Poznajete li tornjaka ?Imao sam rijetko ponovljivu sreću da se u jesen 1990. nađem na izložbi pasa u Zagrebu s nepokolebljivom namjerom da svojoj trinaestogodišnjoj kćeri Maji, beskrajno upornoj u iskazivanju upravo bolesne želje, napokon kupim štene. Ma nije da do tada nismo imali psa, ali bili su to psići dobiveni od ovog ili onog poznanika, s jedva prepoznatljivim naznakama "čistokrvne pasmine", koji na žalost nisu uspijevali uhvatiti korijenje u našoj obitelji zbog bolesti, krađe, prometa i slično.
Život s TornjakomUpravo je nevjerojatno kako se Pas može čovjeku uvući pod kožu. Bilo je tižo najpamaetnije štene koje smo ikada sreli. U svakom trenutku svog života znala je što želi i kako to od nas dobiti. Kad je željela igru nosila nam je uporno po dvadesetak puta gumu od bicikla ili probušenu loptu dok nas nije uvukla u igru, kad je željela hranu (za to kao da je progutala navijenu budilicu) popela se na kvaku ulaznih vratiju i otvarala vrata dok nije dobila obrok, kad je željela šetnju dohvatilka je ogrlicu i gurala je u ruke, kad je željela nje-nost stavila bi svoju glavu u moje krilo i čekala. To je bio i ostao najveći izraz dobrodošlice i ljubavi prema članovima obitelji. Za mene je ipak najfascinantnije bilo saznaje da moja Boniata, moj tornjak ima izraženu osobnost, da ima svoje JA. Svaku moju zapovijed ona je prvo razmotrila, ocijenila njezinu opravdanost i tada je izvršila na način koji je potpuno jasno kazivao šato onjoj misli. U našem uzajamnom odnosu izuzetno smo brzo učili i ona i ja. Naučio sam je poštovati, shvatiti kad je vrijeme za dril, a kad za odmor, osjetiti kad se nalog izvršava samo zato što je moj i ako je ona neraspoložena, a kad uživa u njegovom izvršavanju.
Povijest pasminePretpostavlja se da današnji tornjak svoje prapočetke nalazi u varijacijama tibetanske doge uz povremena spontana uključivanja nekih tipova šapiceva, pa vjerojaatno i vuka u određenim okolnostima. Naš naziv TORNJAK izvedenica je od riječi tor-ograđeni prostor za ovce, a podarazumijeva psa čuvara stada i torova te nezamjenjivog pomoćnika pastirâ. Najstariji zapis koji opisuje planinskog psa (tornjaka) na našim područjima potiče iz 1062. godine iz Đakovačke biskupije, da bi se isti opis ponavljao 1374. (đakovački biskup Petar), 1752 (Đakovački kanonik Petar Lukić). Svi oni opisuju pse koji nastavaju krajeve, pretežno planinske u nadleštvu Đakovačke biskupije. Ne treba posebno spominjati kako su svi ti krajevi tada bili u sastavu Kraljevine Hrvatska i Dalmacije. U novije vrijeme potomke ovih pasa i susrete s njima opisuju prof. dr. Stjepan Romić, Dr Ivan Lovrenčić, mr. Ratomir Orban, gospodin Šandor Horvath i fra Stjepan Krasić. Činjenica je da su se tornjaci najviše zadržavali u planinskim područjima srednje Bosne i zapadne Hercegovine (pšretežno među hrvatskim pučanstvom), ali i na Grobničkom polju, u Lici, na području Knina i Sinja gdje je egzistitao ekstenzivan oblik ovčarstva, da bi se u zimskim mjesecima spuštali u nizine Posavine i Slavonije te srednje Dalmacije. U svojim najnovijim knjigama gospodin Šandor Horvath i prof. Mario Bauer među baštinjene (tj. indigene) pasmine uvrstili su i tornjaka.
Namjena, narav i karakter tornjakaGovori se u narodu da je tornjak u svom elementu, dakle u poziciji čuvanja stada, spreman suprostaviti se paru vukova, a da će dva tornjaka bez respekt napast i otjerati medvjeda. Ja, naravno, nisam bio u poziciji uvjeriti se u istinitost ovih tvrdji, ali sam živeći 7 godina s tornjacima uzgojivši 30 tornjaka u vlastitom uzgoju i prateći život i ponašanje tornjaka kao jedinke i malog čopora (vlastita tri odrasla psa) potpuno suglasan sa slijedećim opisom.
Opis oblikaRadi se o psu snažne iako ne preteške građe (ja osobno preferiram korpulentniji tip), izuzetno skladne s težnjom ka kvadratičnom obliku. Udovi su čvrsti, povezani, hod dostojanstven i izdašan. Snažno, škarasto zubalo, tupo klinasta uglavnom lupoidna njuška, te preklopljene srednje duge i odlakane uši i blage tamne oči bademasog oblika formiraju snažnu glavu srazmjernu veličini tijela. Kod mužjaka poželna visina se kreće oko 70 cm, a kod ženki od 60-65 cm. Težina odraslog mužjaka kreće se između 45 i 55 kg, a ženki oko 35 kg. Podsebna odlika ove pasmine je dlaka, vrlo gusta i duga te posebno bujna u grivi, zastavicam i repu koji se u afektu drži uspravno poput barjaka.
PerspektivaTornjak u međunarodnim okvirima još nije priznata pasmina. 1993 smo u Zagrebu imali 10 registriranih primjeraka i nedefiniran broj jedinki u Hrvatskoj te susjednoj Bosni i Hercegovini. Godine 1997. smo pri HKS-u imali preko 200 registriranih tornjaka s rodovnicima, među kojima ima zaista krasnih primjeraka. To je, međutim još uvijek pasmina u rekonsrukciji, pa njezina homogenost nije perfektna. Interes za tornjake u zemlji raste, na većim izložbama može se vidjeti i do 30 primjeraka, tako je na CACIB izložbi u jesen 1997. u Zagrebu tornjake sudio renomirani njemački kinološli sudac gospodin Uwe Fisher kome su se veoma svidjeli i koji nam je obećao potporu pri tijelima FCI koje odlučuju o priznaju novih pasmina. Osim toga svijesni opasnosti da koncentracijom uzgoja u urbanim sredinama u određenom dijelu izmijenimo bitne karakteristike pasmine s oduševljenjem smo prihvatili potporu Ministaarstva kulture Republike Hrvatske u ostvarenju projekta zaštite vuka od istrebljenja na način da se u prirodni ambijent Like (za sada) vrati, također zaštite vrijednu, pasminu tornjaka, koji bi imala iskonsku zadaću da vukove odvraćaju od stada i tako spriječe i njihovo i vlastito istrebljenje. U tom cilju u Unešić je 1997. plasirano osmero štenadi iz zagrebačkog uzgoja. Kinološki klub tornjak-Zagreb je osnovan u veljači iste godine, a glavni su mu ciljevi dovesti pasminu tornjak do međunarodnog priznanja i reintrodukcijom tornjaka u prirodni ambijent sačuvati izvorne uvjete za život populacije.
Zdenko Cerin
