Od djetinjstva mislimo kako živimo u ljudskom društvu, okruženi mnoštvom ljudi. Ali, vremenom, godinama, životnim iskustvom i obrazovanjem, nama se počinje nametati indikativno pitanje:
Je li svako čovjekoliko stvorenje - čovjek!?
Jedna od točaka s koje je ovo razvidno tiče se kriminalnih radnji s posljedicama zakoje nije moguće ni simbolično niti pravično izjednačenje (reparacija).
Nakon toga slijedi pitanje suučesništva. Vidi li tko ubojicu ili pljačkaša na djelu, i o tomu šuti - on postaje suučesnik u aktu. Ali, na istoj osnovi, cijelo društvo postaje suučesnik u zločinu ako, za neizjednačljive radnje, provede izjednačenje (reparaciju). Štoviše, oprost dat od nižih ili najviših državnih dužnosnika, suda, procedure ili na bilo kojoj drugoj osnovi - također nas čini suučesnicima s kriminalcima. Pa ipak, nedvojbeno smo svjedoci svih ovih pojava, svakodnevno postajemo suučesnici u novim i novim zločinima, i ostajemo potpuno gluhi, slijepi i nijemi na sve to.
Kažimo još ponešto o ovomu.
Na Osnivačkoj skupštini Saveza udruga nezaposlenih Hrvatske (12. 10. 2001.) o držanoj u Zagrebu, Vrpoljska 10., prijedlog da osobe ovlaštene za zastupanje saveza ne smiju biti: osobe s dva ili više državljanstva, imunitetom, osuđene ubojice s umišljajem, teroristi, banditi i td. - odbijen je na temelju slijedećeg argumenta:
"Ako, Statutom, oduzmemo LJUDSKA PRAVA ubojicama, teroristima i td. koja im jamči Ustav (jer su državljani R. Hrvatske) - Ministarstvo uprave će odbiti naš zahtjev za registracijom!"
Takav je svijet u kojemu živimo!
Također je indikativno da su društva, s donedavno važećom smrtnom kaznom, odjednom propisala npr. 5 do 15 godina zatvora kao cijenu za hladnokrvno ubojstvo čovjeka. Zar se nije moglo ići s trajnom izolacijom, ili barem trajnim gubitkom prava i poslovnom nesposobnošću?
S druge strane, daleko dublje i dubioznije, postoji filozofski problem. Rodna narav ljudske vrste i svakog njezina člana nije otkrivena, ili (najmanje) nije otkrivena ona koja je ili će biti opće prihvaćena.
Bez tog otkrića, društva nemaju temelje na kojima bi konzekventno bila izgrađena. Zato su moderna društva podignuta kao kratkotrajne improvizacije, sa kompleksnom zgradom socijalne strukture, ali neprirodnim, skrivenim ili čak nepostojećim temeljima. (Gotovo dvadeset članaka hrvatskog Ustava izravno se odnosi na građanina i njegova prava. Ali, bila su dovoljna samo dva članaka da sve to razore, i instaliraju vladavinu naroda državljana).
Promatrajući kroz sve ove momente, nameće se jedna stara misao:
"NITKO ME NE MOŽE NATJERATI DA NA NJEGOV NAČIN BUDEM SRETAN!"
Ta ideja, u našem kontekstu, vodi nas prema autonomiji malih društava (gradova, sela i sl.). Takva autonomija može osigurati zanimljiv sistem. Većina društva živi po zajedničkim zakonima i na zajednički način. Specifične manjine imaju pravo utemeljiti (propisanom procedurom) posebnu autonomiju, gotovo s vlastitim Ustavom, zakonima i sl.
Pravo na takvu autonomiju je, nedvojbeno, jedini izlaz za Izumljivače, Razumne ljude, poklonike Volje, Duševne stvorove, kao i za sljedbenike brojnih drugih ideja o društvo i vlastitom načinu postizavanja sreće (života). Takvim postignućem, svi mi možemo steći slijedeće dobrobiti:
a) omogućiti vlastiti put traženja sretnog života za svaku relevantnu (npr. od 10.000 i više) grupu ljudi,
b) zaštititi društvo od svega novog, čudnog, posebnog, nastranog ...
c) osigurati najbolje uvjete za socijalne eksperimente (praksu s gotovo neovisnim statusom), koji mogu iznjedriti nova saznanja o društvu kao i druge dobrobiti,
d) osigurati takvim grupama da opredmete svoje ideje, zaštićeni od svih koji ne razumiju, podržavaju ili ne prihvaćaju takve ideje, odnosno uvjete u kojima samo loše zamisli ili njihovi koncepti mogu propasti.
