 | Danilo Marić |  |
 | ALIPAŠA – roman u 12 glava |  |
ALIPAŠA – 1. Ne hodi po zemlji nadmeno
Kao da su neki neozbiljni bogovi stvarali Hercegovinu, u neka davna-davna vremena, još prije nego se ova zemlja nazivala Humska i Zahumska, kamene gromade razasuli su po zemlji i napravili rugobu – najveću. Za njima nastupili su dobri sa naramcima rastresite zemlje, pa njom zaogrtali kamenje i pravili valovit, lijep i plodan kraj. Pristigavši sa sjevero-istočne strane, izdašno su nastupili, ali kad im pomanjka zemlje, sijali su rjeđe i manje, da bi na suprotnoj strani, uz Dalmaciju, ostali bez praške. Zbog toga je tamo go krš.
Zli bogovi zametnuli su još jednu igru. Iz gomile ljudi, sakupljenih za dunjaluk, zgomilali su najkrupnije, pa ih prenijeli i razasuli po hercegovačkom kamenjaru. Zlobno, da oni koji imaju najveće potrebe za hranom, žive tamo gdje je hrane najmanje – u Hercegovini. A kad su kasnije vidjeli da su dobri bogovi pritekli zemljom, ovi vragolasti bogovi doskočiše tako što za ozemljene krajeve poručiše debele snjegove i ljute zime, a za krševite vrelo sunce i morne suše – da ne rodi ni na jednoj strani.
Vremena su mijenjala ljude, prilagođavala ih rodnom ognjištu.
Milenijumima, na vrelom jugu, žive kršni siromašni ljudi, a u ljutim zelenim planinama zvijeri. Na pojasu, koji ih dijeli, ima i zemlje i vlage i sunca, pa se na njemu razbuktalo golemo rastinje i pitomi pašnjaci. Planinu sa najizdašnijim ispašama nazvali su Zelengora.
Po volji bogova, Zelengora pripada samo vladarima, da sigurnom lovinom odmore od napornih velikaških poslova. Nazvaće je i – Carsko lovište.
Ni u Alipašin vakat Zelengoru ne naseliše ljudi, osim šestoro čobana, sa šest carskih stada, šest torova i velikom kolibom – lovačkom kućom. U nju nije dozvoljeno ni zalutati ikome.
Pa, ipak, jedne večeri, iznenadio je konjanik – starac. Nakon dobrodošlice, večere i škrtih riječi, kazao se, Ragib Gosto, i pričaće razlog posjete:
"U šeheru sam se rodio, godinama dangubio, zaduhu dobio, pa sam evo dojahao na planinu, da bih se have nakusao – vazduhom liječio".
Zagledao je čobane, uveče i ujutro, u grupi i pojedinačno. Ujutro okrenu za jednim stadom, zbog pastira, kojega je zagledao najduže. Do ispaše ne prozboriše. Pogledivali su se ispod obrva. Sumnjičili!? Nakon što stigoše na ispašu starac sjede na deblo i otpuhnu, izrazom lica dade na znanje da je nakanio da govori, a kad i čobanin pokaza znatiželju, otpočeće:
"Sinoć rekoh lažan razlog posjete, istina je – druga i duga. Nisam slučajno pošao za tobom. Rado bih – baš tebi, ispričao osobitu priču. Ako si voljan da je čuješ?"
"Sami smo u planini, kratiš mi vrijeme, a i poželio sam se razgovora", saglasi se mladi pastir i objasni: "Godinama govorim samo s bravima, a i zagonetan si insan. Znatiželjan sam, rado ću slušati, ako treba i do akšama."
Oborivši pogled u obuću, starac je zaćutao. Dvoumio je odakle da počne. Podići će glavu da još jednom ispitivački pogleda mladića, još jednom, i još jednom... Sudariše im se oči i uvezaše pogledima. Kao da zacvili, drhtavim glasom otpočeo je starac, ali već po izgovorenoj prvoj misli, govor bi muški uvjerljiv i drag:
"Bio sam niko pa vlast dobio. Kratko vladao, pa opet postao niko. Zbog vladarskog smrada napustio sam je. Godinama sam samio – derneka okanio. Smrdljivica ne oprosti razvod, godinama me progonila, uništila, pa me zabatalila.
Neočekivano, na zadnji mevlud pozvala me – poziv naredila. Tim jutrom započinje moja kazanija:"
*
Posljednjih godina uklanjao sam se od ljudskih gomila.
Skup je vrsnik insana. Zbor, skupština, zasjedanje, krunisanje, svadba, sijelo, dernek, sunećenje... – bilo koja godovina, izmišljena je da bi čovjek pokazao sebe. Pun sebe! Diči se visinom, širinom, konjem, robom, balčakom, ženom... – vlašću.
Zbor je gomila sapunom izbijeljenih insana: Okolo kalajli, unutra belajli. Harar rogova. Uzgor ih održava potka, dok je jaka.
Ni u prazan harar ne može stati puno pobodenih goveđih rogova, bravlji ih moraju dopunjavati – pridržavati uzgor. Mrdne li veliki, roščići se brkaju, sudaraju, grde – ispadaju.
Alipaši, veziru hercegovačkom, kao bivolskom rogu u hararu otješnjalo je, otima mu se vlast, pa ševelja kao primorac na poledici. Na Buni sazvao golem skup, malo mu mevlud, još i sunećenje ljubimca pridodao. Protivnicima pripremio obračun – naručio brojne svjedoke. Sve živo pozvao. Prijeti: – dušmanin je ko se ne odazve.
Silni poruči i po mene. Naročito!? Nije mi naumio dobro, uzbuđivala me ta misao.
Bi li se odvažio – silu ne poslušao? Bih i ne bih – čitavu bogovetnu noć se prekladah sa sobom.
Zlovolja me skolila, zdrav zub pokrenula, uz neizvjestan Alipašin poziv i druga boli. – Moja jedinica zaljubila se nevaljalo.
Lijepa je Fatkica ko hurija, umiljata ko melek, poslušna ko djevojčica, mudra ko sijeda brada, damarli ko atleta, ali je previše merhametli. Opako prionula je za hrsuza, Zaima. Krmka iz Gacka.
Red je da cura ide na mevlud. Branim joj. Griješim li dušu?
– Nećeš na mevlud! – saopštih joj.
– Znam, ne daš zbog Zaim-age – prigovori, grohotom se nasmija pa ozbiljno doda: – Ne misliš, valjda, da me toliko begenisao, da će radi mene klepnuti iz Gacka na Bunu!? – Sneveseli se, prošapta: – Nikad mi više neće ni doći, onomadne si mu svašta nazborio, sikterisao.
– Gačanin mi nije ni na kraj pameti – slagah pa nastavih iskreno: – O drugoj dumam. Vremena su mutna, ne treba se puno pokazivati, belaj izazivati. Sanjao sam ružan san, predskazuje loše događaje. Bojim se da nevolja ne počne već danas, na Buni. Tri sušne godine su zemlju oposnile, raju izgladnile, prorijedile blago. Nameti iz dana u dan veći su, a noći pozobaše mnoge. Bundžija je sve više, a vlast sve poganija. Do belaja su se dani izbrojili, na današnji se naslonili. Eto, radi toga ti ne dam na mevlud. Gatačko june mi nije ni na kraj pameti – na kraju opet slagah.
– Kakvo june, moj babo! – pobuni se mladost, riknu: – Zaim-aga je gazija, momak nad momcima. Krupan, plećat, kršan, veseo, voli me, a i tebe begeniše. Ne divani što nije pravo. Momak je da ga se dva oka nagledaju.
Mahnita je za njim, raspekmezi čim mu se pomene ime. Jezik nije uvlačila, još se nadala odlasku na Bunu.
– Oči bistre, blage i umiljate – nije se sramila govoriti o njemu, nastavila je: – Vran, crnih brčića i rumenih obraza, pa zubi... još kad zajaše zekana, noge podvije na sedlo, a ruke osloni na jatagan i džeferdar, pa zapjeva idući uz polje. Zar on i tebi nije dika?
Zgodan je, pašče jedno, gazija među momcima. Nije čudo što joj je kupio šejtana. Ali nije za nje. Takvi ne umiru svojom. Mlad a već je stekao brojne dušmane, vrelim sačom glavu mu natkriljuju, ubrzo će ga i otpustiti – usmrtiti.
Ne smiješ žensku svašta kazivati – tajnu povjeriti. A misli prizivaju i opominju. Svježe se prisjećam prohujalog vremena, kad se iz Azije vratiše dva velika pobjednika, Alipaša Rizvanbegović i ahbab mu Smail-aga Čengić. Dvije-tri godine se lijepo gledaše, do grahovske bitke, kojom se Smail-aga ovjenča slavom. Do nje vazda bijahu nemiri oko Nikšića, Grahova, Zubaca i Drobnjaka. Raja nestajala na crnogorsku stranu, ispred Alipašinog terora. Tako i dođe do uzbune vaskolikog Grahova, koju povede Jakov Daković Vujačić. Odmetnu se i presta davati harač. Zazirali smo od Crnogoraca, pa Alipaša, mudar, ne krenu odmah. Tek kad okupi dvije hiljade askera, krenuo je na Grahovo. Utaborio se u Gacko, kod prijatelja Smail-age Čengića. Odatle hercegovački vezir posla sahiju odmetniku Jakovu. Naredi mu mirnu pokoru. Ovaj ti, bezbeli, zatraži mišljenje i pomoć od cetinjskog gospodara, koji mu, brže bolje, posla brata Joka sa trista Katunjana. Znajući crnogorsko ratovanje noćnim navalama, Alipaša se posluži lukavstvom, tako, što se bajagi počne povlačiti, odustajati od borbe, kao da će kući. Razdvojiše se Crnogorci i Grahovljani, Alipaša je čekao baš to, pa sve snage podredi Smail-agi Čengiću, koji zgodom udari na izdvojene i iznenađene Crnogorce. Samo je jedna crnogorska glava izmakla ispod mača. Preživjeli šesnaestogodišnji Drago Jakovljev će po Cetinju kazivati stradaniu. Opčinjeni munjevitom Smailovom pobjedom, predadoše se Grahovljani. Tu zače neviđena Smailova slava, jer nije lako pobijediti Crnogorce, a pogotovo tako ih nagrditi. Nije to ranije nikom pošlo za rukom. Alipaša pozavidje na slavi, koju Smail priši samo sebi. Gačanin je i sablju okitio, u ljuti metal urezao je slavospjev:
Svijetla sablja age Čengića
Sasiječe sedam Petrovića
Na Grahovu polju širokomu
Na sramotu knjazu brđanskomu
I drugu pjesmu skitio je i pripjevao:
Silnog pašu Bušatliju
Baš Mahmuda krvopiju
Osvetio niko nije
Dogo mene seratlije
Ja ispunih carsku volju
Na Grahovu bojnom polju
Ubih devet Petrovića
Sokolova i plemića
Poslije ove, nadaleko veličane priče o crnogorskom stradanju, i od sultana, Mahmuda drugog, stiže ferman o imenovanju Smail-age – pašom. I tako ti se Gazi Smail-aga Čengić okiti i imenom slavnog đeda.
Iza ovoga boja, na Cetinju ne bi neplačljivog doma. Vaskoliko izvratilo kape i ječerme, ostriglo konjima repove, žene kose rasplele, žalostila se i gora i hora. A poraz stavilo dvadesettrogodišnjem vladiku Radu na dušu. Nejak vladar, još nejače zemlje, nije mogao računati na bojevu osvetu, a pred ponosnim narodom je morao činiti što. Ubiće Smail-agu Čengića, odlučio je. Ali junaku nije lako dohakati glave. A valjala bi koliko hiljadu turskih s reda. Vladiku je boljela i bratova pogibija, dječaka Joka, koji je završio rukom Smail-age.
E bogme, dvojici paša, kao što se moglo i pretpostaviti, u maloj Hercegovini otješnjalo je. Ubiti Smail-agu, a šta bi drugo mogao odlučiti Alipaša. Lako je to kazati, ali junaka dokusuriti, neće biti lako. Pozvao ga je u Mostar, namjeran da ga sasiječe na prevaru, ali ti se ovaj dosjetio belaja, pa se ne odazva. Poziv obnovi strožije, pa Smail-aga krenu, ali sa silnom pratnjom. I opet ništa. Alipaša unajmi Ferhata Krvavca, Gačanina, da on ubije Smail-agu. Ni to mu ne pođe za rukom, pa se sveza sa brđanskim vladikom, znajući koliko je i njemu mila Čengićeva glava – odrubljena. I šta ću ti duljiti, četiri godine udaraše na tu pustu glavu, ali džaba. Znao je Smail-aga gdje leži najljuća guja, pa ni jednom ne kroči u Drobnjake. Ne smjede ni po harač. Junak biti a ne poći u vruće, nije moglo zadugo.
Vladika je domislio zamku. Naložiće Đoku Maloviću, neka Smail-agi odšalje pismo, i u njemu žalbu, da se bune Drobnjaci, da ne daju harač, te da bi trebao doći glavom on i pobiti glasine, po kojima Smail-aga Čengić ne smije živ tamo. I tako ti junak od sablje nasjede. Krenu.
Nije da se nije nadao belaju, zbog toga će se utaboriti na Mljetičku, na istočnoj strani Drobnjaka. Bi to s jeseni hiljadu osam stotina četrdesete godine. Prihvati i pomoć od oko dvjesto Nikšićana. Po vladičinoj pameti, baš kako je želio, postupiše Drobnjaci, i u užasnom noćnom klanju, odnesoše pobjedu. Pored stotinjak junaka, na Cetinju završi i glava Smail-age Čengića, koju, privezanu između sebe, izniješe dva njegova vitka konja, Labud i Brnjaš.
Na osami niko ne bi rahatniji od Alipaše, ni ti žalosniji pred rajom. Ali vraga, vezirov ugled se poče srozavati kao klada niz pobješnjeli potok, a za toliko je rastao vladičin. Alipašu iznenadi obrt gnjeva, pa ti, već treće hehte, brže bolje, istrča u Gacko, da smiruje. Otud odasla ćage na Cetinje, vladici i vladaru brđanskome:
Zametno si neprijateljski rat i veliku bunu u tursku zemlju. U sva tri pašaluka. Kao što su tvoji Brđani i Moračani udružili se s drobnjačkim uskocima, i na božiju vjeru u carsku zemlju pobiše toliko Turaka. I suviše carskoga kapidži pašu, i gatačkoga muselima u svome zimajetu, po noći s prijevarom. I što je žalosno čuti, posijekoše njegovu glavu i tebe je za veliki pešćeš doniješe... Ti se prođi rđavih ljudi i te rđave ljude pošalji meni u Mostar, da im se sudi po šerijatu...
Bogme, ugled Alipašin spade dibi-dus, ne imađaše kud no udariti na Brđane. U taj vakat se smjenjivaše veziri u Travniku, Vedžihi pašu smijeni Mehmed Hasref-paša. Prvi Alipaši pomože sa pet stotina, a drugi sa jednom stotinom askera. Dobro se sjećam, bi to o Savindanu, po ciči zimi, Alipaša izbi pod Drobnjake. Na čelu su jahali prkosni sinovi, Alipašin i Smail-agini, a, te Muhammed-beg i Zaim-aga. Pripomagali su ih i ajani Pljevlja, Nevesinja, Trebinja, Nikšića i ostali.
Kad poče klanje, halavna ti majka, poteče krv, bi je više u Drobnjaka nego vode. Drobnjaci i Moračani budu nagrđeni do zadnjeg. Bi to još jedan težak crnogorski poraz. U povratku, sa stotinu dvadeset junačkih brđanskih glava, okitiše tromjesečni Smailov mezar.
Tako ti se Alipaša izvadi pred rajom, sultanom, okolnim vezirima, ali i pred kućom Čengića. Tim činom zatrova Zaim-agu. Dijete raslo oslanjajući se na ćaćinu sablju, stasalo u deliju, i to je ta momčina koja se – zaljubila u moju Fatkicu. Nisam joj kazao njegovu sudbinu – nisam mogao. Ali znam, čim Alipaši zatreba Zaimova glava – odrubiće je. A zatrebaće brzo.
Smije li babo pustiti dijete u belaj? Sirotica rasla je bez majke, ne dam da čami i bez čovjeka. Nesreća na nesreću. A i on garib stoji na truloj tahti, a misli da je na zelenoj grani.
Tuga me skolila – pamet morila.
Gdje počinje a gdje završava roditeljska dužnost? Odrasla djevojka svoj život snuje, sebi a po sebi. Moje godine vide dalje, vlaše je sreću zasnovala – batal joj je potka.
Cure su plahe i brze na odluci. Potočić žubori do raskrsnice – kuda u miran tok? Udaja je golema raskrsnica. Ako u bezazlenom žuboru odabere pogrešan tok – voda ne može uzastranu. Zaimov tok je džombosav, a djevojačka ljubav kratkovida. Potočiću je ravno sve do mora, a i more mu do koljena. Plitka je iskrena ljubav – a u plićaku i planinska voda muti se.
Smijem li zažmuriti – nesreću djeteta ne vidjeti?
Smijem li ljubav skrnaviti?
Smijem li herav zid ispravljati?
Smijem li se mrakom ogrnuti, svoju krv u udovici gledati – starost mučiti?
Uda li se za Čengića, kose će čupati, čemerom hraniti, žučom žeđ toliti, sa slutnjama se družiti – kraj bojeva čekati. Dan gori od jučešnjeg. Tugu na tugu plastiti. Jednom je mora stići kobna sahija – mrklina na život zajahati. Smijem li zažmuriti pa te jade ne spriječiti?
Duša joj je zlatom uvijena, ničim nenatrunjena, ali u belaju će i na mene kidisati, pomisliti ako neće i kazati – ako sam ja bila ćorava: mladost ludost – gdje su bile babove oči? Zašto me ne saulisa?
Kako bi to roditelj predeverao preko glave, gledao nesreću na djetetu – a ne može pomoći?
Kajaće se – biće kasno!
Da je posranom do potoka!?
Da je pustim – glupo je. Presjeći veliku ljubav – grehota je.
Kud će, šta će halavni babo? Učio sam: "Njima će Gospodar njihov na pravi put ukazati i oni će ono što žele ostvariti. Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo. Uputi nas na pravi put, na put onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali. Tebe, Alaha, Gospodara svjetova, hvalimo. Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg."
Omer joj se i dalje javljao. S njim bi plovila mirnim vodama, hladila prišt ljubavi, imala zdrav porod, radovala se evladu, čovjeku, babu i životu, smetnula bi krmka, granisuncu se veselila, Alahu blagosivala – u džennet prokrčivala prtinu.
Šejtani su kolo zapodjenuli.
Koliko je ona na Zaimovoj glamlji nagorjela, u Omeru je i veću vatru potpalila – luč rasplamsala. Momak ne jede, ne zbori, na očne kapke natovario noćnu moru, a ne dokučuje sna. Bezglavo hoda po Mostaru, poselamljuje Fatku, meni dojahuje – u nadi ne posustaje. Viđen, poštenog soja, mlake duše i prikladne odjeće. Vrijedan mu je dan i mal – svaki dan.
"Bože pomozi im, okreni ih na pravi put", na njihovoj raskrsnici: "O vjernici, tražite sebi pomoć u strpljivosti i obavljanju molitve. Alah je odlučno na strani strpljivih. Alah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmine na svjetlo. Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam svoju milost; Ti si, uistinu, onaj koji mnogo daruje."
Zdravo proljetno jutro izvuče misli na isklasala žita: Blagovijest, goveda u obijest, janjci polje zabijelili – životi se izimili. Danas je mevlud, grehota je biti tužan. Nekad davno, daleko, u svetoj Meki, rodio se, a na današnji dan umro, Muhammed, posljednji Alahov izaslanik, sišao da objavljuje, da izvede griješan dunjaluk: "I oni koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali, njima će Gospodar njihov na pravi put ukazati i oni će ono što žele ostvariti." Oprosti mi Svevišnji na šejtanskim mislima, molim Ti se za sreću moje Fatkice, prosvijetli joj um, da joj krmak iz volje iziđe a Omer nadođe. Molim Ti se i nadam se Tvojoj milosti: "One koji u Alahove riječi ne vjeruju čeka teška patnja. A Alah je silan i strog."
Šućur Alahu. Predeveraće se i ove sušne godine. Jadno je gledati gladne ljude. Pogureni u opanke poglede kriju, sputavaju misli. Pasaj se insana kad te ne gleda u oči, kad bulji u obuću – znaj da mu je dokundisalo.
Izvukle se i zadnje zalihe hrane. Ali ajani sebi ne daju zora. Kako suše uduljuju oni harač povećavaju. Čudni su ti moćnici. Ne vide, neće da znaju, što li. Kad njima prituži ugađaju grabljivcima. Da ih ne bi uzjarili, prepuštaju im grlice. Gledam s kraja na kraj posne Hercegovine, ljudi se izvrću od gladi, a Alipašini kočijaši bijesni balahaju. Iz gladnih rajinih usta otimaju, da dopune konjske zobnice. Ti kočijaši su čudna zumra – usmrde se uz vlast. Podilaze moćnicima, ograđuju ih u torine – da pametni ne pristupe. Kočijaši im prepričavaju vanjski dunjaluk, prikazuju po svom kantaru, iznuđuju nepoštene naredbe, prenose ih na pandure, nadziru izvršenje – prijete i ostvaruju prijetnje. I mito je postalo od kočijaša, bogate se, kupuju i preprodaju u ime vlasti, a sve za svoju siniju. Kad u isti red stanu i vladari i kočijaši i panduri, znaj da se obatalila uprava, raja osjeća da se zbiva čudno nešto, imbreti se maloumnosti vladarskoj, s njom gazi do jedne čudne raskrsnice iz koje se odvajaju samo uski putevi, uski da ne mogu zajedno.
U teška vremena, kao što je sadašnje, raja se uluni, a vladari i osile i usplahire, pa kao djeca sa zebnjom osluškuju mišljenja o sebi. Zatvoreni po torinama ne udišu svježe have. Gdje nema mačaka miševi igraju, a gdje štakori glođu – pogano je. Kočijaši zajahali, krv raje zadojili. Podanici omrzli Alipašu, za bunu se pripravili. U nemoći valija je vlast krčmio, veće dijelove prenio na svoje čuvare – kočijaše. Mostarske kule okitio je kocima sa nataknutim glavama – slobodoumne opominjao.
Velikom zlu sadrug je strah, ali i mržnja.
Alipaša nije što je bio, pritisle ga sipljive godine.
Sumrak zabravljuje vid.
Potraja nekolike godine, osipali su se pametni, napuštali ga i age i begovi, prilazili dušmaninu gospodara svoga, nadveziru Bosne. Hercegovinu su sve više zaogrtali mrki oblaci, Alipaša se branio podižući nove zidine, sužavao torine – sve kraće vidio: "Život na ovom svijetu je samo igra i zabava, a onaj svijet je, zaista, bolji za one koji se Alaha boje. Zašto se ne opametite." Zašto, kad onemoćate, ne napustite vlast?
Osamio se Alija, vidik ograničio na đubre – o sebi se zabavio. Osamiše starca, a nerod, glad i nemiri jače udariše, odomaćiše ko i guba na gubavom jaretu. Vuk grize očnjacima – ćesar sa zapada, zmija pecka račvastom jezičinom – dužd s juga, vladika komituje sa istoka, a nadvezir urla sa sjevera. Neplivač zagazio u maticu da je pregrađuje.
Suđeno mu da je sam.
Hercegovina ne imađaše ništa vrijednije, snažnije, poganije, pametnije, mahnitije niti dostojanstvenije od Alipaše. Poskoka!? Možda samo tog strašnog gmizavca. Najmanji a caruje uzdignute glave. Gazija se – puše od bijesa i ponosa. Ne napada dok se neka glava ne pomoli mimo njegovu, a onda je neumoljiv, smrtonosno zabada račvasto otrovno koplje.
Volim ga i mrzim, zavidim i sažaljevam – istovremeno. Neuhvatljiv, od djetinjstva je takav. Tukao se sa odraslijim, kršio ih i turkao u Bregavu. Komšije kudile su zločasto dijete, a u mejtefu hvalio ga hodža, degenečili su ga roditelji, curice iza kanata uzdisale su, vršnjaci prijetili su a uklanjali mu se s puta.
Nesta ga, godinama mladića Alije ne bi u Stocu. Teška vremena zavladaše Hercegovinom, za vlast se rvaše prvaci.
Kao iz vedra neba banu Alija. Zajaha. Sasiječe neposlušne, nauči pišati niz vjetar. Ko je sporije učio gubio je glavu. Raji oblakša, jer i zulum je snošljiv dok je od jednoga. I najsnažnijem vjetru se može oduprijeti, duva u jednom pravcu. Stabla čupaju manji vjetrovi, povratni – združeni.
Čuvaj se insana sa tanke vlasti.
Zmijčak je opasan dok je na vrelom kamenu, nepovinljiv ni pred blavorom, susreti im se završavaju uništenjem. Pod hladnim kamenom zmija je polumrtva. Ni Alijin brat nije učio brzo, gušterica ga domami na zmijski toprak. Ubi ga rođeni brat. Povukoše se blavori, poskok isuka glavu za glavu iznad ostalih – Alija zajaha Hercegovinu.
Ima li pravo brat ubiti brata ako je i neprijatelj, i ako je zlikovac, i kad je potrošio svoju glavu – ima li pravo ubiti brat brata? Smije li po cijenu vlasti, za ljubav pravde, smije li ikada ubiti brat brata?
Koliko je vladara ubilo oca ili brata da prigrabe vlast, a to pravdali potrebom pravde i dobrom raje. Od pamtivjeka se loša braća sukobljavaju na mrginju, uvijek su za to imali opravdanje, dovoljno je da krava drzne rukohvat trave preko međe. Glave su padale na mrginjama, od bratske ruke, ali se selo nije davalo zavarati da je uzrok rukohvat, uvijek je to bio prestiž – neki. I Rizvanbegovići su imali svoj mrginj – neki.
Doći će desetine hiljada čeljadi na Bunu, na dženazu otančaloj vlasti. Okupiće se bijeli dunjaluk – milom i silom. Vladar suneti unuka ljubimca, ko ne dođe obilježio se – dušmanin je Stambolu.
Što je vlast tanja to brže saznaje nevažne stvari. Kočijaška posla. Do ićindije zna šta je ko rekao u Blagaju, do akšama u Gacku... Brojne su haber-efendije, uhoda do uhode. Sladili bi se kad bi mogli uhvatiti muštuluk – Ragib se drznuo, nije došao na Bunu. Gadim se sam sebi, pri pomisli da ću ići – a ne smijem ne otići. Ne ličim na Ragiba – drugi sam neki. Povijena leđa – bez zvijezde na čelu. Zbog jedinice. Drukčijeg me vide ljudi – pravih leđa i širokih pleća. Nema neranjiva čovjeka – svaki ima svoju slabunjavost. Vješti je kriju kao zmija noge. Alipaša je najbolji lovac ljudskih bola. Ulovio je i moju – Fatku. Da je udam u Gacko, poručio mi i priprijetio.
A i ona, krmača, povjerila se tetketini, udala bi se ali joj ne da babo. Žensko ko žensko; duga kosa kratka pamet. Od uha do uha, do Alipaše. Ko da ga gledam, sladio se, "e neka je u belaju", govorio je. Još da je dovedem na Bunu, na noge, ko zna, bili bi u stanju i da je ukradu, silom odvedu u Gacko. A pitanje je bi li se i ona protivila: Bolje popa vezati nego se za njim natezati. Ne dam joj na Bunu.
Kao da je meni u inat podigao ljetnikovac na Buni, da mi je uvijek pred očima, da ga sanjam. Dva bivša prijatelja u dvije strane Bišća polja. Alija na pitomini obala Neretve, Bune i Bunice, a Ragib u kamenjaru žedne Opine. Zabijelio dvore i visok minaret, kao da iz njih govori, ovo sam ja, Alija, vidim i tebe u pločari-stračari. Da si znao, da si me slijedio, bio bi neko. Odgovaram ti silni Alipašo, priznajem bjelini, iz izobilja sam preprtljao u fukaraštinu, ne kajem se, duša je puna, i pločara može biti bjelja od dvora. Moj Alija, muči te moja sjena, nenatrunjena duša, u velike si jade ubrusio, dušu začepio pa ne čuješ poruke jažvi Bune i Neretve: "Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur'an mudri. Svako živo biće će smrt okusiti; i samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti zarade vaše, i ko bude od vatre udaljen i u džennet uveden – taj je postigao što je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje." Mene tamo čekaju bijeli dvori, vječni, a tebe ni pločara: "Čekaju me džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u njima ću vječito ostati, takav će biti Alahov doček." Alipaša, nemoj me žaliti.
U naravi je insana da se kinđuri, preseljava u novu munduru, zlatom obasjava, zajahuje bijesna konja, izviruje glavom povrh rasta i gomili mudruje. Zbog toga su izmišljeni zborovi. A i raja ih treba, srednjaši da povlađuju i ogovaraju, dogornji da se očešu o čelne. Igra je stara od pamtivjeka. Jak vladar igra svoju igru, nije mu do mudrovanja, ne plaši se da neće doći do okupljanja, tek kad otanča mudrovao bi, jedva čeka kakvu godovinu da se pokaže, a kad tanka stožina još i rasklima, silom uokružuje i zgoni raju. Brojnošću zgona dokazuje snagu. A raja ne voli da je gomila, iza nabakamljenih obraza prepoznaje blijede bore, a ipak hrli u bujicu, dopunjava čopor, izmiče batini goniča. Mutna vremena su smislila: tiha voda bregove valja.
I mevlud je Alipaši mala godovina, pridodao joj je i sunećenje unuka, po tome se vidi koliko je otančala vladarska greda. Treba sjaj zlata pokazati – čim više svjedoka. Glavari idu od kuće do kuće: "Svi na mevlud", naređuju. Teško je ne odazvati se, zakrpu izdaje ponijeti – na šerijat "udariti", Muhammeda i Sultana "povrijediti." Koliko je viđen čovjek toliku će mu zakrpu prišiti, bundžijom nazvati, iz naroda ispretati. Ćosanje sa duždom, ćesarom, vladikom... izmisliti – optužiti. Za rođenu ćupu će mu borbu nametnuti – o sebi se zabaviti. Onda se i jaja na takvom mogu goniti.
Mahala izviruje, na moju kapiju poviruje, pita se, jesam li vjera ili nevjera. Imam li još gaireta, ili su i moja jedra poderana. Uistinu, i ja sam olupina, bespomoćno trandam po avliji, bolna je to istina – kičma je povijena.
Na mevlud ću.
Koliko ih je jutros u pašaluku na istoj muci? Očima u slavljenika ne mogu gledati, a kinđure se i pripravljaju da mu uveličaju gozbu, i kočijašima pod obuću podastru počasti.
Jadan je insan kad su u njemu dvojica.
Još teže ako potraje.
"O Alahu, koji vlast imaš svu, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš. Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ, u Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, uistinu, sve možeš."
Samo Fatku imam, za nju pogled u opanke povijam, protiv Boga se klanjam, mrznika zagovaram. Oprosti mi: "Alah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se njemu klanjajte, to je pravi put."
Sila Boga ne moli.
Ići ću na mevlud. Moram se pokazati. Fatki ne dam. Kako joj objasniti, dokazati, mladost saulisati? Neće razumjeti. Biće to razgovor gluvih. Ubjeđivanje dvaju umova. Dva uma sa dva druma. Kažem joj da ne ide na Bunu, odgovara da bi išla. Velim da je mlada pa neke stvari ne razumije, odgovara da često pretjerujem sa svojim godinama i saznanjima. Natuknem joj da se Alipaša preko Zaima sveti meni upropaštavajući nju, to je uzjari, pa veli da mislim samo o belaju – slutim. Čudni su umovi – ni jedan isti. Slični da, dva ista – nikad. Mogu se poštovati, približavati, drugovati, voljeti, ali poklopiti – nikad. Sretnu se sunce i mjesec putujući beskrajem, hladnoća združi mačku i miša, psa i zeca, kuga združi sita i gladna... sve je moguće u božijem dunjaluku osim dvije iste pameti. Ako su još i na različitim drumovima, vjerničkim i nevjerničkim, mlađanim i ostarjelim, vezirovskim i kmetovskim – nema zajedničke raskrsnice. Putevi orlova i vrabaca se ne presijecaju. Fatka je dio mojih žigarica, a ja stanovnik njene duše, dva insana uvezana sa mnoštvom uzlova, a misli se nikad ne sretnu, njene nebom plove a moje na zemlji tavore. Nespojive su.
Kako je od Zaima otrgnuti, od otrova odmaknuti? Za moju pamet otrov, za njenu je melem. Dvojica Zaima ne mogu u jednoga. Objašnjavao sam – ostala je pri svom melemu. Upinjao sam se: "Lijepa riječ je kao lijepo drvo; korjen mu je čvrsto u zemlji, a grana prema nebu", nakanila da povezuje umove s neba i zemlje. Neiskusna je – ali ima pravo na sebe: "Alah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno, i nasilje, zabranjuje, da pouku primite, On vas savjetuje."
Ne voditi je na Bunu – opet je sjetovati.
ALIPAŠA – 2. Samo rekne budi i ono bude
Samo da prođe taj mevlud, razmišljao sam brijući se tupom britvom. Nagrdih se. Zapiša krv. Pritrča Fatka. Otvori duvankesu, sa tri prsta zagrabi duhana, pa posu po rani. Obnavlja duhan – bježi očima.
Bezazlene rastočene bobe plivaju u zejtinu – umilne oči. Žalosne. Ovlažiše i moje. Kresnuše pa se podnimiše. Zašto si nerazuman moj babo, kao da me zapitaše. Razuman sam moja Fatkice, znam šta činim, shvatićeš do koju godinu, odgovoriše moje. Činiš mi žao. Da je živa majka, razumjela bi, nasamo muhabetila bi s tobom, odobrovoljila te i otpravili bi me na Bunu. Mom dragom Zaim-agi. Gorim, pomahnitah za njim. Ne može to vidjeti muško, pa ni očevo srce. Ne zamjeram ti, dobro mi misliš iako ne činiš dobro. Ljepotice se otimaju o Zaim-agu, mame age i begovi, nude miraze, a on begenisao tvoju, ispružio prijateljsku ruku, a ti se oglušio, srce mi sakatiš, dušu i razum uzburkavaš. Kao suluda trandam po kući i avliji, ne okušam, ne kvasim usta, ne dokučujem sna, pretražujem sreću, polubudna grlim ležaj, ljubim jastuk, tepam podmukloj tmini, podbula jutro dočekujem, znojna oplakujem ljubav. Molim se Alahu za tvoju dobrotu i razum, da nadođeš i Zaim-agu begenišeš: "I Mejremu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove vjerovala." Nadam se u pravdu Njegovu – nadoćeš: "Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Alaha – vječno je." Babo, plah si, ali dobre duše: "Čovjek i prokljinje i blagosilje, čovjek je doista nagao." Kad Zaim-aga niz Busak projaše, pa ga užarene oči ljepotica obrlate, jedna će ga zarobiti, šejtana mu kupiti, u vrele prsi domamiti – smetnuće mene. Presvisnuću, sebi kidisati, u čatrnju skočiti... i tebi babo zlo nanijeti. Otančaće život. Izluđujem pri pomisli da mu druga spava na grudima. Dina ti, pusti me na Bunu... Ćutim joj misli. Opet nam se sudariše pogledi.
Hrđobetno janje drhti na nogama, a već među vukove zalutalo, na misli mislima odgovaram. Zaljubila se u gaziju. Jest momčina za mejdana, ašikovanja, bacanja kamena s ramena, utrkivanja i bucanja mješina. Za svašta ga je Alah stvorio, osim za – domaćina. Iman – stiman, pitan – mitan, kršan – ljubljen. Ali janje moje nedomilovano, život traje duže od plamena ljubavi. Traje dok se žar ljubavnog plamena u prah ne pretvori. Težak je život koji se nadovezuje na garež plahe ljubavi. Po rađanju evlada utihnjuje milovanje, presahnjuje muško gazijanje i žensko bedrijanje. Svakodnevica umiruje pomamne, pa prizivaju mir i tišinu u osami – da sanjare o sreći. Šejtani ti onemogućuju susret sa srećom, podmetnuli ti samo njen odbljesak – tren ljubavi. Vuk upada u selo, razvaljuje jedan tor, kolje ovce, ustravljuje domaćina – jednog po jednog. O vuku najprije pričaju, lažno sažaljavaju prvostradalog, zvjerku ogovaraju, ali o pomoći i ne pomišljaju. A kad vuk uzme maha, osili se – noć i torina, u crno zavije više domaćina, tad se grupica po grupica usplahirenih sastaje. Vučja koža na povjetarcu hajke zaviori se. Zaim je sela u crno zavio, i babo mu vučje završio, na cetinjskom kocu ohladio. Treska pada uz ćepalo, kruška pod krušku, junak uz mezar junaka. Sahranjuju mudri, ali i nejaki. Jadno je biti mlada udovica, još bolnije junačka. Mučno je u svom čedu saulisavati poganu uzavrelu krv predaka, neobuzdanu mladost odvraćati od osvete, premićenih ruku brojiti noći čekajući sina, klicu kobne sahije u glavi stiskati – zlu sudbinu čekati. Ti si tek izmiljeno janje, naivno prizivaš Alaha, moliš za moj razum. Dozvan je, već ti je poslao znamenje – vatru ljubavi. Nevolja je što tvoje godine vide samo plamen, moje vide i ono što tek treba da se osvijetli. Vidjeće i tvoje, ali kasno. Zaim ne ide, on tutnji, dušu ti razdire. Jaka grmljavina je bez kiše, krupom završi: "Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti, ni brda u visini dostići. Sve je to ružno, Gospodinu tvome mrsko." On sve mjeri jednim kantarom.
Završih brijanje. Kresnuše se oči i, opet, presjekoše misli.
– Obuću! – zapovjedih.
Nepotrebno se zapošljava, iznosi po jedno, potuljeno dodaje. Prihvatam i obuvam; šlape, napršljake, obojke i opanke.
– Javlja li se Omer? – ote se misao, okliznu niz jezik. Ne odgovori. Da ne bi stajala preda mnom, donosi opet jedno po jedno; džamadan, fermen, šalvare, silah, fes... i nježno odlaže. Vršimo radnje, a misli su daleko od njih, njene na Zaimu a moje na Omeru. On je momak za nju, viđen, veseljak, radiša i štediša, zbori ni malo ni mnogo, a ima i dobru pasanciju. A i babo mu, Memišaga, ugledan je trgovac, poštovan Mostarac. Obadvojica bi, samo da kučka mrdne repom, dotrčali po nju – u podne, u ponoć. Iznio bih im je na rukama, srcem dao. Ali jok, june ko june, đe odgradi kidiše. Da bira ko jedna po jedna: "Ali nevjernici lakomisleno slijede strasti svoje – a ko će na pravi put uputiti onoga koga je Alah u zabludi ostavio. On je uzvišen i na nebesima i na zemlji. On je silan i mudar."
– Onomadne sretoh Memišagu –zapodjenuh o Omeru.
– Zaim-aga je bez baba, Smail-agu nisi ni mogao sresti. Siroče je ko i ja..! – jedva se provukoše riječi kroz suzama ovlažene gubice, poganice.
Grehoto babova, i tu se našli, siročad u plahoj ljubavi. E moja hanumo, rahmet ti bilo, blago tebi pa ne čuješ ove jade. Našu Fatkicu za sina zulumćara!? Da saznaš jadnice, mezar bi izvratila. Da si sa mnom, da zajedno mislimo, dijete smećemo, na pravi put okrećemo... Pravo si zborila, da se Smail-aga neće glave nanositi, siročad će ostaviti. Bi tako, odmah iza tebe, dohakaše mu Crnogorci. Mnogu je fukaru ucvijelio, na sablju natakao, glavu odrubio, na kolac nabio, i njegova je tako završila. Sin, Zaim, nastavi isto čim doraste do konja, u belaju je kalio život, glavu u torbi nosi, po smrt sto put poručio je, pa onda nameračio na Fatkicu. Čim kakav dernek eto ti ga u Blagaj, u sestre ti, a tetka ko tetka, muteber joj da divani sa jednim Čengićem – uvaljuje mu Fatku. Domamljuje i nju i njega, pa onda od žene do žene, jezika do jezičine. Ponosi se, a ni sama ne zna čim: "U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat, ta najneprijatniji glas je revanje magarca." Obenđijala je, dopovezala ljepotice, a kad sirotici bi potrebna nježna ženska ruka, pranje, presvlačenje, maženje, nigdje tetke ne bi, poručivah, dozivah, obećavah djetetu toplotu sestre tvoje, oglušila se i ogriješila – o sirotu i dobrotu. Sada je priziva, mahnitlukom ponosi, baksuzluk donosi. Uvijek se praznom veličinom kitila: "Ako neko želi veličinu... One koji imaju rđave namjere čeka patnja nesnosna i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna... Oholost na zemlji i ružno spletkarenje – a spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe." Ni u jednom susretu za sestričnu ne pitaše, svaki put mi je nudila neku ženu, zabavljala sebe skrnaveći tebe. A kad se i toga naćeifila, a dijete prispje do zgodne cure, okrenu zlo na nju, ružno joj pletivo zametnu, jedinicu odvoji od oca, srce joj raspolovi, pretoči sreću u tugu.
Fatkica požuruje sa sedlanjem konja, privede ga sofi – da uzjašem lakše i odjašem prije. Htjela bi bez govora, mrsko joj reći i Alahimanet, a moraće. Ostaće sama, povući se u odaju, na sećiju, dumati, dumati, dumati... Od malih nogu, kad je tužna, osami se, tuguje na sećiji. Opet joj osjećam misli, kao da govore. Idi čim prije, ne volim da si blizu, najsretnija sam kad sam sama na sećiji. U miru se presabiram, otplačem ili otsmijem, na njoj snujem život. Samo na sećiji znam da razmišljam. Idi babo, idi, sretni ti puti, idi. Znam te babo, pogleduješ me, pitaš se; volim li te ili nisam. Poštena sam, ni sama ne znam šta osjećam. Nije dragost, ni mržnja, a oboje je. Idi!
Zajahah konja. Jedva izvukoh godine.
– Poljubi baba u ruku! – rekoh vidjeći da je u odsutnosti zaboravila tu obavezu. Priđe, poljubi – bez avaza.
– Melek, a ljut!? – rekoh da bih je odobrovoljio, veseliju ostavio, mirnije jahao.
– Šejtan, šejtan babo, kakav melek!? Meleki su na Buni – reče prije nego zasu suzama. Otrča u odaju, povrati se, doda: – Alaheimanet. Poselami svakog ko upita za mene.
Poslije pedesete svaka godina oku olova na noge ovjesi, jutros osjećam svaki dram, jedva konja zakoračih. Ne mogu kao što sam mogao, teška je to spoznaja. Breme godina izokrene čovjeka – i pamet. Ranije sam mogao stići i uteći – na mejdanu se isprsiti, a sa olovnim nogama mogu se samo sa sećijom i mekim jastukom ravnopravno nositi. Pozne godine zazivaju teške misli, one strah, pa se starac vraća u djetinje stanje, potrebna mu je zaštita – od nemoći. Rijedak je starac koji prizna tu bolnu istinu – ne dam se ni ja pred dušmanima. Da nije olova danas me Buna ne bi vidjela. Da, da, od straha idem. Bojim se sjene: Starosti gora od bolesti, a mladosti prođe u ludosti. Vezah se za dijete, zabatalih sebe. Da se oženih na vakat imao bih sadrugu, dobro i zlo dijelili, starost uzgor držali, a ovako, otići će Fatka, danas ja li sjutra, za Zaima ili Omera, otići će, a ja, kud ću ja? Niđe nisam prispio. Da sam se oženio, da sam ostao u Stambolu, da slušah Alipašu, ili... Koliko sam u životu prošao raskrsnica, toliko sam života propustio, a ja tvrdoglavo jednim putem grabio sam. Ali, nije mi žao, pošteno sam hodio, u ovaj život doplovio, obali lađu priveo. Pošteno sam živio, pa i uz sve ove jade ne priznajem poraz – nisam se nasukao.
Alipaša me godinama udarao po životu. Golema zla na mene sručio, i evo, riješio i da me sahrani živog. Kidisao je i na Fatku.
Bijasmo petogodišnjaci, čamprazi, vižlad – Alija i ja. Sokak se o jadu bavio zbog naših marifetluka. Kola smo isprezali, konje izoglavljivali, tovare driješili, u čatrnje lame bacali, ruže po avlijama kidali, malu đecu cvijelili... Jedno jutro se ulunismo – prvi dan u mejtefu. Ranije sam došao, na kaldrmu džamijske avlije sjeo, zagledao dječurliju. Aliju čekao. Pojavi se neki novi dječak, Alijica, izbijeljen i obučen mimo nas, zalizan, važan – ozbiljan. Od tad kad smo se god susreli izgledao mi je drukčiji nego je bio prije.
Više sam od hodže dobio batina nego mi je na glavi dlaka, a on ni jednom. Mučio nas je znakovima, prvim ajetima, Alija ih je savlađivao bez muke. Kad sam naučio prvi ajet, on je već znao suru. Još u mejtefu znao je Kur'an ko hafiz.
Otpraviše nas u Stambol, predadoše jednom rođaku – u medresu. Ne izdurah ni heftu, drob me mučio, proljevom se cijedio, žudnja za hercegovačkim kamenom lomila me i slomila. Vratih se u Stolac – napustih jarana.
Kasnije mu se izgubi trag, oprečne sahije stizale su, govorilo se da je i do sultana dopirao, drugi su mislili da se samo hvalisao – a ostao nepismen.
Izvlačile su se godine, Turska je tančala, sultan se bavio nemirnim granicama i neposlušnim vezirima. Vlast i u nas otanča, osiliše se age, ne držaše ni do Boga ni do cara. Harač i zulum raji prekipili su, bunili se – glavama kitili koce. Bezvlašće ovlada Hercegovinom.
Po pravdu se išlo i do Stambola, džaba, Drina opet ostajala je kriva. Pred zulumom kičme se heriše, nemoćni prestaše tražiti pravdu na zemlji, zavapiše u Njegovom pravcu. Ako pobijede raji će biti selamet, govor
ili su otimači vlasti, a bivalo je ko i vazda prije: Tukle se jetrve preko svekrve.
Jedno jutro Alija Rizvanbegović osvanu u Stocu. U mutnoći i on oćutio smrad vlasti. Došao da zavlada bar stolačkom nahijom.
Tih mjeseci stizale su brojne sahije o bojevima, naročito su uznemiravale one iz Srbije. Po kahvanama se prepričavalo o golemoj buni u Beogradskom pašaluku, veličao vođa, neki Crni Đorđe, koji je prijetio da će uništiti i tursko uho. I kod nas usplahiriše se Turci, pokretali su ordije, među muslimanima prikupljali su dobrovoljce – silom. Naša raja bila se ušutila, gledala je u age i begove, vlaška vedrila čela, a latinska raja je mudrovala. Alija se oglasio prvi, otvoreno stao na tursku stranu, okupljao je i on dobrovoljce, ali mimo turskih saznanja, gotovo da je to radio isključivo za svoj groš. Nisam mogao da ga shvatim i prihvatim. A onda dojahaće i pred moju kapiju.
– Ragib-aga, došao vakat, valja braniti Din – reče nakon selama.
– Nije mu do mene – odgovorih ne izjašnjavajući se.
– Turska je slaba, znamo – prošapta, zamisli se pa doda – ali je još kadra ugušiti Srbe.
– Nikad se ne zna!? – ne odredih se.
– Zna, moj dragi Ragib-aga, zna! Taze sam od tuda, taj Karađorđe je zametnuo veliku bunu, namučiće Turke, ali ne može pobijediti.
– Ja, ali uz njega su Crnogorci, Bugari, Austrijanci, dosta Bošnjaka, čuje se i za Arnaute.
– Ima toga, ima – reče nakon kraće šutnje.
– Ni Rusi neće sjediti presamićenih ruku, poduprijeće krst – rekoh nakon što i ja odšutih.
– Pričao sam sa dosta onih koji poznaju obje strane, a i razmišljao dugo, uprtljavati se ili jok, pa kad zaključih da Srbi ne mogu dobiti, onda mi je mjesto na drugoj strani. Bude li tako dobiću više od uloga, znatno više. Ti si mi najdraži prijatelj, nudim ti i više od onog što možeš ponijeti.
– Znači, pozivaš me na ordijanje, gdje se gube glave, a najbolji prijatelj!? – i našalih se i prigovorih.
– Da, prijatelju. Ne pođeš li milom sa Alijom, moraćeš sa Turcima. A to nije isto. Rijetki su živi koji su išli za njima. Ja znam čuvati sebe i svoje, i u boju.
Okupi buljuk Stočana, za čauše postavi mene i Šunju iz Dubrava, a on, Alija juzbaša, stavi se na čelo kolone i povede nas put Bosne.
Tamo nas dobro dočekaše, uključiše u tabor gdje su bila dva buljuka Anadolaca, iskusnih ratnika. Odmah nas prebaciše u Beogradski pašaluk i uvedoše u borbu. Bijahu to manji okršaji, mi redovno brojniji, vještiji, pa i uspiješniji. Mjesecima pobjeđivasmo.
Na prepad, jedne mrkle mokre noći iznenadiše nas Srbi na spavanju. Desetak ustanika rasturi čitav tabor. Bunovni, iznenađeni i uspaničeni i ne primismo borbu. Kako upadoše tako i nestaše. Kad svanu okupismo se. Manjkala su sedmorica. Među preklanim bijahu bimbaša i dva čauša, i oni kao i ona četiri askera bijahu Anadolci. Čudno?
Alija posta bimbaša, a Šunje i ja juzbaše. Promijeni i čauše, postavi naše, Stočane. Novi bimbaša je izbjegavao okršaje, zaobilazio, grickao sa bokova, pa se povlačio. A kad borbu nije mogao izbjeći uvodio je Anadolce, nas je ostavljao u rezervi, ili nas uvodio sa krila – čuvao. Od razbijenih tabora sakupljao je samo askere Bošnjake, dovodio ih na mjesta izginulih Anadolaca. Anadolaca je tako bivalo sve manje. U jednoj borbi, baš oni, izginuše listom. A i ono što osta, ne vjerujući nama – razbježaše se.
Polovina je druge godine bune, osamsto šesta, očekujemo konačnu pobjedu, radujemo skorom vraćanju kućama, pa i više izbjegavamo okršaje. Čuva nas Alija – zbog sebe. Javiše da je konačno na redu odlučujuća borba, na Mišaru, i da se dobro pripremimo. Jedan zarobljenik kaza da se Srbi spremaju da udare na Ilindan. U zoru. Alija je odlučio da se baš u posljednjem boju pokaže i nametne Turcima. Tako se i ponese, preuze težak zadatak, da golim rukama grće žeravu.
Sjati se znatno veća ustanička ordija nego smo predviđali. S lijeva nam Turci, a s desna Bošnjaci, zabrinusmo središnjim položajem. I uplašismo. Kad još doprije glas da, baš ovu bitku na srpskoj srani vodi glavom Vožd, Crni Đorđe, dođe do pometnje. I Alija se sneveseli, priđe mi, šapnu:
– Nemamo izbora, moj Ragib-aga. Neka nam pomogne Alah.
Nagrnuše ko pljeva, prsa u prsa, pokolj – Sudnji dan. Prvim naletom pola boja dobiše. Shvativši da nemamo nade, Alija izvuče tabor, povuče u dubinu šume. Dograbi jedinog zarobljenika, pa ga posla na srpsku stranu, da javi o predaji tabora.
Dopadosmo nekom Risti Stamatoviću, koji kad vidje bimbašu, u želji da Srbi saznaju o turskim planovima, insanski nas primi, i sprovede vojvodi Stanoju Glavašu.
– Turčine, zbori šta ste sjutra naumili!? – dreknu sila od čovjeka.
– Gospodaru, na daleko poštovani vojvodo Stanoje, ja nisam Turčin – iznenadi me Alijina prevrtljivost, snalažljivost. Srbin sam, Aleksa. Moj prađed Aleksa Obrenović, koji je živio u Peći, raspori agu na njivi, pa pobježe glavom bez obzira. Kad mu Turci nanjušiše trag, da bi spasio čeljad, na brzinu primi islam i prezime Obrenbegović. Djed će kasnije pobjeći u Stolac i prozvati se Rizvanbegović. Djed me zakleo da se vratim u srpstvo, pa evo, kad vam je najpotrebnije, dolazim i dovodim tabor naših Bošnjaka. Svi su porijeklom Srbi, i odlučni da pomognu bunu. Ispunjavam želju i djedov amanet.
Povjerova mu vojvoda, ali kaza i da će ga provjeriti. Naš tabor dopuni Srbima, pa ga predade Aleksi-Aliji. Ne skide mu ni odježdu. Već sjutri dan uvedoše nas u borbu.
Vodismo krvave bojeve sa Turcima. Teško mi se bi klati s našim, Bošnjacima. Aleksa dokaza sposobnosti za bojevanja, i ovu bitku vodio je umješno i hrabro, naročito bi uspješan u borbama prsa u prsa. Iznenadio je i osvojio Srbe, pa već treći dan dođe vojvoda Stanoje Glavaš da zahvali Aleksi. Pobratimiše se.
Dobismo bitku na Mišaru. Žestoka, do istrebljenja. Velika srpska pobjeda, ali i Aleksina i naša.
Osokoljeni ustanici u hodu su kršili Turske utvrde. Narod nas je dočekivao sa pjesmama i pogačama, sokolili nas i priključivali se. O Aleksi se brzo širio glas, u koje smo god selo upali, tražili su hrabrog hercegovačkog junaka, Srbina, Aleksu, grlili ga, starci, žene i djeca. Za dvadesetak dana dospjesmo, čak, u Deligrad. Tek tu pade komanda – predah.
Nismo se ni ohladili narediše – pokret. Dvije-tri hiljade hrabrih pješaka, i oko pet stotina konjanika, i jednim topom, preko Jastrepca i kroz Jankovu Klisuru, izbismo u Toplicu. Oslobodismo Prokuplje.
Ni tu ne bi vremena za predah, javiše da ozdo nadiru Arnauti, pa im krenusmo u susret. Čuvši tu naredbu ustanike obuze oduševljenje. Trčali su u korak sa konjanicima, kao da idu na piće ili kakvo veselje. Trčali su kličući Lazaru i Obiliću. Pregazismo Lab i Kuršumliju – izbismo na Kosovo.
Srbi na Kosovu!
Pjesma i suza, na Kosovu – iz svakog srpskog grla i oka.
– Jaši za mnom! – iz meteža izroni Aleksa. Kad se osamismo, šapnu: – Vodim te do turbeta cara Murata, ja li mjesto stradanja cara Lazara. Po volji ti.
Ukaza se više manjih turbeta, podignutih na mjestima gdje je kanula kap sultanove krvi dok su ga prenosili, a onda se zabijeli golemo zdanje, turbe cara Murata opasano debelim zidovima. Nisu ga skrnavili Srbi.
Svakojake misli se smjenjivaše dok stajah u dvorištu tekije, pored carskog turbeta. Ragib iz Stoca na Kosovu, između dva opjevana cara – Lazara i Murata. Imaću šta pričati po Hercegovini, zadovoljno pomislih zamišljajući kahvanu u kojoj se znatiželjnici primiču oko mene, da bolje čuju. Misli prekinu nenadni topot.
Aleksu pozvao Stanoje. Domalo će i mene Alija.
Zatekoh šestočlanu grupu konjanika u seljačkoj robi. Vojvoda i Aleksa spremni da krenu sa pratnjom. Aleksa me dočeka riječima:
– Vojvoda nije zaboravio, došlo vrijeme da me provjeri. Odjahasmo u Peć, da bajagi vidi stanje Patrijaršije, ali ja mislim da idemo u mojih Obrenovića. Ne nađemo li ih, postaćemo hrana lešinarima – srpskim. Moli se da uspijem. Bude li loše halaliću ti, halali i ti meni – dok je govorio treperilo mu je grlo.
Ponese me svježina srpskih lica – na Kosovu. Sreću svjedoči vedrina zategnutih čela, radost, kojoj se priključila i rumena ranojesenja gora. Uznesoše me misli na moje Kosovo – Hercegovinu. Proganja žudnja za njom, ne silazi s uma. Kao gladno dojenče za majčinom sisom. Plakao sam koliko i ustanici. Oni od sreće, ja od žudnje. Poljubio bih svaki hercegovački kamen, kao što Srbi ljube svaki pedalj kosovske zemlje. U svakoj torbi ustanika nađe se po gruda zemlje, njima će okaditi svako srpsko selo, govore. Rukama su izrovali polje tražeći čvrsta i postojana grumenja. Iza nas osta crno Kosovo.
Mislio sam da znam šta Srbinu znači guslarsko Kosovo. Nakon prvog prizora kojeg tamo vidjeh, postalo mi jasno da to insan u Stocu i ne može shvatiti, jer je daleko. Hiljade Srba zajahalo je zemlju crnicu, opkoračilo kao nevjestu prve bračne noći, pomamno ljube zemlju. Ljubav je bez očiju, slijepa je i ova. Kosovo je strast. U meni crvotoči žudnja za kamenom, danima bih ga grlio, i opet nezasit ostao. Zašto ne ponesoh jedan kamičak, moju grudu, bolujući za Hercegovinom prigovarah sebi.
Srbe više ne može zaustaviti niko, izbiće i u Stambol, gledajući ih opijene Kosovom, ponesene vjerom u snagu i vojničku vještinu, te željne borbe za slobodu, zaključivao sam. Iskreno sam im želio brzu pobjedu – da i ja čim prije zagrlim rođeni kamen.
Događaji koji su slijedili najavljivali su obrt. Pokrenusmo se ka sjeveru, da pomognemo borbu u kojoj su gubili Srbi. Poklekoše u malo vremena.
Ponovi se Kosovo!
Suđeno je Srbinu da dobiva velike bitke i da gubi dosta malih. I u jednim i drugim se vidno prorjeđuju. Gubili smo bitku po bitku, dok ne doživjesmo potpuno ugušenje bune.
Tužno je bilo gledati ograde sa krvavim kocima koji su završavali srpskim glavama. Rasli su kao gljive smrdulje, mutile su umove i rušile nadu.
Preživjeli pobunjenici se zaklinjaše vojvodi da će se odazvati na slijedeću bunu, koju im je već tad najavljivao, izgrliše se, pa rastrkaše i potekoše u svoje krajeve.
Alija, ja, Šunje i Stanoje upadosmo u prvo selo, preobukosmo u rutine, pa krenusmo ka Smederevskoj Palanki, u Glibovac, rodno selo Stanoja Glavaša. Usput nam je otkrio da se preziva Stamatović, da će do nove bune živjeti pod svojim pravim imenom, nezamjećeno, i mi s njim, kao nadničari.
Najavljene bune ne bi, vremena se smiriše, ali Turci ne prestaše tragati za vojvodom. I uđoše mu u trag, pa se odmetnu u hajduke.
Pomože nam, preko svojih ljudi, da se uvučemo u Bosnu, a dalje, prema Stocu, bilo je lakše.
Kući kazasmo da smo po raznim Turskim zemljama vodili bojeve. Uspješno pometosmo tragove.
Godinama vodili smo miran život.
Poženismo se i rađasmo djecu.
Proticale su mirne godine.
Alija se opet izgubio. Stolac ga gotovo i zaboravio. Kako se dugo nije javljao, počelo se sumnjati i u njegov život. Neočekivano, javi mi se sahijom iz Anadolije: "Kako znaš i umiješ dođi u Stambol – smjesta", poručuje.
Nađosmo se iz Mostara, Gacka, Konjica, Foče... iz svekolike Hercegovine, blizu sultana u Stambolu. Alija nam pojedinačno dokaza kudret-sat – postavljen je za hercegovačkog vezira. Bavio se Katul fermanom, kazivao imena onih kojih će ubrzo nestati, tražio od nas nova imena da ferman smrti obogati. Dade nam prikladnu monduru, pa u pratnji silnih momaka, sa kojima se tamo proslavio, krenusmo put Hercegovine.
Nakon napornog putovanja ujahasmo u mostarsku svjetlost. Odmah se vidjelo da smo slobodom ogranuli šeher. Ljudi su razmicali obrve, i bore im se na čelu veselile. Srcem nas dočeka svenarodna bujica. Vezir ujaha uzdignute glave. I sokaci su na koljenima, i oni rastvorili kapije. Silnik podanike i ne vidi – sila boga ne moli.
Još je iz Stambola poručio:
"Svi muški između osamnaeste i šesdesete da se okupe..."
Danima sam dumao gledajući opet neprepoznatljivog Aliju, divio i plašio, neobičnom ponašanju imbretio, ponešto mu zamjerio i prešutio. Čekao sam da vidim kako će se ponijeti oni što su se osilili, jesu li se Alipaše uplašili. Hoće li se pokloniti?
Alija je nepridošle bilježio u tefter, pandurima izdavao narudžbe za ubistva – a i prije teferiča već poubijao neke. Iznenadio je: "Da, ovo je dan Strašnoga suda u koji vi niste vjerovali." Na kolac nabi dvojicu poganćera, one što su prijetili raji nakvom silom iz Stambola i na prijateljstvo sa silnim pozivali, plašili i oko sebe strah sijali. Ovakav početak vladara nisu ni sanjali. Raji sam se priklonio, da i silni silu osjete – radovao se uz njih: "Zašto oni ne putuju po svijetu da vide kako su završili oni prije njih, koji su bili jači od njih? – Alahu ne može ništa umaći ni na nebesima ni na Zemlji. On uistinu sve zna i sve može." Čovjek ne može što i Alah, ponekad mu se učini da može i više, kao što se tog petka činilo Alipaši: "I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati." Alah je na nebu, a Alipaša u Hercegovini: "O ljudi, Alahova prijetnja je, zaista, istinita, pa neka vas život na ovom svijetu ne zaslijepi i neka vas šejtan u Alaha ne pokoleba." Nije lako posnom Hercegovinom vladati, bundžije miriti, raju od samozvanih moćnika oslobađati – da li ipak treba ovoliko ubijati?, pitah se, ali ostah bez odgovora: "Gospodar moj pobjeđuje istinom. On dobro zna i sve ono što je veoma skriveno." Moja pamet ne može dokučiti njegovu pravdu.
Pred akšam bijeli dunjaluk pokri čaršiju, ni igla s neba ne bi pala na zemlju. Fukara razdragana, a agama i begovima iz očiju viri zort: "A da ti je vidjeti kad ih strava uhvati – umaći neće moći, iz bliza biće ščepani." Do juče im bijahu tijesni drumovi, danas bi prošli kroz iglene uši: "Dan vam je određen, ne možete ga ni za čas jedan zaustaviti niti ubrzati." Mislima tijesno: "A šta će im biti od koristi kad je život na zemlji bio i prošao."
Ni mi, prvaci, ne viđamo Alipašu. Muhabetimo preko njegovih kočijaša. Izgleda da je već tu bio početak njegovog pada. Već nas je tada počeo gubiti. Držao nas je po strani da ne bi dijelili vlast. Žena i vladar su slični. Djevojka i čovjek traju, istinski, samo do udaje i preuzimanja vlasti, počeh shvatati smisao mudrih riječi. Nestrpljivo očekivasmo naveliko najavljen zbor: "Gospodar naš će nas sabrati i onda nam pravedno presuditi. On je sudija pravedni, sveznajući." Poslije toga bićemo pametniji, upućeniji i vještiji u vođenju reda i mira. Valja dio vlasti preuzeti i pravedno vladati.
Brojna zlatom okovana pratnja unjedri nakinđurenog pašu, slježe niz Bjelušine, pa ga iznjedri u Kujundžiluk. Sa ćilimom prestrtog hajata oglasi se prvi hercegovački vezir. Grlovito:
"Hercegovci, braćo!"
Utihnu i posljednji vrabac sa do neba visokih kula i minareta. I Neretva obuzda huku, umiri tok, pokloni se valiji, pa poče upijati riječi, i naramcima, kao svetinju, vraćati Njegovim govorom:
U raje čela razvedriše, a efendija pokunjiše - fukara se poče zaklinjati Alipašom.
Do tada se ajani pozivaše na islam i Tursku, Alipaša se pozva na ljude, mir, red i rad.
Preskoči i Njega – Alaha Mislosnika.
Zamjeri mu se, debelo: "Hvaljen neka je Alah, stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa dva, tri i četiri krila čini izaslanicima. On onome što stvara dodaje što hoće, On uistinu sve može."
Alipaša obeća Hercegovinu očistiti od hajduka, crnogorskih komita, ovdašnjih silnika i krvnika, da svaki insan bude slobodan na svome. Tu zadaću povjeri Reponji, ne postavi ga za kavazbašu, za ono što će raditi, ali mu dade i veću vlast od toga imena. Arapin je, bez duše i obraza, i nema prijatelja, pa ni hilne, objašnavao je Alipaša njegovu ulogu. Reponja ti zareda, skoro svaki dan, po desetak na kolac. I gore, hrišćanima ne dade da sahranjuju svoje, sve dok njemu ne donesu po deset oka kahve po mrtvoj glavi. I onda, po više dana, na onoj mostarskoj sparini, smrđele su lešine.
I tako ti je slavobitni Alipaša, te gospodnje, hiljadu osam stotina trideset i treće godine, u ruhu prvoga hercegovačkog vezira, ugazio u svoju prestolnicu – Mostar. Ko što kazah, još dok smo bili na putu, zatečeni kajmekan hercegovački, Hasan-beg, razašalje po čitavoj zemlji, svim ajanima i crkvenim poglavarima, sve trima, da peti dan po Đurđevdanu dođu u Mostar, da svečano dočekaju vezira. I sam iznenađen veličanstvenošću dočeka, vezir se poče kočoperiti i hvalisati:
Voli me čestiti Car, srdačno me ljubi i učinio me je trećega do sebe. Ponudio mi je da budem vezir u kojem god hoću pašaluku, a ja ga zamolih, da mi dodijeli Hercegovinu od bosanskoga pašaluka, i to redom petnaes okruga: Mostar, Trebinje, Nevesinje, Pljevlje, Prijepolje, Čajniče, Foču, Konjic, Stolac, Ljubuški, Nikšić, Gabelu, Počitelj, Blagaj, Ljubinje, Gacko, Duvno i Glamoč; zatim nahije: Grahovo, Pivu, Drobnjak i Imocki. Eto, sve je dato meni, da svim tim vladam ja, moja đeca i moj rod. A sve sam to učinio zato, da se ne bi uvukao u našu Hercegovinu kakav zločasti paša. Ja sam razmislio, da je mnogo bolje, da ja kao domorodac vladam nego koji tuđin; svome domu niko zlo ne čini. Svakome ću suditi po čistoj pravednosti. Istina, hercegovački Turci mnogo su mi zla učinili, no ja im praštam sve, samo da se više ne bune. A ko učini kakvo zlo, s njim nema nikakvog popuštanja, a nije mi ni na umu, da razbojnika pomilujem; s njim je jedini razlog – glavu dolje. Pravome čovjeku – bio on Turčin ili raja, svejedno je – uvijek je mjesto kod mene. Svi će gradski Turci odsada biti slobodni od danka. Oni niti će davati caru što niti meni, samo zemljoradnici – Turci osim harača po glavama dužni su plaćati kao i raja, a to za to, što ne skrivaju žena. Ja mislim, da ću Hercegovinu nabrojiti šesnes hiljada rajinih kuća, neka oni plate, što su dužni caru, a meni su dužni davati na kuću samo po jedan forint na godinu, meni će to biti dosta, jer u mene ima više blaga nego u koga drugoga, blaga što su mi pređi ostavili. Niko od sada ne treba ni k caru ni u Stambol. Evo vam Stambol – Mostar, a evo i cara u Mostaru. U mene vam neće trebati zagovornici, koji bi vas za zlato k meni puštali, a imadne li ko kakvu potrebu – slobodno, u opancima bez pitanja neka dođe i kaže mi svoju nevolju. Ja sam onaj Ali-aga, koji sam bio i prije, ja sam obujem opanke i obučem gunjac, i idem pješke, kamo hoću. Sad, andasi, (Alipašina uzrečica), sjetite se i gledajte, što sam vam govorio, da u dobar čas pođete kući...
Tom prilikom raji podijeli nešto milostinje, nagradi prvake, i učini nova postavljenja.
I ja ti se opasah vlašću, ponovo počeh rasti, glavom po nebu skidah paučinu. Klanjalo mi se jako i nejako.
U početku mi bi nezgodno – boljeg od sebe gledati ispod sebe.
Insan brzo svikne gledati – ozgo. Krupne vidi malim, male još kraćim.
Postah i tužitelj i kadija.
Na nov način život mi omili, a ubrzo, kako to uz vlast i biva, i trbuh ovjesi.
Domalo tegobe vlasti osjetih na plećima, valjalo je stalno na konju biti, Alipašine naredbe sprovoditi, naređivati, provjeravati, kažnjavati, jahati, jahati... Nije lako odgovorno vladati!
Desetak godina Alipašom će se zaklinjati i staro i mlado. Bi kako je i obećavao, i hercegovački kamen uzelenio je, i kamen Alipaša je uljudio. Vinogradi modrinom šljunak osvježili, maslinjaci nerodnu zemlju pokrili, bostanluci zamirisali, duvaništa i djecu zaposlila, mlinari se namljeli, krtole napretali i konji zobi nazobali. Drumovi se drvoredima murava, oraha, košćela i šipaka ogrnuše, pa i putovanja postaše ugodnija. Seoske meraje okitiše bunari i čatrnje, brojnošću hajvana i sinije omrsiše. Đipnuše vodenička kola koja kanalima išaraše polja. Alipašine tvrdnje da i kamen može rađati, da će od Hercegovine sačiniti Smederevsku palanku, da Hercegovina može sebe prehraniti, koliko su god bile nevjerovatne toliko se i obistinjavaše. I dijete se radovalo, grohotom smijalo, iako je i najsitnije moralo nešto da radi.
Oblaci prašine koji su godinama zemlju golili, evo i oni posustali.
Kao da sada u postojeće dobro ne vjeruju, o gladnim godinama sa sjetom starci prepričavaju.
Slobodno, u miru i redu, besjedi i teferiči se.
Alipaša se okruži učenim glavama, koje uljudiše vlast.
I kosa na glavi propjevala je, potvrdila davno izgovorene očeve riječi, koje mi počesto dođu u pamet: Kad pristigneš u nepoznat dunjaluk, da je rahat prepoznaćeš po očima i kosi insana – pjevaju.
Do tad su rijeke neopaženo proticale između kamenja, a sad se razmilile po poljima – nadomještaju majčinu sisu. Sa brda se raja spuštala, nenaseljenu zemlju zaposjedala, rukave zagrćala – nerod urođavala.
Hercegovina se ne mora raseljavati, sama se može prehranjivati, tvrdio je Alipaša, poručivao poput Njega: "A Alahovi iskreni robovi posebnu će opskrbu imati, razno voće, i biće poštovani u džennetskim baščama naslada, na divanima, jedni prema drugima, biće posluženi pićem – iz izvora koji će stalno teći – bistrim i prijatnim onima koji budu pili, od njeg neće glava boljeti i zbog njega neće pamet gubiti."
Raja se preporodila, patnje prebrodila, džennetske bašče dokučila, sretna bila: "Jednom smo umrli – više nećemo biti mučeni, to će zaista uspjeh veliki biti."
Po selima se red pravio, neradnike, pijanice, lutalice, razvratnike, lupeže i druge džabaljebaroše po zemlji kupismo, odvodismo u ćelovine, poštenim stvorismo mir. Lopovu sijekosmo ruku, razvratnika škopismo, razbojnika naticasmo na kolac, opakim ljudima strah u kosti ućerasmo. Raji u volju uđosmo. Koliko je zavladalo poštenje, od straha, izgubljena stvar je trulila na putu, niko je nije smio jamiti.
Alipaša je volio i sam presuđivati, pravdu dijeliti. Raja ga zbog tog posebno zavolje, podržavala je i prepričavala njegove aršine.
Jedan lopov ubrao bostan, a drugi grozd grožđa. Ovako im je presudio. Za bostan ocapario ruku, a za grožđe oprostio. Očevice zbunio, pa objasnio.
Da bi vinograd podigao, treba zemlju ožegati, istrapiti, divljaku posaditi, nakalemiti, okopavati, rezati, polijevati... Da vinograd prispje do roda treba pet godina, to fukara sebi ne može priuštiti. Opraštam krađu grožđa. Za bostan nije tako. I na ulici se može naći pregršt balege, i nogom se može iskopati rupa, rukom ođubriti i špicu zasaditi, i za tri mjeseca eto ti pipuna. Lopov krade bostan jer je – neradnik.
U nekoj drugoj prilici, došavši do Alipaše, Bunjanin se požalio da mu je iz štale nestao konj. Paša pozva pandura, naredi: Da mu dovedu Hasana iz Blagaja, Matu iz Rodoča, Ibru iz Malog polja, Jovana iz Hodbine... Pandur mu pripomenu da je preskočio Dubravce, a on doda ne časeći: "Iz Dubrava dovedi prvog na kog nabasaš."
Da bi zaštitio brojne sadnice koje je naređivao saditi mimo rajine volje i razuma, zaprijetio je da će prisvojiti svako živinče koje drzne sadnicu. Par oraćih volova, ugledne kuće Perića, askeri uhvatiše kako brste maslinu. Alipaša naredi, da mu domaćin doćera volove. Čim ih dovede, na očigled okupljenog svijeta, vezir se ljutito đipnu i prekla volove. Zatim izazva nasamo Perića, kaza mu:
"Evo ti i kupi još bolje volove. Dozna li se preklaću i tebe."
Alipaša se zaticao gdje se god dobro radilo, napadno je podržavao rad i govorio: "Nek se radi i vinograd sadi, nek čekić kuca i nek puška puca..."
Seljaci nisu prihvatali nove sadnice, od duhana, krtole, kukuruza, a da i ne govorim o maslinama. Jedan kmet, koji je po moranju sadio masline, odvaži se da prigovori silnome ajanu:
– Ovo neće roditi ni za dvadeset godina. Pašo, zar misliš živjeti toliko?
– Kmete! Sadi! Alipaša će živjeti dovijeka, sadi! – odbrusio je silni.
Jedna djevojka banu na Bunu, pred Alipašu, požali se:
– Pašo, napao me, tvoj, asker!
– Što se nisi branila? – ne dade se paša.
– Pa, pašo, mislila sam da me brane tvoji zakoni... – uzvrati mu istom mjerom.
– Potukla si me! – kaza Alipaša, pa dopita: – A koji to bi asker, kučkin sin? Dovedite mi ga! – naredi.
– Jesi li išao da sramotiš, mene, i ovu curu? – Alipaša se izdera na smrdljivog Anadolca, koji je domalo priznao zlodjelo.
Alipaša poskoči, i na očigled prisutnih, dograbi sjekiru, koja se nađe pri ruci, i razvratniku odrubi glavu.
Nije prošao dan a da ko ne dođe na Bunu, da mu Alipaša presudi. To mu je podizalo ugled, bio je pravedan, prisan i duhovit. Nikad nikog nije vratio, čak ni čergara. Tako, jednom prilikom, jašemo Dabrom, kad ti iz njive iskoči kosac. Odbacivši alatku zapomaga:
– Dragi pašo! Moj beg, Šarić, natovrljo se na mene, goni me da kosim više nego mogu...
– Dovedite mi bega, Šarića! – Alipaša naredi askerima.
– Tu sam, silni, Alipašo! – javi se pristigli isprepadani beg.
– Kosi, beže! Počni iz one ćoše. Koliko pokosiš danas, izmjerićemo, biće to mjera – nadnica koševine.
Dina mi, beg oguza, i bez ručka, kosio je čitav dan, da bude nadnica što veća... Prekošeno Alipaša izmjeri koracima, uzduž i poprijeko.
– Od danas, ovo je hercegovačka mjera nadnice kosca, ovoliko koraka uzduž i poprijeko, Alipaša objavi još jedan zakon i podbode konja.
Kud sve nije stizao taj majčin sin. Nije silazio s konja dok nevjerne tome ne isušiše Vidovo polje, Dabarsko, Popovo i druge nerode, koja pretvori u voćnjake i vinograde. Znao je sve i o svemu. Svojih je imao i gdje se insan ne bi ni dosjetio. Nekih pet Pljevljana krenulo u Stambol da se potuže na Alipašu. Ovaj dozna, pa brže bolje, bosanskom veziru sahiju, da za njima pošalje ljute i brze Tatare. Pristigoše ih tek u Rumeliji i povratiše, privedoše ih Alipaši u Mostar. Osta u pamćenju vođa grupe, neki Juraj, mudrac. Ovako će ti mu Alipaša:
– Kaži ti meni, kuda ste se pripravili, i bili pošli? Komu i na koga ste se htjeli tužiti?
– Nijesmo pošli na lakomišljena, gospodaru, Bog vidi, nije iz zlobe. Ne! Mi smo htjeli pred čestitim carom, da izrigamo muku i nevolju našu, koju trpimo od nepravde i nasilja, što nam se čine – branio se Juraj.
– A ko vam to čini? – zagrmi Alipaša.
– Bogu je znano, gospodaru. Muselin, kadija i svi tvoji ljudi, što k nami dolaze – i dalje će mirno sužanj.
– Što ne dođoste prije meni u Mostar, i kazali mi sve, kako je bilo? Ja bih kaznio nasilnike i učinio sve što vam je nužno? – blaže će Alipaša.
– Po milosti tvojih ljudi, gospodaru, mi ne bismo smjeli ni pomisliti da dođemo k tebi, po tome što svaki od tvojih ljudi neprestano tvrdi, ja sam ti, vlaše, i car i vezir. Da ovo svi Turci budu carevi i veziri, ko će im moći onda služiti? I što će biti poslije toga s nama, bijednom rajom? – mjereći težinu svake riječi, i dalje mirno govoraše Juraj.
– Da, to ste i dužni, da svakoga od mojih ljudu štujete kao mene samoga, i što im zatreba od vas, dužni ste im dati. Kod mene nema ni jednoga, koji ne bi vlastitu krv prolijevao. Zato ja i kažem; što vam oni zapovjede, dužni ste i slušati i sve učiniti po njihovoj volji; a inače, ako te Turčin ubije ili posiječe, ko će tada pomoći? Pojeo vuk magarca i gotova stvar – Alipaša izokrenu priču.
– Zar tako gospodaru? – više ne osta miran Juraj. – Je li moguće, da se u Božjem zakonu tako zapovijeda, da se tako postupa sa carskom rajom?
– Niđe ne govori, nesretniče, da te sude po Božjem zakonu! – povišenim glasom će vezir škiljeći, da na sužnju vidi plod svojih riječi, a kad to postiže, nastavi: – Da li ti dosta znaš, što govori taj zakon za vas vlahe? Za svakoga vlaha piše, da godišnje donosi u carsku blagajnu devet drahma čistoga srebra, i to ne naprosto; došo i jamio, nego, treba da ga uhvatiš za kapu i tri puta njim o zemlju udari i reci: daj harač!, a pri tome prinesi mu krst pred oči. Neka vlah služi Turčina devedeset devet godine, i tada ga treba ubiti, samo da ne umre svojom smrti. Vlasima ne treba ništa drugo, samo da ne gladuju. Oni moraju hodati goli i bosi, Turcima raditi i pokoravati im se. Eto, to se o vama govori u zakonu. No mi, Turci, vrlo smo dobre ćudi, i u tom odstupamo od zakona; mi vam mnogo dopuštamo i gotovo vas izjednačili sa sobom – lukavo se oblizujući, zaključi carski vezir.
– Iz tvojih je riječi, gospodaru, jasno, da za nas nema pravde, tako da je bolje umrijeti nego živjeti na tom svijetu – bezizražajno će Juraj, i on s kraja oka potraži Alipašine misli na njegove riječi.
– Andasani, vjera i Bog! Ta ja to ne želim. Imate vi dosta posla; izbjegavajte zlo, ne rovarite niti mutite već ajte kući i vršite svoje dužnosti. Brzo će doći Đurđev danak, tada će vam se stvoriti četiri ambara, to jest, trava će se zazeljeneti, krava će se oteliti, ovca će se ojanjiti, a i koza će donijeti mlado. Evo vam četiri ambara. Orite, dragi moji, kopajte i imaćete dosta žita. Pasite i rasplođujte marvu, pa ćete imati dosta mlijeka, sira i masla. Bog će dati svega izobilno. Dajte caru carevo, meni moje, svakome svoje, i još će vam preteći izobilje. Ajte češće u namastir k onim kaluđerima; ispovijedajte se, molite se Bogu, zapisujte namastiru zadužbine i pominjanja od četeres dana na vječnu uspomenu, i sve će biti dobro.
Tako je Alipaša smirivao duhove, naruži, posavjetuje ili ubije. Jurajova oštroumnost i ugled među Pljevljanjima bi razlog da Alipaša oslobodi sužnje, nadajući se da će oni usput prepričavati razgovor i time raditi za vezirov ugled. Oslobodio ih je.
– A sada, sretno putujte kući! – kaza blagim glasom.
Znao je vladati, za čas posla umije insanu kupiti šejtana. Mogo je dosta i prenijeti, ako se nije ticalo ugrožavanja njegove vlasti, dobra Hercegovine, kako je znao da kaže. Baveći se s početka velikim zvjerkama, tek usput je zahvatao male, pa se ni sužnji ne libiše hapsa, jer jedoše muhte po dva-tri obroka. Ali dohaka i njima. Ovako:
Na Buni ima neveliko a široko brdo, kao da je presječeno pa kamenom pokaldrmljeno. Na njemu ni poskok nije mogao, ni drača, čak ni pirevina. Golo ko što je kamen go, pa od pamtivjeka nosi ime Golovina. Nakon što je smislio objavio je naredbu.
Polazeći u haps, kažnjenik od kuće mora ponijeti dva harara – za prostirku i pokrivku. Po dvanes harara zemlje, težine upola svojih oka, na ramenima je uz brdo morao iznijeti – zaraditi objede. Nakon desetak godina na golom kršu brda Golovina, na nanesenoj zemlji debeloj četiri aršina, rodiše najplodnije sorte grožđa.
I druga brda ozeleni. Sa po šest harara zemlje zasipani su škripovi i zasađivani borovi, smreke, bajami i šipci – i kamen upitomi.
Alipaša uvede i nove običaje. Mladoženja da posadi dvanes maslina, vinogradar da ne plaća harač deset godina, za maslinjak dvanes, za orahovac petnaes... Na neobrađenu njivu naredi najveći namet.
Poštena vlast! – govorila je raja.
Ispred pune sinije ustuknuše bolesti, čak i sušica, koja je harala vijekovima. Kuga se povukla pred Alipašom, zaboravi se i pjegavac. Najduže se nosila guba. I njoj je dohakao. Uz čudesnu ljekovitu rijeku Bunicu, podno pusta brda, sagradi hanove, u njih smjesti sve gubavce iz vilajeta, pa domami latinske hećime. I brdo se bilo ogubalo, pa ga nazvaše Gubavica, ono je i danas svjedok tog vakta.
O Alipaši se lijepo zborilo, na noge pri spomenu ustajalo: "On život i smrt daje! A kad nešto odluči, samo rekne – budi, i ono – bude."
Dugo tako potraja. Za Alipašina vakta pola planištara je sišlo u polje, kuća se više ozidalo nego od Hercega do njega, svako se dobro objelodanilo. Svuda je na konju stizao, naređivao, savjetovao, kažnjavao: "Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim."
Bi to vrijeme snage i damara srednjovječnih godina. One mogu i težak teret nositi i mudro misliti i na konju predaniti. Ali kad se olovo poče vješati o noge, Alija rjeđe navraćati u hanumine odaje, slabije nadzirati podanike, neobuzdavati ukućane, zahrama i sve ostalo. Žito presta rađati, poče maća padati na vinograde, rijeke presušivati, motike slabije kopati, rala pliće orati, panduri zaposleniji bivati, grabljivci vlast potkopavati, begovi harač podizati, kaurini crkve podizati i raju zavađati – dobro se naglo topilo.
Suše opet udariše.
Godine ojaloviše.
Jaki zaboraviše umne – prizivaju kočijaše.
Alipaša se ubuđao, od straha osamio – pomatušio.
Kao što se mora smjenjivati ljeto i zima, opet morade naići pred Alipašin vakat – da zavladaju izrodi.
Od pamtivjeka su kočijaši upravljali konjima. Dođe vakat da kljusine zamijene insanima. Sude kandžije u vladarovo ime.
Povukoše se mudri, a isprsiše jaki. – Tvrde glave zakoprcaše na ledinama. I glava Alipašinoga brata okiti jedan kolac.
Tako je i u narodnoj priči neki moćnik, kad je vagao vlast, ženu i brata – najmanje oka našao bratovih. A kad izgubi vlast ostavi ga i žena – tek tad brat na kantaru potegnu svoje oke.
Nakon Alipašinog pada ustravljena raja vjeruje samo u dvije glave, Hamzinu i moju. A samo je jedna – Hamzina, jer ni ja više ne vjerujem u svoju. Put belaju bi otvoren, širok, prav i kratak: "I rog će se puhnuti – to je Dan kojim se prijeti – i svako će doći, a s njim vodić i svjedok." Moj se već objavio. Na vrijeme napustih vlast, ali se ne pokunjih pred kočijašima. Dva mi sina naprasno umriješe, otrovaše se starom ribom. Hanuma, tužna majka, tužila, guku u prsima nosila, otputova za njima na ahiret. Kočijaši su me i dalje prizivali, tražili poslušnost – dušu mi trgali. Durah – ne prodah dušu.
Alipaša me godinama nije zvao ni dirao, pa me nenadni poziv zateče. Na slične načine su nestajale ugledne glave, pa zabrinuh. Kad primih prvu sahiju naježuri mi se koža, kao da je ugledah na drači, zalepršala. Druga sahija prepade, zacrvotoči do kostiju, zaprijeti Fatkom, naloži da se odmah odazovem.
Pođoh.
Idući zamišljao sam izgled Alije, prisjećao se svih njegovih ranijih likova. Nikad ponovljiv. A kad mu pristupih, kad ga pogledah, kao da vidjeh krmaču. Izvalila škembe. Zabalila na divanu. Okružili je svinjari – starac pomatušio. Na što ličiš moj Alija, bi prva misao.
– Koji ono bi, ti? – promrsi.
– Ragib-aga. Ragib Gosto – promucah.
– A Ragib, jaran moj! – razgali mu se, raširi gubice – Kad si bio u mejtefu? – upita matuh pamet. Smijeh naduši škembu, kočijaš ga ubode, sastaviše se obrve, povika:
– I ti mi radiš o glavi!? Spandžao se sa onim benevrekom, Hamzom. Dušmaninom! I Bošnjacima..!?
– Mi smo ti prijatelji, najvjerniji...! – rekoh, nakon što se pribrah, i vratih misli iz djetinjstva, na koje ih povukoše njegove. Probudio sam ga, shvatih, i objasnih njegovo podsjećanje na mejtef. Možda je tamo povukao i naglo prekinuti san.
– Dosta! Opasan je. On može sve. Uzeće mi pašaluk. Tebi još vjerujem. Dokaži odanost. Dokaži mi! Namami Hamzu... Ubij! – očito još nije potpuno smećao san.
I ne znam kako napustih dvore. Tri noći rvah nesnom – ubiće mi i trećeg sina, samo mi je to kurlala luda glava. Za sina zločin učiniti. Kako ću onda živjeti? Točak u glavi zavrtio – Hamza ili sin?: "Tako mi onih koji duvaju snažno, i onih koji teret nose, i onih koji plove lako, i onih koji naredbe sprovode, istina je, zaista, ono čime vam se prijeti, nagrada i kazna sigurno će biti." U dumanu se pitah: "Kako oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcu katanci?" Razmišljaju li: "A kako će tek biti kad im meleki budu duše uzimali udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim", tad će misliti, ali biće kasno. Kočijaši se vlasti dočepali, dokle, jer: "Alahove su vojske nebesa i Zemlja." Znaju li da: "Život na ovom svijetu je samo igra i zabava."
Nesreće dvije nikad nisu bez treće.
Svjetina se sjatila niz stolačku čaršiju, gurala i trčala. Čudan je naš insan, dokon pa mu malo treba da se zgomila, da dan učini drukčijim od jučešnjeg, razmišljao sam sjedeći u kahvani, srčući kahvu i gledajući niz sokak. Gonetao sam, jesu li se poboli volovi, parili magarac i kobila, potukli gornjaši, uhvatili lopova, dokopali hajduka...? Očekivao sam kakvo derle da prepriča.
– Palo dijete sa ćuprije! – u predasima je zadihano govorio pristigli momčić. – Udušio se u Bregavi! – doda pa sjede da otpuhne.
– Kako, zar ne bi niko da ga izvadi!? – javi se najstariji među nama, Hasan, koji govori samo kad mora, ali uvijek pametnu.
– Bregava od brda do brda, ne smjede niko – govorio je momčić kao da je želio opravdati i sebe i ostale.
– Baš niko? – podrugljivo i mirno će Hasan. – A čije je? – doda.
– Gurbetče! Turno ga Hivzo Mehin. Pošiljkali se, i turno ga – pojasni već smiren momčić.
– A što ih ne razvadiste? – strogo će Hasan.
– Nismo, nismo, bi jači Hivzo!
Počeše dolaziti i drugi i prepričavati nesreću. Pričalo se čitavo dopodne. Svjedočenja su različita, suprostavljala se, potvrđivala, iskričila, prijetila tučom, zabavljala dokoličare, posebno dvojicu landohana koji su podupirali čas jednu čas drugu priču, dolijevali zejtin na vatru.
– Ama nije Gurbetče, kad vam kažem!
– Gurbetče je, vidio sam ga svojim očima!
– Nije turnuto, nije nikako muško, curica je!
– Kakvo žensko, bleso, ti si žensko!
– Žensko ti je babo, ko i ti!
– Dosta više! – podvrisnu tek pridošli pandur, jedan od vjernih Aminovih pasa, i jedan od rijetkih Turaka u Stocu. Čaršija ih nije prihvatala, bili su pogani i bezobzirni, a i oni činjaše sve da ih se pasamo. Nakon njegovih riječi presahnu govor, to je i očekivao, pa nastavi.
– Kakvo Gurbetče? Udušilo se neko vaše dijete.
Obiđosmo se pogledima. Seiri, drago mu što nas je zbunio. Pridođe još jedan pandur. Kahvana se poče prazniti. Ostasmo samo stariji.
– Baš, nije Gurbetče? – Hasan se odvaži, upita prvog pandura.
– Jok! – važno reče, šmrknu, pa nastavi: – Nakvoga bega, dijete, rekoše. Tišina potvrdi iznenađenje. Opet će Hasan, drugom panduru.
– Zna li se, čije je dijete?
– Zna! – kao da jedva dočeka pitanje, promeškolji se pa doda: – Zna, zna se! – Ponaosob nas obiđe pogledom, hladno, kao da smo stećci, a kad se zadovolji dostignutom znatiželjom, nastavi kao za sebe: – Begovsko je!
Gluvoća!
Kao da se Hasan dosjeti nečega, istrča iz kahvane. Zadrža. Pomoli se oborenim pogledom. Pravo na moje uho. Zasuzi i zajeca:
– Tvoj mali! Meša! Da ti je zdravo glava..!
– Hasane, šta ti bi, kome govoriš...!? – zatečen, kriknuh prije nego padoh kao pokošen.
– Podvala, podvala moj Ragib-aga, Reponja... – jedva su do mene dopirale riječi nakon što sam došao svijesti.
Nisam ličio na insana. Izgubio sina. Izgubio tri sina, kao da se šejtan uvukao u moju sudbinu, sad i glavu, pa izgovara samo te tri riječi. Izgubio tri sina, izgubio..!
Ako glava može biti bez pameti, onda to bila je moja.
Skoči i ti u Bregavu! Šta će ti život bez sinova, bez tri sina, skoči, skoči..!? Nagovarao me šejtan.
Danima i noćima sam hodao obalama Bregave, klanjao njenoj riki, povijao i ljubio valove – molio da izvale život, Mešu! Hodao, gazio, po mraku vadio kamenja, ličila mi na sina, nekad živa, a nekad...
Šest dana utopljenik biva pod vodom, dok ne pukne žuč, zna to svako dijete rođeno pored vode, ali ja to neću da znam, ja hoću život. Čitavu vječnost sam proveo pored vode, ili u njoj, čitavu.
Izroni sedmi dan. Zaustavile grane.
Leš nabubrio, potavnio kao ćumur.
Ribe iščokale.
Ispametih.
Ja i zvijeri u nekoj nepoštednoj borbi za Mešu.
– Ragib pomahnito, skreno! Halavan, skreno za sinovima! – raspriča čaršija.
Rvao sam se sa životom, o sebi se zabavio. Na Fatkicu bio sam zaboravio, kao da je ni Bog nije dao. Preveli je drage komšije. Umili je, presvukli, najeli... – pribrali.
U svom mahnitluku vidjeh zlu ruku ispruženu, Aminovu jal Alipašinu. Dokučuju i Fatkicu, dosjetih se. Nju moraš spasiti, kao da mi šapnu neko, poče bistriti glava. Ubijaju djecu da bi ubili tebe, svježe misli prozboriše. Sačuvaj ono šta još možeš. Zaštiti Fatkicu!
Dok sam za čaršiju mahnit, za vlast sam bezopasan. Dok je tako neće dirati dijete, zaključih, pa se ušunjah komšiji. Zahvalih na pažnji, povjerih nakanu, pa se otisnuh u prosjački život.
Jedino prazna glava može bez jatagana, a uz nju će preživjeti i Fatkica, osta misao koja poče hraniti smisao življenja.
Nakon višemjesečnih posrtanja završih u jednoj blagajskoj štali. Hranio sam se ogrizinama i bio igračka čaršijskoj djeci.
Vlast imati pa postati prosjak – teško je. Dabogda imo pa ne nemo, prokleta kletvo. Oj zemanu mudri savjetniče: Dunjaluče čekrče – gobelja u kal gobelja iz kala. Na redu je – iz kala, i biće tako, akobogda.
Kad me dušmani smetnuše s uma, do nekolike godine, izmigoljih iz Blagaja. Nastanih napuštenu djedovinu u Opinama. Komšije pritekoše, opravih kućetinu, a kad se sredih poručih i po dijete. Otpočeh novi život, u zavjetrini. Posvetih se tek razrasloj curici.
Fatkica će izrasti u kršnu i razboritu curu, s njom sam dijelio i misli – sretno živjeli. Ne traži ljubav u budali – sjetovao je. I baš joj se to dogodilo, zanijela je ljepota. Posta mi to jedina briga, ali sam živio u nadi da će je smiriti vrijeme.
Komšije su vodile život u neimaštini i nepravdi, suše se smjenjivale, sve se teže bitisalo. Mimo moje volje seljani se počeše okupljati oko mene, tražiti savjete. Dočuše zlotvori, dohaberiše Reponji, koji nasluti prevaru sa mahnitlukom, pa mi Gačanina natovari na dušu – opet me se dopoveza. Evo, i Alipašu nažestio – pozvao me na Bunu:
– Ako ne dođe na mevlud, dovucite mrcinu – naredio je pandurima.
Olovo umrtvilo noge. Zadrhtale pred Fatkinom zlom sudbinom, posrnule. Za jedino dijete bih učinio sve – pljuvao pa lizao. Ragibe, šta si dočekao: "O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite?" Da me nije pritislo olovo i ja bih sebi sudio. Mnoge pojave godinama nisam shvatao, iako je i njih Kur'an objasnio:
"I on zavede narod svoj, pa mu se pokori, oni su, doista, bili narod grešni."
ALIPAŠA – 3. Sačuvaj nas patnji u ognju
Gurbet se veseli zimi – pred njim je ljeto. Ni zlo ni dobro nisu besmrtni, zajahuju se i smjenjuju. Rađanje, življenje i umiranje su pojedinačna stabla jedinstvenog drvoreda. Svaka vlastodržačka sila može kako hoće, ali ne može dokle hoće. Ove narodne mudrosti čuju se sve češće.
Desetinama godina pred Alipašina vakta harale su suše i požari, više se sijalo nego žnjelo. Svakojake bolesti nadigravale su se. U svom jadu insan to nije shvatao kao nužnu smjenu dobra i zla, objašnjavao je Kur'anom: "To vam je zato što ste bez ikakva osnova na Zemlji bahati bili i što ste likovali." Suše su prethodnice Sudnjeg dana: "Ulazite kroz kapije džehennema, u njemu ćete vječno ostati – a ružno je prebivalište oholih." Presahnuše vodotoci, zaredaše zemljotresi, nemoć satjera raju pod krilo Njegovo: "Tako mi Gore i Knjige u retke napisane na bekinji, i Hrama poklonika punog, i svoda uzdignutog, i mora napunjenog, kazna Gospodara tvoga sigurno će se dogoditi, niko je neće moći otkloniti na Dan kad se nebo silno uzburka, a planine s mjesta pomaknu."
Čovjeku je da vjeruje i da se nada izbavljenju svom: "A i ovi ne čekaju do jedan zvuk roga koji neće biti potrebno ponoviti."
Lanac sušnih godina izvlačio se, a slučaj je htio da se baš tad pojavi Alipaša – izbavitelj. Okolnosti je znalački koristio, ali je i sam rodnim godinama doprinio. Blagostanje zavlada i potraja.
Poslije roda na redu je nerod, povrati se, evo, i oduži. Moj Alija, i zlo treba predeverati, obnovljene suše otrpjeti, uz sve to i teško olovo na matuh nogama nositi. Posustao starac, posrnuo, lipsao na suši, ali je vlast kao čedo prigrlio. Pred Alipašin vakat se obnovio, pa i breme rajine srdžbe uprtio. Golemim se zlom zametnuo.
Alipaša pomatušio!
Jašem niz Bišće polje, koje tri godine Alah nije na vakat pokvasio. Ljetina popržena. Vrijeme kosidbe – ni travke.
Nekad žita do pupka, sada zaprdavčila, visinu pedlja jedva dokučila. Polje okružila crna brda, dočaravaju predvorje Sudnjeg dana. Hum izgorio preklani, lani se Kičinom, Goricom i Materom poigravao oganj, a ove godine Glavica i Golovina plamte ko lučevina. Vreo kamen razjario poskoke. Došao vakat da insan i kad hoda zjapi u nebo, moli se i oblačiću i Bogu, a kune sve nezasitije haračlije – Alipašu proklinje. Iz ravnih zemalja ne pristiže obećavano žito, neće ni stići, sad se i to zna, pa je raja od vlasti digla ruke, prepustila se sudbini: "Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripravljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje."
S jedne na drugu trče misli, haraju neispavanom glavom koja nije u stanju da prati kud nosi konj. Ili at nije shvatio da sam pošao na Bunu, ili bježi od nje – oćutio zlo. Svojevoljno skrenuo je put Blagaja. Zaustavio se u Pograđu. Ukopitio. Zabečio u žeteoce.
Roditelji i petoro djece vode borbu za štura ječmena zrnjevlja. I njiva je tužna, ožutilo je nedozrelo žito. Prekinuto u rastu do iznad šljanaka, ne može se ni žnjeti. Žeteoci iz zemlje čupaju slamke, pa iza sebe ostavljaju crnilo, kao da su šejtani igrom i mrklinom ubrljali njivu.
Mrgodan domaćin opaljen suncem, glađu, žeđu, nesnom i brigama, strogo nadzire čeljad, da ne preskoče stabljiku, ni jednu, a i sam se pita – ima li vajde? Obnavlja viku na čeljad, omahuje i gađa grumenjima zemlje i kamenicama, čim stigne prije. Ljutnjom prijeti i kad treba i ne treba. Nije teško shvatiti da tim načinom iz grudi razprskava tjeskobu, koju vide svi, a on je ne prizna – ta domaćin je!
U vrijeme masovnih stradanja, koja nastaju zbog ratnih sukoba, razornih zemljotresa, kuge, krupe, suša ili poplava, kad se nameće borba za goli život, među ljudima se vaspostavljaju potpuno novi odnosi. I pojedinci i grupe mijenjaju ponašanja. U ljudskoj prirodi je uvjerenje, da za svaku nepriliku postoji razuman razlog pojave, i doživljava se kao kazna, a postoji i krivac pojave. On se ne zna svaki put. Neumorno se pronalazi, ne prestaje sve dok traje pojava i njena posljedica. Krivac često ostane bez pravedne ljudske kazne, ali oštećeni ne i bez nade, jer ako ga ne dostigne njegova dostići će Njegova kazna. Velikim grupama krive su grupe veće od njih, drugi narodi, vjere ili vladari. U domaćinstvu je uvijek kriv domaćin. Kriv je i za sušu. Za tu njegovu krivnju znaju i čeljad i domaćin. Jer, ni on njih nije birao, nije njima zadovoljan, pa ih zbog toga kažnjava. Za neuspjeh domaćinstva čeljad optužuje domaćinove nesposobnosti, a on njihova neznanja, ljenosti i nespretnosti. Iz tih razloga, i oni i on, imaju pravo biti nezadovoljni, ali to ne smiju da priznaj
u. Kažnjavajući čeljad, tim uzrokom i bilo kojim povodom, svaki put izmisli neki drugi razlog strogom postupku.
Domaćin ovih neuvjerljivih žeteoca nemilosrdniji od drugih.
Djeca, da se insan rasplače nad njima, kost i koža, izgledom svjedoče vrijeme koje ih je rodilo. Na nogama jedva održavaju avetinjske prilike, ali su istrajni, jer svako padanje u rebra izazove novi udar pečenim grumenom zemlje – nadglednikova kazna. Dijete nije krivo što je rođeno pa mora kusati, otac je svjestan toga, ali se ni on ne osjeća krivcem za evladovu pojavu – Alah je tako htio. Roditelj mora hraniti nejač, iako je Milosnik digao ruke od Hercegovine.
Najmlađe, moglo bi mu biti pet-šest godina, stiska jednu po jednu stabljiku, čupa, i opet mu velik napor. Posmatram ga dok se muči s jednom. Zadnjom snagom iščupa je, pri tom nezgrapno posrnu i pade na stražnjicu, ali požuri i ustade prije nego doleti očev grumen zemlje, jedinstvena kazna. I sljedeća se prekinu, opet pade... Treća slamka, žilava kao tanka kanafa, u nejakoj ruci prokliza pa kao sječivom razreza do krvi. Ispruži dlanove da puhanjem umanji bol. Ne popusti nabreklim očima, suzdrža suzu. Plaše pomodrijeli plikovi, koji se svakog trena mogu proliti, dodatno zaboljeti.
I životinja, zabečila u krvave nedorasle ručice, ne pokreće se, ne prima moju naredbu. Ko zna kakve su misli zaokupljale konja, možda iste kao i paćnu čeljad, jer je žetva dvostruka, insanska i hajvanska. Zamišlja jasle sa naramčićem ječmene slame zemljavih žila. U svakom drugom zalogaju ispriječi se kamičak, da polomi zub. Odlučuje da ne jede, ali glad nema očiju, kad se izgladni...
Ni ispaćena čeljad, ni goruća brda, ni ispucala zemlja, ni sitnoća zrnjevlja, ni žega, ne govore uvjerljivo o suši koliko slika otresanja zemlje sa žila ječmene slame. Na svakoj žilici srasla je zemlja. Pečena. Veličine od brabonjka do oraha, tvrda kao kamen. Nejakim zamasima otresaju o zemlju, prvo jačim pa slabijim udarima, rasprskavaju grumičke, koji skakutajući udaraju po nogama, licu, leđima i glavama – svojim i češće tuđim. Gola izranjavana leđa ugrizaju žarko sunce, žestok znoj i šila poljskih muha. Svrabež u pomoć doziva ruku, da počeše, a ona opaljena žitom izaziva novi i novi svrabež, pa se sva ljudska gorčina sklupčala u ljutnju i zlobu prema sebi, svakom živom, pa i Alahu. I prema konju, mislim da je tako pomislio i moj konj, koji mimo njegovog običaja pođe bez najave.
Paćenici nas i ne pogledaše čestito. Ne pokloniše nam ni onaj obavezni ispraćajni pogled. Zabolje očita istina – čovjek se ne raduje čovjeku. Ne može pomoći. Niko nikom.
Duboko me ganula slika žetelaca, slika raje, i rodila je pitanje: Kome je stalo do vlasti nad ovakvim dunjalukom? Alipaši?! Boli saznanje da je od velikana ostalo samo – vlast po svaku cijenu. Nesreća je njegova, ili je možda sreća, on ne vidi jalove žetve, ne izlazi iz dvora, živi u svom svijetu, kočijaškom. A zna, mora znati, ovako je bilo i kad je on bio donji, kad je obećavao tokove meda i mlijeka. Zna! Mora znati šta znači kad u nas zaredaju sušne godine.
U Hercegovini kad zasuši gorivo može biti samo kamen ili čovjek. Danas gore oba.
Prosjaci, sušičari, gubavci, lutalice, umobolni, hajduci i panduri opet naseliše drumove – dan teži od jučešnjeg. Uvijek se udaralo na granice nemoćnog, ćesarovci barutom zasmrdiše, duždovi trgovci hranu zamijeniše oružjem, Crnogorci učestaše sa upadima, a bosanski vezirčići na vatru nadolijevaše zejtin.
Fukaro i Bogu si teška!
Srdžba Alahova se razlijeva Hercegovinom, mlađeg i snažnijeg vladara traži – upoređuje sa nekadašnjim Alipašom. Da je Alija ono što je nekad bio, on bi to shvatio, upravu prepustio onom koji bi mogao, bez olova u nogama, na konju danovati – vladati. Svako vrijeme traži svoga Alipašu – ovovremeni to ne može da vidi, ili neće. Vlast je slast koja oslijepljuje i jake i mudre, pa kako ne bi i starca natovarenog olovom: "Alah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima je koprena, njih čeka patnja golema." Hercegovina je rodila Hamzu – Alipašu nekadašnjeg, on bi i suši dohakao, kao što si to i ti moj Alija nekada mogao. Povuci se u mirne odaje, budi efendija, smrt čekaj u milosti – ne izazivaj sudbinu. Okani se osveta sa granice nemoći: "I isto tako Mi učinimo da u svakom gradu velikaši postanu grešnici i da u njemu zamke postavljaju, ali oni samo sebi zamke postavljaju, a da i ne primjećuju." Prisjeti se da su nam kazivali roditelji: Ko pod drugim jamu kopa sam u nju pada, a i hodže: "One koji griješe sigurno će stići od Alaha poniženje i patnja velika, zato što spletkare."
E moj ahbabu i dušmanine, Alija, toliko si dobra učinio za Hercegovinu, samo da si na vakat izvagao olovo, sa umnim bi a ne sa kočijašima drugovao, u miru provodio starost, sretan bio Muhammedanac. Ne vjeruješ, a hoće, smaknuće te: "U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni, da bi ste se ubijanja okanili." Učestao si krvave obračune, i pred Njim si zamrljao – osvetnika nakotio: "I borite se na Alahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu. Alah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu." Moj Alija, povuci se, okani belaja, još bi ti se i oprostilo – zaboravilo: "Oni koji budu zlo činili i grijesi njihovi ih budu sa svih strana stigli, oni će stanovnici džehennema biti i u njemu će vječno ostati."
Glad dokundisala, a vlast navukla mrak na pamet, i vjera iznevjerila, nikakva je priča ne može zabeluhati, pa ni ta koju si pripravio za Bunu. Kad je insan u strahu a gladan – teško upravi. Okani se vlasti koju ne mogu vlačiti olovne noge.
Teško onom kome otimaju vlast – pa otmu. Teško mu i đetetu nakon đeteta. U tuđim rukama i tačan kantar drukčije mjeri. I tvoja zlodjela će nekad neko vagati: "I kad ste jednog čovjeka ubili, pa se oko njega prepirati počeli – Alah je dao da iziđe na vidjelo ono što ste bili sakrili." Mnoge si glave odrubio, pravo i nepravo, valja za to ispaštati: "O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: Slobodna za slobodna, i roba za roba, i ženu za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno popuste, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnaj čeka." A ti nastavio još većim nasiljem. Znam, bivši prijatelju, koliko je teško upravljati našim posnim kamenom, gladne hraniti, fukaru miriti – insanski je i griješiti, jer i žito kad se redi uz šaku kukolja i zrna šenice se zagrabe – odbace. Koliko je zadnjih godina poštenih sasječeno, nikad ti neće biti znano. Amin i kočijaši u tvoje ime čine zlodjela. Malo znaš pa mi te žao. Kad bih ti se nasamo primakao pa sve ispričao, ali... Amin bi me prije sasjekao. Sinove sam izgubio, možda si naredio, ili saznao, ali u to neću da vjerujem. Alija ih nije ubio – prijatelj to ne bi mogao. Kažem, neću da vjerujem u tu mogućnost, ali ne mogu i da ne gledam u ono šta se zbiva u tvom krilu, kočijaškom gnijezdu: "Njihova srca su bolesna, a Alah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu", ali i tebe – što ne vidiš. Zar si zaboravio kad si deklimovao u mejtefu: "Alah njih izvrgava poruzi i podržava ih da u svom nevjerstvu lutaju." Vrati se šerijatu, njim si i stekao slavu. "Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste." Ti ili oni, isto je, na moju odanost i poštenje silnu srdžbu sručiste, iskopaste četiri kabura, sahranjujete me živa – sad kidisali i na Fatku. Tebi se ne svetim, ne mogu na slijepca – bivšeg jarana, prepuštam te Alahu, ali ako mi barneš u posljednje što imam – Fatkicu, znaj da ću ti za sve vratiti: "Ako je neko, ni kriv ni dužan ubijen, onda njegovu nasljedniku dajemo vlast, ali neka ni on ne prekoračuje granicu u ubijanju, ta njemu je data vlast." Neću je ni dokučiti, ali i to što ću učiniti – biće strašno: "To su oni čija je srca, sluh i vid Alah zapečatio, i oni su zaista nemarni, oni će, nema sumnje, na onom svijetu biti izgubljeni." U svemu će mi pomoći Svevišnji: "Alah zna šta tajite, a šta javno iznosite." Fatku mi ne diraj, uništiću te, i kočijaše tvoje: "Za sve njih mjesto sastanka džehennem će biti, on će sedam kapija imati i kroz svaka će određen broj njih proći." Okani se preostalog jetima, jer tako mi Alaha: "Toga dana ćeš vidjeti grešnike povezane u zajedničke okove. Košulje će im od katrana biti, a vatra će lica njihova oblizivati." Tebe ću izvesti prvog: "I nek se prokletstvo zadrži na tebi do Dana Sudnjeg." Alipaša, nesretni Alija, da bi nemoć prikrio ubijaš mudre, iskrene prijatelje. Potvrđuješ po bog-zna koji put: Sila Boga ne moli. Ne zaboravi da je Bog jedan:
"Dvojici Bogova se ne klanjajte."
Okani me se – ne barkaj u Fatku.
Kako se približavam Buni sve je zelenije, nije crno ko što sam mislio, godinama nisam ovamo kročio. Pograđe, Malo polje, Blagaj, Kosor, Hrtiješ... sela oko Neretve, Jasenice, Bune i Bunice, navodnjavana zemlja, zeleno, dobro ponijelo, sad mi je jasno zašto Alipašu ovdje begenišu, tuđu muku ne vide, očita zla im ne smetaju: Sit gladnu ne vjeruje.
Pamtiće se ovogodišnji mevlud. Nije bilo ni ti će se ponoviti, bijeli dunjaluk se u polje slio, Sastavke, Pržinu i Bubaru pritisnuo. Đerdani pješaka i konjanika slijevaju niz Busak, Kvanj, Slipčiće i Gubavicu. Malo i veliko. Na onaj skup od prije dvadesetak godina me podsjeti – isti narod a drukčiji. Onda su bili veseli, krupno zborili, dolazeći pjevali, bijele zube otkrivali – smijali. Nadali se dobru. Jutros su smrknuti kao da idu na nadničenje, šapatom razgovaraju – plaše se. Onda su se propinjali na prste, željno gledali vladara, očima poručivali: "Gospodaru naš, podaj nam dobro na ovom i na onom Svijetu, i sačuvaj nas patnja u ognju." Jutros uče druge ajete: "Bićete pobijeđeni i u džehennemu okupljeni, a ono je grozno boravište." Nadaju se u Njegovu pravdu: "Od Alahove kazne neće se nimalo odbraniti, ni imeci njihovi, ni djeca njihova, i oni će biti gorivo za vatru." Oboreni pogledi, kao i moj, svjedoče o osjećaju krivnje za ova dolaženja – veličanja: "Oprosti grijehove naše i sačuvaj nas patnja u ognju." Kušat ne može sa rogatim: "Alah dobro poznaje robove svoje." Prokleti nikogovići, kočijaši, dočepaste se Alipašine slave, njom gurate raju pod noge, lažete, lažnu snagu veličate, goleme jade prikrivate, Kur'an skrnavite, licemjerjem siromašite pašaluk, ljubite vlast, drobite naše duše, pametne napraviste mahnitim, a snažne poubijaste: "Onome koji hotimice ubije vjernika kazna će biti – džehennem, u kojem će vječno ostati. Alah će na njega gnjev svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti." Raji je da se nada: "Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire. On je milostiv i upućen u sve." U Njega je kantar – nepristrasni.
U izdvojenim seoskim grupama sklupčala se raja, zanijemila, u sredini domaćini šapću, bojažljivo na dvor bacaju poglede. Mladež prikunjala, zijeva i čami – ko da nije živa.
Tišina – živa.
Tamo podalje, uz rijeku Bunu, kao da je drugi dunjaluk. Teferič. Naručena mlađarija igra i natječe se, narodne igre i borilačke vještine.
Oči strah odaju, grupice nepoznatih uhoda ga pothranjuju, često odjahuju u Aminov čador, za snažne glave pripremaju vreo sač. Oni su od onih: Dva bez duše, jedan bez glave. Sačekuju pridošlice, razvode po selima, pa i mene prihvatiše, odvedoše Opinjanima.
– Alipaša poziva glavare u čador. Odmah da dođu! – domalo se oglasiše telali.
Kao da izranjaju iz vode, glavari migolje po pustim puteljcima, sačekuju se, pozdravljaju vidjeći jedan drugom samo opanke. Zamiču u dvore. Svaki svoju duma, kao da iz opanaka izviru misli, danima su se bojali ovoga, krili strah od sela, rvali sa nesnom, gonetali one na koje će vlast uprijeti prstom, molili Alaha da to ne budu oni.
Ko će ovog puta "dušmanin" biti, na kome će se kola slomiti, ko će "izrod" postati, sa onim iz latinskih zemalja protiv vlasti "raditi", ko je prituljen i "čeka" askere bosanskog vezira i Porte, ko je...? Alipaša će galamiti, za smišljeno ružiti, strogo naređivati – iz svakog trećeg sela pogubiće po jednoga. Za primjer prva će glava nekog glavara kolac okititi. Ali kojega?
Dugo se ne pojavljuju glavari.
Raju skolile slutnje.
Stotine stada pase na Bišću polju, opsjedoše me misli iz te slike, svako jutro ih predvodnici izvode iz sela, dovode na polje, pa prepuštaju paši. U podne, kad čolopek užari željezo na grudima, zvonari se oglase metalnim zovom, objavljuju prekid paše. Blejanjem se odaziva hiljade grla, ćulenjem traže svoje predvodnike, priključuju pa tvore krivudave kolone, kao mravlje puteve, čelnici ih prebrojavaju, pa istupaju naprijed i odvode ka pojilima. Dok bravi gase žeđ, predvodnici traže hladišta. Plandovanje traje dok ne mine jara, dok vrelina ne ohladi zvono, tad ustaje čelnik da povede na popodnevnu pašu. Pred zahod sunca vraća ih kući, dovedi do torina.
Ićindija, vrijeme se izvuklo, a predvodnika još nema u vidokrugu. Raja izviruje, iz dvora očekuje glave– hoće li i pomaljati?
Za velike pirove kolju se najbolji predvodnici, i stada, na svoj način, dugo pamte ljudske gozbe, obezglavljena bleje u glas, trandaju u krug, bez svog praporca ne umiju, a kad ga na nekim novim grudima očuju, počinju se miriti jadom. Danima na sebe ne nabacuju meso – odbolijevaju za mudrom glavom.
U dosluhu nema ljudskog glasa, tišina strahotom zaprijetila. Tek povremeno oglasi se hadžija Ibrahim, sedamdesetogodišnji Blagajac, jedini među nama očevidac Meke i Medine, nadaleko čuven po mudrosti, i on omalodušio. Ne naslućuje dobra. Sve okolišne oči na njegove vjeđe naslonile poglede, kao da je na njima zapisana sudba, a ne umijemo čitati. I one smrknuše. I hadžija zanijemio, kao da je moć govora izgubio. Pod teretom znatiželjnih pogleda starac posustao, svoj pogled osamio, u plavetnilo neba ustremio. I naša preselio. Do pećine, na brdo iznad vrela Bune, rajine poglede odmamio. Kao da je djelo njegovoga pogleda, iz zlokobne pećine obruši se jato orlušina. Dvanaest jednovremeno. Domalo se nađoše u lučnom poretku. Nadletješe bunsku džamiju. Šest puta je uokružiše, pa se podigoše i lagano pokrenuše do iznad Alipašinih dvora i za danas upriličenih čadora. Ostaše da lebde i uznemiravaju osjenima koji nas, skladnim neredom, rastavljaju i sastavljaju sa suncem.
– Orlovi naslute krv malo prije nego se prolije – prošapta starac, hadži Ibrahim, pa aršin ispred sebe ukotvi nevoljni pogled. Potraja muk. Staračkom sporošću hadžija pokrenu glavu i pogled premjesti na Aminov čador. Onaj što strši iznad ostalih.
– Ubrzo će početi – jedva razaznah tiho i zabrinuto izgovorene riječi mudraca.
Promoli prva grupica glavara!
– Eto nevesinjske nahije! – uvjerljivim glasom će hadži Ibrahim.
– Nema Jova iz Zovog dola! – opet samo Ibrahimov glas.
– Gotovo mu je sijelo...!? – upitno će snužden starčić, koji je sjedio uz hadžiju. A kad ne dobi odgovor, nastavi: – Znao sam, nije mogao šutiti. Jutros sam mu govorio, badava je bilo. Otplendžao, na zlo mu svanulo.
Kao stado, izdvoji se dio raje i pokrenu put Nevesinja.
Izroni i grupa stolačkih glavara. I u njih manjkaju dvojica.
I rijeka Buna utihnula, neizvijesnost riječi pomorila.
Tri pandura zajahala ispred Aminova čadora. Učas zavijori mlaz prašine, koji je sve bliži grupi u kojoj sam i ja. Zaustaviše se uz mene. Uz mene!?
– Jaši! Polazi kavazbaši, Aminu! – narediše, spodbiše me među se.
Najduže su misli na kratkom putu.
U Mostaru pricvrljilo, na davno se vraćam i pomišljam, prisjećam se mladoga Amina. I u glavama od žene prokuhalo, sav se živalj spustio na Neretvu. Amin se osamio, rashlađivao na jednoj pećini. Skinu čakšire – osta nag. Zaimbreti se mlado i staro. U Amina –rep. Bože mi oprosti, u insana ko u hajvana – rep. Ko da se Stvoritelj našalio – nagrdio insana. Sve se živo smijalo, nije vjerovalo svojim očima.
Zaista je rep.
– Reponja! – iz gomile se naruga jedno dijete. Od tada ga Mostarci tako zovu. To zadovoljstvo koštalo je mnoge, čak i sa ramena glava.
Sa strahopoštovanjem bacih pogled na Alipašine dvore, uokružene borovima. I misli za pogledom odlutaše, i na nekadašnjeg Aliju nasloniše.
Vladari, da bi bili daleko od čaršije, čine dvore poviše grada, da su i tako iznad ostalih, i još ih opasuju debelim zidovima i brojnim čuvarima, da su i nepristupačna za raju. Alipaša je i tu mimo druge. Za mjesto dvora odabrao je najniži dio Bišća polja. Tu su konjušnice, džamija, hapsana i barutana, kad zatreba i čadori. Nema zaštitnih zidova – da pokaže samouvjerenost i nadmoć. Nije naivan, osigurao se na najbolji način. Bedemi su mu rijeke, najpouzdanije prepreke. Uklinio se na sastavcima Bune i Neretve, iza kojih strše neprohodna brda. Sigurnost, bistrina voda, zelenilo okolišja i bogatstva natapane zemlje, čine ovozemaljski džennet. Obezbjeđuju čistoću askera i konja, tih vječitih izvora boleština. Na domaku je, na daleko čuvena, ljekovita Bunica, pa je uz nju sagradio kuće za ranjene i bolesne. Dok on ne naseli ovaj dio polja tu nije ukrakala noga putnika, nisu mogli preko rijeka, a od tad i ne smiju zbog zabrane strogoga vladara.
Danas je Reponja pored dvora podigao nedomaćinske čadore. Svoj najveći. Dva su dželata pred ulazom, dva pred izlazom, i dva zadužena da mu čuvaju leđa. Iza leđnih je još jedan otvor, mala vrata, kroz njih se ulazi u manji čador, namijenjen onima koje osudi.
Zatekoh na tronošcu bahatu mrcinu. Kad me ugleda nasmija mu se svaka dlaka na glavi. Godi mu moja smušenost i staračka nemoć. Nije skrivao zadovoljstvo vidjeći da sam uplašen, to mu je odavao svaki pokret zlobnih očiju.
– Merhaba...! – nazvah. Ne uzvrati. Ponovih.
– Laješ po Bišću!? – izdera se.
– Okani me se Aminaga. Dosta mi je i svoga belaja. Četiri mezara, zar ti nije dosta? – izdade me glas, zamucah.
– Pas si koji malo laje, a gadno ujeda – ciknu ko žrvanj iz potoka.
– Okani se starca u žalosti i bolesti, sužanj te moli! – ponizih se do dna.
– Fatimu podaj Zaim-agi! U Gacko! – naredi.
– Daleko je! Imam samo nju, pa da je ne viđam! – time počeh odbranu.
– Čengiću u Gacko, reko sam! Prestani lajati, divljač zgoniti, jer ćeš me naćerati na krv. A sad – sikter kući! – Opet osta glava za belaja, pomislih.
Sklupčan jedva pokrenuh noge, pođoh suprotno od izlaza, presiječe me pogan glas.
– Otići će i ako je ne daš! On je već u Opinama, već je baterisao curu...! – kreveljeći glupe obraze reče pa se nadu smijati.
Podmetnuli silovanje, sijevnu u glavi. Riješili da me dokusure, odavno i mrcvare. Noge zadrhtaše, nabreknuše, u času otkazaše. Poslao da siluje moje dijete!? Grunu u glavu, pa kao samrtnik trznuh, iskočih iz čadora, đipnuh na konja – kao da sam mlad a lud, pa ošinuh uz Petačku ulicu, put Opine.
ALIPAŠA – 4. Alah sve zna i mudruje
Da li je moguće da su ubrusili i u te jade, ne daj Bože, naručili silovanje? Šibam i konja i misli. Laže Reponja, takvo nešto nije se još glasilo, muče mi dušu – da pomahnitam, da opet sulud skitam po dunjaluku. Zumra je, hoće u svaku pređu. Kud bih, šta bih, ako mi se to, ne daj Bože, ipak desi? Kud bih!?
"Ako te od Alaha neka nevolja pogodi – pa niko je osim Njega i ne može otkloniti. On je Svemogući. Jedini on vlada robovima svojim; On je mudar i Sveznajući."
Oj, Bože, šta sam ti toliko zgriješio pa me nemilosrdno kažnjavaš!?
"Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, doista su posvećeni Alahu, Gospodaru svjetova."
Ispod Tvojih skuta ne pogeh kičmu, a ubiše mi dva sina, za njima ode i hanuma. U Tebe i dalje vjerovah, a kad ubiše i treće dijete, pravih se lud, izigravah prosjaka, nosih goleme patnje, dosljedno učenju Tvome. I pored svega toga, evo, kidisaše i na Fatku. Oj Bože, šta sam ti toliko zgriješio pa me nemilosrdno kažnjavaš? U Tvoj kantar nisam sumnjao.
"One koji vjeruju i čine dobra djela Gospodar njihov će na pravom putu podržati, zato što vjeruju, rijeke će teći ispod njih u džennetima zadovoljstva." U Kur'anu sam provjeravao sve svoje naume: "Tebe, Alaha, Gospodara svjetova hvalimo." Učio sam: "I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži." Znam da: "Alah sve čuje i sve zna", ali ne znam zašto dozvoljava nepravde? "Alah sve zna i mudruje." Onda sam se pitao: "Zar oni ne vide?", pa zaključivao: "Alah je njihova srca zapečatio, pa oni ne znaju", i čudio: "Zar oni ne znaju da Alah zna ono što oni u sebi kriju i ono o čemu se sašaptavaju i da je Alah znalac svega skrivenog?" Nisam se predavao: "Borite se protiv njih! Alah će ih rukama vašim kazniti i poniziti, a vas će protiv njih pomoći, i grudi vjernika zaliječiti." Bio sam istrajan: "A mi očekujemo da vas Alah sam ili rukama našim kazni, pa iščekujte i mi ćemo s vama čekati." Kad-tad, pravda mora pobijediti, zlo satrijeti: "Da Alah ljudima daje zlo onako brzo kao što im se odaziva kad traže dobro, oni bi, uistinu, stradali. A mi ipak ostavljamo da u zabludi svojoj lutaju oni koji ne vjeruju da će pred nas stati." Svevišnji spomeni me se: "Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi." Neće me iz teške žalosti u veću propustiti: "Ja tugu svoju i jad svoj pred Alaha iznosim", pošten sam, u pravdu i milost Njegovu vjerujem, nadam im se.
O čemu li sada razmišlja čedo moje nedomilovano? Rve se na sećiji, njiha između Zaima i roditelja. Kao da joj prisluškujem misli.
Da se udam za Omera, baba bih sretnim učinila. Momak je bez mane, ali me nešto odbija od njegovih njedara, kao da su gurbetska. Sa bolom bih doživljavala njegova pomamna milovanja, priželjkivala Zaimova, lila suze, sneveselila i ukućane i srozala Omera – u kuću donijela zlo. Zamrzila bih i baba, ruku digla na sebe, skočila u Neretvu. Bulaznim, okupile me šejtanske misli, treba ih rastjerati. Da zamrzim baba, glupa glavo: "Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan." Otkud mi Neretva?: "I samo Mi dajemo život i smrt, i samo smo Mi vječni." Otkud pravo ikomu da podigne ruku na sebe, na život koji je stvorio On? I smrt se od Alaha može moliti: "A onaj koji želi onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti." Na sebe ne smijem kidisati. Dragi Zaime, ne begeniše te babo, možda i ima pravo, okani se zla. Zaime, Zaime, vjerujem i u ono što babo govori, on neće krivo, okani se zla, ja ću ti pomoći, saulisati, uzavrelu krv smiriti, na toplim grudima milovati, od zla odvraćati. Zadrhtim pri pomisli da sam tvoja, da češljam tvoju kudravu kosu, čupkam brčić, napajam našom ljubavlju. Treperim na tvojim grudima, kao da sam već čvrsto pritegnuta, tijelo mi labavi, usne omekšavaju, iznutra navaljuje toplota – izvraćujem se. Ljubavi – predajem ti se! Tvoja sam, sretna u tvom zagrljaju, najsretnija kad me stegneš, ni disanju ne daj. Sretna sam s tobom, a i nesretna zbog baba, koji, halavko, sve meni pokloni, podredi – svoj život zabatali. Nezahvalnica, raspojasana, uživam na grudima gazije, a zaboravila baba. A i babo, okomio na njega, skroz ga zamrzio, u Blagaju na nj kidisao i sikterisao ga. Izmišlja najgore o njemu. Kaže da vodi bojeve! Mora i to neko, ponajprije momci najvredniji. Veli da će izgubiti glavu. Ginu i bez boja. Ginu ni krivi ni dužni. I djeca, pa i tvoja su izginula – a baruta nisu ni prismrdila. Još im je mlijeko curilo niz bradu. Svako može poginuti, jednom se mre, pa i onaj ko se nije rodio, rodiće se i umrijeće. A i taj život, šta je on? Život traje dok čovjek ne poželi da umre. Ostalo je – umiranje. Udajom za Omera ja bih počela – umirati. Bolje sa Zaimom dušak nego sa Omerom vijek. Ti si babo govorio, da nije strašno umrijeti koliko je žalosno dugo bolovati. Nudiš mi bolesni život. Ne mogu bez Zaima, znano ti je. Ti ne možeš sa Zaimom, znam i to. Od dva moguć je samo jedan život. Moj ili tvoj? Na mlađem svijet ostaje, pošteno je. Ne diraj mi Zaima, tugu neprebolnu, ranu nesrastajuću, sreću nesrećnu.
Kao da mi ih na uho govori, zaista, uvjeren sam, to su Fatkine misli. Fatkice, janje moje neobuzdano, nedoigrano, okani se šumetine, drži se proplanka. Gladan vuk čeka pod velikim drvetom. Uštini se, obuzdaj strasti i ljubav plahu, jer se na velikom plamenu ne ogrija niko. Plamen slame je i brz i visok, ali za čas utihne. Panj treba dugo grijati da bi razgorio, ali gori i duže i toplije, čitavu noć i dan. Teško je sobom vladati, obuzdavati žarku ljubav, odoljevati Zaimovom plamenu, naporno je kao i utrnuti potpaljeni ljiljak. I to je za insana. Na našu žalost, na mene si uzavrele krvi, zbog nje sam i sam u životu patio, ispaštao, pa i tebe razumijem, otplakao bih za tobom, kukao ko bodenik. Ne mogu ti pomoći, moraš sama odbolovati, ranjeno srce liječiti. Pogane si krvi, ali i jake, preboljećeš. Znam koliko ćeš se namučiti, ali znam i da ćeš na pravi put iskobeljati. Pametna si djevojka. Ne smetni s uma da: "Onaj ko je na ovom svijetu bio slijep, biće slijep i na onom i daleko od svakog dobra." Ja i rahmetli milosnica učinili smo te razboritom, šejtani te mogu ometati, ali ne mogu odvući na krivu stranu: "A da te nismo učinili čvrstom, gotovo i da bi im se priklonila."
Pusta sudbino zašto otrže hanumu, laka joj bila zemljica. S njom bih lakše. Očima smo dogovarali. Kad sam najsrditiji dolazio na pragu bih postajao veseo, od njenog pogleda. Umilne oči. Vječito nasmijane – meni. Satirale su i klice tegoba. Vladala se po mom raspoloženju. Tiha dok sam loše volje. Bučna i vesela kad sam rahat. "Neka smo mi živi i zdravi" bila bi joj sva priča na moju kakvu žalbu, kad sam se ljutio na svoj postupak, štetu, ili slično. Niko nije znao ili imamo ili nemamo. Voljela me dušom i tijelom, uvijek i svuda, i nije bilo sile koja bi joj smetnula našu ljubav. Zahvaljujući Kur'anu i njoj nisam ogrezao u zločine koje redovno prati vlast, a bio sam im na domaku. Čudna je sprega vlasti i nedjela, vezane su pupčanom vrpcom, i kad se bez nje bori za nju, i kad je održava u miru, i kad je brani u nemiru. Na vlasti sam bio samo u tihim vremenima, i nisam mogao ubijati ljude samo zbog toga što ne misle kao ja – vlast. Alipaša se čudio kako sam "mekušac", kako olako ispuštam vlast koja se teško stiče i teže održava. Branio sam se tvrdeći da je vlast čvrsto u mojim rukama. Nije uvažavao navodeći šta je ko reko protiv mene, a to znači i njega. Pobjesni, prisjećam se jedne prilike, kad priznah da su jedna od tih ogovaranja tačna: "Nikad vladar ne smije priznati grešku, nikad, među rajom on mora ostati nepogriješiv. Prizna li jednom, u svim ostalim slučajevima neće mu ni tražiti priznanje, osuđivaće ga i bez saslušanja – otimati vlast, i oteti." Mislio sam drukčije, insanski je griješiti i priznavati greške, i ispravljati ih. Jedino tako vladar može brzo uviđati svoje slabosti i na vakat im doskakati. Jedino tako može uprezati i druge pameti, mudre ljude, da pomognu za opšte dobro, ali i za vlast – svoju. Razgalami se na ove moje besjede, za raju je strah, i za pametnjakoviće, čvrstu ruku i britku sablju, to je po njemu provjereni način vladanja. Ne složismo se tad, ni ikad više. Nije za mene vlast, naivan sam, tvrdio je i zahtijevao da ga slušam slijepo. Otimao sam se, svađao sa savješću i ubjeđenjima, udaljavao od Alipaše, ali i on od mene, i brže nego ja od njega. Hanuma me podržavala u borbi sa sobom i Alipašom, bila uvjerena da zna šta ćemo izgubiti ispuštajući vlast iz ruku, mirila se očekivanom seobom iz raskoši u malo imanje. Poštenje je najvrijednije blago koje je dokučivo insanu, govorila je. Miran san je sadrug zdravlja, dodavala bi da u meni pretegne čestitost. Iskreno se plašila u vrijeme kad sam se razilazio sa Alipašom, plašila za moju kožu, a jadnica nije mogla ni pretpostaviti da će osveta dosegnuti na dijete, na čitav naš porod. A kad nam otrovaše jetime, krivnju svali na sebe. Osjećala se odgovornom za smrt djece i moju patnju. Tješio sam je, razuvjeravao, pozivao na sudbinu, Alaha, Kur'an... Nije pomagalo, naglo je kopnila, iz noći u noć je nestajalo svega u njoj, osim ljubavi i dobrote prema meni. Narastala joj je neka golema guka u prsima, tužila je, gušila i pozivala svojoj djeci, umrloj. Molila me da joj halalim, da se čuvam i ostanem u zdravoj pameti. Za potrebe Meše i Fatkice. Zaklinjala me svima živim i mrtvim, pojedinačno, zahtijevajući da istrajem, i uvjeravala da to ona ne može, te da joj oprostim...
Nisam joj mogao zamjeriti na slabosti, majka je. Ni ja ne mogu nositi sve ove jade, ali hoću i moram, i zbog njene vjere u mene. Trebam djetetu. Da je mogla prevladati tugu, da je uz mene ovih dana, samo da diše, skraćuje nesanicu... Insan se ženi kad je najbijesniji, a žena je čovjeku najpotrebnija kad je najslabiji, kad ostari.
Nikad ocu nije lako s curom u kući, majka joj je bliža. Da je živa moja rahmetli milosnica, rahmet joj lijepoj duši, ovo se ne bi ni dešavalo, i jutros bi ostala s njom, tugovale bi zajedno. Majka bi je, nekako, saulisala, još u početku odvratila od krmka. Bio bih i ja saburniji. Bilo bi sve drukčije. Ali, šta mogu, suđeno mi je ovako.
Obuzet mislima ne znam ni kako projahah brdo Petak, ni kad stigoh na Bišće polje išarano hajvanom. Ispremještah poglede sa stada na stado, s krda na krdo, pa tek na Markovcu stimah prokletog konjanika. Bolno zagruva srce. Kao da mi konj dokuči misli dade se u jurnjavu za Zaimovim zekanom. Kopitama uzdrma ispucalu zemlju, usplahiri do tad mirnu stoku. Razmiču se bravi i goveda, prečicu upriličuju, dočekuju i ispraćaju zbunjenim pogledima. U glavi se porva puno misli, u tjeskobi kao da zazujaše stiješnjene muhe, bijesne, natruniše pamet – glava ne zna smisliti umno, izludila. Priviđenja čudna neka u trenu se pojaviše, izoglaviše razum.
Šta će se zbiti, hoću li na vakat dojahati, dijete odbraniti, suludog plaćenika saulisati, ili će se desiti – belaj? Od puno misli nasta prisjećanje.
Na planini zanoćio uz tor. Prenu me bolni blek, sudari sa bjelinom mjesečine i vukom iz dohvata ruke. Kurjak kolje šilježe, blek buca planinu. U samrtnika dva žiška bljeskaju – nemoćni mole pomoć, od mene. U trenu se zbilo. Kidisah za čeljusti zvijeri, rvali se, krv zvijersku i insansku miješali. Žvalje popucaše, zavijanjem zakukaše, poražena zvijer podvijenog repa uteče s mjesečine.
I ovu ću zvijerku za vilice, odlučih pa i ne htijući stisnuh zube, zaškripaše kao nikad do tad. Kao da su kurjački i u mojim vilicama. Snaga koju dobih bi ona nekadašnja, čobanska. Ne pristižem neman potrebnom brzinom, a ni ona ne osvrće, ne nada mi se. Prije će u avliju, toliko da ima kad učiniti zlodjelo. I konja trka uhvatila, a meni se čini da mili, udaram uzengijama, vikom tjeram ulazeći u Goveđu ulicu. Krmak je već pred avlijom. Jadnicu opet zamišljam na sećiji, vuk se privlači janjetu, očekujem krik... Glavu opet naseli zujanje muha, smijenu zastrašujuće kreštanje kokoški.
U kokošinjac se uvukla lisica, pred zoru u vrijeme najčvršćeg sna. Rasprskavajuće kriještanje grunu u gluvo doba, nametnu užasan san koji me razbudi i potjera na avliju. Napadnuto moje na mom! Spodbih degenečinu pa nasumice kidisah na nevidljivog uljeza. Udarah po krovu, galamom prijetih, kuražih sebe i kokoške. Kriještanje ne jenjava, a lija ne iskače. Udarao i vikao, pa prestao. Ona je, lukava lisica, čekala baš taj čas, u trenu iskoči – uteče sa plijenom.
I sad čvrstu odbranu kanim, a zločinac, ko zna, možda je već obatalio dijete.
Kurlajući morne misli stigoh u avliju. Nisam se prevario, zaista, dobih neku čudnu snagu,
nekoliko skokova i nađoh se na hajatu. Ne daj bože ni dušmaninu mome da u takvom stanju zatekne svoje dijete.
Vuk i janje mejdan zametnuli – za dimije kidisali.
Zabijelila runjava guzičetina – zasmrdila.
Dimije razbucane, zdravo platno stisnule noge – priklještile.
Zujanje, blejanje i kriještanje u glavi umrtvili mi misli.
Ne znam kako se sve to zbilo, u sjećanju nosim kao da sam u magli vidio, ili u nejasnom snu doživio...
Nađe mi se vagir pri ruci. Zamahnuh. Ispriječi se rame ko kuća. Puče ključna kost kao suva jelova cjepanica.
Ranjen kurjak poče zavijati, prema konju puziti.
Ucvijeljeno janje jeca u roditeljskom naručju. Osvetničkim pogledima ispraćasmo razbojnika.
Na Kur'anu hlade se misli: "Kazna vam je to, pa je iskusite, a nevjernike čeka patnja u ognju."
Moja mala Fatko, jadnice nevina, sad si tek shvatila babovu brigu. Skupo si platila neiskustvo, misli su mi u ta razmišljanja hodila, na tom putu su bile i Fatkine – dodirivale se. Ni jedna nesreća nije potpuna. Ipak nije silovana, a visilo je o koncu. Možda je dobro što ti se to desilo. U malo vremena si stekla mnogo pameti, toliko ne bi za dosta godina: "I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Alah strašno kažnjava. Alah sve zna i mudar je."
Desila se strašna stvar – ženskom insanu!
Ima nekih radnji koje čovjeku nisu dozvoljene ni u mislima. Drzne li se, ipak, pa njima proviri u te zabranjene odaje, zapuhne ga strah koji pokosi po koljenima. Te mrkline su slične nejakim dječijim mislima kad se sukobe sa majčinom smrću, ili u sred mračne grmljavine sretnu razbojnika, ili gledajući klanje ovce pomisli da kolju njega, ili... pomisao djevojke da je siluju.
Nema ženskog stvorenja koje nije bar nekad provirilo u pakao silovanih. Koliko je god ženskih duša stvorio Alah, toliko je predvidio i džehennema – svakoj po jedan. Zajedničko imaju svi po nešto; i kaljavo crnilo na izvoru, odbačenost, zaraženo smetljište, grdobu, sramotnost, gadost, poganost, neljudskost, i sve ostalo što ženi oduzima pravo da se nazove djevojčica, djevojka, majka ili nena. U svim tim džehennemima postoji neki strašni život, ljudolikih bića, mrskih i Bogu i insanu. Ta bića su nastala od odbačenih žena – rospija.
U prva saznanja djeteta spada i čin kurvanja, iako mu oko toga ostaje dosta nejasnog. Duboko i za sav život urezano ostaje uvjerenje da je to najveća ljudska pokora, ona greška žene koja se niti može, niti smije, niti ima smisla braniti. To je jedino od vječno otvorenih pitanja o kome se slažu sve vrste insana, dobrih i loših, obespravljenih i vladajućih, muških i ženskih, malih i velikih. Ono je najveći zločin od svih koje poznaje ljudski rod, veći i od ubistva. Dok je Stvoritelj za krvnike dao kaznu u vidu straha i nemira savjesti, svakom za svoju zaslugu, istovremeno je rospiji dodijelio teret srama. Dobivši ga za ženu prestaje mir do groba, a i u njemu ga neće naći, zemlja će joj izbacivati kosti.
Za razbojničko djelo je odgovoran samo jedan – krivac, nikad to nije oštećeni. Za kurvanje su osuđeni, i sestra, i majka, i nena, i brat, i otac, i rodbina, i pleme, i nahija.
U času kad djevojčica mislima proviri u taj najužasniji i najtamniji ljudski hodnik, Stvoritelj joj dodijeli grumičak džehennemskog jada, da je stalno uz nju, da opominje, prijeti i spašava od iskušenja. Pod teretom tog božijeg dara zamišlja zle učinke grumena, poređuje ih sa nasilnim guranjem čvorastog glogova pruta u stražnjicu, sa dušmanskim batinanjem, sa nejasnom pojavom u kojoj se iz đavoljeg djela rađa kopile, sa Sudnjim danom, kad se sav ljudski rod okreće protiv nje, kad joj satire i ime i daje novo – kurva. Sva poređenja čine joj se nedorasla njenom zlu, pa zamišlja sijaset strašnih, njima sličnih pojava koje mogu domisliti samo ružni snovi.
Stvoritelj nije ostavio ženi mogućnost da se pokaje i popravi, samo On zna zašto tu nema izbora – jest ili nije rospija. Samo On zna zašto je kurva i kad nije njenom voljom, ni krivnjom.
I žensko dijete postaje rospija čim je zajaše muško, bez obzira što je znano da se nije moglo odbraniti. Kako je to pravda, zna samo On.
Da je to sve tako, mislenim zaranjanjem u svoj džehennem, sazna svaka djevojčica, sazna da se to i njoj može dogoditi samo jednom, i samo na jednom stidnom djeliću tijela, koje, zbog toga, nikad ne smije pokazati, ni suncu ni mjesecu, nikom, ni roditelju, ni... – jer kad dodjeljuje ime rospije On ne pita ko je kriv, pita – čije je tijelo? I u najnaivnijoj igri djevojčica stiska butinice ako može i naslutiti povredu ponosa. Od najranije mladosti svaka stekne, ako se pri njoj i ne rodi, vještinu čuvanja od grijeha koji vodi u strašni kurvanjski pakao.
Uz sve te mjere opreza i zaštite, nekim čudnim okolnostima, ljubavnog žara ili sile, isto je, desi se da neku djevojčicu povrijede, rasčereče nožice, prevare ili prisile – naprave kurvom. Neposredno iza događaja, po hlađenju uzavrele krvi, po drugi put joj se ukazuje taj strašni pakao srama, izluđuje je i vuče u nasilnu smrt.
Strašno je i pogledati u oči silovane.
Eto, sudbina mi i to nametnu, gledam, ranjene oči. Fatkine – svog djeteta.
Tužno je ispraćati svoje dijete. Suzno i kad ide u dobro. A mene zapalo da ispraćam u najgrđi džehennem.
Riječ iz nas ne mogaše.
Ovo mi je arapska mrcina napravila, ali da li je i Alipaša u tome sudjelovao? Do nedavno se bez vezirovoga znanja ovako što nije moglo dogoditi, ali matul je, zloupotrebljava ga Reponja, naslađuje na Alijinim prijateljima. Nije valjda i Alija u te jade ubrusio, nije valjda toliko vlašću i pameću oslabio.
Riječ iz nas ne mogaše, pa se i misli raseliše, moje okrenuše na Alipašu.
Lukav je stari lisac, ništa se ne zna. U zadnje vrijeme je sve više Alijinih lica. Poravna dosta nepomirljivih računa, i one najteže, sa fratrima i popovima. Nepredvidiv je taj prvi i silni hercegovački vezir, uvijek nekom spasilac a nekom dušmanin. Ovoga vakta, kada čini neviđena zla, kada pomišljamo da je izgubio i posljednjeg prijatelja, oglašava mu se dojučerašnji najljući protivnik, fra Bakula, da ga ovjenča pjesmom:
Osim zgrada paša zauzimlje
Mnogo polja i livada ravnih
Mnoštvo brda i glavica tvrdih,
Polja ore a livade kosi
Brda krči, vinograde sadi
Jažve svrče i pirinač natapa
Vrtle kopa, kao jedna polja
Duhan sadi, komu mjere nije
Mnogo cvijeća, mnogo povrtalje
Silne voćke i ostalo drvlje
Radi meda Turcim primiloga
Spravlja paša mnogo ulenjaka
Pita ovne za pretilo meso
Ovce, koze za bielo mlieko
Biesne konje i presnažne mazge
Nek se može proslaviti Hale
U svem bogat da ga drugog nema.
Čuj me brate, istinu ti kažem
Alipaša da je bio kraljem
A ne vezir, ko vladaoc mali
Reć bi mogo – dosta imam blaga
I imanja kim se kralji diče
Kažem pravo i sa malo riječi
Što sagradi sebi i drugomu
Alipaša za devetnest ljeta...
I dok, eto, Alipašu umni pjevaju nada mnom se lešinari, čavke i gavrani poigravaju, nadajući skoroj crkotini. Alahu, zar sam toliko zgriješio? Ili si i ti obnevidio? Bože me oprosti, praštaj svom griješniku.
Alipašo, Bog te ne ubio, svega ti je na pretek, eto i latinske pohvale do koje ti je uvijek bilo stalo, pa zašto si se ranjenog Ragiba dopovezao? Da me vidiš sa nijemim djetetom u zagrljaju, i tvoje bi srce prokukalo. Zašto si toliko kidisao na mene, dušu u tijesno sabio? Zašto? Kako ću sa ranjenim djetetom prozboriti, kad su joj misli već u Neretvi? Skočiće u vodu, jer ovakvu sramotu ne bi iznijelo ni jače čeljade. Pomozi mi Alahu, pomozi, biću ti zahvalan do vijeka, pomozi! Pomozi da progovori, pred babom otvori dušu, u koju zgodom kanim udjenuti melem.
Sklupčani kao dvije crne kukavice, htjeli bi govorom rasteretiti naboj grudi, ali iz nas ne može riječ.
Kao da su zamandaljene, iz nas riječi ne mogu.
ALIPAŠA – 5. On stvara teške oblake
Sramotno djelo razrušilo je Fatkicu.
Riječi zabravljene, iz nas ne mogu.
Suze su ovlažile košulju i dimije. Uduljilo ridanje jadnice. Vrijeme sve više svjedoči težini slučaja. Iz časa u čas je veći, teži, crnji, poganiji, neljudskiji – bolniji.
Misli bi da izliju riječi, ali ne može grlo. I avaz sledio!
Guka u grudima prigušuje disanje, potiče mučninu u trbuhu, koji bi da bljuje, nagoni život u tjeskobu ćorsokaka...
Riječ je žalosnom što i mehlem ranjenom. Nažalost, ne mogu je ni ja izustiti.
Teško je čovjeku kad ga snađe nenadnja, najteže dok ne savlada početak nauma.
Trebao bih sokoliti dijete, buditi iz bunila, ali pametne ne zapodjenuh. Premalo je korisnih misli, tanke i jalove završavaju nerazmrsivim uzlovima.
Dozna li se, Fatku neće oprati ni Buna ni Bunica. Nikad više neće spoznati sreću, nema udaje ni poroda. Prstima će ukazivati na nju, na sokaku i na njivi, opominjati žensku đecu, prijetiti da s njom imaju posla, da joj ni Alaha ne smiju nazvati. Napraviće od nje čudovište. Jadnica, zna šta je čeka, a ni kriva ni dužna. Zlo natkrilo kuću, ostaće dovijeka.
Može li bar jednom pravda isplivati, iznimno razgolititi laž? Zaim je teško ranjen. Na ženskoj rane zadobio, može to biti i njegova bruka, pa je zatajiti. I kad bi slagao, da je bila njena dobra volja, opet je njegova sramota – junak nastradao na ženskoj, ipak, to je valjan razlog da zataji. Pri Reponji ne može biti ni jedan razlog koji bi ga naveo da prešuti. Na obraz mu se ne može računati, skorniji je od suhe neštavljene goveđe kože. Nikakav stid u nj ne može prodrijeti. A i kad bi se saznalo da je naručio silovanje, ne bi mu naudilo, ni ti bi koga iznenadilo, ni ti bi se smjelo o tom govoriti – njemu prigovarati. Razbojnik bi se čak i ponosio tim zlodjelom.
U ljudima je sram nejednako raspoređen. Mijenja se i mjestom prebivanja. Opada udaljavanjem od svojih, ukućana, seljana, nahijanjina... U nepoznatom dunjaluku je ništavan, nema se od kog stiditi. Reponja je tuđin, u njemu je osjećaj sramote izumro. Sram ne može sputati tuđinca, sa zlodjela bruka neće se odvratiti. S te strane, nikakvom dobru, ne mogu se nadati.
Ko zna koliko ih je oko Reponje koji znaju za Zaimov pohod u Opine? Svi neće šutiti.
Možda i nije sve tako crno? Naredio da je dam u Gacko, silovanje je samo kao mogućnost, pa se nije moralo ni dogoditi.
Zaim će požuriti da neopaženih rana stigne u Gacko, da se liječi u potaji. Ako se Fatka ne bude pokazivala Reponja će pomisliti da je pristala, udala, pa će se i mene jedno vrijeme okaniti.
Sve je u rukama Zaima – i Alaha. Oni su nada.
Ne pokazivati curu – ni svjetlu sunca!
Dušmanin nije naivan, poslaće haber-efendije, doznaće. Da li da izbjegnemo iz ove vale, nastavimo život pod drugim imenima? Gdje? Čim i s kim? O sudbino prokleta, teška li si. Nametnula si mi sliku ukletog djeteta. Vidim odbačenu Fatkicu, bez zvijezde na čelu, bez riječi i insanskog pozdrava, bezglavo tumara od nemila do nedraga. Nikad i nigdje mira, izgnanica, ne želi je ni jedno naselje, ni ikoji insan. Ima mene. A šta poslije mene? Sudbino, Alah te pomutio, akobogda!
Misao na misao, crnja od prethodne. Kao smrtnom kukom zakačuje dijete, otima ga. Jedna me ne napušta. Iz tmurnih oblaka proviruje nejasnim obličjem, mrklinom i nejasnoćom plaši, prolomom oblaka izvaljuje. U misaonom nevremenu se prisjetih djevojčice, čobanice.
Istrčah na brdo, panično dozivah Fatkicu. Kamenjar odgovori neljudskim ehovima. Kobne slutnje pritisle, klecanje naseli noge, a grč grlo. Kao da sam dijete u igri, nasumice sam trčkarao, okruživao brijest, kuk, pećinicu, zagledao i drvo i kamen, dozivanjem prigušivao zloćutnost. Pristigoh do zemunice u koju ni u podne dijete ne smije poviriti. Fatkicu je u nju satjeralo nevrijeme. Čučnula, premitila ruke, i osluškujući grmljavinu – zaspala.
I zmija tražeći zaklon na zemunicu nabasala, studen vječito hladnog tla opržila, uz mlaku usnulu nogicu uzgmizala, na haljinicu – u krilu se sklupčala. Zmija u krilu djeteta – zaspala.
Frk poskoka u krilu Fatkice, a mladunče bezazleno hrče. Oduzeše mi se i noge i pamet. Šta preduzeti, kako sužnja kutarisati, smrtonosnog poskoka ne uzjariti, dijete razbuditi i urazumiti? Šta preduzeti? Zlotvora rukom zagrabiti pa zavitljati!? Ako se otme, pa u podnimljene obraze pecne? Ako izmigolji, na nju, ili na mene skoči, pa jezičinu umoči u krv, šta preduzeti? Pita se okračala pamet. Prišunjah na rukohvat, bez daha ćurnuh, neodlučan počeh brojiti vječnost. Šta preduzeti? Pitam se sa dohvata. Um smišlja brojne prepreke, ne iznađe poruku. Kako je vrijeme proticalo tako je um bivao tanjeg mlaza, misli se zapetljavale.
I halavna majka se zabrinula, s topraka dozivala, od kuće odmicala, dozivajući duboko zatrandala, i ona se pećinici dogegala. Grlovito dozivala:
– Oj, Fatkice! Oj...! – zov majke otvori Fatkine lijene očne kapke. Ugleda me, blaženo osmijehnu, pa nastavi spokoj. Uz roditeljsku sigurnost nastavi sanje.
– Fatkice, poganice, mala, otvori okice..! – protepah. Opet na tren umilne oči zacakliše. Smješak se najavi zubićima, zaobliše rumene jagodice, sretna uz roditelja, opet se prepusti neodoljivom snu.
– Fatkice, magarice!
– Šta je, babo!? – teški kapci propustiše smiješak.
– Slušaj šta ti govori babo. Ne miči! Nije šala!
– Šta je babo, šta je bilo...!?
– Ne mrdaj, opasno je! Ne mrdaj! Gledaj u mene, gledaj! Ne mrdaj! Biće dobro, ako me budeš dobro slušala. U krilu ti se zmija sklupčala. Na moj mig, naglo ćeš ustati. Zmija će ispasti. Dočekaću je i zgnječiti nogom...
I zgnječih je. Tek onda prava jeza. Jeza kao ova, današnja.
Šta danas preduzeti, kako Fatkicu smiriti – sa zlodjela misli svrnuti? U Pograđe otići, Balakušu nenu pronaći, u Opine dovući, čine otkriti, salitak izliti, dukat dodati, u rubac zaviti, na raskrsnicu ostaviti – na drugog tugu prenijeti?
Šta preduzeti, kako curu smiriti? Vodom je zaliti...? Iz Opina odseliti, sramotu u zemlju zapretati, nanovo život početi, boljem vaktu se nadati?
Misli se uskomešale u nevelikom klupku.
Šta preduzeti, kako curu smiriti, belaja je kurtalisati, šta joj kazati, od kud početi, kamo završiti, kako u oči pogledati – pretovarenu isprtiti?
Teško je u povrijeđene oči pogledati, misli podudariti, bolesne nakane sasaditi, uništeni život povratiti – sa silovanom djevicom trijezno divaniti.
Teško je gladnu objasniti da jelo treba dugo čekati.
Teško je bijena ubjeđivati da ne boli bola.
Teško je ucvijeljena nagovarati da oprosti.
Teško je plaha saulisati.
Teško je bolna ozdraviti.
Teško je u Fatkine oči pogledati, a mora se nešto preduzimati, s djevojke zlokobno breme skinuti – dušu raspučiti.
– Fatko, pogledaj me u oči! – dirnuh je, zaustavih dah. Smogoh snage da kažem to.
– Ne mogu, babo! Kuku meni šta mi se dogodi..!
– Smiri se!
– Ubiću se, u čatrnju sunovratiti, ili kamen privezati pa u Neretvu skočiti, sebi kidisati, ja ne mogu živjeti..! – krijući oči u trbuh me glavom ubadala, očima u mrko gledala, velike jade plela, životu prijetila, kobno jutro najavljivala, smrt bez mezara smišljala, ludu glavu tulila – srce mi rasprskava.
Bogu dušu Bog je neće.
Dići će ruku na sebe – neće svojom završiti!: "Kapije nebeske neće se otvoriti, i prije će debelo uže kroz iglene uši udjenuti nego što će oni u džennet ući. Eto tako ćemo mi grešnike kazniti." Četiri mezara u džennet sam ispratio, peti se izvaljuje – prijeti džehennemom: "U džehennemu će im prostirka i pokrivka od vatre biti." Mogu li Fatkicu odvratiti od tog belaja, skrenuti s njenog puta na tamnoj raskrsnici? Ne smije kidisati na život, Alah mora prepriječiti taj put, jer sam to svojim vladanjem zavrijedio – i Boga zadužio. Nikad ni Njega ni insana nisam povrijedio, ni mrava zgazio: "Ta džennet ste u nasljedstvo dobili za ono šta ste učinili." To mi se ne smije zaboraviti, ničim natruniti: "Uzvišen neka je Alah, Gospodar Svjetova."
– Teško ti je, moja Fatko..., mala..., teško! – konačno smogoh staračke mudrosti i ostatka snage, obratih joj se roditeljsko-muškim glasom: "Bez krivnje uprtiše ti teško breme, preteško i za ubicu-hajduka. Ali, opet, dijete moje, mora se deverati, bitisati, crnih misli kurtalisati, vedrom jutru nadati, Alahu klanjati, pa i baba pošteno u oči pogledati.
– Nikad! Nikad i nikad! – zasikta sulud glas iz meleka, djeteta moga. Kao đule grunu u i onako skrhano roditrljsko srce. Lijepo je umrijeti. Za moje stanje smrt bi bila nagrada
, ali pred dječijom sudbinom za moju me nije ni briga. O njenoj moram misliti, za nju dobro činiti. Opet postah sabur:
– Podigni glavu, pogledaj me, ako si – poštena!?
– Ne mogu...!
– Jesi li poštena? – prevarih je.
Kao ranjena vučica ujede pogledom. Uspjeh sudariti oči, porvaše se i izbljuvaše žuč. Do malo se priljubiše obrazi, grudi nanjedriše, pa zališe suze. Na tren duše razvedriše...
Kao kad se tijesne grudi po prestanku mornog sna razgale, ili kao kad se davljenik obale dočepa, ili sužanj okova kurtališe, tako je i Fatka, gledajući me u oči, mnoštvo misli upregla, u obrazu boje mijenjala – zlih nakana oslobađala, u zagrljaj uskakala, otpuštala, uskakala, toplo ljubila...
Još jednom završi na sećiji – u samoći.
Sjedim na sofi i stražarim na kapiji, da ne istrče u samoubistvo. Neću da joj prilazim, da joj remetim misli, jer znam da se sama mora isrvati. Dvoboji sa oružjem misli su najteže, a ozlijede, ako do njih dođe, neizliječive su – sulude. Sjedim na sofi i osluškujem udare misli o misao.
Osramoćena sam, za raju silovana, ni voda me ne može oprati.
Prenaseljavaju me Fatkine misli. Samo one u glavi.
Za mene su pomrli prosci, jer rospije nisu za poštenih kuća. Žaliće me, ali je više onih kojima je drago, ovih drugih će bivati sve više, ubrzo će prvih nestati, jer; niko nikome ne svijetli, reći će i pošteni. Ne mogu prihvatiti život kakav me čeka, da u mene djeca upiru prstom pokazujući kurvu. Upiraće i u baba, u oca kurve. Ne mogu to ni zamisliti a kamo li preživjeti. Čitav život služiti sprdnji. Neću to dozvoliti, neću. Ubiću se, ubiti i gotovo. A babo, šta ću s njim? Halavan babo. Čitav život mu je ovakav – nesretan. Taman je bio našao sebe, sa Zaimom mu mjesecima solih čorbu – danas je presolih. Skončavanjem u Neretvi napatila bih ga više nego mu je bila sva dosadašnja patnja. Znam da ni njemu nije stalo do života, znam da bi volio zaspati i ne probuditi se, ali znam i da sebi neće kidisati. Kur'an ga sprječava. Mojom dodatnom nesrećom i on bi završio u džehennemu, patio strašne muke, i na ovom i na onom svijetu. Mučilo bi ga moje nedjelo. Moj dragi i kukavni babo, šta smo dočekali!? Da si bogdo umro noćas, skratio bi svoje muke, a već bih i ja svoje presjekla, a ovako, nije mi te lako ostaviti – još i to breme ponijeti. Da ubijem najprije tebe, da ti pomognem, na spavanju udarcem ušica, bez bola i tvoje krivnje, na sebe preuzeti grijeh, tebe osloboditi patnja, pa onda s kamenom na prsima u Neretvu se otisnuti i – stati pred Njegov sud. Luda glavo smisli izlaz neki, pukni zemljo da propadnem, pukni da nestanem, pukni ili odgrađuj klanac. Sama ne umijem naći izlaz iz mraka u kom trandam. Ne vidim na oči, sve mi crno. Može li se misliti iz crnine? Ne znam ni gdje sam ni šta mi se najednom dogodilo, kao da me zatrpala zemlja, pritisla mrakom i težinom, stisla grudi do bezdaha i glavu do bezumlja. Nigdje čovjeka ne vidim, samo utvare. Prikazuje mi se Bećir. Iz mrkline izvire čovjek u liku Bećira. Bećir je. On je bio umro, dva dana bio u mezaru, probudio se pod pritiskom grobnog mraka i crnila zemlje. Nije se predavao, rvao, pregrštima podbacivao zemlju – ugledao svjetlost. Seljani su bježali pred njegovom pojavom. Bećir je oživio. Godinama su ga izbjegavali ljudi. Bećir je preživio.
Treba se boriti za život, svoj i tuđi – savjetovao je. Ne samo sebe radi, već i radi života drugih – pojašnjavao je. Dužnost je to, a i po Kur'anu zakon – zaključivao je i odlazio u svijet samoće.
"Pomozi mi Bećire!" Do mene i sofe dopire Fatkin šapat.
"Kur'an dijete, Kur'an!", odgovorismo i ja i Bećir.
Samo na svjetlosnim krilima Kur'ana Fatka može pronaći klanac izlazni, pomislih, pa poželjeh da u taj pravac procure spraćene misli. I u njemu se može po mraku lutati, ali kad-tad ukazaće se svjetlost.
"Sanjao kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih."
"Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedužan, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu."
"On zna nevidljivi i vidljivi svijet, On je Veličanstveni i Uzvišeni."
"On vam pokazuje munju da se uplašite i ponadate, i On stvara teške oblake."
"On ih je sve zapamtio i tačno izbrojio, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno."
"I grješnici ugledaće vatru i uvjeriće se da će u nju pasti, i da im iz nje neće povratka biti."
"O kakvo će boravište onih koji su se Alaha bojali – divno biti. Edenski perivoji u koje će ući, kroz koje će rijeke teći, i u kojima će sve što zaželite imati. Tako će Alah one koji Ga se budu bojali nagraditi, one kojima će meleki duše uzeti."
Meleki će moju Fatku ukrkiti, u džennet uznijeti, svjetlošću obasjati, svetom vodom okupati, grijehove saprati, tijelo i dušu sjediniti – takvu u vječnost smjestiti.
Na sećiji se misli isprepliću, sjećanja dozivaju, budućnosti predviđaju, rahmet majci i braći nazivaju, ljubavi za baba prikupljaju, Zaimove mržnje sazrijevaju, umovi se sudaraju, tijesne grudi nadimaju, rvanja dokusuruju... – putevi ka mirnoći osvjetljavaju.
Kur'anske munje kidisaše, tamu svjetlom razbucaše, ravnu stazu u svjetlosni dan pretvoriše. Na nj Fatkicu izvedoše. Susrete Omera. Nastaviše udvoje.
Poštena i čista ljubav, uzvišena, a nepravedno neuzvraćena, Fatkine misli tamo ugledaše svjetlost, čudila se i kajala: Cura nije kome je namijenjena, već kome je suđena, prisjeti se tetkinih riječi, nesvjesno nasmija, pa oglasi:
– Babo, viđaš li Memišagu? – glas je govorio da je tek završila i jedva pobijedila u misaonom nadmetanju.
– Onomadne smo zajedno kahvenisali – kao da neko iz mene odgovori.
– O čemu ste zborili? – kao da me obliza vragolasto umilni glas.
– Sušom se bavili, trgovce ogovarali... O jednoj curi natucali! – i ja uzvratih sa granice šaljivosti.
– Bi li je prosio? – kao da zaigra gonetaljku, glas joj postaje sve poslušniji.
– I to je, stidljivo, natuknuo – podržah započetu lakoću razgovora.
– Šta mu odgovori? – u glasu prepoznajem i zebnju i znatiželju.
– Mudrovao, oblo na ćoše zborio. Kuća je za takav zbor. Kahvana je zlotvor... Neodređeno ponudio – i dalje ostah blago zagonetan, ali i dovoljno jasan.
– A on? Šta reče na to? – znatiželja iskulja punim nabojem.
– Odavno ti u kući nisam bio, ako bi, u drugi petak – prispio!?
– A ti? – Znatiželja se potpuno razgolitila.
– Kuća je za ljude vazda otvorena. U drugi petak biće zasigurno odmandaljena – i dalje ostah na istoj mjeri zbilje i šaljivosti.
– Babo, udala bih se za Omera. – Zaista, u Fatkici se u malo vremena dogodio golem preobražaj. Iskaza do juče nezamislivu odluku, odšuti pa nastavi: – Imao si pravo, nije ni on svijet krao. Uljudno se vlada, nudi ljubav. Iskao me. Ne razmeće se ni nameće, vodi jednostavan ali siguran život. Mlada cura drukčije vidi, sanja gaziju, sanja mušku snagu, nosi sa oblacima, tka gunje bez potke, u hodu ne dodiruje tlo.
– U Alaha nikad nisam gubio vjeru, tvoja besjeda mi je za to najveća nagrada... – Iz mene pokuljaše riječi sreće, ne mogoh ih saulisati: – Omer je momak i po, bila bi srećna s njim. Voljna ćeš lijegati i naspavana ustajati, sreća je to najveća koju je spoznao ljudski rod.
– Jesi li siguran za petak, da ne omane?
– Sjutra ću na kahvenisanje u Mostar. Niko od Memišage neće biti srećniji – smiriće sina. A ti, daj se na posao, bijeli duvarove, ribaj podove, meti avliju... Do petka treba sviditi dosta posla, jer djevojačka kuća na prošnji gleda se i ozdo i ozgo.
– Reda je i meni jedan dan u Mostar, po koju šamiju, a trebala bih svratiti i u hale, da sašijemo...
– Hajdemo sjutra oboje, možemo i na konak, biće joj drago.
I tako muhabetismo zdravo i dugo. Na jednom se izmijenilo sve, i na trnjini ruže zamirisale, u glavi vesele misli zagospodarile, u grudima presahla tjeskoba, i staračke godine omekšale, i kuća posta svjetlija i avlija raspjevana. Nekoliko puta sam se štipao za obraz – provjeravao nesan.
Neka čudna potreba zaokupi me, ni glad ni žeđ, ni san, ni samoća, ni sam ne znam kakva potreba da iskažem nešto, želja da poljubim murvu iznad mene i kamen kaldrme ispod sebe, kao dijete da trčim niz Opine, neka pusta moćna želja i olovo s nogu odvalila. Neshvatljivo stanje uznemirenosti zbog sreće, ni ja ga ne znam tumačiti, liči na prav i ravan put koji vodi ravno u džennet.
Sreću zaboravio, pa se i od nje uplašio.
Narodne su mudrosti plod vijekovnih iskustava, ponekad ih i ne razumijemo, ili ne smatramo dovoljno mudrim, ali, kad-tad, svaki čovjek nadođe na svaku od njih. Danas spoznah ovu:
Ako ti je u životu sve po taman, ubaci kamičak u obuću – neka te žulja bar nešto.
Sreću zaboravio, pa se od i nje uplašio.
ALIPAŠA – 6. Strpljivo podnosi ono što te zadesi
Kiša, grmljavina – sreli se nebo i zemlja. Nelagodnost me skolila, kakvu zna izazvati samo zbrka u prirodi. Ne jenjava, još je u naletu. Pojava dnevnog gustog mraka sazrijeva strah od velikih prirodnih nepogoda. Fatka je na sećiji, siguran sam da se plaši. Pođoh da je okuražim, ali je tamo ne bi. Strčah niz basamake. Dozivah kroz nevrijeme.
Vrisak iz izopačenog vidika – njen!
Iza kapije se otima maskiranim razbojnicima i doziva pomoć. Aminova rabota, možda i Zaimova. Prisjetih se i jurnuh u odbranu.
U času se uhvatih u koštac sa dvojicom. Nadprirodnom snagom oslobodih dijete. Jači su od mene, ali u borbi za dijete roditelj može poprimiti nadljudsku snagu, udarao sam i jače i brže od njih. A kad ih oborih – ne bi Fatkice. Podvala, poturili mi dvojicu, da dobiju na vremenu. Nigdje je. Ni njih. Ni dvojice sa zemlje. Dozivah, dozivah koliko me nosilo grlo – dozivah.
– Babo, babo...! Što ti je jutros? Razbudi se! – Rasaniše me polučujne pa sve jasnije Fatkine riječi.
– Ništa, dijete, ništa, san...
Čitavu noć sam preseljavao iz sna u san, grđi od mučnijeg, pa jedva iz noći izvukoh zdravu glavu. I Fatkica je bila premorena, i nju mučili su slični snovi, zaključih.
– Hajde, da se spremamo, za Mostar! – rekoh iščekujući riječ, po kojoj ću prepoznati njeno jutrošnje stanje.
– Hajde! – prihvati i usta.
Rijetko smo govorili vršeći uobičajene jutarnje radnje. Tako bi i u toku ovoga spremanja za put.
– Hoćemo li!? – reče, dade na znanje da se obukla.
Pritegosmo opanke, pa krenusmo nizastranu. Opet ćutke. Dugo ne progovorismo.
Kad sam god bio u nevolji nisam mogao da govorim, ni skim, osim sa mojom dragom miljenicom, rahmet joj lijepoj duši. Kao da mi se zaliju usta, zaveže jezik, ispriječi sram i strah, ne dozvoljavaju da se oglasim. Ako bih i uspio – zamucao bih. Znam da je djetetu nužan moj glas, razgovor o bilo čemu, dugo kanim da ga otpočnem, ali ne uspijevam. I tako do Mostara – kao dva nijema stvora.
Sestru Zejnu ne vidjeh čitavo proljeće, iskreno se obradova musafirima, skuva kahvu, donese šerbet, oko nas je trčkarala, od dragosti nije sjedala.
Natuknuh joj o mogućoj udaji. Ožeže je dragost. Zamolih da pomogne curi oko šivela, dadoh dukate, pa pođoh u čaršiju.
Mada ne spadam u tu vrstu ljudi, ima ih, koji vjerno predosjećaju pojave i događaje, a pogađaju i misli sabesjednika, bez obzira šta izgovaraju. Sluteći tokove tek nastalog dana, a iznad svega ishod razgovora sa Memišagom, i moje misli počeše dočaravati različite slike i prilike, koje će se zbiti danas. Osobite događaje, ti osobiti ljudi, naslute ili im se ukažu u snu. Ma koliko neobičan i neočekivan slučaj, koji zatekne obične ljude, njih ne iznenadi, prihvataju ga kao svakodnevicu. Takav bi rahmetli Hadže. Sve je najavljivao prije nego će se zbiti, oštru zimu i sušnu godinu, bune i povodnje, znao je kad će povesti koja krava, umrijeti mještanin, naići skakavci, poginuti vladar... Tumačio je snove, dlanove, pleća i druge predskazanije.
– Valahi, danas će nam doći neko, iz daleka! – rekao bi trljajući oči iza sna. I dođe, neko.
– Iduće zime će zeko tražiti svoju majku. Biće žestoka zima – govorio bi s jeseni. I bude tako.
– Neka pretekne sijena, za dogodine, štedite, jer iduće se neće kositi, zbog suše neće imati šta – i opet bude po njegovom.
– Uzvrtila se, ona, Mehina mala. Udaće se za dva mjeseca – i udade se.
– Naživio sam se, šućur Alahu. Vakat je i putovati, u džennet, akobogda, pa, eto, da se halalimo. – I umrije te noći.
Ima ljudi, kao što je bio rahmetli Hadže, koji nekim neobjašnjivim čulom predosjećaju budućnost, pa se unaprijed vladaju po njenoj potrebi. Ako me ne vara osjećaj, i Memišaga spada u tu sortu. Susreli smo se dosta puta, i svaki put mi se učinilo da me je očekivao, nije se dao iznenaditi. Biće tako i jutros.
I bi.
Dočeka me bez iznenađenja, kao da je bio siguran u moj dolazak, istog trena Omeru prepusti magazu, pa predloži da pođemo u Frkinu kahvanu.
– U njega je vazda taze stupana kahva – usput kaza. Ni jedne više nismo prozborili, a i za astalom smo dugo mudrovali, šutke srkali kahvu.
Zašto li je Ragib-aga poranio, kod mene svratio, šta li je naumio? Činilo mi se da je tako Memišaga dumao, probadajući me povremeno pogledima. Došao da mi ponudi šćer. Iznenada?! Nešto se dogodilo!? – naudilo curi. Omer je dobar i siguran prosac. Da nije kakva bruka? Do juče je nije kanio na ovu stranu davati, džaba sam ga salijetao, a evo jutros – došo na noge. Nešto se dogodilo – curi zasmetalo. Što jest-jest – lijepa je. Čestit otac. Ako se i desilo što, nije ona skrivila – ne vara me sijeda brada. A ko će znati sve to, insan insanu mora i vjerovati. Memišaga sve češće baca poglede na moje čelo, pretražuje odgovore.
Nisam valjda toliki baksuz, neće mi se i to dogoditi – prošnju pobrkati, dumo sam i ja svoju. Taman se dala razlogu, okrenula na pravu stranu, sad i na njoj belaj. Baksuz sam! Ne da mi se. Sve će na me. Pošteno govoreći i jest cura pod mahanom – silovana. Nije silovana, samo pokušaj, nije silovana! Sumnja, nagađa, čudan mu moj preokret. Prebrzo sam došao, prije dva dana sam se dvoumio, jesmo o petku zborili, ali mu, kad dobro razmislim o onom šta sam rekao, nisam mnogo obećao.
Čudno se ponaša čovjek, isti, od slučaja do slučaja. U svemu kao i prema ženi. Zagleda ljepoticu, oblijeće oko nje, bori se za nju, i ratovao bi zbog nje, bori se, bori dok je ne osvoji. Tim činom u očima mu naglo opada vrijednost žene, njegove. Odmah kidiše za drugom. Zna svoju neveliku vrijednost, pa ni išta njegovo ne može biti vrijedno, za sebe zaključuje, a neka unutrašnja potreba ga nagoni da se javno izjašnjava obrnuto, da se nanovo dokazuje. I tome nema kraja, jer sebe poznaje samo on, zna koliko je nesavršen, a ne može nadvladati prirodnu potrebu da se pred drugima pokazuje višim. Ta igra dvojice u sebi je i dobra ljudska osobina, potiče razmišljanje, vuče naprijed. Loša je ako povuče ustranu, opasna ako i odvuče, a i opasnija ako usput satire ljude koji ga upozoravaju da je skrenuo s pravog puta. Tako je i Memišaga sanjao snahu Fatkicu, sad ju je, pomoću mog čela, ugledao, pa je odmah počeo da mudruje, da razmišlja u drugom pravcu, ne bi li dobio i bolju. A i ja, juče sam mislio da je Omer samo dobra prilika, a danas se bojim da će propasti dunjaluk ako se ne ožene. I to mi je nacrtano na čelu, za starog lisca nagla promjena, pa i dalje razasipa poglede, da bolje razgleda sliku, ali i da mi da na znanje – da je sada on kolovođa.
– Ja! – nenadno se oglasi.
– Ja! – odgovorih nakon poduže šutnje.
Nastavismo razmišljati o očekivanim a neizgovorenim riječima. Red je da otpočne Ragib-aga, zaključuje i čeka mirno. Do ovoga razgovora Memišaga je počinjao prvi, te u tebe šćer za udaju, u mene momče za ženidbu, te mogli bi se i sprijateljiti... Jutros se ulunio, pravi se nevješt i svjedoči mojoj muci.
– Suša! – rekoh da prekinem muk.
– Ja! – potvrdi – suša golema – dodao je.
– Tepa siromašna, a skupa... – nastavih pokazujući na pazar ispod nas, na kojem bijaše mnoštvo ljudi a malo roba i stoke.
– Biće i siromašnija i skuplja, jer će i ova, iako tanka vlast, još tančati, raju više goliti... – saglasi se Memišaga.
– Ko bi vjerovao da se ovo može dočekati u Alipašin vakat!? – rekoh.
– Ko je znao misliti taj se nije iznenadio – uzvrati.
– Bio je veliki ajan!? – dodah da bih ga uvukao u otvoreniji razgovor.
– Insan je vrijedan dok je jak – prihvati i nastavo: – Kad zastari o sebi se zabavi, kostobolja i sipa zaokupe, a prigrabio bi sva dobra i u mezar ponio. Pola njemu, pola ostalom dunjaluku.
– Hercegovinu je debelo zadužio!? – ponudih mišljenje o Alipaši, kao o svom bivšem prijatelju.
– Što kuma donijela, kuma i pojela – ne saglasi se.
– Da se povuče, da vlast prepusti Hamzi... – kazah, vjerujući da mu povlađujem mišljenju.
– Žena i vlast se milom ne daju – reče poslije poduže šutnje.
– Izgleda da je tako!? – rekoh, i ja poslije poduže šutnje.
– Ne samo da izgleda – promrsi, zamisli se, osvrnu, uvjeri da nas ne prisluškuju, pa razgovjetno nastavi:
– Alipaša je pomatušio, a s njim i vlast. Zna da više nije za vezira, ali zna i šta bi izgubio, ako bi se okanio vlasti. Raji je dokundisalo, ofukarila, nema čime kupovati. Trgovci to prvi osjete, i oni su već osiromašili, u dumanu smo, u potaji se dogovaramo, ali još ne uspijevamo. Alipaša je toliko dobra učinio, proslavio se, da se zahvali na vlasti posvetili bi ga, a ovako, završiće u džehennemu. Uman, a ne vidi. Vidjesmo se nedavno, popričasmo. Natuknuh da me brinu neka njegova ponašanja. Iz njega progovori zvijer, ne da ni misliti, a kamo li zboriti. Da rekoh još jednu, dina mi, dozvao bi Amina, da okiti još jedan kolac. Ljutito me ostavi, osvrnu se da priprijeti:
– Mislio sam da si naš, međer si i ti protiv sultana.
– Zbunjen, a i sretan da se nije desilo ono što je moglo, počeh da razmišljam na nov način – nastavio je Memišaga: – Osjetih potrebu da u glavi pomirim neke misli koje su me duže zaokupljale, a tim razgovorom potakle. Zbog toga ne okrenuh kući, već produžih iznad Pašinovca, uz Ledine. Tamo naiđoh na neočekivano ali i potpuno objašnjenje zagonetke – kaza Memišaga, zamisli se, pa nastavi:
– Na livadi pase-kljuca sedam mladih koka. Pijevčić, vrsnik im, kljuca uz njih, a na desetak koraka odmaknuta je stara pjetlušina, koja povremeno baca poglede na jato. Zagreba pijetlić po travi, nogom nagazi krilo, rastrese perje, pa naskoči na najbližu kokicu. Pjetlušina je to pratio od početka, pa se razbojnički sjuri na pjetlića, snagom sasadi, iskljuca, pobijedi, pa se vrati na početno mjesto. Pijetlić se do desetak minuta oporavio i okuražio, i skočio na drugu koku. Pjetlušina se i brže nađe na dohvatu kljuna, opet svali ljubavnika, iskljuca, okrvavi, ostavi da leži, pa povrati tamo gdje je i bilo. Dugo sam stajao, gledao i dumao, pjetlić je bio uporan, oporavljao se i skako na kokice, svaku je tako obredio i svaki put – na prazno. Pjetlušina je na mejdanu samouvjereno čekao, na vrijeme pritrčavao, svaljivao, svaki put jače kljucao, više krvi prolijevao, pobijeđivao, sa kljuna o ledinu brisao krv pa se vraćao nadmeno. Pijetlić završi u krvi, pjetlušina ni jednoj koki ne prismrdi, nije ni kanio voditi ljubav, a mlađem razbojnički branio – opet Memišaga napravi predah, zaključi:
– Vlast i žena se ne daju milom!? – i opet napravi predah pa će nastaviti:
– Stajao sam kao ukopan, zbunjen pred učiteljicom živinom. Dugo sam razmišljao. Na mjestu pjetlušine stajao je Alipaša, a iz mraka na mjesto pijetlića izranjao je Hamza, kočoperio se u izmaglici krvave boje. Star sam a naivan, zaključivao sam. – Memišaga je mjerio svaku riječ: – Mi smo ostarjeli da bi mijenjali dunjaluk, jer bi poslije prvih batina, ili zakovrnuli ili odustali od borbe, mlađi su prispjeli... – i opet zaćuta, vjerovatno je očekivao da ja kažem što, a kako ostah nijem, nastavio je:
– Naše je da poudajemo i poženimo, pa uz ognjište grijemo leđa – značajno baci pogled na moje obrve, pa će potvrdno:
– Ono, za petak, dogovorismo!?
– Akobogda! – jedva dočekah da potvrdim.
– Akobogda! Jakako nego inšalal – zaključi, pa pozva da plati.
Pođoh u Kujundžiluk nadajući se da ću nabasati i na Omera, i s njim koju progovoriti. Čim pomolih, u dva zara prepoznah Zejnu i Fatku. Peču platna odmotavaju, na otkrivene Fatkine obraze prislanjaju, poređuju sa bojom očiju, oko struka obmotavaju – platno odabiraju. Stimah i Omera, ćili iza ćepenka magaze, gleda otkriveno lice – ljepotice. Kanat prikučuje, ogleda u džamu, zalizuje se, nakrivljuje fes, pa se otisnu niz Kujundžiluk. Primakao im se, pratio ih je od dućana do dućana. Kao da mu se i Fatka nadala, zvjerkala je, a kad ga ugleda posrami se. I njemu se zapletoše noge, pa produži kao da je u poslu. Zaustavi se na vrh ćuprije. Kao da je srastao s tom čudesnom kamenom rukotvorinom – okamenjen u Fatku blenuo je. Za kratko je tulila pogled pa ga snažno otpusti. Kako ne pogodi od prve nastavi da zvjerka po ulici i dućanima, uspaniči se, kao da joj je krava pokidala sidžim pa nestala, zavrti i ramenima i kukovima, kao da bi potrčala u potragu, tek se tad sjeti ćuprije, a kad Omera stima na pučini polumjeseca i ona se okameni. Zabatali i platno i Zejnu i Mostar i Opine i silovanje i dunjaluk... – Ona i Omer.
Nije više moglo biti sumnje, u Fatki se dobro nadrvalo. Kamen iz grudi, koji je sputavao, odbačen je, izmigoljilo zdravo – zaljubila se u Omera.
Dvije suze našaraše mi obraze, prekrižiše brižne bore. – Zar i mene može dopasti dobro? Upitah se hvaleći Alaha Milosnika.
Kao mjesečar pokrenu se djevojka, odgega do hlada košćele. Tu se okameni. Preobrazi se u izbuljene oči sa pogledom na ćupriju. Ni veo nije spustila – dušu rastvorila.
Omera kameni mjesec izdigao, posvetio.
Dva meleka stala pred čaršiju.
Okitiše se pragovi dućana.
Otpoče iščuđivanje, pa prepričavanje, pa objašnjavanje, pa dodavanje i oduzimanje, pa zabrinjavanje, pa osporavanje i podržavanje – ogovaranje.
Ljudska nesreća jednih nepopravljiva je sreća drugih. Ta vrsta sreće zna zaokupiti do bola.
Uvukoh se u "Čardak", viknuh kahvu, spustih kosti na sećiju, dohvatih čibuk, povukoh dim pa umorne oči prepustih neretljanskoj modrini. Prihvati ih vrbova grančica koja i misli povuče niz vodu. Osvježi i hlad ćuprije, pa smirene doploviše do kolovrata na uljevu Radobolje, a on ih svom svojom bezobzirnošću smota i upetlja, samlje pa izbaci na perivoj.
Rasaniše me šarenilo rublja i lupa brojnih pratljača. Lijepa lica pralja, uz grčeve snažnih zamaha, odmamiše oči i misli, preoteše ih nogavice dimija zadjenutih za učkur, pa ih sa mrzle vode prevukoše na naježurene bedre. Pogledi završiše na buketu nadraženih momaka posjedalih po razbacanim pećinama. U snoviđenju se vidik perivoja i pećina pretvori u polumjesečev džennet. Na bjeličasto usijani polumjesec, kako se dojmi čudesna mostarska ćuprija, Omer zajahao, na nebo nakanio. I anđeo Fatkica krilima zalepršala, i ona bi put neba kidisala. Duša mi se pomamila, zahvaljivah Kur'anom: "A plodovi u oba perivoja na dohvat ruke će stajati."
Ne sjećam se da sam ikad ovako rahat pušio i pio šerbet. Niko u Hercegovini ovakav užitak i ne može doživjeti, ne bi mu ga ni poželio, ni najvećem dušmaninu, jer da bi to mogao morao bi proći i sve moje patnje. Šta sve čovjek može predeverati u malo vremena, kad bi mu se na vakat kazalo ne bi vjerovao, kao ja od juče do sad. A može i majka preživjeti smrt i zdrava i mlada sina, kad sazna da ga je konj zbacio-slomio, može i šćeri-čobanice kad je ubije grom, može i novorođenčeta nedonosčeta, može i više i gore i u kraće. Iza takvih nevolja ni sve nevolje nisu nevolje, ni sve smrti nisu kobne, ima i "lijepih", tad se i na rađanje i na umiranje gleda novim očima, jer je sve na ovom svijetu satkano od sreće i nesreće, dodiruju se suprotnosti, kao i obale Neretve, zato i jesu tako blizu i daleko: "I da On na smijeh i na plač navodi, i da On usmrćuje i oživljava, i da On par, muška i ženska, stvara od kapi sjemena kad se izbaci." Na mjesto izbaci.
Udarci pratljača, iz modrih plićaka, u valovima presijecaju vragolaste kikote i najavljuju nove. Koliko li je jutros mladih razgolićenih ramena zametnutim pratljačama, na perivoje izmamilo muške mlađarije, koja dokona po pećinama sjedi prekrštenih nogu, presamićenih ruku, i misli podvučenih pod tanano platno dimija. Koliko li je i jednih i drugih nesretno ili sretno činjenicom da se ne smiju driješiti dimije? Koliko ih je koji zbog ljenosti plove prostranstvima nebesa, a koliko li je tek onih koji se znoje kopajući kao kamen tvrdu zemlju? A koliko je tek nesretnih zbog suše, ili onih koji vjeruju u rosnu ljetinu, koliko je različitih misli, želja i uzdaha na perivoju, a koliko je tek perivoja?: "Osim ta dva, biće još dva perivoja, modrozelena, sa izvorima koja prskaju, u svakom – u njima će biti voća i palmi i šipaka."
S vrha ćuprije zaždi svjetlost, kao snažni podveleški vjetar kad razgoni maglu. Obasjaše se godinama zamračivana mjesta u mojoj glavi. I ja se na tren oslobodih mrakova, zaogrnuh srećom. Omer zagrlio pomrle sinove, pričinjava mi se, prazninu nadomješta. Iz grudi toči brzotoka milost i uvire u zeta: "O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od rđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti." Strpljen spašen: "One koji budu vjerovali i dobra djela činili, doista čekaju bašče uživanja, u njima će vječno boraviti." U slozi živite, Gospodaru se molite: "I pamtite Alahove ajete i mudrost, koji se kazuju u domovima vašim."
U nesretnika udjenuti klicu sreće – djelo je najveće.
Juče se na mene sručilo nebo, stjesnilo grudi, iz njih iscijedilo dušu – ni umrijeti ni preboljeti. Danas se iznad ćuprije rastvorio džennet – meleci razlepršali.
Juče su želje bile smrt, danas se osokolile, krila dobile: "Zar ne vidiš da lađe Alahove milošću morem plove, da bi vam dokazao neke dokaze svoje." Džehennem i džennet se juče sudarili u mojoj glavi, a jutros okružili meleci, šejtane pobijedili: "Napuniću, zaista, džehennem džinima i ljudima zajedno." Velike sam jade preko glave prenio, vrijeme je da i moja zvijezda zasija. Ostah bez života, nestrpljiv sam, ko zna šta nosi dan a šta noć, ne mogu više čekati, Fatkicu moram smiriti: "Kad će već jednom ta pobjeda, ako istinu govorite."
Sreću ne treba na sunce iznositi.
Valja potaknuti i ubrzati udaju, a pritajiti od Alipašinih kočijaša. Ne smije doznati Amin, hitro bi je razvalio, da zasladi mojom mukom. Prijetnju bi doveo do kraja-krajeva.
Jašući iznad Višegrada, prije dvadesetak godina, nabrajasmo hercegovačke glave dorasle do koca. Sporismo se oko mladog pjesnika, odmetnika. Tiho rekoh da je glava za nositi, drugi tako ne mišljahu, Alipašu nagovaraše na zlo. Hasan iz Duvna muški usta u odbranu pjesnika. Vezir se dvoumio, ali se ipak za crni tefter odlučio. Hasan opet poče u zvijezde okivati pjesnika, a kad ne pobrka milom isprsi svoj život. Poskok na poskoka udario:
– Ocaparite Hasanovu glavu! – pade Alipašina presuda.
Ni jedan asker ne priskoči, svaki se ulunio, uvukao glavu u ramena. Od nekih dalekih bojeva jedno mrko ožiljcima nagrđeno lice iskorači, isuka sablju, jednim zamahom izvrši presudu, obrisa bodež o čakšire, nakloni se naredbodavcu, pa se natraške vrati u kolonu. Arapina, askera, zagleda Alipaša, upita za ime, pa kaza:
– Amine, od sada si ti u Hercegovini glava askerima i pandurima.
Prolazeći ka čelu kolone, oblizivao se, grickao brčić, rigao pogan smijeh, a kad naiđe pokraj mene, odape strelovit pogled u kom, eto već kada, prepoznah mržnju i prijetnju.
Desetak godina je bio vjeran pas, usavršavao lukastvo. Zadnjih godina je nadskakao gospodara, nametao svoju strogoću. Postepeno preuzimao je vlast i sijao strah – kupio Alipašin kajmak. Brojne mreže ispleo je, pametne pred vezirom kleo, jednog po jednog smicao, a mene ko grabovo drvo kresao – nije dao ni da ozelenim ni osušim. Svrćao moj pupoljak u razvoju, na Fatkinom tankom koncu život mi još držao – silovanjem i njega prerezao. Čudno je grabovo drvo, Arapinu nedokučivo, misli da je svu pamet pokusao, zato što se napio Radobolje. Još on ne zna na kakvu je šumu nabasao – grab ozeleni kad misliš da se sasušio. Grab je nizak, ranjava samo noge, a ako dokuči glavu, nastaje borba na život i smrt, i nikad se ne zna kraj, može pobijediti i slabiji. Amine, mrki dušmanine, golemo si mi se zajmio, a i Aliju upropastio, neće ti izdobriti, ja ću kopati tvoj mezar – otvorena ostaviti: "Ti ne možeš mrtve dozvati, ni gluhe, kad se od tebe okrenu, doviknuti." Kad bih se mogao preobraziti u hajvančića, naselio bih Aminovu paču, pretražio pamet da vidim šta ga godinama vuče u zlodjela. Onda bih mu utrunio klicu ljudske naravi, da mu uzburka savjest – da se i on bavi sobom. Rad bih dokučiti i Alahovu volju – zašto stvara izrode? Zašto im daje vlast nad poštenim ljudima, pa se i oni u odbrani otisnu u zločine: "Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli." Zaveli: "Na dan kad se njihova lica u vatri budu prevrtala, govoriće: – Kamo sreće da smo se Alahu pokoravali i da smo Poslanike slušali." Samo Jedan sjedi na prestolju, upravlja i sve vidi: "Zbog onog što ljudi rade pojavio se metež i na kopnu i na moru, On im dao da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili." Kad bi oni izišli iz svojih kaveza, kad bi se mogli uvjeriti u djelo suše, kad bi mogli prepoznati Njegovo predskazanje: "On je uzvišen i na nebesima i na zemlji. On je silan i mudar."
Bože pomozi da Fatkina udaja prođe bez kandži Amina, za sve dosadašnje muke neću ti zamjeriti, kao i do sad, redovno ću klanjati i avdest uzimati, Tvojoj milosti se zahvaljivati. Učini da se i moja duša u sreći opusti – oživi: "On će vam život oduzeti i na kraju vas oživiti."
Oživi me, molim ti se!
"I hvaljen neka je Gospodar Svjetova."
ALIPAŠA – 7. Svaki nagovještaj ima svoje vrijeme
Sjedim pred kućom na sofi u hladu murve i prisjećam se sijaset bola ćudi, nikad doliječenih. Još ne mogu da se saživim sa srećom koja se tako nenadno osmijehnula, a istovremeno mislim i da je pravedno došla poslije toliko nesretnih godina. Zaokupila me zamišljena pažnja budućeg zeta, i ražalostila. I unučića dozvale su misli, i rasplakale me. Još nesiguran na nožicama a razigrao se na rapavoj kaldrmi. Kliznu! Poskočih – da podmetnem ruku pod glavicu. Dok sam po Neretvi pretraživao raznobojne oblutke, i dok sam ih šaranjem slagao u krugove, uživao sam u skladnosti avlije. Sada se čudim kako tada nisam mislio na unuka. Padne li razbiće glavu, pri pomisli razbio bih svoju. Najbolje bi bilo razvaliti kaldrmu, nanijeti pržinu, razastrijeti, poškropiti, pa utabanati. Hoće li se Alah smilovati, može li se i u Ragibovoj avliji dječiji glas oglasiti? Hoće li se ime dedo u njoj nadjenuti? U tom svom sretnom mahnitluku nespretno priskočih djetetu, noga kliznu niz oblutak, posrnuh, udarih glavom o kamen – dođoh k sebi. Od svega osta opipljiva čvoruga iznad slijepoočnice, da opominje na stvarnost, i na odluku da ne prepuštam misli po onoj – šta bi bilo kad bi bilo. Mislima vladah kratko, jer ne mogoh odoljeti pogledu toliko željenog unuka, koji mi se i dalje osmijehuje, ćili iza ćoška i draži, bezazleno šunja, pa drznu za brk... Uzeh ga u naramak, oči ugledaše najmlađeg sina, Mešu. Njega nastavih milovati, tepati...
– Eno, poludio babo! Priča sa sobom!? – Iz polusnenog stanja me otrijezni Fatkin glas. Pričala je sa halom Zejnom.
I čovjek je dijete, što stariji to mlađe.
Opet misli odvukoše u polusan, i opet zaigrah sa unučićem. Rasplakah i razbudih. Dobro kaže Fatkica – poludio, misli zavadio. Dođe mi do uma priča koju sam čuo davno.
Djevojka je plačući neobično gledala u dlijeto ovješeno o zid. Ne shvatajući smisao nenadnog i silnog plača majka zatraži objašnjenje.
Zamisli, moja majko, da sam se udala, dijete rodila, povila, podojila, uninala, bešiku prislonila uza zid, uspravila, glavom dlijeto dofatila, oborila – pa pane dlijete, pa ubije dijete... – stoga sam se jadna i nesretna rasplakala.
I tako se rvah sa mahnitlukom svojim, sa pričinama nekim, u želji da ih presiječem pođoh na hajat, Zejni i Fatkici.
Zejna je trčkarala oko Fatkice, kako je i red oko udavače, ruho i nakit vadila, raspredala, pokazivala, hvalila, i sve to navlačila na nju.
– Hala! Obuci me kao da će domalo po me – Fatkica je i šalom i zbiljom govorila. Ne mogoh ne gledati, seiriti.
Skide se u stidne haljine. Stas ko u hurije. Obu svilene čarapiće, obuče dimije, pa anteriju od tkane svilene ćereće, navuče jelek izvezen zlatom, pa priteže uzak struk. Spletoše kosu, zatakoše ukosnice, tuku na glavu namjestiše, zlatnim grmilicama pokriše čelo, jemenijom sa namiritanim kiticama osvježiše glavu, merdžanom od bisera i dukata uljepšaše vrat, na ruke natakoše belenzuke, i minđuše ovjesiše, onda obraze ubjeliše, bakamom zarumeniše, oči nasurmaše, kneom dlanove, prste i pete nacrtaše, pa papuče srmom protkanom i navezenom zatakoše, po vrh glave nježno duvak navukoše, uzgred napričaše svašta. I zar oprobaše, othukaše, pa se umorne povaljaše po sećijama. Hala ju je savjetovala, kazivala kako će pored mladoženje stajati, hodati, pričati – pokazivala sobom.
I meni su kupili novu odjeću, i nju su razgledali, mestve glačali i na noge naticali, čakšire raširivali, prtenice prebacivali, anteriju otresali, zlatom izvezenu jeleku se divili, za silah zaticali jatagan i kuburu, šareni pas razvlačili, fes uobličavali, dolamu oblačili... Sve su po tri puta premetnule.
U malo vremena se izmijeni insan, kao da su u njemu dvojica? Kad roditelj u djetetu primjeti promjenu, ona je, zasigurno velika. U tijelu Fatkice su dvije, samo jedna je moja, druga je strana, mutna, nesretna, blesava, opasna, u dosluhu je sa šejtanom pripravna da digne ruku na sebe, da naškodi i sebi i meni i Alahu. Stario sam uvjeren da su zlo i dobro udaljeni kao zemlja i mjesec, kao tama i svjetlost, kao život i smrt, a evo, tek na zalasku života vidim da se dodiruju kao komšijska imanja, da ih dijele tankoviti mrginji, uži od koraka, a i oni se jesenjim oranjima često zaoru, pobrišu. Ni mrginj nije smetnja za jednovremeno bitisanje u dvije njive. Prekorači se sa po jednom nogom, kao što je Fatka prije dva dana lebdila u smrti i životu. Ne umijem iskazati golemu tugu, jad i čemer, djelotvornu molitvu, ne umijem dočarati ni guku u grudima koja tješnja dah, mrači želju i vjeru u Alaha, koji ipak nije dopustio nepovratni iskorak preko mrginja, šućur Mu. Šućur Milosniku, On je od dvije stvorio jednu, moju Fatku, veselu i sretnu kakva i treba da bude cura pred udaju. Trljam oči, provjeravam sliku lepršave mladosti na sećiji. Potvrđujući sreću grudi mi se raširuju, oslobađaju tjeskobe, ali je i širenje brzo i naglo da mi je i od toga u prsima nastajalo neko nestrpljivo i nelagodno stanje, neka mučna sreća, kao šarenilo voda na uljevu tihe i bistre rijeke koje zamućije planinski potok u vrijeme kratkih ali obilnih jesenjih kiša.
Zalupa halka na vratima, domalo se ukaza tetka iz Blagaja. Zaimova prijka. Smrče mi se, rado bih je sikterisao, vratio sa kapije – grehota je sa kućnog praga. Otrpjeh – pozvah u kuću. Ne htje dolje, kao pas, bože mi oprosti, nanjuši udaju i njih na hajatu. Kidisa gore.
– A tako, svadba...! – tako im se javi.
Hali Zejni navuče se krv na oči. Iako je nikad nije podnosila insanski joj otpozdravi, na brzinu spremi pa zapraši za Mostar.
O Zaimovom zlodjelu nije znala, ali je nanjušila dogovore sa Memišagom, pa ko žensko, požurila da sazna čim prije, i čim više. Fatki ponudi pomoć u borbi protiv mog navaljivanja da se uda za Omera, uvjerena da se na to odlučila pod mojom prisilom.
Fatka joj se ne obradova, dočeka je na nož, dozva me kao nikad do sad u ovakvim prilikama, da joj da na znanje da neće ni da govori s njom bez mog prisustva. To je tetku i iznenadilo i povrijedilo, ali ženturača nije mogla izdurati da se ne raspituje o novinama, pa poče iz daleka zaobilaziti – pitati za Omera.
Bez stida i straha, sa svega nekolike riječi, Fatka kaza šta joj se sve dogodilo, kaza da joj se i ona, tetka, popela na vrh glave, i neka gleda svoja posla.
Tetka je navikla da riječima zbunjuje druge, ovoga puta zbunjena je ona, poče se okretati, kao zvijer kad se tek ugura u kavez. Usta pa pođe put kapije. U položaju napravljenom da izrekne obavezni selam, osta dugo zagledana u vis, imbretila se crnilu na do maloprije kao staklo vedrom nebu. Povrati se, ne usudi se poći u susret očekivanom nevremenu. Domalo se otkravi, raspriča – prizna.
Uoči zlodjela u njenoj kući konačio je Zaim. I Amin je navratio. Povrijedili su je šaputanjem. Prisluškivala je i doznala da je Fatka dodijeljena Zaimu. U slučaju da je ne da Ragib, obečastiće je.
I eto što ti je plitko žensko, dvoumila, bi li nam kazala, bi li sestričinu zaštitila. Ogadi nam se. Domalo Fatka presta da je sluša, opet se unese u sebe, vezla je bog zna kakvo misaono vezivo.
Muka je mrskog i gledati, a kamo li slušati u svojoj kući.
Grmljavina iz daleka zagluhuje kotlinu, munje razgolićuju suvu mrklinu, šejtani kolo zamentnuli, u sve živo glogovim kocima utiskuju smrtni strah. Čudno i brzo poče se dešavati. Sunce oslijepljuje! Omorina nadima grudi, poče da žiga u nogama i stiska u životu, zlovolja se ametice naseljava, a znoj probija.
U sred proljetnog dana ne vidi se ni prst pred okom – ucrnilo.
Nebo zemlju zajahalo.
Samo da može očepiti, kiša otpočeti, hava rashladiti, i grudi bi odušile.
Na vlažnoj a toploj havi znojan čovjek se osjeća kao riba na tavi. Naboj gruva po tjemenu, žiga u srcu, misli okreće na smrt izazvanu prirodnom nepogodom. Samo da može očepiti!
Za mojih godina nikad nije ovako stijesnilo – vedro podne smračilo.
Vrapci pod strehom bolno cvrkuću, ovce bleje kao pred pastrvu, koze zamekale, mačke zamjaukale, psi uzjarili, goveđa rika nadmeće se sa gromovima, na sećiji ublijedile žene, zanijemile, predale se Božijem davanju, a mene nadkoračio samrtnički strah, prigušio razumne misli, satjerao u tijesno, još me održava samo tanka zraka koja škilji iz Kur'ana: "Hvaljen neka je Alah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tminu i svjetlo dao." Predskazanje se objavilo: "Tako Mi potanko izlažemo dokaze, i da bi očevidan bio put kojim idu grešnici."
Uz jaku grmljavinu svaki insan na osami, i nevjernik, priziva Stvoritelja: "Svaki nagovještaj ima svoje vrijeme, i vi ćete znati."
U nevolji grešnici mole najglasnije.
Tetka je molitve galamila: "Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole."
Ponoćna tmina munjevito i gromovito grunu na podne, mrzlina na žegu, zemljotresna huka na smrtnu tišinu, ludilo na mozak, oči iskolačiše – tako i ostaše.
Raspršenim kamenicama Alah udario na dunjaluk.
Padaju ledenice.
U avliji nadskače se nebroj "jaja." Lomi se i kamen kaldrme. Ledene kamenice odskocima nadvisuju krov.
Svijetlost ledenih oblutaka u času proguta mrak, pa razvuče vidikovac u nedogled.
Krupa!
Krupa i kamen stukla!
Strašni sud, mučniji i od Alipašinog, i kočijaša njegovih. Strašni sud!
Drukčije sam ga zamišljao, nadao da i ne postoji, da je izmišljen za dobro dunjaluka, da ga strahom zaustavlja pred zlodjelima i navodi na dobra djela, ljubav među ljudima, blagostanje. Ali, po ne znam koji put u svom životu, opet se obistiniše mudrosti Kur'ana: "Ti pusti na nas kamenja s neba kao kišu, ili nam pošalji patnju nesnosnu."
Krupa i kamen stukla!
Kako nenadno dođe tako i prođe.
Hrpa do hrpe pokrile avliju.
Bišće polje zabijelilo, sunce razorno zabliještilo, nasrnulo na oči i na pamet.
Krovovi provaljeni ili razrušeni.
Ni piska, ni muka, ni meka, ni laveža, ni avaza! Živo se osudilo, izbezumilo.
Plačom bespomoćne žene iz Hrtiješa oglasi se život. Potaknu i okolna sela. Izvališe se goveđi rikovi, zacviliše psi vučijim zavijanjem, bravlja bleka sruči se na kotlinu, uši naseliše pakleni šumovi koji povremeno propuštaše bolne ljudske glasove:
– Kuku meni moj Jovane...!
– Teško tebi jadni Hasane...! Osmane...!
Naricanja su potvrđivala velika stradanja.
Bezumlje!
Čudan je ljudski um, okoprčan, i u najtežim stradanjima brzo dođe na svoje. Taman kad sam mislio da će raja pomahnitati, ona se već privikla na božije davanje, prilagodila.
Mrtvi su pokopavani, ranjeni previjani, umobolni zavezivani, kuće pokrivane, djeca sakupljana, stoka prikupljana, ulice prokrčivane, preplašeni smirivani – zdravi i jaki kao jedna misao.
U nesreći zaposliti ljude – jedina je sreća.
Svako čudo tri dana.
Ostaše posljedice. Raja dokraja ojadila, i ono malo sirotinjske ljetine izgubila je. Presta se nadati ikakvom dobru, pa se prepusti tugi i njenim šapatima:
– Ni đavolje zrno nije ostalo...
– Vinogradi okresani...
– Duvani sa zemljom sravnjeni...
– Ni lista na smokvama...
– I krtola u zemlji ubijena...
– Od gladi sve će pokrepati...
– Iza ovog će harati bolesti...
– O mrtvima će se brinuti orlovi.
Avetinjske oči poglede prikivaju na vladarske dvore.
– Doćeraće žito iz Posavine, kukuruza iz Semberije...
– Krtole iz Nevesinja...
– Sijena iz Gacka...
– Obići će nas Alipaša...
– Daće pomoć...
Alipaša se nije pojavljivao – ni njegov iko.
Raju napusti nada, ovlada tuga i bunt, na vlast svali ukupnu nesreću, ogovarala je, psovala, prijetila – udarila na Alipašu.
Pet dana ne bi Alipaše!
Usprolijetaše se Aminovi ljudi – zlo nadolijevaše. Na njihovo čuđenje, raja ih se presta plašiti, čak poče prkositi. Na vlast ustaše glasovito, kamenovaše i neke uhode.
Paša će ovo pamtiti, zlom vratiti, znajući ga zaključivao sam. Zbog primjera, iz svakog trećeg sela po jednog na kolac nabiće, prituljenog dušmanina izmisliće, šurovanje sa Austrijom, Mlecima i Crnogorcima nekima prišiće, među rajom vođe izblamiraće, raju zaplašiće – obezglaviće.
– Pametnjakovićima okačite o vrat žigaricu, neka psi trče za njima – reći će Alipaša, kao i jednom prilikom ranije.
Kad te jednom nazovu seronjom možeš i suve drenove klinove srati, opet će te seronjom zvati, narodna je od starina.
Grlate sam smirivao, savjetovao – ne udarajte na vlast u mutna vremena. Najavljivao im Aminove kandže, plašio za njihovo dobro. Opominjao predočavajući svoja stradanja.
Noć mi je već godinama ružna druga, ovih dana i najcrnja, nametnula teret nesna, gonetao sam svačije misli, najčešće zamišljao Alipašine.
I on se hvata za glavu. Ne može nabaviti žito, ne može se osloniti na svoje, a zna da bi mu Bošnjaci, kad bi mogli, isporušili još jednu krupu. Slao je brzu izvidnicu kod prijatelja u Bijeljinu, čekao, pa zbog toga nije izlazio među raju, još se nadao. A kad stiže najgora sahija, prijatelji ne smiju priteći, zabranio novopridošli vezir Omer-paša Latas, Alipaši pred očima zaleprša svoja bekinja. Odgledavao ju je bespomoćnu u vijorovima, potpuhivali je i vjetrovi rajine srdžbe, i fukara se na nju pišala. Strah u starcu osvježi misli, mora prvi udariti, od raje napraviti rulju, obezglaviti je – viđenije ukloniti. Ali koji razlog izmisliti? Rat iz Austrije najaviti? Pljačku crnogorskih komita potaknuti? Veleizdaju potvoriti? Koji razlog smisliti? Jedini je put obezglavljivanjem raje, na vrijeme prokrčiti korito za maticu, stvoriti miran tok pa opet u hladovini plandovati.
Tako sam tovario noć na misli, o Alipašinim mislima tlapio, s jutrom hapšenja očekivao – plašio.
Loše sam procijenjivao, ni jedno hapšenje se nije zbilo. Opet se pitao, šta li je Alipaša nakanio?
Te hehte ništa se od mojih misli nije ostvarivalo, a noć je još snažnije na glavu udarala.
Šta li je Alipaša nakanio?
Srdžba raje do neba nakvasala, i u dvore kvasac utrunila.
Još jedna noć se izigra na glavi.
Šta li je smislio?
Da je nekadašnji Alipaša nadvladao bi čak i ove tegobe, čvrsto vjerujem u to, i u još jednoj besanoj noći gradio sam nekadašnji njegov lik.
U maglovitim likovima uhvatih davnašnji. Alipaša ko jedra karpuza, snaga na obrazima rumena, čakija ubodom raspuče karpuzu, jezik i ose sladiše se. Onda se izgubi taj lik, pretvori u današnji, zasmrdi Alipaša kao obehla i na suncu usmrđela karpuza. Nadražuje na bljuvanje. Samo snene misli to mogu, ponesoše jedru karpuzu put Dubrovnika. Nabasaše na dva viđena junaka, u nevjerici grudi disanje ubrzaše – povratiše nadu.
Stotinama godina nemirna je kratka granica, nesaulisana kao kad o Blagovijesti povede junica. S obje strane junci navaljuju, pradjedovsku i unučadsku krv prolijevaju, strah i siju i ubiraju. Vijekovima par junaca, suparnika, rikom bucaju planine, stada zgone u bojeve, pale krv ko naviljke sijena, pa kao u mamurluku sanjaju mezare – u bojevima se rađaju i samiru. Snaga junaca se smjenjivala.
Jednom se "pijevci" potrefili, rastom planine nadvisili, jedino su oni preko Veleži i Lovćena stršili.
S visine se bolje vide i visine.
Dvije planine drhtavicom prozboriše, iz oblaka na zemlju spustiše junake, svaka svoga, pa im suprostaviše umove, koji rvanje tapšanjem zamijeniše.
U Dubrovniku susret upriličiše.
Crnogorci u dosluhu sa brdima učinjaše zemljotres, koji izvali junaka Novicu Cerovića – narediše serdaru da ubije Alipašu. Ni hercegovačka brda ne ostaše dužna, i ona se uskomešaše, stadoše na tursku stranu, na smrt osudiše Vladiku, ta zadaća dopala je mene.
Djeca su svađalački raspoložena, to uznemirava roditelje pa ih zbog tog često kore. Ali i kad ih vide složne opet su nemirni roditelji, plaše se da ne izgube pred udruženom djecom.
Moćni susjedi navikli na vjekovno tutorstvo nad nejakim, pa ih nenadna sloga onespokoji. Jaki se nadviruju preko ograda, austrijski, mletački, ruski i francuski konzuli novu igru zametnuli, Crnogorcima se udvarali – i oni Alipašinu glavu naručili.
Novici pripomogoše – pogodnije mu mjesto dodijeliše.
Na sastanku dušmanskog vladara probosti! Odluke su dvije.
Novica ili ja? Ko će prije – snalažljivije?
Dvije planine u Dubrovnik ugazile, katoličanstvo se islamu i pravoslavlju naklonilo – podrugovićima divilo.
– Nikad dva visočija i divnija musketara ne vidjesmo – govorili su Dubrovčani.
A i s razlogom. Kao da i sada gledam tu sliku. Ukaza se grupa Crnogoraca, među kojima strči vladar i vladika. Brdo od čovjeka, da ga se dva oka nagledaju. Ne zna se ili je viši, širi, ljepši ili ođeveniji. Nakrivio zavratku iznad bistrih očiju i širokih obrva. Ispod nježnoga i bradatoga lica lepršala je crna mašna, koju je isticala kao snijeg bijela košulja. Povrh je crveni džamadan, presamićen i zakopčan zlatnim pucama, a ukrašen izvezenim pozlaćenim nitima. Preko džamadana je bijela dolama, i ona ukrašena zlatnim vezovima, sve do koljena. U pratnje je zelena, pa njegova izgleda još čustija. Na tome je stajala crvena dušanka, ljepotica sa dvoredom zlatnih puca, koje su zaogrtale srebrene toke sa brojnim izradama. Skladan struk je izražen pedalj širokim pojasom i silahom, za koje su zadjenute dvije ledenice, pa pridodani i drugi ukrasi. Ispod su modre gaće sa zlatom izvezenim džepovima, pa bijeli tozluci, pa bijele čarape, pa lijepo opleteni opanci. Tako bogata odjeća i jest za deliju kakav je brđanski vladar, pomislio sam diveći se sretnom skladu robe i tijela. Ni naš ne zaosta, turbanom nadomjesti niži rast.
Vladika i vezir muškošću zavedoše latinke, godinama su za njima pristajale, u snu ih milovale – ljubav žudile.
Njegoš stoljetne nevolje sa granica prikupio, Hercegovcu goleme zahtijeve pripremio, onda i serdare saslušao, pa i njihove želje pridodao, nesnosno breme nakupio, od njega se i sam uplašio – od dogovora ohladio. Tek se tada Novice prisjetio, naredio, da bi u po razgovora tuđeg jablana skresao.
I Alija tovar i na ustrešalj navalio – konja iskilavio. Od sporazuma i on ohladio. U mislima Lovćen ravnao, da i ja tuđeg, kočopernog, posiječem jablana, meni naredio.
Kiklopski tovar i breme u latinsku sobicu ugurali, sa njima se rvali – odbljesak jatagana iz potaje čekali. Obadvojica.
Jablani proboli tavanicu, nad krovom zalepršali barjaci, udružiše se brđansko breme i istočnjački tovar. Mimo Velež i Lovćen išikaše umovi. Pred mudrim riječima povuče se donesena tjeskoba. Nenadno se rodi sporazum.
Tri mi koraka Novica izmicao, a kad tamo – vladika vezira bratskim grudima poklopio! Crnogorskom junaku leđa okrenuo – podmetnuo na obraz.
Vlah Turčina zaštitio!
Ja i Novica prsi priljubismo – bratimljenje pečatismo.
Bratski razgovori potrajaše, na sve strane stigoše. Opet sam slušao brata Aliju-Aleksu, koji se ispovijedao pred hrišćanskim vladikom. Priču o đedu Obrenoviću ponovio je, pobratimstvo ponudio. Brđanski kaluđer se grlovito smijao, bratstvo prihvatio, i na čin bratimljenja pripravio.
Nađe se pozlaćena čaša na astalu pred njima. Iz bukare, bistre vode, do pola čaše usu Vladika, pa je nadopuni Alipaša. Vladika potom doda opančarsku iglu, koju Alipaša ubode u jagodicu kažiprsta, pa iglu vrati Vladiki. Na isti način se ubode i Brđanin. Onda, istovremeno, prste nad čaše nadnesoše, drugom rukom stisnuše jagodice. Po tri kapi krvi u čaše kanuše. Roze vino načiniše. Po tri puta pripijaše, obrediše, a između ljubiše – bratimiše se.
Nikad i ni jedan čin neće preduzimati bez znanja pobratima, zavještaše, i na tome završiše, a sva je prilika, za svojih života i držaše.
Dva mala naroda velikim se napraviše –zle komšije od tga zaziraše.
Na tim mislima se i moje misli razbudiše, zaustaviše na obehloj karpuzi. Smrad zapljusnu i granice i dvore i navede na zlo. I mene satjera u tijesno. Ali se opet nadam u snalažljivost jarana moga – Alije, izdanje neko novo.
Šta li je za krupu i glad smislio?
Nekadašnji Alipaša bi riješio i ovaj belaj, tako mi govore moje nikad mirne misli, ali i daleko odoše, duboko roniše – jedva ih vratih na krupu.
Do tri dana led se otkravio. Obehlo drvo, spaljena trava, zemlja polje ucrnila, oklesanim kamenjem okolišje ubijelilo. Nada se gasila, fukara molila, klupčala, imbretila – prizivala Svemogućeg.
Šta li je smislio?
Hambari se odavno ispraznili, kakvoj takvoj žetvi radovali, i oni se sneveselili – rasušili.
Do krupe je raja zelje i travu parala, žvakala nešto, nadala se i molila Alaha. Ni lista ni kore na drvetu, ni travke u polju, ni posla u trbuhu, i crijeva se uzbunila. Ispred pećine se pokrčumaše dvije žene, kose teglile, gladan evlad spominjale, oko listine samonikle košćele se otimale.
Sudnji dan Alah je sručio na Bišće, kaznio zbog grijehova, nekih.
Osvanu i peti dan.
Pod teretom teških misli jedva se izvukoh na avliju. Počeh se protezati, širiti ruke... Prenu me zacenut glas djeteta. Priskočih kapiji, povukoh zapor, i nađoh – novorođenče u povoju.
Dođe mi na um događaj koji sam slušao još dok sam bio dijete. Sušica se sručila u jedan dom sa brojnom čeljadi, pa zaredala mezar do mezara, na desetine ih. Seljani su zaobilazili kuću, uvjereni da je ukleta, da joj se mora ugasiti ognjište. Zaista, iz nje se sve rjeđe oglašavao život, i zaustavi se na majci sa djetetom u povoju. I ona iskopni buljeći u zadnja dva metra zemlje. Pomirila bi se svojom smrću, ali nije mogla sa diječijom. Još je imala snage da okupa dijete, povije u čiste pelene, podoji, izljubi hiljadu puta, pomoli Alahu za zdravlje jetima, i pjevušeći uspavanke odnese ga u selo. Prišunjala se najpoštenijoj kući, usnulo dijete odložila je uz kapiju, pa ojađena zakuka trčeći niz selo. Slijedećeg dana nađena je u čatrnji doma, kažu da je lice zatečeno u osmijehu pred smrt. Osmijeh upućen budućim pokoljenjima dojenčeta. I kuća i selo prihvati dijete, koje zdravo napredovaše pod zaštitom Alaha Milosnika. Sačuva mu se i ime – Ragib.
Taj Ragib je bio moj djed, bilo mu je stalo da se ne zaboravi ta priča, često ju je ponavljao, i na samrti. Uz nju je dodavao savjet ukućanima da pomažu nevoljnike.
Eto, jutros se desilo slično. Neka izgladnjela majka doživjela je skapavanje djeteta, vjerovatno se prisjetila priče koju sam i ja prepričavao, pa je i ona postupila po njoj.
Usahle sise doilje ostavile dijete, u Ragib-age ima hljeba, mrsa i duše – preživjeće.
Kao svoje, Fatka prihvati dijete, okupa, napita, tepala mu, plakala, ninala... I..?!
Uze sirotu na svoju dobrotu.
ALIPAŠA – 8. Vječno će u muci ostati
Kad bi sakupili jastuke vladara i razbojnika, na hrpu do hrpe, ne zna se koja bi vonjala više.
Valjajući se na divanu Alipaša je mrljao jastuk – smradom tijela i duše. Začinjavao je prijetnjama, nabrajao imena za odmazdu – redom po čestitosti. Samo da se riješi njih riješio bi sve nedaće, šaptao je jastuku, tim redom mu rade o glavi – bio je uvjeren. Nije svjestan koliko je u zabludi, koliko su mu pogrešne arome začina, koliko je daleko u mislima od pravog dušmanina, a on je – svoja nemoć. Zaboravlja da bi nakon tih ljudi na redu bili sljedeći, pa sljedeći i sljedeći, zločin na zločin, a uvijek bez vajde po valiju. Čudno je kako insan nije u stanju da u sebi otkrije zlo, a i kad mu se primakne, nekom čudnom snagom sujete, učini ga malim, nezamjetnim, ne shvati ga kao dio sebe, pa izmišlja i optužuje nekog za svoje zlo, kao da mu je podmetnuto kao kukavičije jaje. Svaki stvor bar nekad mora otvoriti dušu – povjeriti se nekom. Svaki to i čini, a samo oni najgori ostaju i bez tog oslonca, bez voljna uha i duše. Oni, u borbi sa sobom i nesnom, oživljavaju jastuk, koji tako postaje jedini pratilac nesretnih – snenih bez sna. A i jastuk ne može biti bilo koji, mora vonjati na nesretnika – na svoj smrad.
Valjajući se danima na divanu, hercegovački valija, stalno znojan, obrvavao se sa krupom, bosanskim zavistima, starošću, boleštinama, glađu i mržnjom podanika, te mislima koje nisu mogle da sve to pomire, te još jednom posegnu za zatamnjenim moždanim budžacima – polumrtvim crnim mislima. A kad se zle misli počeše oslobađati okova i rasanjivati se, ostatak zdravih misli satjeraše u budžak. Umrtviše se zdrave misli kao kad u naletu toplog juga planinski snijeg poplavi dolu. Alipaša osta bez obzira, savjesti i razuma. Nema više zla za koje neće posegnuti u odbrani vlasti – sebe. Jer uspješan domaćin može biti samo onaj koji ima poslušnu čeljad, a njegova to više nisu, učiniće ih silom, u tom pravcu dunuše snopovi Alipašinih uvonjalih pomisli.
Nevaljalo čeljade za svoje nevolje optužuje drugog, ponajprije domaćina. Ako je takve čeljadi više grlati su. Duga ogovaranja zamaraju domaćina, jaki izduraju, mlaki posustaju i malo po malo ženama prepuštaju domaćinluk. Od posustalih domaćina nastaju dobri ljudi u siromašnim domovima, dragi domaćini bez ugleda. Ugled domaćina je ogledalo kuće, Alipaša je uvjeravao jastuk.
Teško kući u kojoj domaćinu čeljad ne misle zlo, veli narod, tješio se Alipaša, objašnjavao mržnju koja ga je sve više zapljuskivala. Kao samrtniku pred oči mu počeše izlaziti slike i neprilike dugog i raznolikog života. Prvi put počeo je da mu se ukazuje lik baba Zulfikara. Godinama mu nije padao na um, a evo jutros, ne može da smetne očevu sjenu. Obadvojica su starci, osamdesetogodišnjaci, i obojica u istoj nevolji. Kidisali im na vlast, čak i rođena đeca. Da li je babo pametno postupio? Pitajući se Alipašine misli odlutaše u zbilju, tamo neku od prvih godina ovoga vijeka.
Zulfikar Rizvanbegović, njegov otac, bio je tih, nenametljiv i pošten stolački kapetan. Bez šireg ugleda, a u kapetaniji bio je poštovan pravdžija i poštenjačina. On, po Alipašinom shvatanju, nije sebi davao zora, nije želio više nego je imao, braneći se; najbolje ti je kad te ni hvale ni kude. Mogao je dogurati daleko, ali se nije dao pokretati na ordije. Prepuštao je to trebinjskim i gatačkim kapetanima, koji su to radili zdušno i sticali slavu. Alipaša nije podržavao takvoga oca, nisu ni ostala braća, naročito ga je osporavao sin od prve žene, Alipašin polubrat Hadžibeg, koji je babu išao uz dlaku, bježao od kuće i udarao iza leđa. Misleći na baba govorio je da je: "dobar i greben na istoj deredži." Kapetan je imao dosta đece a jedno imanje, ali to ga nije sekiralo. Bijahu mu i žene kao i on. A tazbina, Babići iz Sarajeva, e oni su drugo, okoprčni, na njih je Alija. Sa prvom ženom Zulfikar rodi Mustafu (Mustajbega) i Mehmeda (Mehmedbega) koji će se kasnije prozvati Hadžibeg. Kad ona umrije oženi njenu sestru, sa kojom porodi Omera (Omerbega), Aliju (Alipašu), Halila (Halilagu) i Derviša (Derviš-begu). Lijep i drag bi Derviš-beg, ali ga momkom ubi grom. Pored daidža Babića, u mladosti Alipaši bio je na ruku amidža Mehmedaga, insan koji je živeći po Siriji upoznao istočni duhovni život i zapadnu lukavštinu nužnu za opstanak.
Kapetan Zulfikar Rizvanbegović nikako nije mogao da se mijenja i da ratuje sa svojim saplemenicima, jedan je od rijetkih valija koje vlast nije iskvarila, prosto digao je ruke od svega, zahvalio se na kapetanstvu, a imanje dao je dvojici sinova od prve žene. Kapetaniju predade Mustajbegu a hutovska sela Hadžibegu. Polubraći po šeš-beš, kako je znao da kaže Alipaša, a nama četvorici po duplo-golo. I to mi je roditelj, reći će. Ostavio ga na goloj podini da lipsa, "lajao" je Alija po Stocu. E pokazaću ja vama ko je ko, bunilo se u Aliji i rodi neutoljiva želja za samodokazivanjem. Pratiće ga za čitavog života i vući u nespokoj. A šta mu je i preostalo do use i u svoje kljuse, što se kaže.
Udri tamo udri ovamo, prikloni se ovome i onome, ali godinama bi slaba vajda. Kud ga sve ne nosiše noge? A šta je sa braćom – starijom bratskom rukom? Braća su braća dok im je živ ćaća, i ta mu je narodna često padala na pamet. Zametao je trag, ni on sam više ne zna koliko puta. Stizao je u Dalmaciju, Dubrovnik, Crnu Goru, Bosnu, Srbiju, Siriju...Egipat. Ratovao je za Turke, Bošnjake i Srbe, ali se vazda vraćao odakle je i polazio – na fukaraštinu. Nije odustajao, tiha voda bregove valja, držao se te, i uporno čekao. Dok je bio mlad Alipaša je uspješno činio što nikad i nigdje nije uspijevala mladost, desetinama godina strpljivo čekao je svoju priliku, i dočekao ju je i iskoristio čak u skoro sedmoj deceniji života. Neobično! Mislim da mu je bilo najteže u vrijeme bune u beogradskom pašaluku, i od Srba i od naših, ali tamo najviše i naučio je. Desetak godina kasnije, opet pošao je na isti način, i opet na Srbe. Ali bio je mudriji, kupio je šejtana veziru Derendeliji, i konačno napravio posao. Još je i tu napravio grešku, suviše vjerovao je bratu Omerbegu, koji ga je zaskočio i dokopao se mjesta mostarskog muselima, pa se Alija morade zadovoljiti stolačkim. Ali malo brat tiranijom, malo Alija svojim ljudima, i ubrzo vratio mu je milo za drago. Platio je manitom glavom. E s toga položaja bi lakše, i sa vlašću i sa ženama. To dvoje za Alijino shvatanje su muške svetinje, a on je i viši i krupniji od muškaraca suparnika, više mu i pripada, znao je da kaže uz šeretski osmijeh.
Vodio je šest teških ratova, promijenio šest kršnih žena, i porodio šest sinova. A Dina mu i svaki ti je sin pobuna za sebe. Onaj najstariji, ćafirin jedan, od svo šestoro sinova bi najumniji, ali mu nikad ne mogu oprostiti što me je napadao zbog žena. Kako mu nije bilo jasno da su mi trebale, i da je to moja stvar i moje pravo. Takva su ti đeca, misle, čim ih imaš da si završio svoje. I krepaj! Ni sada neću da krepam, a ne u ona doba, pun snage, mala i damara – i uma. Ljudski je, svi želimo sinove, a život pokazuje, čim im zasmrdi među nogama – zamrze baba. Sa ženskom đecom je drukčije, i mislio je Alipaša da puno griješimo prema njima – ne računamo ih u čeljad. On ima jednu, a valjade mi više nego zajedno onih šestoro dorata... kako se izražavao.
Biti stolački muselim, pa i mostarski, ko da ti je to nešto, reći će Alipaša i smišljati kako da postane veliki ajan. Turska je bolesna i ne može dugo, tvrdio je i govorio da se koprca kao pedesetogodišnja udovica, svi vide da je gronula osim nje. U slaboj Turskoj vidio je svoju priliku, i o tome me je svakodnevno zamarao. Napominjao je kako je turska u sve češćim malim ratovima, sa Rusijom i Austrijom, bune se Srbi, Arnauti, Egipćani, Bošnjaci... Oslabila je uprava Porte, koprca se kao nedoklani pijevac. Uginuće za njegovog vakta, bio je uvjeren. Pa i u Bosni, kapetani su ti i Bog i pomozi Bog, u svojim nahijama i kadilucima. Treba se vezati sa jačim, vazda sa jačim. Onda u Travnik dođe novi vezir, Dželaludin, sposoban i prijek, umije zavoditi red, razabirati šta i od kud smrdi i miriše. Uvede strogu zabranu kretanja iz mjesta u mjesto bez kadijine teskere. Ima soli u glavi, sada se treba utuliti, savjetovao je Alija. A jest taj vezir bio prijek, lopove i zulumćare poče smicati ko od šale. Izgubljena stvar je gnjilila na putu, od straha je niko ne smjede ni nogom pomaknuti. Ovako ću i ja, ako ikada zavladam, tvrdio je moj jaran Alija, kojemu se dopadala vezirova lukavština, kojom pridobiva jedne prvake da bi ubijao druge, i pogubi brojne silnike, naročito Sarajlije. Ovi naši se počeše spremati na bunu, i povezivati sa srebreničkim otpornicima, koji dođoše na savjet i zatražiše da im se priključi Alipaša. Jašta nego otpor, krvniku, podupirao ih je a u sebi mislio; e neće Alipaša na trulu tahtu, jer vi ćete izgubiti i prije nego počnete. I bi tako, vezir lako satrije otpornike. Sačekaće Alija svoje vrijeme, a do tada čuvati ćupu na vratu, objašnjavao mi je naume.
Do dvije godine, bi li to dvadeset druge, bi, umrije silni vezir Dželaludin, i opet nasta bezvlašće. Sada treba loviti, ali nije lako potrefiti pravu stranu, kao ni u mutnoj vodi pronaći izgubljenu čakiju, ustao je Alija i pojašnjavao. Kuću nije napravio samo onaj koji nije ni počinjao, i vlast se dobiva strpljivim radom i redom. Kopao je te temelje čitave četiri godine, sve dok ne dođe pogodan vakat za zidanje, kako se izrazio.
Bosnu nije lako upoznati i shvatit, Alipaša je bio stalno opsjednut njom, govorio je da se u njoj ništa ne događa po očekivanom toku. Sve se svodi na lom preko koljena. Vlast je neprilagodljiva, tvrdokorno traje dok ne ubuđa do nesnosnog smrada. Slijede potoci krvi – u jednoj noći. Nova vlast uvijek je nalik na staru – sa drugom sortom ljudi. U Bosni su sve noći iste, u svakoj može poteći krvavi potok, a protiče samo u jednoj. Kojoj? Ko zna odgovor na ovo pitanje znalac je Bosne, i njene mudrosti, i jedino se on može nositi njom. On je jedan od tih rijetkih, govorio je Alija pun sebe, jer on jedini zna da prepozna onu krvavu bosansku noć. To je njegova prednost.
Sultan Mehmed Drugi uvidje da se ne može Turska, onakva kakva je, nositi sa Evropom, pa po ugledu na nju, uvede plaćenu vojsku – nizam (izvježbana ruka). Time u srce pogodi osiljene janjičare, ali, bogami, i svu Bosnu, i u njoj Hercegovinu koja gotovo da i nije priznavala Portu. Uzbuni se, na našu stranu, i malo i veliko, a povod bi carski ferman bosanskog vezira Hadži Mustafe, o ukidanju janjičara. Na čelo pobune posadi se Kara Ali-aga Ruščuklija, prozvaše ga agom janjičara, koji odbaci carski ferman. Potpisaše to svi uglednici Bosne, pa ti vezir pritegnu opanke i umače. Neće ovo ići, jer odjednom udariti i na sultana i na raju, prevelik je zalogaj, kao za mačka teleća glavuša, kontali su svi oko Alipaše. "Neću ja tamo, neću!", uvjeravao me je Alipaša. I ne prevari se.
Evo ti domalo u Travnik novog vezira, lukavog i odvažnog Turčina, beogradskog valije Abdurahman-paše. Pođe od jakog uporišta, zvorničkog kapetana Vidojića, pa ubrzo okupi sve protivnike janjičara. Zavadi i podijeli Sarajlije, pa kao što mu Alipaša i proreče, pogubi Ruščukliju. Dugo se Alipaša nije oglašavao, a i to može biti loše, jer padneš u zaborav, pa zaključi da više ne smije čekati. Bi mu od ruke i rat Turske sa Rusijom, jer će sultan tražiti bosansku ordiju, a vezir ovakav taze, neće je moći okupiti. Izići će iz volje sultanu, činiće sa njim nešto. Doći će drugi, njega treba loviti, odmah ga hvatati. Ali ko je taj što će doći, pitao se Alipaša, i mi s njim? Dade se na svoje veze, krenu u odlučujuću bitku. Bosni treba tih vezir, koji neće uzbunjivati raju, bar dok traje rat, govorio mi je, a to mišljenje potvrđivale su i sahije iz Stambola. Mogao bi to biti Namik-paša, proćuka se, pa ti Alija udari na tu stranu. I potrefi!
Tih i bezazlen čovječuljak bi taj vezir, koji vladaše tri godine a Bosna ga zaboravi za tri dana. Nije se petljao u što nije morao, Bošnjaci su radili svoje rabote, a on se pravio mutav. Počesmo se međusobno slaziti i dogovarati, uzduž i poprijeko. Po ugledu na Srbe, upriličismo skupštinu u Tuzli. Bezbeli, i Alija je tamo, i ja uz njega. Puno ih bijaše za jednoga prvaka, pa se olako dogovoriše oko izbora nedoraslog Husein kapetana iz Gradašca. Slino, neće zadugo, pa je prilika da zasjedne ko od nas, biću to ja, povjerio mi se Alipaša, koji je naročito podupirao taj izbor.
Ali kopiljan, tako će kasnije za Huseina govoriti Alipaša, ne bi malukat, sveza se sa silnim skadarskim otpornikom Mustafa pašom Bušatlijom. Začas namače ugled. Ni da okrene glavu na nas Hercegovce, ko biva, ko ste vi, šta ste vi. Zapane li ga satrijeće Hercegovce, tu dvojbe nije moglo biti, jer je već počeo otkrivati ćud, Alipaša se poče plašiti od njega. Misao natuknu Smail agi Čengiću, koji kaza da je to i njegova pamet. Udruženi za sobom povukoše Hasanbeg Resulbegovića iz Trebinja, Bašagu Redžepašića iz Nevesinja, Gavran kapetana iz Ljubuškoga, i još neke, te se odijeliše od Husein kapetana. Pridobiše i uglednog Tuzla kapetana iz Tuzle, koji je zazorno gledao na rast ugleda mladića, pored njega i na njegovom.
Ali vraga, Husein ti je kao na krilima, sakupi istomišljenike i nakrivi, ravno na vezira u Travnik. Da, na Travnik! I pobijedi ga – i još lako. Svrgnuti vezir se poče dodvoravati, pa ga Husein poštedi. Posla ga u Stambol, da kao posrednik, od sultana isposluje pomirenje – i uslove:
– Da Porta opozove fermane o vojsci.
– Da Bošnjaci sami biraju svog valiju.
– Da se Porta ne miješa u upravu bosanskoga vilajeta.
– A za uzvrat, Bošnjaci će sultanu davati godišnji danak od četiri hiljade kesa.
Osokoljen prvim i velikim pobjedama, umjesto da sređuje vlast, kao i svaki neiskusnik, odmah krenu sa dvadeset i pet hiljada momaka na Kosovo, u zdrug sa Skodar pašom i njegovih četrdeset hiljada askera. Dobro pripremljeni carski vezir Rešid-paša grune na Skodar pašu, i ne zaustavljajući se, odbaci ga do Skadra. Na povratku, Husein, alal mu sablja, na vješt način ametom potuče Rašid pašu, koji iako teško ranjen umače u Skoplje. Otuda ugovori mir sa Huseinom, i postavi ga za vezira Bosne.
Za vezira Bosne!
Ali je lukavi Turčin tajno pregovarao i sa Tuzla kapetanom, i njemu, kao starijem, kako je govorio, ponudio mjesto vezira. Ovaj se ulovio i, bez dogovora sa bilo kim, svoju vojsku povuče kući. Onda Rašid paša dojavi Huseinu, da mu, bajagi, Tuzla kapetan radi o glavi.
Nama Hercegovcima posta gusta čorba. Bošnji polazi sve za rukom, žalio mi se Alipaša. Na redu smo mi. Nećeš se nanositi glave, moj Alija, govorio je sam sebi i premišljao šta mu je činiti. Tuzla kapetan mu je slao redovne sahije, po Alipašu sve težu od teže.
Husein ti se poče vladati ko da je istinski vezir. Dade se i na sjaj, kititi ko neizgledna udavača pred dobrom prilikom. Uredi dvor, snabje dvorjanima, postavi ćehaju, divan efendiju, haznadara i ostalo što dolikuje vitezu od Bosne, kako se prozva, ili Zmaju od Bosne, kako ka prozva raja. Koliko su Bošnjaci opterećeni Hercegovcima, vidi se i iz njegove prve nakane, da se nazove hercegom od Bosne, ali odusta, iz straha da će ostati u sjeni našega velikana Herceg Šćepana.
I dok ti je vitez krojio planove krojili su ih i oni oko njega. Svaki kapetan bi da postane vezir, pa su pred njim povlađivali, a iza leđa olajavali, a vaskolici tražili našu pomoć. I Husein, kao i svaki vladar, poče shvaćati šta znači imati vlast pa je čuvati od otimača.
Što je istina istina je, Zmaj od Bosne bi prvi, nakon toliko stoljeća, koji okupi sve Bošnjake, i muslimane i hrišćane i kršćane. Okupi ih pod svjetlost jednog slobodarskog barjaka. Osokoljeni konačnim oslobođenjem Srba, kad su mogli oni možemo i mi Bošnjaci, pa se pokrenuše kao mravi. Ni manje ni više nego ravno na Stambol.
Da-da Husein krenu na Stambol.
Alipaša ne zna kud bi i šta bi, a nešto je morao preduzimati. Prevelik je Huseinov zalogaj, neće i ne smije za njim, a Hercegovci već gledaju – očekuju Alipašin prvi korak. Putem popova, fratara i hodža, Husein poče privlačiti svekoliku raju za svoj naum za slobodnu Bosnu i slobodne Bošnjake. I hercegovačkim kapetanima počeše stizati njegove poruke, da skupljaju dobrovoljce za pohod na Stambol. Zapalila se raja za slobodom, onom iz oblaka, kako je ocijenio Alipaša, pa je mislio da mora brzo preduzeti nešto!? Doskočiti, inače će ga zbrisati i odbaciti u jarak. Kad se prekontao oglasio se poslanicom:
Od mene Ali-age Rizvanbegovića kajmakana Bosanskoga i Hercegovačkoga, zapovjed vam parocima i kapelanima od bekije i nahije Ljubuške, od Ružića, od Posušja i od Raškoga polja, i vama svim dvanaest knezovim od iste nahije i bekije, i svoj pravoj carskoj raji.
Evo neka vam je znano kako je mene Mur Seibija čestitoga Cara većil sa svojom bujruntinom učinio kajmekanom Bosanskim i Hercegovačkim dokle dođe novi valaja Ibrahim paša. Čujem dakle da neki od Jaramaz takuma jesu pošli po bekiji i nahiji ljubuškoj tražeći nebi li sa svojim lažima okrenuli i raju, da se podignu protiv Gospodara Cara i njegovim pravim slugama i sadicima. Nemojte dakle slušati ovaki Carski dušmana koji vas na zlo nameću, jer ako bi poslušali, nećete moć dževapa učiniti, niti će vam moći ostati glave, ni mal, ni nejač, ni išta što se vaše zove. Ne slušajte dakle carski naletnika nego pazite svoja posla, i sveđer ukažite vašu vjernost prema čestitomu Caru, i za vašu vjernost bićete pomilovani od čestitoga Cara i Vezira. Kapetan-beg od Ljubuškoga došo je k meni i itat učinio, ter sam mu iznova dao bujruntiju na Ajanluk da bude zabit od vas prave vjerne carske raje, dakle poznajte ga za svoga zabita kao i prije i budite mu poslušni. Zapovjedam da odma dođe amo u Stolac svih dvanaest knezova od bekije i nahije Ljubuške da im ukažem zapovjedi, i način kako će se vladati, ali da koji ne bi mogao doći, neka pošalje brata, jali sina na svoje mjesto. Koji ne dođe na zvanje ove bijruntije neće moći dževapa učiniti. Neka poštovani paroci i kapelani ukažu ovu zapovjed svemu puku, i neka ih nauče vjernost prema čestitom Caru.
Stolac, dne 24. avgusta, 1831. godine. Da ste svi zdravo.
Zmaj od Bosne ne smjede na Stambol dok ne sredi nas, pa nam poče pripravljati ražanj. Vezir Namik umače i izbi u Stolac, pa ti to Alipaša iskoristi i sa njim dogovori pomoć sultanu. Tu se pokaže velikim sultanovim sljedbenikom, te se požali da će zbog toga samozvani bosanski vezir na njega pokrenuti silnu ordiju, ali za ljubav sultanu, braniće i odbraniće se – držaće se dok se sultan ne rastereti većih nevolja. Vezira namika otpratio je do Dubrovnika.
Sad već silni Zmaj od Bosne na Hercegovinu uputi Turan-beg Sarajliju, sa zadaćom da pohvata svih pet kapetana. Navru preko Nevesinja, i već tu pokleknu. Dok je Turan-beg bježao gore, Alipaša ti našega Hasan-bega Resulbegovića posla za Bitolj, odakle mu je stigla sahija utaborenog sultanovog Mahmud-paše, koja kazuje da je on čvrsto riješen na putu da satre Huseina Gradaščevića. Hasan-beg Resulbegović se osvjedoči, u Bitolju, silom od dvadeset hiljada Arnauta i desetak hiljada vojnika – izvježbana ruka, pa od prve, kako ga je Alipaša i posavjetovao, ponudi i našu pomoć, što ovaj jedva dočeka.
Kako se Mahmud-paša primicao tako su ti se i halavnom Zmaju od Bosne kotile nevolje. Najviše se plašio Alipaše, hercegovačke guje, kako ga je nazvao. Zbog toga ponovo naumi da raščisti s nama, pa vamo okrenu golemu ordiju, od koje se prepasmo i razbježasmo. Alipaši priđe sva stolačka raja, muslimanska i kaurska, pa ti se utvrdi u tvrđavu, na brdu povrh Stoca, odakle je neprijatelja mogao gledati kao da mu je na dlanu. Bošnjaci su mislili da su uz njega samo muslimani, iznenađeni su, a danima mu ne mogavši ništa, izazivali su i dovikivali ispod tvrđave:
"Luka, Panto, Vidače...! Poturči se i predaj...!"
"Vi nijeste Turci", uzvraćaše naši: "Vi ste carske izdajice. Sve vam je samovoljno, pa i vezir. Na vama je carsko prokletstvo, šta vjenčavate nije vjenčano, rodi li se to neće biti Turčin..."
Ali i ovdje se pokaza ona naša boleština da vazda moramo biti – uz jačeg. Bošnjacima se pridruži podosta muslimanske paščadi, kako će reći Alipaša. Na čelo joj se stavi, niko drugi do Alipašin brat, Hadžibeg, zemlja mu kosti rastresala, kako će ga kleti Alipaša. Evo ga, ponadao se, gotov je Alija, sada ću ja biti stolački kapetan. E hoćeš!
Bi to od onih veljača što ujedaju i mačju poganicu, mrzne i dah iz usta, e neka, razmišljao je i govorio Alipaša, ogladnite, nazebite, premorite, voljom oslabite, pa ćemo onda mi. I tako i bi. Kad najmanje očekivaše, kad se ponadaše Alipašinoj predaji, on provali iz tvrđave, pa grunu na usnulog dušmanina. Baterisa ih ko tuđu bijesnu ženu. Što ne pokla, razbježa glavom u bestrag.
"Đe si brate razbojniče, đe si Hadžibeže krvniče...", siktao je Alipaša po Stocu. Pseto se sakrilo u odžak, kod rođaka, odmah se doznalo.
Prekla ga!
I taman kad je povjerovao da se riješio bosanske paščadi, kad eto ti ih opet, i opet preko Nevesinja. Ovoga puta ih predvodi Mujaga Zlatarević. Slomiše Bašagu Redžepašića, pa pomahnitalo okrenuše na stolačku stranu. Alija opet na brdo, utrobu majke utvrde. Raspituje se o Mahmutpašinom napredovanju, i po njegovu sreću haberi su sve povoljniji. Pregazio je Alajbega Todorovića u Novom Pazaru, Hadži Mujagu na Limu, a onda sve redom i sve brže. Požuruje i Zlatarević da ovdje završi što prije da ide braniti svoje. Žestoko udara na nas.
"Oj Zlatarević Mujaga!" Alipaša će da doziva jednoumnog Bošnju: "Eno ti Mahmut-paše pod Sarajevom! Idi spašavaj đecu, okani se svojih. Svejedno je, vladao ja li Husein, naši smo, ali ipak biću to ja..."
Mujaga povjerova, pa je jedne noći pokupio askere i nestao.
Zmaj od Bosne ti je uzmicao sa desetak hiljada vijernih momaka, ali vidjeći da je vrag došao po svoje, počeše ga ostavljati, najprije kršćani pa hrišćani. Mahmut-paša, iskusni ratnik, dobro je poznavao Bošnje, pa je njušio njihovu kost zavade, i nanjušio. Obrati se vladici, pa biskupu Miletiću, sa zahtjevom i poukom, da odvraćaju raju od odmetnika Huseina, koji, kako je pisao, radi protiv njih, a za janjičare: "Oni neka se pretrpe i bave svojim poslom, a kada mi pristignemo na bosansku granicu, daćemo pisana prava, i neka tako postupe, a uzdamo se da ćemo ih brzo izbaviti svih muka, što su podnosili i podnose od tog prokletnika."
E sad je pravi vakat, balavi Huseine! – umišljeni viteže i zmaju, reći će nam Alipaša. Po ranijem dogovoru sa Smail-agom Čengićem i sarajevskim begom Džindžatićem, koji je već udarao na Zmaja od Bosne, Mahmudu, sultanovom veziru, Alipaša ponudi pomoć, koja će odlučiti boj. Neopaženo će se prikrasti, pa čekati glavnu bitku, i nenadno grunuti u Huseinova leđa, tako ponudi sultanovom izaslaniku.
Bogato će ga nagraditi, vezirova vratila se sahija.
Sa pogolemom ordijom Alipaša izbi u jednu provaliju kod Hana Buloga i utabori se u potaji. Odjahao je veziru Mahmutu, koji mu ispriča kako kani voditi odlučujući boj, pa zapita za Alipašino mišljenje i savjet. Naš ga iznenadi boljom postavom, koju vojskovođa prihvati uz jednu jedinu riječ – aferim!
I za Alipašu bi iznenađenje snaga, vještina i hrabrost Zmajevih momaka. Žestok boj, glave su frštale ko kad se s jeseni mlate orasi. Prišunjan, sa jedne jele Alipaša je pratio tok središnje bitke, i odatle raspoređivao svoje. Što jest-jest, valjda mlad i vrijedan, silna momčina bi taj Husein. Eh!, da mi je samo jednog takvog, reći će mi Alipaša. Zadnjeg dana, kada će se Alipaša umiješati u bitku i riješiti pobjednika, pod Huseinom je palo osam konja. Osam konja, istina vam se kazuje. A njemu ništa. Tvrđi je Husein Gradašćević i žešći od našeg kamena živca. Stanje boja dugo bi nejasno, a onda, protivno očekivanju, poče se bistriti i preokretati na bošnjačku stranu. Pobijediće Zmaj od Bosne!? Satrijeće i našu ordiju, u strahu kaza mi Alipaša, jer je saznao da Zmaj već zna za veleizdaju. Šta sad Alija, halavna ti majka, pitao se. Preći Zmaju od Bosne, pomoći našega i udariti na Turčina? A šta ako opet pobijedi Turčin? Smisli nešto!, govorio je glasno, udarao se rukom po p
ači. Husein je pred pobjedom. Premlad je za ovako veliku pobjedu, Alija nije mogao da povjeruje u nju, šaptao mi je.
Lukavi Turčin, nije to kazao ni Alipaši, imao je rezervne momke, koje uvede svježe u boj, i onda postade sve jasno. Baš tada i Alipaša sjuri i svoju odmornu i odlučnu momčadiju. Kad Zmaj vidje šta se dogodi, raskrivi se ko vlaško krme po prvom ubodu noža:
"Proklet bio Alipaša, kurvin sine...!"
Domalo, svenarodni zmaj, voljnošću pade ko nevjesta kad joj pri porodu ne zaplače dijete. Presta omahivati sabljom, stade na sred bojnog polja, i onako mirno, kao kad mladoženjina rodbina dođe na prošnju, pa s visine mjeri đevojku, pogledima poče mjeriti svoje stanje. Nije ni mogao drugo zaključiti do – izgubljeno! Prekide krvoproliće. Razgleda stratište. Prozbori drhtavim glasom, koji ubrzo posta grlovit:
"Moji Bošnjaci! Za sve vam aferim, ali ovo je posljednji dan naše slobode! Probijajte se iz kazana, izvlačite glave, bježite!" – kaza, pa kao ker na zečiju pojavu, jurnu na osmanlijski lanac.
Probi se i šmugnu u svoj Gradačac.
A tako se bio Alipaša spremio da omasti brkove, da ga on uhvati živa. Osjetio je to junak životinjskom slutnjom, pa ne udari na našu stranu, iako mu je bila najizglednija.
O svom junaštvu Alipaša pusti priče po Herceg-Bosni, a i nije morao, jer je to znatno djelotvornije obavio Zmaj pravdajući sebe: – Alipaša je odlučio, izdajom pobijedio.
Ugled našeg ajana naraste na najvišu mjeru, među nama i oko nas, a bogami, i kod sultana. Više u Turskoj nije bilo živa roba a da nije čuo za Alipašino ime. Novi bosanski vezir se pokaza baš onakvim kako je i obećavao – insanski.
"Ja nijesam ljudski mesar..." govorio je i prikupljao razbjegle ajane. Vratio je svakome svoje, osim imanja Huseina, Zlatarića i Dženetića, koje dade na doboš. Svima uđe u volju. A moj vezire, reći će Alipaša, ne vlada se po volji raje od svoje volje. Imaš ti za to neki poseban razlog, tanak si u nečemu. Uloviću ga – povjeri mi se.
Pokazaće se da je još jednom imao pravo.
U taj vakat Porta se teško nosila sa egipatskom pobunom, gdje je vezir Mahmud-paša bio dužan doći sa bošnjačkim pojačanjem. Nije to lako nikome dok se ne ukopiti na svome, pa ni Mahmut-paši.
– A tu si lisico – dumao je Alipaša, pa tu vidje svoj izgled. – A zašto i ja ne bih bio vezir? – upita i sebe i mene: – Sada je prilika. Primakla se krvava bosanska noć, čak ne mora ni biti u bosanskoj zemlji, blizu je, osjećam joj damar, mislim i da znam koja je – uvjeravao me je i nastavljao da govori: – Idem ravno u nju.
– U noć?! – ne shvatih ga od prve.
– Da, u noć. U Egipat! – dodao je.
I opet sa Smail-agom okupio je Hercegovce – bez vezirovog znanja. S ovu stranu banuo je prvi, u taj prokleti suvi, smrdljivi i gladni dio Egipta, u neki smrdljivi Konje. Iznenadio je i obeselio sultana. Braneći se umorom momaka od iscrpljujućeg puta, ne dade se u borbu. "Ta nisam došao da ratujem za drugoga", šaputao mi je na uho, "čuvam svoje i čekam pogodan čas da povedem borbu za sebe." Držimo se sultanove glavne vojske, znajući da vrhovnokomandujući ljudi prate samo glavne bojeve, a ostali mogu krvariti koliko hoće, junačiti se, ali to sve ostaje u okviru malih bojeva i malih ljudi, i kasnije, kad izmrcvare, njihovih rodbina. A Alipašu mora vidjeti prvo oko i potapšati najsnažnija ruka – sultanova, takav je on.
Dočeka nadani čas.
Sultanova glavnina nađe se pred teškim porazom. Alipaša je čekao uhode da mu dojave da se uplašio sultan – izgubio nadu. Kad se to i dogodilo sultanu poslao je sahiju. Neka mirnom rukom napuni duvan, a dok ga popuši njegovih dušmana neće biti – satrijeće ih Hercegovac Ali-paša. Dade da ta sahija stigne i do svakog momka na mejdanu, i našeg i dušmanskog. Naše da osokoli a njihove prepane.
Izjaha pred hercegovačku mladost, koja je znatiželjno očekivala njegovu pamet i glas:
"Junaci!" kaza i sačeka da se umiri i posljednji momak, pa nastavi ovako nekako.
Ovu bitku moramo dobiti. I to, za vrijeme dok izgori lula duhana. Dao sam prepasti otporne Egipćane, proćuko da nas je deset puta više. Uspije li obmana, pred našim naletom bježaće ko zečevi. Ne posustajte, gonite da se ne avizaju, gonite do kraja. Kad Turci vide šta uradismo i njima će porasti krila, priskočiće kao skakavci, i eto ti kraja veličanstvene pobjede, zaćutao je nakratko, provjeravao da li ga pomno slušaju, nastavio je:
Iza nje uslijediće golemi darovi, a onda je zaprijetio:
Uzmakne li ko prije nego se može popušiti lula duhana, odmah je ostao bez pače, ja ću mu je srubiti. Bude li, nedajbože, drukčije, što će reći da oni ne bježe, onda ćemo ovako: Na moj znak, bočni će se polako primicati sredini, a kad dam drugi znak, zadnji će munjevito krenuti nazad, a ostali u tom poretku za njima, i opet oborio je glas:
Da bude tako, jer ja vas nisam doveo da ginete, doveo sam vas da pobijedite, a u najmanju ruku, da sačuvate glave.
Ja jarabi, pa to prije ne bješe viđeno. Egipćani suludo počeše bježati, ko đeca kad ih poćeraju iz tuđeg bostana. A naši ko paščad u hajci. Zalajaše ko vučjaci. Odmah sam vidio koja su doba, odmah. Znao sam da je Alipaša postao vezir, moralo je tako, jer takvu pobjedu nije upamtila turska glava.
Bi li mogao sultan doći u sred zgarišta? Alipaši na noge? Da se pokloni umu i hrabrom maču, bi li? Ima li Turčin toliko snage, ili mu je jači ponos ili odnos? Smješkajući se, Alipaša je šaptao na moje uho. Kad bi došao, ime bi, Alipašino, kao voda kad plavi ravnicu, začinilo i osvježilo tumornu carevinu. Onda bi pred njim bili otvoreni svi uzlazni putevi.
Dođe mu car – na noge!
Jednom Hercegovcu turski sultan došao na noge!
Izruči brojne darove, svekolikim Hercegovcima. Smail-aga posta carski kapidži-baša. A Alipaša, konačno i to – vezir. Gdje? Gdje je njemu volja.
"Samo je jedan narod gdje mogu da živim, i gdje mogu pomoći", rekao je iz punih usta i dodao: – "hercegovački."
Tako Alija posta prvi, poslije slavnoga Herceg Šćepana, istinski gospodar i veliki vladar kršne Hercegovine.
Iznenadio je i sultana i stambolske dostojanstvenike. Mišljahu da će zatražiti mjesto velikog vezira, ali i obradovaše njegovoj skromnosti. "Nisam ja blećak", povjeravao mi se: "Postati veliki vezir, pa da mi iz potaje, u tuđeme svijetu, proburaze trbuh, otruju, ili prerežu grkljan. Izazovno je nositi ime velikog vezira. Ali kako je biti kratko veliki vezir. Alija želi i mora da dugo nosi nezgruvanu glavu. Hoće i da vlada sa visine, ali i ona mora imati granicu. Neka je glava uzgor, pa će biti svega, i vlasti..." objašnjavao mi je zbog čega se zadovoljio sa manjim – nego je iko očekivao.
I onda, da mu ugode više, istakoše mu tu rijetko dodjeljivanu titulu – Galip. Posta insan sa najbogatijim evropejskim imenom:
Vezir Ali paša Galip Rizvanbegović Stočević.
Najdraže mu je kad ga raja, od milja, naziva prosto – Alipaša.
To bi pristupni, dugi i zmijoliki put, kojim Alija od Hercegovine napravi slobodnu, poštenu, radnu, uglednu i bogatu zemlju. Pod njim tutnjali su drumovi, a vidi na što je spao!? Najeo ih pa sad hoće i vlast da mu jamiju, žali se prijateljima. Dušmani se kote preko noći – dodaje i prijeti.
Došlo vrijeme kad ni sila ne smije silom.
Ta nije samo jednom umom odnio pobjedu, zašto ne bi mogao i ovom prilikom, čujem da je rekao Aminu. Lukavstvom poput starih vladara...
Sa glavom, očima i ušima, pet dana iza krupe, zagnjurenim u smrdljivi jastuk, sa koga je dugo kurlao misli po matul glavi, nenadno dođe do misli koja ga ponese.
Otimačina vlasti osvježila je starački um.
U prvi mrak, u rutinama kakve nose prosjaci, Alipaša se iskrao iz bunskoga dvora. Banuo je u Andrijinu kuću u Kosor i zatražio milostinju. Nije očekivao da je mržnja toliko jaka, pa se zabrinu i više. Onda okrenu na bunski gaz, na drugoj strani banuvši iz mraka, preplašio je neko malopoljsko dijete, pa je u zadnji čas umakao ispred sohe roditelja. Izbi u Blagaj pred kuću Mrme. Prihvatiše ga na konak, u kutak štale. Ni koru hljeba nije dobio – ni mahala je nije imala. Nije vjerovao da je glad takva kakvom je prikazuju, uporno je molio zalogaj hljeba, zaklinjao ženu sa djetetom u naručju. Ona je molila da je ne zaklinje djetetom, koje već dvanaest hefta nije ožitilo.
U neko doba s njim osta samo stogodišnja slijepa starica. Bi i jedina koja musafira upita za ime. Alipaša kaza da je ciganin iz Stoca, od kuće Kelecije, pa brzo pređe na drugu priču, na sušu. Nena prihvati Kur'anom: "Sijaćete sedam godina uzastopno... poslije toga doće sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati." Razgovor se širio na krupu, Alaha, Kur'an... Alipašu. Nena bi govorljiva, napriča dosta nevažnog, ali i ovo:
Nena joj je pričala, a i ona od svoje čula je, ko zna kad se to zbilo, ali je bilo. Godinama je krupa ljetinu tukla. Žetva tanja od one prije. Gladna raja udarila i na Boga – a vladaru, silnom Hercegu, kidisala i na život. I lukav i pogan bijaše taj Herceg Šćepan. Tu naniže, u Pograđu, imao je prijatelja, siromašnog starca ali velikog mudraca. S njim se nalazio samo kad mu je bilo teško vladati, išao je po savjet. Nevolja, krupa i suša Hercega satjera u kuću mudraca. Kao i svaki put prije, starac i za tu strašnu krupu nađe izlaz:
Ubitačna krupa pada tamo gdje se krije kurva. Bog ne voli rospije, kazaće mudrac.
Kurvu uhvatiše, priznanju prisiliše, rospiju na polju rasčerečiše, Bogu po volji uradiše, krupu odagnaše.
Kao vilenjaka po oglašavanju pijetla, iz Blagaja nestalo je prosjaka.
Već tog jutra poče da se događa nešto, oživi Bišće, usprolijetaše se hodže i zborljive žene, s uha na uho muhabete. Pojavljivali su se i Aminovi kočijaši, odvodili su i dovodili glavare. Događalo se i pripremalo nešto nesvakidašnje. Ali šta?!
U danu zanijemi raja. Oćutila je belaj, pa ščamljeno isčekuje rasplet.
Ni kukača ni vikača.
Svako čudo za tri dana.
Gdje je krupa, tu je i kurva – raspriča se.
Sa tri askera zareda Reponja, bišćanska sela projaha u potrazi za kurvom. A kad se vrati i saopšti veziru da je došao praznih ruku, Alipaša se pomami:
– Koga si pitao?
– Andriju u Kosoru, Junuza u Malom polju, Ahmeta u Blagaju... – poče Amin nabrajati.
– Dosta! Pitao ljude!? Za kurvu treba pitati žene...! – osori se Alipaša.
Crna obraza povrati se Amin, zareda od Opine. Tu nabasa na jednu ženturaču. Otprve bi prava. Kao da je godinama čekala pitanje o kurvi, jedva dočeka da priča:
Jedna cura je hodajući otkrivenih listova izazivala momke i Alaha... S kurvarima je govna jela. I kopile okotila. Zgražaju se i nebo i zemlja, zagrmili ljutinom, u bijesu su se sudarili pa krupu izrigali – dunjaluk kaznili. I neće prestajati dok se ne kurtališemo rospije...
U djevojačkoj kući, prstom pokazanoj, askeri pronađoše dijete – Fatkinoj!
Još nije bila ni shvatila o čemu se radi, a nađe se uvezana među čvorovima debelog užeta. Nasadiše je na konja, pa odvedoše na Bunu.
Uze sirotu na svoju sramotu!
Tom Alipašinom zloćom započe Fatkin kraj.
Jutro zlom osvanu.
U grudima osjetih kolutanje olovnog klupka. Obori me na zemlju. Molio sam Alaha, nadao se Njegovoj pravdi. Mislima zagnjurivao sam i rovio po Kur'anu:
"Odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove kreću.
I Musa u sebi osjeti zebnju.
Ne boj se... ti ćeš odista pobijediti.
Na Sudnjem danu će doista teško breme ponijeti, vječno će u muci ostati."
Bože šta sam ti toliko zgriješio, pa me prestrogo kažnjavaš!? – i ne znam da govori moja glava sa kaldrme.
Sve vidim, sve znam, pobijediće pravda, kao da iz neba čujem Njegov glas. Biće kažnjeni: "Biće odijela od vatre skrojena, a ključala voda biće na glave njihove ljevana; od nje će se istopiti ono što je u trbusima njihovim, i koža, a gvozdenim maljevima biće mlaćeni. Kad god pokušaju da zbog teškog jada iz nje iziđu, biće u nju vraćeni."
Dopuzah do sofe, sjedoh i počeh sabirati zdrave misli, jer moram pomoći djetetu. Šerijatom, prvo što pomislih: "One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte, to su nečasni ljudi."
Šerijat je ozgo, dole su Alipašini i Aminovi zakoni. Kako se s njima iznijeti?: "One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Alah sve zna, a vi ne znate." E moj Alija, za slamku si se svezao, zaplovio, janje u kola upregnuo, dabogda se džombosao: "Oni koji obijede bezazlene vjernike, neka budu prokleti i na ovom i na onom svijetu; njih čeka patnja nesnosna."
Zašto si se na mene okomio, ovolikom cijenom kaznio? Fatkicu si poturio siledžiji, malo ti bi to, dušmanine, pa si – čitav jad od krupe na nju sručio: "Čestite žene su za čestite muškarce, a čestiti muškarci za čestite žene. Oni nisu krivi za ono što o njima govore; njih čeka oprost i veliko obilje."
Krupa i kamen stukla!
Čopor vukova upravio na mliječno janje.
Krupa je i kamen stukla, a poštedila je Fatkin krov, najmanja šteta u selu, da si mislio dosjetio bi se da na zdravoj kapiji ne može biti kurva: "Zar ne vidiš da Alah razgoni oblake, a onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada. On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta krupu, pa njome koga hoće pogodi, a koga neće poštedi." Fatku je poštedio, zar ne vidiš volju Njegovu? A On je i tvoj vladar – opomeni se: "Onaj kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, koji nema djeteta, koji u vlasti nema ortaka i koji je sve stvorio i kako treba uredio." On je Fatku poštedio.
Kako nevino dijete iščupati, kome se obratiti? – Nije dovoljno moliti, čak ni Alaha. Bože me pokaraj zbog poganih usta. Pu! – da grijeh ispljunem. Alah sve vidi i sve zna, On će pravdu presuditi, zlotvore o jadu zabaviti, Fatku osloboditi i za Omera udati, zdrav porod dati, ona će sretno živjeti i svojom umrijeti. Mjesto joj je u džennetu, nju: "Čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, u divanima će u njima naslonjena biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta."
Kako nevino dijete iščupati, kome se obratiti? Kako hrsuza udobrovoljiti, iblisa pobijediti? Žalbu sačiniti, kadiju podmititi, pred valiju kleknuti..?
Kako nevino dijete iščupati, kome se obratiti? Osamdeset bičeva će joj dodijeliti, sve damare umrtviti – dušu satrijeti.
Latih se konja. Najbliže prijatelje obigrah, ali ne bi vajde. Svaki kaza da ne može pomoći. Jedan bi iskren, veli pomoći ne može, ali može odnemoći.
Kad više ne imadoh kud uputih se Alipaši. Reponja me sačeka, primi, počasti, svaku priču prihvati – osim jedne. Molio sam i kumio, padao ničice, ljubio skute...
– Ostavi mi dijete! Poštena je ko novorođenče...!
– Ukabulila je! – ni pet ni šest, đubre od insana, uzvrati.
– Šta je ukabulila? – zamucah pred dunjalukom koji se poče izokretati.
– Ukabulila je, da je govna jela..! – uvjerljivo će.
– Ne šali se Amine, Alah te sluša! – zapomagah.
– Sve je priznala, sa Zaimom se kurvala – opet će mrcina mirno i uvjerljivo.
– Lažeš, pogani Arapine! Okani se đeteta! – podvrisnuh. – Evo ti moja glava, okani se naivnog jetima..! – u mahnitluku počeh i prijetiti.
– Ne lažem! Ukabulila je, kad ti kažem! Siđi u hapsanu, pitaj je! – mrko lice bez damara, podlo a osmjehnuto, zaista, bi uvjerljivo.
Silazeći niz ružne basamake koljena zaklecaše, nemli i mrki zidovi zaprijetiše, strah kosti naseli. Mogu li izdurati – sa ranjenim djetetom besjediti? Na što li će dijete ličiti? Jesu li joj dali kusati, piti, noću pokriti...? Djevojčica među razbojnicima, hajducima i propalicama svih fela! Koliko su je degenečili, po rebrima bili, glavom o duvar udarali? Ukabulila!? Ako Reponja ne laže onda nije pri svojoj bila. Možda je lagala – od goveđe žile odmarala!? Kako ranjenoj djevojčici pristupiti, šta joj kazati – čime nadu poduprijeti?
Kuku meni jadnom roditelju, kuku mi od sad do vijeka. Blago tebi moja rahmetli miljenice, blago tebi pokojnice, nisi dočekala ove jade. Oj smrti pusta odazovi se, udobrovolji, zgrabi me na ovom basamaku, ne dozvoli da dođe do susreta u koji sam pošao. Nemam snage, ne mogu dalje silaziti – svoju krv u ćumezu zaticati. Oj smrti pusta spomeni me se!
Insan ne zna za pravu nevolju dok u smrti ne spozna jedinu sadrugu.
Ne strefi me! Zakoračivši u hapsanu ugledah premlaćeno čeljade, neko. Ona a nije ona!?
Modrina lijevo oko zatvorila, gubica otpečena, nos ko zgažena babura, usirenom krvlju umazana, kosa raspletena, kičma zgurena, bijena, bijena i dotučena.
Iznad nje sam zastao – nijem ostao.
Reponja se keserio – sladio.
– Zbori ćaći, šta si jutros ukabulila!? – izdera se pandursko pseto.
– Babo! Znam kako ti je. Oprosti mi. Ukabulila sam – jedva razumjeh, u njoj je i govor ubijen. Stajao sam nijem.
Amin se smijao grohotom. Nakazni smijeh je mučio i hapsanske zidove, odbijali ga i vraćali kao jezu od koje i on poče zazirati.
Napusti nas – ostavi nas same.
– Moj babo – poteče govor iz jadnice – vidiš šta od mene učiniše!? Živu sahraniše. Da nisam ukabulila i tebe bi spratili i ubili. Rekli mi. Od mog života ostalo je ništa, i prije ovog, Zaim ga je uništio. Priznala sam i za njega – kurvarom nazvala. Nek se sad gazija – uz mene. Oprosti – poštena sam, ti i Alah to znate, moliću Mu se, On je Svemogući. Život mi je dokundisao, jedva čekam da preselim u džennet. Ne prestajem Kur'an učiti, uveseljava me, ni bičeve ne čujem dok mislim iz njega. Učim a oni udaraju, njih bole ruke, a ja ni mukajet. Alah je tako presudio, bolove mi oduzeo, volju u džennet udjenuo, sretna sam, jedva čekam kad će se ovo svršiti, kad ću na prag dženneta kročiti. Koliko me više more to po mene u vječnosti biće bolje. Za smrt sam spreman.
Neka ti je halal, babo! Halali i ti meni, pa idi! Za oboje tako je dobro.
Ukabulila!? Kur'an: "Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča... Neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje."
Kako sam iz hapsane izletio, na sapi konja đipnuo, pa jahao, skakao, obilazio, kukao, na koljenima puzio, poznanike i moćnike obilazio – ni prepričati ne bih umio.
Kao da sam zalutao u zemlju drugu neku. Sličnu našoj. Isti ljudi, rijeke, planine, i kuće – a nisu. Poznanici isti a drukčiji, govor jednak – a misli nisu. Koga sam god posjetio – nije mi se obradovao. Kome sam god ispričao moj jad – nije razumio. Kome sam god objasnio slučaj – slegao je ramenima. Kome sam se god nasmiješio – nije mi uzvratio. Koga sam god pozvao na Alahovu kaznu taj mi se – osmjehnuo. Koga sam god upitao za savjet preporučio mi je tog istog – Alaha. Kome sam god pokazao prstom na nepravdu – nije je vidio. Koga sam god pozvao u pomoć da brani pravdu odgovorio je da je ona dovoljno jaka pa joj nije potrebna – njegova pomoć. Kome sam se god prijatelju obratio – ponio se drukčije nego sam mislio. A tako je i moralo biti, jer to i ne bi ova zemlja – ni ovi ljudi.
Žalbeniče, i Bogu si dosadan.
Kad je čovjek u neprilici i sam obara svoju cijenu. Koliko je velika nevolja za toliko je srozava, sve do bescijenja. I u svojim očima postao sam jado.
Najveća nesreća čovjeka je kad se osudi sam.
Skrhan, napušten od ljudi, tri čela na sofi sam smrdio. Zabun! Oh, kako sam bio željan smrti, mislima je grlio, milovao, dozivao, tepao, Alahu se za nju molio, ne okušao, ne pio – silom umirao.
I za smrt se treba rvati. Kakva je to tek nesreća, i bitku za smrt izgubiti.
I za smrt se treba izboriti.
ALIPAŠA – 9. Drvo zakum biće hrana grešniku
Do dva dana još jedno čudo zbiće se, tada ću saznati ovo što ć
u ti, Fatkinim riječima, pripovjediti. Fatkinim?! Da, baš Fatkinim, to ćeš shvatiti tek nakon priče koja će uslijediti iza ove.
Jadna li je gladna majka kad mora dijete napustiti, imućnijem podmetnuti, vjerujući da će ga taj pribrati, nahraniti, saviti – dijete preživjeti. O tome sam mislila dok sam jetimu prilazila. Kad ga razvih, pa ugledah izbočena rebra, tuga me skoli. Nevinašce sam unijela, oprala, previla i napitala. Slijedećem povijanju se radovala – majčinstvo osjetila. Omera se poželjela, na naše dijete pomislila, očima lice ovlažila, braću i majku oplakivala, dobročiniteljstvom dušu hranila – srećna bila.
Krupa i kamen stukla! – o tome se svuda govorilo. Proćuka se da je krupa zbog, ne budi primjenjeno, rospije. I jesam i nisam u to vjerovala, u djetinjstvu sam za tu priču slušala, ali se belaju nisam nadala. Kad Reponja sa askerima banu u avliju, pa oči prikova za bešiku, dosjetih se priče. Obamrijeh.
– Kopile!? – dreknu mrcina.
– Našla pred kapijom! – promucah.
– Kopiljan, rospijo! Vežite je! – naredi goropadni dušmanin.
Pripraviše uže kao da sam hajdučki harambaša. Ruke ukrstiše, tri puta obmotaše, kao na konju kolan pritegoše, na tvrdo zavezaše, dvojica za struk zgrabiše, pred askera na konja nabaciše – potjeraše na Bunu. Misli presvrnule.
Nikako da dođem k pameti, da razaberem šta se događa sa mnom, zašto sam na konju, uvezana, kažnjena, kud će i šta kane sa mnom? O kako u nevolji okrača pamet! Za mene će misliti babo, na tren se utješih. Ali kad naglim mrdanjem konja bol od užeta sijevne, zaboravim sve osim straha.
Zašto baš mene?
Najednom, kao kad zavijuga zmija u otkosu, izvuče se tanka misao – na mene svalili sav jad krupe!
Vidjeh brdo krupe na slabačkim plećima. Iz njega pomalja glad, bolesti i nemir raje – nevinu teško optužili. Težinu bremena mjerila sam više puta – mnogo oka. Kao da su se i goniči preplašili od siline laži, ništa nisu zborili – i oni glave pokunjili. Panduri čak i sažaljavali. Po kantaru Kur'ana čekalo me sto bičeva. Mogu li ih preživjeti – hoću li kurvanjski završiti? Zašto je baš mene ovo breme dopalo? Mene, a i baba moga! On je premnogo ispaštao, poštenje skupo plaćao, ali nije dovoljno naučio. U cijenu poštenja i mene je založio, opet nije popustio. Vrijedi li toliko pošten biti, sa četvoro djece platiti? Uz sve što je iskusio, mene je morao poštediti, cijenu poštenja bolje odmjeriti, jačem bar jednom popustiti.
Poštenje! Šta je to?
Je li pošteno, za rad poštenja sinove, ženu i jedinicu zavezat za uzicu i gurnuti niz Bunicu?
Ponosih se poštenjem baba svoga, pravdah njegove odluke, cijenih žrtve, radovah upornom odupiranju, kušanju i vjeri u Alaha koju nikad nije sumnjičio. Vazda se boljem nadao.
Da li je i vjerom pregonio pa i Alaha umorio?
Da li me je ubio on?
Da je bio manje pošten, koliko i drugi oko njega, imao bi neprilika sa savješću, znam, ali bi na drugoj strani dobio puno-puno više, pa bi se to dvoje pomirilo. Život bi i meni i njemu bio ljudskiji, možda i ne bi bio u čelu dženneta, bio bi tamo gdje će i većina. Do prve njegove nevolje i mogu da mu shvatim mjeru poštenja, takva sam i sama, ali je kasnije morao izvlačiti drukčije pouke, trebao je misliti i na to da je roditelj, koji mora podići evlad – zanoviti život. Tu dužnost i Alah naređuje, jer je On stvorio živote, a On je dozvolio i nepravde koje se čine, ali i u kojima se jedino mogu podizati djeca. Na zemlji a ne – na nebu. U Hercegovini a ne negdje drugdje.
E moj pošteni babo, pošten i lud su na istoj deredži. Poštenje te koštalo dva sina, dugo si razmišljao o toj cijeni, sebi je pogrešno opravdao, zbog toga ti se desilo da poštenje trećim nadoplatiš, a mojom majkom i preplatiš. Godinama si se presabirao, izmislio i mahnitluk da bi bar sačuvao mene, ali i poštenje. Sa poštenjem u zagrljaju i Kur'anom u duši nastavio si život, svoj neki, pitam se da li je sebičan? Jer i mene si iznio na veresiju, a ne možeš reći da nisi mogao pretpostaviti ovakav ili sličan završetak borca poštenja. Alipaša je tvoje poštenje i ugled trebao, za njim posezao, kazne i prijetnje sukao, ne bi li te na svoju stranu prevukao. Nije mogao. Onda ti je hrsuza Zaima podmetnuo, mene obrlatio – zaljubio, sa mnom ti naplaćivao. Nastavio si samo svoju čudnu ljubav, od topline zagrljaja okolinu nisi vidio. Znao si u kakve je sve jade Alipaša u stanju ubrusiti, da bi se održao na vrhu. Pričao si toliko puta, ono, kako je smako Smail-agu Čengića, kad mu splasnu ugled, kako ga namače pobjedom u Drobnjacima. I više, obeća pomoć veziru Vedžihinu, koji je radio protiv Porte, a vamo... Na brzinu sazva sve hercegovačke ajane na sabor u Konjic, pa jednoglasjem izbori mahzar, kojeg po Selim begu posla sultanu. Njim caru zada tvrdu vjeru da će u Hercegovini vladati red i mir, i otpor veziru Vedžihinu, a poslušnost sultanu. I sve to napravi, da bi od sultana dobio odriješene ruke, što se ubrzo i dogodi. Na taj način osta bez velikih suparnika. A vlast ko vlast, kad sasiječe jake kidiše i na male, Alipaša udari i po njima. Upriliči oni sastanak sa Crnogorcem, gdje dogovori način ispomaganja u borbi sa hercegovačkim begovima. Tako dođe do one njegove podvale u Ostrogu. Alipaša će tamo namamiti begove, a vladika ih potamaniti. Tu si i ti trebao izgubiti glavu, kao i Resulbegović, Redžepašić, Mušović, i moj nesuđeni Zaim-aga. Čak i Alipašin rođak Mustaj beg Rizvanbegović. I osto si slučajno, kao i ostali, zahvaljujući crnogorskom čojstvu, ljudstvu nekog drobnjačkog kneza prema Bašagi, koji vraćajući ljudstvo, dohaberi Bašagi o zavjeri, u zadnji čas. Već opkoljeni u Ostrogu, umakoste između već osutih kuršuma. Još si i tada bio slijepac pred Alipašom.
A nisi se dao razlogu, govorio ti je Hasan-beg Resulbegović, govorio je i tebi i Alipašinom sinu Hafiz Rizvan-paši, koji dođoste da ga vodite, govorio je: "Budale vode pod Ostrog, a Haso je još pametan. A i ti Bašo, ako budeš mene pitao, nećeš ni kročiti", opominjao vas je.
Riješivši se rahmetli Smail-age Čengića, zasmeta mu ugled Hasan-beg Resulbegovića. Sad valja i njega ukloniti. Kako? Za trebinjskog muselima imenova svoga sina, Rustem-bega, a halavnog Hasan-agu premjesti u Pljevlje. Ko pametan insan, ne ode tamo, već se povuče u neko seoce kod Trebinja. Na ovaj Hasanov korak Alipaša ne bi pripravan, ali ne smjede udariti i na njegov život, bilo bi suviše vidljivo. Tim prije što njegov sin poče činiti veliku tiraniju, pa se vezir zaplaši šire osvete, a već je bio nanjušio lizanje Trebinjaca i Mostaraca, koji su još prije iz svoje čaršije proćerali sina mu Rustem-bega. Da bi sačuvao sina, povjeri mu Počitelj i Gabelu. Lani, tačno na Božić, pričao si, kako Alipaši izaokolo pristiže novi bosanski vezir, Hajrudin-paša. A vi, brže bolje, naivci, mostarsko poslanstvo na Bunu, bosanskom veziru. Mislio si da je Alipaša mahnit, da ne zna tvoje maslo, poslao si hodžu Muharema Ćenana. Dali ste mu trista groša, da pešćešom pridobije bosanskoga vezira za vašu stvar. A šta gost vezir kaza:
"Aferim, imam hodža. Vrati se u Mostar, pa neka dođe nekoliko vaših prvaka, i sve ćemo lijepo srediti..."
I kad tvoji odoše na Bunu, a tamo, već sjede vaskolici hercegovački ajani, i vezir Hajrudin sa tri hiljade askera, i Sarajlija Šerif Fazli, u kojega ste polagali nadu, i zatekoste begove, muselime, kadije... i sve za koje ste držali da su s vama. Šta vam onda sultanov čovjek kaza:
"Zašto se bunite? Šta vam je nepravo uz cara?" ne kaza uz Alipašu, kaza uz cara, dade na znanje da je isto – car ili Alipaša.
"Nijesmo ustali na cara, nego na tiranina Alipašu..." tvoji još naivni, počeli su pojašnjavati, optuživati Alipašu.
"Od sada će Alipaša zapovijedati pravednije, a suviše će biti i carska..." kođene, umirivao vas je carski vezir.
I eto, kad si mislio da je Alipaša gotov, on opet na vrhu. Opet tebi mač nad glavom, a ti ga ne vidje. Znao si da se učvrstio, da je dao sina Nafiz-pašu da vezira prati za Bosnu, preko Gabele, Ljubuškog i Duvna, do Travnika. A ti i tvoji opet na Alipašu, otrovaste mu sina Nafiz pašu, u povratku, u Imotskom, gdje i umrije. Kad ga je sahranjivao u Gabeli, dočuo si prijetnju:
"Ragibovo maslo nije za ramazana, ubija moju sveteći svoju đecu.
Možda sve to i nije tvoje djelo, ali bilo je koliko-toliko, a evo kako ti se vratilo. Nikako da shvatiš, moj babo, da je za mačka velika teleća glava. I šta sada? Zrelo žito gotova je strnjina. Vjeruješ li sada u pravdu, kako sada dumaš?
Uz koju cijenu se smije poštenja držati?
Krupa i kurva je dodatna cijena.
Poštenje ukupnim imanjem platio – osta i bez njega.
Tvoja šćer je kurva!?
Poštenje – šta je to?
Kako ću dokazati da nisam kurva? Pomozi mi pošteni babo. Znam, opet bi mi Kur'an preporučio: "Ako te oni u laž utjeraju, pa – i prije tebe su poslenike u laž utjerivali, a Alahu će se sve vratiti." Kako ću na Buni nevinost dokazati, pitam te?: "Ti otrpi ono što oni govore i sjeti se roba našeg Davida, čvrstog u vjeri, koji se uvijek Alahu obraćao."
E, moj babo, poštenje si i meni u pamet utuvio, bolje bi bilo da si lupeža i lažljivicu odgojio, danas bi sa mnom rahat bio, sa unučićima se igrao.
Da je neko čeljade iz sela reklo – Fatka je govna jela, i mlado i staro bi na nj udarilo, naružilo, poštenje branilo – sa mnom se zakljinjalo. A ovako, kad na poštena insana vlast udari, zgodom raju pripravi, prva pomisao osvoji – možda i jest, ta niko nikom ne svijetli. A kad se to čeljade uhapsi, pa mu se zlo nakalemi, još proturi da je ukabulilo i pokajalo, raja se razočara, ražesti i sama traži primjernu kaznu.
Može li se prav odbraniti, netaknuta naziv kurve sprati – kriva Drina ispraviti? Hećim je našao nepoštenu, i to će slagati, raju razjariti, krupu objasniti – vlast poduprijeti.
Svašta sam do Bune dumala. Uduljilo, ko da sam godinama jahala.
Ubaciše me u nemli mrak, bakračima vlažiše kameni pod – ništa ne pitaše.
Vlagu vlažiše – ništa ne pitaše.
Zid i glavu sudaraše – ništa ne govoriše.
Šakama oboraše, nogama rebra kršiše, zube izvaljivaše – ne zboriše.
Bol i strah u grudima zametnu crnilo, da omrzne život, da misli zamijene tlapnjom, da pomrači razum – da izmagli volja.
Od siline bolova sve me preboljelo – i bolu umorilo.
Da li sam svjesna bila? – ni udarce nisam više osjećala.
Iskusni dželati su dobro znali kad su me savladali.
Alipaši dojavili.
Umrijeću, nema povratka, sada je sve poznato. U posljednjoj sam stazi sudbine, na kraju života, koji je, sa malo više sreće, mogao biti tek iza početka. To je moja sudbina. Sudbina!? Svaki Njegov rob je ima. Pamet i sudbina su nedjeljivi, svako ima svoje. Zašto su takve kakve su? Koliko insan može utjecati na njih? Da li biljke i životinje imaju razum, ne znam, ali sam sigurna da imaju sudbine. Kroz sudbine biljaka spoznavala sam svoju, i često razmišljala o njoj. Proklinjala je po umiranju braće i majke, mada je još nisam bila spoznala. Znala sam joj samo posljedice. Po nesreći trećega brata, Meše, počeh je odgonetati, tada i babo poče luđeti. Svaki čovjek razmišlja i goneta svoju sudbinu, u različitim životnim prilikama nejednako snažno, u nevoljama najviše. Imala sam ih dosta, osamljivala se povrh duvaništa, tužila.
Nakon što ojađene trepavice iscijediše i zadnju kap očne vlage, pogođena nesrećama i okružena besmislom življenja, povukoh se u hladovinu kvrgave kruške, povrh njive tek zasađene duvanom, i pogledom rasplinuh misli niz duvanište. Besprijekorno pravi uzdužni i poprečni redovi jutros zasađenog duvana, skladnošću zaokupiše misli, pozvaše ih na preobraženje iz zbrke u sklad. Proklizaše istovremeno svih dvanaest uzdužnih redova, povraćaše i ponavljaše zaustavljajući se na svakoj sadnici duvana. Progonjena teretom bezizlaza navratih i slijedećeg dana, i slijedećeg, i... Iznad duvaništa počeh doživljavati trenutke smiraja, koji se iz dana u dan produžavaše. Toga proljeća, ljeta i zime, svakodnevno sam navraćala i družila se sa uređenim redovima duvaništa. Porastom duvana sazrijevao je i moj razum.
Drugoga dana po sadnji, prisjećam se, ražalostiše me uginuća dva struka duhana u trećem redu, jednoga u sedmome, i tri susjedna u dvanaestome redu. Trećega dana uginu i struk iz prvoga reda, i još jedan iz dvanaestoga. Slijedeća tri dana ne bijaše uginuća. I opet uginu jedan iz dvanaestoga reda. Zašto je polovina uginulih u dvanaestome redu, nametnu se pitanje i nove misli, koje izvedoše na pojam sudbine. Na sreću, duvani se dokopaše životnih žila, i punim zamahom zeleniše njivu. Dugo ne bi uginuća, čak u dva mjeseca. A onda, neočekivano, tu ispod mojih očiju, u dvanaestom redu, obehnu najkrupniji duvan, sjutra i uginu. Zašto baš on, i zašto baš o Vidovdanu, vremenu najsnažnijega životnog rasta? I opet dugo ne bi smrti, oglasi se tek na jesen, u početku rjeđe, pa sve češće. Gledala sam masovni pomor, navikavala na smrt. Na kraju, dugo osta samo jedan duvan, u dvanaestom redu. Starac je samovao sve do naleta krezube slane.
U duvanskim životima prepoznavala sam ljudske sudbine. Između hiljadama raspojasanih duvana tražila jedinku moje sudbine. Koji sam duvan po redu? Snažno sam željela dug život, sudbinu posljednjega, i u nju duboko vjerovala. Danas je očito da me nije zapala. Znam svoj duvan, to je onaj, vidovdanski, koji uginu u naponu snage.
Svaki insan ima svoj duvan, svoju sudbinu, koja je u stalnom vidokrugu, a velika mu je sreća što je ne umije prepoznati.
Na redu je smrt moje sudbine, neočekivano prerana smrt, na koju ne mogu utjecati, kao što to nije mogao ni vidovdanski duvanski momak iz dvanaestoga reda. Čudna bi sudbina i dvanaestoga reda, slična babove porodice, puna preranih uginuća, ali i najdužeg života. Osobita sudbina. Babo će durati do duboke jeseni, do moje nekad željene sudbine, o kojoj sam, ovom prilikom i povodom, promijenila mišljenje, sada mi je ružna. Babo će bitisati dugo, dok ne proživi sve moguće patnje ovoga svijeta.
Kao što i biva pred smrt, razgalilo mi se, pa opet navaljuje bol i mrzovolja. Kad bi i pomilovanje učinili, život poklonili – osramoćeni bogalj bi se odrekao tog dara. Juče sam se plašila i mraka, jutros sam kuražna, prkosna, pred smrću jaka kao glogov kolac, i utvare mi prave prolaz na putu seobe u džennet, silno se radujem brzom umiranju – umiranjem hranim se. Ipak, rodila mi se jedna želja – osveta Zaimu.
Znao je koliko sam ga volila, za njim mahnita bila, mislima ga milovala, za nj se Alahu molila, svako dobro mu prizivala – svojim ga smatrala. Na takvoj ljubavi podlost zasnovati, Alipaši poslužiti, poštenom starcu se svetiti. Zajam treba vratiti.
Zaime, da vidiš šta si od ljubavi napravio, kako si mladost ostario – dabogda se džombosao: "Drvo zakum biće hrana grešniku, u trbuhu će kao rastopljen metal vreti, kao što voda kada ključa vri. Ščepajte ga i u sred ognja odvucite, a zatim mu, za kaznu, na glavu vodu koja ključa izlijevajte."
Zaime, ti si me ubio, ljubav đubretom zakadio, ni mrava nisam zgazila, zašto si na poštenje golemo breme zla natovario, zašto, o sebi se zabavio?
Kur'an!
On mi je ostao, i baba je čitav život nosio i ponosio – i mene je njim zadojio.
Kur'an!
Poštena sam: "On sve čuje i sve zna – zna zašto je to učinio." On me dželatima predao – da bi me više uzvisio. Alahu – predajem se u tvoje ruke. Već si mi pomogao, kad su me bili – bolilo, pa prestalo.
Zaime, krvniče, Kur'an mi – Kur'an ti: "O vjernici! Propisuje vam se odmazda: slobodan za slobodna, i rob za roba." Zaime, ubio si me – ubiću te!
Da li je moje da sudim na zemlji, pa i Zaimu, počeh se pitati. Razmišljajući misli se uznemiriše, pa usredsrediše na krupu i rospiju.
Ne znam kad je u mene usađeno vjerovanje, niti ko ga je usadio, da krupa pada zbog pojave kurve. To mi je udjenuto dok sam bila u povoju, već odavno sraslo je u mojoj ličnosti, kao što je bilo i u mojoj majci, neni, praneni... Duboko sam vjerovala u tu povezanost, i nužnost kažnjavanja kurve. Ni pretpostaviti nisam mogla da zbog toga može stradati ikoja poštena žena, a pogotovo ne djevojka. Iz tih razloga ne mogu očekivati razumijevanje drugih za svoj položaj, koji je nastao sticajem moje sudbine. Šta više, ljudi će mojim slučajem samo poduprijeti vjeru u uzajamnost krupe i kurve. To mora biti tako, jer ova krupa najveća je od svih pamćenih u ovome kraju, krupa koja je i kamen stukla. Tu, zaista, mora biti i najveća kurva, a to sam im ja. I najpošteniji su u to uvjereni, od kolijevke učeni su tako. Žrtva sam koju je lako opravdati – očekuje se. Ničim je ne mogu izmijeniti, ne može to ni otac Ragib. Da je ova nesreća dopala koju drugu žensku, zahvaljujući dojučerašnjem uvjerenju, i sama bih se zalagala za nasilje, baš ovo koje čine meni, pa otkud meni pravo da raju osuđujem za svoje stanje, svoju smrt. Nevina sam koliko i prerano zimsko janje, ali tu istinu znam samo ja, u rajinim očima sam vuk, i na sažaljenje ne mogu računati. Možda je za opšte dobro bolje ovako, jer strada samo jedinka, a raja će odahnuti, osjećajući se oduženom Alahu – izbavljenom.
Ako će moja nesreća poslužiti za masovnu sreću, neka im bude, neka žive u zabludi sreće. Zlotvori, Alipaša i Reponja, jedini su vlasnici istine, tužioci i sudije, ali njihova duša nije moja briga, On je zadužen za njihove muke, nadam se najgolemije, čak ne bih željela ni svjedočiti toj stravi. Raji je Alahova volja često neshvatljiva, ali je uvijek pravedna. Pravedno je da raja mora vjerovati u bolje sjutra, pravedno je i da sam žrtva Alahovoj milosti, jer me iza nje čeka beskrajan život u džennetu izobilja. Volja je to Njegova i moje sudbine.
A Zaim!? Šta je sa njegovom sudbinom? Uz kurvu je krupa, a kurvar? S kim je jela govna, pitaće raja, tražiti i drugu žrtvu. Bude li Alipaša u neprilici zbog tih pitanja, žrtvovaće prvog momka na kojeg nabasa Reponja. I još jedna nevina žrtva, opet drhtavo janje. A vuk!? Zaim je kurvar, okorjeli kurvar, tako je i postupio prema meni, zloupotrebio muške mišice, a samo je slučajnost presudila da zlodjelo ne izvede do kraja. Stub srama je za Zaima, kazna za očito zlodjelo, ali i važnije od toga, tim činom oslobađam nekog nevinog, na smrt osuđenog momka. To mi je pravo i dužnost po Njegovom učenju.
Misli mi je presijekao Aminov smrad, oćutila sam ga iznad glave.
– Rospijo, priznaj! Alipaša ti je poručio; pogubiće te, ne priznaš li, pogubiće i Ragiba.
– Priznaću! Ostavite baba!
– S kim si govna jela, kurvala? – sav sretan zasikta Reponja.
– Sa Zaim-agom sam govna jela i njegovo okotila – grunu iz mene osveta.
Od dragosti se raskrivio, uz basamake ustrčao, Alipaši odlepršao. Uhvatio mu je muštuluk.
Uživala sam dok su uvodili uvezanog snažnog krmka, i kad su mu kršili rebra – ništa nisu zborili. I njega ujedoše za dušu. Zapomaga nemoćno kao što sam i ja zapomagala ispod njega. Grlat plač potrese zidove mračare. Baš kao i ja, na kraju, umiri se.
Samo oni znaju, uz Alaha, zašto su ga strpali u moju samicu. I to je neka golema igra, valjda da prije poludi.
U predasima me molio i zaklinjao:
– Priznaj da si lagala. Priznaj, zar se ne bojiš Alaha?
– "O vjernici! Propisuje vam se odmazda" – kazah Alahovu i dodah: – Moja smrt tebe nije ganula.
– Pomagaj, moja Fatkice! – buncao je.
– Đe si do sad bio, koliko si nevinih ubio? Gazija a skukavčio se, dočekao: "Na dan kad nevjernik prste svoje bude grizao."
– Pomagaj Fatkice, otići ćeš u džehennem! – razum mu se vraćao i odbjegavao.
– "A na dan kad se nebo rastvori i samo tanak oblak pojavi i kad se meleki sigurno spuste, tog dana će istinska vlast biti samo u Milostivog, a biće to mučan dan za nevjernike." Ja sam poštena vjernica, džehennema se boj ti – govorila sam trezveno i iskreno.
– Fatkice, pomozi mi na ovom svijetu, a... – pokuša umiljato.
– "Mi smo za one koji čas oživljavanja poriču pripremili vatru razbuktalu. Kad se primaknu na vidokrug, čuće kako gnjevna ključa i od bijesa huči, a kad budu bačeni u nju, u tjesnac, vezanih ruku, propast će tamo prizivati" – iz mene je kuljao Kur'an.
– Fatkice mila, pomozi mi! Oprosti, kriv sam, Reponja mi naredio, znaš i sama, Ragib-agi se svetio. Kriv sam, Alahom te zaklinjem, pomozi! Kaži da si slagala, da bi mi se osvetila, kaži, pomozi, spasi dušu... – kukavičluk ga nadvlada.
– "Oni samo znaju spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni" – nastavih svoje i Alahovo.
– Pomozi, pomozi bona, pomozi molim te, pomoći ćeš i sebi, ovako ćeš i ti u džehennem..! – plačljiv, jadno se doimao, potsjećao na prosjakinju sa neprometne raskrsnice.
– "U džennetskom perivoju ću se radovati" – kazah svoje vječno stanište.
– Kriv sam, oprosti. Alahom te zaklinjem. – Opet prosjački zov.
– "U trajnoj ćeš muci biti" – ukazah na ajet njegove sudbine.
– Fatkice mila, urazumi se! Griješan sam, ali razumi me, morao sam slušati silu, po njihovom se vladati, ili bez glave ostati. Ubili bi me! – Za tren ga shvatih ali i ne oprostih.
– "Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji, ali oni će poslije poraza svoga sigurno pobijediti za nekolike godine... i tada će se vjernici radovati." Tvoja smrt za Gačane će melem biti, čiste have će se nadisati. – Potsjetih ga i njemu na suprotnu stranu, stranu ucvjeljenih.
– Koliko te molim Fatkice, bona, urazumi se! – Kao razmaženo dijete, uporno je tražio oprost, smatrajući da mu, kao osobitom insanu, i pripada.
– Kad si smrt ti sijao čemu si se nadao? – pokušah mu zazvati pamćenje.
– Morao sam, čuvao glavu... – predajnički i klonulo, jedva čujno prošapta.
– "Tako su se faraonu ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćan od pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na njegovu štetu." – Kazah svoju na koju Zaim ne odgovori. Zanijemio od bola.
Baba je stigla nesreća zbog nepovijene kičme, a Zaima zato što ju je povijao, gruvale su misli gledajući momčinu bez svijesti. Čudne su ljudske sudbine i njihovi putevi koji se nikad ne sretnu, do na kraju. Babova nesreća je u premalom povijanju, a Zaimova u predubokom. Ni u jednog tačan kantar, a bez njega nema sretnog života. A moja sudbina je takva da mi ne dade ni priliku da odaberem svoj kantar, tek sam mu dorastala, propinjanjem na prste tek ga dodirivala.
Kako se od onolikog delije stvori ovo malo jada, šta bi od nabreklih mišica, kako nesta Zaim-age, dijete koje cmizdri – plače i moli? Strah mu razum batalio, a meni ga bistrio. Uz Alipašu i Zaim se lukavstvom družio, na njega obikao, nevolje drugih nije vidio: "Danom kada im lukavsta njihova nimalo neće koristiti i kada im niko neće pomoći." Strah na razum uđahao, u džehennem poćerao: "Između vatre i ključale vode oni će kružiti."
– Kuku meni jadnome, pomozite mi! – iz skljokanika nenadno riknu.
– Tako su ispod tebe kukali, nisu te ganuli. Alipaša, Reponja i kočijaši, kako ih naziva babo, počiniše silna zla, i tebe namamiše zlatom i vlašću, a sad im ne trebaš, odbacuju te kao poderan obojak. Ne trebaš im više, sve ti je jasno, i kasno. Zlodjelo je zlosvanulo: "Ova gomila će zajedno s vama tiskajući se u džehennem ući. Ne bilo im prostrano! U vatri će oni doista goriti." Silni Zaim-aga, i za moju patnju treba račun platiti: "Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti." Vidiš li kakva sam, šta si napravio, iskrenu ljubav u smrt taliznuo, dabogda se džombosao: "Ja ću se, evo, razboljeti. Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio", u džennet. Alahu se moli, a ne meni, neka bude što nam je suđeno: "Alah je stvoritelj svega i On upravlja svim, u njega su ključevi nebesa i Zemlje." Dobićeš što si zaslužio, i ja ću se moliti za to, neka nam sudi jedan kantar – Kur'an pravedni.
Moj Zaim-aga, po sto bičeva treba izdurati, pred hiljadama pogleda – niko to ne može podnijeti. Po volji Alaha ja ću prije umrijeti – preseliti. To saznanje počelo te plašiti, a mene veseliti – kako svoju muku gledati. Ti ih imaš dvije – i moja biće i tvoja.
U jednoj smo prostoriji, a planine između nas.
Hercegovci će se sliti da se naslađuju na našim slinama, neću im priuštiti to zadovoljstvo, visoko ću izviti glavu – srećom prkositi. Mnoge ću duše uznemiriti, očima bičevati i džadu u džehennem predskazati, poštene opomeniti, svojom nevinošću obasjavati. Mirno odseliti. Moja smrt može i dobru poslužiti, razum vladara razdrmati, mirne pokrenuti – osvijestiti.
Na nepravednom gubilištu – srećom ću prkositi!
ALIPAŠA – 10. Između vatre i ključale vode oni će kružiti
Ispamećen, sulud, kao na guvnu konj, trčkarao sam uokrug, od insana do nečovjeka, jaka i nejaka, prijatelja i dušmanina – vrhao obršeno. U stanju nemoći i neznanja obreh se na Buni – kidisah na dvore.
Tvrdo me uvezaše, pa odbaciše uza zid konjušnice. Ne znam koliko sam tamo dreždio, u svijest me povrati krmača, zarokća – napsova.
– Pomozi mi dragi Alija! – povih joj se.
– Sikter od mene, nalet te bilo! – izrokća u prolazu. Opet misli otkazaše, odlutaše.
Još dok smo bili momci, prije nego odosmo na Srbiju, jašući iz Stoca ka Mostaru, pod Hrtiješom sretosmo jednu curu. Hurija.
Vitko tijelo kao mladica trešnje, glava rumena kao mitrovdanski šipak glavaš, oči trnjinaste, zubi kao đerdan, koža, uši, nosić i kosa kao u đeteta, prsi kao kablići, pod teretom bucata pačijim hodom se gegala – kukovima kao da je izazivala.
Opčini, Aliju i zamahnita.
I ona je njega u trenu susreta begenisala.
Vlahinja i Turčin u ljubav ubrusili, danima, heftama i godinama čeznuli – za zagrljaj živjeli.
O ljepoti Berberović Mare znala je Hercegovina, na godovinama je pjevala:
U sred polja Mara zacurila.
S vrh Veleži vila se spustila.
Ljepotici Mari momka obećala.
Po Hercegovini gazije tražila.
Mara ih je na hiljade odbila.
Gazija nad momcima, Alija, sve više i više odgarao je na žeravi ljepotice. Pored vlasti još jednu zavolio.
Vlast osvoji, vlahinju ne mogaše oženiti
Obje ih je volio, grlio i ljubomorno čuvao.
Ljubavnici obolješe.
Mara je godinama odbijala prosce – nadala se Aliji. Ljubav je nije napuštala, ali nade bi sve manje, pa pjesmom poče rigati:
Neka čuju vaskolici momci
Ljubav kriju djevojke uvojci.
Vila je momka odabrala
Silnog Alipašu dodjelila.
Vlast na ljubav grunula
Vlahinju Turčinu zabranila.
Alipaša i kad bi me prosio
Vlahinja ne bi pošla za te.
Al kad bi drugu doveo
Život bi ti omrznuo.
Objesila bi se na vrh bora
Na Buni pored tvojih dvora.
I te sam Alipašine jade svjedočio, sahije prenosio, rađanje djeteta nadzirao, kopile i majku štitio. I druge mu isprosio, pa i tugu Marinih očiju bremenio, Alipašinu suzu dušom brisao, sa njima i ja tužio – ali vazda sam Aliji bio vjeran.
Na Maru kidisa asker, silovanje naumio – za Alipašinu ljubav nije znao. Otac stao u zaštitu šćeri, luda mladost se isprsila – oca ubila. Sasjekao sam krvnika po nalogu jarana – i tu ga odmijenio. Kopiljana stalno nadzirao. Iza rijeke Bune, u plodnim njivama, po Alijinom nalogu, sagradih kulu i preselih Maru sa kopiletom.
Stiže sahija iz Hrtiješa, da je Mara naumila krstiti dijete, te da će ga, na putu za žitomislićki namastir, pronijeti pored Alipašinih dvora. Pozva me na razgovor, bi tužan:
– Krstiće dijete, moje, u namastiru!
– Jaštaće nego krstiti! – uzvratih.
Dugo je ćutao zagledan vlažnim pogledom u kuburu, koja se njihala o klimavoj čiviji. Dovoljno sam ga poznavao i znam kud su išle njegove misli. Moje je dijete, muslimansko, istina je da majka nije moja žena, ali je ono moja krv. Alijino sjeme na krštenju u namastiru!? Zna se da je moje, o tome se ne priča, ne smije, ali zna se. Znaće se i da je kršteno, znaće se da i to znam, ili da ću doznati. Bruka i sramota. Spriječiti!? Kako i čime objasniti? Ko je meni to dijete? Sin! Nije, jer sin se voli, a ja prema tom neviđenom stvorenju ništa ne osjećam. Ponekad noću, kad mi se ne da spavati, dođe mi na um. Dođe, ali nikad kao sin, javi se u obliku mrlje na odjeći, koju želim a ne mogu obrisati. Zrela je potreba za čišćenjem, ali nikad jasna radnja, nikad ne vidjeh način kako bih je oprao. To je jedna od onih ljudskih mrlja koje, kao olovni teret po kazni, čovjek nosi u grudima, a ostali je vide svom svojom jasnoćom neizbrisive mrlje.
Aliju je pritiskalo olovo u prsima, obaralo na koljena. Pokušavao je da se uspravi, izbriše mrlju, ali bez uspjeha.
– Moje dijete u namastir!? – prošapta žalosnim glasom.
– Ja! – rekoh tek da mu dam na znanje da sam prisutan.
– Pa, šta sad!? – reče povišenim glasom, kao da je i za dijete kriv još neko. Tako se ponašaju ljudi ozgo, ne znaju misliti s dna kad upanu u nj, pomislio sam pa odgovorio.
– Tvoje je!
– Kenjčevo! Pa, šta onda? – osori se.
– Znači da je musliman, da ne smije u namastir...
– Znam i to!? – odbrusi još jednom.
– Dijete će postati čovjek, neki! – počeh iz daleka.
– Ja!? – umiri se.
– Sin može voljeti oca, a i ne mora. Kopiljan ga mrzi – rekoh teške riječi.
– Da me voli, to hoćeš? – iznenadi se mojim riječima.
– Da ne mrzi, mislim da je bolje tako – počeh da obaram glas.
– Da ga donesem kući, predlažeš?! – presiječe me pogledom.
– Da se odlučiš, jednom za uvijek. Ili je tvoje ili nećeš da je tvoje? – rekoh glasno i jasno.
– Kaži šta si smislio? – gotovo da mi naredi.
– Mara je na teškim mukama a ne ti, rodilo se valjalo ga je i ljuljati. I ona je smislila nešto, vjerovatno čekala tvoju odluku, dugo čekala, dijete veliko... Nikad joj o tome nisi rekao riječ, ponosna nije ni ona tebi. Reci tu riječ, sada.
– Da joj je rekneš ti, je li to? – dosjeti se Alija kud idu moje misli.
– Može i tako – saglasih se.
– Idi odmah, i reci joj da dijete ne smije kroz Zaton, a ako mora u Žitomislić, neka ide pro Gubavice – konačno odlučio je i naredio.
Kao što sam i pretpostavio Mara bi majka, sebe podčini dobru djeteta. Prihvati i islam i kulu i imanje i ime, a prezime je i htjela i morala da zadrži – Berberovic.
Brzo sagradismo kulu, dovedosmo i najamnika da ore i kopa. Tako malog Junuza sa majkom Fatimom, preselismo u drugo selo – u novi život.
Godinama sam mu bio pri ruci, činio dobra, u odgoju djeteta pomagao, a evo kako mi je vratio. Janjetu pogubno vučje ime izmislio, da bi sačuvao svoj obojak. Da me svežu čvršće, naredi u prolazu – dabogda se i on zlom nosio.
Ne znam koliko je opet prošlo vremena, tek svatih da na meni pritežu uzlove. Kao strvinu, nabaciše me na konja – povedoše...
U polju nas sačeka ražešćena svjetina, da se sveti podloj rospiji, jedinom krivcu do tad neviđene krupe, Alahove kazne i posljednje opomene.
Svijesti me povrati graja, bijeli dunjaluk – seiri.
Utihnu sve živo pred dostojanstvenim hodom djevojke, Fatkice. Iznenađujuća smirenost.
Kao da je ona sudija a sudije osuđenici, Fatka je šibala prkosom iz očiju, sramila ih, opominjala, pozivala na Kur'an, samožrtvovala za njihovo dobro.
Svojevoljno je gazila – bistrila mutnu vodu.
Srce mi se premještalo, tjeskobi otimalo, uže se urezivalo u meso nalaktica, do kosti dopiralo. Nemoć me opet savlada – umiri. Moja Fatkica svojevoljno ide mesarima – varaju li oči!?
Ugledah mesara sa nožem u zubima, komšija Šaćir, privode mu janje, niz bradu skliznu kap rose majčinog vimena – pamet odluta u djetinjstvo.
Zastade na nekoliko koraka, janje, osvrnu na sve strane, kao da bezazlenim očima upita nešto, a kad ne dobi odgovor, nastavi ka kasapinu. Opet se zaustavi, osvrnu, na meni zaustavi pogled. Bolno bleknu, ote se, potrča k meni, da ga zaštitim. Priskočih, tek tad prepoznah svoju janju.
Ni životinja pred smrt ne liči na sebe.
Raširih ruke – prigrlih snažno.
– Janja moja mala, draga, bijela, mila, drhtiš, prepali te, ne dam te, ne da tebe tvoj Jagib, ne da!
Oteše ga. Plakao sam, štipao – dabogda umrli! – kleo – otišli u džehennem i natrag..!
Bez milosti, kao da kopa zemlju, cijepa drvo, ili tovari harar đubreta, mesar smota janje pa pritisnu nogom... Lijevom rukom prihvati glavušu, desnom iz usta dohvati balčak noža... Vrela krv štrcnu na koljačev obraz, poprska i moje drhtave noge. Ubi me krv. Krivio sam se koliko me nosilo grlo.
– Šta se deračiš! – podviknuvši, u stvarnost me povrati sejmen, ošamari i privede kapiji Sudnjeg dana.
Svijetina se razmicala, širila dio džade sa kosorske strane, propuštala dva konjanika, koji su stršili. Zaustaviše se na sa krečom obilježenom mjestu, sjahaše. Priječki konji, tri put kabastiji od naših brdskih. Pojavom najaviše muk i strahopoštovanje. Podsjetiše na gospodare, moćnike, koji kad su upadali u sela, nisu izlazili bez žrtve – odvlačili je u nepovrat.
Desetak koraka od gomile Alipašu okružili čuvari. Sjedi na čudesnoj kamenoj stolici. Četiri stotine godina staroj. To je ona ista stolica sa koje je presuđivao, Alipašin uzor, Herceg Šćepan. Uporno pokušavam uloviti bar jedan Alijin pogled, da prelijem svu svoju tugu, izjavim posljednju molbu za pomilovanje. Nije mi udostojio ni pogled. Nije htio ili smio?
Konjanik skide sa sedla kolut konopa, opruži ga, bliži kraj povuče i obmota konju oko vrata, pa povuče na pedalj od trtice, dva put obmota rep, pa priveza na dva uzla. Isto to učini i drugi na svome konju. Uzjahaše, potjeraše ate do dodira njušaka, nakloniše se, pa produžiše suprotno po desetak koraka i ukopitiše.
Okružena četvoricom sejmena, još uvijek ponosna, osuđenica priđe blizu sučeljenih krajeva konopaca, a kad ih ugleda preobrazi se u hod djevojčice, poče se šunjati, kao kad je pazila da ne razbudi bolesnu majku, koja je jedva dokučila danima dozivani san. Prinesoše šćemlijicu, narediše joj da sjedne. Ne htje. Za glavu je dograbiše kvrgave ručetine, povukoše za vrat, noge, ramena... Unezvjeri, poče se otimati, zapomagati, moliti, kukati, prijetiti... Branila se do tad nečuvenim krikovima, koji su, uz pomoć litica okolnih brda, bjesnili po tužnoj kotlini. Skolio me jad, kršio sluh i vid – osjećam, a ne vidim i ne čujem, opet mi se oteše misli i pobjegoše u prošlost. Pogledom šibam Šaćira i gomilu seljana, oprvavaju snažnog junca, kojeg su naumili da utuku. Brani se rikom, para kotlinu, muče, udara, bode, ruši momke, vrše ledinu... Saplete se u konope, prevariše ga, zavezaše lijeve noge, povališe i polijegaše po njemu. Sijevnu bezbroj riječi; kriče, viču, dozivaju, naređuju, dodaju, uzimaju, dogovaraju... Kamenčinu gurnuše među zadnje noge, podbodoše pod bijele bubrege, Šaćir dohvati oblutak, poče spljošnjavati – utucavati. Rika bika dirnu srce, zakrenuh glavu da ne gledam.
Na drugoj strani dočeka me – čerečenje.
Halavnu Fatkicu, kao da utucavaju bika, pritisla dva sejmena, druga dva uvezuju nogu po nogu.
Uparuju djevojačke noge i konjske repove.
– Babo moj, pomozi! – glas djeteta grunu u roditeljsku svijest, poskočih na noge, pokidah vezove, potrčah u pomoć. Sejmeni dočekaše na jatagane...
Dogodi se čudo, neviđeno, nečuveno, neobjašnjivo ali – istinito.
Taliznuh se u tamni beskraj, bespomoćnost, prostoriju strave. Plovih kroz nešto-ništa. Ne može se iskazati riječima. To nešto-ništa je satkano od straha, buke, zvonjave u ušima, zujanja nevidljivih muha... Od straha se poče uvećavati glava, bol je plovila kroz užas. Strah, strah, strah...
Tijesno mi u ljudskoj ljušturi, otimam joj se...
Iskobeljah!
Nesta straha.
U trenu se zaustavih u ugodnom, nejasnom ali blagotvornom miru. Svega nestaje, ovladava umilnost. Umilnost i samo ona.
Umilnost!
Počelo je žižkom iz daljine, uvećavala se svjetlost, umilna, draga svjetlost – dobrodošla. Zaustavi se tik do mene, kao da je živa. Javi se, izgovori moje ime, mio glas, blaženo prijateljski. Velim dozva, a nije, nema glasa, kaže mi bez avaza, a znam šta kaže, bolje reći šta misli, šta pomisli prenese na mene i znam, tu se ne može pogriješiti. Onda i ja shvatih da i ja svoje misli lako upućujem tom nekom, odmah tamo zna šta sam pomislio – njemu uputio. To je kao neko biće – božiji pać.
To što je svijetlo i živo nije insan, a svijesnije je od njega, ne mogu razumom iskazati, ne mogu ni Kur'anom, liči na kabasto runo izgargašane vune, rijetko, svijetlije od sunca a ne zaslijepljuje, njiše kao da viori na lahoru... Živo, bez očiju – a vidi, bez ušiju – a čuje, bez usta – a govori, bez glave – a misli, bez noga – a kreće se brže od misli. Kad u njega pogledam zaogrne me naročita mlakost, milost, dobrota, sigurnost... To je nešto što je najsličnije lijepo isčešljanom runu vune, pa sam ga, eto, i nazvao – Runo.
Domalo se pojavi jato Runa. Svi su isti, ni veći ni manji, ni pretlji ni mršaviji. Popričah ponešto sa svima, bez zbora, samo pomislim šta bih rekao, odmah čuju kao i ja njihove misli. Svi hoće da me dočekaju, prihvate – da mi sreća bude srećnija.
Postah Runo!
Lebdim iznad svoga tijela, iznad predmeta prema kojem ne osjećam. Tuku balčacima jatagana, po glavi, leđima, rukama i nogama. Ne smeta mi, nemam želje da tijelo odbranim – ne tiče me se.
Odmičem se i lebdim iznad okupljenih insana. Galame, guraju oko sužnja, konja, sejmena. Raji naređuju razlaz. Razmiču. Gledam u rahmetli Fatku.
Izbezumljeno moje dijete, a ne boli me. Privezana za konjske repove, a ne smeta mi. Kao da nije moja krv. Raja urliče, jednima drago; Mejri, Husi... mnogi plaču, prizivaju Alaha – uče dovu. Amin se kočoperi na konju, primiče Alipašinom uhu, odmiče, razgoni one što su prepriječili džadu, prilazi rahmetli Fatki, doziva pažnju konjanika, podiže dimiskiju, naglo je povlači i izgovori – sad!
Zatutnjaše konji, uzdrmaše zemlju.
Raspečiše Fatkicu!
Noge nadovezane u pravcu zategnutih repova i konopa, glava obori pa raspuče da propusti zraku – izmigolji njeno Runo.
Runo Fatke osta iznad raščerečenog tijela.
Priskočismo u jatu – da iskažemo dobrodošlicu novopridošlom. Milosti se uvećaše za još jedno Runo.
Ustuknuše konji pred otporom kukova, proradiše kandžije, konji dodatno potegoše, lomljava stabala u šumi – bucanje.
Rasčerečiše!
Konj, bliži kosorskoj strani, poplaši se, pa odbucavši nogu odvuče je kao kladu. Poskakujući za njim plašila ga je noga, kao sjena pratilja – plahirila. Konjanik jedva primiri ata pa dojaha pred Alipašu i Amina.
Drugi konj je vlačio tijelo koje nije ni vidio, oko gomile raje optrčao pa se priključio parnjaku, frkćući zaustavio.
Na Aminov znak dimiskije, sjahaše konjanici, jataganima prerezaše konope, uzjahaše, pa uz oblak prašine zamakoše uz Petačku ulicu.
Ni jedno Runo se ne uzbudi, pa ni Fatkino, koje je stalno lebdjelo iznad glave iz koje je izmigoljilo. Dok je konj bio u najvećem trku Runo je bez napora pratilo unakaženu glavu.
Ja Runo kretao sam se kroz insane, konje, drugu Runa, svi oni kroz mene, bez napora, povreda, bez dodira, neobjašnjivo, znam da je neobjašnjivo, a – bilo je. Runo može gdje hoće, kako hoće, ne osjeća izuzev milosti, ne jede, ne pije, ne zamara se, ne ćuti miris ni smrad, ne osjeća bol – satkano je samo iz radosti i milosti.
U sreći kakva se na Zemlji ne umije ni poželjeti, Runo Fatke u jatu Runa, koja se okupiše da je prihvate, odnjiha u neke čovječijoj pameti neobjašnjive, ali zasigurno blažene predjele.
Donjiha mi jedno Runo, zapita koliko sam zadovoljan sa onim što sam u životu završio, koliko sam toga neobavljenog ostavio, šta mislim da li se trebam vratiti – život dovršiti, ili ostati Runo? Potom je novo čudo napravio, sav moj život, čak od majčine sise, razlio, detalje sam gledao, a bio sam ih zaboravio – zavazda ih opet upamtio. U vremenskom trenu se to zbilo, u isto vrijeme se prolilo – na uvid stavilo. Oko mene je bio razliven sav moj život, sa svim tajnama, ali samo onim u kojima sam učestvovao. Stradanje sinova nisam vidio, jer se u vrijeme stradanja nisam uz njih zadesio. Nisam se trebao okretati, jer Runo vidi na sve strane podjednako.
Opet napominjem, teško je u sve to povjerovati, čudno je šta sam sve vidio, čuo, osjetio i sa Runima razmijenio. Čovjek je odveć neznan da bi to mogao shvatiti, ni sebi ne mogu sve objasniti – a bilo je. Kao Runo slušao sam šta je Fatka mislila. Vidio sam kakve je podlosti spremala Alipašina mrcina. Kad sam onako uvezan poskočio u želji da sirotici pomognem, i kako sam mislio u tom trenu, nadljudsku snagu dobio, konope zdrobio, bila je opet podla prevara, podmetanje. Konopci su istesterisali meso do kostiju, kosti nisu mogle kidati vezove, Alipaša i Amin su to znali, pa mi ovako pripravili. Amin je stajao iza mojih leđa u vrijeme otimanja, jataganom presjekao konop, tako da ne vidi niko, pustio me da udarim na Fatkinog dželata – da me taj sasiječe u samoodbrani. Tako i bi. Onda ubiše dželata – svjedoka. Pred rajom ostaše pravedni.
Nakon što sam vidio mnoga Alipašina zlodjela okupljena na jednom mjestu, mnoga za koja nisam ni slutio, te bljuvotine prestah gledati, odlučih da se – vratim u život na zemlji. Runa se saglasiše, vratiše me u mrtvu glavu, da nastavim nedovršen život, da dovršim sudbinske poslove, pa tek onda da priuštim sebi to zadovoljstvo što se na Zemlji naziva smrt. Stvarno, po smrti tek nastaje srećan život, u kojem ne postoji vrijeme – vječiti život u milju. Ugurasmo Runo u, evo, ovu glavu, sa tijelom odbačenu i izgaženu.
Dugo prizivah svijest.
Sve me boljelo i krvarilo, ali je volja za životom vjerovala u ozdravljenje i – ostvari ga.
U meni se izmijenilo sve.
Ukućana nisam imao, pa za dobrima prestao sam da žudim, svaki pošten insan brat-sestra su mi, radi njih sam se u preostali dio života vratio – kao dijete životu se radovao. A do života sam velikom mukom došao.
Skršen od uboja, osamljenosti, godina i nemoći, tri dana sam bio lešina, orlovima smrdio, malo pa više mrdao, životu se nadao, uporno nadao, silom volje svijest iznudio. Golema je volja starca za životom.
Insan mi prići nije smio. Nije ni prilazio. Kočijaši su sve nadzirali – i lešinu obilazili. Volja je i orlove pobijedila, njihovo kruženje odmicala, nadu mi uzvisivala, želju pojačavala, i svijest osvjetljavala. Svježina jedne noći prizva svijest, koju oćuti vjerni konj.
Imadoh samo konja, ali vrijednijeg od svih prijatelja. Danima me nije napuštao. Kukao i hrzao. Dozivao u svijest. Razgonio paščad i orlušine. Niti je pasao niti pio vode. I sebe je osudio. Na samrti je i konjski prijateljski dah dovoljan za nadu. Borio se za život gospodara, glavu podvlačio – podizao me u život. Kad konačno dozva svijest, i kad je shvatio da ne mogu uzjahati sam, nježno me odvuče do kamena, izvuče na nj, pa se opruži, podvuče ispod mene i navuče u sedlo. Lagano podiže i obazrivo ponese. Završih u Počitelju, pred kućom na daleko znane nene od melema.
Melem i vrijeme iscijeliše rane, smiriše dušu – povratiše snagu.
Postah neki novi insan – starac sa dječijom dušom.
Pojava života je od Alaha, beskonačna, kraći dio mu je na zemlji, potraje tek da se iskaže pred iskušenjima dobročiniteljstava i zala. Insan ga određuje – sebi i po sebi: "Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospoda svoga stati i da će se njemu vratiti." Najveći je zločin, a on je samo u rukama svojim, dignuti ruku na sebe, prekinuti život koji je Alah stvorio, jer on nije samo svoj, zajednička je pojava – porodice, sela, nahije, svekolikog dunjaluka: "Samoubistvo je veći grijeh od ubistva", riječi su mostarskog vladike, koje dugo nisam mogao da razumijem i prihvatim. A istinite su i jednostavne za objasniti, ubica još ima priliku da se pokaje i okaje, a samoubica je ubio čak i to. "Alah sve čuje i sve zna." Ljudski umovi su kao putevi osa, svaki slijedi svoj, ne daju se svrnuti sa glupe nakane, tvrdeći da su na najboljem putu: "Oni koji neće da vjeruju slični su stoci na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi – oni ništa ne shvaćaju", srljaju u svoju propast.
Drugi dio života nastavih okružen srećom i rahatlukom, jer sam vidio vječito blaženo Runo Fatke i svoju budućnost, svoje Runo. Ovaj dio proživjeću časno – zar to nije najveća sreća.
Ljudski rod je nesrećan, jer – ne umije da uoči sreću. Ili neće. Ili i hoće i umije, ali je ne priznaje – mala mu.
Neiman je zlovoljan jer nema, a iman nesretan što nema više. Oni koji imaju sva dobra, nesretni su, ili zbog bolesti, ili potrošenih godina života. A oni koji ni u tom ne nađu razlog za svoju nesreću, naće ga u sreći drugog: "Zgrada koju su oni sagradili stalno će unositi nemir u srca njihova, sve dok im srca ne popucaju." Jedina stvar na koju ni jedan insan nema pokudu je njegova pamet – nije zavidan na tuđu. Davno sam čuo priču koju, evo i ovoga vakta prizivam.
Na brdu, na Gubavici, živio neki hablečina, kupus i dijete, malo radio, a mnogo mudrovao – čeljad gladovala. Seljani ga sjeli pred sebe pa ga savjetovali, šta i kako da radi, djecu da najede. Kad su zaključili da je dovoljno nasavjetovan, pitaše ga šta će sada preduzeti. On se izjasni bez dvoumljenja:
– Kad bi svačija pamet potekla niz Gubavicu ja bih opet potrčao za svojom.
Od svih seljana – jedino on bijaše sretan čovjek. Jedini uvijek u društvu pjesme.
Nije sreća u imanju ili neimanju, tmurnom oblaku ili vedrom danu, nerodu ili rodu, noći ili danu, doli ili gori, smrti ili životu – sreća je u sretno odabranom obujmu sreće.
Moja posuda je ni velika ni mala – mjera za moju mjeru sreće.
Konačno i ja pronađoh svoju mjeru.
ALIPAŠA – 11. Vezanih ruku propast će tamo prizivati
Prvi dio života započeo sam rađanjem, drugi kad sam u mejtef kročio, treći kad sam se ženio, četvrti kad sam sina dobio, peti kad sam s Alipašom na vlast sjeo, šesti kad sam blagodeti s vlašću izgubio, sedmi kad su mi sinove otrovali, osmi kad sam bez hanume ostao, deveti kad sam ludio, deseti kad sam silovanje i čerečenje doživio, jedanesti kad sam se iz Runa povratio i dvanaesti kad sam juče u ovu planinu dojahao. Već sam ih deset prepričao – evo jedanestoga.
Runo mi je iz grudi klupko tuge isčupalo – život posve izokrenulo. Porod sam u vječnoj sreći ostavio – svom ostatku života na nov način se posvetio. Jednu obavezu nisam izvršio – Alipašu kaznio, na tu stranu okrenuh taj novi životni smisao.
Danima sam tražio Hamzu – jedva ga uhvatio.
Brojne progone i Hamza je predevrio, mrkle noći po brdima prespavao, potjere izbjegao, život umorio – borbe se okanio.
Nije mi se obradovao.
Ima ljudi tvrdih kao kremen, upornih i izdržljivih, neustrašivih i nepokolebljivih – pravednih. Nema prepreke koja takve može svrnuti s puta pravde, nema novca kojim se mogu potkupiti pa okrenuti na drugu stranu, nema prijetnje ni sile pred kojom će pogeti kičmu, nema kame ispred koje će pomjeriti vrat ako bi zbog tog dobila nepravda. Ti ljudi svjesni su svoje visoke vrijednosti, ali shvataju je i kao dobro sela, šehera ili nahije. Prirodno im je da su vođe, najvrijednije, najhrabrije i najpoštenije. Po nekom čudnom pravilu, nikad oni ne doguraju do vrha vlasti, jer se redovno na tom putu ispriječe neki masovni događaji koji ih izguraju na okrajak. Ti događaji potraju kratko, ponekad je to samo jedna noć, ali su gusti zbivanjima u kojim vladaju neke druge vrijednosti, prevare, lukavstva, ubistva... takve vođe tu se slabo snalaze, a kad se snađu već su drugi zajahali. A oni će neumorno nastavljati završenu bitku, ali nastavljaće je i vlastodršci. Borba traje dok te vječite bundžije ne obore vlast, ili oni budu skršeni. U slučaju pobjede opet ne sjedaju na vlast oni, preotmu je oni s kojima će opet bojevati. Koliko više obore vlastodržaca toliko postaju čvršći borci, zaštitnici raje. Neki provedu čitav život u borbi za pravdu, pa ih raja voli i nepokolebljivo vjeruje u njih. Pred njom ih ne može ocrniti niko, do Svevišnjeg. Raja ne može bez takvih, ne može da ne vjeruje u pobjedu pravde, a kako je svjesna da je ne može izvojevati sama, takvi su joj neophodni, pa ako ih i nema izmisli ih, da sačuva nadu u sjutra. I najblistavije vođe nakon određenog broja događaja, nakon više prevara, izgube nadu u pobjedljivost pravde, konačno shvate da je njihovo samožrtvovanje bilo nepotrebno, prazno kao voda u šupljem sudu. Neočekivano i naglo napuštaju put, okreću ćurak, okreću se sebi. Žurni su da uhvate bar odlomak ljepote življenja. A kad oćute miris svakodnevnog mira, i težinu izbrojanih godina, postaju novi ljudi, ni nalik prethodnim insanima – tihi i mirni. Njih više nije moguće pokrenuti s kućnog praga. Samovoljno idu na začelje, iako se i dalje, zbog potrebe drugih, na javnim skupovima vrte oko čela. Raja ne smije ostati bez vjere u pravdu. Oni se vješto guraju u zaborav, prepuštajući mjesto onima koji narastaju u one za koje njih raja još drži. Brže je povlačenje vođa od sazrijevanja znanja o toj pojavi.
Najuvjerljiviji od svih takvih je Hamza. Pri kraju je puta, povlači se, izmoren, raja ga još ne prepoznaje takvog. Teško je insanu kad zna da ne može a prijatelji misle da je u snazi, mora im podupirati nadu, živjeti protiv svojih shvatanja – dvolično. Deliju boli osjećaj varalice, poređuje se sa krupnom i debelom, ali jalovom, kravom.
Meni se otvorio:
"Moj Ragib-aga, u zajedničkoj borbi za pravdu izgubismo mnogo, i ja i ti, a zbog tog ne dobi niko."
"Treba durati, bitke biti, zlu do mezara kidisati", odmah se izjasnih.
"Ti mi pričaš, a ti si me trebao ubiti!?" ubode oštrim pogledom.
"Hamzina pravda i ugled moraju pobjeđivati, dunjalučku nadu hraniti, borba se ne smije prekinuti", okrenuh mu na ljudstvo, dodah: "Raja mora u nešto vjerovati."
"Ti si sve bitke bio, kućnu čeljad gubio, i ludio..." obori glas pa nastavi: "Šta li je sada starca ponijelo?"
"Zlo u temelju satrijeti. Alipašu ukloniti!" podigoh glas.
"Moja pleća nisu više kadra ponijeti toliko breme", poče se braniti i objašnjavati: "Naumio sam u mezaru sviti mirno gnijezdo. Neka nastave mlađi."
"Vremešnih je da vode do gaza, a mladih da gaze", podsjetih ga.
Naumio sam okupiti sve od ugleda, muku voljom mučiti. Znao sam da je teško zlovolju pokrenuti, Hamzu za vođu pridobiti, staru košćurinu zagrijati, ali nisam odustajao.
Za borbu sam bio oran kao da sam mladić pa sam za nekolike noći projahao Hercegovinu, posjetio sve ugledne i poštene begove. U strogoj potaji upriličih zbor. Na čelo ipak progurah Hamzu.
O naumu dohaberismo i u Bosnu, Latasu – zatražismo pomoć. Bošnjaci se obeseliše, obistini im se davnašnja tlapnja. Put Hercegovine otpraviše hitnu poruku – šejtanu odredili crni petak. Rodiše katul ferman – obistiniše kudret-sat.
Znaju Bošnje u koju nogu hramlje hercegovački vezir, dugo se spremaše da udare na najuticajnijeg Herceg-Bošnju. Ni Latas se ne odvaži lako. Zazirao je od poskoka. Dočekao da ga smaknu njegovi, razmišljao sam pitajući se po ne znam koji put, moram li baš ovako? Prisjećao sam se Alipašinih misli o Hercegovcima i Bošnjacima. Izgovarao ih je u raznim prilikama i povodima.
Ako mu iko dohaka biće to Bošnjo, govorio je kad mu je bilo najteže, kad su navaljivali Crnogorci, Austrijanci, Mlečani ili Turci, kad sam mislio da je došlo vrijeme da nas konačno jaki obore na koljena. Plašio sam se neposrednih i opasnih prijetnji, i čudio da ih se on ne plaši, a poslije sam se divio njegovim pobjedama – mudrim. Sad tek shvatam koliko je bio u pravu kad se plašio samo naše braće, bošnjačke, mislio sam da pretjeruje, jer gdje bi svoj svoga. Alipaša je to dokazivao prošlošću, navodio brojne slučajeve u kojima su Hercegovci krvarili, a Bošnjaci kupili kajmak. Govorio je da im je slobodna Hercegovina trn u oku, da im je zbog tog najveći dušmanin bio Herceg, jedini koji je od kamena napravio zemlju. Sad sam im ja herceg, prvi hercegovački vezir, ne mogu nam to oprostiti. Nikad. Nema više s ove strane dukata, i to ih boli, boli ih što naš dukat mećemo na naš kamen – da ozeleni i rodi. Plaše se pameti našeg insana, obogati li se, umiri li se, rasplinuće je po Bosni, a onda teško njihovim glupim ajanima – raja će posegnuti za pametnijim. Od pamtivjeka Bosnom ne upravlja Bošnjo, nije mu do pametne Bosne, pa se boji zaraze vrelog juga. A i mi, najpametniji od svih koje sam sreo, svjesni smo tog, ali to priznamo našem samo ako je daleko od nas. Među nama, o najumnijem imamo potrebu širiti priče koje bi trebale reći da su svi umni osim njega, najpametnijeg. I svi prihvatamo i prepričavamo te priče za koje znamo da su lažne, podlo smišljene od zavidnih. Zbog takvih, nas, ne možemo na zelenu granu, zbog toga i ja imam toliko dušmana. Naši mi ne mogu oprostiti što sam ih najeo, obuo i kurtalisao boleština i ratova. Ližu se sa dušmanima, bez obzira iza koje su granice. Ako su protiv Alipaše, praštaju im i neprijateljstva prema Hercegovini, sebi. Čudan je Hercegovac, svoj je, i na svom i na tuđem, ne prizna nikom da je iznad njega. A i Alah mu je dao da je i po rastu najviši. Nevolja je što je viši i od sebe sama, pa ima neku čudnu potrebu da druge gura pod sebe. Ta potreba je naročito jaka ako su ti drugi svoji. Jedinstveni su kad njima upravljaju tuđini – i samo su tad zbiljski snažni. Kažu i u džehennemu je najlakše upravljati sa Hercegovcima. Nad svim kazanima, sa ključalom vodom i zagnjurenim grešnicima, stoje šejtani sa maljevima – da dočekaju po glavi onog ko izroni da udahne. Jedino ih nema nad hercegovačkim, jer ti grešnici sami vuku u ključalu vodu svakoga, svoga, koji bi da izroni. Ni tamo ne daju preda se, a kamo li da mene propuste ovdje. Za ovu našu manu znaju Bošnjaci, kad im zatreba računaju na nju, potkupe šaku naših jadnika, pomoću njih nas zaskoče i podčine. Bojim se Bošnjaka, bojim se naročito kad nam uz smiješak nude pomoć – Alipaša je čitavog života bio na ovim mislima.
Primivši od Bošnjaka brze i srdačne poruke podrške, pala su mi na um sva ova Alipašina razmišljanja, pa sam po ne znam koji put zažalio što je ostario, pao na dječiju. Izbora nije moglo biti, morao sam dokrajčiti borbu.
Baš tad Brđani udariše na Nikšić, kao da nas je pitao Vladika. Alipaša zatraži pomoć od Porte, a sultan ga uputi na Latasa, kao da nas je pitao i sultan.
Kasnije sam doznao koliko je, i tako star, Alipaša bio mudar. Osjetio je šta mu se sprema, pa je od crnogorskog pobratima naručio granične nemire, i tako od sultana dobio neku vrstu pomoći. U tom slučaju Latas mora odložiti pripremljen udar na Alipašu. U protivnom bi na sebe navukao dvije ordije, njegovu i crnogorsku, a vjerovatno i tursku. Sve je to predvidio stari lisac Alipaša. Mirno spava, nadmudrio nas. Računajući da je i Omer-paša Latas grabežljiv, kao što su to odista i bili svi veziri, računao je da će lako s njim izići na kraj.
"Mi ćemo sabrati, za nizam, dvadeset do trideset mostarskih prosjaka, i daćemo mu pedeset hiljada groša, i neka ga vrag nosi, otkud je i došao", govorio je Alipaša prijateljima koji su mu nagovještavali opasne Latasove naume.
Čim Latas primi ferman da pomogne na nemirnoj granici, dade se na upriličivanje dogovora. A da bi dovukao Alipašu, a znao je koliko će to biti teško, u Sarajevo pozva sve bosanske ajane, da im pročita carski ferman o svom imenovanju i novim zakonima koje će sprovesti.
Ne odazvati se na takav dogovor značilo je biti osuđen, obojica su to znali, kao što su znali i čemu stvarno služi Alipšin dolazak – ubistvu. Dok je Latas u potaji dovodio Hamzu, da ga u datom trenu isuče i postavi u vrh zbora, i naš je lisac smišljao "častan" izlaz i opravdanje za nedolazak. Iznenadio je smjelošću, nedolaskom, a branio se bolešću. Poručio je da mu je jako žao, jer je bajagi želio doći. Da bi bio što uvjerljiviji, uz nagovor i pomoć crnogorskog pobratima, na sastanak posla sina Hafiz-pašu i mostarskog vladiku Josifa. Iznenadi, po ne znam koji put – novi Alija.
Latasa je uzjario, a nas i iznenadio i zaplašio. Omer-paša Latas ne primi Alipašine izaslanike, no ih vrati natrag sa sahijom – čim prezdravi da dođe Alipaša. Lisac ne imade kud, no put pod noge. Saslušaće ferman i obećati šta mu god bude traženo, samo da izvuče glavu. On je paša sa najvećom cijenom u bosanskom pašaluku, pa je uz njega Latas ponovo pozvao i sve bosanske ajane. Ovi su, kao što je toga časa odgovaralo i Alipaši, bili protiv svih carskih promjena, pročitanih iz fermana, a morali su, pred Latasom, pojedinačno odgovoriti, da li se ferman prima ili ne. Svi su blenuli u najstarijeg, najpoštovanijeg i najiskusnijeg, Alipašu, iščekivali da odbije ferman, pa da ga podrže redom. Ali to više nije bio Alipaša kakvog pamti Bosna i Hercegovina u njoj.
"Živim na granici Evrope, i najbolje znam da mudre carske reforme dolaze u pravi vakat i na pravo mjesto. Poklanjam se svoj mudrosti carskog fermana..." neočekivano se tako izjasnio Alipaša. Ostali ne imađaše petlje reći ono što su već bili dogovorili da će reći, pa se pokloniše i oni. A koliko su bili protiv, vidi se po tome, što su po povratku kućama, redom ustajali na otpor baš tome fermanu.
Ni tamo ni amo ne bi jasno ovakvo Alipašino opredjeljenje. Ali se kasnije objasnilo i ono. Alipaša je slab kući, dušmanin do dušmanina, dobro je procijenio, ako ga ozbiljnije napadne Bošnjo – izgubiće. Znači – mora sam. Ovi u Bosni ne znaju koliko sam ranjiv, povjeriće se Alipaša, naravno to ne zna niko. Otići ću u Bosnu i napraviti dogovor za otpor carskim promjenama, na koje Bošnje ustaju pod cijenu života, govorio je. Po prirodi stvari vodstvo pripada meni, tvrdio je i dodavao, i biće tako. To što ja budem radio, ta fala bogu, na svakom koraku ima haber efendija, doznaće Latas, koji me svakako nakanio ubiti. Ali ne može pobiti sve bosanske ajane, pogotovo ne smije na tom okupu. Ostajem mu ja, i neće mu to biti teško. Ali, ako ja ustanem u odbranu fermana, stanem uz rame Latasa, pomogao sam mu više nego to može sva njegova vojnička sila. U tom slučaju ću mu trebati još, pa će zločin odložiti, a to je meni dovoljno, govorio je prijateljima objašnjavajući svoju prevrtljivost. Važno je samo da se vratim opet u Mostar, a onda, otom-potom, lukavo je to zamislio i ostvario Alipaša. I zaista, Latas otpusti sve ajane kućama, zadrža samo Alipašu, bojeći se njegove lukavosti, da mu kako ne izmigolji i stavi na čelo otporne Bosne.
I bez toga Bosna je uzavrela, uostalom, zbog takvog stanja je Omer-paša Latas i došao u nju sa fermanom. Vezir za vezirom!? Nije se više moglo ni pamtiti ko je tamo vezir, mijenjali su se ko i varljivo vrijeme. Tahir pašu naslijedi Hafiz-paša, koji odmah dođe u sukob sa slavopojnim Omer-pašom. Tahir, samo Alah zna iz kojih pobuda, bez Omerovog znanja, otpusti Alipašu kući. Zna se da mu naš lisac obeća pripraviti stan za dva bataljona nove vojske. Dogovor se nije imao kada ni izvršiti, jer opozvaše Hafiz-pašu, a za vezira dovedoše Hajrudin pašu.
Alipaša, na moju nesreću i razoračenje, izbi u Mostar prvoga oktobra hiljadu osamstotina pedesete godine, po Isi. Pamtiću taj datum po objavi, koju, čim stiže, dade po telalima objaviti gradu:
1. Ko se god zateko na selu neka tamo ostaje i prezimuje.
2. Muslimani neka isprazne sve kuće od suvodolske kule do babinih dućana
.
3. Muslimani neka dadnu dvjesta tovara pšenice za nizam.
Dok je telal još izvikivao objavu, Alipaša je bio na putu za Bunu. Usput zaprijeti, da će svakoga posjeći ko mu i pokuša doći, da traži odgodu naredbe. Time je zamazivao Latasu oči, a nama se pokazivao visokopoštovanim ajanom nove carske uprave.
Sastasmo se potajno u džamiji na cerničkom polju, i tu zaklesmo, da stvar nećemo odati do zadnje kapi krvi, i da ćemo iz Mostara uništiti i tek rođeno Alipašino uho. A, što se kaže, odmah, istjeraćemo njegovoga sina Rustem bega, ovdašnjeg muselima.
Petnaestog oktobra zakazasmo bunu i protiv Omer-paše Latasa. U Sarajevo poslasmo naše predstavnike, čvrsto odlučni da Mostar neće dozvoliti tu nekakvu novu vojsku – nizam. Jer, jesmo protiv Alipašine tiranije, ali smo za Hercegovinu. A opet, bojali smo se da bi taj nizam mogao poraditi i za Alipašu, bar dok ne obračuna s nama, mostarskim buntovnicima. I tako, udarismo na dvije strane, na Alipašu i Latasa.
"Nije me sultan poslao na boj", tamo se našima pravdao Latas, ali i bio vrlo odlučan: "Nizam, rredovna vojska, po ugledu na Evropu, mora se uvesti, svuda, pa i u vaš Mostar."
Alipaša je najbolje znao kuda vodi naša buna, pa ti je, ko bajagi, čvrsto stao uz sultana i Latasa, kojeme je dohaberio.
"Četeres je buntovnika u Mostaru, s kojima bih ja lako, ali mislim da nije zgodno u ovaj vakat praviti tiraniju, pa predlažem da to učinimo zajedno. Pomoći ću ti da ih dovabiš. To četeres ljudi, ako sebi ne dobaviš, neš carskog posla svidjeti."
Sada je vrijeme za obračun sa Alipašom, zaključismo, pa skitismo optužbu i opet Latasu, u Srajevo.
"Prođite se oružanog otpora, nije vakat od toga. Skupite četeres uglednika, pa ih spremite meni u Sarajevo, da gledamo o miru", vrati nam Latas, postupi po Alipašinom savjetu. Opet nas je Alipaša nadmudrio.
Baš u to vrijeme stiže Hajrudin paša, koji odsjede na Buni, kod Alipaše, i sa njim lisac dogovori neke svoje mućke kod sultana. Ali koje? Dok je Alipaša prikazivao sebe pred Hajrudin pašom, kao čitavim carskim čojekom, istovremeno je dao Reponji zadaću da Hercegovinu pripravi na otpor Omer-paši Latasu. Mutnoća bi takva da se više ništa nije vidjelo. Istovremeno Alipaša traži pomoć i od toga istoga Omer-paše Latasa, da mu pomogne u pobuni, protiv nas, a pred rajom se pretvarao da je on izvan svih tih događanja. Uvijek se bojao da na njega ne pane ljaga sumnje i izdaje. A i Latas ko i on, lukav na lukavijega, nastavio je ono zbog čega je i došao u Bosnu. Posebno je pripravio Skender bega, koji je imao zadatak da u Mostar uvede nizam. I uvešće ga a da od naših ne opali ni jedna.
Prije toga, vidjeći Alipašinu igru sa vezirima Latasom i Hajrudinom, upriličismo još jedan zbor u potaji, na Ošanjićima kod Stoca, na kome popričasmo i skitismo ćage za sultana.
Za slamke... Izvukoh najkraću.
Ja da predam ćage sultanu u ruke, dopade me. Kako dokučiti sultana? Što je tu je!
Jednog dana u sumrak uđahah u Stocu, za mjesečine projahah Blagaj... Oguzan, za četiri hefte izbih u Stambol.
Da na sebe ne bih skrenuo pažnju odsjedoh u zabačen han.
Počeh da se raspitujem za put do sultana.
Dani su prolazili, a puta ne bi na vidiku. Hehte se brojile, ne nađoh puta, a onda primjetih da me uhode nepoznati ljudi. Nije trebalo puno čekati pa to i potvrditi.
"Šta ćeš ti u Stambolu? Ti si Hercegovac!?" Iz mraka dreknu šejtan.
"Došao svile kupovati..." promucah.
"Ni glavu, a kamo li svilu, ne ćeš iznijeti!" reče, prodrma me ručetinama, doda:
"Okani se belaja, ne znaš gdje guja spava. Idi, odakle si i došao."
"Ne bi mi što ću izgubiti glavu, pobojah se za ishod naše stvari, skontah; treba se vratiti" drugog otpraviti.
Dva dana sam tulio, dvoumio, konačno priđoh handžiji:
"Da svidimo račun, odlazim! Da platim konačenje!"
"Plaćeno je!" iznenadi handžija.
"Ko je platio?" upitah s nevjericom.
"Alah je platio! Alah, Milosnik!"
"Ne razumijem!?" rekoh zbunjen.
"Prije dvanaest godina", otpoče handžija: "U boju pod Nikšićem potukoše nas Crnogorci. Teško ranjen, jedva se izvukoh. Onemoćao, dovukoh se u Stolac, svratih u prvi han. Bolovah teških četrdeset dana. Kad se dokopah do malo života, uz stid i strah, pristupih handžiji i prošaptah:
– Nemam da platim – handžija sažaljivo pogleda u moje bone oči, odmahnu rukom, reče:
– Platiće Alah, Alah Milosnik.
I, evo, moj plemeniti Ragib-aga, sudbina je odredila... prilika je da vratim dug. Platio je Alah Milosnik!", kaza nenadni prijatelj.
Mislima zagnjurih u maglovitu prošlost, koju su dočaravale oči sabesjednika. U očima handžije prepoznah ranjenika iz njegove pripovijesti.
Mjesecima je trajala borba Crnogoraca i turskih askera, koji su išli preko Bosne. Kasnije su svakodnevno u Stolac pristizali svakojaki ljudi, bjegunci, ranjenici i izgubljeni. Niti smo ih izgonili niti grlili. Ponašali smo se kao i prema svim drugim strancima. Zamjerali su nam i prigovarali da Turke ne primamo kao svoje. Brojni su prošli i kroz moj han, nisam puno divanio s njima, niti sam imao potrebe, niti je bilo uputno. Imali su dukata i pošteno plaćali su konačenje, ali ih je bivalo i bez ičega od vrijednosti. Ne imajući izbora takvim sam praštao dug. Sjećam se jedne pristigle grupe, i među njima teškog ranjenika, zapamtio sam ga po sovuljastim očima, koje, eto, vidim i u stambolskom handžiji. Izgubivši dosta krvi, pridržavajući se za grivu konja, jedva je podnio napor puta, pa je baš na kapiji hana ispao iz sedla, ostavši bez svijesti. Pritekosmo mu u pomoć i pomogosmo da prezdravi. Odavao je utisak poštena insana, koji se, spletom okolnosti, našao bez ičeg u tuđem svijetu. Prisjećam se, dugo je okolišao prije nego mi je pristupio i sašaptao svoje stanje. Potapšao sam ga po ramenu i okuražio. Klanjao mi se do zemlje, zahvaljivao, a oči su mu titrale kao kap zejtina na vodi. Prisjećajući se tog bijah i zaboravio gdje sam, da trebam kazati nešto.
"Bilo je to davno", rekoh handžiji: "Gonila te nevolja", dodah.
"Da, nevolja", potvrdi, obiđe me ispitivačkim pogledom, pa nastavi: "I ti si u nekoj nevolji!?"
"Ne dao Alah!" uzviknuh.
Kao i onda, u obraz mu udari vatra, zakoluta očima, proguta pljuvačku, prošapta:
– Prepoznao sam te, pratio danima. I ti si u nekoj nevolji!? Prijatelju! Prijatelju zbori, otvori misli.
Povjerih se, zamolih savjet.
Odvuče me ustranu, pa opet poče šapatom:
"Teško je prići sultanu. Nemoguće je. Treba mnogo sreće, lukavstva i hrabrosti", zamisli se pa nastavi: "Svakog petka sultan uči u jednoj džamiji na kraju šehera. Uz mrgodnu pratnju voze ga u pozlaćenoj kočiji. Pristup kočiji je strogo zabranjen. Bez upozorenja sijeku glave. Ako si dovoljno hrabar, postupi ovako: Porani u petak, ponesi dugačak prut, otiđi do raskrsnice na osami, koju ću ti kasnije pokazati, sjedni, podvij noge pod stražnjicu, zakači pismo za vrh pruta, rukama pridržavaj prut uspravno, pogni glavu, tako da se vidi da si bezazlen insan – i čekaj. Kad se pojavi pratnja, čelni će ustremiti sablje, upraviće je ka tvojoj šiji. Ostani miran..."
Uradih po savjetu.
Čelni udariše sabljama put šije. Pogledah ispod oka. Sultan je podigao ruku. Ustuknuše dželati, zaustavi se kočija, vladar otvori prozorčić i reče:
"Ovo može da uradi samo pošten čovjek kad ga satjera nevolja ljuta", reče, ispruži ruku, privuče prut, skide pismo, poče da čita.
Naredi da ustanem. Reče:
"Idi u Hercegovinu! Kad dođeš, Alipašu nećeš zateći."
ALIPAŠA – 12. Divne li nagrade i krasna li boravišta
Obradovati godinama tužnog insana veliki je sevap, a i ne traži se mnogo – samo jedno. Obradovati žudna nije lako, jer čim mu se ispuni to što želi, odmah se okoti slijedeća – veća žudnja. Koliko treba namaknuti dobra da bi čovjek bio sretan bar jedan dan? Svakom insanu po oka njegovog kantara. Nevolja je u tom što svako mjeri svojim okama. Gladnu je to komad hljeba, situ tovar brašna, bijesnu lijepa mlada žena, drumskom razbojniku mrtva glava, a ajanu vlast još jednog vilajeta. Od svih ljudskih nagona najsnažnija je želja, i tu je da ga čini nesretnim. Sva zla započinju i završavaju njom. Kad je Alah stvarao dunjaluk najviše je dao čovjeku – razum, ali ga je istovremeno stavio i pred stalnu kušnju – dajući mu i žudnju. Malom insanu malu, a velikom veliku, da nikad i ni jedan – nije rahat.
Putujući iz Stambola razmišljao sam o teškoj ljudskoj pokori žudnji – želji. I o svojoj – golemoj. Utuviti sebi u glavu da ponesem tovar Alipašinih oka, teret je veći od najširih pleća, a odabrah baš tu želju. Evo, nekim čudnim okolnostima i ostvario sam je.
Da li sam pobijedio? Nakon svake bitke to se pitaju i pobjednici i poraženi, prvi jer moraju u nove pobjede, a drugi zato što ne priznaju da su tom bitkom izgubili sve. Sad sam ja taj prvi, već razmišljam o novoj borbi – sa Bošnjacima. Tu ne može biti nejasnoća, svjesni smo i mi i oni. Zajedno smo u borbi protiv Alipaše. O sudbini Hercegovine ne mislimo isto. Nećemo nikad ni misliti na isti način. I danas se kaže: šeher Blagaj a kasaba Mostar, iako je obratno već stoljećima. Danas je Mostar pravi šeher, ako nas zajašu Bošnjaci, a znam da im je to želja, opet će Mostar postati kasaba. Ali ne zato što će Blagaj, ili neko drugo hercegovačko mjesto, postati šeher, već zbog tog što će na račun čitave Hercegovine izrasti veliki bosanski šeher, neki. Alipaša se izborio za svoju zemlju, za svog vezira, za svoj glavni šeher – za svoje na svom. Četiri vijeka je ova zemlja čekala drugog hercega, vezira, bilo bi po nju zlo i naopako da opet izgubi sebe. A izgubiće, jer Latas neće propustiti ovu priliku. Pitam se da li je uopšte pobijeđen Alipaša, ili je i ovo njegova pobjeda? A biće ako zbog Bošnjaka raja zažali za njim, za svojom Hercegovinom. Biće ako on ostane prvi i posljednji hercegovački vezir, kao što se desilo sa herceg Šćepanom, doličnim zahumskim vladaraom. A i njega pobijedili su njegovi uz pomoć tuđina, predvodio ih njegov sin. I herceg Šćepan je bio naširoko i hvaljen i kuđen vladar i zulumćar, i njegovom porazu se radovala raja, ali ga, evo, već četiri vijeka, spominje kao svog velikana. Teško meni, slijepcu, ako slijedećih vijekova Hercegovci budu pamtili Alipašu, imali potrebu da ga spominju. Veličaće ga i poređivati s božijim poslenicima. Bude li velik Alipaša biće mala Hercegovina. U tom slučaju teško nama.
Nemoguće je poštenu insanu suditi o svježem djelu, jer i kad je loše spoznaje se tek kad obajati – uščuje se. Takve misli progoniše me čitavim putem.
Nakon što je Latas primio Katul ferman, prvi njegov naum bio je da domami hercegovačkog silnika na dohvat sablje. Bio ga je i ranije dobavlja ali mu je ovaj vješto izmigoljio. Od tog poraza, oružjem uma, Latas je siktao kao zmaj. Sultan mu je, ovoga puta, strogo naredio, Alipašinu glavu – ili njegovu. Vezir se o sebi zabavio – plašio i sultana i paše.
I Latasovu pobjedu je morao da smisli hercegovački duh – Hamza. Potkupiše Amina obećavši mu Alipašino blago i vlast nad Hercegovinom.
Vlast je u stanju iskaljati i svijetao obraz. Aminov je i bez nje mrk.
Ni Alipaša nije imao kud, morao je sarađivati u pripremama za borbu protiv Crnogoraca, koja se spravljala u kuhinji Latasovog dvora. Alipaša je imao vjeru u Reponju, uz Latasovu saglasnost, povjeri mu da na Crnu Goru predvodi obje ordije. Bi to jedna od rijetkih njegovih grešaka, koja će se izroditi u nesreću.
Čim je Alipaša prvi put osjetio šta mu se priprema obratio se pobratimu na Cetinje. U potaji učiniše dogovor. Po njemu i dođe do nemira na granici, da zaokupe sultanovu pažnju, da odlože obračun s Alipašom. I dok se pripremala golema ordija, bošnjačka i hercegovačka, da udari na Crnu Goru, u najvećoj tajnosti podizani su čadori na jednom proplanku po više Nikšića. U središnjem, uz podrhtavanje plamička tanke svijeće, grlila su se dva pobratima.
Opterećen godinama, salom i svakojakim nevoljama, paša, iako u svečanoj zlatno svjetlucavoj turskoj odori, odavao je izgled skrhanog starca, koji, boreći se sa sipom, jedva izgovara pozdravne bratske riječi. Iz njih je zračila iskrena toplina prema crnogorskom čojstvu i junaštvu, a iznad svega prijateljstvo prema pobratimu, vladaru i vladici brđanskom, i već poznatom stihotvorcu – Njegošu.
I vladičina prilika, iako odrasla, mlada i vitka, ubrzanim disanjem i suvim kašljom, nagovještavala je narušeno zdravlje i mirnoću, dolične samo starcima. Uzvratio je sa manje riječi, ali odabranijim i osobito toplim. Istakao je Alipašine zasluge za red, mir i blagostanje u pašaluku, za hrabro držanje u vrijeme naleta Bošnjaka i Stambolčana, te očigledne zasluge za dobra vladanja na međusobnoj granici. Vladika je ponavljao riječi hvale za pašino pridržavanje riječi iz ranijih razgovora i pisama, poštenje, hrabrost, vladarsku mudrost, i očitu ljubav prema ljudima, pa bilo da su koje vjere.
Ni paša se nije ustezao da izrekne najveće pohvale za račun brđanskog gospodara. Veličao je um koji uspijeva da malom narodu oskudnog oružja zapisuje veliku istoriju. I on je naglašavao iskrenost pobratima i odanost ljudima Hercegovine.
Razgovarali su i o zdravlju, iskreno izjadali svoja nevesela stanja, pa prešli na prilike susjeda koji ih okružuju.
Paša je govorio o nezadrživom slabljenju Turske i osiljavanju nedozrele Bosne, o nasrtajima Austrije, pa još jednom govorio svoje razmišljanje o stvaranju države od Hercegovaca, Crnogoraca i Bošnjaka.
Vladika je kazivao kako je vidio Rusiju, Austriju i Italiju, pa se složio sa mišljenjem pobratima o ujedinjenju naroda, otišao i dalje, govorio o ujedinjenju svih Slovena, napominjući da je to priča koja dopire iz Beča, Beograda i Zagreba. U tom svjetlu, a imajući na umu i bosansko neprijateljstvo prema obojici, čvrsto ugovoriše da zajednički nastupaju u odbrani krajeva kojim vladaju.
Bili su jednodušni u predviđanju, iako prijete vladici, prvi je na udaru Alipaša. Koristeći svoja prijateljstva i brojne veze, oba će pratiti okolna stanja i namjere dušmana, razmjenjivati saznanja, a u slučaju bosanskog napada na Alipašu, priteće vladika. U bitku, koja je najavljena od strane bosanskog vezira, i već pripremljen pohod na Crnu Goru, Alipaša će učestvovati samo onoliko koliko da ostane čist pred Stambolom. Tim dogovorom, sa puno razumijevanja i topline, izgrlili su se paša i vladika, pa okrenuli na svoje strane.
U neko doba paša o dogovoru natuknu Aminu. Iako nikom nije vjerovao, u Reponju je imao povjerenje, a i morao je s njim na toj stvari raditi.
Brđanski gospodar je preko dubrovačkih prijatelja načuo o Aminovoj izdaji, odmah je, po brzom glasniku, takvu poruku poslao Alipaši, savjetujući da pripazi na nj, a u slučaju potrebe da se izvuče pod crnogorsku zaštitu. Na sreću, i Alipašinu nesreću, starac bi tromiji od potrebe.
Kad Omer-paši Latasu stigoše stambolski glasnici, i kad više nije mogao odlagati obračun, u Mostar posla svoje glasnike, da najavi nizam. Na mostarski Pašinovac slježe Skender beg sa nizmom, opasnim, Latasu i Aminu vjernih Anadolaca i Arnautima, plaćene vojske, koja je spremna na svaki zločin po naredbi. Skender beg, na tvrdu riječ, da mu se neće dogoditi nikakvo zlo, pozva Alipašu, da sa Bune dođe u Mostar, prestolnicu, da mu preda vojsku. Bojeći se staroga lisca, Skender beg mu učini najveće, tek uvedene, vojne počasti, i njemu i sinu mu Hafiz-paši. Imbretili smo se svi silini počasti i slavlja. Pun zadovoljstva, imbretio se i sam Alipaša.
Sjutri dan po svečanostu, dva sata iza ponoći, slavlje se pretočilo u najtužniji mezar. Skender beg, sa svojim Arnautima, nakon što provali u odaje skrhanog osamdesetogodišnjeg Alipaše, pročita mu stambolsko ćage, u kom je pisalo da se Alipaša lišava svake časti, i da postaje sužanj. Oduzeo mu je sve nišane, pa ga sa sinom Hafiz-pašom odbacio u nemli ćelovinu.
Kad sazna Omer-paša Latas da je oboren Alipaša, dade se na trku, da što prije dođe u Mostar – da ugrabi Alipašino blago. Ni Skender beg nije malukat, on ga je sa svojim Arnutima već bio ugrabio i razdijelio. Pokunjen i ljut Latas krenu da sređuje Krajinu, a Hercegovinu ostavi na Sarhoš Ali paši, koji, evo, već globi i progoni.
Reponja je odigrao svoje, Alipašine dušmane pred zoru doveo pod Alipašine pendžere. Izdaja na spavanju.
Poskok se koprcao pa – primirio.
Slomivši i hercegovački otpor, Latas dobi krila, ali mu ne bi dovoljno slave, a Alipaša je imao na pretek, pa pomisli da bi dio toga blaga trebao i mogao pretočiti sebi. Za koliko ponizi silnoga Alipašu za toliko će u očima drugih porasti on.
Najprije će ga posramiti pred Mostarcima, tim pametnjakovićima i samoljubcima, koji misle da su im Bošnje i Turci do koljena. A onda će Alipašu povesti sa sobom. Kud god bude on biće i poniženi Alipaša, neka svaki zaključuje za sebe, šta ga čeka ako ne bude slušao. Jer kad je tako sa Alipašom, a šta tek može očekivati on, neko ko bi se usudio..!?
Osamariše nakvo ćoravo, ušljivo i gubavo magare, pa mu na sapi posadiše osamdesetogodišnjeg hercegovačkog vezira, naprasno podignutog iz gunjina i napola gola. Naopako okrenutog posadiše ga na sapi. Po ciči zim!?. Prijuzu turnuše sinu Hafiz-paši, da vodi magare. Osamdesetogodišnjakove noge privezali su za samar, a tijelo ovjesili poput repa hajvana. Glavom je udaro o magaraće papke. Silnici zgrnuše čaršiju, pa ispod Kujundžiluka provedoše sužnja, okrenuše preko grbave ćuprije – da glavom tukne svaki basamak. Dok je išla ta grdoba telal je vikao riječi grđu od grđe.
Kad se vezirska mrcina nauživa niskosti, naredi da Alipašu povedu pješke za njim, put Bosne. Kako je iz kuće i hapsane izišao bos, takav bi i sada.
Jova Šola, trgovac koji je na sebi osjetio podosta Alipašinih strogoća, i koji se bio ponajviše obeselio i njegovom kraju, ljut na odnos prema svom vladaru, odvažio se, skinuo svoje opanke, razgrnuo mrke pratioce, pa obuvajući uvelu starost, izgovorio:
"Za sve neka ti je halal, naš veliki Alipašo!" Ostaće ova Jovina riječ za dugo kazivanje.
Tako silnog Alipašu, na najponižavajući način, skidoše s vlasti i odvedoše sultanovom kadiji. Tako rekoše čaršiji. Vodeći ga po Bosni, i sina mu, Latas je činio sve da u bosanskim očima uzdigne sebe srozavajući njega:
"Evo vam, gledajte u koga ste se uzdali...!" grmio je krmak.
Malo mu to, Omer-paši Latasu, tom velikom ratniku i još većem prevrtljivcu, ličkom Srbinu, već učini i gore. Nagovori nakvoga čuvara, da ubije Alipašu, ko biva nehotično. Pogodi ga u sred potiljka. Dade, kođene, zatvoriti stražara, ali dozna se, pustio ga je i isplatio. Mada je Alipaša bio polumrtav starac, izmoren tolikim putem, ne dadoše mu u Stambol, iako je to bila sultanova naredba. Latas se bojao i Alipašine sjene. A vidi se koliko je do njega držao i sultan, naredio je da ga sasluša njegov pouzdan čovjek, a priča se, htio je sa njim i popričati. Neki opet govore, da ga je htio zadržati do sebe – da ga savjetuje. A pošteno zboreći, i bio je za toga.
Ubiše ga na Dobrinju. Naši saznaše, pronađoše i sahraniše kao istinskog velikana, u mezarluku Ferhid pašine džamije u Banja Luci.
Alipaša alipašovski završio je.
Ojađuje me saznanje, da se tako ponesoše prema hercegovačkom prvaku, golemom junaku i čovjeku dostojnom najvećeg poštovanja. Nije se smjela smetnuti veličina Alipaše-vladara, i ni po koju cijenu pomiješati sa Alipašom-kočijašem. To su dva insana, pošteno je svakom svoje zasluge. Uvrijedio me odnos prema nama, Hercegovcima, našoj časti i veličini, koje su, svojim činom, smjestili pod smrdljive bosanske opanke. Tako su od prve najavili da će nas potčiniti sebi, ukinuti pašaluk, i prava za koja smo se borili vijekovima. Oni su to na magarcu istjerali iz Mostara. NAS a ne Alipašu, jer njega, bez obzira što je pod strarost postao grumen zemlje, niko ne može gurnuti u nisko. U hercegovačkim glavama, za njegovu sveukupnost, on će vječito živjeti na veleškim visinama.
Omamljen mostarskom svjetlošću i slobodnom havom, opet se pitah, i još uvijek pitam, da li sam učinio dobro Hercegovini? Hoće li tice uvijek kao sada slobodno letjeti, ili će ih već u zaletu ukidati bosanski jastrebovi?
Bilo kako bilo, time sam ostatak života opravdao – časno završio.
Pred Alaha sam spreman izaći – kad god pozove.
Sve ovo oko Alipaše zbilo se prije nego sam došao u Mostar, i neka je, da ne gledam. Ne bih sve to mogao podnijeti.
Poželjeh sna, nakon toliko godina jedan miran san. Obeselih mu se. I bezbeli, svratih u sestre Zejne – na spavanje.
Dva čela nisam se budio – sva nespavanja nadoknadio.
Pričala je sestra kako se satima vrzmala oko sećije, bi i ne bi me budila, pa odustala. A važnu stvar je trebala da mi saopšti.
Insan ne završava tamo gdje misli da je kraj, već gdje mu je suđeno, gdje mu je On odredio. Tamo gdje misli da je kraj može zametnuti klica novog života.
Prilika je, takva je i moja sudbina.
Nisam se čestito ni probudio Zejna je već stajala iznad mene sa đugumom. Lila je suze.
"Uzmi avdest i namaz..." riječi ubrzaše rasanjivanje.
"Šta se desilo?" zapomagah bojeći se da nekim čudom nije u Mostaru Alipaša. Onako bunovnu iza sna bila bi to najveća nesreća koja bi mi se u ovom dunjaluku mogla dogoditi. Mada se vidjelo na obrazima da je plakala dugo, prepoznao sam radosnice. Ne mogoh ni pretpostaviti šta bi je moglo toliko rasplakati – razveseliti.
"Otari se, pa sjedni, ispričaću ti čudo...!" zagonetno će i umiljato sestra.
"Čudo, a veselo!?" pokazah znatiželju.
"Alipašin sin, Hafiz-paša, po nekom pouzdanom jaranu, iz Bosne spremio sahiju, tebi – Ragib-agi Gosti."
"Sahija... meni... od Alipašinog Hafiz-paše, Alipašinog sina..." ne mogoh povjerovati u to što sam slušao od sestre zdrave pameti.
"Od njega, ali i od Alije, Alipaše..." uporna je Zejna
"Od Alipaše..." ja jednako ne mogu da povjerujem.
"Od Alipaše moj dobri brate Ragibe", nastavi sestra i objasni: "Sahija kazuje, kako je Alipaša ostavio sinu u amanet, da do tebe dođe ova kazanija:"
*
Sine! Ovo ti ostavljam u amanet – posljednje su Alipašine riječi.
Ragib Gosto me slomio, u Stambol je hodio, glavi mi dohakao. Bio mi je jaran i ostao, a i dušmanin postao. Nije se razumio u vlast, nije me mogao pratiti, razišli smo se na prvoj raskrsnici. Otišao je – napustio jarana. Da me je slušao, bio bi sretan, ne bi iskusio sve one jade. Prepatio je za tri junaka, godinama sam ga udarao po tvrdoj pači, ne bi li se dozvao pameti. Nije išlo, mislio je da se vlast može pošteno nositi.
Uništio me! Ali i danas mi je Ragib-aga najveći prijatelj. I tebi je sine moj, Hafize. To ne zaboravi! Kad ti najviše prigusti, pa te ostave svi, idi njemu. I krvave ruke mu možeš pokazati, niko neće saznati. Ni sada ne uništava mene, goliti vlast. Brzo će uvidjeti da je na krivom, kao što curetak brzo uvidi da je pogriješila onoga časa kad je zgulila dimije, razgolitila se. Jer na vlast, i onu stvar, kidišu svi dok je gola, a na zakukuljenu ne usuđuju se.
Kad sam mu već toliko kidisao životu, a nisam ga mogao opametiti, odlučio sam da ga ipak ne dotučem kao zmiji glavu.
Ostavio sam mu jednog sina.
U Bregavi se jednog dana udušilo neko gurbetče, bi to povod da mi padne na um to što sam učinio.
Ukradoh Ragibovog sinčića Mešu, te dadoh da se razglasi da se udušio.
Dijete smjestih u vakufsku fukaru. Do koju godinu, kad smetnu rod, momčića poslah za čobanče na Zelengoru.
Nađi Ragiba Gostu, moga jarana, poselami ga, kaži da sam mu halalio, neka i on halali meni. Neka prepoznaje sina na Zelengori, neka zasniva novi život, neka se raduje unucima, a neka ponekad i jaranu nazove rahmet.
*
Krenuh u pravcu Zelengore, mogućem sinu u susret.
Sinoć dojahah ushićen i prikivah pogled za pogledom. Ne prepoznah svoje čedo. Čitavu sam noć, po sjećanju likova, pretraživao svih šest obraza, gledao kao da su mi na dlanu. Jedino vam oči ne mogoh dočaravati. Jutros, kao što si vidio, dugo sam njih zagledao.
Najumilnije su tvoje, na majku – sine Meša, ako da Bog?
Uputih se za njima, za tvojim stadom.
Znam, mili čobanine, ako Bog da, sine moj, umorio sam te dugačkom pričom, smjerno, jer ne bih drukčije nikad mogao sinu čitavu sudbinu njegovih kazati – ne bi za sav život ovoliko saznao.
Nije lako u čovjeku četvorogodišnje dijete prepoznavati.
Sine dragi, ako da Alah, nado moja nenadana, nevini momčiću, zabezeknuti, budi još malo strpljiv, sve će se objasniti – bićemo sigurni.
Ako da Bog, grlićemo se, vriskati po Zelengori, zahvaljivati Alahu, kršiti glogovu šumu, klupčad čemera izgoniti iz sebe – nanovo se rađati.
Kad sunetiše, baš toga, najmlađega sinčića, Mešu, glavić čune brcnuše oštrom čakijom. Ranu napraviše – do smrti nagrdiše ga ožiljkom.
Zajedno ćemo pogledati biljeg!?
Ni rane nisu rane kad posluže da svane.
Na Ragibovom konju, niz strminu Zelengore, jezdila su i pjevala dvojica jahača.
Njihovoj sreći i Zelengora je mala.
ALIPAŠA – Kritika Milosava Đalića
Istaknuti srpski prozni pisac u dijaspori Danilo Marić, posle nekoliko veoma zapaženih knjiga pripovedačke proze i romana, napisao je još jedan rukopis, svakako vredan izuzetne pažnje kao i sve ranije knjige; to je lucidni istorijski roman "Alipaša, prvi i poslednji hercegovački vezir." Ovim svojim romanom Danilo Marić se domogao visokih literaturnih dometa, dostigao najsavršeniji izraz svoje romaneskne poetike, čime je sebi obezbedio zapaženo mesto u novijoj istoriji savremene srpske književnosti.
Sve što je u ovome romanu ispričano na vrlo sugestivan i umetnički uzbudljiv način doima se majstorstva Meše Selimovića u romanu "Derviš i smrt" ponajviše, a delimično i romana "Tvrđava." Isti jezik, isti stil, slična tematika i egzistencijalna problematika u "Dervišu", čitaoca stavlja na probe i iskušenja da na momente trezveno razmisli čita li ovo Mešu Selimovića ili pak Danila Marića. Čitava priča, koliko tragična toliko i zanimljiva potkom svoje filozofske podloge odvija se u prvom licu kao što je i Selimović u liku Ahmeta Narudina odslikao u prvom licu takođe jednu izuzetnu sudbinu i veličinu, impresivan primer čojstva i junaštva.
U romanu Danila Marića, sitnim vezom gotovo filigrantskog kazivanja, kao narator koji priča čitavu priču pojavljuje se Alipašin aga Ragib Gosto, koji nas odmah od prve rečenice uvlači u duboko filozofsku i tragičnu priču samog naratora Ragiba tako i njegovog gospodara Alipaše.
Sve je u duhu vrhunske filozofije Kur'ana: mudrost, znanje i istina. Sve to izvrsno poznaje i saopštava čitaocu glavni junak Ragib aga koji je tajnovito upućen u sve stvari, kao sveznajući pripovedač, kao i sam Bog. On o svemu što mu se u životu dešava – a dešavaju mu se sve bolne i tragične stvari – stavlja na prvo mesto i služi životu i njegovim tajanstvenim zamkama onako kako to Alah zapoveda, a Alah je dobri bog koji nikad ne greši već svima sudi podjednako po istom aršinu i zasluzi. I on, Ragiba aga, pati velike muke zemaljske za rad onih nebeskih. U njega ne možemo čak ni jednog trenutka posumnjati jer on je pravednik, čovek izuzetne vere u smisao onoga što čini i čemu se, vođen Alahovom rukom, neminovno predaje. On je onaj sveznajući pripovedač usmenog narodnog kazivanja a ne pisac kako bi se u prvi mah moglo pogrešno pomisliti i protumačiti.
Ragib aga priča kako je sve u životu izgubio, ubiše mu dva sina Alipašini ljudi, za njima ode i hanuma, ali im ni to nije bilo dovoljno te kidisaše na lepoticu Fatku, njegovu jedinicu, da je osramote i obeščaste i tako što pre dotuku i Ragib agu, mirnog, poštenog i smernog čoveka koji je nekada bio veliki saborac i prijatelj Alipašin, ali koji se dobrovoljno odrekao vlasti pod krilom obesnog silnika Alipaše, otkazujući mu druželjubivost na bojnome polju i u prljavoj igri zakulisnim radnjama i raznim perverzijama i podmuklim mahinacijama koje je sprovodio da bi se održao na vlasti kao prvi vezir Hercegovine. Misleći kako da spase i sačuva svoju kćer jedinicu, on se obraća Alahu: "U tvoj kantar nisam sumnjao!" Fatka se razapinje, razdire između dve tragične prilike, dva momka, Zaim-age, sina poginulog silnika Smail age Čengića, dakle Zaima koga voli i s kojim biti ne može i Omera koga njen babo hoće. Njeni monolozi, duga obrazloženja i sumnje su preveliki za njenu pomućenu svest razapetu između zla i gorega, i ona se opredeljuje za Zaima jer, kaže, "izvini, babo, ja biram, na mlađima svijet ostaje!"
Ovde dolazi do punog izražaja naratorovo veliko životno iskustvo, poznavanje života u svim njegovim tajnama i nijansama, visoke politike koja se odvija na dvorima Alipaše. Stiče se prvi utisak prilikom čitanja ovog rukopisa, kao da se roman razviajo postepeno paralelno sa Kur'anom, iz stranice u stranicu, i sa njegovim mudrostima neprevaziđenim, sa Kur'anom u jednoj a olovkom i beležnicom u drugoj ruci. Roman je prepun mudrih citata iz Kur'ana, svuda tamo gde "nit romana počinje da se zapliće", kako bi rekao Gogolj, i gdegod se koja prilika ukaže u zapletu i raspletu pojedinih događaja i priča. Citati iz Kur'ana ne prekidaju priču niti je veštački nadograđuju, naprotiv daju joj zamajac svrsihodnog kazivanja koje se kao u večnost produžava. Izvanredno je dato poglavlje o silovanju devojčice Fatke, kroz mudrost iskupljivanje greha. I ovde se misao Ragib agina podudara sa Ahmetom Narudinom Meše Selimovića: filozofija im je ista, misli identične. Dok Selimovićev Narudin tuži za mrtvim bratom, Ragib tuži za kćerkom Fatkom koju su Alipašini krvnici pokušali da kidnapuju i siluju. Alah Milosnik! Često mu se obraća u svakoj nesreći, tražeći pomoć i razumnu reč. Povremeno narator priča sa filozofske distance: "Kao da i sada gledam tu sliku..."
Ovaj roman koji za podlogu ima istorijsku potku i predstavlja u suštini istorijski roman psihološke prirode, čime se pisac svrstava u plejadu, malenu ali vrednu, pristalica psihološkog realizma kakav je i njegov istorijski roman "Suzopolje." Ponegde se ispravljaju na pripovedački način istorijske činjenice i događaji iz vremena turskog sultana i Alipaše, velikog hercegovačkog vezira, pa se i na ovaj način pokazuje, kao i u nekim drugim književnim delima da istorija nije uvek učiteljica života. Junaštvo i čojstvo koje nas je održalo, provejava munjevitim bljeskovima sa gotovo svake stranice. Alipaša je hercegovačka guja, strah i trepet za sve oko sebe. Postizao je uvek pobede lukavstvom, dovitljivošću, u koje niko nije mogao proniknuti. Ugledao se na mnoge velike vladare, između ostalih i na Herceg Šćepana koji mu je bio uzor. Svima je pokazao kako se mudro, uporno i lukavo treba boriti za život, a isto tako se treba boriti i za smrt. Na momente narator nas stalno podseća kako je ovo jedinstvena i jednostavna priča o tragičnoj ljudskoj sudbini, o dobru i zlu, o osveti i mržnji, o tome kako se teško stiče a lako gubi vlast u slučaju Ragib age, – o tamnim ponorima u ljudskoj duši, kao u najboljim stranicama Andrića i Selimovića. Alipaša je bio hrabar junak, ali usto i mudar, da je svim zamkama uspešno odolevao i izbegao jer su mnogi hteli da ga liše života. Njegova veština vladanja, života i borenja bila je urođena, tako da mu niko nije mogao doakati dugi niz godina njegove despotske vladavine. Više se znao boriti oružjem uma nego samim oružjem; to se vidi i na primeru kako je vešto uspevao da sačuva glavu od sablje Omer-paše Latasa.
U zanimljivu priču narator uvodi i Njegoša, vladara, pesnika i vladiku brđanskog. Prema tom crnogorskom čojstvu i junaštvu, Alipaša je gajio iskrenu toplinu, a iznad svega prijateljstvo i dužno poštovanje prema Njegošu. Njegoš je već bio narušenog zdravlja, stalno kašljucajući zbog neizlečive bolesti. Istakao je Alipašine zasluge za red i mir, blagostanje u pašaluku, za hrabro držanje u vreme naleta Bošnjaka i Stamboličana; ponavljao je reči hvale za pašino držanje do reči iz njihovih ranijih međusobnih razgovora i pisama, poštenje, hrabrost, vladarsku mudrost i očito iskazanu ljubav prema narodima svih vera. A i paša se nije libio da izrekne najveće pohvale na račun brđanskog vladara. Veličao je um koji uspeva da malom narodu oskudnog oružja zapisuje veliku istoriju. Razgovarali su i o zdravlju, jadali za svoja već vremenom i nadošlim godinama nevesela stanja; zatim je Alipaša govorio o neumitnom slabljenju Turske Imperije, o nasrtajima Austrije, o stanju nedozrele Bosne, o stvaranju nove države od Hercegovaca, Crnogoraca i Bošnjaka. Vladika je kazivao kako je vidio Rusiju, Austriju i Italiju, pa je govorio ne samo o ujedinjenju naroda već i o ujedinjenju svih Slovena, a ti glasovi su dopirali iz Beča, Beograda i Zagreba. Tako su se dva vladara čvrsto dogovorili da zajednički nastupaju u odbrani svojih zemalja.
No ovo bi bila samo epizoda u čitavoj građevini romana. Glavna je ipak priča Ragib age o njegovim kaznama i nesrećama i na kraju o trijumfu radosti i veselja. Za vreme Alipašinog vakta Zelengoru ne naseliše ljudi, osim šestero čobana sa šest carskih stada, šest torova i velikom kolibom. Jedne večeri iznenada je dojahao starac konjanik, da bi se nadisao čistog svežeg vazduha, i izlečio. Međutim, nije to bio razlog njegove posete, već sasvim drugi: tražio je među čobanima jednog koga je zagledao najduže. "Rado bih baš tebi ispričao osobitu priču, ako si voljan da je čuješ", rekao mu je. "Rado ću slušati", reče čobanin, "inače godinama govorim samo sa bravima." Starac je otpočeo priču kako je bio niko pa vlast dobio. Kratko vladao pa opet postao niko.
Ispričao je tom čobaninu veliku i istinitu priču kako je proživeo čitav svoj život, kao i Alipašin, kako je na kraju ostao sam i ponosan. Najzanimljiviji je deo priče od trenutka kada je od sultana stigla vest o unapređenju Smail age za pašu. Ali dvojici paša u maloj Hercegovini nije bilo mesta. Alipaša je skovao plan da ubije Smail agu Čengića i postavio mu je zamku, no ovaj ga je preduhitrio i umakao. Ali kasnije je izgubio glavu, zaverom Alipaše i vladike Rada. Čim je video da je glava Zaim age Alipaši bila potrebna, starac je hteo da spašava Fatku od udaje za Zaima. Sirotica je rasla bez majke. Otac je hteo da je uda za Omera koji je ludio za njom, koji je bio viđena i poštena soja. Alah je odlučno na strani strpljivih. Oni koji veruju Alahu, on će ih na pravi put izvesti i darovati im svoju milost. Ragib se olako zamerio silnom veziru i nije došao na Bunu, na dženazu otančaloj vlasti. Zato je Alipaša hteo da mu se osveti: ulovio je njegovu Fatku, poručio mu i pripretio da će je udati u Gacko. "Samo na Sudnjem danu ćete dobiti u potpunosti zarade vaše, život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje", zabeležen je ovde citat iz Kur'ana. Zatim je rešio da ide na Bunu, ali Fatki nije dao: "Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš." Ona je mislila na Zaima a babo na Omera. On je zbog straha otišao na Bunu; starost je gora od bolesti, osećao se nemoćnim. Priseća se njihovih druženja iz detinjstva, kad su orgijali i razne nestašluke pravili. Poslati su u Stambol, predali ih jednom rođaku, da uče medresu. Nije izdržao, žudnja za hercegovačkim kamenom ga slomila, vratio se u Stolac, napustio Aliju. Aliji se posle izgubio svaki trag, govorilo se da je i do sultana dogurao. Kad je bezvlašće ovladalo Hercegovinom, jedno jutro Alija Rizvanbegović osvanu u Stocu. Okusio slast vlasti, došao da zavlada bar stolačkom nahijom i najposle postane veliki hercegovački vezir. Kad se nije pokoravao volji Alipaše, uskoro Ragibu dva sina otrovaše ribom, a najmlađeg Mešu utopiše u Bregavi, tako je razglašeno. Kao da se šejtan uvukao u njegovu sudbinu. To je bila osveta ili podvala. Ubijaju ti decu da bi ubili tebe. Vlast imati pa ostati prosjak – teško je. To je ona poznata narodna kletva "Dabogda imao pa nemao!" Ali tešio se mišlju da svaka vlastodržačka sila može kako hoće ali ne može dokle hoće. Bog digao ruke od Hercegovine: glad i neimaština, gladna i neuhranjena deca na svakom koraku, očaj i tuga roditelja. U tim sušnim godinama narod se pitao – kome je više stalo do ovakve vlasti, jer od nekadašnjeg velikana ostala je samo vlast po svaku cenu. Srdžba Alahova se razlila Hercegovinom. Traži mudrog i sposobnog vladara, kao nekadašnjeg Alipašu. Svako vreme traži svog Alipašu. Vlast je slast koja oslepljuje i jake i mudre, pa kako ne bi starca natovarenog olovom. Sažaljevao je u tim vremenima Ragib Alipašu koji je mnoge glave odrubio, okružio se kočijašima umjesto umnim ljudima i čini zlodela. Podmetnuli mu silovanje kćerke Fatke od strane Zaima, da bi ga dokusurili. Ragib sumnja da su naručili silovanje. U Božji kantar nije sumnjao, a ubili su mu tri sina, za njima je otišla i hanuma, a evo sada kidišu i na jedinu kćer, Fatku. Kadkad pravda mora pobediti i zlo satreti.
Onda nailazimo na priču u priči: očev, babov monolog nastavlja Fatka, u kome žali babove muke, tuguje za Zaimom i prezire Omera. Zatim se naizmenično prepliću monolozi oca i kćerke. Čudna je sprega vlasti i nedela, vezane su pupčanom vrpcom. Zahvaljujući Kur'anu i pokojnoj hanumi, nije ogrezao u zločine koje redovno prati vlast, a bio im je na domaku. Poštenje je najvrednije blago koje je Alah pokučio insanu, govorila mu je hanuma za života. Zato Ragib nije ni mogao biti drukčiji u vlasti, zbog čega se i zamerio Alipaši. Kad je Zaim aga došao i oteo Fatku, stari Ragib aga je jurnuo za njim i kidisao. Spasio dete a krvniku rasekao rame preko cele ključne kosti. Na ovom mestu traktat o kurvi i silovanju dat je ubedljivo i sugestivno, čime psihološka drama romana znatno dobija na intezitetu radnje i kvalitetu moralnog čina. Ragib je sumnjao da sve od Alipaše potiče, nepredvidivi je hercegovački vezir, uvek nekom spasilac a nekom dušmanin.
Sve je na ovom svetu satkano od sreće i nesreće, jedna je od bitnih poruka romana. Dodirujući se suprotnosti, kao obale Neretve. U nesretnika udenuti klicu sreće – delo je najveće. A Kur'an poručuje: "Oni koji budu vjerovali i dobra djela činili, doista čekaju bašte uživanja, u njima će vječno boraviti."
Još jedna poruka: sreću, ipak, ne treba na sunce iznositi.
Silni Alipašini vojnici najzad uhvatiše Fatku dok još nije znala o čemu se radi, a nađe se uvezana među čvorovima debelog užeta. Nasadiše je na konja pa odvedoše na Bunu. Tom Alipašinom zloćom započe Fatkin kraj; proglasili su je za kurvu jer su kod nje našli podmetnuto dete, pripisujući to kopile njoj u greh. Ragib je pošao u zatvor gde je bila zatočena njegova Fatka; kad je sišao u podrum zatekao je dete premlaćeno i izmučeno. Pred ocem je morala priznati da je kurva da bi njegov život sačuvala jer su pretili da ga ubiju.
Rekapitulacija života i stradanija naratora ovoga romana Ragib age Gosta naznačena je u ovim rečima: "Prvi dio života započeo sam rađanjem, drugi kad sam u mejtef kročio, treći kad sam se ženio, četvrti kad sam sina dobio, peti kad sam s Alipašom na vlast sjeo, šesti kad sam blagodeti s vlašću izgubio, sedmi kad su mi sinove otrovali, osmi kad sam bez hanume ostao, deveti kad sam ludio, deseti kad sam silovanje i čerečenje doživio, jedanaesti kad sam se iz Runa povratio i dvanaesti kad sam juče u ovu planinu dojahao. Već sam ih deset prepričao – evo jedanaestoga."
Odlučio se na onaj najteži odlučujući korak: skinuti glavu Alipašinu, poravnati sve dugove. Stare kosti zagrejao, okupio sve ljude od ugleda, za nekoliko noći projahao Hercegovinu, posetio sve ugledne i poštene begove i upriličio zbor. Na čelo je progurao junaka Hamzu koji je takođe pretrpio zulume od Alipaše. Obratio se i Omer-paši Latasu za pomoć. On i njegovi jedva dočekaše, odrediše šejtanu crni petak, rodiše katul-ferman. Istovremeno i sultan je strogo naredio – Omer-paši Latasu, ili Alipašinu glavu ili njegovu. Skender beg je uhvatio Alipašu i njegovog sina na prevaru i poslušao naredbu sultana da Alipaša postane sužanj. Osamariše neko ćoravo i ušljivo magare, pa mu na sapi posadiše već osamdesetogodišnjeg starca Alipašu, na pola gola na ciči zimi. Sinu mu Hafiz-paši dadoše da vodi magare. Namestili su mu glavu tako na sapima, na prolazu kroz Kujundžiluk, da glavom udara o svaki stepenik. "Evo vam, gledajte u koga ste se uzdali!" – vikao je Omer-paša Latas da bi Alipašu ponizio a sebe uzdigao. I to mu bilo malo te nared
i jednom vojniku da ga "nehotično" ubije. Ubiše ga na Dobrinju, sahraniše kao istinskog velikana u džamiji u Banja Luci.
Ragib aga razmišlja kako nije trebalo tako postupiti sa velikim Alipašom, nije on tako zaslužio, golemom junaku i čoveku dostojnom najvećeg poštovanja. Trebalo je razdvojiti veličinu Alipaše od Alipaše kao kočijaša. Narator kaže: "Insan ne završava tamo gdje misli da mu je kraj, već gdje mu je suđeno, gdje mu je On odredio. Tamo gdje misli da mu je kraj može zametnuti klica novog života."
Sestra Zejna kod koje je Ragib Gosto koji priča ovu priču, zanoćio, donese mu radosnu vest: Alipašin sin Hafiz-paša je poručio Ragib agi Gostu Alipašin amanet da do Ragiba dođe ova kazanija: "Ragib aga me slomio, u Stambol je hodio, glavi mi dohakao. Bio mi je jaran i ostao, a i dušmanin postao. Nije se razumio u vlast, nije me mogao pratiti, razišli smo se na prvoj raskrsnici. Da me je slušao bio bi sretan, ne bi iskusio sve te jade. Prepatio je za tri junaka, godinama sam ga udarao po tvrdoj pači, ne bi li se dozvao pameti. Nije išlo, mislio je da se vlast može pošteno nositi. Uništio me! Ali i danas mi je Ragib aga najveći prijatelj. I tebi je, sine moj, Hafize. To ne zaboravi! Kad ti najviše prigusti, pa te ostave svi, idi njemu. Kad sam mu već toliko kidisao životu, a nisam ga mogao opametiti, odlučio sam da ga ipak ne dotučem kao zmiji glavu. Ostavio sam jednog sina. U Bregavi se jednog dana udušilo jedno gurbetče, bi to povod da mi padne na um to što sam učinio. Ukradoh Ragib aginog sinčića Mešu, te dadoh da se razglasi da se udušio. Zatim momčića poslah za čobanina na Zelengoru. Kaži mu neka pronađe sina na Zelengori, neka zasniva novi život, neka se raduje unucima."
I tako je Ragib aga pošao put Zelengore da traži sina Mešu među čobanima. Našao ga je na Zelengori, zagledao u njegove oči koje su bile najumilnije, na majku, i prepoznao ga. Na kraju kaže: "Znam, mili čobanine, ako Bog da, sine moj, umorio sam te dugačkom pričom jer ne bih drugčije nikad mogao sinu čitavu sudbinu njegovu kazati, ne bi za sav život ovoliko saznao. Nije lako u čovjeku četvorogodišnje dijete prepoznati."
Eto, to je čitava priča koju je pisac Danilo Marić namenio naratoru Ragib agi, od koje je sačinjen sam roman. Zatim su na Ragibovom konju, niz strminu Zelengore, jezdila i pevala dvojica jahača. Njihovoj sreći i Zelengora je bila mala.
*
U prvom redu tu je: koncentracija na unutrašnji život ličnosti. Danilo Marić u ovom romanu kao da nas vraća nekim bitnim svojstvima umetnosti modernog romana. Akcentujući značaj i sećanja za ljudsku ličnost, on u stvari varira jednu drevnu istinu o ljudskom biću čija je svest jedini istinski intenzivni život, onaj koji nadilazi svet materijalnih datosti i pokazuje neku vrstu unutrašnje neutaživosti subjekta. Čovek je lomljiva, krhka biljka, senka senke, – potrebno je nešto oštrije oko neprijatelja da bude pretvoren u prah iz koga je i sazdan – ali, na drugoj strani, isti taj čovek poseduje neočekivanu snagu misli, duh jedinstva sa drugim ljudima, svest o cilju za koji se može (i vredi) žrtvovati bez ostataka. Unutrašnji život čoveka u kojem se stiču i prelamaju, osvetljavaju, senzacije, misli, sećanja, ponovna prelaženja životnog puta, svojevrsna je mogućnost umnožavanja, bogaćenja životnog procesa. Ono što spolja izgleda kao jednostavno, jednostruko, linearno, bivajući plen unutrašnjeg života, postaje složeno, mnogostruko, višesmerno.
Jedno biva mnogo, duh koji prodire u svet, koji ga poznaje, istovremeno produhovljuje i usložava proživljene životne oblike. Čovek nije samo ono što se može videti na površini ispoljavanja – ako smemo reći, kao senzorijalna datost; on je i bezmerna mreža unutrašnjih pokreta, zastoja, zaokreta, lebdenja između žuđenog i stvarnog, zamišljenog i datog. Duh koji se kreće, koji obleskuje nad stvarima, senzacijama, misao čiji se bezglasni hod vidi samo kao čipkasti svetlosni trag, kao palucanje mirijada senzacija, svesti koja se strelovito pali i gasi, taj duh, čijem se prostiranju nikad ne može odrediti tačni smer i jasan put, zahteva od umetnika vrhunsku osetljivost, izoštrenu imaginativnost, nesebičnu radoznalost.
Danilo Marić ispoljava visoku meru umetničkog sluha za složenosti psihičkog života junaka. Refleksivnost koja čini da vidimo probleme u procesu, grananja relativnosti, mreže svesti koje nastoje da zahvate i ono što izmiče racionalnom, treperenja emotivnosti, lirizam duha koji se – često uzdržan – cakli nad životnim oblicima, – sve su to osobine kojima se roman "Alipaša" pruža ka onoj visokoj sublimnoj poeziji misli i ritmičke lepote. Nije li u rečenicama ovog izuzetnog poetskog romana prisutna velika dramatska složenost na relaciji duh i čin, misao i bivanje, moral i postojanje? I nisu li u ovom romanu već prisutne one Tolstojevske spone misli u kojima se delo iskazuje kao životni proces, umesto izdvojenih maksima o životnom procesu?
Ako bi se htelo, za potrebe preglednosti u analizi, precizirati koji su dometi ovog Marićevog romana, šta to delo znači u sklopu Marićevog kretanja ka izrazu, jedan mogući odgovor bi mogao biti: "Alipaša" je roman izvrsnih atmosfera u kojima dominira laka strepnja, pred novim mogućnostima života; taj roman, dakle, u izvesnom smislu, zaokružuje i dovršava jednu etapu u razvitku velikog pisca (kako ga je nekada nazvala već pokojna profesorka književnosti, doktor književnih nauka i univerzitetski profesor Razija Lagumdžija). Možemo samo da potvrdimo da je pokojna profesorka i poznata kao književni kritičar, bila u pravu. Ostavila je negde zagubljenu recenziju, i nama u amanet da se samo kritički složimo sa onim što neminovno stoji pred nama i što moramo reći za najnoviji roman koji je nastao kao četrnaesta knjiga vrednog pisca Danila Marića. Ta prethodna sva književna dela koja je napisao, bili su samo jedna razvojna etapa u pripremama majstora za novi, presudan skok ka velikom kraljevstvu izraza.
Ali, neophodno je reći i to: po jednom starom opažanju, ptica i kad ne leti pokazuje da ima krila, pa se samim tim moglo reći da su i prethodni romani i knjige pripovedaka Danila Marića, katkad sa krilima na zemlji, mogao sugerisati svoje buduće mogućnosti. Duh je to jedne ispitivačke, lucidne, senzibilne prirode, koja svet vidi kao zamršenu igru složenih značenja i podsticaja među tim značenjima, pred kojim se pokretljivo jedinstvo egzistencije ne ukazuje kao snop linija uperen u jednu tačku, već kao mnoštvo mogućih mreža koje se istovremeno razlistavaju i skupljaju, zavisno od ugla iz kojeg svet posmatra grananje životnih fenomena.
To je roman egzistencije, sa filozofskom šemom i pozadinom, roman egzistencije, pre svega, po tome što je drama misli koja se napreže da obujmi svet i tragičnu jedinku u tom svetu i kojoj i svet i jedinka ipak izmiču u složenosti svojih tokova, podsticaja, metamorfoza i značenja. Roman egzistencije ovo delo je i po tome što zahvata u tajne primisli i misli ličnosti u momentima kada je ljudska sudbina u neodređenim mogućnostima konfiguracije. Ovaj roman je ispovest čoveka koji je doživio mnoge gorke istine, kojima se um bogati, ali ne osigurava čovekov osećajni svet, usložava ali ne isceljuje. Na prvom mestu tu je osećanje sveopšte povezanosti ljudskih činova u svetu. U tragičnoj viziji ljudi pokazuju solidarnost ili opreznost, dok neko u nevidljivoj koloni "opasnih" ne povuče taj nagli, neoprezni trzaj, a onda se njihova mržnja okreće prema takvom čoveku koji predstavlja mogućnost otežavanja njihove vlastite sudbine. Groteska je u tome, diskretno ironično iskri se misao pisca, što ljudi misle da se njihov položaj olakšava kad jedan od njih, fizičkim prestankom, nije više u lancima. Ironija je u tome: što naša zabluda rađa tuđu nesreću i što se čovek, makoliko bio pronicljiv, oprezan i lukav, na kraju krajeva, sam zaplete u sopstvene zamke i umire u kljusama koje je spremao drugim ljudima, kao što je to u ovom romanu glavna ličnost Alipaša.
Slućeno, drago, od zamki zaštićeno mesto nije našao glavni junak. Senka ogromnog pauka koji ispreda mreže kismeta, sudbine, nadnela se nad čitav njegov životni put. Nalik na tiho dejstvo antičke "volje stvari", neumitnosti koja ljudima određuje jedan ili drugi put, u životnoj putanji Alipaše mogu se nazreti i pročitati slojevi i struje sudbine za koje bi bilo više nego nepristojno tvrditi da predstavljaju piščev sistem mišljenja, još manje kakvu doktrinalnu šemu sudbine ili fatalnosti. Poezija tragične vizije postojanja, kojom je ispunjeno ovo delo, ne izrasta iz racionalizovane misli o životu i njegovim protivnostima, već iz odnosa situacija, iz viđenja životnih izvora i struja koje se sudaraju, ostvarujući tim sudarima (i klijanjima) protivnosti dijalektiku dešavanja, onog što nam omogućuje da ovo delo vidimo kao vez umetnosti nasuprot filozofije rasprave o ljudskoj sudbini.
Ako je književnost svest o životu, ako je ona umnožavanje, bogaćenje svesti o životu – to znači i svesti o nesreći, o jadu ljudskom i tragizmu – ona pomaže postepenom uspravljanju života, otkrivanju represivnih elemenata u njemu, ono što, u konačnoj liniji, predstavlja otrgnuti i životu suprotstavljeni motiv i cilj. Danilo Marić je likom Alipaše i romanom o njegovoj putanji samo produbio i na novim likovima pokazao plodnost misli o delu kao antisudbini, osvešćenju. Potvrđujući još jednom tačnu misao o piscu čiji zadatak nije inventar fakata, nego invencija, ne pedagoška briga za njegov izgled pred svetom, nego za njegovu istinu o svetu. U tom smislu, ovaj rukopis preporučujemo izdavaču za objavljivanje.
Trstenik, 16.03.2000.
ALIPAŠA – Kritika Nusreta Omerika
Sa književnim djelom Danila Marića, trenutno jednog od najistaknutijih srpskih književnika u dijaspori, imao sam priliku da se upoznam dalekih osamdesetih godina kada je ovaj vrsni pripovjedač stidljivo i polahko (kucao na vrata( literature.
Za razliku od većine svojih savremenika, koji su ostajali na fonu savtremenosti, Marić se, bez imalo straha i suzdržanosti, smjelo i odvažno, vraća u prošlost i historiju, koja je živjela u nama i umirala s nama, psihoanalitički i visoko literarno. I to onu koja se ticala nas i naših pradjedova, bez patetike, suza i neoromantičarskih emocija, postižući tako univerzalne vrijednosti i originalnost pripovijedanja. Tako je poslije više knjiga pripovjedaka i romana, nastao i roman (Alipaša(; proza visoke umjetničke vrijednosti u kojoj je Ragib Gosto veoma sugestivno i impresivno ispričao filozofiju života čuvenog prvog i poslijednjeg hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, ali i svoju. Da li slučajno ili ne, tek u tišini Zelengore, počinje mučenička ispovijed Alipašinog age skrhanog bolom i tugom na zalasku života, čije bolne percepcije otkrivaju dualizam njegovog psihofizičkog bića zasnovanog na filozofiji Kur(ana i istini koja narušava sve principe logičkog poimanja stvari i događaja. Interesantno je da su priče, njih dvanaeset, ispričane u prvom licu, i veoma vješto isprepletene i složene u mozaik romaneskne strukture, da je narator tragičnost likova gradio na trostrukoj izražajnoj osobenosti kompozicije romana kao modelu života zasnovanog na epsko-lirsko-dramskom obliku određenom pripovjedačevom tajnovitom sposobnošću kreiranja historijskih događaja i ličnosti. I onda, kada naratoru biva najteže, on će se direktno obraćati svome Allahu tražeći pomoć, po čemu ovaj roman pored historijske podloge ima i (vjerski( karakter, mada mu to nije namjera. Ovi kur(anski ajeti, kojih je u romanu dosta ne oduzimaju mu ništa od ljepote; naprotiv, toku pričanja daju karakter visoko stilski oblikovane literature.
"Alipaša" je roman pomalo i epski i lirski i dramski, i historijski i psihološki, ali jednostavna i lako čitljiva priča o tragičnoj sudbini Alipaše i onih koje on na bilo koji način vlasti doticao. Čvrst kao kamen iz koga je ponikao, lukav i neuhvatljiv, mudar i neprdvidljiv on živi i kreira život i vlast po vlastitoj mjeri. Oni koji se ne pokoravaju takvom pravilu moraju biti likvidirani ili bespovratno sklonjeni. Jer vlast je vlast. Sve je to teklo do dolaska Omer-paše Latasa i njegovih askera u Hercegovinu kada je silni Alipaša prevaren i ubijen. Drugi dominantan lik u romanu, filigranski iznijansiran, neiskvaren i životan jeste Ragibova kćerka Fatka koja skončava na najtragičniji mogući način nakon što joj za vrijeme velike suše u Hercegovini Alipašini askeri podmeću kopile ne bi li po ko zna koji put slomili starog Ragib-agu. I tu nije kraj; ni za Ragib-agu, ni za Fatku, priča se nastavlja kao koncentrični krugovi slično onima iz 1001 noći, uvijek emocionalno nadahnute, maštovite, nepredvidljive sa lirskim okvirom i egzistencijalnim bolom koji se živi kao elegija, kao tragično osjećanje nekadašnjeg života i svijeta.
Ovaj roman egzistencije, koji ima svoju katarzu, i gdje je sjećanje početak i završetak svega u romanesknoj slojevitosti, ispričan je, mada ne uzbudljivo, jezikom i stilom dramske doživljenosti, gorčinom ljudskog postojanja u svijetu mraka i svjetlosti, sjećanju i zaboravu, tuzi i bolu svekolike doživljenosti sudbinskog stradanja čovjeka u svijetu koji živi ali ga ne razumije.
Zato će ovaj roman Danila Marića, kao veza ljubavi i smrti, nesretnog čovjeka i prirode, naći put do svih onih koji žele obogatiti vlastiti duh pričama natopljenim patnjom, stradanjima i radošću.
Mostar, 2.3.2001.
ALIPAŠA – Kritika Mugdima Mugde Karabeg
"Grđi san od mučnijeg...
Sazrijevao strah...
Ožeže je dragost...
Ova tanka vlast još će tančati...
Omera stima na pučini polumjeseca...
Umorne oči prepustih neretljanskoj modrini...
Muške misli podvraćene pod tanko platno dimija...
Sreću ne treba na sunce iznositi...
Mene Amin klesao ko grabovo drvo...
Arapin mislio da je svu pamet pokusao što se napio Radobolje, još on ne
zna na kakvu je šumu nabasao, grab ozeleni kad misliš da se osušio...
Zlo i dobro se dodiruju, kao komšijska vrata...
Munje razgolićuju suhu mrklinu...
Dunuše snopovi Alipašinih ovonjalih misli...
Nije lako potrefiti pravu stranu kao ni u mutnoj vodi čakiju..."
Mogao bih tako citirati recenice do u beskraj, jer ih ima na svakoj strani knjige. Mislim da je najveća vrijednost Alipaše, taj za mene još ne doživljeni sklop riječi, originalnih, rijetko ili nikad ranije slušanih, njihovu simboluičnu i misaonu akustiku u kazivanju određenog psihološkog, datog ili usudskog stanja, simbioza hercegovačkog tla, podneblja, pejsaža, jezičke tradicije i pomalo zaboravljene riznice u kojem se događa radnja ili duševno vrijenje, sklop riječi uzetih iz prirode i zivotnim iskustvom izbrušenog ljudskog uma – razmišljanja, koji kratko, škrtošću riječi ali bogatom ornamentikom kazivanja, britko i zasićeno odslikava trenutak i beskrajno trajanje događanja, osjećanja, predviđanja, paćenja, rijetkog radovanja.
Recenzent Miloslav Đalić upoređuje Alipašu, odnosno Marića, sa Mešom i Andrićem i kaze da je kvalitet isti. Lično smatram da je u Alipaši ta simbioza rijeci i ocrtavanja određenih stanja prevazišla i Mešu, i Andrića, i Sijarića. Nisam naišao ni u jednom procitanom romanu takvu zasićenost rečenica inače malobrojnim riječima, slikovitim, sočnim, koje, u originalnom izboru i redosljedu, govore tako mnogo, tako pitko, tako izražajno i izvorno.
Mesa i Andrić su, međutim, dramatičniji, uzbudljiviji, šireg raspona u svakoj recenici i pasusu, oni se gutaju jer se u njihovim romanima smenjuju uzbuđenja, isčekivanja, iznenađenja, nepredvidljiva predviđana i neočekivani raspleti.
Alipaša otkriva pero koje poznaje psihu ljudi, vrijeme i okolnosti zbivanja radnje, istancanost ljudskih preživljavanja pogotovo u vremenima – nevremenima, prospekt običnog čovjeka, njegovog govora i duševnih profila. Ona je zbog toga literatura izrazitog, originalnog kvaliteta, jedan sasvim novi vrutak na hercegovačkim spisateljskim izvorima, koji svakog novog proljeca izbijija na razlicite načine. A u literaturi dati nešto novo, čak samo sadržaj i oblik jedna kapljice, znaci pravi podvig.
Materija koju autor obrađuje – Alipasa Rizvanbegovic i njegovo vrijeme, uokvirena je nagovještajima propasti Osmanlijske carevina i dolaskom velikih promjena, usađena u burne hercegovacke tokove, autorovo proučeno poznavanje svih tih zbivanja i njegova sposobnost da ih na najbolji nacin isčita i "preprioča", bili su pogodan okvir za jedno daleko obimnije djelo, u dva-tri toma. U prvom dijelu knjige, gotovo dokraja, dominira sudbina jednog čovjeka – patnika, i njegove kćerke, a Alipaša je ostavljen u mizansceni, kao sjenka koja se kreće po pozornici poput glumca u sporednoj ulozi. Njegov uspon, njegova slava, njegov pad i pogibija, dati su u krokijima, nabačeni, ne ostavljaju utisak koji se mogao postići opširnijim opisom cijele "priče". Bilo je izvanrednih povoda za dublju dramatiku, za veća uzbuđenja čitaoca, sa nestrpljivim isčekivanjem nove strane, novog događaja itd. Posađivanje Alipase na magare, njegova pogibija, njegov odlučujući napad s leđa na Gradašćevića – sve je dato u krokijima, "u letu".
Znam da je autor pošao od čovjeka – pojedinca smještenog u okvir jedne od mnogih bura hercegovačke istorije, u kojoj je čovjek morao da strada. Dakle lična drama, drama pojedinca. Ali ona je mogla da se smjenjuje sa jednim širim prikazom toka događaja. Znam da je takav zahvat možda tražio i malo drukčiju koncepciju knjige, daleko više stranica pa i troškova. Svejedno, volio bih da je uradio tako, uvjeren da je Marić mogao od cijele materije napraviti jedan herceghovački, tolstojevski Rat i Mir, jer to pokazuje onih dvjestotinjak ispisanih stranica romana.
Mislim da je recenzija Đalića preopširna, time je izgubila na efektnosti, ali se slažem gotovo sa svakim retkom ocjene, izuzev onih hiperbolisanja prilikom upoređivanja sa najvećim veličinama jugoslovenske i BiH književnosti. I Omerika je efektno osvijetlio suštinu romana.
Smeta mi ono Danilo Marić – srpski pisac. Bio bih presrećan da je napisao: Danilo Marić, Srbin, pisac bosanskohercegovačkog podneblja, koji poznaje dušu Bosne, bolje rečeno korijenje i krošnju Hercegovine, koji je čak ušao duboko u suštinu i duh Kur'ana – vjere kojoj ne pripada, primjenjujući njene norme efektno i poučno u tokove svakodnevnog života, u složene spletove ljudske psihe – duše. A to se moze postici samo pod nebom BiH, jer i Alipaša je čedo bosanskohercegovačke tradicije, mentaliteta, duha, kao sto su Seobe Crnjanskog isčilile iz srpske tradicije i duha, u kojoju je Danilo umočene do tjemena, koju je izrazio, u Alipaši, bolje neko iko prije njega. Ovo ne posmatram sa nacionalne osnove, vec iz ugla realnosti, onog što stvarno jeste i što se ne može mijenjati. Danilo je trebao zamoliti recenzenta da napise – bosanskohercegovacki Srbin. Jer drukcije je reci Karabeg Mugdim, muslimanski ili bošnjački pisac iz Čigaga, a drukcija je odrednica Karabeg / bosanskohercegovacki novinar iz Mostara ili Čikaga. Ja bih bio srećan da si recenzentu napomenuo: stavi – Danilo Marić, pisac herceghovačkog duha, nerva i podneblja, Srbin po nacionalnosti, jer ono srpski pisac ne stoji ni po kojoj dimenziji, izuzev što si rođen kao takav, bez svoje zasluge, ali si odljuljan, podojen, podignut na kršu hercegovačkih naselja i prirode, a u tvojoj literaturu, u svakoj riječi, teku medni sokovi tog podneblja.
Ali ovo posljednje samo uzgred, nije uopšte bitno za ocjenu Alipaše.
U svakom slučaju, Danilo, napisao si dobru literaturu, izvrsne atmosfere, duboko porinute u ljudsku pishu, u vrijeme, u okoliš, u kolotečinu istorije i svakodnevnog življenja i ja ti od srca čestitam.
ALIPAŠA – Kritika Asima Peco
Danilo Marić: "ALIPAŠA - prvi i posljednji hercegovački vezir", Društvo pisaca BiH – podružnica pisaca HNK, Mostar, edicija "Rondo", urednik Alija Kebo, Mostar 2001.
Naš narod kaže: Bez muke se sablja ne sakova; Bez muke se pjesma ne ispoja. Mi bismo mogli dodati: Bez muke se knjiga ne napisa, bez obzira na to o kakvoj je knjizi riječ: da li je u pitanju beletristika ili je u pitanju neka naučna oblast. Svaka od tih grana nauke zahtijeva od onoga ko se lati pisanja knjige mnogo neprospavanih noći, mnogo truda i, na kraju, mnogo umijeća.
Preda mnom je knjiga Danila Marića sa naslovom koji je stavljen na početak ovoga priloga: O Alipaši Rizvanbegoviću. Moram priznati da nisam sposoban da cijenim djelo sa takvim naslovom. Prvo, nisam istoričar da bih mogao o djelu govoriti sa istorijske tačke, da bih, tj., pratio radnju kao istoričar. Drugo, nisam kritičar književnosti da bih djelo mogao posmatrati sa te tačke gledišta. Zato ću ja o ovome romanu Danila Marića nešto reći kao jezički stručnjak, tj., reći ću nešto o jezičkoj komponenti ovoga romana.
Moram priznati da je Danilo Marić izabrao veliku i tešku temu za svoj roman. A da bi se, koliko-toliko, približio vremenu pisanja, on je morao da se približi i jeziku toga perioda. On je i pokušao da to učini. Ako izostavimo citate iz Kur'ana, koji bi trebalo da radnji cijelog romana dadu svojevrstan pečat, tu se daje i leksika koja bi trebala da odslikava leksiku onoga vremena, tj., leksiku devetnaestog vijeka sredine koju čine glavne ličnosti romana, a to su, prije ostalih, Alija Rizvanbegović, Ragib Gosto i njegova kćer Fatima-Fatkica. I u tome je Danilo Marić uglavnom uspio. Ali ima ponegdje i ogrešenja na koje ću ja ukazati, da ih otkloni, ukoliko dođe do novog izdanja.
1. U romanu se redovno piše: džennet, džehennem, što odgovara izvornoj formi tih turcizama (t. cennet, cehennem). Udvojne suglasnike piše i kod ličnog imena Muhammed, kada se misli na "Muhammeda sveca". To takođe, odgovara izvornom obliku. Ali, uvijek piše Alah, mada je u originalu Allah (v. kod Škaljića, Turcizmi u srpskohrv. jeziku, Sarajevo, 1965.)
2. U romanu nalazimo i: gaireta (str. 22). Škaljić ima: gajret (gairet, garjet) od t.gayret; melem (str. 23). U govoru kraja čiji je predstavnik Ragib Gosto, je: mehlem. Tako je i kod Škaljića: mehlem, melem, tur. melhem i merhem, vulg. mehlem. Mi smo tu riječ primili kao "vulg."; duvankesu, ali: duhana (str. 25,45), ali i: duvaništa (str. 43) duhana (str.45), duvanskim, duvan (str.161, 162); malukat (str. 134) Škaljić ima: mahluk (s.v.). Kod nas ovaj turcizam znači: nejako stvorenje, nejaka životinja; alal; mu sablja (str. 135). U govoru muslimana je, po pravilu, halal. Škaljić ima halal (alal); vajda (str. 130). Kod naših muslimana je samo fajda, što odgovara t. fayda: banu na Bunu (str. 44). Naš turcizam glasi bahnuti, od tur.gl. basmak, koji ima "između ostalog" značenje "iznenada se pojaviti" (Škaljić); ajte kući, u govoru hercegovačkih muslimana je hajte, od tur. haydete; matul. je (str. 83). Kod nas je matul, tur. matuh "senilan", te hehte = hefte (str.120,194); imbretila (str. 124) = ibretila, t. ibret = "primjer, uzor, pouka, uputa" (Škaljić).
Kad se upotrebljavaju ovakvi turcizmi, onda je potrebno u svim primjerima navoditi isti oblik. Ovako se ne zna da li je to oblik koji pisac daje glavnoj ličnosti, ili je to korektorska omaška. A u roman ovakvog jezika takve omaške nisu potrebne. Tim prije što u nekim primjerima imamo izvorne, to će reći standardne, forme kakve danas nalazimo u Hercegovini, ili onom tipu govora kakav nam daje Marić u svome romanu.
3. Kod Marića nalazimo i: alahimanet (str.29). Kod nas je: alahemanet. Tako je i kod Škaljića (s.v.). Ovdje je redovno: bez baba, grehoto babova (str.28), baba bih srećnim učinila (84). Centralnohercegovački govor ima samo promjenu ove, i ovakvih, imenica po tipu imenica ž.r. na – a: babo-babe, prema tome i prisvojni pridjev je samo babin.
4. Ovdje je redovno: u kahvani (53), kahvana (54), skuha kahvu (99). Oblik kahvana nije hercegovački. Tu je oblik kahva u upotrebi za kafanu – kahvanu i za kafu – kahvu. U Mostaru se ide: u kahvu da bi se popila: kahva, ili je tako doskora bilo. Prema tome je i u vremenu o kome piše Marić bilo tako. Sumnjam da je i tada bilo: kahvana, u značenju: prodavnica, gdje se pije kahva. Istina, Škaljić ima: kahvana, od tur. kahvehane. Ne znam gdje je ovaj oblik bio u upotrebi.
5. Oblik melecimelek (meleci razrepršali, 108) gramatički je ispravan, kao potok – potoci, ali nije u hercegovačkim govorima običan. Tu je meleć – meleći, rjeđe: melek – meleći.
6. Tu nalazimo i oblik: hilne (str.41). U našem narodu postoji oblik hinle od t. hile.
7. Pišući ove redove prisjetio sam se jednog razgovora sa I. Andrićem kad se pojavio roman M. Selimovića "Derviš i smrt". Tom prilikom Andrić je rekao da je Bosna težak zalogaj za pisca. Uz to, da je on doveo literaturu do praga Bosne, a da je Meša ovim svojim romanom uveo literaturu u Bosnu. Svakako je tu mislio i na jezik. A u tom jezičkom segmentu važan udio imaju i turcizmi. D. Marić je ovdje pokazao da zna i život i običaje naših muslimana, ali da mu je još uvijek ta materija, jezik, strana. Jer ne može se staviti u usta jednom hercegovačkom muslimanu rečenica: "Sestru Zejnu ne vidjeh čitavo proljeće, iskreno se obradova musafirima, skuva kahvu... (str.99). U taj segment govora junaka ovoga romana, svakako, dolazio je: skuha kahvu. Istina, i ovdje, kao i u drugim slučajevima, greške se mogu pripisati i korektorima.
8. Za mene je nov i oblik toponima Hrtiješ (str. 66), iz Hrtiješa (118), pod Hrtiješom (170). To je moje rodno mjesto. Moram priznati da mi taj oblik nije potpuno jasan. Upravo, nije mi jasna njegova etimologija. Nailazimo na oblike: Ortiješ, koji je i danas standardni oblik, Hortiješ, Ortiješ, Hortiš, Rtiješ, Rtiš. Biće mi drago ako mi D. Marić, ili neko drugi, pomogne u pronalaženju etimologije ovoga toponima.
9. D. Marić je rođeni ijekavac, ali ijekavac centralnohercegovačkog tipa, tj. nije klasični ijekavac. Zato se ovdje nailazi i na odstupanja od klasične, to će reći standardne, ijekavštine. Ja ću ukazati na neke primjere:
najbijesniji (78), krv zvijersku (79), ništa vrijednije (19), korjen (23), svijetlost (117).
Redovno nailazimo gl. Prilog vremena sadašnjeg u obliku: vidjeću: (str. 29, 67, 71). Ovaj oblik i u standardnom ijekavskom glasi: videći (nastaje od 3.l.mn.prezenta: vide i nastavka – ći).
10. Ima nedosljednosti i kod ijekavskog jotovanja:
malu đecu cvijeljeli (30, 86), niđe (48) ćepalo (27), ućerasmo (44), jer će me naćerati na krv (71), domaćin doćera volove (45); pored: ukletog djeteta (88), satjeralo (88), djevojčica (10), zapodjenuli (16), vidjeće i tvoje (27), i djecu (43). U govoru koji ima đecu, po pravilu, ima i đevojka, koji zna za oblik doćera, po pravilu, zna i za saćerali ... Jotovanje ovih suglasnika vrši se, skoro, bez izuzetka, i kad se daje taj govorni tip, onda treba ići ka dosljednosti.
Sa ovim ne idu i suglasničke skupine: pje, bje, mje, vje; da je ovdje davan i jezički obrazac kakav je mogao da bude tipičan za Smailagu Čengića, to je drugo pitanje. Tamo se jotuju i usneni suglasnici.
11. Jedna od tipičnih osobina bosanskohercegovačkih muslimanskih govora, i danas, a tako je, po svoj prilici, bilo i juče, jeste upotreba foneme h. U tim govorima je očuvana ova fonema u svim položajima u riječi gdje joj je po etimologiji mjesto. Čak se u nekim glasovnim skupinama javlja i gdje je ne bismo, po etimologiji, očekivali.
U ovom romanu često se mjesto h javlja sugl. v, što se za govor sredine o kojoj je riječ ne može ni danas reći.
gluvih (23), duvankesu (25), duvaništa (43), duvan (143), gluvo doba (80), skuva kahvu (98), suvu mrklinu (116), gruva po tjemenu, suve drenove klinove (119), nezgruvanu glavu (145), gruvale (168), suvodolske kule, duvana (161); iako i duhana (25).
Tu nalazimo i druge supstituante foneme h:
mj. h javlja se – j: Vidojića (83), mj. Vidahića):
mj. h javlja se sugl. l: matul (83). Škaljić ima matuh od tur. matuh (s.v.).
Često se i ispušta ovaj suglasnik: malikat (134). Škaljić ima mahluk, pl. mahlukat, od tur. mahluk; banu na Bunu (45). Banuo je (145, od tur. "basmak", Škaljić), obrvavao se (obhrvati 128), džabaljebaviše (44), manitom (=mahnitom, 130), alal (=halal, 135), melem (23).
Marić ima skoro redovno grupu rv-, mada je u govoru redovno hrv: rvao sam se (55), rvali se (67(, iako: hrđobetno (26).
Ovo su neke od osobina pisane riječi D. Marića koje se bez velikog napora mogu otkloniti, ili prema standardnom uzusu, ili prema govoru sredine iz koje je glavni pripovjedač ovoga romana, Ragib Gosto, na čemu bi kvalitet romana, u jezičkom pogledu, svakako dobio.
12. Ima u ovom romanu Danila Marića čitava pregršt narodnih mudrosti na koje svakodnevno nailazimo, ali nikad ovako sakupljene. Ja ću ukazati i na neke od njih da bih pokazao kako se i u umjetničkoj književnosti mogu lijepo koristiti narodne umotvorine:
Okolo kalajli, unutra belajli (9); Zlovolja me skolila, zdrav zub pokrenula (10); Potočić žubori do raskrsnice – kuda u miran tok (15); Šejtani su kolo zapodjenuli (16); Pasaj se insana kad te ne gleda u oči, kad bulji u obuću – znaj da mu je dokundisalo (17); Neplivač zagazio u maticu da je pregrađuje (19); Stabla čupaju manji vjetrovi (19); Što je vlast tanja (,) to brže saznaje nevažne stvari (20); Žensko ko žensko: duga kosa (,) kratka pamet (21); Bolje popa vezati (,) nego se za njim natezati (21); Jadan je insan kad su u njemu dvojica (22); Sila Boga ne moli (23); Razgovor gluvih (23); Dva uma sa dva druma (23); Čudni su umovi – ni jedan isti; Putevi orlova i vrabaca se ne presijecaju (23); Za moju pamet (je) otrov, za njenu melem (=mehlem, 23); Dvojica Zaima ne mogu u jednoga (23); Lijepa riječ je kao lijepo drvo; Kor(i)jen mu je čvrsto u zemlji, a grana prema nebu (23); Iman – stiman, pitan – mitan, kršan – ljubljen (26); Život traje duže od plamena ljubavi (26); Jaka grmljavina je bez kiše, krupom završi (27); Starosti gora od bolesti, a mladosti prođe u ludosti (31); Tukle se jetrve preko svekrve (31); Nek se radi i vinograd sadi, nek čekić kuca i nek puška puca (45); Dabogda imo pa nemo (56); Gurbet se veseli zimi pred njim je ljeto; Ni zlo ni dobro nisu besmrtni; Rađanje, življenje i umiranje su pojedinačna stabla jedinstvenog drvoreda; Svaka vlastodržačka sila može kako hoće, ali ne može dokle hoće (58); U Hercegovini kad zasuši (,) gorivo može biti samo kamen ili čovjek (62); Fukaro i Bogu si teška (63); Svako vrijeme traži svoga Alipašu (63); Ko pod drugim jamu kopa (,) sam u nju pada (63); Sila Boga ne moli (65); Kušat ne može sa rogatim (66); Dva bez duše, jedan bez glave (67); Insan se ženi kad je najbijesniji (!), a žena je čovjeku najpotrebnija kad je najslabiji, kad ostari (78); Insan je vrijedan dok je jak (102); Što kuma donijela, kuma i pojela (103); Žena i vlast se milom ne daju (103); Vlast i žena se na daju milom (104); Sreću ne treba na sunce iznositi (108); Braća su braća dok im je živ ćaća (130); Čudan je Hercegovac, svoj je, i na svom i na tuđem, ne prizna nikom da je iznad njega (188).
Možda ima još ovakvih mudrih iskaza. A i ovi, kao i citati iz Kur'ana, jasno kazuju da je Danilo Marić rođeni pjesnik, da njegovao misao teče nekim nevidljivim pjesničkim tokom. Uz to on je i vješt pripovjedač. On je u stanju da u roman, od nekih dvije stototine stranica, tako uklopi i sve citate iz Kur'ana i sve ove narodne mudrosti, i, što je vrlo važno, da sa svim tim blagom raspolaže kao nečim što pripada njemu, njegovoj spoznaji i saznanju.
13. Rječnik, koji se daje na kraju ove knjige, potvrđuje, skoro sve, naprijed navedene osobine. I, što je važno, izdavač tu naglašava da su to osobine autora, jer je on smatrao da se tako govorilo "u mostarsko-stolačkom lokalitetu u prvoj polovini devetnaestog vijeka." Pošto to nisu osobine savremenih govora čiji bi predstavnik trebalo da bude glavni pripovjedač ovoga romana, Ragib Gosto, a ni kraja odakle je on, Opine, sigurno je da nisu bile osobine govora centralnohercegovačkog tipa ni vijek i po ranije. Uz to, ima u Rječniku ogrešaja i o značenju nekih riječi. Ipak, trebalo bi da se ima pri ruci, da se konsultuje Rječnik turcizama Škaljića, a nije suvišno, naprotiv, da se imaju i drugi rječnici. Pogotovo kad se piše o ovakvoj temi, i o ovakvim ličnostima. Rječnici su piscu, svakom, jedno od glavnih pomagala. Tako je bilo ranije, tako je i danas.
ALIPAŠA – Rječnik manje poznatih riječi
šćemlija — stoličica
ščamiti — sklupčati
šalvare — široke pantalone
šeher — grad
šejtan — đavo
šerbet — medovina
šerijat — zakon po Kur'anu
ševeljati — gegati
šipak — nar
šivelo — platno što se šije
šlape — pletene kratke čarape
šmugnuti — izvući se
šućur — hvala
đipnuti — poskočiti, odraziti
đugum — posuda za vodu
đule — tane
ćafirin — mangup, nemusliman
ćage — dokument
ćehaja — starješina, povjerenik
ćeif — volja, uživanje
ćesar — bečki vladar
ćiliti, ćuliti — povirivati
ćosati — zabavljati se
ćumur — ugalj
ćupa — glava
ćuprija — most
ćurnuti — čučnuti
čampras — živahan, mangup
čauš — podoficir
čekrč — čekrk
čelo — dan ili noć
čemer — jad
čibuk — cigarluk
čuna — dječiji muški ud
aferim — bravo
ahbab — drug
ahiret — zagrobni život
ajan — vladar
ajet — red Kur'ana
ajte — idite
akšam — sumrak
allahimanet — doviđenja
alal — oprost
amanet — povjereno dobro
ambar — sanduk za brašno
ametice — sve od reda
anterija — odjevka iznad košulje
aršin — dužina lakta
asker — vojnik
astal — sto
avaz — glas
avdest — vidi abdest
abdest — umivanje pred molitvu
avlija — dvorište
babo — otac
bajagi — kao da je
bajat — nije svjež
bakrač — poveća posuda
baksuz — nesretan
balčak — korice noža
balahati — rasipati
banuti — pojaviti
barnuti — dirnuti
basamak — stepenica
batal — pokvareno
bataliti — odustati
baterisati — razvaliti, upropastiti
begenisati — dopasti
bekinja — suva ovčija koža
belaj — napast, zlo
benevrek — glupan
besjediti — govoriti
bezbeli — svakako, naravno
bimbaša — major
bitisati — preživljavati
blećak — luda
blenuti — glupo gledati
bleso — budaletina
bljuvati — povraćati, rigati
bodenik — uboden nožem
bogme — boga mi
bucat — posuda za nosenje vode
bujruntija — pismena pašina zapovjed
bukara — posuda za pijenje
burlati — mutiti
džaba — besplatno
džada — drum, put
džam — prozorsko staklo
džamadan — prsluk
džehennem — pakao
džeferdar — vrsta puške
dželat — ubica
dženaza — sprovod
džennet — raj
dževap — odgovor
džombosati — slomiti
daidža — ujak
damar — mišić
degenečina — batina
degenek — batine
deklimovati — recitovati
delija — jak momak
deredža — stanje, položaj
derle — dijete
dernek — zabava
deverati — prometati
dibi-dus — potpuno
dimije — vrsta zatvorene suknje
dimiskija — sablja iz Damaska
din — vjera, vjerozakon
divan efendija — vijećnik
divaniti — razgovarati
dlijeto — sjekač
dohaberiti — dojaviti
dohakati — ući u trag
dokundisati — dosaditi
dokusuriti — dokrajčiti
dova — molitva
dreždati — besmisleno stajati
dužd — mletački vladar
dušak — kratko vrijeme
dušmanin — neprijatelj
duman — neznanje
dumati — razmišljati
dunjah — svijet
dunjaluk — svijet
durati — izdržati
duvak — koprena nevjeste
duvar — zid
edenski vrtovi — raj zemaljski
efendija — gospodin
evlad — djeca
ferman — zvanično pismo
fes — kapa
fukara — sirotinja
gajiret — onosvijet
gazija — momčina
gobelja — lopatica
grmilica — uljepšivač
gubica — usna
gurbet — čergar
haber-efendija — doušnik
hajat — terasa
hajvan — stoka
hala — tetka po ocu
halaliti — međusobno oprostiti
halavan — jadan
halavko — jadnik
hanuma — supruga
haps — zatvor
harač — porez
haračlija — porezdžija
harar — suknena vreća
hava — vazduh, klima
haznadar — blagajna, blagajnik
hećim — ljekar
hehta, hefta — sedmica
herav — kriv
hrđobetno — neishranjeno
hrsuz — bestidnik
hurija — ljepotica
ićindija — predvečerje
iblis — zao duh, demon, đavo
imbret — čudo
imbretiti — čuditi
insan — čeljade
insanski — ljudski
iskobeljati — izbaviti
ispretati — istrpati
izblamirati — izrugati
jažva — jaz, brana
jali — ili
jamiti — uzeti
jaran — drug
jatagan — nož
ječerma — prsluk s rukavima
jemenija — marama
jetim — dijete
juzbaša — kapetan
kabur — raka
kadija — sudija
kajmakam — namjesnik grada
kanat — škure, krilo prozora
kandžija — bič
kapidžibaša — starješina nad stražarima grada
karpuza — lubenica
kasaba — gradić
katil ferman — smrtna presuda (sultanova)
kaurin — drugovjernik
kavazbaša — zapovjednik pandura
kidisati — nasrtati
kinđuriti — kititi
klanjati — moliti se
klapiti — sanjati
klepnuti (put) — preći put, prevaliti put
kođene — kao da jest a nije
kotiti — rađati
kršan — snažan i lijep
krkiti — nositi na leđima
krmak — svinja
krupa — grad, tuča
kubura — mala puška
kuditi — ogovarati
kudret-sat — moćni sat
kurlati — prometati se
kusati — jesti
kutarisati — izbaviti
lama — kanta
landohan — neradnik
mahnit — blesav
mahzar — grupna molba
mal — imanje
malukat — nejak
mamurluk — neugodno raspoloženje
marifetluk — mangupluk
matul — star
međer — dakle, bogme, zar
medresa — škola
mejdan — megdan
mejtef — mala škola
melek — anđeo
merak — naslada, želja
merhaba — dobar dan
merhamet — milosrđe
mestve — obuća bez peta
mevlud — rođendan Muhammeda
mezar — grob
mezarluk — groblje
mondura — odjeća
mrginj — međa
muštuluk — nagrada za dobar glas
muhabetiti — razgovarati
muhte — besplatno
mukajet — mariti
murva — dud
musafir — gost
muselim — priznat činovnik
muteber — dragost
nahija — oblast
nalet — prokletnik
namaz — miolitva
natovrljao — nagazio
nemli — vlažno
nena — baka
nizam — turska vojska
ožititi — jesti hljeba
obataliti — razvaliti
obenđijati — obhrvati
ocapariti — odsjeći
oka — 1,25 kg
okoprčan — okretan
okuražiti — osmjeliti
oran — raspoložen
ordija — vojska
otplendžati — odvratiti
pašaluk — oblast
pać — zdrav insan
pača — glava
pandur — džandar
parok — paroh, sveštenik
pasati — izbjeći
pešćeš — poklon
peča — smotak platna
pendžer — prozor
pijevci — jednako jaki
plahiriti — plašiti
pošiljkati — pogurati
podrugović — čovjek i po
poganćer — štetočan
pokrčumati pogurkati
pokunjiti — pogeti
porta — turski dvor
poselamiti — pozdraviti
potuljeno — uniženo
prekladati — prepirati
pribrati — dobro primiti
prijka — prijateljica
prijuza — ular
prituliti — prikriti
proćukati — objelodanjivati
prtenice — duge donje muške gaće
prtljati — seliti
puca — dugme
rahat — veseo
rahmet — pokoj
rahmetli — pokojni
raja — narod (ovdje i muslimanska)
razgaliti — izbistriti um
reda — na redu je
rediti (žito) — trijebiti kukolj
rospija — prostitutka
rubac — maramica
saburan — pribran
sahan — tanjir od bakra
sahija — vijest, glasnik
salitak — sredstvo vradžbine
saulisati — obuzdati
seiriti — veseliti
sejmen — vojnik, pješak
selam — pozdrav
seratlija — graničar, krajišnik
sevap — dobročinstvo
sidžim — lanac za stoku
sijaset — mnoštvo
sikterisati — najuriti
silah — opasač-novčanik
sinija — niski okrugli sto
sipa — asma
skontati — povezati
slutiti — vidoviditi
soha — motka
spandžati — sastaviti
spratiti — utjerati (stoku)
spučiti — zakopčati
stimati — ugledati
stožina — stožer plasta
strefiti — zadesiti
sužanj — zatvorenik
sunetiti — obrezivati
sura — odlomak Kur'ana
sustati — umoriti
tabor — ratni logor
tahta — daska
takum — više istih stvari
taliznuti — kliznuti
taze — svježe
teferič — zabava
tefter — bilježnica
telal — izvikivač vijesti
teskera — propusnica
tiranija — tlačitelj
tlapiti — sanjati
trandati — bauljati
tuliti — prikrivati
turban — fes omotan tekstilom
turnuti — gurnuti
učiti — moliti po Kur'anu
ubrusiti — usuditi
udušiti — ugušiti
ukabuliti — priznati, pristati
uluniti — prikriti
uprtljati — upetljati
usčuti — usmrditi
ustrešalj — povrh tovara
vakat — doba
vakuf — imovina za humanitarne svrhe
valija — vladar
vezir — ministar, šef pokrajine
vižle — pašče
vilajet — svijet, dio države
vlaše — labavo
zažditi — zabiti
zabataliti — neupražnjavati
zabečiti — zagledati
zabeluhati — zagovoriti
zabezeknuti — začuditi
zabun — besvjestan
zacakliti — bljesnuti
zaduha — otežano disanje
zamandaliti — zabraviti
zaprašiti — uputiti
zaprdavčiti — zaostalog rasta
zapretati — zatrpati
zavitljati — odbaciti
zazirati — ustručavati
zejtin — ulje
zguliti — grubo svući
zor — napor
zort — strah
zulum — nasilje
zumra — sorta (pogrdno)
Napomena izdavača: U ovom popisu manje poznatih riječi objašnjenja data su onako kako ih je poimao autor pišući ovaj roman. On je našao da se ovako razumijevalo i govorilo u mostarsko-stolačkom lokalitetu u prvoj polovini devetnaestog vijeka. Ima manjih odstupanja od standardizovanog riječnika, ali je autor ostao dosljedan svom poimanju.
