ali nije išlo, večeras je sve daleko od njegovog strpljenja.
     "Spava mi se", neuvjerljivo kaza Goran povlačeći se u malu sobu.
     Majka se pozabavi djevojčicom, dok je prala sudove i pospremala sobu, a onda povuče se i ona u postelju.
     "Nema ga još!?" nakon što je legla Nada oglasiće se Goran, da pokaže da je budan.
     "Nije mi drago, neka su doba noći, dijete..." odmah prihvati Nada.
     "Samo da znam da je zdravo?" prošapta Goran.
     "Šta mene muči, moj Gorane, nego to", podrža ga.
     "U ova doba dolazio je kući i kad je bio ljut i na nas!?" zabrinuto će Goran.
     "Šta misliš, ipak, da ga potražiš?" nesigurno će Nada.
     "Gdje?"
     "Ko zna, moj Gorane, ako nije otišao zbog bahatosti, a sve su prilike da nije, onda nešto nije u redu, predosjećam...!?" Nada nije mogla da se smiri.
     "Minula je ponoć, gdje bih sada? Jedino u miliciju, ili bolnicu?"
     "Pa, i tamo", poduprije Nada..
     "Da pođem?" Goran je već imao tu odluku, ali želio je da to bude zajednička odluka.
     "Pođi!" ne časeći uzvratila je.
     Kao da je preležao najtežu bolest Goran je ustao bez snage, i oblačio se uz napor, da bi bez riječi napustio kuću.
     Nada je sjedila na krevetu, lijegala i ustajala da proviri kroz prozor i kapiju, zagledala u časovnik. Ništa se oko nje nije mijenjalo osim položaja satnih kazaljki, a i one kao da su uljenjene, gotovo da se i ne pomjeraju. Stalo je i vrijeme, pomisli, udružilo sa noćnim mrklinama, i ono protiv nje. I u tako sporom odmicanju vremena dočekaće tri otkucaja crkvenog sata. Smijenila je nebroj misli, a kako se vrijeme izvlačilo bivala je sve uvjerenija da Goran ima odgovore na sva njena pitanja. Zloćutna su pa ne dolazi, ne može da joj ih saopšti. Stvorila je nejasnu sliku bolničke sobe, i u njoj jasnog sina u životnoj opasnosti – izudaranog. Otac iznad njega stoji, tužno gleda i upinje mislima kako da mu pomogne, kako da mu presadi od svoga života. Da li da pođe i ona, možda bi njen život mogao pomoći. Ranjeniku je potrebna majka, da obriše krv, znoj, privije obloge... Zakoči joj pogled na sinovljevoj usirenoj krvi. Potegnu pogled, ali kao da je izglavljen, ne dade se pomjeriti, ne pomogoše ni potoci suza, koji potekoše kao neobuzdana ždrebad. Sliku izbrisa sneni krik djevojčice. Jadnica, pod uticajem večerašnje tuge sanja ružan san, muči se i ona, zaključi majka, pa pođe da je poljubi, da je smiri toplotom roditeljskog dodira.
     Goran je bojažljivo prilazio polusnenom dežurnom milicioneru, koji je podbulom glavom zatvarao šalter portirnice. Na koji način upitati za sina, a da ne bude osuđen kao nebrižan roditelj koji ne zna gdje mu je dijete u gluvo doba. Usput je smišljao rečenice i izraz lica, koje će pokazati u prvom dodiru sa sanjivim službenikom. Sad je zaboravio riječi, a ni pretpostavljeni izraz lica nije u stanju da postavi a kamo li da ga održava.
     Milicioner je navikao da noćni posjetioci dolaze sa pričama sličnim Goranovoj, pa pomože da otac od prve kaže nevolju koja ga je dovela:
     "Imam dječaka koji bi trebao biti kod kuće, a nije!?" otpočeo je Goran.
     "Večeras nije bilo prijava, koje bi se mogle odnositi na vas. Možete biti bezbrižni", odškrinuvši šalterski prozorčić saopšti mrzovoljni milicioner i opet ovjesi glavu.
     Vođen crnim mislima Goran okrenu prema stanici za hitnu pomoć. Šta kazati tamo, opet ta nevolja sa sramom i strahom od zle vijesti. I tamo bi sve jednostavno i brzo.
     "Nismo imali intervencija sa djecom. Pogledajte još i na hirurgiji", posavjetova ljupka djevojka u snježno bijelom radnom mantilu.
     Kao da sve zavisi od brzine kojom će stići u bolnicu, Goran je koračao krupnim i brzim koracima. Zadihan zastao je tek pred bolničkom zgradom, da se smiri i okuraži.
     Ni na hirurgiji ne bi traga od sina, za kratko ga to umiri i odobrovolji, ali domalo se opet naturi pitanje koje poče da progoni, a gdje je? Kud će sad? Nije mu se išlo kući bez odgovora, jer nešto treba kazati majci, a i sebi. Tako bi rado pozvonio u Nijaza, kod njega bi našao odgovor, činilo mu se, ali u to doba... Ne, ne može to, a morao bi, jer kad bi pozvonio nestalo bi svih briga, i ne bi ih bilo više nikad, tako mu se čini u gluvoći ove noći. Ne, ne smije uznemiravati čovjeka, odluči čvrsto, a i otkud bi on znao gdje je moje dijete, dopita se. Da Nijaz zna takvo što nazvao bi telefonom, pretpostavi i nakon kraćeg razmišljanja povjerova u tu pretpostavku. Da prođe svim ulicama grada, možda će naići na kakvo objašnjenje, pomisli i pođe.
     Suludo je grabio od ulice do ulice provirujući u usnule sokačiće.
     Skrhan od misli, pješačenja i žeđi, zastade na izlazu iz grada, pogleda na sat i jedva shvati doba i sate koji su ostali iza njega, pa se prisjeti da bi Mili već mogao biti i u kući. Dade se u novu trku, ka Brankovcu i domu.
     Kao pokretna sjena na tankoj mjesečini Nada ga dočeka na kapiji. Iskoračila je od nestrpljenja da mu čim prije vidi lice, iz bliza, da pogledom pročita sve što ima u tužnom tragaču.
     "Nema ga, nisi doznao ništa?" dočeka ga paćeničkim glasom.
     "Nije došao?" iznenađen ženinom pojavom na kapiji i on reče jedva čujno, tek da kaže što.
     Presahnuše grla. Kao topljenik tek povraćen svijesti, koji se nesigurnim koracima udaljuje od vode, i oni se tromo odvukoše preko avlije, u kuću, malu sobu i krevet. Tamo se zabaviše mislima i uogrnuše tugama.
     "Možda je pošao sa kakvim društvom na izlet, automobilom kakvim, pa kvar...?" Goranu pade na um i ta mogućnost pa požuri da bar malo rastereti skrhanu Nadu.
     "Nadajmo se!" Nada kaza neodređeno zagnjurujući čelo u jastuk.
     San je snažna pojava kojom se čovjek isključuje iz sadašnjosti, izdvaja u nejasan, ali zasigurno samo svoj prostor koji je drugima nedodirljiv, u svoje potpuno sopstvo, slično sopstvu iz života u majčinoj utrobi. U njemu ostaje dok se organizam ne oslobodi fizičkog zamora i suvišnih misli. Ako se u naviknuto vrijeme organizmu ne priušti to rasterećenje – san, ostaje pod naporom jalovih tereta, pa ne može preuzimati nove. Čovjek je kao i posuda ograničenog obujma, ne odlije li suvišno ne može primiti novo. Preskoči li san, a ne može izbjeći ni nove napore, veoma se iscrpljuje i zamara, kao kad bi silom širili posudu da dolijemo prekomjeran sadržaj. Čovjek je tako satkan da može i to, kao i posuda od rastegljive tvari, ali i silovanje je ograničeno, jer iza neke granice nastaje pucanje potke, jednako i kod posude i čovjeka. Nametne li se čovjeku uzastopno preskakanje sna, radne i misaone sposobnosti naglo opadaju, pa slijedi smušenost, nesnalaženje u dnevnim poslovima, a u težim slučajevima i misaoni potop. Česta posljedica takvog stanja je novi nesan, čovjek ne odlijeva jalovinu, pa ostaje pod stalnim naporom nedospavanosti.
     Pod tom vrstom tereta, kao suncokret za suncem, Nada i Goran su svakog časa mijenjali položaje tijela tražeći najpodesniji snu. Premještali su jastuke, ustajali da zategnu plahte, ali ne mogoše dozvati tako željeni san. Ne bi ga ni u zoru. Umornije nego su legli čekao ih je naporan radni dan, i teške misli o sinu.
     "Bole me kosti", vidjeći da i Goran žmirka oglasiće se Nada.
     "Nisam sklopio oka", prihvati razgovor.
     "Ni ja, ni oka!" požali se i ona.
     "Nema ga!" Goran izusti zajedničku misao, progoniteljicu.
     "Nema!" žalosnim glasom će i ona.
     "Šta da radimo – jutros? Na posao...?" Goran je mrmljao želeći da odluči Nada.
     "Ne znam", prekinula ga je, pa kao da tek sad smišlja doda ono što je odlučila u noći: "Otići ću ja na posao. Kazaću da si ostao zbog kućnih obaveza, bolesni ti roditelji, ili takvo što, a ti...? Traži ga! Pa mi javi. Molim te javi čim prije!"
     "Tako sam i ja mislio", dade na znanje da su to zajedničke misli i odluka, koje su nastajale u predugoj noćnoj mrklini.
     "Ne zavaravaj se! Nije dolazio nakon što je otišao u školu, od juče ujutro. Ni tašna nije tu", Nada se sjeti da ga upozori i na tu činjenicu, koja, a ko će to znati, može biti od značaja.
     "Znači, tako! A bio sam se ponadao da je, ipak, navraćao", neveselo će Goran.
     "Bogami, Gorane, da bog da da ovo izađe na dobro. Nikad nije ostao čitavu noć, ni kad je bio najljući. Da nije u nekoj velikoj nevolji telefonirao bi. Našao bi način da se javi, zbog tebe. Sigurna sam!" napominjala je da bi u Goranu sve uozbiljila do usijanja.
     Uslijedilo je jutarnje spremanje za posao, traljavije i ubrzanije nego obično. Istovremeno su podigli poglede dajući na znanje spremnost za polazak. Dopratio ju je do autobuske stanice, zaustavio se pa dugačak sažaljiv pogled oslonio na Nadino rame. Cjelokupnim tijelom zračio je supružničkim saosjećanjem. Pod dejstvom te topline ona priskoči pa poljupcem izli svu svoju silinu nježnosti. Nikad u svojim životima toliko ljudske topline nisu razmijenili koliko sad, pomisli Goran, pa se strese. Kad siromah nenadno napuni novčanik i korak mu očvrsne. Tako i u Goranu ova pečatovana potvrda ljubavi učini osobito osvježenje i sigurnost koja će mu trebati ovoga dana.
     "Pronađi nam sina!" isprati ga molećiv glas izbezumljene lavice.
     U društvu te tri riječi Goran krenu u neizvjesnost, a Nada u fabriku.
     I ne zna kako je stigla do radnog mjesta, niti šta je radila koji sat na njemu, tek fabrička sirena, koja oglašava tridesetminutni odmor zbog doručka, Nadu povrati u stvarnost i na radno mjesto. Odkud ona tu, kad je došla, zapitaće se u prvom trenu. Ne sjeća se da se vozila, da se pozdravljala s kim, da je pješačila od fabričke kapije. Ne sjeća se ničeg od rastanka sa Goranom, razmišljala je privodeći se cjelovitom razumu.
     "Ne javlja se", reče, pa se prepade svoga glasa.
     "Nije ga našao, ni čuo o njemu, jadna ti sam", kaza još glasnije. "Trebalo je da me nazove, da kaže šta zna, bilo bi mi lakše", misli i poluglasovi zaskaču jedni druge. "A šta da mi kaže, zašto bi me nazivao", Nada je u mislima branila i napadala Gorana.
     "Nade, požuri! Samo što nije počeo zbor radnih ljudi", pozivao ju je poznat glas, ali nije imala ni snage ni volje čak ni da ga prepoznaje.
     "Neću ići", reče jedva shvativši zašto je neko zove, pribra se pa doda: "Loše se osjećam, čitavog jutra."
     "Biće riječi i o Goranovoj plati, njegovoj žalbi", dobacio je glas.
     "Ako, bolesna sam", odgovori pomislivši kako bi do juče taj sastanak bio važna stvar za Gorana i nju. Eto, to je život, zaključi. Sastanak mi nije ni na kraj pameti, koliko ni boja kojom će bojiti zgradu Centralnog komiteta partije, prisjeti se da je tako govorila jedna njena drugarica nakon što je teško obolila. Da nije šta jest, na ovom sastanku bi zavatrio Goran, napričao za trojicu, kritikovao svakog i svašta, bio u stanju i da se potuče za pravdu, vrijednu samo nekoliko dinara, a jutros nam i ne pada na um, čak ni pravda. Živio je za ovaj sastanak, a sigurna sam, jutros mu nije ni u glavi koliko ni ni ona boja kojom će farbati zgradu Centralnog komiteta. Jugoslavenska samouprava je puna ljudi koji žive od sastanka do sastanka, od priče do priče. Zamaraju druge, poigravaju se njihovim vremenom i strpljenjem, iživljavaju se, a niko im ne može stati u kraj. NJima bi trebala nevolja slična mojoj, da ih ozdravi, i radne ljude oslobodi napasti, razmišljala je o pitanju koje joj se često ponavljalo slušajući dosadne i prazne diskusije od uvijek istih, malobrojnih ali nametljivih i dosadnih ljudi. U pravilu, oni su, istovremeno, najnedjelotvorniji trudbenici i najbolje plaćeni građani. Dobro bi mi došla kratka šetnja do restorana, pa i koji zalogaj, makar i silom, dvoumila je prisjećajući se da od jučešnjeg ručka nije ožitila. Nije ni Goran, prisjeti se i toga pa upita hoće li on što pojesti. Koristiće mi šetnja, zaključi i pođe. "A, ako nazove Goran?" prisjeti se, kaza glasno i opet sjede.
     "Moj sine, gdje si, živ bio svojoj majci!?" reče glasno i svjesno, da potvrdi život svoga bila. Najednom osjeti takvu potrebu, koju i ostvari znajući da je ne može čuti živ stvor.
     "Gdje si, moj Gorane, nađe li našeg sina? Mogu misliti kako ti je – tražeći sina! Kuda li si okrenuo, milicija, bolnica, škola i klub? Kud bi drugo, znam, obraz pod noge?! Roditelj ne zna gdje mu je trinaestogodišnje dijete, okružuju te misli svih kojima si se obratio. Nemarni roditelji, misle i tako se ophode s tobom."
     "Gospođo, Nade, sami ste, mislite...!?" misli i glas presiječe kurirka Maja, koja sa dva-tri koraka udaljenosti baci poštu na šefov sto: "Ovo je za šefa", dodala je.
     "Dobro, dobro je, daću mu..." Nada je rekla a da nije svjesna toga čina.
     "Joj, gospođo Nade! Znate li da sam se pomirila sa onim svojim?" kurirka otvori svoj često ponavljan monolog.
     "Ma, nemoj, pomirila!?" Nada prihvati iz pristojnosti.
     "Trčao je za mnom. Glumila sam da neću, bajagi, dvoumila. Ženićemo se. Znate, trudna sam! Sin. Svi kažu da mi je mali stomak, sin, sigurno! Znate, muškarci vas mnogo više vole kad im rodite sina. Glupi su oni, sin pa sin. Za njih je dijete samo sin. A da vam ja kažem, ne bih željela imati sina, zločesti su muškarčići. Znam to po svojoj majci. Stotinu puta je rekla da bi volila odgojiti deset spiša nego jednog kuronju, kako nas je nazivala. A kako su vaša djeca? Sin, koliki je on, je li zgodan?"
     "Veliki su, jedanaest i trinaest godina, divni su", Nada jedva smože snage da odgovori.
     "Šta vi, gospođo Nade, mislite o djevojkama koje su trudne, a nisu bile – kod Grete?" kurirka tjera o svojim problemima, ona pita i govori a odgovori je ne zanimaju i ne sluša ih, ima ona svoje i ne odstupa.
     "Pa, tako..." mrzovoljno će Nada.
     "Znate šta, gospođo Nade, ipak ću ja uzeti ovu poštu pa je donijeti iza dvanaest, drugom poštom. Znate kako ti šefovi znaju biti zaj... tipovi, kazaće da mu pismo nisam ni donijela. A i ovaj tvoj je zaj..."
     "Tako je, bolje je da mu daš u ruku, i ja mislim tako", govorila je Nada okupljajući papire, kao da je u velikom poslu, povlađivala je nadajući se da će tako kurirka otići prije.
     Goran je dvoumio kojim pravcem da okrene, spontano je krenuo u pravcu bolnice i hirurgije, stigavši do kapije zastao je pod nenadnim i probadajućim bolom, koji je kao oštricom brijača razdirao grudi. Nikad ranije nije imao to, zabrinu se, bol nije prestajao i nije mogao da nastavi tih dvadesetak koraka do ulaza. Minula je fizička bol, nadjahala je psiha, strah ga je da uđe u bolnicu i traži sina. Tako bi rado zamolio koga da uđe i raspita se o noćašnjim nezgodama, da potraži eventualno ime njegovog sina. Poče ga progoniti misao da će ga dočekati kobna vijest, ako uđe on. Ne bi je mogao iznijeti na nogama. Ako pošalje nekog čovjeka biće bolje vijesti od onih koje bi saopštili njemu, to uvjerenje u njemu je zagospodarilo kao gotova stvar. Zbog tog bi rado molio koga da ga zamijeni. Stoji neodlučno, ne može a mora ući, pričekaće dok ne prikupi snagu. Na kraju, ipak, ući će.
     Goran je obišao bolnicu, hitnu pomoć i miliciju, i svuda dobio odgovore koje je čuo i sinoć. Opet se našao na početku.
     Djeca spavaju, još nije otvorena škola, pa tamo još ne može. Nijaz, sinu mu misao, možda ipak on zna nešto. Nazvaće ga telefonom, odluči. Gdje do telefona? Kući, da niko ne čuje razgovor, a možda je mali i došao, odluči pa kao da ga potjera ko krenu brzim koracima.
     Jadna Nada! Šta dočeka dobra majka od svog djeteta, nametnuše mu se misli dok je išao ka domu. "Pronađi nam sina", jadnica se predala meni, s koliko me ljubavi i želja isprati u potragu, kad bi bilo Boga smilovao bi se, majci doveo sina. NJoj je teže nego meni, jer od nje ništa ne zavisi, sjedi i čeka moj poziv. Ja radim nešto, moram se kretati, razgovarati i biti aktivan. Najgore su misli i samoća u kakvim je ona. Onako divno stvorenje, puna ljepote i duha, a postala je jadna i kukavna. Da se udala za drugog, a mogla je birati ko jedna i po jedna, bila bi gospođa od ugleda i sreće. Sa mnom će ostariti prijevremeno. Donio sam joj zlo, drznuo za ženu koja mi nije pripadala. Svakojake mi gluposti padaju na pamet, kao da se naruži, ali misli su se pokrenule, nema povratka. Kakav drugi muškarac i Nada. Oličenje smo razumijevanja i ljubavi, i roditelji drage djece. To što povremeno imamo neprilika sa djetetom i to je za ljude, i to će proći, kao što dođe i prođe i orkanski jak veleški vjetar, koji ponese sve pred sobom, i ljude i krovove, pomisli se da neće stati do rasprskavanja planete, a onda, kad ispuše svoje, umiri se za nekoliko sati, i prostor prepusti tihom danu. Izduvaće svoje i naše čedo, uljepšaće roditeljsku starost. Kad nam bude najpotrebnije imaćemo ljubav djece i kućni mir. Daće Bog.
     Kao da je dogalopirao pa se ukopitio pred kućom Goran osta nekoliko trenova pred kapijom buljeći u nju. Izgledalo je da pretražuje otiske sinovljevih svježih prstiju. Moj sine, reče bez glasa, više bih volio da te nađem u kući nego da mi poklone Mostar. Zbog tvoje majke, moje Nade, više nego zbog sebe. Ah, da hoće dati Bog da je došao. Kako se ophoditi ako ga nađem. Šta reći zašto nisam na poslu? Da li naružiti ili ga poljubiti. Kako je dobro. Da li pitati zašto se nije javio telefonom. Kakav izraz lica pripraviti, kakav očekuje dijete... Mnoštvo pitanja u nekoliko koraka do sobe.
     Nije došao.
     Mira još spava. Goran zastade iznad nje uživajući u mirnoći i sreći djevojčice koje su odavali pokreti lica, smješkala se i poigravala usnicama pod dejstvom nekog bezazlenog dječijeg sna. E moj sine, kako bih bio srećan da i ti ovako blaženo izgledaš, pomisli pa se pognu i poljubi djevojčicu. Zaklopi oči pa je poljubi još jednom, zamišljajući da ljubi njega. Poželi mu sva dobra svijeta. Opet se pognu i poljubi, pomilova je tepajući:
     "Spavaj moja draga i lijepa djevojčice. Neka ti je lagan san, želi ti tvoj dragi tata..."
     Dijete podsvjesno odgovori osmijehom koji na Goranu ostavi pečat kratke sreće. I on zakorači u osmijeh, ali grč na licu stade na put smiješka. Ne poslušaše ni jagodice, zaboravio i smijati se, pomisli pa rastuži.
     Priđe telefonu, povuče gajtan zatvarajući vrata za sobom, okrenu Nijazov broj. Istovremeno se oglasi signal iz sprave i gruvanje srca iz grudi. Potraja bol sve dok se ne javi ljudski glas.
     "Halo! ovdje je Nijaz", javi se glas iz slušalice.
     "Izvini što te uznemiravam ovako rano", otpočeo je Goran nesigurnim glasom, koji zaprijeti plačom: "Znaš, Nijaze, znaš... nestalo mi Milog..." ne mogaše da izgovori slijedeću riječ, mučio se kao da je savlađivao prve govorne korake, zamuckivao je: "Pa, pa nazvah da vidim je li bio na treningu, juče?"
     "Nije, a trebao je. Izostao je prvi put. Baš sam mislio..." bio je Nijaz naumio da se raspriča, ali kao da se nečeg prisjetio, zastao je.
     Goran presta da učestvuje u razgovoru, mada je odgovarao nešto, valjda ono što je i trebao. Misli su se uskomešale, jalovinom muče ga. Ne zna ni Nijaz, moja Nade, ne zna... Kud ću sad, opet razgovor u sebi. Moja draga Nade, jadna majko. Da te nazovem i kažem, šta da ti kažem. Škola još ne radi, kuda ću. Ulicama, tražiti, samo da sam u pokretu, poludjeću. Odoh...
     Goran je grabio nasumice, gotovo da je bauljao po sokacima. Žurio i zastajkivao. Sklanjao se sa očiju poznanika, činilo mu se da svi znaju kuda i zašto ide. Stidio se pred njihovim osudama nevaljalog roditelja, koji ne zna ni gdje mu je noćilo dijete. Mutnom čovjeku je teško odgovarati i na pozdrave, a Goran je jutros mutan. Možda je noćio kod kakvog prijatelja, prisjeti se, pa će sa njim i u školu, ponada se pa uzdrhta pred željom da bude baš taj slučaj. Možda je išao sa društvom na izlet, pa ih zadesile nepredvidive situacije. Jutros će u školu svi, i on, poče vjerovati da će se klupko odmotati nakon prvog udara školskog zvona. Opet se te proklete umrtvljene kazaljke ispriječuju između njega i sina. Još pola sata do početka nastave, treba to dočekati. Neko bi već tamo mogao biti, možda i direktor, prisjeti se pa odluči i da započne s njim. A direktor će sa nastavnicima i učenicima, ako bude potrebno.
     Direktor, iskusan pedagog i dobroćudan čovjek, prihvati Gorana sa punim razumijevanjem. Sa pažnjom saslušao je očevu priču. Direktor je, bilo je očito, razmišljao šta da preduzme, pa kad domisli reče:
     "Ostanite tu. Poslaću vam kafu, a ja ću preduzeti sve što ova neprilika zahtijeva. Budite bez brige, sve će biti u najboljem redu."
     Goranu je godila kafa kao i riječi direktora, bar na tren smirili su ga, pa poželje da nazove Nadu, da umiri i nju. A šta da joj kaže, čime da je umiri, upita se i osta bez odgovora.
     "A, dobili ste kafu!" kaza direktor nakon što se vratio, pa nakon što sjede za radni sto otpoče:
     "Juče, na trećem času, času fizičkog vaspitanja, vaše dijete napravilo je neki ispad, rekoše mi djeca. Sačekaćemo predmetnog nastavnika. Rekao sam da dođe čim se pojavi."
     "Hvala vam, druže direktore. Neprijatno mi je, znate..." Goranu bi lakše nakon prvog sinovog traga, ali pomisao na ispad ponovo ga sneveseli.
     "Ništa, ništa, ovo je naš zajednički zadatak, meni radni a vama roditeljski", iz direktora potekla je profesionalna govorljivost: "Svaka roditeljska neprilika našeg đaka je i naš zadatak koji moramo rješavati, zajednički. Savremena škola se i bazira na uzajamnosti roditelja i prosvjetnih radnika. Naše je da obrazujemo, ali i da vaspitavamo. Socijalističko društvo traži obrazovanog, ali i dobro odgojenog samoupravljača..."
     "Dobro jutro! Tražili ste me druže direktore!" prekinu ga omanji dobro zametnut čovjek, u kome Goran pretpostavi očekivanog nastavnika.
     "Dobro jutro! Ovo je otac malog, Milog Mrkića..." kaza direktor i brže-bolje povuče se, da ne svjedoči eventualnim neprijatnostima, ali i da je blizu ako zatreba.
     "Da! Milog!? Juče me toliko izveo iz takta... sreća pa ga nisam stigao", ne krijući ljutnju počeo je da prepričava nastavnik.
     "Dijete još od vašeg časa nije došlo kući", na ljutnju Goran zaskoči i žešćom ljutnjom.
     "Kako, zašto, a gdje je...?" najednom se preobrazi nastavnik.
     "Ne znam", reče Goran, pa upita: "A šta je napravilo – dijete?" Posebno je naglasio da je riječ o djetetu.
     "Izazivao me na času", nastavnik poslušno odgovori, bi iznenađen odlučnošću, pa i roditeljskom drskošću, kako je zaključio.
     "Kako?" strogo će Goran.
     "Podsmijavao mi se... potcjenjivački", zbunjeno će nastavnik.
     "I, onda?" Goran je smrknut.
     "Opomenuo sam ga", nastavnik nastavi odbranaški.
     "I, onda?" Goran je smrknutiji.
     "Rekao sam mu da prestane, ili ću ga izbaciti sa časa."
     "I, onda?" opet dočeka Goran, nastavniku ne dozvoljava ni da dođe do predaha.
     "Nije prestajao, pa sam..."
     "Šta ste?" strog glas roditelja prekinu nastavnika.
     "Ošamario", promrsi nastavnik.
     "I, onda?" Goran je već znatno podigao glas.
     "Uzvratio mi je... Svom nastavniku!?"
     "I, onda?" zasikta iz oca.
     "Potrčao sam za njim. Utekao je kroz prozor."
     "I, onda, druže nastavniče!? U školu ne smije od vas, a u kuću od mene. I nema ga! Šta ćemo sad? Nađimo ga da nastavimo vaspitanje – pesničenjem", iz Gorana siktalo je i prijetilo.
     "Izvinite, ja vas potpuno razumijem, ali nije lako sa njih četrdeset, znate..." nastavnik je zabrinut i pravda se.
     "Znam. Ali nema mog djeteta, ni na spavanje..." Goran nije mogao da se smiri.
     "Dobro, to ćemo raspraviti kasnije, valja najprije pronaći dijete. Gdje bi mogao biti, šta mislite, obojica?" umiješa se direktor, koji se već došunjao.
     "Da pođemo u njegov razred!?" odlučno će Goran podižući se sa stolice: "Djeca uvijek znaju najviše", dodao je.
     Direktor je oklijevao kratko, pogledao je u nastavnika, a kad ovaj slegnu ramenima, pođe prvi.
     Sustigoše nastavnika matematike koji je taman ulazio u učionicu Miloga. Direktor ga dozva da kaže neka pričeka sa časom.
     Kad je Goran kročio u učionicu već je pola učenika bilo na nogama. Djeca su u pridošlice gledali znatiželjnim pogledima očekujući nešto nesvakidašnje.
     "Ovo je Mrkićev tata!" poluglasno javi se jedan glas.
     "Nema ga jutros u školi", do Gorana doprije i drugi glas, koji samo potvrdi ono čega se plašio.
     "Evo mu i sada tašne, u klupi!" Goran ču i to.
     "Otac mu je jači, jači od fiskulturnika, moglo bi biti zabave!" doprije i taj zajedljiv glas.
     "Volio bih vidjeti taj dvoboj!" opet glas.
     "Bilo bi zabavno..." i još jedan.
     "Dosta!" oglasi se direktor. Kako vas nije stid, pred odraslim ljudima, direktorom, roditeljem...! Tako nepristojni. – Gdje je Mili?"
     Niko se ne oglasi.
     "Zna li ko kamo je juče otišao, poslije onog časa?" nastavio je direktor.
     "Ne znamo! Ne znamo! Ne znamo...!" oglasilo se iz desetak grla.
     "Mili nije išao kući, ni na spavanje!" napomenu direktor. Otac se zabrinuo, pa došao da ga traži. Zna li ko što o stanju Milog?"
     Dugo potraja muk, koji uozbilji i uzbudi rumena bezazlena dječija lica.
     "Molim vas! Bilo što da saznate, pomozite nam", zadrhta očev glas.
     "Nisam ga vidio, ja!" otpoče sramežljivo jedan momčić. Dvoumio je da li da nastavi, pa i ne ustajući doda: "Moja raja ga je vidjela na Neretvi. Pošao da skoči, kažu...!"
     "I ja sam čuo, tako!" iz zadnjih klupa doprije još jedan zabrinut glas.
     "I ja!" i još jedan.
     "Bio je na Cirkusu!" još jedan.
     "Na Cirkusu...!" i još jedan.
     Goran presta razumijevati ostale glasove, a potrajali su. Shvatio je, od svega, da je direktor prekinuo nastavu u čitavoj školi, vidio je i svoj broj telefona na oglasnoj tabli, shvatio je i direktorovu naredbu da djeca prepišu taj broj telefona, da razmile po gradu i traže svog druga. Da sve što doznaju jave roditeljima, školi ili miliciji.
     Sa đačkom torbom u ruci Goran se obreo na tvorničkoj kapiji. Odatle će nazvati Nadu. Pošavši u tvornicu tako je bio odlučio. Pola dana je proveo žureći po gradu, tražeći sina, ni sam više ne zna gdje je potrošio toliko vremena, ni s čim je stigao do tvornice. Tek sad dolazi sebi, mora se susresti sa majkom i suprugom. Minuti se preobražavaju u vječnost. Šta joj kazati, čime je umirivati?
     Kao da ju je neko donio i posadio u stolicu, kao predmet, Nada je u mislima pratila Goranovo kretanje, vidjela ga u školi, miliciji i bolnici, očekivala telefonsko zvono i njegov ojađen glas, a njega sve duže nije bilo. Radne kolege su je pokušavale uvući u razgovor, a kad nisu uspjeli, shvatili su da ona preživljava nešto teško, pa su i oni nijemo očekivali neku vijest. Vrijeme je i podnevne pošte. Mir naruši bučna kurirka Maja:
     "Opet vam nema šefa. A, gospođo Nade, je li moguće ono što se priča, po gradu...!?
     "Šta se priča?" zapitaće neko prije nego je Nada i uspjela da se snađe.
     "Nađeno dijete u Neretvi...!" kao da je vijest radosna, kurirka je izgovori punim glasom.
     Kao zaslijepljujući odbljesak kurirkin pogled zabode se u Nadu, koja ne dvoumeći odskoči sa stolice, dva put uokruži u mjestu, pa kao da je izbačena iz praćke, potrča iz kancelarije.
     Za njom otrčaše dvojica radnih kolega. Sustigli su je tek na tvorničkoj kapiji.
     Uz krik, kakav ispuštaju ubodeni nožom, Nada se baci u Goranov zagrljaj.


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – glava8.  

       U dnevnoj sobi za stolom, odsutni kao dva kipa, sjede Nada i Goran. Poglede oborili na telefon, kojeg su primakli na dohvat ruku, pripravni da na prvi znak oglašavanja dograbe slušalicu. Ni jedno to nije reklo, ali je očito da je oboje riješeno da preuzme vezu, prije nego to učini ono drugo. Duboko su uvjereni da će uskoro zazvoniti, i da će se sa one strane žice oglasiti sin. Mora se to dogoditi, javiće se, jer šta drugo može očekivati roditelj. Vjerovatno mu telefon nije pri ruci, zaključivali su, ali čim uhvati priliku nazvaće. Da im je samo da mu čuju glas, iste im misli, da znaju da je živ i zdrav, a gdje je, kad će doći, nije više ni važno!? Doći će! Kad bi znao koliko ga žele, koliko pate, kad bi mogao i dokučiti dio njihove tuge preletio bi sedam brda i sedam dola, došao bi da posuši majčinu suzu, koja se pokrenula a ne može ni naprijed ni nazad. Goran osjeća neujednačene treptaje tužnog majčinog srca, pa pogled podiže ka njenom čelu. Sa ocem nisi znao, misliš da je grub, varaš se moj sine, pun je ljubavi prema svima nama, a ti si mu visoko na prvom mjestu, ta misao u Nade je, nastala je u trenu kad je na sebi osjetila onaj najbrižniji Goranov pogled. Moj sine, da vidiš na šta ti liči otac, i kamen bi proplakao za njim. Javi mu se, moj sine, javi, presvisnuće za tobom, javi...!
     "Hoćemo li kafu?" oglasi se Milka, komšinica i Nadina prijateljica sa posla, koja je za njom došla iz fabrike. I nju je skolila tuga, teško joj da privikne gledati najednom izgubljene ljude, a drage prijatelje.
     "Da je zalijem?" ponovi nakon što ne dobi odgovor.
     "Zalij!" jedva čujno izroni iz Nade.
     Tišina je gospodarila prostorijom kao da je pusta, pa su povremeni dodiri kafenih sudova bili jedini svjedoci života u kući.
     Zazvoni telefon.
     Istovremeno slušalicu dograbiše supružničke desne ruke. Tuga na tugu. Popusti on.
     "Halo!" javi se isprekidan majčin glas.
     "Jeste li vi mama od Milog?" do svakog kutka sobe doprije piskutav dječiji glas.
     "Jesam, dijete moje, slatko! Jesam", Nada i ne zna da je to izgovorila, jer važno je samo ono šta će da se kaže na onoj strani žice.
     "Je li došao, Mili?" opet će isti glas.
     "Nije, nije još, moje dijete. Jesi li ti iz njegovog razreda?" majka izgovori već svjesne i smjerne riječi.
     "Jesam!"
     "Šta ti misliš, moje dijete, gdje je otišao?" kaza i pretvori se u uvo.
     "U cirkuz, kažu! Vidjeli su ga tamo, pa i ja išao..."
     "I...?" Nada bi htjela da čuje još, a svjesna je da nema šta više čuti, koliko ima li vlage za jednu kap u suvoj drenovini.
     "Nema ga, nije tamo..."
     Nadi osta slušalica u ruci, a pogled na aparatu. U trenu iz nje izmigoljiše misli, pa kao nevrijeme rasplinuše: "Samo da je živ pa neka je bilo gdje, i neka se ne javlja, i neka... Samo da je živ i zdrav svojoj majci." Domalo, nesvjesno spusti slušalicu, od udara ciknu zvonce, a majka i na taj zvuk opet dograbi slušalicu, i ne primakavši je zapomaga:
     "Halo, halo...!" a kad je shvatila šta se zbilo lagano odloži slušalicu, pogleda Milku i Gorana, pa će:
     "Gdje bi mogao biti?"
     "Ne mogu biti dovoljno pametan, ne znam", izgovori Goran i ne podigavši glavu.
     "Trebali bi ga tražiti!?" majčine misli opet promrmljaše.
     "Bi!" odgovoriše i Goranove misli. Kao da pod njim migolji neka živa sila, ne može da sjedi. Osjeća neodložnu potrebu da čini nešto. Da ne sjedi. A vjeruje i da bi susreo sina čim bi izašao iz kuće, kao i da sin neće nikad doći ako on nastavi da tu sjedi.
     Zazvoni telefon.
     "Nije moje dijete! A znaš li ti gdje je otišao?" opet se slušalice dokopala Nada.
     "Vidio sam ga u automobilu sarajevske registracije, s nekim odraslim muškarcima, sumnjivim..." dopirao je panični glas dječaka.
     "Gdje si ih vidio?" majka je spremna da se zakači za svaku pomisao, pa i ovu.
     "Na Musali."
     "Kako izgledaju ti ljudi...?" pitala je stvarajući sliku otmičara. Bacili su oko na pristojnog dječačića. Mučila se domišljajući moguće pobude tih ljudi. Prisjeti se da je neki veliki grčki filozof, misli da je Sokrat, da li je on, i to je poče mučiti, rekao da je trinaestogodišnji dječak idol seksa. Još malo pa će Mili imati trinaest. Homoseksualci ga kidnapovali za svoje orgije. To se dogodilo djetetu, zaključi poluuvjerljivo. Prisjeti se i događaja od prije koju godinu, kada su u hotelu "Bristol" dvojica ugurali dijete u lift pa ga silovali. Zgražavao se Mostar. Rastrgali su mu čmar, prepričavalo se. A i taj dječak je bio trinaestogodišnjak. Misli privedoše i sliku djevojčice iz komšiluka. Roditelji je poslali u prodavnicu da kupi hljeb. Dugo je nije bilo. Tražili je dan i noć, kao i mi Milog, poveza sličnost, a onda, javiše im iz milicije da je dijete nađeno u brdu, silovano. I moje dijete je tamo gdje je bog davno rekao laku noć, isprebijano, golo, oskrnavljeno – silovano. Doziva u pomoć, čuju ga samo zvijeri, a mi, roditelji, sjedimo i čekamo... Jadna ti sam za tobom, moj sine, moj očinji vidu, mislila je a po neku riječ nesvjesno i izgovarala.
     Opet zazvoni telefon, i opet slušalicu dograbila je ona, i opet dječiji glas, ovoga puta je djevojčica. Ništa ne zna o Milom, kaza da joj je jako žao, jer je Mili divan dječak, posebno naglasi te riječi koje ganuše majku. Nije ni pomislila da je djevojčica i morala majci kazati samo lijepo o sinu, iz pristojnosti, ne, majka je odmah stvorila sliku najljepše djevojčice iz škole koja je bacila oko na njenog sina, pa eto, kad nema njega da kaže majci, a ona će to prenijeti Milom, čim se vrati. A majci će goditi lijepe riječi o sinu, bar će joj malo olakšati, Nada pretpostavi želju djevojčice.
     U malo vremena izredalo se desetak telefonskih poziva, dječaka i djevojčica iz razreda. Nazovu da zadovolje dječiju znatiželju, i umire strepnju i neizvjesnost o stanju vršnjaka.
     Djeca ne razmišljaju o smrti. Smatraju da je to pojava koja je u vezi sa vremešnim ljudima. Kad se susretnu sa smrtnim slučajem njihovog vršnjaka, naročito ako ga i poznaju dobro, onda se i njihove misli uzvrte oko te strašne pojave, utvare koja proždire ljude. I djecu. Ne mogu dokučiti gdje ona bitiše, ali shvataju da se od nje ne može uteći, da je stalno prisutna, i vreba iz svake mrkline. Strah ne napušta dijete sve dok slika umrlog ne siđe s uma. U razredu je neko rekao da je Mili našao smrt skočivši u Neretvu. Suočeni pred tom pojavom djeca počeše zamišljati njegovu smrt i doživljavati je kao svoju. Borba protiv nje je i nazivanje roditelja, djeca moraju nazivati, da dokazuju život. Pozivi su malo pomagali roditeljima, a i bivali su sve rjeđi. U početku majka je od poziva očekivala spasenje, ali je već nakon nekoliko sati izgubila tu vjeru, pa je Goranu prepustila slušalicu.
     Primicala se noć, a roditelji su jednako sjedili kao i u podne. Klonuli, sve više im je trebalo napora da uspravno održe glave. U telefonskim razgovorima Goran je sve češće spominjao Neretvu. Opsjela ga slutnja da je sin završio u njoj. Zašto bi skočio u Neretvu, nije imao ni pretpostavku. Misli su ga vukle u čeljusti te aždaje koja je pozobala na desetine mladih Mostaraca. Kad bi došao na obalu, čini mu se, znao bi da li se to dogodilo. Vuče ga nejasna sila iz modrih neretljanskih virova. Kolovrati dozivaju zastrašujućom rikom. Zov nadvladava sve zvukove, mami kao sirena iz morskih pučina. Odazvao bi se zovu, ali ne može zbog Nade. Ne smije joj ni natuknuti o mogućem kraju sina u žvaljama rijeke. Ne bi preživjela. I kad bi se desila tragedija, ne daj bože, sakrio bi je od majke, čvrsto je odlučio. Poći će na Neretvu, ipak, zov je presnažan.
     Goran je pod snažnim unutrašnjim nemirom. Vrpolji kao gologuzo dijete koje je u neznanju sjelo na šumski mravinjak. Stalno ujeda drugi mrav, na drugom mjestu. Otresajući mrave i češući se dijete se brani, sve do ujeda za stidno mjesto. Jeziv bol podiže dijete na noge, bez njegove saglasnosti. Dejstvom sličnog nemira i Goran se đipnu na noge, uokruži sobu, prozbori:
     "Da pođem, da ga potražim?!
     "Idi! Pronađi nam sina, molim te Gorane, pronađi i dovedi kući!" žalosni glasovi izvlačili su se iz majke.
     "Hoću!" kaza tako uvjerljivo da na tren majka pomisli kako otac zna gdje će naći dijete, pouzdano zna.
     "Obećaj da ćeš ga dovesti, odmah!" dodala je iz toga uvjerenja.
     "Obećavam!" opet je uvjerljiv. Netremice gledao je u gornji ćošak sobe, pa kao da se prisjeti nečeg važnog sjuri u malu sobu, misleći da ide prema kapiji, povrati pa otrča preko avlije.
     Idući krupnim koracima i odlučnim hodom u Goranu je žuborila neretvanska matica, s kojom je počeo da besjedi i prije nego će je ugledati. Vidjeli su Milog na Neretvi, ponavljao je. Možda se sakrio pod jednu od pećina, poželio je da je to istina. Pokazao se da ga vide djeca, da pomisle na samoubistvo i raspričaju, da se na taj način osveti nastavniku. Ne javlja se kući, da ga ne odamo. Možda mu je došla i tako česta potreba da kazni roditelje, sve mu se sastalo, pa kažnjava redom. Sakrio se u pećinu i mirno spava znajući da ga tražimo. Ako dobro pogađam neće mi se ni javiti.
     Neretva se u Mostaru ogradila visokim vododerinama. Teško joj je pristupiti. Obala je netaknuta, ista kao i u predistorijsko doba. U vremenima kad nije bilo ni pomena o gradu i ljudima, divlje životinje su silazeći na vodu napravile uske strmovite puteljke sa preponama, koje će koristiti i ljudi. Silazili su verući se krajnjim naporima, da se napiju vode. Tako osta i do ovog vakta, ovih Mostaraca, koji uz velike napore, slično majmunskim zahvatima, silaze na Neretvu u vrijeme kupanja.
     Desetak godina je već kako Goran nije sišao na Neretvu. Maglovito se prisjeti nekolika pristupa, pa poče dvoumiti kojim da krene. Otromio je i nije siguran da li će moći i jednim. Onim će do Banje, ipak odluči, nakon što se prisjeti da je i Mili najvjerovatnije sišao tuda, idući najbližim putem iz škole. I one dijelove staze koje je uspio izbistriti u sjećanju potirao je prvi mrak zimske noći. Najbistriji bijaše početak koji se nadovezivao na smetljište sokaka uz Banju, pa bez dvoumljenja pođe njim. Kao što je i očekivao, dočekala ga je strmina kojoj se prepusti, i gotovo da je sav put sklizao na stražnjici. Upavši među pećine dočekao ga je mrak iznad kojeg osta svjetlost sa nasuprotnih hotelskih sijalica. Predahnu na platformi jedne pećine, pa pipkanjem rukama krenu pretpostavljenim puteljkom. Oslanjajući se na bridove pećina spuštao se s jedne na drugu. Tako iskorači nad neuočenu liticu, a očekivao je oslonac.
     Strmoglavi.
     Prvi osjećaj je mokra toplina na lijevoj ruci. Domalo i bol. Ranjen je, shvatio je, teško je ranjen, vjerovatno je polomio podlakticu, pretpostavi sa velikom vjerovatnoćom, ali se ne dade zbuniti, nastavio je. S noge na nogu i ruku, posrtao je i kotrljao sve do noćne riječne vlage.
     "Mili! Mili, Mili...!" zagrmilo je iz roditelja.
     "Tata! Tata, tata...!" javljao se glas vapaja iz dubine vodenih šumova. Glasovi su bili jasni samo njemu, čuo ih je u svojoj uobrazilji.
     "Mili, Mili...!" zapomagao je koliko ga je nosilo grlo.
     "Tata, t a t a, t a t a...!" glas se udaljavao nizvodno, pričinjavalo se ranjenom ocu. Sin bježi od mene ili nas sila zlobe udaljuje.
     Uz besputnu obalu voda u pokretu zna sve jezike svijeta. Maternji joj je jezik – jezik noćnih utvara, satkan od jauka, cikova, zavijanja i prijetećih ljudskih glasova. Gluhonoćni vodeni huk naročito voli da ratuje sa čovjekom. Zbog toga Blagajci od pamtivjeka savjetuju – noću ne valja ići na vodu, boreći se sa utvarama prisjeti se Goran. Prisjeti se i Hajre, blagajskog siromaha, koji je jedne sparne noći, žedan iza istrzanog sna, u namjeri da se napije vode, sišao na rijeku Bunu. U času kad je usnama dodirnuo pregršt vode oglasila se vještica. Pridružiće joj se vukodlak, pa... Dograbili su ga i uvukli u Crni vir. Zahvaljujući samo plivačkoj obdarenosti i snazi težačkih mišica, Hajro se izvukao iz krvavih kanxi, ali je i dalje ostao zarobljen u čeljustima straha. Čitavu noć skakao je po čaršiji, bježao urlajući zastrašujućim glasovima – jezikom utvara. I tako do prvog pijetla, čovjekovog spasioca, koji svojim glasom utvarama oduzima nadmoć. Mokrina odjeće je svjedočila događaj, a mokri tragovi oko Crnog vira potvrđivali su Hajrinu priču. I najsitnije detalje te priče, koju je Goran bio zaboravio, na jednom vidje u potpunoj bistrini. Hajrina nevolja dopala je sina, čak mu i prepoznaje glasove vapaja.
     "Tata, tata, pomozi, pomozi...!"
     "Mili, sine, sine...!"
     "Tata, tata pomozi!"
     "Sine, sine...!"
     Roditelj je dozivao muškom snagom glasa skačući sa pećine na pećinu, posrćući, padajući, udarajući cjevanicama, krvaveći, štrapajući upadajući u plićake, penjući uz kamene gromade, sunovraćujući... Dozivao je moleći Boga i Neretvu, da pomognu u ovoj najdužoj ljudskoj noći.
     "Neretvo! Oj vodo, drugo bezdruga! Pomozi skrhanom ocu! Vrati mi sina! Sina, sina... proždrljiva vodo! Kao da si ih malo pozobala, prokleta bila, crna Neretvo! Vrati mog sina... Sine! Gdje si? Javi se, ne čujem te, ne čujem, sine...! Mili moj, crknuću za tobom, Mili...!"
     Povjetarac je po čaršiji razasipao neretljanska glasanja. Onima što te noći nisu mogli dokučiti san, glasanje je davalo na volju mašti u gonetanju izvorišta jeke. Neki građani prepoznali su jasne glasove odraslog muškarca, a neki, uvjerljivo su tvrdili, i dječije krikove. Uz jutarnju kafu, u brojnim kafanicama, preduzećima i domovima, prepričavanjem se uobličila priča koja je govorila o noćašnjoj neretvanskoj riki, prijetećim glasovima utvara, dječijem zapomaganju i roditeljskom vapaju, koji su razdirali grudi poluusnulih Mostaraca.
     Pored telefona čamila je okamenjena majka i supruga Nada. Aparat se nije oglašavao, ali je u njenoj glavi zvonio sve češće. Na svaki pričinjeni zvuk podizala je slušalicu, vraćala je govoreći sebi da je poblesavila. Milka je svjedočila Nadinom izluđivanju, izobličavanju koje od znane žene tvori novu, ni nalik na sebe. I sama se trovala nevoljom zvanom saosjećanje, na svako Nadino nepotrebno podizanje slušalice šaputala je u sebi – Ne daj bože da te razumijem. Milka osta uz Nadu duže nego je u dolasku i mogla pretpostaviti, javila se i mužu kazavši da će ostati duže. On ju je pozivao zahtijevajući da dođe kući. Bio je i grub: "Imaš i ti svoju kuću." Zamolila ga je da dođe po nju. Prihvatio je uz oštru psovku. A kad je došao i vidio Nadin neizgled, sjeo je i presjedio do sjutra.
     Toga dana Nada je kratko vladala sobom, samo kad je Mira pristigla iz škole. Činila je velike napore da djevojčicu ne uplaši svojim izgledom. Skakutala je pripremajući joj večeru. Pokazivala je zanimanje za događaje iz njene škole. I kad je bila blizu da dijete zaštiti od bunila kućne tuge ponovo zapala je u depresiju.
     "Nema brata!?" oglasilo se dijete i tako srušilo majčinu građevinu.
     "Nema ga još, ali doći će on", smože snage da još to kaže mirnim glasom.
     "U školi, i u gradu, govore da je skočio u Neretvu!?" sa neizmjernom dječijom tugom djevojčica saopšti i zaćuta.
     Majka na jednom potroši domalopređašnju skupljanu snagu. Ne nađe ni riječ utjehe. Vraćajući se za sto priznavala je poraz, predaće se mislima. Izgubiće osjećaj za trajanje i vrijeme će proticati mimo njene svijesti.
     "Nađe li ga?" Iz Nade, neočekivano, glasom podvrisnula bi nekontrolisana misao.
     "Naći će, naći će!" tješila ju je Milka.
     "Šta bi od Gorana?" opet nekontrolisan glas Nadinih misli: "Doći će, znam, a ode bez riječi. Ne reče mi gdje je ostavio malog", govorila je i strijeljala očima po sobi. Vidjela je nepostojeće.
     Sklupčana na stolici, sa glavom oslonjenom na ruke, ne mičući se, Nada je čitavu noć provela u izmišljenom svijetu, povremeno je i vodila razgovor sa ljudima iz njega. I glasno. Milka se uplašila njenog suludog ponašanja, i nije je napuštala, kao ni njen muž koji se posve rastužio i saživio.
     Ništa tako snažno ne može izazvati potištenost kao noćna grmljavina u tišini. Ove noći na Nadu nasrnulo je takvo nevrijeme, koje ju je prosto usrkalo u neke sulude žvalje, i prevelo u neka pomjerena prostranstva, iz kojih njen um ne umije da se povrati. U otimanju iz tih stega melem je uporna prijateljska riječ, kojih Milki nije nedostajalo, i koja se nametala čitavu noć, ali do njene žalosne prijateljice riječ nije dopirala. Tek snaga jutarnje mostarske osunčane svjetlosti Nadu je privelo rubu razuma. Kao da se razbudila iz zdravog sna, na tren bistro osmotri po kući, tromo usta, izađe na avliju, zapljusnu se nad koritom, obrisa, priđe Milki i njenom mužu, pa im se obrati:
     "I vas dvoje presjediste svu noć. Hvala vam... Milka, zalij kafu, popićemo, pa pođite kući, odmorite..." reče pa priđe telefonu. "Nazvaću djevera", doda.
     "Dobro jutro Slobodane. Da ti ne objašnjavam putem telefona. Dođi! Molim te, odmah, hitno je!" kaza u dahu, pa se obrati Milki", sačekaćemo ga sa kafom.
     Dočeka djevera na kapiji, baci mu se u zagrljaj, zaplaka. Brzo se pribra, doprati do stola, primače mu filxan i otpoče:
     "Nestalo nam dijete. Mili! Goran ga traži čitavu noć. Po Neretvi! Bojim se i za njega. Da sebi ne učini što. Pošalji mi jetrvu, a ti, Slobodane, po braću, te tražite Gorana. Po Neretvi..." zaplaka se pa zanijemi.
     Ubrzo se nađoše na okupu tri brata, teško su shvatali šta se dogodilo. Bez Gorana Slobodanovo je da je najstariji, da preduzima a mlađi da slijede. Krenuli su ka obali Neretve. I oni naumili kud su uvijek silazili, ispod Banje. Ali ne, usput dogovoriće da mlađi pođe desnom obalom, srednji lijevom, a Slobodan će automobilom do kraja grada, do Malte, pa će nastaviti tražnju idući uzvodno lijevom obalom.
     Razmijenili su misli o preprekama koje moraju savlađivati prateći riječni tok, plašili se nemoći pred divljinom u sred grada. Moraju se uklanjati i od ljudi, još ne praviti halabuku, činiti sramotu. Hladan i vlažan jutarnji povjetarac, koji je nadjahivao vodeni tok, u svijesti je činio vremeplov njihovih života. Djetinjstvo najstarijeg brata Gorana, u svakojakoj neimaštini, zakrpljenoj odjeći i gladi, rano zapošljavanje da bi svaki zarađeni dinar ulagao u njih trojicu. Ostajao je gladan da bi njima kupovao knjige i odjeću. To je nastavio i nakon ženidbe. I baš sada, kad je prvi put u životu čvrsto stao na noge, nesreća sa sinom, a možda i dvostruka. A i oni, braća, dosta su mu dužni, a ničim nisu pokazivali da mu kane vraćati. Ni bratskom posjetom, redovnom i toplom. Ni djecu nisu vidili dugo, ne znaju ni tačan broj godina te djece. Vraćali su se na neke svoje razrede škole, u kojim su bili kad se rodio Mili, pa otuda zaključivali da mu je toliko i toliko godina.Uvijek iza nesreće bližnjeg nametne se zapitanost o svome ogrešenju o njega, tako bi i ovoga puta.
     Nedaleko ispod Banje odusta srednji brat pred neprohodom, opredjeli se za sokačiće, u svaki ući će i spustiti se do dna, pa odatle osmatranjem pretraživati obale. Isto to učini i nasuprotni mlađi. Tako su pogledima okruživali pećine, pijesak i plićake, usaglašavali se sa obale na obalu, pa prelazili u naredne sokake.
     Slobodan se odvezao automobilom nizvodno tri-četiri kilometra, zaustavio se kod Vojnog mosta, spustio se na obalu i krenuo uzvodno. Kad je nakon dvije-tri stotine koraka, između dvije pećine, ugledao snuždenu ljudsku nepriliku poželio je da to ne bude njegov brat, Goran.
     A bio je.
     Izudaran, izgreban, oblijepljen zgrušenom krvlju, slomljene ruke i ispamećen, Goran je ležao otvorenih usta i na ivici svijesti. Oglašavao se jedva čujno i nerazumno. Da je nekim drugim povodom išao obalom i naišao na ovakvog brata ne bi ga prepoznao. Zatečen ne znade šta da preduzme, pa osta iznad očajnika boreći se sa mučninom, koja se najavi iz dubine stomaka. U trenu posta središte vrtnje, izokrenuše se pa zanjihaše Neretva i brdo Hum. Mučnina grunu u glavu, a gorki trbušni sadržaj mlazom zali pećinu. Povraćanje zaustavi vrtnju. Bi mu lakše. Priđe vodi, zapljusnu se nekolika puta, ispra usta, proguta dva gutljaja vode, povrati se ubogaljenom bratu. Opet osta nepomičan iznad njega premišljajući šta da preduzme. A kad donese odluku dade nogama na volju, potrča prema automobilu. Ne mogaše dugo, ponovi se mučnina, pa sjede na bus, dok nadvlada vrtoglavicu. Sjedeći promijeni nebroj misli. Osta na onim koje su gonetale nerazumno Goranovo oglašavanje. Ponovo ga začu, u svijesti prepozna i riječi:
     "Sine moj, sine moj, Mili moj..."
     Potrča.
     Pronašao je i dovezao braću.
     Pregrštima hladne vode zapljuskivali su izobličenog Gorana. Dovodili su ga svijesti.
     Prepozna ih. Osmijehnu se pa opet ovjesi glavu. Opet dođe svijesti, bistrim pogledima zaogrnu braću, kaza:
     "A, to ste vi!"
     Opet pomuti i nastavi šapatom:
     "Sine moj, Mili...!"
     Nije bio u stanju da odgovara na pitanja, nije, ni sa pećine, ni iz naramaka, ni iz automobila, ni iz dvorišta. Ne oglasi se ni po Nadinom vrisku.
     Bolan majčin glas prodrije u istrzani san djevojčice. Sanjiva Mira istrčala je na dvorište, vrisnula bacajući se u naručje majke. Domalo ugledaće unesrećenog čovjeka, na njemu zaustaviće ustravljen pogled, a kad shvati da je to njen otac krikula je jezivo i zastrašujuće:
     "Tata moj! Tata! Tata...!"
     Na bolan dječiji krik migoljenjem odgovoriće otac, otvorio je oči i ugledao kćerkicu, dodatni bol koliko-toliko prizva ga razumu, đipnu na noge, zagega, osta na nogama. Zdravu ruku ispruži prema Miri. Uspje i da se nasmije prije nego progovori:
     "Miro, moje dijete, drago i milo!"
     "Tata moj, tata! Šta ti je bilo, šta...?"
     "Dobro sam, dobro...! Pao, udario sam se malo, dobro...! I ne plaši se, ti, nije meni ništa..."
     "Gdje mi je brat?" dječije riječi proprati naglo širenje zjenica.
     "Doći će, tvoj brat, doći će..."
     "Je li živ?" opet će dijete.
     "Živ je i zdrav, živ, doći će!" sad već neuvjerljiv bi otac, zastade pa nastavi: "Hajde, umij se! Vidi, djevojčica a neumivena i nepočešljana. Valja li tako? Hajde! Pa onda doručkuj", isprati je pogledom pa, uz pomoć braće, odgegao u sobu, do ležaja.
     "Rakiju, jednu!" zatraži.
     Bez riječi komšije ulaze na kapiju, poluglasno razmijenu po koju riječ i odu. Zajedničko svih tih ljudi bijaše bljedilo i zatečenost. Da li izjaviti saučešće? Pitanje je koje lebdi oko kapije. Pitanje je koje će se širiti gradom.
     Brat Slobodan sačekuje posjetioce. Pred kapijom primi i zvanična lica. Saznaće da su saslušali svjedoke nesreće. Naglašeno mu je da u izjavama ima nejasnoća pa se još ne može tvrditi da je dječak prekratio život skočivši u vir Neretve. Pouzdano se zna da je otrčao prema Neretvi, i da je viđen na vrhu jedne pećine, dalje od toga naklapanje je. Istraga se nastavlja.
     Goran je ležao sa teškim ranama, na granici svijesti, ali se niko ne usudi da mu priđe, pomogne oko rana. Iznad su nemoćno stajali i braća, i Nada, i komšije, stajali i isprazno gledali. Iznenadiće dijete, Mira:
     "Ja ću umiti moga tatu", govorila je prilazeći sa vodom u lavoru, i peškirom preko ruke: "Ne mogu te gledati, takvog, neumivenog", govorila je potapajući ugao peškira, istovremeno je bacala poglede na oca dvoumeći odakle da počne.
     Postupak djeteta postidi odrasle. Prva priskoči Nada, priključi se najmlađi Goranov brat, komšinica...
     "Da dovedemo Trtka?" pokazujući na slomljenu ruku, srednji brat se prisjeti tog samoukog čovjeka, obdarenog za namještanje lomova. Predloži očekujući saglasnost ostalih.
     "Sigurnije je nego u bolnicu" prihvati mlađi dodavši: "Ja ću po njega."
     Ako dječija ljubav može liječiti oca onda se Goran naglo oporavljao pod dejstvom tog melema. Bi to brže od svih očekivanja, kao po želji djevojčice. Dobro je podnio i Trtkovo istezanje i djelotvorno namještanje polomljene kosti. Očito je želio da ojača, iako bez apetita jeo je supu i pio mlijeko, pa je već sjutri dan bio pouzdan na nogama, iako ne i u glavi.
     "Ostavite me sa Nadom, i braćom, nakon izvinjenja kazaće gostima. Obratiće se braći:
     "Šta kažu isljednici? Je li skočio u vodu?"
     "Izgleda!" Slobodan odgovori bez ustezanja.
     "Treba ga tražiti!" nakon pauze smireno će Goran.
     "Prepustite to meni. Ja ću to obaviti sa svojim drugovima", opet će po očekivanju Slobodan, koji i preuze taj zadatak.
     "I ja ću, s vama!?" nesigurnim glasom reče Goran. Ne pogleda u braću, tek kraičkom oka pogleda u Nadu.
     "Molim te, ostani gdje i jesi, ja ću!" usprotivi se srednji brat, kojega podržaše i druga dvojica.
     "To mi ne možete zabraniti. Hoću, mogu i moram!" Goran bi odlučan, visinom glasa dade na znanje da nije za kompromis.
     Neretva je ljepotica među kraškim čistunicama. Ona je Mostaru što je ogrlica na svježe umivenom vratu poletne nevjeste. Pomamna je i obilna, kao vrijedan vodeničar, ali i neumoljiva kad preuzima ujam. U toj neprilici najsličnija je turskim osvajačima, po tome što i ona uzima danak u krvi. Svake godine otrgne po neki život. Kao i Turci, i ona uzima samo tek procvjetalu mušku mladost. Hvata snažno kanxama, kao zvijer, i guta nezasitim mrkim žvaljama, pa usmrćuje kurlanjem niz utrobu. Kad se iživi i opije mlađanom krvlju, tijelo žrtve izbacuje iz utrobe, na pješčani plićak, okači o patrljak vrbove grane, ili pritisne uz neravnoću uzvodne pećinske stijene. Krvoločna je u toku do Baćevića, a napaja se u svojim najdubljim crnim virovima, nedostupnim ljudskom oku. Iživljavanje ne traje dugo, a iskurlavanje ovisi o visini bijesa kroz koji prolazi, i traje od jednog do sedam dana. Sedmog dana po utopu, u žrtvi puca žučna kesa, pa potom leš izranja iz dubina. I svako dijete sa riječkih obala zna da utopljenički leš ispliva u toku sedam dana. Gotovo da se i ne pamti slučaj da ljudi nisu pronašli leš utopljenika.
     Protiče i treći dan a pouzdanog traga o Milom još nema. Ako se utopio...? Da li se utopio...? Goran nije mogao da se oslobodi tih pitanja, niti da se oslobodi snažnih mislenih vezova u obličju magnetnih silnica koje su ga vukle ka vodi. Nisam valjda toliki baksuz pa da ne mogu dobiti ni tijelo mrtvog djeteta, govorio je. Sudbino pusta ubio te Bog, kleo je. Pa zar ni treći dan...? Bobetu su našli treći dan na Buni, i Kisušu trećeg dana na Buni, Vladova malog.. . ni na tren nije prestajao da govori sam sa sobom. Vidim ga u vrbaku ispod Blaževića kuće. Leži na pijesku, u plićaku. Vidim ga kao da je preda mnom, ovo su već bile poluglasne riječi, da bi progovorio i glasno.
     "Vozite me na Bunu", zapomagaće u trenu kada su se bila okupila sva tri brata, i bili otpočeli da usaglašavaju šta im je na redu da rade.
     "Znam njivu iz koje ću ugledati Milog", bio je uvjeren: "To je ona iz koje sam sišao da siječem rakitu, davno, davno, prije dvadesetak godina. Opleo sam veliki krto, volio bih u njemu iznijeti sina, u njemu, pokrio bih ga vrbovim mladicama, da ne gledam u modru utopljeničku boju." Po mišljenju braće, Goran se neće moći privesti razumu, i ne znaju kako da čine s njim.
     Dolina Neretve je utrti kanal i put milenijskim vjetrovima, kanal, koji pomiruje hladne sjeverne planinsko vazdušne mase i mlake mase mediteranskog juga. U vječitom nadmetanju dva nepomirljiva borca biva i mirnoća pred najave odlučujućih bitaka. Ako nisu u direktnim sudarima onda do podne gospodari sjeverna hladna masa, koja se otiskuje niz korito – duva niz dolinu. Pred sobom kurla južnjaka, nemoćnog, ali se on za to vrijeme , daleko nizvodno, priprema za protivudar. U poslijepodnevnim satima, kad je južnjak najtopliji, isprsi se i zaustavlja studen. Domalo grune u nju i potjera uzvodno. Tako nastaje onaj topao mostarski noćni vjetar. Udružena brda svom svojom hladnoćom, u Bišću polju ispod Mostara, dočekuju omorinu u pokretu, pa dolazi do obračuna, kao da su u sudaru dvije svjetske velesile. U žestokom sučeljavanju dolazi do izvijanja masa u visine, tamo nastavljaju borbu, a mostarsku kotlinu ostavljaju u tišini – bez daška. Tada iznad Bišća polja, tvrde meteorolozi, duva 36 različitih vjetrova i na različitim visinama. Ova predvečernja neretvanska pojava poznata je po nebroj skladnih zvukova koji mame ljude na izdašnu obalu. U tih nekoliko sati riječnog blaženstva Neretvu naseljavaju ribari čija dozivanja, sa obale na drugu, pojačana tišinom toka i odbojem od pokretne vodene površine, poprimaju ugodna glasanja koja mame svekoliku pažnju.
     Napuštajući Bišće polje večeras je sunce zarumenjivalo obalu i ribarska lica. U malo vremena zanijemili su razasuti talasi, da na dostojanstven način isprate izvor života. U zreloj mirnoći jedino povremena ribarska bućkanja potvrđuju ljudsko prisustvo. Tvori ga i Goran trandajući i roneći kroz krvavo predvečerje tražeći sina. Suludo gazi i doziva.
     Drznica Neretva se i večeras pokazuje nevinom ljepoticom, a u utrobi joj je zlodjelo. Bezazlenim izrazom ratuje sa ćudljivim ljudima koji pretražuju svaku pećinicu, sprud, drvo i vir, i koji ubadaju dugačkim jablanovim prutovima. Mireći se pred snagom Neretve jedan po jedan su napuštali bojno polje, pognutih glava. Ostao je samo otac, koji još ne može da prizna– smrt sina, a i kako bi. Ako već ne može imati živa, valjda ima pravo na mrtvoga, šaputao je i gazio prema nejasnim slikama, nastajalim miješanjam sumrakom i sve pomućenijim umom, a ličile su na ljudska bića. Koliko je mrak ovladavao kotlinom toliko su neretljanske mrlje više ličile na dijete.
     "Eno ga!" kriknu Goran pa zaprska plićakom. Zaustavi se pred ovećim zamuljenim kamenom, pognu se, pa dograbi mokru i ledenu stijenu, zanina je u naručju tlapeći da je to ostatak od života njegovoga čeda:
     "Mili! Sine moj šta osta od tebe, sine...! Jadan ti sam za tobom, jadan i kukavan sve do groba!" lelekao je.
     "Poludio", doprije šapat iz grupe.
     "Nije ni čudo", i drugi.
     "I jest jadan i kukavan", i treći.
     "Oprostite!" u jednom trenu će Goran, takođe šapatom. NJežno odloži kamenčinu, pa doda: "I jesam i nisam poludio. Znam šta mislite, ali morao sam da ga poljubim, sina ili kamen, njega ili sadruga mu, bilo kojeg stanovnika iz novog sinovljevog hladnog staništa. Ne znate kako mi je, ne mogu vam ni kazati..." u Goranu je na kratko ishrvavao razum.
     "Gorane! Za večeras je dosta, mrak", nježno mu prilazeći kaza srednji brat.
     "Znam brate, znam! Ali ne mogu. Šta ću u kući? Strah me kuće i samoće", odbi ga.
     "Zbog Mire. Tražiće te djevojčica", brat ga pokuša uhvatiti na te misli.
     "Djeco moja, jadan ti sam za vama. E moja Mire, jadnice mala, žao mi te, dijete ni krivo ni dužno... Vodite me njoj, vodite, da je poljubim."
     Te večeri su se i bijeli avlijski oblutci, pred ojađenom kućnom čeljadi, doimali sumorno.
     Smrt povezuje rodbinu, komšije, prijatelje i poznanike. Okupljaju se da razgale tugu ukućana. Brojnost ljudi rastače zlo. Vijekovima ljudi posjećuju ožalošćene, izjavljuju saučešće i kazuju riječi utjehe.
     "Hvala bogu pa je po redu", kaže se kad je pokojnik vremešan.
     "Ostavio je nasljednike, i imanje", kaže se utjeha, ako iza sebe pokojnik nije ostavio nejač i sirotinju.
     "Nije se napatio", tješe rodbinu nakon naprasne smrti.
     "Nije umro nego se rodio", kad smrt uslijedi nakon dugogodišnje teške bolesti.
     "Tako umiru samo sretni ljudi, naživio se a nije patio", kaže se za naprasno umrle starce.
     "Ne daj bože gore", kad u nesreći strada jedno a bilo je ugroženo više ljudi.
     "Ne daj bože što može preživjeti živ čovjek", kaže se za slučaj vrlo težak, kada se utjeha ne može osloniti ni na riječ.
     LJudi su tu da govoreći riječi utjehe ožalošćene uvlače u razgovor, da razmišljanja sa smrti pomjeraju ka životu.
     U kući i avliji Nade i Gorana, ožalošćenih mladih roditelja, smjenjivao se golem svijet. Provrte se pa odu, bez izjave saučešća, bez riječi utjehe. Ne snalazi se ni sijeda starost, ne nalazi prave riječi ni najumnija muškost.
     Koje su to mudre riječi koje treba kazati roditeljima u povodu smrti djeteta, sina? Da li se može izjaviti saučešće za smrt bez leša? S kojom mišlju pogledati u majčino oko, koje jedino može pogledati u život svog čeda:
     Bez malih nema ni velikih.
     Ovdje nema utješnih riječi.


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – glava9.  

       Protekla su tri mjeseca od nestanka djeteta.
     Pokazuje se u mnogim okolnostima, pa i u ovome slučaju, žene su izdržljivije od muškaraca. U nevoljama prije klonu ali se znatno brže pomiruju sa novim zbiljama.
     Nestanak dječaka, bez ikakvog traga, majku je pogodio kao da joj je na glavu pao vreo sač. Izgledalo je da ne može ni preživiti a kamo li preboliti ranu. I poslije tri mjeseca veoma je ožalošćena, vjerovatno ća biti i čitavog života, ali ona je i sabrana žena. Obavlja svoje dnevne obaveze, po kući i na radnom mjestu. Razgovara – ne bježi od ljudi. Sa najvećom ljubavlju bavi se kćerkicom Mirom. I druži se s njom. Razgovaraju o raznovrsnim pitanjima, pa i o sinu i bratu. Nada, iz ugla majke, slučaj objašnjava sudbinom od koje se nije moglo pobjeći, i to se mora prihvatiti kao svršen čin. Dijete se udavilo u Neretvi, ta ista sudbina je odredila i da ga ne pronađu. Čim je malo mogla da se ponaša po zdravom razumu okrenula se drugom, evo sada i jedinom djetetu, činiće velike napore da živo dijete ne osakaćuje mrtvim. Obaveze prema njoj davale su joj odlučnu snagu i volju da uređuje svoj i kućni život, čak i svoj izgled, da je se ne stidi dijete, kako je povremeno objašnjavala i savjetovala Gorana, govoreći mu da se i on od smrti okrene životu.
     Goran je naglo i moralno duboko pao, a izvlači se jedva primjetno. Od tragičnog dana nije se obrijao. Rijetko se pere i presvlači. Bilo gdje da se nalazio ćutao je, govorio samo koliko da kaže i on što, a i to nije činio uvijek, čak ni svaki put kad se od njega s pravom i očekivalo. U njemu zaživjeće dvojica, jedan je onaj koji nastavlja da živi sa živim sinom – noćni, i drugi – dnevni.
     Pod snažnim nagonom potrebe da ima sina, duže živi u nerealnom životu, čak i po više dana bez preobrazbe, a po najezdi mraka redovno se pomjerala i zavjesa koja blokira njegov razum. Još ni u jednoj noći nije uspio da osvjetli unutrašnji mrak, žaliće se Nadi. Supruga je sve više brinula zbog takvog njega. Posmatrajući oca djevojčica je tugovala na dječiji način. Neizmjerno voli oca koji sve vidljivije prestaje da liči na sebe. Ne umije da živi bez njega. Ubila bi se kad bi izgubila tatu, stidljivo je znala izreći misli. Govorila ih je i majci, koja se ozbiljno brinula pred takvom mogućnošću. Prilazila je mužu na razne načine, i sa strane djevojčice, molila da se mijenja zbog Mire, ali nije mogla osvijetliti njegov um na koji kao da je zasjeo gavran. Bilo je dana kad joj se činilo da vidi odbljeske skorog njegovog priumljivanja, ali je već u prvim prilikama svjedočila dodatnom bezumljivanju. Jedne večeri, kad su sve troje bili za sofrom, uspjela je da ga uvuče u razgovor. Djevojčica je razdragano trčkarala po kući, ostavljajući roditeljima priliku da se nalaze, nažalost, potrajaće kratko, stanje će se preokrenuti po neočekivanom oglašavanju telefona.
     "Ja ću se javiti. Ovo je Mili!" u trenu je pomračio otac i rastužio djevojčicu koja će se baciti u majčino naručje, i nezaustavljiv plač. Mira je, baš od ovoga dogođaja, i definitivno izgubila vjeru u očevo urazumljivanje.
     Goran nije dozvoljavao da zaključavaju ni kapiju ni kuću, ni kad su je napuštali svi:
     "Ako dođe Mili..." rekao bi.
     Noću je spavao rijetko i kratko. Ležao je dugo smišljajući bog zna što. Najčešće je lebdio na hladnom međašu sna i jave, u nekom zamišljenom svijetu, iz kojeg se povremeno oglašavao, obraćao supruzi, pitao:
     "Je li mali ispisao zadaću...?", "Boga ti, je li ono mali kašlje", i slično.
     Valjda je iz svijeta noćne more i morao nastavljati traganje za sinom. Polazio je u vrijeme razdanjivanja, tiho se izvlačio iz postelje i odlazio na Neretvu. Svaki put uvjeren da će sina pronaći baš toga jutra.
     "Da imam njegov grob, da bar znam gdje je... " znao je da kaže prijateljima, koji su povremeno organizovano sa njim vodili razgovore, pokušavajući da ga urazume.
     Djevojčica je stravično doživljavala nestajanje brata, evo i oca. To su najbolje svjedočile noći, i teški snovi kada je skakala iz kreveta, dozivala i vrišteći utrčavala majci u zagrljaj. NJoj, ne više njemu. Oca su njena noćna buncanja, zapomaganja i dotrčavanja majci, doimala snažno, ali savjest o tome brinula je samo dok je taj proces trajao, a po razdanjivanju zaboravljao je i bio bez svijesti o tako snažnim Mirinim posrtanjima. Potpuno suprotno njemu Nada se danju brinula više nego li noću, naročito zbog toga treba joj zdrav otac i muž, pa mu se obraćala dvostrukim upornostima, jer otac je Miri nezamjenjivo potreban. A sve je ostajalo po starom. I u Nadinim dugim besanim noćima dozrijevalo je saznanje da je, od troje najdražih, ostala bez dvoje. Sa jednim gubitkom morala je da se pomiri, sa drugim još se ishrvavala. Povratiti Miri oca njena je neizmjerna želja, jer je u djetetu uočavala psihička pomjeranja, od koji se boji kao zmija od blavora. Uočila je da se sa Goranom i nekako može ophoditi uz svjedočenje snažne dnevne svjetlosti, pa ga je namamljivala u dvorište, na blještavilo bijelih oblutaka, za sto pod kajsiju. Uz kafu, unoseći svu svoju snagu, otvarala je njegove moždane zasune, da bi mu tamo udjenula nevolje njene i njegove djevojčice, zahtijevajući da ih i on preuzima i rješava – da im se vrati.
     "Znam! Sve znam, ali ne mogu da živim kao nekad", znao je koji put da progovori i prosvjetljenim umom: "Od one večeri nemam sna, još sam u onoj noći, od onda nikad nisam zdravo zaspao. Sva moja spavanja su se pretvorila na mrcvarenje na snenom pragu. Oprhvan sam sanjivošću, ni sekunde ne mogu bez spavanja, ali kad sam god zakucao na ta vrata i počeo da se uvodi u san, javio mi se naš nasmijan sin – Mili:
     – Tata...! – svaki put tako se oglasi, svaki put čujem ga potpuno razgovjetno, obeselim se i u trenu potpuno rasanim. I stalno tako. Vidim ga, Nade, vidim naše čedo, vidim! I pričam s njim. U glavi mi često zvoni telefon, zvoni, razumi me! Potrčim ka aparatu i do tamo saznam... Pričina, znam, ali čim legnem on zazvoni. Shvati. Evo, pričamo, sad znam, svjestan sam da Mili neće doći, znam da se to i ne može dogoditi, ali čim se malo osamim on će oživjeti u meni. Nastaviću život s njim, u kući, kao i sa Mirom, i tobom. Shvataš li...?"
     "Shvatam te. Napadnut si, ali se ne braniš koliko bi mogao." U tim rijetkim prilikama, kad se sa njim moglo razumno pričati, Nada ga nije štedila od riječi: "Mi smo roditelji još jednom djetetu. Živom! U opasnosti je naše drugo dijete. Sada i jedino dijete, Gorane, shvati, ona je naše jedino dijete. Smogni snage da spasimo nju. Ne dozvoli da postaneš saučesnik njene nesreće – ubica iz nehata. Ti ne shvataš koliko je ubijaš."
     "Znam, boli me to. Mnogo me boli ta bola", priznavao je i pokazivao svoju nemoć.
     "Šta će se dogoditi sa djevojčicom ako pokleknem i ja? Razmisli i o toj mogućnosti? I ja sam samo čovjek, nemam konjske živce", rekla je i uz krajnji napor uspjela je da zaustavi suze, koje su se već bile pokrenule.
     "Znam kako ti je, znam!" Goran je izgovorio sa pola znanja.
     "Ne znaš. Da znaš ne bi svako jutro odlazio na Neretvu, sramotio svoje dijete, braću i sebe, i mene."
     "Sin me tamo očekuje, moram...!"
     "Da odemo ljekaru, da popričamo, da pomogne i tebi i nama...?" predložila je ono o čemu razmišlja sve češće.
     "I to mi je dolazilo na pamet", prošaptao je plačno.
     "Tata! Molim te, pođi!" nenadno se oglasi djevojčica koja je neprimjećena prisluškivala razgovor: "Molim te, tatice!" dodavala je trčeći da ga poljubi.
     "Dobro, hoću!" prihvatio je ganut rasanjen otac.
     Desetak dana iza ovoga razgovora bili su očiti znaci Goranovih promjena. Počeo je izlaziti i u čaršiju. Čak je jednom išao i u posjetu svojima u Blagaj. U kući je život postajao snošljiviji, tome se posebno veselila Mira. Kad je god mogla bila je uz njega, činila sve da ga što duže održi u stanju osvjetljenog uma. Goran je koji put i uspio da se uvuče u san, i da kratko ostane tamo. Napredovao je do jedne noći.
     Dopodnevni sunčan majski dan nenadno zajahali su neveliki i blijedi oblačići, koji su u nastajanju izgledali slabašni i bezopasni, ali su se ubrzo čudnom plodnošću nakotili. Zacrnili su nebo za dvadesetak minuta. U satvorenoj mrklini zapodjenuše igru mrgodni crni maljevi i blještava užad. Prije nego se zapali, ta nebeska igra, Gorana omami mrklina i povuče u dubok san. Najdublji od dana nesreće. Kad osu paljba gromova, sa njima, u snu, objavio se sin Mili. Čudan izgled njegovog čeda, u obliku loptaste naprave, obasjane munjama i izgruvane gromovima. Nejaka naprava-sin se rve u izvitoperenom neretljanskom kazanu zahuktale vode, u viru i kolovratu ispod pećine Bunare. Bori se na putu ispliva, doziva u pomoć, kuka, moli, potanja i izranja – muči. Po izronu sačekivali su ga udari i zaslijepljujući bljeskovi, koji su ga povraćali u dno, u vododerinu đavoljih žvalja. Rvanjem se otimao, iskobeljavao do slijedeće gromovite zlodošlice. Nošen tim snom Goran je saskočio sa kreveta, i koliko su ga mogle ponijeti noge, otrčao je na Neretvu, i u trenu našao se na Bunari, s koje okraja kako da skoči u kazan – sinu u pomoć, ali ne može, spriječava ga nepoznata viša sila. Onemogućava i da se oglasi, a tako bi želio doviknuti riječ nade, da ohrabri dijete. Otac se bori sa nevidljivom preprekom, a pred njim sin se nadhrvljuje sa munjama, gromovima i crnilom dna vira. Na djetetu ne prestaju obračuni mačeva – munja, i maljeva – gromova. Goran se vinu nad žvalje kolovrata. Ne pade u vodu. Iznad nje ga zaloptaše munje i gromovi. Izigraše se sa njim pa odbaciše u vir. Zaroni prema dnu, gdje je bio vidio Milog u borbi sa žvaljama, ali zakasnila je njegova pomoć, Mili je već pobjeđen i – mrtav.
     Gorana razbudi užas smrti, ali mu ne izbrisa posljednju sliku. Vidi je i budan, vidi je i kad otvori oči. Realna je. Modro bistar vir ispod Bunare, kakvog zna od djetinjstva, u njemu leži potpuno vidljiv leš. Prepoznaje mu i odjeću. Gledao je i kad ga je pokupila vodena struja i uvukla u kolovratsku paukovu putanju, đavolju vrtnju, te usrkavanjem odvukla nizvodno.
     "Eno ga! Moram ga zaustaviti, izvući!" na Goranovo oglašavanje u snu, Nada je podigla glavu, sačekala svjetlost sljedeće munje, pogledala ga u oči, pa zaključila da njen glas ne bi mogao doprijeti do njegovih pomračenih komandi. Okrenula se na suprotnu stranu i nastavila da slaže misli, tamo gdje je prekinuta, i ona se iznosi sa teškim i nikad dokrajčenim mislima.
     Granuo je posve vedar i prozračan dan, i Goran se razbudio u boljem psihičkom stanju, ali je fizički nosio se teško, kao da je isprebijan, prvo sa čim se sukobio bila je Nadina briga zbog njega, pravio se da još spava, a kad je pomislio i da ju je zavarao, i umirio, tiho se izvukao na dvorište, na kapiji rukom pridržao je zvono da se ne oglasi, pa se dao u trk niz sokak.
     Rijetki ranoranioci su vidjeli Gorana dok je pretrčavao ulicu, zaobilazio Tepu i dom JNA, gledali su ga i dok se peo na pećinu – Bunaru. On je morao da sučeli zbilju i uvjerljivu sliku iz sna, i već dok je sjedao na ivicu pećine, čim ga je zalahorila svježina jutarnje Neretve, u njemu je došlo do brisanja snenih neretvanskih slika. Zora je u naletu svog bijesa sa nekolika zamaha razvalila đavolju igru u Goranovoj uobrazilji, pa izvedrila majsko jutro. Ispod Gorana proticala je hladna Neretva, pučinom je kurlala vodenu silinu zaobilazeći vir, koji je izgledao kao izdvojena dobroćudna i providna vodena masa. Jasno je vidio njegovo dno, svaku pećinu i oblutak. Sin nije u njemu, niti je ikad mogao biti neopažen, zaključio je i postidio se dolaženja. Sažali se na sebe. Zaboli u grudima, kratko i snažno. Jedva dođe do daha. Pogled se otisnu niz vodenu maticu, prate ga misli koje punim zamasima zaveslaše niz tok. Ploveći govorile su:
     "Šta mi napravi, moj dragi i nikad nezaboravljeni sine Mili?"
     Slušajući svoj glas, koji nije nastao iz njegove potpune volje, u grudima postajalo je komotnije, lakše je udisao i zasnivao njemu tako nužan monolog.
     Da sam žario i palio ne bih bio kažnjen ovako, razmišljao je a usne se bezglasno pomjerale. Znaš li u što si preobrazio sestru, majku i mene? Ne znaš, znam da ne znaš, dobar si dječak, ti to nikad ne bi učinio. Javi mi se, oglasi životom, bar jednom, pa makar opet nestao. Oglasi, sine, oglasi! Samo da znam da si živ. Kazni me svim ovozemaljskim kaznama. Odsjeci ruku! Nogu! Ubij! Ali se prethodno oglasi živom glavom. Ne živi mi se, moj dragi Mili. Tako bih rado zagrlio smrt, kao majčinu sisu, ali ne mogu, ne smijem. Moram živjeti zbog tvoje sestrice, naše male Mire. Poludio joj otac, govorili bi oko nje. Presvisnula bi, jadnica. Javi se svojoj sestrici i ucveljenoj majci, javi ako si živ. Živ si! Nikad neću priznati da te nema, javi se. Kažu da su te vidjeli u nekoj cirkuskoj šatri. Juče mi ispriča čovjek da te njegov poznanik vidio u trupi, da si – atleta na trapezu. Ne zna ni s kojom trupom ni u kojem mjestu, ali pouzdano zna da si živ. Da li je tom pričom samo ublažavao roditeljske muke, ili je mamio još jednu čašu pića? Pitam se u času nepomračenog uma. Oglasi se, svuci sa mene plašt tuge pod kojim ne mogu da dišem. Opominju me prijatelji i nagovaraju da se uključujem u život, oni ne razumiju kako je meni bez tebe, ne shvataju da bez tebe ne može biti ni mene. Teško mi je, moj sine, moram ti se požaliti, mogu to samo tebi, u grudima mi nastanila se velika guka, sputava disanje. Osjećam je u svakom času, iz dana u dan raste, širi se gnječenjem pluća – da mi je teže. Uselila se ta guka kad i tvoj nestanak, ne napušta me, a najkrmastija je noću. Naduvava se kao balon pa pecka, pecka, pecka... Kad bih mogao uvući ruku u grudi pa se počešati, i probušiti balon, čini mi se da bih jedino tako mogao da preživim. Guši me sve jače i češće. Dok s tobom razgovaram lakše mi je. Kao da te se ustručava, čim te oćuti pritaji se. Prijatelji ne shvataju moje stanje, ne vide u mojim prsima guku, ni moje neprekidno rvanje s njom. Ne razumiju da su moji razgovori s tobom nužni, i jedina nada u obostarno izbavljenje. Nemaju razumijevanja pa ih izbjegavam, povlačim na osamu, dozivam tvoj dah. Jedva izvukoh život i iz ove noći, guka me kao zmiji glavu dotucala munjama i gromovima. Gruvanja su prijetila da raspuknu grudi, kidisala i na srce. Zaustavio se dah, duša došla u nos, oči navrle da izlete – guka me dotucala. Zadnjim snagama dozvao sam te, i evo dotrčao po riječ spasa, i evo me već dišem punim plućima, sad sam rasterećen od guke, ali sad naviru tereti nejasnih osjećanja, popunjavaju njenu prazninu, srećom i tugom na smjenu. Zaplakao bih i zapjevao, istovremeno. U pižami sam prošao gradom, suludo je, to i ja sad znam. U povratku ljudi me ne smiju vidjeti ovakvog, zbog tvoje sestrice. Idem dok je na vrijeme, prije nego ljudi krenu na posao, idem. Napričah dosta, moj sine, napričah, a ti ni jedne. Nisi ni mogao, znam, ali si mi pomogao da dođem u pamet...
     Nada je taman polazila na posao kad se Goran uvlačio u kuću. Navikla je već na ovo, zna da ide sa neretvanskog sastanka, pogledala ga je u oči, koje nisu pokazivale znake zabrinutosti, ophodila se s njim kao i svakog jutra, ali je na poslu dosta vremena utrošila u brižnim razmišljanjima, pitajući se dokle će ovako i kuda će odvesti staza njihovih života. A kad je preko glave prebacila i taj radni dan, približavajući se domu, ojačavala je neizvjesnost i pitanje u kakvom će stanju, danas, zateći muža. Imala je osjećaj da se u njemu, ove noći, ovoga jutra, i ovoga dana dogodilo nešto što nije prije.
     I dogodilo se, izbrijan, svečano obučen, zdravih veselih gegova, sa osmijehom na izbijeljenom licu muž je na avliji sačekao suprugu. Poljubi je razdragano, kao što već odavno nije. Uhvativši je nježno pod ruku uvede je u sobu. Tamo je dočeka svečano uređen sto sa priborom za jelo. Čekao je i svježe skuvan ručak.
     "Kaži dragička!" bi prva riječ koju je izgovorio.
     "Dragička", ona reče jedva čujno još snebivajući se.
     "Ima nade za Miloga. Kažu da je u Nikšiću u tamošnjem cirkusu."
     "Dabogda moja kćeri da te zaprosi princ, ali se oko kuće vrte cigani", uzvratila je na tu vijest, ni samoj joj još nije jasno i da li je vijest shvatila.
     "Rekli mi ljudi, vidjeli ga", dodao je.
     "Ko ti je rekao?" ona se već pribrala i hoće da ovlada i sa sobom i sa njim.
     "Ne poznaješ te ljude", odgovorio je okolišajući.
     "Onaj pijanica? Čula sam da te spopao takav neki. Plaćaš mu piće po gostionicama", podigla je glas, nije ga štedila, nastavila je prijekorno: "Okani se već jednom tih gluposti. Znamo gdje nam je sin, rasani se, povrati u život, i počni da ideš na posao. Baš danas pozvao me direktor da pita za tvoje stanje. Zahtijeva da se javiš na posao... ili ćeš ostati bez posla."
     "Šta si mu rekla?"
     "Da ćeš početi."
     "Kada?
     "Od ponedeljka."
     "Dobro, neka si tako rekla, počeću od ponedeljka! Ali moram prije otići u Nikšić. Odvešće me brat, Slobodan, obećao mi je. NJegovim automobilom..."
     Nada je zaćutala shvativši da je to putovanje već dogovoreno, a nije je ni iznenadilo, jer je Goran danima nosio neku želju, za koju tek sad shvata da je bila ova.
     Brat Slobodan nije na nož dočekao Goranov zahtjev da ga vozi u Nikšić, kako bi se moglo očekivati, jer u tome je vidio priliku da sa Goranom obavi razgovor, jedan od onih koje braća kroz čitav život povedu tek koji put, ili čak nikad.
     Pričali su čitavim putom, i Slobodan je uspio da mu višestruko predoči besmisao njegovog ponašanja, te da je krajnje vrijeme da se pomiri sa neumitnom i kobnom istinom. Posebno ga je upozoravao da čini nepravdu prema živom djetetu. Ako ćemo svi sa mrtvim a ko će sa živim, zapitaće ga. Goran je u razgovoru bio razložniji nego je to očekivao Slobodan. Nije se ozbiljnije ni branio. Potpuno prihvata sve što mu se prigovara i savjetuje. Obećao je da će preokrenuti život i ponašanje. Počeće i da radi. Jedino nije prihvatao stvarnost sinovljeve smrti, izričit je:
     "Mali je živ, i naći ću ga. Kad-tad!"
     U Nikšiću je odista gostovao neki cirkus, u trupi je bio i jedan dječak. Po opisu nije ličio na Milog, zaključio je Slobodan, ali ti isti opisi uvjerili su Gorana da je to bio baš njegov sin Mili. Ni za dlaku bratovo razuvjeravanje nije pokolebalo Goranovu nadu. Cirkus je preselio u Rijeku, doznaše, pa Goran nasrnu na Slobodana da ga vozi tamo.
     "Znaš li koliko je do Rijeke?" snebivao se zatečeni brat.
     "Znam, osamsto kilometara. Molim te, vozi me, sinu! – Tamo je još Mili, tamo!"
     Slobodan će se naljutiti, ali nadajući se da će novo putovanje pomoći u već vidljivom popravljanju Goranovog psihičkog stanja, okrenuo je automobil u pravcu Jadranske magistrale. Ponio je ljutnju, nosio ju je dugo, pa je nastala izokrenuta situacija, u njoj je Goran govorom nastojao da odobrovolji Slobodana. Bi to novo Goranovo izdanje, koje brat vješto iskoristi za razgovor kakav do ovog njegovog izdanja nije bilo moguće ni povesti. Bez ustezanja, proširivao je prigovore za ponašanja, naročito na zapostavljanje živog djeteta, ali i supruge, doma, posla, braće, roditelje, pa onda i – sebe. I nakon toliko mjeseci skakuće po Neretvi, a to je sulud čin koji navodi ljude na zaključak da je skrenuo s uma. Porodica ima ludaka, osramoćena, Miru je stid ići u školu... Pokazujući puno saosjećanje sa tragedijom koja ga je zadesila Slobodan je zahtijevao od Gorana da se konačno otrgne od utvara i ponašanja po zakonima iz snova. Napomenuo je da to zahtijeva i u ime porodice, posebno u ime Mire kojoj je obavezan obezbijediti očišćen životni put. Goran je govorio sve rjeđe i kraće, odgovarao je na pitanja, ali se u svemu složio obećavši da će izmijeniti svoje ponašanje. NJegovo obećanje nije bilo ono koje se očekuje u ovakvim situacijama od zaista umom skliznutog čovjeka. U tom obećanju bilo je čvrstine i odlučnosti najzdravijeg uma, što je veselilo Slobodana, koji će sa dosta optimizma završiti ovo naročito i naporno putovanje.
     "Nikad neću prestati sa traženjem sina, jedino to od mene ne tražite", na kraju razgovora, još jednom, Goran je bio odlučan.
     Po dolasku u Rijeku ubrzo pronašli su cirkus, ali u trupi ne bijaše nijednog dječaka. Otac je bio neumoljiv, obraćao se svakom zatečenom članu trupe, od ljudi tražio ono što nije postojalo. Trajalo bi to i duže da ga na grub način nije presjekao Slobodan.
     "Muzeš mlijeko u jalove krave. Nema ga niti je ikad tu bio. Prihvati tu istinu i pođimo kući", Slobodan je pokušao i grubošću da presiječe tu jalovu mužu.
     Goran se, nekim samo roditeljima dokučivim lijepkom, zakačio za čovjeka koji je govorio o jednoj italijanskoj trupi, koja je gostovala u Rijeci i vratrila se na Siciliju, a u sastavu je imala i dječaka, koji po opisu podsjeća na lik Miloga. Slobodan će se opet naći u nevolji, jer će Goran kleknuti pred njega i moliti:
     "Vozi me u Italiju. Učini mi samo još to", ponavljao je:
     Nisu imali pasoše, bio je to jedini razlog pred kojim je i Goran mogao i morao da ustukne. U povratku nadugo su opet govorili o stanju u porodici, i posebno o nepravdi koja se čini prema djevojčici Miri. Goran je u ovim razmjenama mišljenja bio, kao i u dolasku u Rijeku, potpuno razložan i nagodan. Izlazeći iz automobila ispred kuće u Brankovcu, pred koju ga je konačno dovezao brat, reći će:
     "Pomoglo mi je ovo putovanje, i razgovor s tobom. Savladaću osjećanja. Zadajem ti tvrdu vjeru, neću više sramotiti svoje dijete, ni porodicu."
     Slijedećih dana Goran se ponašao potpuno u skladu sa ovim obećanjem. Promjenama oduševljavale su se kćerka i supruga, njima nije trebalo mnogo od Gorana pa da ih usreći. Umjesto iscrpljenog, ojađenog, umišljenog i neizglednog, Nada je pred sobom imala živahnog i preduzimljivog muža. Vratiće se i zdušno počeće da radi na radnom mjestu, uporno nosiće se i sa konstruktorskim izazovima, gotovo onako kako je to činio i prije tragedije. Nada se veselila preobražaju muža, ali i postajala tužna po uočavanju da u njemu nema ljudske toplote, kojom je ranije bio obdaren. Taj nedostatak je ubrzo uvidjela i djevojčica, u početku nije shvatila šta se desilo, kazaće:
     "Tata je odrvenio."
     Plakala je, nije mogla zamisliti da otac nema želju da je mazi. Prilazila mu je, tepala i mazila, ali on nije uzvraćao. Bivala je uporna, sjedala mu u krilo, i mada joj je rukom prelazio preko kose, ona je jasno osjećala hladnoću iz tih dodira.
     "Kao da mu nisam dijete – ja", požaliće se majci.
     Djevojčica će se naglo udaljati od oca, a majci postaće i privrženija, jer je tamo doživljavala potpuno razumijevanje i razgolićenu ljubav. Zaista, do Gorana nisu dopirali Mirini zov i osjećanja, ni promjene koje su se u njoj zbivale sve izraženije, a i viđao ju je sve rjeđe. Ti odnosi neprekidno zahlađivaće, Mira će se udaljavati od Gorana i više nego je hladio on, izbjegavaće i njegovo prisustvo, jer postaje joj zamoran, kako će da se povjerava majci i povremeno stricu Slobodanu.
     Možda je i sama kriva za ovakvo ponašanje muža, podvlačeći leđa pod ukupan kućni teret, pomišljala je Nada lišila ga je svih dnevnih obaveza, pa mu može biti da ne misli na dijete ni na suprugu. Nije ga još ni jednom poslala u trgovinu, ni na roditeljski sastanak, ni... Očito je da su to moje greške, Nada će početi da razmišlja i na ovakav način, jer da obaveze ne obavljam ja morao bi on, zaključivala je. Preobrazio se, zaista, u neobičnog čovjeka, drvena, sa Mirom sve više saglasna je i ona. Goran je postao kao osamljen stećak na krševitoj uzvišici, da baš kao stećak, onaj u Podgrađu na posrtskom istočniku, ovim riječima požaliće se Milki, prijateljici koja je nije napuštala. U novom izdanju, izbrijan i skladno obučen, Goran će na okolinu ostavljaće sve uvjerljivije utiske prezdravljenog roditelja, i stamenog čovjeka. Samo Mira i Nada znaju svu hladnoću te kamene gromade. Posmatrajući ga na radnom mjestu, a tamo su skupa koliko se i poznaju, uviđala je da je sve privrženiji konstruktorskim poslovima. Više nego ikad. Danima je gonetala baš ovu njegovu promjenu, dovodila je u vezu sa dosta pitanja, a kad pomisli da je u žalosti postao i grabežljiv, nezasit novca, zaključila je da se između njih ispriječilo zamućeno staklo, koje će ona izbistriti ili razbiti. U posljednje vrijeme, prisjeti se, pita za svaki potrošeni dinar, i zahtijeva da više štede, da štede čak i na začinima. Goran u starom izdanju nije bio ovakav.
     Proticali su mjeseci a supružnici su bivali sve udaljeniji. Goran je zadržavao svu svoju zaradu, i krio je od Nade. Prikuplja za nešto, dosjetila se i počela da pretpostavlja koji mu je naum. Od svih pretpostavki najbliže razumu bilo je podizanje sinovljevog spomenika. U svakom prisjećanju na tu mogućnost ovlažile bi joj oči. LJudski je da ga razumije čovjek, zaključivala je. Grob bez mrtvaca, iza tog je nadolazilo pitanje od kojeg bi odmah utekla. Da li je zamisao suluda, to pitanje se maglovito nadovezivalo, često se povraćalo, ali nikad nije dospjelo do zrelog odgovora. Nije mogla dugo da razmišlja o ovome, a nije mogla potpuno ni zaobilaziti. U sebi je nosila neprekinuto rvanje sa ovim i ovakvim pitanjima, ali im nije davala na volju da se objave na danje svjetlo. To rvanje doprinosiće da i za Goranovu sebičnost iznalazi razumijevanja. Nije ga podržavala a razumijevala ga je, ni njoj taj osjećaj nije posve jasan. Obadvoje su iz sličnih razloga bježali od duševne povrede drugog. Sinovljevo ime sve rjeđe su spominjali, pa i nije mogla da ga pita zašto štedi novac. Primicao se i februar, godišnjica tragedije, tada će doći i odgovor na dosta pitanje, samo po sebi, vjerovala je Nada.
     Goranovi radni drugovi su mu u prvim danima povratka priticali u pomoć, on ju nije trebao ni prihvatao, od njih se udaljavao osamljujući se, pa ga vremenom prihvatiše takvog kakav i jest, radnog kolegu koji je prisutan samo fizički. Oko sebe kao da nije primjećivao ljude, nisu ga zanimali. Dovoljan je sam sebi. Jednog dana, putujući autobusom nakon posla, nametnuće mu se slušanje slučajnog razgovora, koji će na njega imati znatan uticaj.
     "Čitam u novinama o preprodaji djece..."
     "Ono sa italijanskom mafijom...?"
     Na izlaznoj stanici Goran kao da zaboravi na suprugu, otrgnu se pa uputi prema prodavnici novina. I u kući se ponašao kao da je sam, i ručavajući čitao je tek kupljene novine. Gutao je riječi koje su uvjerljivo govorile o preprodaji jugoslovenske djece, koju je vršila uhvaćena razbojnička grupa. Tako je ukradeno pa italijanskoj mafiji preprodano na hiljade djece, tvrdilo se u članku. Među organizovanim razbojničkim grupama našla se i jedna cirkuska trupa. Ova vijest u Gorana unijela je takav nemir, kao kad se pod ždrijepca podmetne pregršt konjskih muva, on više nije mogao da primiri.
     "Vidiš da je istina!" nenadno zaklikta.
     "Molim!?" pomalo ljuta na muževljovo ponašanje oko nje i čina ručka, zajedljivo će Nada:
     "Šta?" Goran će iznenađeno.
     "Ti si rekao nešto a ne ja!?" uzvratiće Nada.
     "Nisam ni progovorio", začudi se Goran.
     "Jesi, ta nisam gluva!" i njeno je strpljenje, još i umornoj od posla, na iskušenju.
     "Nisam progovorio..." ponovio je.
     Nepokolebljiv je u to da nije rekao ono što je rekao, obadvoje zavrtiše glavama i pokrenuše se u pravcu kreveta, on da tamo i razmišlja, jer on ima već tu naviku da jedino u krevetu može donositi važne odluke. Goran se dugo nosio u potaji sa mišlju da podigne ušteđevinu i otputuje u Italiju. Tamo će kupiti pištolj, obilaziti cirkuse i mafije. Nema prepreke na koju neće udariti na putu do zatočenog sina, stamena je misao koju je Goran ponio toga dana, nakon uvjerljivog novinskog članka, i tu odluku nosiće dugo.
     Ponesen novom nadom, na poslu, radio je za dvojicu. Kupio je i knjižicu: "Italijanski sa izgovorom", uokvirio je da joj se ne vidi naslov, pa držao među stručnim knjigama. S vremena na vrijeme zagnjurivao bi u nju, prepisivao riječi – učio italijanski jezik.
     Na brzini savladavanja prvih lekcija pozavidjeli bi mu mnogi studenti. U tome mu je od velike koristi, brzo je to shvatio, bilo zaboravljeno življenje sa italijanskim okupatorom i njegovim jezikom. Kad naiđe na riječ koju je znao nekad, u početku se pojavi kao moždana mrlja, koja se domalo počne izoštravati, sve do prepoznatljive i gotovo bez akcenta izgovorene riječi.
     U jednoj lekciji bi ime Đovani koje u Goranu pobudi prijatno sjećanje na jednog italijanskog vojnika. U ustima osjeti okus bombone koju je dobio od toga dragog čovjeka. Milo i maglovito sjećanje od prije tridesetak godina. Iz mutne slike uobličavao se lik postarijeg vojnika. Sjeti se dana rastanka. Kanula je vojnička suza, pomilovala Đovanijeva ruka. U sjećanju su lebdile i izgovorene riječi, prijateljske. Nije mogao da ih se sjeti sa potpunim pouzdanjem, a bistrili su se svi ti događaji, osvježavala sjećanja.
     Svaki put kad Goran otvori tu knjižicu ukaže se slika vojnika, Đovanija, i svaki put pomisli i na riječi za koje nije siguran da ih se tačno prisjeća. U njima je prezime, toga se prisjeća, i pokušava da ga istrgne iz zaborava. Danima će mu se vrtiti po glavi pitanje sadržaja tih davno izgovorenih riječi. Prisjetio ih se u času kad o tome nije ni razmišljao, dogodilo se u jednoj neispavanoj noći. Kao da mu neko iz tavanice poturi sliku i izdiktira riječi. ... Đovani Neni, Veri, Sicilija!
     U potrazi za sinom mogao bi pomoći Đovani, pomislivši na tu mogućnost, Goran se neraskidivo uhvati za nju.
     Kupio je razglednicu vrela Bune, adresirao je sa one četiri upamćene riječi, pa sa malo italijanskih riječi javio se sinjoru, "kao čovjek koji se prisjetio davnašnjeg prijatelja", i provjerava da li takva ličnost postoji i da li je živ. Predlaže i obnovu prijateljstva.
     Odgovor će stići već do koji dan. Javljao se šezdesetogodišnji Đovani Neni, koji je dirnut razglednicom, kako se izrazio. Blagaj mu je ostao u dragom sjećanju, i jedan mrgodni dječačić, koga bi rado ugostio u svom domu, napisao je i predložio da to bude u vrijeme božićnih praznika.
     Goran je danima prečitavao pismo, nježno ga napipavao među važnim papirima u stalno zaključavanoj ladici radnog stola, i dovodio u vezu sa sinom. Dodirujući pismo činilo mu se da osjeća sinovljevo prisustvo, pa je, u mislima, nadugo i naširoko razgovarao s njim. Takvo stanje potrajaće do polovine decembra, kad u Goranu zagruva potreba da se ponovo otisne u potragu za sinom. Odlučio je da za Božić otputuje do Đovanija, pa se nakon dužeg okolišanja povjerio supruzi Nadi:
     "Dugo se skanjujem da popričam s tobom o jednoj stvari."
     "Sve manje govoriš u kući", ona prihvati kroz jedva zamjetan i pomalo podrugljiv osmijeh.
     "Radi se o ozbiljnom razgovoru", dodao je.
     "Kao i uvijek!?" uzvratila je, za nijansu podigavši podrugljivost.
     "Za vrijeme rata..."
     "Kakvog rata, zar sada i o ratu?!" grubo presiječe ga Nada.
     "Za vrijeme rata upoznao sam jednog italijanskog vojnika", nastavi Goran kao da Nada nije ništa ni rekla: "Nedavno smo obnovili prijateljstvo, putem pisama, pa je predložio da mu dođem u goste", ispričao je i zaćutao, čekao da vidi kako će ona primiti ovu novinu.
     "Kad si planirao putovati?" kao da je nije iznenadilo ni ovo njegovo preduzeće, mirno je upitala, i još jednom ga iznenadila svojom smirenošću.
     "Pred Novu godinu", zbunjen njenom ravnodušnošću, odgovorio je.
     "Planiraš to dugo!?" opet ga je iznenadila.
     "Po čemu zaključuješ?" zapita, prije da je optuži nego što ga je zanimao odgovor.
     "Po novcu", bi jasna bez ustezanja: "Ideš da tražiš sina, kojeg nema i ne može ga biti. Moj Gorane, od tvog nauma nema koristi, živiš na razmeđu svjetova. Zamjeram ti u ime naše djevojčice, ali i roditelj sam pa imam razumijevanja i za ožalošćenog oca. A znaš li kud ideš?" nakon što je poduže ostala podnimljena, uspravila je glavu, zapucala ga je pogledom pa upitala.
     "Na Siciliju", odgovorio je čim je upitala.
     "Među mafije?!" bocnula je.
     "Pomoći će mi jedan starac, sinjor Đovani", odgovorio je sa izrazom dječije uvjerljivosti.
     "Šta da ti kažem? I kad bih htjela ne bih te mogla odgovoriti, pa idi, i neka ti je srećno! I, čuvaj se, tamo je jeftin život", kazala je i okrenula leđa.
     Još ranije Goran je u glavi nacrtao zemljopisnu kartu bez državnih granica. Dominirale su dvije tačke, Mostar i Veri, koje su povezane sa raznobojnim saobraćajnim linijama. Ovih dana odlučio se za jednu krivudavu putanju. Kupio je autobusnu kartu za Dubrovnik, iz njeg će trajektom do Barija. Kroz Italiju promijeniće tri autobuske linije. I krenuo je.
     Vrijeme putovanja proticalo je brzo, jer ga je provodio u mislima i zamislima, a slika čeda, akrobate Miloga, u sve jasnijem cirkusu, nije ga napuštala. Poslije jedne predstave, u tim njegovim vizijama, prikrao se pa se pokazao sinu-akrobati. Nakon prvog iznenađenja nađoše se u nerazriješivom zagrljaju. U strahu mali se stalno osvrtao, a onda je i Goran uočio da ih salijeću neki opaki ljudi, dograbio je sina i bježao, bježao... bježao do izbjega. I taman kad je mislio da se riješio te sicilijanske mafije, upao je na još opasniju mafijašku teritoriju. U toku realnog putovanja u posljednjoj dionici, imao je najteža iskušenja u misaonim sanjama, koje je proveo u oružanoj borbi i obračunima sa razbojnicima. Nije prezao pred metkom, izbavljao je sina, pogađali su ga, ali je grabio naprijed – samo naprijed. Kad je već i nepovratno izbavio sina, i pogeo se da ga poljubi, proćiće kroz neviđenu začudnost i misaoni potop. Mili nije htio da zna za Gorana, odbio ga je kao stranca. Otac je uplakano molio da popričaju, da naprave zajednički snimak, da fotografijom obraduju sestru i majku. Sin će se udaljivati bez izgovorene riječi. Goranu se smučilo do povraćanja, mokar od znoja, na vrelom autobuskom sjedištu, s naporom rasanjivao se.
     Zadnji dio puta proputovao je bez slike sina. Odužilo mu se i bio je nestrpljiv. Nije mogao zamisliti predstojeći susret, izgled Đovanija ni seosku kuću.
     Golema vila u zelenoj uvali posnog kraja, izgledom i položajem, iz taksija, nagovještavala je bogatstvo i neobičnost vlasnika iz tridesetak godina stare adrese. Očekivao je dosta domaće čeljadi.
     U kući živio je starac sa bakom, Goranu bi jasno čim kroči u nju. Prvo što je pomislio bi pitanje kako je Đovani mogao napraviti tako veliku kuću. Prihod od zemljoradnje, koju je već vidio, to nije mogao priuštiti. Gonetajući to prići će starcima, predstaviće se.
     Đovani se iskreno obradovao susretu. Bi gostoprimljiv domaćin, i preko Goranovog očekivanja. Često je izgovarao nekoliko riječi koje je naučio u Jugoslaviji, i zapamtio. Pričao je dogodovštine vezane za mlade žene, ljepotice. Domaćin je očekivao pričljivijeg i zabavnijeg gosta, pa se već prvog dana razočarao u ukupnu Goranovu pojavu.
     Svojom pričom Goran nije uspio da gane starca na način kako je očekivao, niti da ga pridobije za svoje ideje oko traženja sina. Još u Mostaru, koristeći se riječnikom, Goran je na dvije stranice opisao nestanak svog sina i radnje koje je preduzimao, kao i priče o djetetu po kojima je dospio na Siciliju. Starac je jedva šta od napisanoga razumio, pa je Goran pričao i pričao, da bi dokazao da je dijete kidnapovano, lani, od strane neke sicilijanske mafije.
     Đovani je odbio takvu mogućnost. Kidnapuju se djeca bogatih, da se iznudi novac, objašnjavao je. U svrhu preprodaje kidnapuju se mala djeca, koja mogu zaboraviti porijeklo. NJegovo dijete ne spada ni u jednu od tih grupa, ne može se za njega naći motiv, i odbija da povjeruje u Goranove pretpostavke. Iako su se preteško sporazumijevali, starac je bio nedvosmisleno jasan. Đovani je govorio i o mafijama, njihovom načinu života i organizaciji djelovanja, postupcima i moralu, te na taj način razuvjeravao Gorana u njegovu uobraženu priču. Starac nije krio da i sam ima nekih veza sa tim mafijama, preko sinova, sitnih ljudi u velikim organizacijama, koji su davno dospjeli u NJujork, i tamo skromno žive. Starac kaza da će se sinovi do koju godinu vratiti, dodavši da su oni i napravili kuću u kojoj sjede.
     Goran je stalno naturao razgovore o sicilijanskoj mafiji. Zanimalo ga je sve što je doticalo nju. Naprotiv, starac nije želio da prihvata taj razgovor, jer Goran oko mafija ima potpuno iskrivljene predoxbe, a i znanja o pravim mafijama mogu samo štetiti. Goran je pitanjima dosađivao, ali je dobio samo koliko je starac mislio da treba reći.
     Domaćin se pokajao što je dozvolio da dođe do ove glupe posjete, za koju se od prve najave suprostavljala tiha baka, a sada se pokazuje da je u svemu bila u pravu, jer nije lako biti domaćin nepoznatom i uz to nesabranom čovjeku, kako je govorila za Gorana. Na Goranova, zaista, nerazumna i uporna navaljivanja, da Đovani upetljava i raspituje za neko dijete, po mafijama, starac se i naljutio:
     "Molim vas, okanite se gluposti. Ne uvlačite bar mene u to, smijaće mi se prijatelji i ozbiljni ljudi", odlučan je starac.
     Goranove rosne oči, ipak, posvjedočiće da u Đovaniju žive duboka i sažaljiva osjećanja. Goran se sažali i sam nad sobom, u to će doliti suze, kroz koje će molećivo promrmljati:
     "Kad bi, sinjore, sinovima napisao pismo, u NJujork!? Da se raspitaju za moga sina. Možda je dospio do tamo, sa Sicilije!?"
     "Napisaću im, učiniću sve što budem mogao", verbalno prihvati Đovani, u želji da se nezgodnog gosta riješi čim prije, a po Goranovom utisku bilo je iskreno.
     "Pomozite mi i ovdje, uputite me na nekog čovjeka..." Goran je istrajavao.
     "Ne, to su gluposti, to sam već rekao..." starac nije mogao da prikrije ljutnju.
     Obadvojica su shvatili da Goran u kući nije više dobrodošao, pa će gost zahvaliti domaćinima na gostoprimstvu, pa krenuti u prvi gradić. Nevažno mu je koji je, jer je nakanio obići sve ovdašnje gradiće.
     Sa zebnjom je hodao po pustim ulicama, morskom burom rashlađenom primorskom gradiću, u svako doba dana pa i noći. Svraćao je u lokale, naručivao pića, shvatao da tu nema šta da traži, plaćao nedopijena pića, pa išao u sljijedeću gostionicu. Spavao je u hotelčiću. Koliko se u početku plašio mafijaša toliko se kasnije kretao slobodno, jer o toj vrsti ljudi, ovdje, nije bilo ni traga ni glasa. Gdje su, pitao se prisjećajući se kako je dolazeći zamišljao Siciliju. Iza svakog ćoška viri po jedan mafijaš i čeka baš njega, to je očekivao. Hladno zimsko vrijeme satjeralo je ljude u domove, gradić se doima kao davno izumrlo naselje. Prisjećao se i nekih filmova, smješkao se njihovim slikama. I u njima je iza ćoškova, kao zapeta puška, čekao po mafijaš. A Goran nema kome nazvati ni Boga, pusta je Sicilija.
     Na Siciliji proveo je pet dana, ni njemu nije jasno gdje je bio i šta je tražio. Ohlađen od nakane, koja ga je kao magnet tamo odvukla, rastriježnjen i razočaran, krenuo je za Mostar. U grudima je kopkala slamka spasa, možda je ipak mali u NJujorku, poče opet, pred polazak, da ga progoni ta misao. Izgleda da je Goran nepovratno osuđen na nesalomljivu neku misao, koje je da ga stalno vuče u nespokoj. Nošen sad ovom mišlju, svratiće do Đovanija, da još jednom zamoli i podsjeti na obećanje. Pod uticajem filmova, čvrsto je vjerovao da njujorškim podzemljem vladaju Sicilijanci, možda i Đovanijevi sinovi, pa je prilazeći njegovoj kući svu nadu položio na volju starca. Kad bi on htio, tako mu se činilo, našao bi Milog za samo koji dan.
     Đovani ne pokaza iznenađenje ponovnom Goranovom pojavom, naprotiv, dočekao ga je raširenih ruku. Istinski se žalostio starac nad sudbinom od tuge posrnulog čovjeka. Kao kad se gladnu doda hrana Goran zadrhta od sreće pred takvim dočekom, a otišao je još veseliji nakon Đovanijevog uvjeravanja:
     "Pisaću sinovima. Učiniću to kao da se radi o mom djetetu."
     Putujući za Mostar Goran je misaono zaplovio u još jedan tek otkriven svijet – njujorški. NJega nije mogao dočarati iz hercegovačke izmaglice, ali je u njemu vidio jasnu sliku zadovoljnog sina Milog. Istina je da i u tom novom svijetu sin Mili nije htio da vidi oca Gorana, ali otac nije mnogo tužan, sin je živ i zdrav, i dobro mu je, a roditelju je to jedino važno.
     Više od sebe roditelj voli svoje dijete.


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – glava10.  

       Samoubistvo je najdublja zamisao, najteža odluka, i jedina negativna radnja koja se ne može popraviti. Samoubistvo je tema među ljudima stara koliko i čovjekova misao, jednako prisutna kod prostih ljudi i vrhunskih mislilaca. Oko toga izgleda sve prosto i davno raspravljeno, a nije, jer uporedo žive dva oprečna shvatanja, gotovo da su dvije filozofije. Jedni polaze od toga da je život djelo stvoritelja, Stvoritelja Boga ili stvoritelja prirode, njegov je, i jedini on ima pravo i da ga uzme, ili prekine. Za njih, sve drugo je zločin. Drugi misle da je neodrživo shvatanje da o životu jedinke može odlučivati iko drugi osim nje same, te jedinke. Ovi odobravaju svojevoljno prekraćivanje svojih života, naročito u slučajevima neizlječivih bolesti koje prate nesnosni bolovi. Kad su čovjeku ostali samo dani ili sedmice tako bolnog života, dakle ostala mu samo patnja, onda je smrt izbavljenje. U ovakvim teškim slučajevima u narodu je opšta saglasnost oko samoubistava: Jadnik, spasio se muka. Prvi osuđuju svako samoubistvo i smještaju ga u zločin, naročito to čine crkveni ljudi, a hrišćani čak ne dozvoljavaju ni sahrane samoubica u svoja groblja. "Samoubistvo je veći grijeh i od ubistva", na jedno takvo pitanje odgovorio je preosvešteni vladika srpski, episkop zapadnoamerički gospodin Jovan, pojasnivši: "Ubica još i ima šansi da se pokaje, i da mu Gospod oprosti, a samoubica je čak ubio i to."
     Svaki ljudski stvor u životu imao je nevolja, čak i onih za koje je pomišljao da se mogu riješiti jedino samoubistvom. Svaki! I nije grijeh, nije ni bolest, sama pomisao na samoubistvo kao rješenje te neke nevolje, a bolesno je i grijeh je, ako se to rješenje i odabere, jer taj čin je, sam po sebi, bolestan i griješan.
     Od čega zavisi učestalost potezanja za samoubilačkim rješenjima, takođe je tema o kojoj se vode naučne rasprave. Pokazuje se da učestalost samoubistava ovisi direktno od količine svjetlosti, gotovo da bi se mogla dati matematičkom interpretacijom direktne linearne funkcije. Ubistava je najviše u okrilju noći, ili tmurnog jesenjeg vlažnog dana, kada je svjetlost zaklonjena, kada je i priroda nagažena. Ubistava nema pri obilju dnevne svjetlosti, a nigdje nema toliko svjetlosti koliko je ima nad Mostarom, koji ima sunčanih dana koliko je i dana u godini, zbog toga je u njemu samoubistava veoma malo i pamte se dugo. Naročito nisu poznata samoubistva djece, pa je samoubistvo Nadinog i Goranovog trinaestogodišnjeg dječaka šokiralo i Mostarce. Tijelo djeteta nije pronađeno ni do deset godina, a kako nije bilo ni svjedoka, onda više nikome nije jasno kako tretirati ovaj događaj, čak je pitanje i kako ga treba imenovati. Djeteta roditelji nemaju, to je više svakome nesporno, pa ipak roditeljima niko još nije izjavio saučeššće, jer vjerovatnoća za život postoji sve dok se ne dokaže smrt, građani su o slučaju Milog raspravljali danima i godinama, pa i nadali mu se, pa kako da mu se ne nadaju roditelji. Istina je, široko je mišljenje da je Goran skrenuo pameću, i građani za njega imali su razumijevanja i žaljenja. Pa ipak, poslije jedanaest godina u gradu je zaboravljena porodična tragedija, iako je ona u roditeljskoj duši svježe prisutna, kao studen kamen na nejakim grudima.
     Dvadesetdvogodišnja Mira razvila se u zdravu, privlačnu i društvenu djevojku. Zahvaljujući njoj kuća je postala središte okupljanja mladosti tihog sokačića. Izrazito dobro učenje, vesela priroda, zapažen plasman na državnim takmičenjima osnovaca i srednjoškolskih matematičara, primjeren početak studija na pedagoškoj školi, društvena aktivnost, i dugogodišnja ljubav sa skromnim stasitim mladićem iz komšiluka, djevojku su izdigli iznad prosječnosti, pa su je i djeca i odrasli iz komšiluka prihvatali kao svoju. NJenim primjerom roditelji kore lijenu djecu. U kući je izgradila praktične odnose, prigušivala mit o nepostojećem bratu, unosila duh svoje mladosti, te roditelje navodila na uobičajeni gradski život. Posjećivali su njihov dom i oni koji su davno prestali, jer su ponovo otkrili prijatnu čeljad i dobrodošlicu. Djevojka je od roditelja preuzela vođenje kuće. U tome je od početka imala podršku majke, najbolje prijateljice, kako i u šali i u zbilji zna da kaže. Otac se nije oduševljavao slobodom njenog ponašanja, kako je znao da kaže i on, ali je nije spriječavao ni u čemu.
     Zahvaljujući njoj, ili vremenu, jer što ne može čovjek može vrijeme, kako je govorila Nada, u domu je ponovo zavladala porodična toplota.
     Čovjek od pamtivjeka u Hercegovoj zemlji vodi borbu za – slobodu i parče glotnog hljeba. Slobodu je branio motkom, a hljeb izbijao je motikom iz golog kamena. Oboje gladnim i trpećim životom. Opstajao je zahvaljujući visprenom umu i muškoj snazi. Zbog toga i ovdašnji kantari, i oni ovješeni o motku ili, što je najčešće, o držalicu motike, više potežu na mušku stranu, kao da je zlatna. Plemeniti metal i muškost u ovom kršu otimani su kroz čitavu istoriju. A muškost proždirale su dječije bolesti i neprijateljski vojnici. I priroda se pobrinula da se rađa u manjem broju od ženskog. U vijekovnoj borbi muškarca, i žena se opredijelila za njegovu stranu. Muškarca je svojevoljno smjestila iznad svoje visine. Kad nailazi muškarac, u bilo kojim okolnostima da se nađe ovdašnja žena, ustaje na noge, i ostaje da stoji dok prođe muško, makar to bilo i tek prohodalo dijete. Ustaje i kad naiđe vo, jer i on je muško. Žena muškarcu opravdava svaki postupak, prihvata kao njegovo neotuđivo pravo. Osim jednog – preljube. A Miru će ubosti i taj trn.
     Iz grada nije izlazila bez roditelja, ili društva svog mladića, kojega je voljela kao dio sebe. Jednog dana napraviće izuzetak. Bilo je vrijeme kad se vrućina poigravala mostarskim sokacima, topila i asfalt na ulicama. To su one mostarske žege koje sve građane potjeraju iz doma i satjeraju na obale Neretve, Jasenice, Radobolje, Bune i Bunice. Po nagovoru prijateljica i Mira će poći na Bunicu. NJen mladić je bio poslovno odsutan iz grada, nenadno polazeći, o tome joj je javio jutros.
     Stigavši na plažu skinula se u kostim i zaputila u buničku svježinu. Na mjestu gdje je naumila da ugazi, namjerila je na zagrljen par. Posmatrajući razdraganost mladosti na sve strane, zanijela se, i malo je trebalo pa da nagazi na tu ljubavnom opčinom sklupčanu mladost, i kad je zaustila da izgovori riječi izvinjenja zanijemila je, muškarac toga para je njen momak i vjerenik. Povreda je ponese kao što olujni vjetar ponese zemlju sa svježe oranice. U njoj je pokrenut svaki dio psihe i tijela, i kao što bi svakoj Hercegovki u takvoj neprilici, prva pomisao bila je – samoubistvo. Odluči se za slijedeću misao, koja uvijek i naiđe kao sljedeća – nauditi njemu.
     Presudu je izvršila već narednog dana, na sastanku koji je bio dogovoren ranije. U toku njegove zapričane odbrane u oči mu je sasula šaku žive sode. Ovdje je poznat taj način ženske osvete, koji se u narodu prećutno ne osuđuje. Da oslijepi, da ga više ne htjedne ni jedna. Hitne ljekarske pomoći spasile su vid, ljubav nije niko spasio i neće nikad.
     U žaru ljubomore, da mu i dalje vraća milo za drago, priznala je drugaricama, samo do koju sedmicu, udaće se za jedva znanog momka. Taj mladić, desetak godina stariji od nje, odnedavno se pojavio na mostarskom korzu, i odmah uporno udvarao se Miri. Znala je da je iz Sarajeva. O njemu više neće znati ni kad se bude udavala. Po ženidbi i on preseliće u kuću njenih roditelja. Ozbiljan i uljudan čovjek, znao je da se nametne Nadi i Goranu, pa ga i oni prihvatiše za najdražeg.
     Kućni život okrenu drugim tokovima, još mirnijim. Mladi supružnici su vodili zatvoren život, u koji Goran nije mogao ni proviriti, nije to ni želio. U njemu se sve manje pojavljivala i Nada, samo po njihovom zahtjevu i potrebi.
     Dođe vrijeme i unučetu, Milom, u – ujakovo ime. Baka, pa i djed, primiše porod sa neizmjernom srećom, a Goran se posebno obradovao imenu.
     Pojavom djeteta, i obavezama koje su ih dopale, rana za izgubljenim sinom zacjeljivala je brže. Poistovjećivali su unuče sa sinom. Kao da je ponovo rodila dijete Nada ga je kupala, povijala, pjevušila mu, puderisala pregibe... ljubila guzičicu. Shvatila je da se ožiljci bola najbolje liječe dragim poslovima, a ona je sve ovo radila sa uzvišenom ljubavlju. Unuku se okrenula svim svojim bićem. Oživljavala je jedan novi život, govorila je braneći se od primjedbi da previše bdije nad bebom. Zanesena svakodnevnim radom u njoj je zaista splašnjavala tuga, koju je godinama nosila kao moru prošlosti, pa je Nada postala srećna – majka i baka. Mira majku zavoli na nov način, a i zet je iskazivao visoko poštovanje prema tako privrženom prijatelju, kako se izjašnjavao sa odstojanja i naglašenog poštovanja.
     Goran se godinama oblikovao u dvostruku ličnost. U njemu se jasno prepoznavao dnevni čovjek; ozbiljan, radan, povučen i praktičan. Onaj drugi je proizvod noćne nesanice. Navikla na nj, a svjesna da iz njega ne može izbiti sumorni dio, Nada ga je ostavljala po strani oko dnevnih obaveza. Ako je već morala što dogovoriti s njim činila je to sa dosta opreza.
     "Ili si Noćni ili Dnevni?" tako bi ga u zadnje vrijeme, šaljivo, uvlačila u razgovor.
     Nije se ljutio na takve i slične opaske supruge, ni na ova imena koja će i zaživiti među njima, jer je i sam priznavao dvojicu u sebi, kako se jednom izjasnio, žaleći se da nije u stanju da ih pomiri. Noćni ili podstanar, kako će se još nazvati i sam, onemogućava ga da živi kao i ostali ljudi, tim riječima bi se ponekad požalio supruzi Nadi. Dnevni je prihvatio neumitnu istinu da će do kraja života biti bez sina, a Noćni je živio isključivo u društvu s njim. I poslije toliko godina uznemiravao se na svaku zvonjavu telefona i kapijskih vrata. Za njega je to svaki put nazivao, ili dolazio – sin Mili. I dalje su ga ljudi zaticali pored Neretve, u neprekidnoj je potrazi za Milim, i neće nikad prestati da ga traži, i doziva okrećući se nizvodno. Noćni je znao satima sjediti na osami, grijući se na toplini sinovljevog zagrljaja, koga je očekivao sa treninga. Čekao ga je plašeći se da će se, ako ga on ne podsjeti da to ne čini, mali oprati ili vruć napiti hladnom vodom. Čekao je gotovo svake noći, trzao iz kratkih snova, zamjerao sebi zbog spavanja a sina još nema, pa bi odlučivao da ga sačeka budan...
     Za svih jedanaest godina Goran nije doživio čvrst san, pa je i po ustajanju bivao umoran i pospan, kao i mlad vojnik iza noćne straže, izmučen od drijemanja na nogama. Dnevni se ljutio na Noćnog i zahtijevao da prevlada svoje stanje. Mogao je to samo do prvog mraka, jer je tad zajahivao podstanar, i tako se smjenjivali u nedogled, kao klobukovi između neretljanskih pećina. Pod teretom podstanara Goran se ponekad čudno ponašao i ophodio u kući. Tančala je i izostajala ljubav prema supruzi, kćerki, prijateljima i rodbini, pa će i oni, malo po malo, uzvraćati istom mjerom. Blijedio je u njihovim srcima. On nije primjećivao taj odnos, niti mu je smetao. Kao da je dovoljan sam sebi, a i sebi često je težak i mučan. Oni što su tek pristizali, tek ga upoznavali, uklanjali su se i ispred njega, doživljavajući ga kao osobenjaka.
     U prepirkama, koje nikad nisu splašnjavale, Noćni je prigovarao Dnevnom za mirenje sa nestankom sina, a Dnevni se izrugivao sa davnim putovanjem na Siciliju. Desetak godina traje ta prepirka, ni jedna strana nije uzmicala, Noćni je postajao sve aktivniji, i sam se optuživao zašto onda nije ubijedio Đovanija da ga uputi sinovima u NJujork, jer ne prestaje da vjeruje da je Mili tamo. Jednom je, u naletu ljutnje, prisjeća se, Mili zaprijetio majci Nadi: "Nikad me nećete vidjeti. Idem u Ameriku, u NJu Xersi, da perem prozore na stospratnicama, tamo se to dobro plaća i – gine." I taj Noćni, uporni podstanar, zagovara novo putovanje, novu potragu za sinom – u NJujork. Ni manje ni više nego u NJujork. Borba misli trajala bi sve dok se i Dnevni ne pokoleba. Tako će doći do desetine pisama koja su molila Đovanija da pomogne u traženju sina u Americi. Italijan je na dva i odgovorio, šturo i neuvjerljivo, iako su govorila da je Goranov zahtijev otišao preko okeana, te da bude strpljiv i čeka odgovor. Dok je Goran gospodario svojim umom, ta pisma smještao je u sažaljivi koš. Ali nadmudrivanje dvojice u njemu traje čitavo desetljeće, a kao i uvijek u životu, po narodnoj: Pametniji popušta, doći će do približavanja podstanarskom mišljenju, pa je putovanje za NJujork sve više postajala nasušna Goranova potreba, i do tih zaveslaja moraće doći. Kada!? Uslijedilo je zapomažuće pismo Italijanu, molio je i kumio vezu sa njegovim sinovima, a kad ono odista i stiže potpuno ga je zbunilo i zateklo nespremnim za akciju. Dok je to putovanje bilo samo iluzija živio je za njega, ali kad je počelo da liči na realnost, on je potpuno zatečen i nepreduzimljiv.
     A pismo koje je isčekivao i sanjario čitavu deceniju stiglo je, pozvan je u NJujork, da bude gost Đovanijevih sinova, pisalo je. Predloženi su mu datum dolaska, adresa njujorškog hotela u koji predlažu da odsjedne, "Medison", u Trideset osmoj ulici na Medison aveniji, te saopšten broj njihovoga telefona na koji treba da se javi po pristizanju.
     Pismo će pokrenuti nepoštednu borbu pokolebanog Dnevnog i zahuktalog Noćnog. Trajaće nekolike sedmice, naročito snažno u besanim noćima i tmurnim danima, i istrajaće Noćni.
     Dnevnoga je da za putovanje pridobije suprugu, koja je sve manje pokazivala razumijevanja za muževljevo osobenjaštvo. A morao ju je pridobiti, jer bez njene pomoći ne bi mogao ostvariti putovanje, ako ni zbog čega drugog a ono barem zbog novca. Već dugo su činili zajedničke napore štedeći za kupovinu automobila, da obraduju Miru. Ušteđevina je oko tri hiljade dolara, što je otprilike koliko i njihova godišnja primanja. Može pokriti troškove putovanja i preteći, izračunao je. Kako joj natuknuti? Sramio se svaki put pri pomisli da mora započeti taj razgovor. U jednoj nesanoj noći, kada ni on ni ona nisu mogli da se uspokoje, popričaće, povešće nježne razgovore, i tada će joj otkriti nakanu.
     "E moj Noćni!" nakon prvog iznenađenja otpočela je Nada: "Kad bi bilo bar malo nade za našeg sina nema tog šta ne bih uložila u to. I svoj očinji vid. I okean bih preplivala... Ali od svega toga nema ništa", govorila je smireno kao da je nije iznenadio njegov naum: "Znam, iznenadiću Dnevnog", uspjela je i da se osmijehne, pa odlučno nastavi: "Idi! Govorim ti iskreno. Znam da moraš otići. Svakodnevno ti to čitam na čelu i vidim u očima. A i u meni ponekad zaživi prituljena protuva koja poziva na moju imenjakinju nadu. Godinama se nosim s njom, redovno pobjeđujem, ali kad god me pritisnu slabosti ona se oglasi, kao i ove noći, noći kiše, vjetrova, munja i gromova. Nakana ti je glupa ali te ne okrivljujem, čak imam i razumijevanja. Uzmi ušteđevinu. Nije za koga je namijenjeno već za koga je suđeno, veli naš narod. Otiđi, ne zbog tog što ćeš oživjeti našeg sina, već zbog podrške Dnevnom da već jednom nadvlada moru Noćnog. Iz toga putovanja, koji će se čak i Noćnom pokazati kao potpuno dozrela glupost, očekujem i konačnu pobjedu Dnevnog, koji će povratiti muža, oca i djeda. Ulog ne bi bio vrijedan dobiti, ako bi se ostvario, jer i meni je neophodan muž." Nada je vidjela pisma sa Sicilije, pokazao ih joj je Goran, ona ih nije mogla čitati na italijanskom, ali je primjetila: "Meni je sve ovo nešto sumnjivo, tri pisma i tri rukopisa, pitanje je da li je ijedno tog tvog Đovanija." Do Gorana, ta i slična upozorenja, nisu mogla dopirati, on je već uveliko plovio na isplaniranoj galiji Noćnog.
     Sva druga pitanja vezana za putovanje bijahu lako rješiva, tako je mislio do ovog razgovora. Sad su se i ona ispriječila. Ne zna engleski jezik. Nije putovao avionom, a strah ga letenja. U šta će tamo upasti? Koje razloge kazati na poslu i u čaršiji? Kad bi sin i bio živ, a ne javlja se ocu, zašto bi oca prihvatio i tamo?
     Nada je ponajviše u neprilikama oko ovoga putovanja poradi sramote, šta da kaže kao razlog ovoga na svaki način nerazumnog putovanja. Ide po pozivu jednog daljnjeg rođaka u Ameriku, odlučila je da to bude priča iz kuće.
     Goran se ubrzo našao iznad obrasca – zahtjeva za američku vizu. Dvoumio je šta da upisuje u stotinjak upitničnih polja, na obrascu pristiglom iz beogradske američke ambasade. Član je Komunističke partije, ali da li tako treba i odgovoriti u upitniku? U koje svrhe traže taj podatak. U času mu kroz glavu prohuja nekoliko američkih filmova u kojima je vidio da se u SAD progone komunisti. Hoće li i on imati neprijatnosti, zašto bi im drugo služilo to i slična pitanja?
     Kupio je preporučeni uxbenik od Vidakovića: "Da li znate engleski." Naumio je naučiti riječi koliko je nužno da može poručiti jelo i spavanje. Uporno je učio, ali je išlo dosta teže nego sa italijanskim jezikom. Istovremeno je radio na vizi, rezervaciji avionske karte, razmjeni dinara za dolare – na crno, raspitivao za poznanike koji su bili u NJujorku, i drugim pitanjima vezanim za planirano putovanje. Potpuno mu se predao.
     Doznavši da njegova nevjesta iz Sarajeva ima rođaku, koja je nekolike godine bila dopisnik nekog lista iz NJujorka, pa se vratila u Sarajevo, pođe u posjetu sarajevskom bratu.
     Snaja ga je dočekala sa svim počastima, ali od negovorljive žene doznaće malo o pitanjima kojim je dosađivao. Odgovarala je sve kraće, pa i prestala prepuštajući da to čini sedmogodišnja kćerka, njene američke rođake, koja se zatekla kod nje. U početku Goran nije za ozbiljno uzimao dijete, ali kad osta samo ono poče je pažljivo slušati.
     Djevojčica je u Goranovoj mašti stvarala i stvorila uvjerljivu sliku NJujorka. Slatkorječivošću, miješajući maternje i engleske riječi, djevojčica je velegrad odslikala kratkom pričom, koju je Goran vjerno i upečatljivo preslikavao u svijet svoje mašte. Djevojčica je prepričala neku pročitanu knjigu, kojom će i Goran ovladati, i iz koje će u njemu ostati predstava o NJujorku i njegovom nastajanju.
     U neka stara vremena, u nekoj dalekoj zemlji, bez roditelja živjela su tri zločesta dječaka. Po komšiluku su pravili štete. Kazniše ih najsurovije. Ukrcali su ih u lađu, ubacili im hranu i vodu, razapeli jedra i prepustili viorima boga Posejdona.
     Nakon što se smjeniše nekolika mlada mjeseca, koja su svjedočila o borbi dječaka sa olujama, vrelinama, glađu i morskim psima, žilavi dječaci izbiće na nepoznato kopno. Primičući se opazili su dvije rijeke koje su se spajale na uljevu u more. Tvorili su veliku adu. Prije nego se iskrcaše na nju najstariji je imenova – Menhetn. Srednji požuri da imenuje veću rijeku – Hadsen river, a najmlađi imenova manju – Ist river.
     Ada je obrasla i sa tri rastinja nepoznata u starom kraju. Iznenadi ih i mnoštvo opasnih zmija. Najstariji priđe lisnatoj biljci, otrgnu sasušen list, umota ga, kraj uvali u usta, pripali, otpusti nekoliko dimova, zakašlja se pa reče da ga treba duvati, i nazva ga – duvan. Dimom se u ovom kraju razgone zmije, činiće to i oni, pretpostavio je. Srednji priđe vitkoj stabljici, otkrči klip, izmrvi šaku zrnjevlja, mljećemo ih i kuvati hljeb, kaza imenujući biljku – kukuruz. Najmlađi čučnu pored trećeg zelenila, odgrnu pregršt zemlje, izvali jajast plod, pokaza ga i nazva – krompir.
     Braća će vremenom uređivati i urediti bogat život. Preplivavali su na sve strane kopna i tamo zaticali – kukuruz, krompir i duvan.
     Kao što to obično i biva, ni za dječake, sada već odrasle mladiće, imanje ne bi dovoljno za sreću, rastuživali su se više kako su prolazile godine – poželjeli se ljudi, komšija. Već je pomilovan i zaboravljen njihov izgon, pretpostavljali su. Znajući koliko pate u pasivnom zavičaju rodi im se želja da hranom pomognu svoj rodni kraj, i donekle se iskupe za svoje dječačke nestašluke. Ili da siromahe dovedu na Menhetn. Srednji se odvaži, okrpi jedra, pa se otisnu put rodne obale.
     Najstariji preuze brigu o zemljoradnji, a malom dodijeli zadatak da isplanira buduće naselje. Da bude najveći grad na svijetu, a najlakši za snalaženje, da ni dijete ne može zalutati, zahtijevao je.
     Dječačić je volio da crta, pa je u vrijeme progona prokrijumčario drvene bojice i računsku teku.
     Dolistao je do čiste stranice, i počeo da skicira. Prvo okružio je konturu duguljaste lađe, a to je i oblik ade Menhetn. Ostatak lista obojio je u plavo, ispod napisa – Ist river, a iznad – Hadsen river.
     Mučio se gdje da udjene velike i male ulice, trgove..., ali tako da se i djeca mogu snaći. Nabroja sedamnaest kvadratića po širini ade, pa zamisli da svaki njen red bude po jedna avenija budućeg grada. Poče da im upisuje imena, redao je braću, roditelje, rođake... Ubrzo ponesta imena, a i kako bi ih tek djeca upamtila, zapitao se. Zašto imena. Kao da avenije moraju imati imena, neka se nazivaju po rednim brojevima, počeće od – Ist rivera, pa – Prva avenija, pa – Druga avenija... A poprečni redovi kvadratića biće ulice. Neka je prva – Strit 1, druga – Strit 2... Na zadnjoj poprečnoj ulici upisa – Strit 156.
     Nakon što vidje crtež stariji brat ne bi zadovoljan rješenjem plana grada. Uoči preskočene uzdužne nizove kvadratića, popuni ih dopisujući avenije: – Jork, Leksinkton, Park, Medison, Amerikan i Vest. Zagnjuri u crtež, zavrti glavom, uze istupljenu olovku, pa ljutito dijagonalno prekriži crtež.
     Mladić se jedio tri dana, molio starijeg brata da popusti i prihvati plan – NJujorka. I smilova se brat, saglasi sa planom, ali uslovi da njegovu crtu, koja presijeca svaku ulicu i svaku aveniju – izbriše, mlađi se požali da nema gumicu, pa vragolasto predloži da ostane ta dijagonalna debela crta, i neka ona bude najduža i najljepša njujorška ulica. Predloži joj i ime – Brodvej.
     Kao što slušalac u toku radio prenosa stvara pokretnu sliku o odvijanju sportskog događaja, tako je i Goran, u toku slušanja priče, po zamišljenom listu računske teke iscrtavao njujorške saobraćajnice, doživljavao grad, najjednostavniji od svih koje je ikad posjetio.
     Tokom boravka u Sarajevu doznao je da u NJujorku živi i inženjer Petrović, bratov prijatelj, šef predstavništva jugoslovenskog preduzeća "Jugopak." Brat će Gorana preporučiti inženjeru, nekad je to učinio i sa novinarkom, koja je prepričavala dosta hvala o tom, sad već i njenom, prijatelju. Brat kaza da je za mlađih godina inženjer Petrović radio u Mostaru, da i sad iz njega nosi drage uspomene, često ih prepričava, pa zaključuje da će Gorana i zbog toga dočekati sa dobrodošlicom. Kaza i adresu, Četrdeset osma na Trećoj aveniji, koju Goran sa lakoćom nađe u donjem desnom uglu lista zamišljene računske teke.
     Iza sarajevskog putovanja u Goranu će odsjesti raspoloženje. Pripreme za let zgusnuo je i postići će datum tražen italijanskim pismom. I dočekao je dan putovanja, u nekom posve novom raspoloženju.
     Na dubrovačkom aerodromu, kad bi objavljeno okiranje avionskih karata, u Goranu nenadno zagospodariće strah. Rastao je i bio je najsnažniji u trenu kad je trebao podići prtljag na vagu. Nije imao snage ni da podigne kofer, primjetio je to putnik iza njega i pripomogao mu je. Poletjevši za Zagreb, spopašće ga stomačna mučnina i strah od mogućeg obrušavanja aviona. Nakon što je uočio da su se svi putnici bavili štampanim papirima, i on ispred sebe povuče zatečeni katalog, sklupča se i dade na čitanje i gledanje fotografija. Gledajući u katalog misli su odlutale i zaustaviće se na supruzi, koja, dok on leti, u to je bio duboko uvjeren, plače za njim. Dopratila ga je do Dubrovnika, toplo mahala za čeličnom ptičurinom, plakala, još jednom dirnu ga njena pažnja. Polovinu deviza je našla ona, obezbijedila avionsku kartu, pomagala i pružala podršku.
     "Gorane!" Prisjeti se njenih riječi: "Rjetki su kojima se pruži prilika da prelete okean. Iskoristi putovanje. Vidi što! To će vrijediti utrošenih novaca. Neka bude turističko putovanje, a i lijek za ozdravljenje. Godinama gledam kako tuguješ. Sahranio si ljubav prema živim. Vrati se s njom. Na dugačkom putovanju razmišljaj o ovim riječima, ali neka ti je stalno na umu da te volimo, nas dvije – žive. A ti nas? Zavoli nas cijelim srcem, zbog nas, ali i zbog – sebe." Ne samo da je ponovo čuo svaku njenu riječ, već je, tako mu se prikazivalo, vidio i svaki njen pokret lica, i vlagu u očima, koja joj je dodatno davala njenu bogoumilnost.
     Pod dejstvom tih njenih riječi Goran je razmišljao o nekadašnjoj njihovoj ljubavi. Raznježiće se do očaja, strasno zavoliće njih dvije. Poželje da su mu na dohvatu, ljubio bi ih dugo, dok ne bi nadoknadio sve protekle hladne godine. U tu raznježenost morao je nadoći i sinovljev zov. I opet zače borba vječite dvojice u njemu. Noćni zapomaže da ne može živjeti bez sina, i da to i ne želi. Dnevni prizna da je to ljudski, ali i dopituje, da li je ljudski ne živjeti sa živim djetetom. I suprugom? Ima li razboritog opravdanja ponašanju prema mrtvom kao da je živ, a prema živima kao da su mrtvi, prisjeti se da ga je ovo već upitao neko, vjerovatno brat Slobodan. Nije li bježanje u život Noćnog – sebičnost. Ponaša se kao da je nestankom sina ugašeno njihovo ognjište, što nije tačno, to je uobrazilja iz mita o muškom djetetu, pa zaključuje da je žrtva blagajskih mitoloških kazanija, koje su uokruživale njegovu kolijevku, kojih prosto ne može da se oslobodi i na koje mu povremeno ukazuje i prigovara Nada. Uočava i shvata nepravdu koju čini, manje voli Miru, samo zbog tog što je žensko dijete. Kad bi bogovi predložili da ubije kćerku, a da mu za uzvrat ožive sina, prihvatio bi, to sada priznaje prvi put, sada kada je prvi put odlijepio se od zemlje, sada kada je posmatra sa jedanaest hiljada metara. A to je zlodjelo. Zlodjelo je i godinama živjeti bez osmijeha uz nedužno dijete, koje je svakodnevno trčkaralo oko oca, mazilo ga, tepalo, ugađalo, priskakalo, tješilo – iskalo svoj dio oca. Nije uzvraćao otac, čak joj je odnemagao, djetinjstvo joj je zaogrtao tugom. Godinama ju je udaljavo otac, da bi se na kraju i ona nepovratno udaljila od oca.
     Goran se plaši letenja, malo-malo pa pomišlja na katastrofu, pa i iz toga stanja poravnava porodične račune. U kući nije ni primjećivao Mirino prisustvo, ne zna za njene nevolje, a ona to sve zna i vidi. Kako ona gleda na ovo putovanje, ko ju je o tome i pitao, Goran postavlja na nov način stara pitanja, on to ovoga puta može posve bistrim umom, jer je opčinjen cjelovitom i izvornom svjetlošću galaksije, shvata i priznaje svoju roditeljsku nemoralnost, zakida od živog za ljubav groba bez kostiju. Putovanje i nije zbog traženja sina, nije satkano samo od humanih misli, sadrži i sebičnosti, služi u svrhu traženja sebe – blagajskog Gorana. A izgubljen čovjek sebe može pronaći i bez NJujorka, ako se istinski traži. Čovječe, nađi se već jednom, gotovo da je začuo svoj glas. Nisi jedini koji je izgubio sina, ali si među malobrojnim koji je izgubio i sina i kćerku i suprugu i – sebe. Poći među sedamnaest miliona duša u potragom za sinom, samo zbog uobrazilje po kojoj bi on, mrtav, mogao biti tamo, može samo nezdrav um. Nada je pametna žena, ožalošćena do fizičkog bola, ali je ostala – čovjek. Još i trpi suludog muža, ima razumijevanja za sve njegovo, pa i za ovu ludoriju. Ozdravi čovječe, danju bar ostani budan, ugledaj se na nju, plemenitu majku i suprugu, plemenito siroče, siroče i u mladosti i u starosti. Pošao si u dalek svijet, skup, bar sada poslušaj Nadu, preobrazi se u turistu. Vidi NJujork! Ispuni joj bar tu želju – i ozdravi.
     Dugo je trajao let kroz nepomućenu galaksijsku svjetlost, i svo vrijeme Goran je gospodario mislima. Nerazumno je preduzeo ovo skupo putovanje, potpuno je saglasan, ali ako ga zaista pretvori u turizam i ozdravljenje imaće barem neko opravdanje. Učiniće tako, donese čvrstu odluku. Učiniće to još ovoga časa, odluči, pa se priključi načinu života ostalih putnika, na koje je bio potpuno zaboravio.
     Kino projektor, tranzistori u rukohvatima sjedišta, piće, ljepuškaste poslužiteljke, ručak i stotinjak veselih putnika učiniše dvanaestosatno putovanje ugodnijim nego ga je očekivao. Još samo da se snađe na aerodromu Kenedi, pomišljao je. Uzeće taksi, pružiće list papira sa hotelskom adresom, Trideset osma na Medison aveniji, pa neka košta koliko košta, odlučio je. Sobu je već rezervisao. Po dolasku osvježiće se u kupatilu i odmah će da se suočava sa ulicama NJujorka. Sjutra će okrenuti telefonski broj Đovanijevih iz pisma, prethodno će upoznati inženjera Petrovića, ili obratno, dvoumio je u trenu kad iznenadi gromoglasan aplauz. Bi to, tek ovdje sazna za taj već tradicionalni običaj, uobičajeni aplauz pilotu, u znak zahvalnosti za uspješno izveden prekookeanski let.


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – glava11.  

       Kako se Goran osvježavao u hotelskoj sobi, tako je i sumrak zaposjedao grad. Izići će iz hotela u namjeri da kratko prošeta tridesetak minuta, i stekne prve utiske o Americi. Plan NJujorka iz računske teke, kako ga je ponio od one djevojčice, svjež je u pamćenju, i pokazaće se kao veoma vjeran gradu u koji je pristigao. Uputi se na desno niz Trideset osmu ulicu, i odmah bi mu nelagodno kad spozna da je jedini pješak na ulici. Pristigavši Četvrtoj aveniji ugleda i jednog domaćeg pješaka, krupnog i tamnoputog mladića, koji je išao u susret, a primičući se gotovo i u sudar.
     "Daj dolar!" oglasi se sa tri-četiri koraka.
     "Nemam!" nakon što se pribra Goran se prisjeti kako da to kaže na engleskom jeziku.
     "Lažeš!" bodući sve bližim neuzvjerenijim zakrvavljenim očima, podvrisnuće gorostas na ulici nenaseljenog grada.
     "Ne razumijem!" odgovoriće Goran i požuriti sa udaljavanjem.
     Ovako puste ulice, začudi se i prisjeti da je prvi dan vikenda. Četvrtom avenijom okrenu na lijevo, opet je sam, ići će samo jedan blok, opet će na lijevo u pustu Trideset devetu ulicu, njom prođe brzim koracima, pa napravi i treće skretanje na lijevo, na Medison aveniju. Na njoj je bilo prolaznika, ali takav utisak ostavili su na Gorana da je odmah okrenuo prema hotelu. Obišavši taj prvi američki kvadratić računske teke, blok kako ga ovdje nazivaju, već je imao barem jedno mišljenje o Americi – nelagodnost i fizička nesigurnost.
     Došavši iz zemlje u kojoj postoje samo dva televizijska kanala, razumljivo je da je među šezdesetak ovdašnjih našao dovoljno zanimljivosti, koji su pomogli da skrati veče.
     I ne zna kad je zaspao, pomislio je sjutri dan po buđenju. Dobro ispavan bi bolje volje nego obično. Okupa se, obrija, obuče, pa pođe na doručak. Da li je trebalo dolaziti u NJujork, upita se pred neposrednim potezima iz mostarskog plana. U sadržaju odgovora svježeg uma ima neodobravanja, ali i poruka da se dovrši započeti naum. Jasno je da je nužno nazvati i najaviti se inženjeru.
     Nakon doručka Goran je napustio hotel i okrenuo sinoćnjim pravcem, kolonom računske teke, niz Trideset osmu ulicu, i njom će sve do kolone Treće avenije, u koju će skrenuti na lijevo, u pravcu rastućih uličnih brojeva, desetak kockica (blokova) do Četrdeset osme ulice. Pješačio je boreći se sa brojnim vozilima na raskrsnicama. Brojao je semafore koje je prolazio Trećom avenijom, pa kad prođe deseti podiže pogled na tablu i pročita očekivanu Četrdeset osmu ulicu. Prvog radnog jutra u sedmici, avenije liče na šumski mravinjak, pa je Goran sva svoja čula usredsredio na borbu za život, protiv pobješnjelih raznobojnih metalnih gmizavaca. Iz tih razloga od grada vidio je samo automobile i semafore, pa ipak, utisci o gradu nisu povoljni – ogromne jednolične zgradurine, oko sedamdesetak spratova visoke. Takva je i ona u koju je ušao.
     Po ulasku u prostran hol ugledao je desetak stolica, pa pomisli da je najbolje da sjedne na jednu, i s nje da razgleda i snalazi se u prostoru koji mu je na svaki način stran. I dobro je što je tako postupio, u trenu je ovladao prostorom, pa i trojicom odvojenih recepcionara, koje na drugi način ne bi mogao ovako jasno posmatrati. Ispred svakog položeno je po koju desetinu ekrana kućne televizije, na kojim su mirovale slike hodnika po spratovima. Mir na ekranima su povremeno narušavali ljudi, koji su izlazili i prilazili liftovima, ili prelazili iz biroa u biro, Goran ih je posmatrao sa pažnjom. Iznad ekrana su visile table sa natpisima stanara, po abecednom redu. Kad pročita traženi "Jugopak" podiže se i pođe prema prvom liftu. Nakon što pritisnu dirku osjeti prejaku silu ubrzanja, koja mu do bola pritisnu mozak.
     Novinarka je imala pravo, gostoprimljiv je inženjer Petrović, koji primi Gorana kao najdražeg svog. Gosta iz Mostara, kako ga predstavi osoblju, počasti kafom, viskijem, a u cilju razgledanja grada ponudi i svoje društvo. Inženjer je odista u duši nosio mostarski duh. Zanimalo ga je sve sa te strane, kako se izrazio, Vasa Kisa, Greta i Eno, kretanja u privredi i kulturi... Goran je morao da govori dosta više nego mu je u naravi i navici, ali mu to ovog puta nije smetalo. Pod dojmom ugodnog razgovora, i dejstvom viskija, iako najmanje doze, Goran zaboravi sve svoje nevolje, sahrani i Noćnog, pa kao strasni turista, u društvu inženjera Petrovića, krenu u obilazak velegrada.
     Pješačili su oko dva sata, inženjer je objašnjavao i pokazivao sve ono što pokazuje i priča i drugim svojim gostima, a Goran neaklimatizovan, umorio se, pa se osvrtao na sve strane ne bi li ugledao park, da svrate i odmori noge. Inženjer mu ne znade reći za park u blizini, pa on razlisti maloprije kupljen plan grada i vidje zelenu boju samo na jednom kraju – Centralni park, pa predloži da pođu u nj. Zeleni pravougaonik, zauzima veliki dio papira na planu grada, dosta kvadratića računske teke, možda i svih stotinu kvadratića, pretpostavi Goran, počinje iz Šezdesete ulice na Petoj aveniji, a završava oko Osamdesete na Sedmoj aveniji. Inženjer kaza da tamo ne treba ići, ali eto i on će napraviti izuzetak i poći sa njim, jer ipak, podne je, svijetlo je i mirno. I njemu je prvi put da pođe u park, o kome se mnogo govori.
     Iz hrpe ogromnih zgradurina, gdje se zbog mračnosti ulice osvjetljavaju i u sred dana, Amerikan avenijom izroniše na trg međaš, koji svjetlošću iznenadi, na nebodere i sumrak već sviknute Goranove zenice. Kao da je banuo u prošli vijek, dočeka ga mnoštvo kitnjastih fijakera i kočijaša sa frakovima, farmerkama, škotskim haljinama i obaveznim cilindrima na glavama. Istimareni jahaći konji frkću po trgu željno očekujući da ih iznajme turisti, da odrade svoje. Gospoda prošlog vijeka, ako je bila voljna da plati, mogla je u fijakeru da uživa u muzici gitariste. Danas je ne može ni izbjeći, jer je u sedlo ugrađena bučna stereo tehnika.
     Uplativši po dvadeset dolara unajmili su po konja. Nevješto su uzjahali, iako su im dresirani konji u tome znatno pomagali. Ne časeći, uvježbane životinje, ponosnim kasom okrenuše u taj nadaleko ozloglašeni park. Dočekala ih je prašuma sa svim njenim čarima, i opasnostima o kojima se zna u cijelom svijetu, i koja iz Gorana izmami misli i prisjećanja.
     Paklena grmljavina. Bljesak munje razbudi prestravljenog dječačića. Nakanio da prepliva Lehin vir, pa posustao na sred rijeke. Osvrće se cijeneći koja je obala bliža. Ne može doplivati ni do jedne. Strah. Obale se razmiču. Udružili se vječnost i tren. Zaveslaji su sve neuvjerljiviji, a znače i život i smrt. Zagrca. Davljenje. Omlitaviše ruke, pojeftini život. Vodena zavjesa skrati vid. Predsmrtni strah...
     Čudne Goranove misli su u zdrugu sa pogledima razasutim po livadama, proplancima, šumi i puteljcima uredno održavanog parka, koji je veličine čitavog Mostara. Pogledi koji su do malo prije bili skraćivani i omeđivani tesanim, brušenim i ubetoniranim kamenom, sada su odapeti i slobodni, a i mislima iz, crnila asvaltiranih ulica i mramornih fasada, dat je na volju beskraj parka i divljine. Goran nije vidio sve ljepote zelenila i svjetlosti, sputavao ga strah, nastajao iz usputnih jezivih priča inženjera Petrovića, koje su vezane za događaje iz ovoga parka. Dresirani konji dokasaše do konjušnice, svojih jasala. Ukopaše se zakrećući glavama, kao da progovoriše očima – silazi, platio si samo u jednom pravcu.
     U povratku pođoše puteljcima udišući čist vazduh, začinjen mirisima otkosa, cvijeća, behara i baruština. Ne sretoše šetača. Čudno!
     Desetak miliona ljudi živi u zatvorenim tijesnim betonskim kutijama, dozrijevaju u sužnje sa crnim mislima i ličnim psihijatrima, a pored njih zjapi izdašnost netaknute prirode – zašto je ne koriste? Čudio se Goran. Odužilo, ne sretoše ni jednoga šetača – mnogoljudan NJujork bezljudan je. Sve mu čudnije. Toliki park napraviti a ne treba im!? Do sad je bio uvjeren da su Amerikanci racionalni – ne ulažu bez sigurnog profita, otkrivao Ameriku u Americi. A bio je u pravu, iako toga neće ni biti svjestan, ima ovaj park i ekonomsko opravdanje, profit se stiče upravo na strahu i priči o njemu, sa zrelim zločinom iz pozadine.
     Pri kraju parka počeće da susreću ljude neobičnih izgleda, kretnji i pogleda. Kao da su gledaoci, stoje i blenu. Kako im se približavaše tako im se, jedan po jedan, unosiše u lica izgovarajući po jednu, u prvi mah nerazumnu, riječ: Roba, Mijenjam, Trava, Hašiš, Pušiti, Fiksati... Goran se osjećao kao da je zatečen u središtu seoskog sijela, pa se u mračnom dvorištu sa isukanim noževima obračunavaju grupe pijanih seljačića – u potrbi su nekoj da se dokazuju živim mesom. Poželi da u koraku premosti ostatak parka, požuri osvrćući se na sve strane. Prisjetio se da je, za ozbiljnu gospodu, planirano da se konji plate i za povratak, jedino tako ovaj park je bezbjedan.
     Pri izlazu susretoše djevojčicu u šetnji sa mladim roditeljima. Dijete ga podsjeti na neko dijete koje je i njemu blisko, ali u prvi mah na tome i završi. Domalo, prisjeti se, pa njegova Mira ima dijete, i on unuče, gotovo i ne zna da ga ima, ova djevojčica uzrasta je i čak gegovima podsjeća na to njegovo unuče, na malog Milog, pa djevojčicu nesvjesno pomilova pogledom i osmijehom. Snažno poželje zagrljaj unučića Milog, poželje ga sada kada je nedokučivo daleko, iza okeana, u Mostaru nije mario za nj, a sada ga zamišlja u liku djevojčice, i obasipa je milostima. Ona ih je, nekim samo djetetu dostupnim čulima, zdravo primala, udaljavajući se osvrtala se i osmijehivala. Na razmeđu između pustog parka i prenaseljene avenije ugledaše klupu za odmor, pa sjedoše, na Goranovu molbu.
     Dječiji krik provali parkovsku tišinu. Prhnuše jata ptica, konji podigoše nakinđurene glave i repove, naćuliše uši. LJudi se dadoše u bijeg, sa svih mjesta i u svim pravcima – zbrka. Ona djevojčica je u nevolji, pomisli Goran, pa se uputi tamo odakle bježe svi.
     "Ne, stani!" zaustavi ga prijeteći inženjerov glas. "Gdje si pošao?" isprepadano doda, pa se dade u trk prestižući nemoćnije u zbjegu. Bjegunci su uspaničeni kao da bježe od smrtonosne prirodne nepogode. Ne shvatajući šta se događa, po instiktu samoodržanja, i Goran se osloni na brzinu nogu.
     "Dok si u NJujorku bježi od svake gužve, jer ćeš izvući deblji kraj. Unesrećenom ne pomaži. Ako si mu pomogao, pa ostane živ, tužiće te. Ako je slomio ruku, pa mu je napraviš, tužiće te zato što mu je nisi napravio bolje. Tražiće visoku odštetu. Onda se upetljaju advokati, skinu i gaće..." kad se dokopaše mirne ulice objašnjavaće inženjer.
     Uz Goranovo obećanje da će i sjutra navratiti u kancelariju, rastali su se pred hotelom "Medison", pred koji ga je doveo već umoran inženjer Petrović.
     U hotelskoj sobi, na kanalu stalnih vijesti, Goran je ubrzo saznao o događaju koji ga je otjerao iz parka. Razbojnici su u oca djevojčice ugledali dvadeset dolara i – ubili ga. Izjavu policijskog inspektora pratila je i slika izbezumljene dvogodišnje djevočice:
     "Ovo je hiljadu dvije stotine deveto ubistvo, ove godine, u njujorškom Centralnom parku... " u Goranovoj glavi odzvanjala je ta neshvatljiva brojka kobnih sudbina.
     Ležeći na krevetu misli ga opet vratiše na motiv njegovog skupog poduhvata. Da li ikako treba okretati telefonski broj iz Đovanijevog pisma, zapitaće se potpuno zrelim umom. Pa ipak, nakon podužeg razmišljanja, grubo povuče telefon i okrenu broj iz pisma. Kad bi se dogodilo da ovakav telefonski broj ne postoji, po Gorana bilo bi dobro, pomisli i poželje da bude tako. Ali ne, telefon je odmah uzvratio poznatim zvukovima slobodne linije. Po oglašavanju tog tehničkog signala Gorana uogrnu nervoza, srce kao da zadrhta, zakoprca kao mačka u zavezanoj vreći. Zabrinu se za zdravlje. Koliko puta, u ovih desetak godina, bi ataka na njegovo srce, poče se prisjećati. Koliko tuge. Iznenađenja. Sumornih dana. Bezvolje. Svekolikih stresova. Koliko ta ljudska mašina još može, i da li može. Boli ga srce, boli, plaši se ali i prisjeća da srce ne može boliti. Boli!? Ranjeno je, pa se uznemiri na svaki povišen glas, jer pomisli da je i to u vezi sa nestalim sinom. Izdaće jednom, bez najave, pribojava se toga. Oko stanja sa svojim srcem već ranije izgradio je takvo mišljenje, po njemu će mu se to desiti nakon neke vijesti, jer boluje od tih rana. Može mu se to dogoditi i u NJujorku, čak i u toku ovog očekivanog razgovora, na to pomisli i dodatno zadrhta. Načet je i više ne može da nosi napore ove vrste. Već drhti pred mogućnošću da čuje vijest o životu sina. Ne bi mogao preživjeti susret s njim, sad strah i s te strane. Načeto srce jednako teško prima svaku vijest, i ružnu i dragu. Kad bi ga presjeklo ovdje, u NJujorku, pokupili bi ga grobari i začeprkali na grobljanskom smetljištu. Zbog ogromnih troškova porodica ga ne bi prenosila u Mostar, toliko zna i on. Ni sanjati nije mogao da i tako može završiti. Kako bi to tek doživila Nada. Bez sina i muža, pa još i bez njihovih grobova. Zaista, strašne sudbine.
     "A, stigli ste, gospodine Gorane. Dobro došli..." nakon pozdrava kaza prijatan i miran muški glas – na srpskom ekavskom jeziku, ovo bi iznenađenje nad iznenađenjima. Iznenadi i srce, koje u trenu umiri. Ni Goran ne zna šta je mrmljao kao odgovor. Glas je nastavio:
     "Budite strpljivi, radimo za vas. Ovih dana mafije vode međusobni nepoštedni rat. Ubijaju se, i mi imamo poteškoća. Zbog tog za vas ne možemo odvojiti dovoljno vremena. Imaćemo ga brzo. Strpite se. O cilju vašeg dolaska ne govorite ni prijateljima, znate i sami da je tako bolje. Nekoliko predstojećih dana iskoristite za razgledanje NJujorka, do tada ćemo privesti kraju naše traganje. Na dobrom smo putu, budite bez brige. Kad budemo imali šta da kažemo nazvaćemo vas – na sobu. Biće to jedna od slijedećih večeri, iza jedanaest sati – noću."
     Dok je slušao, u Goranu đikale su misli. Sve je neočekivano, mnogo čak i za njegove snove. Od kud naš čovjek? Da li vjerovati? Zašto takva uljudnost? Da li je živ sin, pa postao neko u mafiji ili bilo gdje? Ako je to mogao postati neki naš čovjek, koji mu se javio, a zašto ne bi mogao i Mili? Amerika je obećana zemlja. Znači Đovani je zaista pošten, tražio je od sinova da pomognu, pa to oni čine za njegovu ljubav, traže... Ako je Mili napravio američku karijeru zašto se nikad nije javio roditeljima, ili bilo kome u Mostaru. Pitanje je kojim će se Goran baviti koji sat, u mirnoj hotelskoj sobici pored upaljenog televizora, i vrlo nerazborite sportske utakmice sa palicom kao glavnim rekvizitom. Odgovor koji mu se naturi postade mu potpuno razuman, Mili se popeo na visoke mafijaške ljestve, ima mnogo smrtnih neprijatelja, i krije svoje tragove.
     Goran osta dugo u društvu posve novih pitanja, oživi i Noćni, pa u cilju da ga potisne zabavljaće se prebacivanjem televizijske slike sa kanala na kanal. Ni sam ne zna u koja doba je zaspao.
     Ujutro kod inženjera zatekao je još jednog gosta iz Jugoslovije, simpatičnog Marka, koji je u NJujork doputovao službeno. Završio je poslove, pa u nemogućnosti da dobije avionsku kartu, imao je premnogo slobodnog vremena. I on je prvi put ovdje, kao i Goran, pa ih inženjer upoznaje i predlaže im da se udruže u razgledanju grada. Objeručke prihvatili su poznanstvo, i ubrzo se našli na njujorškom asfaltu.
     Vidokrug ograničavaju betonare, prodavnice, zidovi i debele zavjese iza ustakljenih restorana. Na ulicama, iznad glava mogli su vidjeti malo nebeskog plavetnila. Tjeskobni pogledi su se osjećali i doživljavali neveselo, neobično i neprirodno. Zbog te tjeskobe su često podizali glave, tražili nebo. Tako i ugledaše kao trn zašiljenu zgradurinu, koja se gubila u nebu. Dokoni, počeše brojati spratove. Zabrojaše se nekoliko puta, pa odustaše, ne usaglaglasivši se, da li je devedeseti ili stoti. Kao i sve zgrade u NJujorku i ona je ležala na svom kvadratu računske teke. Gledajući kuću, posve neobičnog izgleda, Goran je gonetao razloge njenog nastanka. Valjda iz potrebe da se visinom betona dokazuje i visina nekih ljudi.
     Goranu se NJujork sve manje dopadao, nije mogao da ga poredi ni sa jednim gradom do tada viđenim, ni onima iz filmova. A podsjećao ga je na nešto. U glavi je imao neku sličnu sliku, pitao se i koju, dok su ćutke gazili trotoarima. Sučeliše se slika iz Goranove glave i NJujork, u njoj prepozna mostarski Šarića harem, muslimansko groblje sa bašlucima, nišanima. Zaista su slični, saglasi se mrmljajući kroz osmijeh. I ova zašiljena i u nebo ubodena zgradurina, ka kojoj idu, u Goranovoj slici nađe parnjaka u mostarskom haremu. To je begovski bašluk, jasno se vidi, ali nije mogao da se prisjeti natpisa. Zagnjuri misli u zamagljena slova nišana, nastojeći da pročita ime nekog davno umrlog bega.
     U tom ronjenju prohujaše brojne slike i događaji, prije nego izroni naslovna stranica "Oslobođenja", bog zna koliko starog. Ukaza se fotografija trnovite zgradurine, koju evo i u živo vidi i pred sobom. Uspje da izvuče iz sjećanja i dio teksta. Govorio je da je to najveća zgrada na svijetu, visoka preko četiri stotine metara... Vrh joj se ne vidi od oblaka. Nije ga vidio ni tragičar pilot, sudario se, probio zid zgrade i motor je upao u kanal za lift... usmrtio... Ne sjeti se koliko ljudi. Pisalo je, i toga se prisjeti, ko sa te građevine nije vidio NJujork, taj nije ni vidio NJujork.
     Pješačili su dugo u susret betonskom šiljku, stalno uvjereni da su mu na domak. Tako biva sa visokim gradskim objektima, stalno ste pod utiskom da ste im blizu. Priđoše tek kad pristigoše u Trideset četvrtu ulicu na Sedmoj aveniji.
     Ukročiše joj u prizemlje. Dočeka ih začelje beskrajnog reda posjetilaca, koji su čekali da kupe kartu za lift, jednog od tri vidikovca bilding Empajera, ovdje pročitaše ime građevine. Goran nije podnosio redove, pa se poče vrpoljiti. Dvomuio se – čekati ili ne. Kao da ga prozre, priđe mu službeno odjevena djevojka. Već upozoren da se u NJujorku prilazi čovjeku isključivo zbog dolara, mirno sačeka pripravan na ponudu.
     "Možete na bilding i bez ulaznice. Kroz muzej!?" ponudi djevojka.
     Nakon što joj dadoše po dvadeset dolara, djevojka ih uvede u mračne odaje. Dočeka ih svjetlucav natpis: Dobro došli u Ginisov muzej.
     Prvo što Goranu zape za oko bi opšte zijevanje posjetilaca – od čuđenja.
     Išli su od eksponata do eksponata, kao po komandi zaustavili su se pored ustakljenog eksponata, koga nisu mogli odgonetnuti, Goran je pomislio da je iz nekih razloga zanimljiv čokot vinove loze, jesenji, bez lišća. Podsjeti ga na hercegovačke vinograde. Pognu se do natpisa, pročita: Najveći nokti na svijetu. Ponovo podiže pogled do čokota. U panju prepozna dvije nadlaktice sa deset polumetarskih prutova – noktiju.
     Tek upoznatom Marku, Goran nije govorio o svojim pitanjima, ni razlogu dolaska u NJujork, pričali su samo o čudesima, a njih ima u NJujorku, a pogotovo u Ginisovom muzeju i na svakom koraku. U visini očiju nenadno ugledali su golem ljudski pupak. Pognuli su se i čitali: Najveći čovjek na svijetu. Odmaknuće se da vide ljudeskaru sa glavom u slijedećem spratu, za ovu priliku probijenog stropa. Tužan je lik dvjesta sedamdeset dva centimetra visokog Roberta Vedloua, koji je umro u dvadeset i drugoj godini – od starosti.
     U slijedećoj prostoriji kao da su zatekli uguran pa krpama obmotan badanj. Ispod piše: Najteži čovjek... 630 kg.
     Goran je zijevao sve češće gledajući; lubenicu od sto petnaest kilograma, paradajz preko četiri kilograma, kulu na desetak spratova napravljenu od trista špilova karata, litrenjak vina iz hiljadu osamsto sedamdesete godine prodanog za preko trideset hiljada dolara, lutku dugu preko deset metara, hrpetinu od preko dva miliona iskvarenih zuba koje je u toku svog radnog vijeka pokrčio neki rimski zubar...
     I čuda prestaju biti čudna kad im se približite na dohvat, pomisli Goran, koji se brzo navikavao na neobičnosti. Bilo bi mu čudno da ih nema, jer on je ipak u Ginisovom muzeju. Zijevnuće još jednom, pred ruskinjom Teodorom i njenih – šezdeset i troje zdravo rođene djece. Ni jedno se ne rodi, kako bog zapovijeda, jedno po jedno, pomisli Goran čitajući: Trinaest puta rodila je dvojke, sedam trojke i četiri puta četvorke.
     Ostali su pola dana u društvu Ginisovih golemosti. Nenaviknuti na takve veličine zamoriše se i od njih. Goran poželi hotelski krevet u maloj sobici na petnaestom spratu, hotela "Medison" u Trideset osmoj ulici na Medison aveniji.
     Pođe mu u zagrljaj.
     Poslijepodne i veče odlučio je da provede pored uključenog televizora, jer što od aklimatizacije (koja je za svakoga Evropljanina ovdje uvijek teška), a što od forsiranog hodanja, osjeća neuobičajen zamor, gotovo da je bolest. U tom stanju stepen maštanja splašnjavao je, sa Milim nikad nije bio malo kao ovdje. Da li je to dobro ili loše, pitao se. Da li time skrnavi svoje čedo, i te misli bi dolepršale, ali i odlepršaće. Kad je zaključivao da je tako bolje, prepuštao se raznolikom televizijskom programu. U Americi spava gotovo uredno, prisjetiće se ujutro, iza cjelovito prospavane noći.
     Nakon doručka uputio se u trgovine, jer u njemu osvježila se želja da kupuje poklone, naročito za Nadu. Uspje da nađe i kupi neke sitnice. Poklone i kupljenu hranu odnese u sobu, pa se, u skladu sa dogovorom, uputi u kancelariju inženjera Petrovića, gdje će ga čekati i Marko.
     I u Markovom društvu, taj dan, provešće razgledajući trgovine. Marko je tražio literaturu o stonom tenisu, na koju nikako nisu mogli da nabasaju, pa su dugo pješačili i premorili se. Dogovoriše se da pođu na poslijepodnevni počinak, da bi svježi proveli veče u čuvenoj, i po upozorenju inženjera, veoma opasnoj i ludoj Četrdeset drugoj ulici. Kad ih je jutros inženjer ispraćao do lifta, još jednom ih je upozorio da se, zaista, radi o zanimljivoj ulici noćnog života, ali i ulici mafija i svakojakih opasnosti.
     Marko je po svaku cijenu želio da ode tamo, a tamo se ne ide sam, kako i sam kaza, pa je molio Gorana da mu pravi društvo, jer se od početaka oko te ideje Goran dvoumio.
     U Četrdeset drugu ulicu ući će sa Druge avenije, tako da će je vidjeti skoro čitavu. Prethodno obići će zgradu Ujedinjenih nacija, koja je dva-tri bloka od toga, na Ist riveru. Već na Trećoj aveniji iznenadio ih je širok tepihom prestrt trotoar. Prostirka je pokrivala čitav trotor između dvije avenije, koliko je zauzimao i hotel, i najavljivala je volšebnu raskoš. Ustuknuše, ali kad vidješe da i drugi gaze po tepihu, ugaziše i oni. Na svaka tri koraka tepiha piše "Hotel grand Hajat." Uz ulazne stubove bijahu dva ukipljena hotelijerski odjevena momka, koji i njih dvojicu dočekaše dubokim naklonom, te prodornim, sumnjičavim i ispitivačkim pogledima. Ušli su na glavni ulaz i pristigli do dvojice policajaca. I policijske oči se zaustaviše na dvojici gostiju, koji po izgledu ne ulijevaju vjeru u dubok xep – nivo ovdašnjih gostiju. Goran i Marko žurno uđoše i nađoše se u golemom holu, koji jako podsjeća na botaničke bašte, sa travnjacima, alejama cvijeća, drveća, puzalica i grmova. Između je žuborio i osvježavao potočić, koji se domalo sunovraćivao sa pećina, tvoreći slapove i izmaglicu. Ukročivši iz kamenjara i betona u oazu, i u mislima dogodiće se razne pomisli i poređenja.
     Huk vode i cvrkut ptica zaokupiše Goranovu pažnju i ponesoše u davno vrijeme, đačku ekskurziju u Jajcu. Kao da se zaustavio pored slapova Plive.
     Šetnjom okrenuše desnim puteljkom koji ih dovede do djevojke, koja je stolom pregradila prolaz. Zazva ih i zaustavi ljepota. Blenući u nju Goran pomisli da su sve američke tvornice krema za uljepšavanje radile za djevojku ispred njega. I neka su kad su je ovako naljepšale, saglasi se. Ne pomakoše se. Očarala ih skladnost tog ljepuškastog lica, dugačkih prstiju, malih ušiju, prćastog nosa i krupnih garavih očiju. Pisalo je iznad nje: Sačekajte da Vas povedu za Vaš sto. Iza je okatao krupan momak, spreman da onemogući samovoljno prelaženje praga šumarka, sastavljenog od parova žbunova i pozlaćenih stolova, za koje su zaduženi po jedna dvorkinja sa malo robe, dugih nogu, razvijenih kukova, nezamjetljivog trbuha, velikih grudi, uskih ramena, još užih strukova, raskošnih osmijeha i umilnih pogleda. Djevojka istupi iza stola pa povede par koji je pristigao prije Gorana i Marka. Smjesti ih pod najbliži žbun, pričeka napojnicu, duboko se nakloni, natraške povrati se povirujući u ugao novčanice od stotinu dolara. Vidjevši visinu napojnice, kao da ih iznenadi seoski pas, njih dvojica pobjegoše prije nego im se djevojka i uspjela obratiti. Na prvoj raskrsnici skrenuše lijevo i izbiše pred pokretne stepenice, koje ih iznesoše na mramorni proplanak. Tu zatekoše pet momaka zaduženih sa po jednim dizalom. Na lijevoj strani spaziše i recepciju. Na desnoj je blještila svjetlost, privuče ih, pa krenuše tamo i dospješe u draguljarnicu. Cijene nakita prikovaće njihove poglede. Prstenja – svaki iznad dvije hiljade dolara. Ogrlice – i do dvadeset hiljada. Najjeftiniji časovnik – preko hiljadu dolara.
     "Pogodi! Koliko bih satova mogao kupiti sa svojom godišnjom platom?" Marko šapnu na Goranovo uho.
     "Jedan-dva", osmjehnuvši se promrmljao je Goran.
     "Jedan do dva", uzvrativši osmijeh promrmljao je i Marko.
     Izgubiše se u šumi ogledala. Kud god okrenu nabasaju na zrcalo. Počeše se i sudarati, sa sobom i zidovima, ovo je da se ne bi mogli snaći i pobjeći lopovi.
     Iskobeljaše pa upadoše u prostor nedovoljno osvjetljen crvenkastim sijalicama – bar. Kao na ringišpilu vrpoljili su gologuzi anđeli.
     Doleti jedan, rasprši grozd kikota, ponudi društvo, a za uzvrat zatraži da je povedu u draguljarnicu i poklone joj nakit. Odmah se izjasnila, jer ona nema vremena za gubljenje – ona je odista anđeo.
     U Goranovim i Markovim očima anđeli se pretočiše u đavole, od kojih utekoše u pravcu pretpostavljenog izlaza. Tamo im se ispriječiše vrata, pa djevojka u bijelom mantilu. Priskoči da ponudi – nešto. Goran pomisli da je apotekarka. Iza leđa joj je prilazio neki čovjek. Još je spučao pantalone vadeći novčanicu od dvadeset dolara – plaćao mokrenje. Pobjegoše i od nje, skrenuše u desno. Konačno, opet izbiše na Četrdeset drugu ulicu.
     Još pod utiskom hotelskog raskoša ćutke su šetali zaustavljajući se tek pored najzanimljivijih izloga. Zagledali su najskuplju robu – na svijetu. Ulica je tiha, kao i sve glavnije ulice svjetskih metropola. Prešavši Šestu aveniju dočekalo ih je posve novo izdanje Četrdeset druge ulice, vjerovatno ono kojom je prijetio inženjer Petrović.
     Muzika, galama, svjetlost, bioskopi pornića, prodavnice seksi robe, oružja, filmova, tehničih naprava, zadimljeni barovi, javne kuće... sve to ovdje nametljivije je nego što je igdje. Čopori drogiranih, pijanih, razočaranih, posrnulih, ubica, silexija, homlesa... stvaraju neurednu sliku četvrti u kojoj, i kad bi htio niko ne može garantovati sigurnost života, bi utisak koji se nije mogao poreći.
     "Inženjer je imao pravo", opet se prvi oglasio Marko. Govorio je povišenim glasom, i opet je morao ponavljati, jer ga od buke nije mogao čuti Goran.
     "Odavde treba izvući živu glavu", primakavši se Markovom uhu izgalamio je i Goran.
     Kao što su grčke pomorce omamljivale sirene i njih radoznalošću zadoji čudna tvorevina blještavosti, suludosti, vike, muzike i golišavosti. Domalo im mozgovi postaše isprani, pa se i u njih ubrzo ugnijezdi onaj čuveni izazov Četrdeset druge ulice. Izlapljivalo je inženjerovo upozorenje.
     Kad Goran i Marko bijahu negdje oko Sedme avenije, u epicentru noćnog života, u njih će snažno opucati svjetlosni top, iza toga na nekoliko trenova oslijepiće.
     Nađoše se u rukama dvojice nabreklih momaka. Zbuni ih do tad neviđena uniforma na njima. Povukoše ih u nizak ulaz iza kog zasvjetluca bezbroj slika stidnih dijelova dva spola. Omamljene privedoše ih stolu pa otpustiše. Čitavo vrijeme su uniformisani momci zavijajućim glasovima izvikivali:
     "Seks uživo za jedan dolar, uživo..."
     Za po jedan dolar dobiše po četiri drvena kolačića, pa okrenuše za djevojkom, koja ih privede uskim kaubojskim vratima, iza kojih izbiše na vidikovac, sa kojeg vidješe na desetine otvorenih sobičaka. U njima su vidjeli i namještaj, po jedna izdrndana stolica. Ispred svake stajala je po jedna naga djevojka. Nudila se liskajući jezikom. Sakupljene, samo bog zna od kud, svih boja i rasa, mlade i stare, niske do pojasa i preko tjemena, bezgrude i grudi ko burila, vesele i tužne... Zajednički im je jedino izraz, nesvakidašnji, a viđen, nekad i negdje viđen. Gdje? Goranu se nametnu misao, on voli da sve novo doživi poređenjem sa nečim već poznatim.
     Rat, glad, ljudi posrću od nemoći, umire Marino dijete, prazne usahle dojke, njemački vojnik jede bijeli hljeb, smoči sa piletinom i zalijeva sa pivom. Kao suluda prišla mu je Mara:
     – Gospodine, zalogaj, umire mi dijete." – Mrgodni podiže obrvu, da majku najuri njom. Žvačući zamišljeni zalogaj nije shvatila, ponovila je molbu:
     – Za dijete! – pripomože se i suzom.
     Ogadi mu zalogaj, ispljunu ga, pa preostalo hrane zgužva i ljutito ljuljnu na put, u prašinu tenkovima izrovane posne hercegovačke oranice.
     Iskezi Mara lice, priskoči kao pas kad mu se baci kost, uze prašinom okaljan hljeb, pogleda ga razvlačeći usne u osmijeh. Priskoči do sinčića, izvali zalogaj sredine, umrvi ga od žilica modrim rukama, prinese gladnim ustima, koja zinuše na osjet majčine toplote, kao što zijeva žutokljuni vrapčić kad osjeti let majke koja nosi svježe ulovljenu mušicu. Nevješto dijete prihvati te nekolike mrve, proguta, presta plakati, spretnije povuče nove, usisa ih, majka podrža uspavankom...
     U slabine udari kao ogledalo uglancana čizma. Za dužinu tijela odleti izrutana majka. Opružena podiže glavu, prijetećim pogledom prostrijeli moćnika, pa pokuša da ustane. Podboči se, iskezi zube, zareža od nemoći. Zaleti se čizma i na dijete. Oči joj zaplivaše, usta otvoriše, jezik zaliska... – molila je čitavim bićem.
     Izraz nagih djevojaka podsjeti na sirotu majku Maru, i potrese Gorana.
     I ovdje miljenice i jadnice ištu posjetioce, izrazom mole i mame da se u njih isprazne, za dvadesetak dolara. Toliko se plaća i pražnjenje (mokrenje) u hotelskom klozetu, nadođe poređenje različitih standarda života.
     U sredini je zdepasti drveni valjak, podsjeća na badanj ali je znatno kabastiji, uokrug ima dvadesetak udubljenja veličine obujma krupnijeg muškarca. U vrhu udubljenja je prozorče, crno neprozirno staklo, a ispod žljeb za drveni kolačić. Staklo se podiže po ubacivanju kolačića. Kroz prozor vidi se kružni ležaj, na kome migolji par skladnih nagih djevojaka. Ližu se!? Pade staklo nakon desetak sekundi, a podići će se samo ako opet ubacite drveni kolačić, i opet ukazaće se liskanje, i opet zatvoriće se okno, trebaće opet kolačić da bi se vidio nastavak lizanja... Prizor za Gorana bi neočekivano zbunjiv. Ni sam nije znao sa čim bi poredio pojavu koja mu je pred očima. On je, zaista, sve pojave i predmete, koje bi vidio prvi put, morao da poredi sa poznatim, ili doživljenim. Tako bi i ovom prilikom.
     Otelila se krava:
     – Dođi da vidiš telu, malo kao i ti – dozvala ga je majka.
     Na sred štale jedva se održavalo na nogama drhtavo telence, mokro od svježeg poroda. Majka-krava umivala ga je lizanjem. Lizala, posušivala, lizala... Završila ga, suv je, čist, drag, tako se činilo malom Goranu, pa priđe da ga pomiluje. Krava glavom zatvori prolaz, osori se. A kad je utvrdila da Goran nije shvatio njenu poruku, bolno muknu, pa ga nježno odgurnu do vrata i povrati se plodu. Podiže teleći repić, ugura jezičinu u jednu pa u drugu zacrvenjelu pukotinu, obliza nekoliko puta, posuši vlagu, okrenu se u pravcu dječaka, zasija očima, pa blaženo muknu nudeći mu da miluje njeno očišćeno čedo.
     Goran doda i treći kolačić. Spremno ga dočeka pogled djevojke kojoj je glava na njegovoj strani. Zanosno jauknu. Glavom razdvoji butine donje joj sadruge, pa joj poče lizati jednu pa drugu pukotinu. Podiže glavu da na Goranovim očima očita stepen upaljenosti. A kad ustanovi da je nizak, jače zasvrdla jezičinom, opet se okrenu i – pozva u društvo.
     Istovremeno, i Goran i Marko, odbaciše četvrte kolačiće, pa žurno napustiše kuću uživo. Zajedno dođoše do Pete avenije, pa okrenuše na svoje strane, u svoje hotele.
     Ni u hotelskoj sobi Goran zadugo nije mogao da izbriše slike ponesene iz Četrdeset druge ulice. Misli su se smjenjivale, čak su dolazile i do sina, ali su se brzo vraćale na doživljaje večeri. Ne može da se prisjeti sinovljevog lika, najednom mu ta činjenica pade na um. Izmijenio si se Gorane, izgubio si i lik sina, poče prigovarati sebi. Naruži se, razmišlja, i misli zaranja duboko, tamo gdje misli da se pritulio sinovljev lik. Ne dokuči ga. Do ovog putovanja sina nije mogao potisnuti s uma, a sada, najednom, ne može ni da dokuči njegov lik. Čudno mu, vidi promjenu, a ne nije mu jasna. Za ovo stanje su krivi velegradski utisci i doživljaji. Valjda se za to izborila priroda mozga, koja je ocijenila da je u ovakvoj šumi ljudi glupo tražiti jednog. Dosta mu je NJujorka, zaključi. Vratio bi se već sjutra, ali mora ispuniti dvije sedmice, zbog rezervisane avionske karte. Traže njegovog sina, nazvaće, kažu, prisjećao se riječi preko telefona, i onih iz Đovanijevih pisama. Gdje li je upao, zaokupiće ga to pitanje uoči dvadeset i tri sata, doba kad se i mogao oglasiti telefon. Povremeno se pojavljivao strah od mafije sa kojom je već sučeljen. Strah nije bio dozreo, jer nije imao čvrsto uporište.
     Telefonski poziv oglasio se tek sedmoga dana. Tačno u dvadeset tri časa, javio se onaj isti glas. Poziv uzbudi Gorana do te mjere da nije uspio ni razumjeti sve što mu je govoreno. Čuvši da su na tragu nekom dvadeset petogodišnjem Jugoslovenu, uglednom čovjeku jedne manje mafije, u Goranovim ušima nastupila je trenutna gluvoća. U njemu sve se pokrenulo i raštrkavalo, nije mogao sa pažnjom doslušati obavještenje.
     "Ako to bude Vaš sin moći ćete sagraditi kuću od zlata", na kraju i našalio se glas iz telefonske slušalice.
     Ni poslije tog razgovora u Goranu ne oživi Noćni. Ipak mu je izgledalo nerealno sve to, zlatna kuća... Uslijedila je prva nemirna i nedospavana njujorška noć. Sjutri dan imao je privatni inženjerov poziv, da sa Markom dođe na nedeljni porodični ručak, u njegovom apartmanu. Tamo se uputio taksijem koga je naručio Marko i koji je s njim došao po Gorana. U Stanu Petrovića iz svakog domaćeg čeljadeta zračila je dobrodošlica, pa će se gosti ubrzo opustiti, i prihvatiti razgovor i šalu.
     Zna taj inženjer da voli ljude, pomisli Goran nakon što uhvati sebe na pragu pripitog stanja. I sam se iznenadio koliko mu se odriješio jezik, čak je zaključio da je danas i zabavan. Inženjerova djeca i supruga su sa zanimanjem pratili njegov način zapažanja po NJujorku, pa su ga molili da prepričava te utiske. Na to su ga poticali i domaćin i Marko, pa se poslijeručano doba pretvorilo u njegovo oslikavanje Amerike i NJujorka. Za razliku od drugih koji su prvi put dolazili iz Jugoslavije, Gorana nije naročito dojmila Amerika, bio je to temelj njegove neobičnosti.
     "Zgradurina do zgradurine, mramorne fasade, vrhovi nezamjetljivi pa na njima nema reklama. Kakvoća kamena govori o stanodavcu – to mu je reklama. Naviknut da u gradu gledam krovove i natpise na vrhu, išao sam izvaljujući glavu, zaboli vrat pa i ja, kao i drugi sa ulice, počeh da gledam prve etaže. Nailazim na kuće IBM, ABC, ROKFELER..." nastavljao je:
     "Juče sam dva sata pješačio Amerikan avenijom gledajući u izbrijane kamene fasade, bez prozora i balkona – nema ih ni jedna. Spoljni zidovi su dijelom stakleni – bez otvora. Ovdje se ni samoubistvo ne može izvršiti skokom kroz prozor, uzmotala mi se po glavi i ta glupa pomisao" Duže od deset godina Goran se nije čestito nasmijao, a sada ne zatvara usta, nastavlja:
     "Pošao da vidim grad, a vidio puno na glatko istesanih, pa izbrijanih kamenih blokova. Pričaću po Mostaru. Iz razglednica i filmova u glavi sam donio sačinjenu sliku NJujorka koju ovdje ne vidjeh, jer i nisam na vidikovcu za slikanje, jedva shvatih. Slika grada koju sada oblikujem je drukčija od svih razglednica koje sam ikad vidio. NJujork me podsjeća na harem, muslimansko groblje, kao lenjirom povučeni puteljci između grobova, liče na ovdašnje ulice i avenije. Grobljanske parcele dva sa dva metra, ovdje su to kvadratići računske teke, gradski blokovi, u njih se zabadaju bašluci-neboderi. I jedni i drugi su od mramora, izbrijani, crni, sivi, bijeli, četvrtasti, okrugli, presječeni, zaobljeni, špicasti. Sve sami visoki bašluci (nišani). Muhamedbegovim putem se najčešće prolazi, najduži je, nazvaše ga po najvećem mramoru, ovdje je to Rokfelerova kamena gromada." Goran je pričao kao da je u "Frkinoj" kafani ispod lipe:
     "Neimaština satjera momčića Mehu u mostarsku čaršiju. Dođe da posluša, priskoči, prenese, natovari – da zaradi koru hljeba. Često ni nju nije mogao priuštiti, pa poče da moli – prosi. Nazvaše ga Meho-gladnica. Nenajavljeno ga nesta iz čaršije. Dosta godina iza doču se da je u Merici. Javi se kartom, nazvaše ga Mehmedaga-Merikanac. Godine su pokopavale čaršijske ljude, zatamnjivale sjećanja na Mehu-gladnicu, a osvjetljavale o bogatom efendiji Mehmedbeg-Merikancu. Govorilo se da je zaradio pola NJujorka. Rođaci počeše moliti Alaha da skonča život neženjenog daixe, amixe, đede... – da se domognu Merikančevih dolara. Svemogući je uvijek na strani sirotinje, ako nije on onda biće pripovjedač, On je Milosnik i zna zašto to radi, usliši rodbinske molbe, pa im posla knjigu radosnicu:
     'Obolio sam od raka. Sagradite mi najveći bašluk u Šarića haremu, u petoj aveniji, do Ibrahimovog. Neka je od mramora i najveći... Kad dođem platiću xab. Okej.
'
     Četiri vola i brojna rodbina dovukoše najveći crni blok koji je imao jablanički kamenolom. Na licu mjesta majstori su klesali po nevješto nacrtanom Merikančevom crtežu. Kamenoresci su se prepirali dokazujući šta je crtežom zamišljeno. Odista je bilo teško zamisliti Empajer Stejt Bilding, sad se sjetih da liči na nj. Bilo kako bilo u groblju podigli su taj najveći nišan, Mehmed-begov. Stiže crna karta, domalo i poziv iz njujorškog suda – po predmetu zaostavštine od stotinu sedamnaest dolara. Na adresu rodbine pristigla je i kamenoreščeva tužba." Goran je završio ovu priču i odmah nastavio sljedeću:
     "Gledam njujorške oblakodere, kameni blok Rokfeler, Amerikan Benk, Hasan-begov bašluk, Xeneral Motors, begov viši od hoxinog, hoxin viši od nehoxinog, nehoxin viši od bašluka prostog insana, a fukara i ne zna se gdje trune. Na svježu humku zabiju kamen s reda, do koju godinu zemlja se slegne, pa kamen fukare izvale da ga pobodu drugoj fukari, ili ga zaliju u temelje begovskog spomenika...", Goran je pričao:
     "Nestankom biljega – nestaje i insan", smijao se i pripijao:
     "Osim bašluka idući ulicama i avenijama možeš gledati samo još i u automobile. Nije me iznenadila njihova brojnost, očekivao sam je. Ali nisam bio pripravan na toliki broj tmurnih – mrtvačkih. Možda je varka, pomišljao sam ne mogavši objasniti tako nerazuman visok broj automobila za mrtvace. Duplo duži od normalnih, stakla su neprovidna, kako i dolikuje mrtvacima. Uočio sam da ih je najviše u najneprometnijim ulicama, a one su tamo gdje su najveći bašluci. U njima nema pješaka, a mnogo je uniformisanih ljudi – poremećen red stvari, nametala mi se misao. Znatiželjan vrtio sam se baš po tim ulicama, ispred svakog ulaza bio je barem po jedan mrtvački automobil sa po nekoliko strogih grobara. Ovo je harem sa najviše taze mrtvaca, nametao mi se zaključak i pitanje, ili moja razmišljanja nisu suvisla. Šetao sam, gledao mrtvare i grobare, i razmišljao o Americi. U jednom trenu osjetih teret brojnih pogleda, pribrah se pa shvatih da su to dobro naoružani tjelohranitelji, zaustavih se kao pokošen, pročitah na uglu sam Četrdeset četvrte i Pete avenije, spazih da do mene usidruje jedna od mrtvara. Neki važan mrtvac, pomislih i poželjeh da ga vidim. Grobar-suvozač iziđe prvi, i u mom pravcu zamitraljira sovuljastim očima. Ni ja ne ostah dužan, pogledom presjekoh grobara. Vozač se ispriječi između nas. Grobar zavrti glavom, popusti pa priđe neprozirnim kao gar crnim staklima, otvori široka vrata, prihvati za mrtvačku ruku, pa pomože starcu da iziđe. Uvede ga u golem bašluk. Ukipljen nepristojno počeh zagledati u unutrašnjost toga neobičnog i šetaču nevidljivog dijela automobila. Posramih se zbog naivnosti, iza neprozirnih stakala krila su se raskošna sjedišta, sto sa ponudama, televizor, telefon, hladnjak sa predjelima i pićem, te čista i prozirna stakla – gledano sa unutrašnje strane. U njima se voze nevidljivi putnici, važni, a ne mrtvaci, kako sam naivno vjerovao. Nevidljiv putnik vidi i čuje, svuda stigne, sve zna, u svemu učestvuje, upetljaje se kad treba, upravlja Amerikom i svijetom. Može mu biti – jer je moćan a nevidljiv.
     Nastavio sam pješačenje buljeći u svakog nevidljivog putnika vjerujući da ću bar jednom progledati izvana. Buljio sam satima, bezuspješno, ali kratio sam vrijeme. Kao što to i može samo dokonu čovjeku, nametnu mi se suludo pitanje. Kako vidi on mene? Pogađa li misli da gledam mrtvaca? Možda mi taj mrtvac plazi jezikom, izaziva, plazi jezik – a ja ga ne vidim! Zamislih da je isplazio jezičinu u mom pravcu, i da mi govori – ti si mrtvac, goljo, ti si mrtvac, ja sam vladar... Ispred crvenog semafora stojimo jedan naspram drugog. Isplazio na mene jezičinu, progonio me taj osjećaj. Pozeleni semafor, pokrenu se vozilo, a on zasikta jezičinom, nisam vidio a bio sam u to uvjeren. Krenuh za njim, izmičući brže zalabrnja. Isplazih i ja njemu jezik, kod Rokfelerevog centra, pretpostavivši da će mi umaći. Kao da se na tu moju pogrdu zaustavi, bi to pred zlatnim Prometejevim kipom. Negdje sam pročitao, sa zlatnim prstenom taj spomenik simbolizuje svjetski centar moći. Otvoriše se vrata pa požurih da se suočim sa nevidljivom liskatorom. Ukaza se graciozan lik mlađe žene. Izlazeći baci pogled na Prometejevih stotinjak tona zlata pod vedrim nebom. Pretpostavih da poređuje svoju i njegovu cijenu. I ja počeh vagati ta dva bogatstva – pretegnu njeno. Kao da se nadvirila na moj kantar – osmijehnula mi se. U pratnji tjelohranitelja žurno pođe. Ispred pozlaćenih ulaznih vrata sačeka je dubok naklon vlasnika trgovine. Šta li je dovelo anđela u prodavnicu kad je to posao posluge, bijah radoznao, pa pođoh za njom. Uđoh i ustanovih da sam u prodavnici ženskih gaćica. Upravo je ona razvijala jedne, navukla ih na ruke, izvrnula dlanove pa gaćice poprimaju popunjeniji izgled – zagleduje ih. Oproba sve ponuđene modele. Uzeh prvo odbačene, da i ja radim nešto. Uvukoh ručetinu u meko i klisko platno. Kao da se otimaju – same svlače. Spadoše mi s ruke. Kvalitet im je da se lako svlače, zaključih i osmijehnuh. Ili je to zbog dodira muške ruke, našalih se u sebi. Kao da ona prozre moj osmijeh pogleda me, pa se osmijehnu. Rumenilo mi udari u obraze, pa potjera iz trgovine. U prolazu približih se da osmotrim unutrašnjost njene mrtvare. Presretnu me vozač, pa zamoli da se udaljim. Ako imam želju da sjednem u limuzinu Linkoln streč, preporuči agenciju, dade broj telefona doviknuvši da se za dvadesetak dolara mogu provozati par stotina metara. Otići ću i provozaću se, pa će mi te mrtvare prestati da liče na mrtvare – zavisi s koje strane se gleda." Ni domaćin, inženjer Petrović, više nije bio u stanju zaustaviti Goranovu kazaniju, pa iako više nije bila svima zabavna, nikoga nije vrijeđala. Pričao je:
     "Utisci o NJujorku-groblju, ogromnim bašlucima i mrtvarama su duboki, izazivaju različite misli i poređenja, pa i ne znam kako stigoh na Četrdeset šestu, u njoj nabasah na gomilu ljudi u rastrčavanju, kao da je na pokopu među okupljene ljude neko derle ubacilo petardu zaostalu iza vojne vježbe. Panično su se razbježavali, sudarali i padali, podizali i nastavljali trčati da su što dalje od mrtvaca i – suzavca. Prisjetih se inženjerovog savjeta da u NJujorku treba bježati čim vidiš da neko bježi, dadoh nogama na volju i snagu. Donesoše me u hotelsku sobu. Zabravih sve četiri brave pa pritiskoh televizorsku tipku. Zagrmiše riječi spikera koje su se ponavljale između svake reklame:
     – Prije nekoliko trenutaka, Veliki Pol, vođa njujorškog podzemlja, otišao je crnom limuzinom na posljednju vožnju. Iskoračivši iz automobila sedamdesetogodišnji Pol Kasteljano, sa šest metaka u licu, jedva je i vidio tri nepoznata mafijaša sa po dva poluautomatska pištolja... Uz njega leži i truplo kapetana familije Biloti. Ubice su uskočile u iznajmljeni neprozirni Linkoln i nestali. Ovaj događaj će opredijeliti budućnost američke mafije, izazvaće nepoštedni rat.
     Dopoveza me se strah, mogao sam se i ja naći u svemu tome, zamišljao sam. Da su umjesto dame u mrtvačnici bile ubice – a ja ih pratio. Pogledah u ogledalo, zamislih metke u licu – sažalih se. Šta mi se sve moglo dogoditi samo zbog uobrazilje da mi nevidljivi iz automobila liska jezikom. Nastavljale su vijesti:
     – Ni nakon dva dana od katastrofe američkog vojnog transportera, u kome je poginulo oko dvjesto pedeset mladih vojnika, crna kutija nije progovorila. Ovaj avion je služio za prevoz mrtvaca. Samo je iz Vijetnama prevezao preko dvadeset hiljada tijela američkih vojnika...
     – Trenutni rezultat utakmice San Diega i Dinama iz Kijeva je dva-dva. Golove su postigli Stiv Žungul i Olek Blohin...
     – Danas je na Petoj aveniji obijen crkveni sef. Pokradeno je četrdeset pet hiljada dolara...
     – Uz kip Slobode podiže se visoka skela. Opravka će trajati sedam mjeseci, pa je zatvoren prilaz ostrvu...
     –Danas se u NJujorku dogodilo još jedno silovanje. Ovog puta je silovano sedam djevojčica, uza zid crkve, iz koje su djeca izlazile sa vjeronauke...
     – Jutros je gospodin Xorx Šulc odletio preko okeana, u posjetu Jugoslaviji...
     – I danas se dogodila veća pljačka. Na Petoj aveniji obijena je draguljarnica, iz nje odvučeno je nakita u vrijednosti preko četiri i po miliona dolara...

     Televizija me uznemirava, nogom isključih ton, stiskoh oči da pobjegnem i od strašnih slika, ali se ne oslobodih. Naprotiv, pomješaše se krvave slike, glasovi vapaja nemoćnih, sulude misli, sirene unesrećenih, tuđi ljudi, mračno groblje sa mramornim bašlucima, mrtvačnice sa neprozirnim staklima i živim naoružanim ljudima, i nikad do sad tako doživljene pomisli i nelagoda. Začu se bat u hodniku, koji svom žestinom grunu u moju premorenu glavu, kad se pribrah potrčah da provjerim sigurnost brava. Opet prizvah televiziju, potražih sportski kanal, ukaza se gomila od dvadesetak čudno obučenih snažnih ljudi, gruvali su se... Kratak prekid pa reklama:
     – Nikad se ne zna na koja će vrata pokucati razbojnici, zato vam savjetujemo naše brave... naše alarmne uređaje.. .
     Najavljivala se nesanica, a ona je najteža kad se pomješa sa sanjivošću i umorom, kao što se sustiglo kod mene, pa se pobojah da bih noć mogao provesti u bunilu. Ugodno sam legao u namjeri da zaspem, ali nije išlo, nesan sam bio naumio prevariti brojeći ovce, i taman kad se primakoh da ga zaskočim, presiječe me zapomažuća sirena automobila hitne pomoći, nadopuni je jeziva rika vatrogasnih kola. Poražen, mutnih očiju, ustajao sam i ponovo tražio spas na ekranu. Odabrah dvadeset treći kanal, vrtio se porno film. Prekid. Kardinal napada program. Nastavi film grupnog seksa. Prekinu. Ukaza se žena sa parolom protiv kardinala, i verbalnom porukom, neka sveti čovjek radi svoj biznis: – Neka se moli Bogu. Nastavi film, tehnologija muškarca sa dvije žene. Prekinu da prikaže reklamu Dejli NJusa sa udarnim naslovom: – Grobar Regan, predsjednik SAD, kopa da poveća takse. – Opet film. Dvije žene obljubljuju jednog muškarca. Prekinu film da se pokaže karikatura Regana, sa penisom na nosu. Film nastavi da prikazuje novo otkrivene tehnološke radnje – tri muškarca i tri procjepa jedne žene..." Goran je pričao i napričao se.
     I pored toliko godina života u NJujorku inženjer Petrović nije se privikao na ovdašnji način života. Ne voli ga, i on je o gradu imao osobite vizije, slične Goranovim. U njemu nije doživio opuštanje i raspoloženje kao što mu se to događa danas, pa je, u želji da potraje, sve češće dosipao viski, i Goranu i sebi, i sva ova Goranova priča završiće sa inženjerovom opuštenošću, jer su mlađi već davno bili njom zasićeni. Kad je shvatio da je Goran dokučio granicu pijanosti, Marko će predložiti da pođu na odmor. Gospođa Petrovićka odvezla je goste do njihovih hotela.
     Goran je zaspao u predvečerje, i bez buđenja spavao do jutra.
     Tuširajući se, u komadićima se prisjećao jučerašnjeg dana, čudio se da je mogao toliko popiti. Jutros ga ne boli glava, ne osjeća mamurluk, i tome se čudi. Trudio se da se prisjeti svih jučerašnjih riječi, jer plašio se da je povrijedio koga. Nije se prisjetio ničega od čega bi trebalo da se stidi, ako se zanemari piće i moguće dosađivanje u tuđoj kući. Ipak, negdje duboko u sebi, imao je nešto čega bi se trebalo sjetiti, progonio ga je taj osjećaj, a najmanje što bi poželio u životu je da vrijeđa i povrijedi. Dugo mu je trebalo da se prisjeti i dogovora sa Markom, da se nađu pred bilding Empajerom.
     Goran dobro spava u NJujorku, neki put ima problema samo dok zaspe, često misli na to, od nestanka Milog najduži san bio je upravo prethodne noći. Ni jednom se nije budio, a spavao je čak svih trinaest časova, i to je, za njega, čudo nad čudima. Ozdravljenje, povjerova da se ostvaruje želja, njegova i ukućana. Biće po Nadinom, prisjeti se, ozdraviće na ovom putu i vidjeti mnogo. Vidjeće i danas mnogo, zaklikta. Idu na bilding Empajer, osvojiće i to čudo, imaće po Mostaru šta da priča, gledati, gledati i uživati, konačno i on ima pravo na život. U takvom raspoloženju napustio je hotel i krenuo Marku u susret, koji ga je već čekao pred ulazom, pa se sa malo riječi sporazumješe i krenuše u visine.
     Po izlasku iz lifta, na Empajerovom vidikovcu, iznad posjetioca nadvijena je ogromna panorama, satelitski snimak kosmosa. Bezbroj zvijezda, golemih i sićušnih, očaravaju jasnoćom snimka. Nebo i zvijezde drukčije su od onih koje on nosi u svijesti, bi prvo što je pomislio. Kao da je nebo razigranije, svijetlije, milije i veselije. Gledajući u tu fotografiju misli su zaplovljavale u prošlost. Zaustavile su se na maturskoj večeri. Neobično, na Empaerovom vidikovcu prvo čega se prisjetio su utisci iz jedne večeri od prije tridesetak godina.
     Došao je na matursko veče razdragane i raspojasane mladosti, pristigao je prvi i zaposjeo osobit vidikovac. Sjedeći zagledao je pridolazaće, zabavljao se novim izdanjima razrednih drugarica i drugova. U Škembonje kao da ne bi one njegove trbušine. Naviknut na njegovu tijesnu i nemarno nošenu odjeću, ispod koje se pokazivao nabrekli stomak, doživljavao ga je i svrstavao u traljave i mlitave mladiće. Večeras se pojavio u skupocijenoj, sa dosta mašte, biranoj odijeći. Kretao se odmjereno i okretno poigravajući po taktu tihe muzike. Ni traga od bezživotnosti po kojoj je do večeras bio prepoznatljiv. Ni Glista večeras nije mršav. Sklad modela odijela, boje mašne, košulje i cipela govorili su o moralno snažnoj ličnosti i momku lijepom kao jablan. I Špico porastao. Izrasle ga pruge najljepšeg odijela na maturskoj večeri. Sisara je od jutros smršala dvadesetak kilograma, nikad naročito izgledna drugarica biće mis maturske večeri. Štaponoga, obučena na muško, bi najveće iznenađenje večeri, do danas joj se niko iz razreda nije udvarao, a večeras se otimaju o nju. Najljepša šminka bila je u Boce, umilila joj pogled, uvećala oči, smanjila nos i usta, podigla i razveselila čelo, rastavila obrve i otkrila lice večeri. Sjedeći sa mislima u prikrajku maturske večeri Goran je otkrivao nova lica drugarica i drugova, divio se i zabavljao ljepotom mladosti koju godinama poznaje, ali nikad nije bila ovako uvjerljiva. Kao da se našao u nepoznatom kraju, pa upoznaje od reda lijepe i drage ljude. Alkohol je pomagao da ljepota bude i ljepša. Vrativši se sa maturske večeri u krevetu je dugo preslagao znane likove i njihova sinošnja izdanja, razmišljao o svačemu iz tog vidokruga, i u sve to počeo gledati novim pogledima. Prisjeti se da je nekad i negdje pročitao da ni jedan list na svijetu nije isti, tada je mislio da je to pretjerivanje, ali te noći i to prihvati, čak tome pridoda i ljude, išao je i dalje. Ni jedan čovjek nije isti kao juče, niti ga više ikad može pogledati sa istog mjesta, sa istog vidikovca.
     Slična mislima iz maturske večeri, ovo veselo nebo svemirskih boja – neponovljivo je, u drugom ruhu i drugačije je od onog što ga je poznavao, zaključivao je i posmatrao ga dugo. Mjesec nije kako ga je u viziji nosio do ove fotografije, ni zvjezda Danica, ni Kumova slama... Sada, i više nikada sa ovoga mjesta, promrmljao je sav unesen u svijet astrologa. Fotografija i jest takva i tu, da posjetioca navede na zaključak da je i Empajer vidikovac nad vidikovcima. Predmet, jelo, ljepota, hipoteza, politika... su onakvi kakve ih pokazuje određeno ishodište, pa se svi odnosi među ljudima svode na naturanje svog vidikovca – tačke gledišta. Otuda se pišu i filozofije i zakoni i bontoni. Zbog istih razloga je i na vrh Empajera postavljena slika snimljena iz svemirske letjelice, čovjeku nedostupnog ishodišta – da uveliča vidikovac bilding Empajera. A vidikovac je zaista izuzetan, NJujork se vidi kao da je na dlanu. Danju je takav doživljaj na ovoj visini, a noću je neki drugi, još veličanstveniji, doznaće od jednog vodiča koji je uz njih primakao grupu njemačkih turista. Na Markov nagovor vratiće se još jednom na Emajer, da vide i noćni NJujork, svjetlost koja se vidi golim okom i sa mjeseca.
     I nisu prevareni, zaista, iznad NJujorka noć je veličanstvena. Nenaviknut da gleda iz ptičijeg položaja, a ni ptica ne gleda noću, umjesto grada gledali su u ogromnu buktinju, prečnika šezdesetak kilometara. Još pod utiskom jutrošnje fotografije na jednom se Goranu pričini da je u satelitu, i iz njega gleda NJujork. Krstari nebeskim svodom, prestiže Kumovu slamu, Medvjede, nekoliko sunca, razigranu Danicu, Zemlju koju u ruci vrti profesorica geografije. Istovremeno gleda u Zemlju među zvijezdama i globus u rukama. Prisjeti se koliko se čudio naivnosti učiteljice dok je vrteći globus objašnjavala da vrti Zemlju. Noćas to gleda srameći se pred strogim očima učiteljice, govorile su – znam da nisi vjerovao, odavale su te dječije oči. Mada su lopte iste veličine, na učiteljičinom je jasno prepoznavao vodena plavetnila, planinske mrlje, riječne žile i gradske tačke, na blizancu je to sve zamagljeno i isflekano, jedino se danju vidio zmijoliki Kineski zid, a noću njujorška baklja. Pomiješale mu se satelitska i Empajerova slike. Jedino je njujorška svjetlost ista u obje.
     Opčinjen viđenim, a umoran od dugog stajanja i pješačenja, Goran će doživjeti još jedan zdrav i dug san.
     Prvi put u svom životu osjetio je sve draži turizma, koje je do sada samo naslućivao na brojnim mostarskim posjetiocima. Dok je gledao te dokone ljude, prisjeti se, pitao se kako im nije žao potrošiti toliki novac samo da bi vidjeli Stari most, brankovačku Sabornu crkvu, Neretvu, Muzej... A evo i on, već sljedećeg jutra, po umivanju, istrčao je iz sobe, da što više ugrabi od nastajećeg dana i turizma.
     Kao što je činio i svakog jutra, i jutros pošao je u hodnik do automata za kafu. Na hladnoj spravi dočekaće ga papirna traka:
     Automat je u kvaru. Kafu možete dobiti na dvanaestom spratu.
     Sa petnaestog pođe na dvanaesti sprat, stepenicama. Sišao je tri etaže, sa petnaestog trebalo bi da je na dvanaestom i da je tu automat, ali nema automata, pa se povrati i ustrča tri sprata do kvarnog automata, ustanovio je da nije pogrešno pročitao poruku. Piše, čita još jednom – dvanaesti sprat. Nasmijao se, valjda zna brojiti do tri, promrmljao je i krenuo nazad, broji: četrnaesti, trinaesti i dvanaesti. Opet ne bi automata. Da li je zdrave pameti, upita se uočivši brojku 11, koja je označavala sprat. Poče sumnjičiti svoju pamet. Pope se za sprat, zaista, piše da je dvanaesti, potraži i nađe automat. Sa vrelom kafom, da objasni neobičnost, pope se za još jedan sprat, i gle iznenađenja, piše – sprat 14.
     "U NJujorku ima desetine hiljade hotela, ali ni jedan sa trinaestim spratom", kasnije mu je, u birou, objašnjavao inženjer Petrović, smijao se: "Zdrav si ti, ovi nisu zdravi, sujevjerni su. Nemaju ni sobe broj trinaest, ni sto trinaest..." dodao je.
     "Zamisli da sam došao da kupim petnaestospratnicu, prodali bi mi četrnaestospratnicu, a u ugovoru bi pisalo da ih je – petnaest", našalio se Goran.
     "Ne brini. U NJujorku te takav trn ne može ubosti", inženjer šalom odgovori na šalu.
     "Šta nam inženjer Petrović predlaže za danas?" upitaće Marko.
     "Trgovački centar, i Gold strit", nakon što otćuta predloži Petrović", pa doda: "A kako si ti Mostarac, očima mostarske liske, vidio NJujork? Šta ćeš pričati mostarskoj raji?" u prekjučešnjem duhu upita inženjer, očekujući odgovor trijeznog Gorana.
     "NJujork se ne vidi od kuća", kao da je danima očekivao baš to pitanje bez dvoumljenja odgovorio je Goran.
     Inženjer Petrović kaza nekoliko riječi o trgovačkom centru, u koji ih šalje. To je odnedavno najveća zgrada na svijetu. Nazivaju je Vold Trejd Center, ili popularno Blizanci, zbog tog što je izvedena u obliku dvije simetrične građevine. Goran je o Blizancima čitao još u Jugoslaviji. Imao je realnu sliku položaja njenih kvadrata na računskoj teci, rog Menhetna, kao i liniju metroa, koja vodi tamo. On će odvesti Marka, rastajući se od inženjera pohvaliće se Goran.
     Metroom se u NJujorku voze građani nižeg reda i stranci. Taj se zaključak neminovno nameće čim se vidi prva metro stanica.
     Mladić sa kosom, zelenom kao turska zastava, zapustio bradu samo na lijevom licu, a i nju obojio u narančasto, zapustio desni brk koji boji u bijelo, obrijao obrve pa nacrtao sovuljaste, blenuo je u onemoćalu baku koja se zadnjim naporima otima tom suludom pogledu. Drugi, tamnoputi zapušteni mladić, podupire umrljani stub, nozdrve mu dopiru do obraza, arkade zgužvane nevještim hirurškim intervencijama, on očima ubada majku koja roditeljskim instiktom steže dijete u naručju. Petnaestak neprizornih mladića urlaju neku urođeničku melodiju, i rugaju se prolaznicima. Starac vuče vreću praznih konzeravi, koje zvone dok prilazi korpi za otpatke. Nađe još jednu, smješka joj se kao alas kad izvlači trofejnu ribu. Vadi i zamotuljak, odmota pa zagrize komadić odbačenog sendviča. Brojni putnici kao urođenim manirima traže osamljene stubove i zidove, primiču se, osvrću na zamišljenu napast, pa leđa osiguravaju oslanjajući se na stubove i hladne mermerne zidove.
     I njih dvojica odabraše oslonce. Goran toplo prigrli svoj, i osjeti svu podzemnu hladnoću. Odahnu i zahvali Bogu za neoštećeno provlačenje između toliko spodoba, ali i dalje svaku kretnju drži na oku. Ohrabri ga pojava policajca, koji je raskoračeno išao i odreda strijeljao očima. Ubode i Gorana pa se zaustavi. Raskoračen sa do pola otkrivenim kolutašom, poigravao se pendrekom, slušao razgovore iz neke policijske stanice, koji su do Gorana jedva dopirali iz spravice zadjenute za rever policijskog kaputa. Vozovi tutnje, dolaze, odlaze i prolaze. Vagoni išarani glupim i zastrašujućim porukama, nevještih ruku, izazivaju nelagodnost. Takav bi i vagon četvorke u koji će ući, a bili su se dvoumili.
     Unutrašnjost vagona je suprotna očekivanoj, čista je i posve pristala. Prostor za stajanje je širi od očekivanog, iznad glava vise neobično masivne ručke za pridržavanje, ima ih za svakakog putnika po jedna. Uokrug su masivne klupe, a u vrhu i dnu vagona su kabine u kojima dežuraju naoružani željezničari, ili su policajci, dvoumio je Goran. Većina putnika čita knjige, tu je naviku već bio uočio i kod putnika u autobusima, kao i u aerodromskim i autobuskim stanicama, restoranima, u holovima hotela, na pauzama sportskih priredbi... NJujork čita, nametnu mu se zaključak. Sama ruka pođe na cigarete, povrati je, pa poče da razmišlja o činjenici da se u NJujorku manje puši nego bilo gdje na svijetu. Ni u prodavnici, ni u kinu, ni u restoranu, ni u kancelariji... ni u kom javnom prostoru. Tako je naložio ameriki zakon, Goran sada poče razmišljati o pojmu te riječi.
     Ovdje zakon znači obaveze koje moraju poštovati svi, bez izuzetka. Kod nas znači stav službenih dokumenata, pa ih neko čita a neko nije. Nasmija se prisjetivši se nedavnog događaja.
     Zakon je propisao da se svuda u svijetu, prije početka kakvih građevinskih radova, mora pribaviti dozvola za gradnju, a da bi se dobila ona, moraju se regulisati imovinsko pravni odnosi. Goran se slučajno zatekao u Konjicu i svratio sa prijateljima na svečano otvaranje novoizgrađenog velelepnog hotela. Pored grupe uglednih zvanica zaustavio se u zelenilu ispred ulaza diveći se uzorno uređenom hotelskom parku, probeharalim voćkama, tepisima cvijeća i zelenilu travnjaka. Očekivali su govornika. Zabrekća traktor, skrenu pred hotel, razmače goste, pređe preko parkirališta, uđe u park, pa na opšte čuđenje – zapusti brazdu. Krčio je i asfalt. Pritrča milicioner i prepriječi prolaz traktoru prijeteći traktoristi. Neobični traktorista pokaza papire, pa reče:
     "Druže! Ne ometajte me na – mome posjedu!"
     Uniformisani se poče okretati, ugleda predsjednika opštine pa mu pritrča.
     "Otjeraj tog bolesnika!" dočekaće ga gradonačelnik.
     "Goni to ispred hotela, napasniče!" podvrisnuće okuraženi milicioner.
     "Orem svoje!" podvrisnu i traktorista ne prestajući da brazda.
     "U ime zakona lišavam te slobode", milicioner nije imao izbora.
     "Po zakonu moraš imati nalog sudije", ni traktorista nije bez potke.
     "Ja ću tebi dati zakon...!" podvrisnu zaštitnik samoupravne jugoslovenske zajednice.
     U Americi riječ zakon nije što i u nas, pomisli Goran, i osmijehnu se. Po njihovom zakonu je zabranjeno prodavati alkohol u samoposlugama, prehrambenim radnjama, u preko osamdeset posto restorana, zabranjeno je piti alkohol na ulici, zabranjeno je na ulici čak i nositi alkohol (mora biti uvijen, tako da se ne prepoznaje), zabranjeno je bitisanje na javnim mjestima u pripitom stanju... Nije sreo pijanog čovjeka, ili ih nije ni bilo, ili ih je prije pokupila policija, prisjeti se i toga.
     Puši mu se, a ne smije – nije po zakonu, sad već i on riječ zakon tumači na američki način. Ovih dana je doznao da je nedavno američki predsjednik platio kaznu zbog prebrze vožnje. Platio je mada ga je policajac prepoznao. Da li ga je trebalo kazniti, iskreno se pitao Goran, ipak je to čovjek koji mora rasipati misli... Onda mu se ispriječi i slika događaja kome je bio svjedok neposredno pred polazak na ovo putovanje.
     Obijesni mladić je vratolomno vozio Titovom ulicom, pa ga je, ispred "Bagata", zaustavio milicioner. Uze blok i napisa prijavu.
     "Piši, piši ako si pismen!?" podrugljivo će mu momčina.
     "Momak, budi pristojan!" strogim glasom upozorio ga je zastupnik narodne vlasti.
     "Kažem, piši! Sjutra će mi se tvoj šef izvinjavati cijepajući tu prijavu", izazivao je tek snagom opasan mladić.
     "A tako! Ti si sin... Znam da će je poderati, znam! Ali neće, poderaću je ja", kaza milicioner i pocijepa prijavu.
     Policajac predsjedniku države naplatio kaznu zbog saobraćajnog prekršaja, priča Goranu zasmrdi na pretjerivanje, pa se prisjeti šale:
     Milicioner zaustavlja vozača iza raskrsnice, jer je projurio kroz crveno svjetlo. Kad je prepoznao lik uvaženog sugrađanina naklonio se pa se počeo izvinjavati.
     "Oprostite za ovo zaustavljanje. Znate, trebate biti oprezniji na raskrsnicama, jer zamislite da je u isto vrijeme naišla kakva budala kroz zeleno svjetlo, eto vam sudara. A vi znate kakvih nas ima..."
     Kao i zabranjena ljubav, Gorana povuče pretjerana potreba za cigaretom. Nervozno se poigra kutijom, pripremajući se za skori izlazak. Poče razmišljati o ovisnosti o nikotinu, koje do sada nije bio svjestan na ovakav uvjerljiv način. Da bi bio muškarac morao je da se propuši, prisjeti se vremena zamomčavanja. Išlo je teško, bljutavo, ljuto, žestoko ujedalo za jezik, i oči su suzile. Uz velik napor postao je pušač. Sad to ne smatra muškošću, a i škodi mu zdravlju, ali ne može da se odvikne od duvanjenja. Truje se svjesno, razmišljao je poigravajući se kutijom. Dosađujući se poče da čita sve što je napisano na kutiji, cigareta koju je kupio ovdje. Zamisli se nad pisanom porukom:
     Generalno ljekarsko upozorenje: Pušenje je opasno po zdravlje, uzrokuje rak, srčane teškoće, i može iskomplikovati trudnoću.
     I ovo je utisnuto po sili zakona, zaključi Goran, neka se zna šta je duvan. Pušenje nije zabranjeno, jer i trovanje spada u dio građanskih sloboda.
     Svaki nagli pokret vagona, pod njujorškom zemljom, prekine Goranovu misao i domami drugu. Na ulicama grada nije vidio pikavac, papirić..., razmišljao je diveći se gradskoj upravi, i zahvalan joj je, jer njegove cipele čiste su a nisu čišćene desetak dana.
     Izroniše na rog Menhetna i na početak čudesnog šesdesetak kilometara dugog Brodveja. Ispred dva najskuplja kvadratića iz računske teke, usklizavajući pogledima uz fasade Blizanaca, dospjeće do najvisočijeg svjetskog sprata – uglavljenog u nebeski svod. Uđoše u prvi ulaz. Priđoše ploči punoj slova i golemih cifara. Pregolemih. Oko stotinu hiljada zaposlenih u jednoj zgradi. Još toliko u onoj do nje. Do ovog časa mislio je da živi u gradu, u tom pravcu potekoše Goranove misli, a svi stanovnici Mostara mogu stati u ovu zgradu. Titograđani u onu drugu. Povrijedi ga pomisao da se onako lijepi gradovi mogu smjestiti u betonska strašila. Tužno je, bezobrazno je i poređivati. A i nije, pomiri se, jer takav je red stvari. Dva pobratimska grada u komšiluku – u dvije kuće. Ne daj bože da do ovih misli dokuči kakav Crnogorac, pomislio bi da sam mu udario na čojstvo. Vidio bi, jado, šta znači samo jedan Crnogorac. Ove misli može imati samo dokon čovjek, pomisli Goran osmijehnuvši se. Titograd je glavni grad države, kao i NJujork svoje. LJudskije je poređivati grad gradovima, a ne jednom kućom.
     Za pedeset osam sekundi lift ih je iznio na sto sedmi sprat – prvi vidikovac. Goran koljenima gurnu ispriječenu rampu, koja ga propusti tek nakon što mu, na isturenom ekranu, dodijeli i ispisa posjetilački broj – 724.486. od početka godine. Produžiše na terasu veličine dva fudbalska igrališta – kvadratić teke. Dočeka ih kitnjast natpis:
     Popevši se vaša avantura je počela... NJujork počinje sa Blizancima.. .
     Razgolićen je grad NJujork.
     Baš kao na računskoj teci, adu Menhetn zapljuskuju široke rijeke, desno Hadsen sa brojnim pristaništima, i lijevo Ist sa vragolastim i dugim mostovima. Ispod njih plove jedva zamjetni brodovi, baš kao što su nekad doplovljavali i oni što su dovlačili crno i bijelo roblje. Ovovremeni krijumčare hašiš, oružje, kriminalce, kidnapovanu djecu, necarinjenu robu, i ono što se dovozi po zakonu. Ovuda su dovukli i njegovoga sina, nenadno iz Gorana progovori Noćni, ali i odmah izmagli.
     Pored Blizanaca dvije zagrljene vode utapaju se u more. Ugleda jednu adicu, i na njoj, bog zna iz kojih razloga, baš na njoj, NJujorčani su sagradili temelje za velelepni spomenik Slobode – dar Francuske.
     Konačno je pred Goranom svaki kvadratić zamišljene računske teke, NJujork je baš onakav kako ga je zamišljao dok mu ga je u Sarajevu odslikavala djevojčica. Tu je i svaki nišan izmišljenog groblja, kojeg ne može da se oslobodi, jer sa ovog vidikovca NJujork i ne liči ni našto do na groblje uredno postavljenih nadgrobnih spomenika. Kao da gleda Mehmedagin (Empajer), do ramena mu je Suljagin (Rokfeler), uz bok mu je bašluk Omerage (PAM)... – crni mramorni biljeg do biljega.
     Preko Ist rivera je neka druga skupina nišana, drugi harem (Bruklin) , u pozadini su aerodromi La Gvardija i Kenedi. Preko Hadsena opet dio njujorškog groblja (Nenj Jersi), iza Menhetna je sirotinjski crnački harem (Harlem), vide se i ostali dijelovi sedamnaesto milionskog naselja.
     Tamo daleko dokle se i ne može, a i ne daju da se vidi, na osami i u potaji, u tišini i prirodnim ljepotama, u širokim travnjacima i raskošnim vilama, uz brojnu poslugu, žive oni što se kriomice u neprovidnim Linkolnima uvlače u NJujork. Dolaze samo kad je dolarska berba.
     Kad bi skočio sa ove do neba visoke stijene, zapanjen visinom nadođe mu i ta pomisao, upao bi u jedan od helikoptera na heliodromu, priključio bi se turistima koji neumorno ulaze i uzlijeću u obilazak grada. Sa druge strane terase skočio bi u Gold strit, čuveni financijski centar. Iz njeg bi obarao valute, diktirao ekonomije i rušio sirotinjske vlade. S lijeve strane bi uskočio u Kinesku četvrt ili Malu Italiju.
     Zbilja da je skočiti u Gold strit, vjerovatno se samo ozgo i može doprijeti do tog na svijetu najgušćeg mjesta stražara. Zašto ne zavladati svijetom, svi to žele, ovako ili onako. Zanio se Goran gledajući u tu kuću neslućene moći. U njoj svijet svanjiva i mrkne, poče domišljati unutrašnjost koju ne daju gledati. Toliki svijet a tako mali bašluk. U maloj posudi čuva se veliki otrov, saglasi se sa starom mudrošću.
     Bašluk i u vazduhu – ogroman balon lebdi iznad groblja-grada. Petospratna kućetina jajastog izgleda, bešumno nadlijeće grad noseći stotine turista željnih razglednica. Dostojanstven hod kako i priliči onom ko je iznad NJujorka.
     Izmoreni prirodnim vazduhom i prostranstvom, Goran i Marko se uputiše za ostalim posjetiocima u elevator, koji ih spusti u veliki restoran i stalnu postavku izloženih svjetskih pronalazača. Među izumiteljima ne bi Nikole Tesle. Gorana povrijedi ta činjenica. Istisnuo ga neko – dolar, opet ljutito promrmlja misli. Bezobraznici, Mostar i Titograd sakrili u dvije kuće, a Nikoli ne osta mjesta ni u domu.
     "Povrijeđen sam, nema Tesle! LJutito napuštam ovo kameno čudo", kaza Marko, s kojim jedva ako je Goran progovorio i jednu do tada.
     Grubo upadoše u lift, kao da će tako brže napustiti to divovsko zdanje. Lift ih unese u podrumske odaje, nekolike trgovačke četvrti. I izlaz je takav da posjetilac, htio ili ne, mora ostaviti još koji dolar, zaključiše njih dvojica, pa se pomučiše da izađu na ulicu.
     U želji da se orijentiše Goran je uporedio ulicu Kanal iz teke i natpisa na ćošku, pa su krenuli Kanalovom.
     Kao da su zabasali na Daleki istok. Zasuše ih piskutavi kineski govori, nadovezaše se uličice načičkane radnjicama, tezge sa puno jestivih trava, tekstila, nakita, suvenira, buda... Izbiše na široku i mirnu ulicu. Kao da banuše u drugi grad, sa golemim blještavim i raskošnim trgovinama, zlatnim predmetima, i luksuznim hotelima, razastrto zlato, drago kamenje, slonovu kost, da je bogatstvo čitavog svijeta mnogo je. Mami predmet za predmetom, visoka umjetnost od plemenitog metala, mami i odvlači dublje i dublje. Nadolazila je svjetlost svih boja i veličina, ogledala i golemi izdvojeni dragulji, izlog i dragulj u širokoj neprometnoj ulici. Gorana i Marka zagolicao je mir, gotovo da čovjek ne povjeruje, ulica Kanal dijeli haos od apsolutnog mira. Ne vidi se čovjek, neprozirni "Linkolni" jedan do drugog, prazan restoran do restorana, raskošni pozlaćeni namještaji zjape bez gostiju, zbunjeni su.
     I ne znajući dospjeli su u srce Male Italije. Hoteli i restorani su potpuno prazni, vlasnici i nisu imali namjeru da ih popunjavaju, oni i nisu tu da bi ugošćavali, oni su zbog mnogo uzvišenije namjene, da služe mafijašima za pokriće i pranje novca. Istovremeno obojica prepoznaše restoran koji se tih dana vrti na televizijskim ekranima. Vezan je za ubistvo Velikog Pola. Ispred baš toga restorana, prije pedesetak godina, ubijen je šef mafije kojeg je naslijedio ovaj Pol. Zadrhtaše im koljena, ali tabani imadoše još snage da ih iznesu iz tog zmijskog gnijezda. Potražiše Brodvej, pa će tom jedinstvenom ulicom prepješačiti pet-šest kilometara do Trideset osme.
     Za dvanaest dana Goranovog izbivanja iz Mostara, u njemu se zaista događalo preobraženje. Prepješačio je preko stotinu kilometara po njujorškom haremu, kako on uporno naziva ovaj grad, uredno spava, teške misli su samo povremeno navraćale u glavu, u nekolika navrata zapljuskivala su ga i dobra raspoloženja, kao da mu je i život postao zanimljiv i drag. O sinu razmišljao je tako malo da se i sam tome čudio. Pitao se i da li je to ljudski i roditeljski. Pitao se i bio se opteretio odgovorom, koga je tražio i nije nalazio. I onda se sjetio jednog razgovora sa Nadom, i u njemu našao to što traži. Bilo je to ono vrijeme kad je on u svakom trenu zamišljao da je sa sinom, kada je glasno razgovarao s njim, dozivao i prizivao, kad nikako nije mogao da se na duže ovovremeni, pa je Nada tražila pomoć od svakoga, i naravno, i od njegove braće i od ljekara. U krugu ljudi oko nje, nastaće ideja da bi se Goran mogao izliječiti kad bi promijenio sve oko sebe što ga podsjeća na nestalog sina. Najveća promjena bila bi napuštanje kuće u Brankovcu, preseljavanje na drugu lokaciju i drugi stan, tako da više ne bi bio ni jedan predmet s kojim je dijete imalo dodir, i ne bi bilo stalnih povoda na podsjećanje na njega. Prijedlog je Goran kategorički odbio: "Vi mislite da sam ja lud", još ih je i napao. A sada je uvjeren da je to bilo pravo i jedino rješenje za njega, jer upravo po nestanku Miloga, tu situaciju ima prvi put ovdje, nema ni najmanje sitnice koja zaziva sjećanja na Milog, i zbog toga o njemu i ne razmišlja. A ako već i razmišlja, nekako odmah dođe na to da Mili nije živ, i misli skliznu na nešto drugo.
     Sve su snažnije pomisli koje ga optužuju za ovo putovanje, ali o ovom pitanju kao da još nije spreman da se suoči u potpunosti. I kad se misao nametne uspije da joj izmigolji. Premnogo je pitanja oko toga koji traže odgovore, mnogo je naivnosti bilo sa njegove strane, i to je ono što ga uznemirava.
     Premoren od napornog pješačenja od Blizanaca do hotela, koje se pokazalo teže nego je očekivao, ranije će te večeri poći na spavanje, planirao je da legne odmah iza vijesti u deset sati, koje je već redovno gledao, i po slici pretpostavljao i riječi spikera. I bio je već na pragu sna kad je zazvonio telefon. Isti glas kao i prošli put, ista poruka, ali i pitanje: "Treba li ti dolara?", i umirujuće riječi: "Budi strpljiv, biće sve O.K." Čak ni ovakav telefonski poziv nije spriječio Gorana da brzo zaspe, i spava mirno sve do svanuća.
     Zaista, u Goranu dogodile su se velike promjene.


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – glava12.  

       Svi ljudi koji prvi put prelete desetak sati vremenske geografske razlike, više sedmica pate po raznim pravcima svoga organizma, poremećenog spavanja, poremećene stolice, zapaljenja sinusa..., koji su rezultat drastičnih promjena gravitacionih sila i mikro klime. Starijim ljudima aklimatizacija zna potrajati i po više godina. A ni Goran nije više mlad, minuo je pedesetu, kod njega je zatvor taj koji mu ne da mira. Dvanaest dana naduvava se njegov stomak a ni jednom nije imao stolicu, naduvenost i nervoza uvećavaju se i nasrću na sve u njemu, čak ga je počela boliti i glava. Razumljivo je da su njegove misli sve više na tome.
     Nije više samo zatvor u pitanju. Objektivno, ne zna do koje je mjere opasno to što mu se događa, a subjektivno on se veoma razbolio. Naduvenost ometa i sjedenje i ležanje, po nekoliko puta na dan ide u klozet i napreže se u želji da pokrene stolicu, a kako mu se subjektivno činilo, stolici je bivao blizu, pa je pojačavao napone, i dogodilo se da je tim radnjama iritirao prostatu, koja ga (ako je prostata), iza jednog naprezanja, poče boliti, bol se uvećavao poslije svakog naprezanja, u početku se smanjivaao i prestajao, ali zadnjih dana intezitet boli ne jenjava. Ovaj bol nije kao od zatvora tup i širok, na jednom je mjestu i veoma je dubok i oštar, prosto kao da se žiletom siječe tkivo. Bol prati nov i uporan osjećaj potrebe za mokrenjem, a uistinu i mokrenje se iskomplikovalo, i ono je postalo veoma bolno i otežano. Nakon dva dana neprekidnog bola, na tren je osjetio jenjavanje, a odmah iza toga iz njega potekao je fluid, nekontrolisano, isticala je mokraća, pomislio je. Požurio je u klozet i doživjeće šok, iz njega isticala je sperma. O uzroku i mogućim posljedicama nije imao ni ona minimalna predznanja. Prestravljen je. Vratio se i opružio na krevet, nije više u stanju da gleda televiziju, gasi je, potreban mu je mir, u naumu je da razmišlja i donese odluku o nekom preduzeću. Oko dva sata iza ovoga događaja, nenajavljeno, nastupio je najoštriji bol do sada, jeziv, iz Gorana izbijale su graške znoja, došlo je i do novog straha, gotovo da ga je zahvatila panika. Ižđikala je potreba za mokrenjem, požurio je ka klozetu, i tamo doći će do bolova u valovima, ali ne mogaše da se pomokri, a nagon za mokrenjem pojačavao se. Sjedeći na šolji pritiskao je stomak i premišljao da telefonom pozove inženjera, na kućni broj. Opet bez najave, bol splasnu a iz Gorana pokrenu se fluid, potrajalo je koji minut. Oštar bol prerastao je u sve tuplji i snošljiviji, a istakanje fluida je osobito i nije podsjećalo ni na što doživljeno u dosadašnjem njegovom životu.
     Kao poslije rušilačkog zemljotresa, kad se priroda udobrovolji i naglo umiri, tako je i u Goranu došlo do naglog smirivanja i neke vrste blaženstva. Ustao je, pogledao je u klozet šolju, gdje ga je dočekala nova začudnost. Na dnu bistre vode, crvene naslage potpuno su pokrile dno. Nije krv, nije ni zgrušana krv, zaključio je Goran, to su kao neki crvenkasti listići, kojima, ni nakon dugog razmišljanja, nije mogao pretpostaviti porijeklo.
     Bez novca i znanja jezika u tuđini, umišljenim razlogom obavljenog putovanja, te potrošenom ukupnom porodičnom ušteđevinom, bolestan, Goran čami u sobi na petnaestom spratu njujorškog hladnog staništa, i pita se kako da se izvuče iz svega toga. Bolest je u njegovu psihu unijela posve novi odnos misli, realne su već zasjele tako snažno da one ranije, svakodnevne, iracionalne, čak nisu ni u šansi da se objave, a kamo li da se nametnu. Nije više traženje sina pametno preduzeće, od toga već odavno nije moglo biti ništa, samo da može da se dokopa porodice i Mostara, da se liječi i nastavi živiti kao i sav zdrav svijet, u porodici i za porodicu, za Miru, Nadu i unuče, ta najplemenitija ljudska bića.
     Odrastajući, obrazujući, putujući, stareći, oboljevajući... čovjek stalno pomjera pomisli, shvatanja i zaključke, po svim pitanjima koja ga okružuju. Po nekim pitanjima, čak i u veoma kratkom vremenu, čovjek zna napraviti potpune zaokrete u mišljenju, iz kojih uslijede i neočekivani postupci, pomislilo bi se da su u pitanju dvije osobe. Pritisnut bolnim i zabrinjavajućim zatvorom, Goranove misli se pomjeraju, prisjetiće se jedne stare šale, koja mu je bila, sve do ovoga putovanja, nedostojna priče ozbiljnih ljudi, a evo sada, ne samo što mu je ta šala stalno na pameti, i što joj se u svoj svojoj muci i osmjehne, već je tretira kao i pristojnu i uspjelu šalu. Priča kazuje o nekom dedi i baki koji su godinama patili od zatvora, naročito deda, pa su njegove misli najčešće bivale na tome, kao što su sada i Goranove. U naletu dokone staračke nježnosti, a zna to biti kod ljudi u dubokoj starosti, baka će da zapita dedu:
     "Voliš li ti mene?"
     "Volim", odgovoriće djed.
     "Koliko me voliš?", nastaviće baka.
     "Volim te mnogo", uzvratiće djed.
     "Draga sam ti koliko mnogo?", istrajna je bila ta vesela baka.
     "Onoliko koliko mi je drago kad uspijem – obaviti veliku nuždu", iskreno će deda.
     "E onda, voliš me mnogo...", zadovoljno će baka.
     Razmišljanja oko zdravstvenih problema, prije svega oko zatvora, vrtila su se oko dva moguća rješenja. Da se obrati ljekaru, bila je prva pomisao, ali je odmah odbačena zbog neznanja engleskog jezika, ali i zbog novca. Ostalo je da se povjeri inženjeru Petroviću i zatraži njegovu pomoć, možda da ga odvede do apoteke i pomogne oko kupovine odgovarajućih tableta, pretpostavljao je i odlučivao se za to, ali kad se god našao nasamo uz njega odustao je – zbog stida. Ali poslije zatvora, četrnaestog dana po redu, morao se i stid savladati, čvrsto je odlučio da se povjeri inženjeru i zatraži pomoć. Uputio mu se čim je otpočelo radno vrijeme.
     Inženjer se nije iznenadio Goranovoj muci, naprotiv. Otvorio je ladicu, izvadio jednu kutiju i iz nje dvije tabletice, zamotao ih u papir i dodao govoreći:
     "Poslije kafe popij obadvije ove tabletice, i – odmah pođi u hotel, jer trebaće ti klozet na dužu upotrebu", i našalio se.
     Za koliko se Goran sramio da govori o toj svojoj neprijatnosti, za toliko je inženjeru ta njegova nevolja bliska, jer i on je prošao tu istu patnju, i još uvijek oko stolice ima povremenih problema. Raspričaće se:
     "Četiri godine sam u NJujorku, a još mi se nije regulisala stolica, i pitanje je hoće li više ikada. Dobro je kako je bilo, sada oko toga imam problema samo periodično, i imam ih baš ovih dana. Nabreknem, imam tegobe i onda skoli me zlovolja. U početku nisam mogao da se smirim na poslu, ni kod kuće, sukobljavao sam se sa ljudima, domaća čeljad se čudila mom ponašanju. Nisam znao uzroke nevladanja sobom. Sad je već drukčije, i kad imam zatvor, drži, tek po tri-četiri dana. U početku to stanje se rješava tabletama, ali nije dobro ako se uzimaju u dužem vremenskom periodu, dođe do uljenjivanja crijeva. Sada izbjegavam tablete, a kad mi se to desi poranim u kancelariju, na sat prije ostalih, u osam časova, popijem dvije-tri kafe, u Jugoslaviji je tad četrnaest časova, pa još traje radno vrijeme, obavim koji telefonski razgovor, do tad se i u stomaku izokrene, crijeva prorade i najave vrijeme pražnjenja. Tako uradih i juče. Tri put sam odlazio u klozet i vraćao neispražnjen. Speklo. Nabrekao trbuh izaziva nervozu. Udara i u oči, izbuljuju. Idem u klozet na šolju, čekam, mučim se, a oko toga iz prisjećanja nametne se na stotine misli", inženjer nije prestajao da govori, prisjeti se, nasmija, pa nastavi: "Kad god imam zatvor prisjetim se ovoga događaja. Dotjerao sam bio kravu iz paše, i tek ušao u kuću, kad me pozva strog očev glas:
     – Jesi li je pustio u djetelinu? – zapita.
     – Nisam – slagah.
     – Nadula se, nabrekao joj trbuh. Trči je! – naredi.
     Tek sam tada primjetio da je krava potpuno zaoblila. Kako se i radi u takvim prilikama, gonjah je da trči nekoliko sati, ali nije odušivala. Bi to loš znak. I dalje se nadimala, uvala ispod plećke bivala je sve manja, pa nestala. Krava posta obla, šira nego duža. Umorila se, onemoćala, presta da trči – predala se.
     Otac me najuri, a krava me isprati pogledom i rikom. Od naduvenosti uginula je toga dana. Da smo je ranije počeli trčati odušila bi i preživila, tvrdili su stariji seljani.
     Prisjećajući se toga, kad god imam zatvor, trčim desetak minuta, i pomaže mi. Na sreću velik je biro, tridesetak koračaja naprijed, pa nazad. I svaki put prisjetim se kako sam unajmljivao ovaj biro. Pročitah oglas, i pođoh u Četrdeset osmu na Trećoj aveniji, pozvah dizalo, usput čitam stanare, obradovah se budućim komšijama: Jugoslovenskom konzulatu i Jugoslovenskom Kulturnom Centru. Pozvonih na desetom spratu, odbraviše se vrata, sačeka vlasnik, pokaza prostorije. Lijevo su dvije kancelarije, u sredini veliki prostor za četiri službenika, desno čajna kuhinja i ostava, do nje hodničić i tri sobe. Nagodismo se oko cijene kirije. Kad sam pregledao prostor uočih da nema klozeta, prigovorih vlasniku. Izvede me u stubište, odvede do nasuprotnih vrata, otključa i pokaza klozet. Daleko je, ali što je tu je, pomirih se.
     Ne mogu da se priviknem na američku industrijsku ishranu. Nema svježe hrane, a ja nisam navikao na odstajalu. Speče me. U samoposluzi kupe zapakovan obrok, spravljen bog te pita kad..., za tanjir je prišiven i pribor za jelo. Kući to podgriju, jedu i sav ostatak ubace u kesu za smeće. Stara i suva hrana speče. Amerikanci se čude od kud ih toliko bolesnih od raka, i operisanih na debelom crijevu, a ja se čudim kako nisu takvi svi. Željan sam čorbali hrane; kupusa, sarme, biže, boranije..."
     Malo po malo pa inženjer prenese priču na šire pojave u američkom društvu, kroz koje je on prošao ili prolazi, ni on ne bi mogao ni da zamisli svoj život u Americi, govori i dodaje, koju usput i ne voli. Nastavio je da govori o nesigurnosti američkih građana:
     "Nazvali su me neki ljudi i tražili novac – da me čuvaju, kao predlagali mi, a ustvari prijetili su. Odbio sam ih bez razmišljanja. Nazvali su ponovo i prijetili više, odbio sam ih i brže. Onda se dugo nisu javljali, valjda su shvatili da nisam nasjeo, pa odustali, to je dobro, mislio sam. A šta će biti ako su donijeli odluku da ostvare prijetnju, prisjetih se te opasnosti.
     – Imate poziv iz neke firme DUR – nedavno kaza sekretarica prebacujući mi telefonsku vezu.
     – Halo! – javi se bezbojan glas.
     – Halo! – odgovorih.
     – Je li inženjer Petrovik? – zapitaće.
     – Da, ja sam – odgovorio sam.
     – Ovdje agencija DUR, koja se bavi čuvanjem ljudi od mafija. Vi se premalo brinete o ličnoj sigurnosti...
     – Neumjesna šala! – podviknuo sam.
     – Govorim ozbiljno, vaša obaveza je dvjesta dolara mjesečno, izdiktiraću adresu...
     – Goni se...! – zalupih slušalicom.
     Domalo, zazvoni i javi se opet isti glas:
     – Vi se poigravate sa životom...! – priprijeti.
     Opet prekidoh vezu. Sjutra je nazvao drugi glas:
     – Ne spuštajte slušalicu, saslušajte, zabilježite, trebaće vam! – govorio je adresu agencije DUR-a. – Uzmite službenu kovertu, adresirajte, u nju stavite dvjesta dolara i ubacite u sanduče redovne otpremne pošte – opet zalupih slušalicom.
     Nazvah nekoliko prijatelja, prepričavah tražeći savjete. Okolišali su, zaključio sam da su neki plaćali a neki spuštali slušalicu, ali svi su već bili prošli kroz ovo.
     Nazivali su još nekoliko puta, prijetili, pa prestali. Neočekivano, nazvaše i na telefon stana. Čeljad se prestravi, žena omaloduši. Ponoviše još dva puta. Zalupljivao sam slušalicom prije nego su uspijevali da dovrše teške rečenice. Pri tom sam se prisjećao neobazrivosti iz vremena prijavljivanja telefona, upisao sam kućnu adresu, a nisam trebao – greška. Zbog toga promijenio sam broj telefona, kasnije i stan, preselili smo u drugu eriju, jedino tako mogao sam da smirim suprugu.
     Dvadesetak dana nisu pozivali ni na telefon kancelarije. Prijavljivao sam policiji, i ovoj i onoj blizu stana. Nisu bili iznenađeni, rekoše, često ih pozivaju zbog istih razloga. Sve im je znano, jedino im je neuhvatljiv trag otposlatih koverata. Savjetovali su da se ne uznemiravam, a ako se šta i desi – doći će oni. Do razgovora sa policijom brinuo sam povremeno, od tada me spopa strah, mafija mi radi o glavi, policija im ne može ništa, a ja se isprsio. Čime? A i policija je... doći će, vele – kad se desi.
     Juče, opet taj zatvor, trčkarao sam po birou i čučao na šolji, ali ne bi stolice. Da popijem još jednu američku kafu, brzulju, kako je nazvaše naši? Brzulja jer brzo protjera. Da pridodam još desetak minuta trčanja, možda će mi i pomoći, pomišljao sam u klozetu, koji je, kao što rekoh, u hodniku preko puta biroa. Odlučih da se vratim u biro, i da još jednom trčanjem probam riješiti svoju nevolju. A ključ? Zaboravio ga u birou. Ne mogu ući, moram čekati prvog službenika, još mi je samo to trebalo, a tek telefonski razgovori o važnim poslovima, koje sam već ukucao u mašinsku sekretaricu, i koji se vrte. Evo ga, tu je ključ, na sreću bio je ispao pored šolje.
     Baš kad uvukoh ključ u bravu i crijeva se pokrenuše, kao da bih sad mogao obaviti nuždu, pomislih i priupitah se, da li da se povratim? Vraga, ipak ne bih. Uđoh u biro, spravih kafu, otpih je do pola, pa se dado na trčkaranje. Zakleo bih se da sam maloprije trčao i kroz lijevu sobu, a sad je zatvorena. Nemoguće. Znam da je nisam zatvorio ja!? Došao neki od službenika, pretpostavih i počeh da dozivam, ali niko se ne odazva. Otvorih vrata. Iznenadiše me dvojica ljepuškastih, jakih i lijepo obučenih mladića, crnci. Pakovali su dvije mašine.
     – Momci! Od kud vi tu, šta radite? – zapitah.
     – Pakujemo mašine –uzvratiše.
     – Zašto, kako, ko...?
     – Poslao nas gazda – kaza jedan ne pokazujući zainteresovanost za razgovor, bio se predao poslu.
     – Kako... pa... pa ja sam gazda? – rekoh malo podigavši glas.
     – Dobro, kad je tako. Da provjerimo, možda je zabuna, sačekajte jedan tren – reče jedan i ode da provjeri. Pozva dizalo, a drugi nastavi sa pakovanjem.
     – Gospodine mladiću! Ostavite mašine, Vi ste pogriješili, mašine su ispravne, nisam tražio servisiranje. Molim Vas, ostavite, ne dirajte...! Možda ste pogriješili sprat!? – govorio sam vjerujući u to što sam govorio, pri tom sam otimao jednu mašinu, koju je bio spakovao i krenuo da je iznese.
     Dođe dizalo, pojavi se onaj mladić, priđe ovome, zgledaše se i sašaptaše, pa odoše bez mašina i pozdrava.
     Domalo punio se biro. Službenicima ispričah nesporazum sa mladićima. Nagovoriše me, pa pozvah policiju.
     – Vi ste srećan čovjek, gospodine Petrovik! – bijahu prve riječi prvo pristiglog policajca.
     – Vi ste presretni! – zapomaga i drugi, pa nastavi – juče su pretukli vašeg susjeda, gospodina Stiva, neki dan ubili...
     – Vi ste sretni! – ponavljali su i moji službenici, kako je koji pristizao na posao.
     – Ti si mafijašima izgledao smušen, naivan i blesav, zbog toga te nisu ubili – objašnjavao je sin, koji je došao po ranijem dogovoru da zajedno odemo u jugoslovenski konzulat, u vezi sa njegovim dokumentima.
     Počeh se i sam plašiti od onog – šta bi bilo da je bilo?
     Stomak me sve više mučio, ako se mogao doduvati od straha, onda je to to. Ne mogoh sjesti. Popustih kaiš. Muka udari i u glavi. Zazvoni telefon.
     – Halo! Ovdje DUR! Ne igrajte se, ne spuštajte slušalicu, stajaće vas skupo, platićete životom...!
     Mučnina grunu u stomak, pokrenuše se crijeva, dograbih ključ, potrčah u klozet, stigoh u zadnji čas do šolje, pražnjenje grunu svom silinom, kao mlazevi vode iza vodeničnog žrvnja."
     "Ah! Da hoće i u meni da proradi", nakon što inženjer završi priču našali se Goran, sav zgrčen od svakojakih bolova.
     "Da se susretneš sa kakvom mafijom, kao ja, proradilo bi i u tebi", našali se i inženjer.
     "Sav sam naduvan, kao krava od djeteline", tužno će Goran, pa doda: "Američka vještačka hrana, promjena klime... valjda je to!?"
     "To je!" saglasi se inženjer, nasmija se, pa doda: "A sada popij tablete i pravo u hotel. Pravo, nemoj da kasniš, ubrzo će ti trebati klozet na dužu upotrebu."
     Goran popi tablete, pozdravi se i krenu. Negdje na pola puta započelo je manjim grčevima, nadovezaće se kao neko lagano miješanje stomačnog sadržaja, da bi uskoro iza toga nastupili prvi nagovještaji potrebe za klozetom. Požurio je prema. Došlo je do sekunda koje je mogao još da izdrži, i uspio je da otključa vrata hotelske sobe, ali kad je krenuo prema klozetu sa već otkopčanim pantalonama, ispred njega istupila su dvojica neznana i nezvana mladića.
     "Ne skidajte se! Pođite, odmah!" na srpskom jeziku naredi jedan od njih. Po glasu bi mogao biti onaj iz telefonskih razgovora. Strah se pojača.
     "Moram u klozet", kaza Goran i progura se između njih.
     "Požuri, i ne zatvaraj vrata", kaza drugi.
     "Kuda me vodite?" promuca Goran iz klozeta.
     "Za petama su vam, i vašem sinu!" uvjerljivo i povjerljivo će onaj prvi glas.
     "Mom sinu?" spetlja se Goran. U tom času bio je uvjeren da je priča oko njegovog sina laž, i nešto što ni njegova mašta više ne može da domišlja.
     "Znate li da je ubijen Veliki Pol? Upetljan je i vaš sin! U toku je krvav obračun. Naređeno nam je da vas spasimo, da vas prebacimo na aerodrom..." opet će onaj prvi.
     "Dobro!" ne znajući kako bi trebalo da se vlada poslušno kaza Goran, koji je u klozetu obavio nuždu za samo koji tren, pa pođe iz hodnika prema noćnom ormariću, dodavši: "Samo da spakujem..."
     "Mi smo vam spakovali kofer. Polazite!" govorio je samo prvi čovjek, a onaj drugi je već uzimao kofer.
     Slijedili su događaji koji su premještali Gorana po nekom dobro osmišljenom planu, odvijali su se brzo i neobično, mimo njegove volje i otpora. Poslušno išao između dvojice snažnih mladića. Zadnji je nosio njegov prtljag. Prednji je grabio ka izlazu hotela, gdje ih je čekao taksi. Ubrzo će se nađi na aerodromu Kenedi.
     "Letićete za Rim! Za par minuta!" nakon duge ćutnje oglasiće se onaj prvi.
     Goran je stajao kao opčinjen. Kao da je zaboravio razmišljati, prepustio se želji i vjeri u dobro. Nadao se da će ubrzo nestati neprijatnih pratilaca. Da su ga mislili ubijati ne bi ga dovozili na aerodrom, zaključio je, i to je bila jedina njegova utjeha. Neka je živa glava pa makar i letio za Rim, mislio je, iako nije znao što bi tamo, ni kako će od tuda za Mostar. Sve se odvija po neznanom planu, na njega ne može uticati, pa se prepušta sudbini. Opčinjenost popusti tek kad se nađe u vazduhu, na putu za Rim.
     U udobnom sjedalu, nakon što je data dozvola o driješenju, Goran prepusti mislima na volju. Desetak godina je zaglupljen čovjek, pomračen, sve što je preduzimao priglupo je, a car svih ti gluposti je ovo putovanje, koje i završava na tom nivou gluposti. Luda leti za Rim, bože moj kolika sam luda, ja sam stvarno lud, ponovo ozaren kosmičkom svjetlošću razmišljao je i mrmorio Goran.
     Ni nakon nekoliko sati razmišljanja nije mogao da prepozna ulogu koju nesvjesno igra. Ni na kraju misli, više ni u njemu, nije bilo vjerovanja da je njegov sin tamo gdje ga smještaju ljudi, i okolnosti. U avionu nije mogao otkriti uhodu, koji bi, po prirodi stvari, mogao biti tu. Nije bilo ni poznatih. Ipak, bilo je jedno lice koje bi se moglo smjestiti u te okvire. Bio je to stranac koji je, prije petnaestak dana, sa Goranom poletio iz Dubrovnika, onaj što mu je pomogao oko kofera, Goran ga jedva uoči i prepozna. Da li je onda uz mene bio slučajno, da li je to i sad, ili je on samo jedna od aktivnosti nepoznatih planera, pitao se pogledujući ga kradomice. Čovjek se ni po čemu nije izdvajao, mirno je sjedio, kao da je voštana figura.
     Jedanaest sati Goran je razmišljao i gonetao sebe u nepoznatom, da bi na kraju opet bio na početku, nema ideje.
     Na znak poruke za vezanje putnika Goran odluči da prekine sa svim mislima, i da se, po napuštanju aviona, čvrsto priveže za aerodromske prostorije. Neće iz njih nigdje nego u jugoslovenski avion. U bilo koji jugoslovenski grad.
     U Rimu dođe do razjašnjenja brže od Goranovih očekivanja i želje. Sačekalo ga je novo iznenađenje. Tokovi koji su slijedili, i događaji koji su se brzo smjenjivali, razgolitili su sve oko njega. Goran je obavio ovo putovanje za potrebe ne zna čije, po planu starom bog zna koliko mjeseci. Po njega završilo se dobro. Srčući gorku tursku kafu, po završetku igre, Goran se opuštao i razmišljao.
     Sinjor Đovani nije učesnik ove igre, nisu ni njegovi sinovi, koji odista žive u NJujorku, ali skromno zarađuju radeći kao dostavljači pice na kućne adrese. Igru su vodili drugi ljudi po ideji lokalnog sicilijanskog poštara, koji je jedini čitao Goranova pisma i odgovarao na njih. Zloupotrebljena je naivnost i golema ljudska nevolja.
     Goran je preko okeana, u oba pravca, u svom prtljagu, i pitanje je da li je samo u "svome", prokrijumčario neke neobične pošiljke. U Dubrovniku je tajanstveni putnik, u Goranov kofer, podmetnuo nešto. U NJujorku su slično učinila ona dvojica u hotelskoj sobi. Uloga će mu postajati jasna od trena kad je kofer prošao kroz Rimsku carinsku službu, pa mu ga iz ruku istrgao dobro zametnut mladić. Istovremeno prišla su mu dvojica ljudi i poveli ga vani, do taksija, i do hotela i separea u hotelskom restoranu. Bili su vrlo učtivi. Tamo ga je dočekala ljubazna trojka. Jedan od njih izgledao je šefovskih manira, kako ga je doživio Goran. Ručavali su. Očekivali su ga, pa ga sa malo riječi uvedoše u objedovanje. U toku jela razmijenjeno je tek nekoliko riječi, sve pristojne, a ticale su se isključivo Goranovog putovanja, podnošenje leta i utiscima o Americi.
     "Gospodine Mrkiću!" na kraju ručka, koji je za Gorana trajao svega desetak minuta, podižući čašu, obratio mu se onaj za kojega je Goran već bio uvjeren da je važna karika u ovom nekom planu. "Podižem čašu u čast dobro završenog posla. Zadužen sam da Vam zahvalim na saradnji. Hvala Vam!"
     "Molim!" boreći se da razumije sve te riječi, nakon kratke pauze, Goran nađe da je mudro da kaže samo to.
     "Zadužen sam i da isplatim vašu zaradu", pružajući kuljavu kovertu nastavi simpatični Italijan, kako ga poče doživljavati Goran.
     Opet, kao da je omađijan medijum Goran je činio po volji tih ljudi. Spremio je kovertu u xep pa krenuo za jednim koji ga pozva da pođe.
     "Odvešću Vas do aerodroma", kad izađoše iz hotela reče taj tihi momak i upozori: "U koverti je novac i karta za Dubrovnik", dodao je uvodeći ga u svoj automobil. Pred ulazom u aerodromsku zgradu automobil se zaustavio tek toliko koliko je Goranu trebalo da iziće. Dobio je kofer, u kome su bili samo pokloni, koje je Goran bio kupio u NJujorku.
     Kao da je u dugačkom snu i ovu rimsku aktivnost plana Goran je doživio kao nešto što i može i ne mora biti stvarnost. Ne usudi se da otvori kovertu, nakon što je napipao i iz nje izvukao avionsku kartu za Dubrovnik, jer ko će to znati, možda ga prati ko, neki usamljeni xeparoš... Ipak, znatiželja je prevladala. Poći će u klozet i zaključaće se. Ovlaži se hladnim znojem kad je izbrojao dvadeset pet hiljada dolara. Uvi kovertu pa je gurnu u njedra, pod pazuh, da je u svakom trenu neposredno osjeti.
     Neopisiva je sumornost osamljenog hercegovačkog pastira kad planine navuku haljine jesenjeg nevremena. Obilna i uporna višednevna kiša satre i bjelinu kamenih brda. Navikao na sunčevu žegu i kamen pod teretom mokrine poprimi pomodrinu srčanog samrtnika, pa zacrni i planine. Kilometrima daleko od ljudi, u središtu crnila, ognja i gromova, bleke unezvjerene stoke, krikova divljine, a mokar i ispod pazuha, čak ni taj pastir se ne snalazi pred tako žestokim naletom razljućene prirode, koju doživljava potpunom nemoći i rastrojavanjem. Ali čim osvane prvo vedro jutro, i zabijeli kamen, i osmijehne beskrajna prozračnost, u pastiru osvjetljavaju sve mutnoće, postaje opet srećan čovjek – gospodar prirode. Uspinje se na liticu da s nje očima zaokruži prirodu, potvrdi nadmoć nad njom. Zadovoljstvo koje pastir doživljava tim pogledima, svježinom obilnih udisaja, lakoćom domišljanja i ljudskom sigurnošću, su najveće blagodeti koje čovjek može spoznati.
     Nakon petnaestak dana svih vrsta nepogoda, doticanjem rođene grude na dubrovačkom aerodromu, Goran se preobrazi u sretnika. Odmače se nekolika koraka od ljudi i tehnike, kao pastir, da se uvjeri da je ovladao sobom. Pogledom uokruži raspjevanu svjetlost po okolnim brdima i modrinu jadranskih voda. Izbrisani su sumnje i strahovi, i prepušteno je mislima na volju i grudima na sreću. Goran je srećan i poletan kao pastir iza nevremena. Sjede u taksi pa ushićen krenu ka porodičnoj toploti, čiji je miris dopirao do svih njegovih čula, i do drevnog grada Dubrovnika, čije srednjevjekovne zidine i kule, tu ispod njega, svjedoče sklad vode, kamena i svjetlosti. Izredaše se slike sretne supruge i kćerke. Zabridiše usne od dočaranog Nadinog poljupca, i lice od Mirinog. Nema zlata koje bi moglo nadoknaditi Goranovu sreću. Osjeća joj prisustvo kao da je od nje satkana i njegova odjeća, koja prisno dodiruje svaki dio njegovog tijela. Ispunjeno je Nadino i Mirino očekivanje, ozdravio im je muž i otac, biće saglasne njihove razdragane misli, već za dva časa, požuruje taksistu da skrati i njih.
     Misli su kao i muva, nikad ne znaju gdje će skrenuti, a ne mogu mirovati. Goranove se opet vratiše na ono što je ostalo iza njega. Posta mu ledeno oko srca kad se prisjeti kroz što je prošao, i kako se mogla završiti drama u kojoj je igrao. Smjenjivale su se neodigrane slike tragikomedije. Prisjeti se, nekad i negdje je čitao, Jugoslavija je jedna od magistralnih puteva droge. U njoj mnoge krijumčarske grupe stradavaju. Odabrali su njega, pretpostavlja, jer je čist pred svim policijama svijeta, naivan, neupadan, a ne znajući da je krijumčar, svojim ponašanjem nije se ni mogao odati. Pun pogodak. Neljudski je izigran, zloupotrebljen je čovjek i njegova nesreća. Ali i ta banda ima svoj moral, pošteno je isplatila zaradu. Dobio je ogroman novac, toliko on i Nada ne bi mogli uštediti do kraja života, osmijehnu se na pomisao da je postao kriminalac međunarodnog ranga, pa poče zamišljati predstojeću organizaciju života.
     Miri će kupiti automobil, za to je planirao petinu dolara. U Blagaju će sagraditi kućicu, izračunao je da su mu dovoljne slijedeće tri petine dolara. O preostaloj petini danas neće donositi odluku – dogovoraće s Nadom. Kuću u Mostaru će prepustiti kćerki i zetu, a njih dvoje će preseliti u Blagaj. Tim činom će osobito obradovati kćerku, pomoći će je materijalno, a neće joj biti na putu gradnje bračne sreće. Srećan je što će se odužiti djetetu za sve nepravde koje joj je nanio. Nesvjesno, ali ipak nanio, mrmljao je. I ubuduće će joj pomagati, naročito će to činiti sa Nadom pri odgoju unuka. Neka i Mirina zvijezda konačno zasija punim sjajom, poželi Goran i čvrsto odluči da preostali dio života posveti djetetu iz sjene.
     Sretnih misli stiže pred brankovačku zelenu kapiju – kućni prag.
     U grču supružnici su dugo ostali u zagrljaju. Iz Mirinog poljupca nije prodirala očekivana toplota, bio je to pozdrav tek sa granice pristojnosti. Unuk je zaboravio dedu, plašio ga se i zaklanjao iza Mirine haljine. Tek američke izazovne igračke pomiriće unuka i dedu.
     Gorana zabolje otuđenost svog djeteta, pa kao olovna lopta pritisnu mu grudi. Znao je da je Mira preboljela gubitak oca, ali nije ni pretpostavljao da je otuđivanje dostiglo tu mjeru, gotovo da se izrodila u mržnju. Rastuži se pred razgolićenom istinom.
     Nada ga je dočekala hladno, ali kad se uvjerila u Goranov racionalizam, a tu promjenu shvatila je već u prvim minutima po njegovom dolasku, mijenjala je odnos. Opet ima muža, kao da su joj šaputale vesele oči. U tom raspoloženju je i povela razgovor:
     "Šta ima tamo?" počeće čim su ostali sami.
     "Ništa", odgovorio je kroz osmijeh, koji je nedvosmisleno podsjećao na ono njegovo dobro predtragično izdanje.
     "Sin!? Nađe li ga?" Nada doda pitanje, svjesno, gotovo i provokativno, na koje je trebalo dati konačan odgovor – za sva vremena. Htjela je odmah s tim – u glavu.
     "Oslobodio sam se te more. Pričaću ti", kaza kao da priča o svakodnevnom i nevažnom pitanju, Nada to uoči i još jednom uvjeri se u sreću kojoj se iz više razloga nije nadala, više i ne zna kad joj se ovo još dogodilo, poletile su suze radosnice.
     "Da, moj Gorane. Dugo ti je trebalo da se povratiš u život. Samo nas dvoje znamo kako nam je, a sada možeš shvatiti kako je bilo meni gledajući i tvoje stradavanje. Gorane! Nemamo sina. Nemamo već deset-petnaest godina! Kuku nama od sad do vijeka – bez njega."
     "Znam, sve znam! Znam i tvoja stradanja, i Mirina... Zbog toga mi se ni maloprije ne obradova mnogo, ne kao dobrom ocu...?"
     "Nema joj Marka, bez muža je!"
     "Kako, nema!?"
     "Ima, ali ne dolazi njoj!"
     "Posvađali se!?", pretpostavi Goran.
     "Nisu. Takav je, nikad mu se ne zna. Dođe, bude, ode na nekoliko dana, dođe..."
     "Nisam znao. Je li tako i ranije...?"
     "Uvijek. U kući nisi primjećivao ni ljude ni pojave, pa ni to, moj Gorane. Moj Gorane, sve se razbija o ovu moju napaćenu glavu", Nada je na čas omalodušila.
     "Po koliko odsustvuje?", Goran je šokantno primio ovu vijest, i potpuno se unio u nju.
     "Dan, dva, najviše sedmicu."
     "Koliko je odsutan ovoga puta?"
     "Pet sedmica."
     "Znači, nije dolazio ni kad sam ja bio tu, dvije-tri sedmice!?"
     "Nije."
     "E pa, ja sam stvarno niko i ništa, sve to bivalo pored mene, bruka...", Goran se osuđivao iz savjesnih dubina.
     U času Goran se ispuni onim roditeljskim osjećanjima prema Miri koja su bila usahla nestankom sina. Smjenjivale su se slike djevojčice, od dana rođenja, preko mirne bebe, pričljive, vesele i nježne djevojčice, koja je u njegovom krilu dokazivala da se i najumorniji, i najljući otac u trenu može odmoriti i oraspoložiti. Toliko poljubaca i riječi koje su govorile o iskrenoj ljubavi. Tu bezazlenu radost nače zločasti brat, presiječe kućna tragedija, a dokrajči iznevjerena očeva podrška, pa i ljubav. Sada muž se poigrava s njom, a ona nema kome ni da se požali. Otac i ne zna za nju i njene nevolje, to se može dogoditi samo ako je loš roditelj, zaključi Goran suočivši se sa teškom optužbom svoje savjesti. Prihvati je sa ukupnom težinom. Još jednom ga zaboli istina s kojom se nađe – oči u oči. Još jednom, po bog zna koji put, sklupčaše se grudi, uz bol oteža disanje. Osjećao se kao pretovaren konj, koji posrće uz strminu, pomisli Goran jedva srčući tanke mlazove vazduha. Zijevnu, punim plućima usisa svježeg vazduha, pa nastavi.
     "Šta da radimo?" znajući da Nada dobro poznaje Mirino stanje, upita je, očekujući da ona ima i izgrađeno mišljenje o tom poodavno otvorenom pitanju.
     "Razgovaraj s njom", kao da je zaista odavno i imala odgovor, i kao da je Nada odavno očekivala to pitanje, odgovorila je spremno.
     "Kada?"
     "Večeras", kaza Nada, zamisli se, pa će: "Ne večeras, nije u pitanju dan ni dva... Moram ja prije razgovarati sa njom i pripremiti je za razgovor s tobom."
     "Nije valjda došlo dotle, kao moglo bi biti i da neće da razgovara sa mnom..." Goran će sa granice zbilje i šale.
     "Mislim da je upravo tako, napustio si je davno, a trebao si joj mnogo, moraš to stalno imati na umu", kaza Nada ne štedeći ga, kao što ga nikad nije ni štedila kada je bio u pitanju njegov odnos prema Miri, ženskom djetetu.
     "Znam, zaista znam da sam prema njoj griješan, griješan sam i prema tebi, ali sve ću to popraviti, popraviću..."
     "Malo kao da se mrgoda osvijetlila", prekide ga Nada, jer je bila pod osjećajem da će ga ophrvati suza, koja se s naporom iskobeljavala iz tvrdog Goranovog oka.
     "Jest malo", kaza Goran, nasmija se, vragolasto podiže lijevu vjeđu i nastavi: "Imamo mnogo toga da napričamo."
     "Imamo", saglasna je Nada.
     "Imam prijedlog", zažmirivši lijevim okom, kao da je na strelištu i vatrenoj liniji, s puškom i bojevom municijom, spreman je da nišani i očekuje riječ komande. Nada razumjede zaigranu poruku:
     "Koji? znatiželjno, poput djevojčice, zapitaće.
     "Smislio sam ga u dolasku, dok sam prolazio pored Čapljine."
     "Da odemo u Čapljinu, u riblji restoran "Moro", na jegulju!?" razdragano će Nada.
     "Nadao bih se svemu, ali da ćeš to pogoditi, zaista, prevazilazi moju maštu. Kako si došla do toga", zaista je iznenađen i znatiželjan Goran.
     "Znaš, jednom smo se napričali u tom restoranu, uz veoma ukusnu jegulju, i tada smo se dogovorili..."
     "Da svake sedmice po jednom odemo tamo na večeru", prekide je Goran i nastavi: "Da barem toliko budemo zajedno i sami, da i nas dvoje imamo nešto samo svoje ..."
     "Da, to je to", prekide i ona njega: "Ondašnji dogovor imam često na pameti, i pitam se, hoćemo li više ikada biti u našoj uzajamnosti, ljubavi, pameti i životu, ili je sve nepovratno skotrljalo u ambis..."
     "Nije skotrljano", nasmija se Goran, zagleda se u njene poluvlažne umilne oči, pa nastavi: "Koturalo se ali se nije i odkotrljalo, zaustavilo se tik na rubu provalije i prevagnulo na našu povratnu stranu", kaza pa ispruži ruku, Nada ispruži i svoju i prepusti je njegovoj nježnosti.
     Nakon podužeg ugodnog razgovora, ručka i tročasovnog poslijepodnevnog odmora, Goran je nazvao taksistu, komšiju Đorđu Brkljaču, koji će ih odvesti u Čapljinu, i vratiti se po njih, tačno za tri sata. A u ta tri sata naseliće se mnogo Goranovih pričica iz dvije nedelje neobičnog njegovog života.
     U Nadi nije bilo gonetanja o Goranovom stanju, ono je na sve načine kao i kod svih zdravih i pribranih ljudi, i nju je naselio snažan polet i želja da na nov način uređuje život njihovog doma. Pa ipak, nakon druge noće, bila je posve uvjerena da Goran nije spavao ni onaj očekivani minimum, naročito nije druge noći.
     "Ne spavaš", kaza brižnim glasom, pomisli da je trebala o tome mekše, pa pokuša i da se našali: "Kao da te je posjećivao Noćni!?"
     "Da, imam taj problem. Nade, molim te, izdrži još malo, treba mi tvoje strpljenje, razumijevanje i ljubav."
     "Imaš ih, računaj na njih u svako vrijeme", uzvratila je iskrene misli.
     "Zvukovi zvona na kapiji i telefona, krevet na kome je spavao mali, grana kajsije sa koje je ono jednom pao i povrijedio se, onaj veliki mramorni oblutak koji mu je zapeo kad je rasjekao usnu, sto za kojim je jeo, česma pored koje se umivao..." suznih očiju govorio je Goran, da bi odlučno kazao: "Ovo više nije uobrazilja, ja sam zdrav, zdrav sam svuda osim u ovome domu, koji mi izaziva presnažne emocije, oživljava Noćnog. U njoj baš nikako ne mogu da spavam. Nadam se da ćeš da me razumiješ, samo još jednom tražim tvoju podršku, od večeras bih da preselim i da spavam u Blagaju, a da mi se ti priključiš kada sredimo odnose oko Mire. I ranije smo nekada govorili i dogovarali, kada ostarimo napravićemo kuću u Blagaju, povući se a ovu prepustiti Miri. Evo, ostarili smo..."
     "Moj Gorane, prije desetak godina predlagali smo ti da promijenimo stanovanje, predlagao ti doktor, braća, prijatelji i ja. Meni je to jedino rješenje bilo od početka, ali ne samo za tvoj problem, ono je rješenje i za mene, jer sve što nosiš ti i u meni je, i u meni ali na nešto nižem nivou. Pođi ti prvi u Blagaj i pripremaj teren za naš nastavak života, a ja ću ti se priključiti sa najvećim zadovoljstvom, čim se Miri povrati Marko, i čim oni upristoje svoje odnose. Nadam se da će to biti već u naredne dvije-tri sedmice. Nadam se da će tvoj razgovor sa njom biti veoma koristan."
     "Nadam se", više za sebe kaza Goran, zamisli se i nastavi: "Kao i svaki put iznenadila si me plemenitošću. Odakle toliko dobrote u tebi. Zbog mene pristaješ i na Blagaj, koji ti nikad nije prirastao srcu."
     "Znaš, Gorane, neke stvari u čovjeku nasilno promijene se. U meni je seoba u Blagaj sazrela do krajnje zrelosti. Zametnula se na tvojoj glamlji, ali dozrijevala je i dozrela na Mirinoj. Znaš, Gorane, ti si stalno kao vrelim sačem visio nad njenim brakom, ali, nažalost, ovih dana došla sam do saznanja da je i moje prisustvo znatno štetilo njihovim odnosima. Zbog toga želim preseliti u Blagaj, ili bilo gdje drugo, želim da se uklonim sa puta svog djeteta. Sticajem raznih okolnosti, hvala Bogu, evo imamo materijalne uslove da zasnujemo sebi starosni život, kako smo ga bili planirali davno. Učinimo po našoj mjeri i pomognemo Miri."
     Goran je narednih desetak dana živio u Mostaru a uveče odlazio u Blagaj na konačenje. I Nada je već dva puta noćila u Blagaju, tako da su se Nadine i Goranove zamisli odvijale na posve lagodan način. Nada je teže, nego je pretpostavljala, privolila Miru na otvoren razgovor sa ocem. Poslušaće majku i prići će ocu, obećala je, ali i naglasila da će to učiniti mimo volje i uz velik napor.
     "Trebao si me?!" Po izrazu njenog lica bilo je vidljivo da je Nada razgovarala s njom i pripremila je za ovaj razgovor. Goran je dvoumio na koji način da otpočne, pa odluči da bude neposredan.
     "Gdje ti je Marko?"
     "Od kad tebe zanimaju moji problemi?" odgovor bi pod nabojem jeda.
     "Pa, vidim da nije tu..." zbunio se Goran.
     "Godinama ne vidiš mene, pa kako bi mogao vidjeti moga muža..." kad se već i njoj pružila prilika, izrigala je zapršku već odavno spravljenu za očevu čorbu.
     "Znam, kriv sam..." iz Gorana potekoše meke iskrene riječi.
     "Kao što vidiš, nema ga! A gdje je? Znam koliko i ti!" reče Mira, rasplaka se pa se ukloni.
     "Izgleda, moj Gorane, suđeno nam je da tražimo djecu", ujede i Nada, nakon što mu se priključi, ni sama ne znajući ili joj je do ujedanja ili plakanja.
     "Suđeno nam je", saglasi se pognute glave.
     "Raspitaj se... Malo znamo o njemu", predloži Nada.
     U Goranu je, tek nakon ovih zadnjih Nadinih riječi, potpuno sazrela svoja osuda. O zetu je manje znao nego o bilo kom čovjeku iz komšiluka. Sarajlija je, radi u ovdašnjoj fabrici TGM, znatno je stariji od Mire, i... to je sve što zna o zetu. Nakon što Nada kaza da ni ona ne zna više, dadoše se u pretraživanje svih papira po kući, na kojima je mogao biti i najmanji trag o njemu. Naiđoše na jednu sarajevsku adresu, pa odlučiše da pođu od tog podatka. Goran će već sjutra poći u Sarajevo, usaglasiše se i dogovoriše da to bude mimo Mirinog znanja.
     Čitavo vrijeme vožnje Goran je smišljao kako da nastupi u Sarajevu. Koji razlog da kaže, razuman, da ne povrijedi. Pošao je sa ciljem da ne susretne zeta, a da sazna o njegovom svemu, stanju i karakteru, ako bude izvodljivo. Marko je zaposlen u Mostaru. Vjerovatno ne želi da živi sa Mirom, pa sve rjeđe dolazi kući. Spava kod nekog u Mostaru. Možda i sa kakvom ženom, pretpostavi. Na sarajevskoj adresi su mu roditelji, ili neko njegov, pa će od njih saznati sve to, uvjeren je. Predstaviće se kao Markov poznanik iz Tuzle, koji je navratio u Sarajevo, sjetio ga se, pa navratio na kafu... odlučio je da tako nastupi.
     Pristigao je taksijem na traženu adresu. Popeo se na drugi sprat četvorospratnice. Lako je pronašao vrata i natpis sa Markovim imenom. Pozvoni. Srčani mišić zatreperi, preskoči koji put i umiri, jeziv bol u grudnoj kosti, prestade i ta bol, oglasi se brava i otvoriše se vrata, iza kojih se ukaza pedesetogodišnja žena sa naglašenim osmjehom na popunjenom licu.
     "Izvolite! Koga ste trebali?", kaza nakon što povuče osmijeh.
     "Tražim Marka", provirujuću u hodnik stana odgovorio je.
     "Uđite!" ponudi domaćica pomjerajući se ispred gosta.
     "Neću dugo", otpoče Goran nakon što udobno sjede na otoman.
     "Jeste li za kafu?"
     "Pa, ako vam nije teško, baš bi mi prijala!?", objeručke prihvati Goran, prije da dobije vremena za razgovor nego što mu je do kafe.
     "Odmah ću ja. Oprostite za nered. Djeca, razbacaju pa odu na dvorište..." domaćica je govorila dok je, iza platnene zavjese, pripremala kafu.
     "Vi ste neki Markov rod?", u predahu njenih riječi upitaće Goran.
     "Supruga!", odgovori žena, pomoli glavu nakon što povuče zavjesu, pa sumnjičavo pogleda u gosta.
     "Od kada ste u braku?", dopita Goran.
     "Devetnaest godina. A zašto pitate?", kao da domaćica nasluti razlog posjete nakostriješi se žena, supruga i majka.
     "Imate li djece?", Goran je nastavio sa pitanjem, kao da i njemu nije upućeno pitanje.
     "Troje, imamo troje djece! A zašto pitate!?" sada već odlučno i pomalo strogo upitaće domaćica.
     "I moja kćerka je udata – za Marka..." kaza Goran, rukom pritisnu grudni koš, zapomaga i obruši se na pod.

     Uz jezivo zavijanje sirene automobila hitne pomoći, oglašavale su se i jedva čujne samrtničke Goranove riječi:
     "Mili!
     Sine!
     Ne daj me, sine...!
"


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – Kritika Milosava Đalića 

SNAŽNA ŽIVOTNA PRIČA

       Roman "Kolovrat" plodnog proznog pisca Danila Marića se markantno uklapa u standardne forme njegovih dosadašnjih knjiga pripovedaka i romana sa psihološkom strukturom koja u ovom delu ima odlike i studioznog realističkog pripovedanja. Književni postupak ovoga romana već od prve strane počinje ispovednom formom, koja sa tokom zapleta i raspleta rasplinjava i rasčlanjava u bezbroj rukavaca modernog narativnog modela, namećući misao o strahotama životnih nedaća i pogubnosti njegova delovanja na psihološku strukturu ličnosti. Naizgled, u ovome romanu nema mnogo likova, ali onoliko koliko ih je deluju ubedljivo, upečatljivo i snažno, sublimirano do te mere da prosto plene svojom osebujnošću i konteplacijom. Svaki je lik precizno iznijansiran, dat u snažnim crtama koje se provlače između Scile i Haridbe romanesknih metarmofoza i poetskog tkiva priče koja pleni koliko nepatvorenošću i originalnošću toliko toplinom i sablažnjivošću ispričanoga sadržaja.
     Poput romana "Gospa", najsnažnijeg psihološkog romana Danila Marića, i ovaj rukopis snažnog zamaha pod simboličnim nazivom "Kolovrat", ima takođe crte i manire psihološke proze ispovednog karaktera, koja se odvija na autorovom prepoznatljivom miljeu – užarenom i arhaičnom hercegovačkom podneblju. Glavni lik ovoga romana je divljačni i odurni momak tog hercegovačkog čudnovatog podneblja, iz varošice Blagaja, koga razdire nesrećna sudbina zbog izgubljenog sina a spašava radost pronalaska novog života i njegovog ovozemaljskog smisla odlaskom u Ameriku, čijim je izazovima zadivljen, koji su katarzično dejstvo odmah ispoljili na njegovu labilnu neurovegetativnu strukturu, mada u tom snažnom gorštačkom telu nije živeo onako snažan duh kako bismo očekivali.
     A njegova labilna struktura i psihološka narav nestabilne pririode normalno, po Jungu i Frojdu, kao majstorima analize i kompleksne dubinske psihologije, vuče svoje duboke korene iz detinjstva a možda i iz onog kolektivno nesvesnog kao psihološkog sadržaja života predaka od samih početaka. Onda se na takav nesiguran temelj prirodno – i možda najlakše – nakalemi nesreća i bolest. A tog glavnog junaka, Blagajca Gorana Mrkića, upravo to i snalazi: prvo mu se događa nesreća a potom i bolest, od koje ga nije ništa drugo moglo izlečiti nego odlazak u Ameriku i predavanje tamošnjem haotičnom životu koji je u njemu razmrdao sve damare i doveo ga do stabilne psihičke ravnoteže.
     Sve je počelo njegovim poslom i prvim radnim mestom u fabrici aviona "Soko" u Mostaru u proizvodnoj hali "Finalizacija." Devetnaestogodišnji mladić je tek završio tehničku školu, prihvaćena je njegova prijava za zaposlenje u tehničkoj pripremi "Finalizacije." Čitava jedna mala studijska analiz prirode ljudskih karaktera data je na samom početku romana a u pogledu neugledne i ružne spoljašnjosti Gorana Mrkića. Ovde se pisac upušta u psihološku analizu ljudskih karaktera dajući njihove precizne karakteristike zlobivosti prema mladom čoveku i njegovom neprihvatanju kao kolege i saradnika, što njega očigledno pogađa tako reći na samom početku života. Život mu se tako narugao od samih početaka karijere koja je kasnije bila ipak uspešna. Jedan citat na ovom mestu daje očiglednu karakteristiku čitave situacije: "Neplivači postaju žrtve prvih kolovrata, nevješti slijedećih, dobri uspijevaju dokučiti obalu, a najgore prođu oni koji su jedva isplivali, ni sami ne znaju kako, čak još nisu sigurni ni da su isplivali, neće to biti nikad, pa čitav preostali dio života provedu u prijetećem potopu koji vide samo oni."
     Goran se rodio i živio pod zvezdom gladi, i batina, u strahu, koji ga je čudesno i često izlagao iskušenjima potopa, ali je on kao dobar plivač natplivavao kolovrate. Misli su ga peckale i odvlačile u kolovrat. U njemu je sazrevalo saznanje da je on dečak koga ne vole ljudi. Rođen je pred Drugi svetski rat u siromašnoj porodici, patrijahalnoj, u kojoj se ni porod nije dočekivao s dobrodošlicom. Goranovo detinjstvo je bilo obeleženo golotinjom, strahom, paljevinama i stradanjima svake vrste. Svi su ga šefovi odbijali kad bi ga videli, niko nije hteo da ga primi. Pošto ga sredina nije primila blagonaklono Goran je znao da je rad njegovo najbolje oružje. Tako je i počeo od prvog dana posao konstruktora tehnoloških alata. Pretpostavljeni mu je poturao grešku jer mu nije bio simpatičan, bilo je Goranovo uvjerenje. Proklinjao je svoju sudbinu, svoju grdobu, kao onaj Kvazimodo iz romana Viktora Igoa "Zvonar Bogorodične crkve u Parizu."
     Događaj je učinio da se Goran solidno dokazao i popravio u poslu posle jedne greške, postao nepogrešiv i uzor za svakog konstruktora alata. Napredovao je u struci, ali je postao osobenjak posebne vrste, bez društva i devojke. Družio se sa svojim likom iz ogledala kao Dorijan Grej u istoimenom romanu Oskara Vajlda. Danima je uvežbavao i doterivao svoju sliku ispred ogledala. Napokon je pronašao devojku koja je takođe bila izgubljena, a velika je sreća izgubljenih kad se nađu sami. Neđa, zamenik šefa ga je štitio popravljajući mu po neku grešku, učeći ga da je "konstruktorski posao mislen proces, kao šahovska igra." Uspeh u poslu u kome je pravio Goran čuda, zasenio je njegov neizgledan fizički izgled. Zaljubljuje se u devojku Nadu koja je bila siroče, ali zaista neobična devojka; radila je u njegovoj grupi u kojoj je Goran Mrkić posle tri godine službe postao vodeći konstruktor tehnoloških alata. Zbližavaju se na izletu na moru koji je organizovala sindikalna organizacija i više se nisu razdvajali. Uhvatila ga je pod ruku, stidljivog, i pošli su u šetnju. LJubav je konačno i obostrano objavljena, izjavljena i uzvraćena.
     Nada je bila devojčica-siroče koju je ratni vihor donio u ovu sredinu kao četvorogodišnju devojčicu, zbunjenu i preplašenu. Nije znala kazati ni ko je ni odakle je. Sklonjena je u dom za siročad – ime dobila zbog izgubljene nade meštana da će se jednom pojaviti njeni roditelji. Ali, za Nadu nije bilo nade. Pošla je u osnovnu školu, zatim u tehničku. Pošto su otpuštali iz đačkog doma decu bez izvora prihoda, ona je našla posao tehničkog crtača u istoj fabrici i pogonu gdje će se i Goran ubrzo zaposliti. Sanjala je o braku, porodici, toplom ognjištu koje nije imala, i o dobrom i radnom suprugu. Goran je bio takav, čovjek njenih shvatanja.
     Od večeri prvog sastanka nisu se rastavljali. "Svakodnevno su izlazili u šetnje, priljubljeni, kao da su se branili od spoljnog svijeta koji je ustao protiv njihove veze", saopštava narator u romanu. Goran je imao porodičnih problema o kojima njoj nije govorio, ali je ona naslućivala: on je morao materijalno da pomaže svoju porodicu, da školuje braću a njemu šta ostane, pa su njegovi bili protiv ove bračne veze. Goran je pričao Nadi dogodovštine iz života Hercegovine, Blagaja, legende i mitove koji su se prenosili s kolena na koleno, da bi je zainteresovao za svoj zavičaj. Na red je došla i priča o Greti. To je bila 18-godišnja lepotica Habiba koja je svojom lepotom i izrazom umnogome podsećala na slavnu svetsku glumicu toga vremena Gretu Garbo i po njoj je dobila ime. Govorilo se da je i ona glumica iza koje stoje filmovi, zatim lepota, obrazovanje, pariska moda, slobodno ponašanje i golišavost. To će izazvati pravu pometnju u Mostaru, gradu zara i ferexa. Žene su pljuvale na nju, zabranjivale muževima da je gledaju. Saletali su je jednako momci kao i oženjeni. Prihvatala je Greta samo neke, a brojne odbijala. Usrećivala je povelik broj imućnih Mostaraca. Radila je to kao poslovni čovek. Niko nije znao ko su joj partneri, o njima nije dozvoljavala razgovor. Ali je njena cena vremenom pala. U Nadino i Goranovo vreme živela je Greta u staračkom izdanju. Na svačiju svadbu, pa i na njihovu, dolazila je Greta starica i donosila buket cveća, obično zaželevši srećan i dug brak. Greta je postala mostarski običaj. Goran joj nije dao novac, a ona, Greta, izrekla mu je kletvu: "Imao porod, grdan kao i ti, pa ostao i bez njega, ako bog da!" Nadu je pobedila ta kletva a i Gorana je mučilo sujeverstvo kletve.
     Mladenci su živeli opsednuti Gretinom kletvom, a čaršija je prenosi s usta na usta. I upravo od tada, od te Gretine kletve pa nadalje, počinje njihova prava nesreća, kob, očajna igra sudbine, onako kako ih je Greta i prorekla.
     Ostvario se najzad dugo sanjani san siročeta – Nada je dobila sina i postala srećna majka. Poslije dvije godine dobili su i kćerku, dali su im imena Mira i Mili. Vreme je prolazilo, deca su rasla, postajala nestašna, počela praviti probleme prvo manje pa sve veće. Mili je počeo nemilosrdno da tuče sestru Miru, tuče su postale sve opasnije, tako da je bila jednog dana pretučena da nije mogla da ustane. I protiv roditelja je dizao glas, postajao sve gori, nemirniji i nepodnošljiviji. I iz škole su stizale pritužbe na njegovo ponašanje. Često je bežao od kuće. Kod prijatelja inžinjera Nijaza Goran je upisao Milog u gimnastičarsko društvo "Partizan", da bi se nečim zabavio i potrošio suvišnu energiju. Ali to ga je samo zakratko smirilo i postajao je opet onaj stari izgrednik. I jednog dana desilo se da Mili nije došao kući. Dešavalo se to i ranije ali s malim razmakom vremena, ali sada je protekao čitav dan i noć a on se nije pojavljivao. Majka Nada je poslala oca Gorana da ga traži. Ovaj je išao svuda po gradu, školi, okolini, kod Nijaza, ali niko nije znao o njemu ništa. Jedan učenik u školi je kazao: "Moji su ga vidjeli na Neretvi. Pošao je da skoči, kažu..." I počele su da kolaju priče da se mali utopio u Neretvi namerno.
     Goran od tada gubi svaku volju i interesovanje za život, zapao je u tešku depresiju zbog gubitka sina i od tada više nije imao mira tako da je pomerio pameću. Odlazio je i danju i noću na obale Neretve, u njene pećine, tražio svuda sina, dozivao bespomoćno, padao, lomio ruku, vraćao se unakažen i nikakav ali sina nije nalazio, a godine su prolazile. I trojica braće, sa Slobodanom na čelu, išli su na Neretvu, svi su tražili izgubljenog dečaka, ali bez uspeha. "Smrt povezuje rodbinu, komšije, prijatelje i poznanike. Okupljaju se da razgale tugu ukućana. Brojnost ljudi rastače zlo. Vijekovima ljudi posjećuju ožalošćene, izjavljuju saučešće i kazuju riječi utjehe." Nada se oporavila van očekivanja; slučaj objašnjava sudbinom od koje se ne može pobjeći i to se mora prihvatiti kao svršen čin. Okrenula se svom drugom detetu, devojčici Miri, a Goran je moralno i duboko pao, išao neuredan i nesrećan, iako ga je Nada savetovala da se od smrti okrene životu. Saznavao je od nekih da su mu sina videli u cirkusu u Nikšiću pa zatim u Rijeci, on je zahtevao od brata Slobodana da ga vozi tamo, ali ništa nije urodilo plodom. Jednom je čuo u razgovoru nekih ljudi da su čitali u novinama kako se deca prodaju sicilijanskoj mafiji i odmah je poverovao u to. Spremao se da otputuje u Italiju, na Siciliju, setio se na vojnika od prije 30 godina koji se zvao Đovani Neni i smatrao da mu on može pomoći. Otputovao je, i na njegova glupa i opsesivna pitanja, starac ga je prezreo da nije pri čistoj pameti i da ima iskrivljenu sliku o sicilijanskoj mafiji. Telo deteta nije nađeno ni nakon deset godina. Nije ga napuštala misao da ide i u Ameriku, u NJujork, pošto je od Đovanija saznao da on tamo ima dva sina koji sarađuju sa mafijom. Stiglo mu je pismo s ponudom Đovanijevih sinova da bude njihov gost. Stigao je u NJujork i došao na gostoprimstvo kod inženjera Petrovića.
     Dugo bavljenje u NJujorku i filozofiranje na temu života u njemu daje poseban pečat drugom delu romana prelazeći na putopisni manir kao bodeker posebne vrste. Tu se Goran upoznaje sa raznim događajima i postaje sve više veseo i raspoložen čovjek, ni traga od onog izgubljenog u vremenu i prostoru, u Goranu se događalo preobraženje. Prepešačio je u NJujorku preko stotinu kilometara, odjednom kao da mu je život postao zanimljiv i drag. O sinu je razmišljao tako malo da se i sam tome čudio. Razmišljao je samo kako da se što pre dočepa Mostara i da nastavi da živi dragim životom. U ovom delu romana nalazi se pomalo kao namerno isforsirani kriminalistički žanr, sa ubistvima, policijskim sirenama, strahovima, nemirima i neredima kako bi se unelo malo dinamike u monotonu priču Goranovih prenemaganja i bolovanja u NJujorku. Krimi-priča se razvija u više rukavaca, ali srećom uvek sa dobrim završetkom. Iako se Goran naslušao sumnjivih i opasnih njujorških priča, sve je išlo ipak njemu u prilog povratka kući. Od svih putovanja na svetu, najlepši je ipak povratak kući.
     U hotelskoj sobi su ga dočekala dva jaka i mlada momka koji su poveli Gorana na aerodrom Kenedi da bi ga ukrcali na avion za Rim. U Rimu je došlo do razjašnjenja brže od Goranovih očekivanja i želje. Sinjor Đovani nije bio učesnik ove igre, nisu ni njegovi sinovi, koji odista žive u NJujorku ali skromno zarađuju radeći kao dostavljači pice na kućne adrese. Igru su vodili drugi ljudi po ideji lokalnog sicilijanskog poštara, koji je jedini čitao Goranova pisma i odgovarao na njih. Zloupotrebljena je njegova naivnost i ljudska nevolja. Odveli su Gorana na ručak u Rimu i vrlo ljubazno se ophodili prema njemu. Pitali su ga o putovanju, podnošenju leta, o utiscima iz Amerike. Jedan od njih je rekao: "Gospodine Mrkiću, podižem čašu u čast dobro završenog posla. Zadužen sam da Vam zahvalim na saradnji. Hvala Vam!" Uručio je Goranu koverat sa nagradom 25.000 dolara i kartu za Dubrovnik.
     Ispunjeno je Nadino i Mirino očekivanje, ozdravio im je muž i otac, razmišljao je u dolasku u Mostar. Drhtao je od straha šta mu se sve moglo dogoditi i kako se mogla završiti drama u kojoj je igrao glavnu ulogu. Oslobodio se more za nestalim sinom, ali je zato nastradao u drugoj drami, kao da mu je bilo suđeno da neobično završi život. Tragajući za mužem svoje kćerke Mire od koje je otišao bez objašnjenja, došao je na jedna sarajevska vrata, po nekoj zetovoj staroj adresi, na kojima ga je dočekala još jedna Markova supruga. Kad je pozvonio na vratima se pojavila pedesetogodišnja žena. Uvela ga je unutra, na kafu, kazala mu je da je ona Markova supruga, već devetnaest godina u braku. Imaju i troje djece. Na njeno pitanje zašto ga to interesuje on je odgovorio da je i njegova ćerka udata za Marka, ali je zatim rukom pritisnuo na grudni koš i sa zapomaganjem se srušio na pod. Dokle su stigla kola hitne pomoći, čule su se samrtničke Goranove reči: "Mili, sine, ne daj me...!"
     I tako se završio jedan nesrećan život, ali sa njim i snažna životna priča od koje život pravi najbolje romane, pa se pisac Danilo Marić iskreno odužio svojim čitaocima još jednim dobrim i umetnički valjanim književnim delom.

     Trstenik, 27.II 2001.


nazad na sadržaj

















  KOLOVRAT – biografija autora 

      
   DANILO MARIĆ je rođen 26 avgusta 1938. godine u Kosoru, selu udaljenom dvanaest kilometara od Mostara, glavnog grada oblasti Hercegovine, u državi Bosna i Hercegovina - tada u Jugoslaviji. Kosor je središnje selo u mostarskoj kotlini - Bišću polju, na svijetu najbogatijem rijekama: Neretva, Radobolja, Jasenica, Posrt, Buna i Bunica, koje su ga u djetinjstvu opčinjavale, i znatno uticale na formiranje njegove ličnosti, pa i književnog opusa.
   Danilo je mašinac (diplomirani inženjer i magistar tehničkih nauka), školovao se u Blagaju, Mostaru, Trsteniku i Sarajevu. Do penzionisanja radio je 40 godina, (35 godina u Mostaru i 5 godina u Los Angelesu.) Pred ratnim strahotama iz rodnog kraja izbjegao je 3. aprila 1992. godine, i nakon tri godine seljakanja zaustavio se u Los Angelesu, gdje i danas živi.
   Danilo Marić je pisac: 9 romana, oko 90 pripovjedaka, and pjesama, pozorišnih drama i stručnih knjiga.
   Oženio se 1965. godine sa Danicom Šupljeglav iz Lakiševina (Kosoru susjednog sela).



   DANILO MARIC was born Augst 26. 1938. year in Kosor, twelf kilometars from Mostar, capital city of county Hercegovina, in state Bosnia and Hercegovina – accordingly in Yugoslavia. Kosor is cetrically village in Mostar's valley – Bisce polje, with the most rivers in the world: Neretva, Radobolja, Jasenica, Posrt, Buna and Bunica, thay were fascining him in his childhood, and vastly govern to forming his character, and even literature's opus.
   Danilo is technician (engener and master degree), educated in Blagaj, Mostar, Trstenik and Sarajevo. He is now retired, worked over 40 years, (35 years in Mostar and 5 years in Los Angeles.) In front of Yugoslavia's war he refuged April 3. 1992. years, and after 3 years dislodges landed in Los Angeles, he is living there now.
   Danilo Maric is a writer: 9 novels, about 90 stories, and poems, drames and expertises.
   1965. Years Danilo Maric paired off with a Danica Supljeglav from Lakisevina (village nex to Kosor).



   

nazad na sadržaj