Drums, please!
Mood:  cool
Now Playing: 3.. 2.. 1..
Rano ujutro počeo je pristizati narod iz svih krajeva zemlje. Svečanost je slùbeno trebala početi u 10 sati. Već u 9 stvorila se je neopisiva gùva. Srećom, snage javnog reda i mira radile su svoj posao. Kao svi veliki događaju i ovaj je kasnio.

U 10 sati i 30 minuta veliki crni rent-a-car mercedes zaustavlja se ispred pozornice. Vrata se otvaraju, izlazim iz limuzine, smješkam se iza tamnih naočala. Pozdravljam nazočne, mašem fanovima. Nekoliko ̀ena u prvim redovima pada u nesvjest. Okrećem se prema pozornici, stajem na crveni tepih.

Polako se penjem na pozornicu. Osjećam na sebi zrake kamera svih domaćih televizija. Prilazim nasmješenoj djevojci odjevenoj u narodnu nošnju. Uzimam škare i broj telefona koje mi nudi na bijelom jastuku. Okrenem se i kimam organizatorima. Ignorirao bi ih, ali tako ne stoji u ugovoru.

Rulja odjednom utihne. Zna da slijedi najbolja stvar ove godine, ako ne i desetljeća. Polako rèem crvenu vrpu. Nitko ne diše. Prerezana pada. Digne se neopisiva buka aplauza, zvìduka i radosnih plača. Okrećem se prema svjetini.

Na mene se bacaju novčanice raznih valuta. Ni jedna ispod 2 nule. Doleti i nekoliko ̀enskih grunjaka zavidne veličine. Priblìavam se mikrofonu. Dìem ruke, dajem im znak da zašute.

Baš u trenutku kad dizalica dr̀avne tvrtke za izgradnju cesta dìe bijelu plahtu s pozlaćenog natpisa s adresom stranice izgovaram povijesnu rečenicu:

Proglašavam ovaj blog otvorenim.