Site hosted by Angelfire.com: Build your free website today!

Procvjetala bijela lala uzeli smo kup Marsala...

PUT DO TITULE:

Ovako je to bilo...

...a zvucalo je ovako:

audio-1 audio-2 audio-3

POBJEDNIK KUPA ”MARSALA TITA”


Maj, godina 1988. Priblizava se njegov 11. dan i veliko finale. Sjecamo se jednog susreta u svlacionici Borca. Mozda je to bilo nakon duela Borac-Rudar ili pak Borac-Leotar. Hitri, skromni Amir Durgutovic nije tog trenutka bio previse skroman. ”Vidjecete, stici ce Borac do finala i osvojiti kup!” tvrdio je, dok se osvjezavao poslije utakmice.
Nije se znalo da li se sali ili ozbiljno misli. Kasnije je objasnjavao da ni on ije bio nacisto da li to govori da bi jos vise razvedrio svoje drugove ili sto je tako stvarno mislio. ”Neki cudan, sportski instikt je valjda, iz mene progovorio…” Pokusavao je da objasni dok je onaj nimalo reprenzetativni autobus vozio ekspediciju iz Banjaluke ka glavnom gradu bivse Jugoslavije, u susret finalu Kupa. U dnu autobusa grupisali se igraci, caskaju, prekracuju vrijeme. Stariji sjede naprijed. I oni pricama prekracuju vrijeme. Uglavnom se prica o fudbalu, o finalu rijetko. Malo je optimista. Jer, protivnik je Crvena Zvijezda, najtrofejniji klub bivse drzave. A igra se u Beogradu. Ko smije i da pomisli na podvig, na trijumf!? Put nije neizvjestan, jer, racunica kaze: Borac je autsajder a C.Zvijezda neprikosnoveni favorit. Tu nema mnogo sta da se razmislja…
Utorak su banjalucani iskoristili za posjete radnim kolektivima i za trening na stadijonu JNA. Vrijeme je idealno; blago majsko sunce prosto miluje. No, Banjalucanima nije do radovanja: doslo je do malog nesporazuma, pa je hitno pozvan treci golman, Zeljko Babic. Napetost je ucinila svije, nervi su popustili.
Srijeda, 11. maj 1988. Stadion JNA. Onaj isti na kojem je Borac 29. novembra 1974. godine odigrao svoje prvo finale i porazen od Hajduka iz Splita sa 0:1. Jednim dijelom i zbog pristranog sudjenje Cajica. Sta donosi ovaj maj? Sjetimo se, gle cuda, onog maja od prije sezdeset godina i sarajevskog podviga fudbalera Borac kada su osvojili svoj prvi pehar. Projurila je tada ta misao igracima borca kroz mozak i nestla tamo, iza onih silnih nebodera Beograda.
Vodila se muska, ravnopravna bitka na zelenom tepihu. Drugoligas iz Banjaluke ne uzmice. Ravnopravan je suparnik „velikom“ rivalu, koji medjutim ne moze da dodje do rijeci. Blizu je kraj. Znaci li to da ce se igrati produzetci? Bek Stojan CELO Malbasic dograbio je loptu. Nije oklijevao i doturio je do kocopernog Durgutovica. Slijedi sjajan bijeg po desnoj strani, majstorski cebtarsut i Lupic pogadja mrezu nemocnog Stevanovica. Borac vodi sa 1:0. Ni jedanaesteraz dosudjen nevidjenom pristranoscu sudije Zubera Beogradjanima nije pomogao. Jos malo, jos samo malo valja izdrzati…
Borac je pobjednik kupa! Srebrni pehar prvo je prihvatila ruka kapiten Damira Spice. Trofej ide od ruku do ruku: Slobodana Karalica, Stojana Malbasica, Marija Mataje, Milorada Bilbije, Zvonka Spice, Amira Durgutovica, (Mile Sijakovica), Bozura Matejica, Suada Besirevica, Nenada Popovica, Senada Lupica, (Vladice Lemica)… Stigao je i u ruke Husnije Fazlica, Nenada Gavrilovica… svi su ga dotakli, prigrlili! To je eto, najvrijedniji trofej koji je Borac osvojio. I kojim se ponosi. Kao sto se 1928. godine ponosio onim sarajevskim peharom. Pohitilo se za Banjaluku. S pjesmom…
Pamtice se taj 11. maj, ali I 12. Onaj velicanstveni docek na trgu ispred Boske. Hiljade, desetine hiljada Banjalucana, navijaca Borca. Svi razdragani, zadivljeni, odusevljeni uz svoj – Borac. Pamtice se svaka tada izgovorena rijec i onaj ponos Banjalucana sto je u njihovom krilu stasao pobjednik Kupa.